Velika Gorica - neovisni forum

Baština => Kajkavski => Autor teme: Ljudevit Kaj - Rujan 29, 2009, 11:04:07 poslijepodne

Naslov: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 29, 2009, 11:04:07 poslijepodne


Vjesnik, 18. travnja 2006. / Tribina

Naletu jezična globalizma usprkos

Jezična raznolikost jest bitan element našega nacionalnog identiteta

Piše Ivo Horvat



Samo kao primjer, u riječkom Novom listu osvanula je u četvrtak, 30. ožujka 2006., nakon 14 godina izlaženja na jednoj stranici, sada »poduplana« čakavska rubrika »Beseda« na pune dvije stranice s desetak priloga i najavom da će se tiskati svakog četvrtka, što se i događa. Događaj je to od iznimne važnosti ne samo za naše dijalektologe nego i kao hrabar pokušaj da se i na taj način sačuva od izumiranja jedna od temeljnih grana hrvatskog jezika i mnoštva zavičajnih čakavskih govora.

Godinama se zalažem za to da na sličan način postupe i ostali listovi, objavljujući pojedine stranice, a ne samo kolumne, na zavičajnim govorima svojih sredina. Pogotovo se to očekuje od lokalnih listova u kajkavskim krajevima. A što bi smetalo i zagrebačkim dnevnim listovima da se, recimo, u nedjeljnim izdanjima, na stranici ili dvije, pojave i kajkavski tekstovi? Normalno bi bilo da se u rubrikama pisama čitatelja ta pisma objavljuju, osim na standardu, i na narječjima. To bi posvjedočilo svu šarolikost i bogatstvo izraza našega hrvatskog jezika.

Od središnjih elektronskih medija jedino Radio Sljeme objavljuje četvrtkom navečer polusatnu emisiju na kajkavskom, i barem se urednica trudi da sama, kao i njezini gosti, govori kajkavski. Hrvatski radio, istina, ima redovnu emisiju srijedom nakon 23 sata »Priče ispod Medvednice i Ivančice«, ali, osim dobre glazbe autora i izvođača iz Hrvatskog zagorja, kajkavska se riječ, osim iznimno, ne čuje; ni urednikova najava nije na kajkavskom. Šteta! Valjalo bi razmisliti o tome da se ta emisija tematski proširi na ostale kajkavske krajeve kako bi postala i jezično glasilo njihovih zavičajnih govora.

Kao da uredništvo Hrvatskog radija još ne shvaća od kolike bi važnosti za našu nacionalnu kulturu bilo da se u njegovim programima redovito govori svima trima hrvatskim narječjima, a ne samo standardnim jezikom. Nije li došlo vrijeme da se u povodu 80. obljetnice Hrvatskog radija i to stavi na dnevni red urednička kolegija i sjednice Vijeća HRT-a?

Posebno bi trebalo razmotriti kako da se jezična raznolikost predstavlja i u programima Hrvatske televizije. Ako britanski televizijski kanal Discovery može svakog dana odvojiti dvije minute svog svjetski gledanog programa za predstavljanje jednog od ugroženih jezika u svijetu, onda se pitamo zašto Hrvatska televizija ne bi mogla našoj jezičnoj raznolikosti posvetiti dnevno po jednu svoju emisiju?

Naše je bogatstvo i u jezičnoj raznolikosti. To je bitan element i našeg nacionalnog identiteta, kojim se branimo od utapanja u jezični globalizam.


Autor je novinar i publicist iz Zagreba.


Zvir:
http://www.vjesnik.hr/html/2006/04/18/Clanak.asp?r=sta&c=2 (http://www.vjesnik.hr/html/2006/04/18/Clanak.asp?r=sta&c=2)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 29, 2009, 11:06:08 poslijepodne


Prof. Željko Funda

KAJOFILSKO-KAJOLOŠKA DEKLARACIJA

O KAJKAVSKOMU JEZIKU


   1. Kajkavski je jezik.
   2. Kajkavski ima puno izvustja (Zagorsko, Međimursko, Podravsko, Prigorsko, urbano, Gorskokotarsko) kotera se na išče več podizvustja deliju (najznanejše je Bednjansko podizvustje Zagorskoga izvustja).
   3. Kajkavski je jezik koteri je prek 160 let bil hiberneran, al koteri čez to vreme svoje lingvističke lastovitosti (fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksiku) zgubil neje ter je poglavito zato jezik bil i ostal.
   4. Kajkavski se ne da štokajuči razvijati, zvučavati, popularizerati, emanciperati, voleti, najmenjše pak zveličavati. Štokajuči, Kaj se efemerizera i dekredibilizera.
   5. Zvun družinskoga govorenja, kaj je zibka vsakoga jezika, Kajkavski jezik se najbolše čuva i razvija kajkanjem v knjigovnosti, navukam, publicistike, v mediji. Od pisanja poezije na jenom od Kajkavskeh izvustja ne puno hasni.
   6. Kajkavci su privremenito svoj jezik Horvatskomu bratinstvu i deržavotvorstu alduvali. Ze ztvoritvum Horvatske deržave Kajkavci svoj jezik od pozabe, odhičenosti i zatiravanja pravicu imaju braniti i zveličavati ga.
   7. Dojdučost Kajkavskoga jezika odvisna je od sela i mužadije, al denes ponajveč od kajofilskeh kajologov i kajološkeh kajofilov, oneh koteri vupača i vere imaju.
   8. Več za Kaj dela on kaj Kajkavski kune, špota i švanji neg on kaj zpametno štoka o Baladam Miroslava Krleže.
   9. Kajkavsko-štokavski bastard more stopram kratkocajtno od hasni biti. Dugocajtno gledajuči, te bastard je alibi za Kajkavsku lenost, nehajnost, strašljivost i gingavoču.
  10. Od  štokajučeh družb i medijov v severo-zahodne Horvatske kaj v imenu svojemu "Kajkavski" imaju, kulko god oni dobrovoljni bili, puno vajde neje. Oni delaju na hasen škode  Kajkavske.
  11. Kajkati il ne kajkati - to ne pitanje. Lestor je kak kajkati pitanje.
  12. Alduvanost Kajkavskoga jezika ztvari ne meri se z brojem štokajučeh stranic o  Krleže, Domjaniću, Galoviću etc. neg z brojem napisaneh i zgovoreneh reči na   Kajkavskomu jeziku.
  13. V pričetku nam je bil materinski Kaj. On naš dočetek neje, mi njegov dočetek nemo.
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 29, 2009, 11:08:06 poslijepodne


turopolizérana inačica:


Prof. Željko Funda

KAJOFILSKO-KAJOLOŠKA DEKLARÂCIJA

O KAJKAVSKOMU JEZIKU


(tekst turopolizéral L.K.)

 
  1. Kajkavski jě jězek.
   2. Kajkavski ima puno nârečji (Zâgorsko, Međimursko, Podravsko, Prigorsko, urbano, Gorskokotarsko, ..,Turopôlsko ) tera sě dele na još višě podnârečji (nâjpoznatešě jě Bednjânsko podnârečjě  Zâgorskoga nârečja).
   3. Kajkavski jě jezek teri jě prék 160 lét bil hibernéran, al teri črez to vréme né zgubil svû lingvističku vlast(ov)itost (fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksiku) pa jě poglavito zâto bil i ostal jězek.
   4. Kajkavski sě štokajuč němrě razvijati, zvučavati, popularizérati, emancipérati, imati rad, nârjmejně pak zveličavati.  Štokajuč, Kaj sě efemerizéra i dekredibilizéra.
   5. Izvan obitelskoga govorejna, tero jě zibka sakoga jezika, Kajkavski jězek sě nâjbolšě čuva i razvija kajkajnem v kniževnosti, nâvukam, publicistike, v mediji. Od pisajna poezijě na jenomu od Kajkavske nârečji né puno hasni (koristi).
   6. Kajkavci su svôj jězek privremenito žrtvovali hrvackomu bractvu i državotvorstvu. Z stvârajnem hrvackě državě Kajkavci imaju pravo svôj jězek braniti od pozâbě, odhičenosti i zatirâvanja i zveličavati ga.
   7. Budûčnost Kajkavskoga jezika ovisna jě od sěla i mužadijě, al denes ponâjvišě od kajofilske kajologov i kajološke kajofilov, one teri vupača i verě imaju.
   8. Višě za Kaj déla on teri po Kajkavski kûně, špôta i švajni neg on teri zpametno štoka o Baladam Miroslava Krležě.
   9. Kajkavsko-štokavski bastard morě od hasni biti tek kratkocajtno. Dugocajtno gledajuč, té bastard jě alibi za Kajkavsku lénost, nehajnost, strašlivost i gingavoču.
  10. Od  štokajuče vudrugi i medijov v severo-zapadne Hrvacke tere v svojemu imenu imaju "Kajkavski", kuliko god oni dobrovolni bili, puno vajde né. Oni délaju na hasen Kajkavske škodě.
  11. Kajkati il ne kajkati - to né pitajne. Samo jě pitanjě kak kajkati.
  12. Posvečenost Kajkavskomu jeziku ne meri se z brojem štokajuče stranic o  Krleže, Domjaniću, Galoviću etc. neg z brojem napisane i zgovorjene reči na   Kajkavskomu jeziku.
  13. Na početku nam je bil materinski Kaj. On naš konec né, mi negov konec namo.
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 29, 2009, 11:12:29 poslijepodne


Je li moguća i da li nam je potrebna standardizacija kajkavskog jezika?

Joža Skok, Zagreb

Sažetak

Kajkavski jezik je nestandardizirani oblik hrvatskoga jezika. Zahtjevi za njegovom standardizacijom, kao i izradom nor-mativne gramatike, otvaraju niz pitanja i problema koji su vezani uz izbor kajkavskoga govora na kojem bi se temeljio standard. Kad bi se ostvarila tek teoretska mogućnost stan-dardizacije, došlo bi zbog obilja različitost, do stvaranja jezika koji bi i kajkavci neizabranih govora morali učiti.

Realniji su zahtjevi za izradom (sve)kajkavskog rječnika i uvođenjem kajkavskoga jezika u školu. Rječnik bi tre-balo izraditi na najširim jezičnim izvorima - književnima, znanstvenima i govornima. Kajkavski pak kao izborni predmet valja uključiti u program hrvatskoga jezika. Jezičnu izobraz-bu učenika trebalo bi zasnivati na trojezičnosti - temeljitom poznavanju zavičajnog jezika kao (sve)zavičajne poveznice, temeljitom poznavanju oficijelnog standarda kao nacionalne poveznice i temeljitom poznavanju jednog svjetskog jezika kao sredstva međunarodne komunikacije.

Ključne riječi: kajkavski jezik; standardni jezik; jezik u nastavi


1.

Skoro svaki razgovor o kajkavskome jeziku, njegovu položaju i značenju, kao i o njegovoj sudbini, dakako izvan znanstvenoga i stručnoga raspravljanja o toj temi, uvijek je u znaku neke povišene emotivne temperature. Jer, na tu se temu javljaju i emotivne tenzije podižu kajofili među kojima su iskreni, ali ne i uvijek dovoljno upućeni dobronamjernici, zatim plemeniti Don Kihoti za čija ekskluzivna stajališta možemo pronaći više razumijevanja negoli opravdanja, no tu su i neki, doduše rijetki, ali zato glasni kajkavski fundamentalisti. Ova posljednja skupina ortodoksna je i patetična u obrani domače rieči koja se želi ustoličiti na izgubljenu povijesnu poziciju. Ne treba stoga ni spominjati kako takvi, ekskluzivni stavovi više štete nego koriste stvari i rješenjima za koja se zalažu.
U sva tri slučaja temeljna stajališta naših kajofila svode se na nekoliko identičnih zahtjeva, a ti su zahtjevi da se konačno standardizira postojeći, nestandardizirani kajkavski jezik, da se s njim u skladu izradi normativna gramatika, da se izradi što prije jedinstveni kajkavski rječnik te napiše suvremeni pravopis kajkavskoga jezika. Tu su zatim i zahtjevi za uvođenjem kajkavskoga jezika kao javnoga i službenoga jezika, kao i zahtjevi za kajkavskim kao nastavnim predmetom. U emocionalnoj temperaturi oko tih pitanja prepoznaju se lako ključni izvori među kojima su:
a) naglašeno emotivan odnos kajkavaca prema jeziku svoga djetinjstva, obiteljskoga kruga i zavičaja;
b) nostalgija za izgubljenim položajem kajkavskoga jezika, odnosno onim što ga je imao u dopreporodnom razdoblju;
c) otpor podcjenjivačkom odnosu štokavaca kao bogom danih čuvara hrvatskoga jezika prema dijalektima općenito, a kajkavskome posebno;
d) osjećaj stalne ugroženosti kajkavskoga, ali i čakavskoga jezika od oficijelnog i ortodoksnog standarda;
e) strah pred globalizacijom i njezinim posljedicama za sudbinu tzv. malih jezika kao i njihovih narječja;
f) težnja da se kajkavski jezik inaugurira, ako ne već kao nastavni jezik za učenike kajkavce, tada barem kao školski predmet koji će, i konkretno, i simbolično upućivati na nazočnost i značenje toga jezika.

Izvorištu emocionalnih tenzija mogli bismo priključiti i one emocije koje su potaknute čak i književnim tekstovima jer su kajkavski kao i čakavski jezik, simbolizirani svojim ključnim leksičkim odrednicama kaj i ča čestom temom, bilo pjesama, bilo drugih književnih, esejističkih i proznih tekstova. U našem, kajkavskom slučaju radi se o rasponu tenzija koje su probuđene, s jedne strane poznatim Domjanićevim stihovima o kaju i domačoj reči, a s druge strane Krležinim stihovima o tragičnoj povijesnoj sudbini kajkavskoga jezika. Spontani, ali i često i imitatorski odjek Domjanićeve emotivnosti i Krležine afektivnosti na tu temu dominira i suvremenom kajkavskom poezijom u kojoj gotovo i nema autora koji joj se nije odazvao.

Želimo li međutim o svim navedenim pitanjima, zahtjevima i problemima govoriti otvoreno i svrhovito, potrebno je taj naš (raz)govor lišiti emocionalnih tenzija o kojima je riječ, "pjesničkih" pobuda i deklarativnosti u kojoj je više pristranih opredjeljenja nego razumnih argumenata.

Da ne bi bilo nesporazuma oko mojih osobnih, autorskih stajališta prema kajkavskome jeziku, za mene je to doista jezik, i svojom komunikacijskom ulogom kao sredstvo sporazumijevanja među brojnim sugovornicima koji danas predstavljaju gotovo trećinu hrvatskoga stanovništva, i svojom književnom uporabom, podjednako u razdoblju tzv. starije kao i novije hrvatske književnosti, kao što je i jezik nekim svojim razvijenim stilovima iz ranijih razdoblja kao što su znanstveni, publicistički i oratorski, odnosno propovjedni stil. No, kajkavski je kao jezik nestandardizirani oblik jezika što je njegova specifičnost i njegova razlikovnost prema postojećem hrvatskom standardu. Zajedno s njim on je u doslovnom značenju riječi hrvatski jezik, odnosno jedan od subjezika, il, bolje rečeno, sujezika koji tvore njegov sadržaj i determiniraju lingvističko mu biće.

Naime, hrvatski jezik koji se kao pojam često nekritički poistovjećuje sa standardom, uključuje u sebe višestruke jezične supstrate koji se lingvistički diferenciraju kao narječja, dijalekti i idiomi, a zapravo su svojevrsni jezici. Ulogu takvih sujezika koji zapravo tvore hrvatski jezik imaju:

a) oficijelni hrvatski standard temeljen na normiranom dijelu štokavskoga narječja,
b) književni jezik, odnosno jezik hrvatske književnosti,
c) nestandardizirani dio štokavskoga narječja temeljenoga na ikavskom govoru,
d) kajkavski i čakavski jezik kao nestandardizirani govorni i književni jezik.
Hrvatski književni jezik, odnosno jezik hrvatske književnosti, posebice one novije i suvremene, utemeljen je na istoj osnovici kao i standardni jezik. Međutim, on je vrlo brzo, usprkos brojnim ograničenjima, posebice naših maretićevaca, prerastao uske ograde normiranoga jezika i u svoje tkivo ugradio brojne segmente ''proskribiranih'' jezičnih osobitosti bilo da je riječ o nepriznatim štokavizmima, kajkavizmima ili čakavizmima. Naime, hrvatski književni jezik je jezik u kojemu ravnopravno egzistiraju sva tri naša narječja i danas je njegova osnovica mnogo šira od osnovice standardizirane štokavštine. Stoga se i standard i jezik hrvatske književnosti bez obzira na to što je ustrojen na njegovim lingvističkim normama, ne mogu poistovjećivati, te u skladu s takvim izjednačavanjem kajkavsko i čakavsko narječje smatrati subordiniranim dijelom standarda. Uostalom, danas je već podosta toga u suvremenom književnom jeziku zapravo neknjiževno u odnosu na normative standarda.
Nažalost, sa stajališta često isključive i jednostrane jezične svijesti štokavaca koji se u principu zalažu i za opću afirmaciju i dobrobit oficijelnoga standarda, ignorira se (ko)egzistencija njegovih sujezika, zanemaruje njihov udio u široj hrvatskoj kulturi, a nerijetko ih se smatra nekim nižim jezičnim oblicima, pa čak i destabilizirajućim faktorom standarda. To potiče u biti razumljiv, ali neprihvatljiv dijalektalni otpor prema standardu, kao što u samoobrani dijalekata pojačava emocionalnu energiju njihovih branitelja. Sve su to činjenice koje idu u prilog tezi da o svim otvorenim pitanjima treba govoriti bez strasti, patetike, isključivosti, s razumijevanjem, trijezno i argumentirano.


(nâstavek vu sledečomu e-listu)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 29, 2009, 11:17:00 poslijepodne


(nâstavek prethodnoga e-lista)


2.

Kad se danas postavljaju zahtjevi za standardizacijom kajkavskoga jezika, tada se indirektno polazi od uvjerenja da je riječ o jedinstvenom jeziku Hrvata kajkavaca, a kakvim ga obilježuje već Stjepan Ivšić, pri čemu se gubi iz vida postojeća različitost kajkavskih dijalekata i govora. Jednako se tako nema u vidu način na koji se u većini jezika dolazi do standarda. On, u pravilu, nastaje na tri načina:
Prvo - prirodnim izdvajanjem nekog dijalekta prema njegovoj dominantnoj komunikativnoj ulozi, ponajviše ovisnoj o broju korisnika toga dijalekta, ili pak o njegovoj književnoj afirmaciji i dominaciji. Drugi način nastanka standarda jest dogovoreni i prihvaćeni izbor nekog dijalekta za njegovu podlogu, pri čemu takav izbor pretpostavlja suglasnost širega kruga neke jezične zajednice. U oba slučaja radi se o izdvajanju i prihvaćanju određenoga dijalekta. U stvaranju postojećega hrvatskog standarda bila su prisutna oba načina: određena dominacija i prirodno nametanje štokavskoga narječja u datom trenutku, no jednako je tako to bio i izbor koji je u sebi sadržavao, ne samo jezične i književne, nego čak i političke ciljeve sadržane u želji za jezičnim povezivanjem svih Hrvata, ali i kulturnim političkim povezivanjem svih govornika i korisnika toga narječja.

Treći način stvaranja standarda temelji se na svojevrsnoj sintezi različitih dijalekata i govora, odnosno na stvaranju neke vrste zajedničkoga jezika u kojemu ravnomjerno, bez supremacije, egzistiraju svi tipovi i stilovi određenoga dijalekta. Kako nam je dobro poznato, kajkavski jezik ni u razdoblju tzv. starije književnosti, tj. od 16. do kraja 18. stoljeća, nije bio standardiziran, iako su postojale tendencije za njegovim ujedinjavanjem, kao i želja kajkavskih pisaca da pišu jezikom svih onih čitatelja kojima se u svojim djelima obraćaju. Doduše, potkraj 18. i početkom 19. stoljeća sve dominantniju ulogu dobiva - zahvaljujući krugu tzv. zagrebačkih autora, među kojima se izdvajaju Tituš Brezovački i Štefan Zagrebec, a pridružuje im se i Ignac Kristijanović - zagrebačka varijanta urbane kajkavštine, no taj je proces prisilno zaustavljen izdvajanjem i izborom štokavštine te drastičnim ugušenjem kajkavske književnosti.

Tako se kajkavski jezik nije uspio standardizirati ni u svojoj najaktivnijoj fazi kad je uz književni imao već razvijene stilove kao što su govorni, stručni, znanstveni i drugi, što je već bila solidna osnova za njegovu moguću standardizaciju. A ona se, kako iz jezične povijesti znamo, mogla već i ranije temeljiti na programu pripadnika ozaljskoga jezičnoga kruga u 17. stoljeću kad su se nastojali ujediniti korisnici kajkavskoga jezika u sintezi različitih kajkavskih govora, no taj se pokušaj, nažalost, nije uspio ostvariti. Ova jezičnopovijesna reminiscencija, iako uzgredna, u određenoj je vezi s postojećim zahtjevom, odnosno teoretskim mogućnostima standardizacije suvremenoga kajkavskoga jezika.

S obzirom na postojeće modele standardizacije postavlja se niz sasvim otvorenih pitanja i konkretnih problema. Prvi je vezan uz nepostojanje dominantnije uloge jednoga kajkavskoga dijalekta i govora kao osnovice standardnoga kajkavskoga jezika. Naime, ni jedan se od postojećih kajkavskih govora nije svojom komunikativnom ili književnom uporabom izdvojio i nametnuo u tolikoj mjeri da sam po sebi osigura takovu ulogu. Nije to, ni tzv. ruralna, ali ni urbana kajkavština premda se s obje ove vrste koriste kajkavski autori u književnosti i kajkavci općenito u javnom i međusobnom komuniciranju. To jednostavno znači da bi za potencijalnu standardizaciju bio potreban stručni izbor kao i njegovo najšire prihvaćanje, no, sasvim su minimalne mogućnosti da bilo koja varijanta kajkavštine (međimurska, zagorska, podravska, posavska, goranska, prigorska, varaždinska ili zagrebačka) dobije onu ulogu koju u postojećem hrvatskom standardu ima štokavština.

Prema tome, u nepostojanju dominantnije uloge jednoga od tih kajkavskih dijalekata, kao i u nemogućnosti općeg konsenzusa za izbor nekoga od njih, pa bio on zasnovan na objektivnim stručnim i znanstvenim premisama, preostaje samo mogućnost stvaranja standarda na svekajkavskoj sintezi. A ona bi, ruku na srce, bila stvaranje novog, umjetnog i neprirodnog jezika koji teško da bio mogao obavljati svoju primarnu funkciju. Drugim riječima, teško bi se mogao primijeniti bilo koji od navedenih oblika standarizacije jer bi svaki od njih bio akt prisile, a teoretska mogućnost i realizacija bilo kojega od tih oblika stvorila bi nove, neočekivane probleme.

Prvo, cjelokupna književnost na nestandardiziranom kajkavskom jeziku bila bi neko strano jezično tkivo, nesuglasno svojim jezikom s odabranim modelom standardizacije, pa bi se ona obezvrijedila u svome značenju i svojoj ulozi. Postala bi jednostavno, unutar svoga kajkavskoga dijalekta dijalektalnom književnosti koja jezično odudara od postojećih jezičnih normi, pa bi i čitateljski susret s njom bio u znaku njezina obezvrjeđivanja, ili u blažoj formi nerazumijevanja.

Drugo, u prvome i drugome modelu standardizacije, svi bi korisnici neizabranih kajkavskih govora morali doslovce, s obzirom na velike različitosti, učiti novi kajkavski standard, a brojni bi kajkavci postali ''nepismeni'', i to u okviru svoga jezika. U trećem pak slučaju takve bi posljedice bile jednake za sve kajkavce, a što jednostavno znači da bi došlo do spontanog otpora standardizaciji, pa i onih koji se (in)direktno za nju danas zalažu ne razmišljajući o teoretskim mogućnostima i posljedicama takva čina.

U najužoj vezi sa zahtjevima za standardizacijom jesu i zahtjevi za izradom gramatike kajkavskoga jezika. Zapravo su to jedinstveni, uzročno i posljedično povezani zahtjevi jer se misli na sasvim određeni oblik gramatike, to jest na normativnu gramatiku. Naime, standard po svojoj prirodi zahtijeva normativnu verifikaciju jezika, a to jednostavno znači definiranje temeljnih gramatičkih načela, od fonetike i fonologije do morfologije i sintakse. S obzirom na to da nemamo određeni kajkavski standard, nemamo ni normativne gramatike za koju se otvaraju ista pitanja i problemi kao i kod standarda, a to je na kojem jezičnom modelu izrađivati takvu gramatiku: a) na temelju dominantnog kajkavskog dijalekta, b) na temelju izabranog kajkavskog dijalekta ili c) na temelju potencijalnog, sintetičkog kajkavskog jezika? A sva tri ova modela, i uz teoretsku mogućnost realizacije, imala bi jednake posljedica kao i standardizacija.

One koji zahtijevaju i spočitavaju neizradu takve, normativne gramatike, valja podsjetiti na činjenicu da postoje i druge vrste korisnih gramatika kao što su gramatike pojedinih lokalnih govora, zatim razlikovne deskriptivne i komparativne gramatike. Naime, za te vrste gramatika postoje u našoj kajkavološkoj stručnoj literaturi već obilje prikupljene građe jer su brojne kajkavske studije, a imamo ih već gotovo o svim hrvatskim kajkavskim govorima, pisane kao male deskriptivne ili komparativne gramatike, a neke od tih studija su i svojevrsne normativne registracije dijalektoloških pojava i dijalektalnog ustroja određenoga kajkavskoga govora. Prema tome, građu za deskriptivnu i komparativnu gramatiku kajkavskoga jezika imamo, a priključimo li toj građi i studije i monografije o kajkavskome narječju, primjerice A. Šojata, M. Lončarića, S. Težaka, J. Lisca i drugih uglednih kajkavologa, takav bi se pothvat mogao relativno lako i brzo ostvariti, no trebalo bi ga u svakom slučaju institucionalno i izdavački stimulirati.

Za razliku od zahtjeva o standardizaciji i normativnoj gramatici kajkavskoga jezika, zahtjev za izradom velikoga, sveukupnog kajkavskoga rječnika čvrsto je utemeljen, koristan i ostvariv. Na tome području ne možemo biti zadovoljni sporošću
kojom izlazi Rječnik kajkavskoga književnoga jezika čijem se završetku ne nazire skoro vrijeme, no uz sporost svoga izlaženja taj je Rječnik već u začetku bio koncepcijski odviše sužen temeljeći se samo na književnom kajkavskom jeziku kao i na izboru književnih djela do sredine minuloga stoljeća. A trebalo bi ga graditi na svim starim kajkavskim rječnicima, na staroj, ali i na cjelokupnoj kajkavskoj literaturi do kraja 20. stoljeća, kao i na tzv. "amaterskim" rječnicima kajkavskih entuzijasta, zahvaljujući kojima danas imamo rječnike varaždinskoga, jednog podravskog, goranskog i nekih drugih kajkavskih govora. Bez obzira na razinu lingvističke stručnosti na kojoj su ti rječnici temeljeni, oni mogu biti putokaz i poticaj inertnoj oficijelnoj dijalektologiji na tome području.

A što se tiče pravopisne normiranosti, valjalo bi se u maksimalno mogućoj mjeri pridržavati postojećih pravopisa hrvatskoga jezika na način kako ih se pridržava suvremena kajkavska literatura, a za stare se pisce koristiti načelima pravopisnih redakcija kako ih već uspješno provode priređivači starih kajkavskih pisaca i autori reprintiranih izdanja. No, kao što nisam osobno skeptičan prema zahtjevima za kajkavskim rječnikom, nisam skeptičan ni prema zahtjevu za uvođenjem kajkavskoga jezika u škole. Naprotiv, podržavam taj prijedlog, ali uz osmišljeni pristup njegovoj realizaciji koja nikako ne smije biti samo manifestna, nego i djelotvorna.


3.

Najprirodnije mjesto kajkavskome jeziku i književnosti nalazi se u hrvatskome jeziku kao školskom predmetu. Radi se o integralnim programskim sadržajima koji su višestruko prirodno povezani. Doduše, u tome se predmetu već i dosad moglo učiniti mnogo više da su realizirani značajni pedagoško-metodički principi o zavičajnoj i izbornoj nastavi. Ti su principi među ciljevima nastave i deklarirani, ali se njihovo ostvarenje najprije odgađalo, a zatim potpuno zaboravilo na njih. Smatram kako je u programu hrvatskoga jezika za osnovnu školu, kao i u njegovoj satnici dovoljno prostora i vremena da se izborna nastava posveti i kajkavskom jeziku. Uostalom, prenapučena i preopterećena školska satnica i ne pruža druge mogućnosti, a uz prirodnu sadržajnu vezu s osnovnim predmetom, tu je i jednako prirodna veza s učiteljima i profesorima hrvatskoga jezika!

Uostalom, tko bi i drugi mogao izvoditi takvu nastavu nego upravo oni kao osposobljeni stručnjaci. Određeni nedostatak njihova dijalektološkog obrazovanja lako se može riješiti dopunskim stručnim obrazovanjem, samostalno preko stručne literature, te stručnih i metodičkih uputa, ili putem kraćega dopunskoga studija i seminara. To se, dakako, odnosi i na učitelje razredne nastave koji se prvi susreću s izbornom nastavom koja bi u određenome vidu trebala početi već u prvom razredu. Kajkavski kao samostalan i obavezan školski program izdvojen iz okvira hrvatskoga jezika teško se može braniti, ali je prihvatljiv zahtjev za kajkavskim kao slobodnim izabranim sadržajem u okviru toga jezika, a to je onda izborni kajkavski jezik kao integralan dio jezične i književne izobrazbe zainteresiranih učenika.

Svrha takve nastave jest, prije svega, bolje poznavanje svoga izvornoga, zavičajnoga jezika, njegovih osobitosti i izražajnosti, razvijanje ljubavi prema tom jeziku te stjecanje spoznaja i svijesti o njegovu značenju, a s druge je strane poticaj za očuvanje toga jezika bez obzira na to što će u nezaustavljivom globalizacijskom procesu biti jednako ugrožen kao i standard. Naime, globalizacija poput Damoklova mača prijeti svim tzv. malim jezicima u svijetu koji nisu stekli položaj svjetskih jezika, pa je briga za jezičnu baštinu, ali i postojeću jezičnu svojinu kao dio osobnoga emotivnog, psihološkog, kulturološkog pa i nacionalnog identiteta imperativ koji se ne može isključiti.
Iako je u prošlosti, kao još i danas, kajkavski kao govorni jezik bio podcjenjivan, svođen na razinu drugorazrednog i provincijalnog jezika, a njegovi korisnici već od malih nogu frustrirani tezama o ružnom i nepravilnom govoru - kao što se i književnost na tom jeziku često smatrala nekim stranim ili samo nebitnim tkivom hrvatske književnosti - zalaganje za taj jezik i književnost kao sastavni dio nastave nije i ne može biti u funkciji otpora i negacije, ni hrvatskoga standarda ni štokavskoga dijela hrvatske književnosti. Temeljitije spoznavanje kajkavskoga kao jezika ni na koji način ne može dovoditi u pitanje funkciju standarda kao temeljnog nacionalnog jezika, kao ni njegove javne, administrativne i medijske uloge. Jednako tako nastavno opredjeljenje za kajkavski ne može biti alibi za zanemarivanje standarda i njegovih normi, od izgovorih do sintaktičkih.
Jednom riječi - upravo zbog globalizacijske ugroženosti, ali i naše društvene i kulturološke svijesti neophodna nam je pojačana briga za našu opću jezičnu kulturu. Ona pak uključuje podjednako odgovoran naš odnos, i prema standardu i prema nestandardiziranim sujezicima. Moramo itekako biti svjesni značenja hrvatskoga standarda kao kulturološke nacionalne poveznice, ali i nestandardnih hrvatskih jezika kao nedjeljivih sastavnica te kulture u njezinu globalu. U tom vidu jezično obrazovanje naših učenika trebamo temeljiti na:

a) poznavanju, njegovanju i čuvanju zavičajnoga jezika,
b) poznavanju, njegovanju i čuvanju hrvatskoga standarda kao (sve)nacionalnog jezika,
c) dobrom svladavanju barem jednoga svjetskoga jezika.

A da bismo kajkavski afirmirali kao izborni nastavni sadržaj i integrirani predmet u korpus hrvatskoga jezika, bit će nam potreban strogo osmišljen program, kao i prikladni udžbenici i priručnici. Program mora obuhvaćati jezične i književne sadržaje, s tim da "gramatički" ne opterećuje učenike, to jest da jezična nastava bude nastava živog, a ne mrtvog jezika, kao što i književni sadržaji moraju jezično i estetski biti dostupni recepciji učenika. Jasno je da ćemo u tu nastavu uključivati i tekstove iz (naj)starije kajkavske književnosti, ali i one iz najsuvremenije, vodeći uvijek računa o njihovoj zanimljivosti, jezičnoj autentičnosti i estetskoj vrijednosti. Bilo bi, međutim, pogrešno tim programom otvarati ulazak ''na mala vrata'' drugorazrednim i trećerazrednim suvremenim autorima jer bismo time doveli u pitanje one kriterije na kojima se zasniva izbor autora s područja matičnoga jezika hrvatske književnosti.

U jezičnoj nastavi bit će potrebno posebnu pažnju posvetiti bogaćenju leksičkoga fonda, i to govornim aktiviranjem postojećeg fonda zavičajnog govora kao i njegovim proširenjem leksičkim fondom iz književnosti. Na tom zahtjevu temeljit će se i koncepcija udžbenika koji, nasuprot standardiziranim udžbenicima iz hrvatskoga jezika, moraju biti jedinstveni i za jezično i za književno područje. Njihova udžbenička integracija bit će u svakom slučaju svrhovita, a funkcionalnost i privlačnost ovisit će im, i o metodičkoj koncepciji, ali i o ilustrativnom dijelu udžbenika kojim će se predočiti i šira zavičajna kultura u reprezentativnim oblicima svoje manifestacije.
 
________________________________________

SUMMARY
By Joža Skok, Zagreb
IS IT POSSIBLE OR IS IT NECESSARY TO STANDARDIZE THE KAJKAVIAN LAGUAGE?

Kajkavian language is a nonstandard form of Croatian language. Demands for its standardization as well as for construction of normative grammar are dealing with various issues and problems mainly connected with selection of kajkavian speech on which standard should be grounded. If a theoretical possibility of standardization becomes reality, the results will be in creation of a language that other kajkavian speakers must learn.

A demand for creation of (omni) kajkavian dictionary and inauguration of kajkavian language to schools seems to be more realistic. The dictionary should be made on the widest sources such as: literature, science and spoken language. On the other hand, kajkavian as a nonobligatory subject should be included within Croatian language programme. The language education of pupils should be based on a trilingual principle and on thoroughly knowledge of a native language as (all) native cohesive and on well knowledge of one the "main" languages as means of international communication.

Prijevod: Dobriša Skok

Izvor:
»Kaj«, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, gl. ur. Božica Pažur, br. 4-5, Zagreb, 2004.
http://www.croatia.ch/tjedan/041030.php (http://www.croatia.ch/tjedan/041030.php)

Časopis KAJ možete naručiti preko e-mail adrese
kajkavsko.spravisce@zg.htnet.hr
ili
kajkavsko.spravisce@zg.t-com.hr
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 29, 2009, 11:18:38 poslijepodne


Globus, br. 900,  07.03.2008.

Interview: dr Mate Kapović
Lingvist nove generacije
 
JEZIČNI REVOLUCIONAR PROTIV AKADEMIKA

Viši asistent Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta, otkriva zašto je besmislena kampanja oko učenja "pravilnoga" govora u školama

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Imamo apsurdnu situaciju da radio koji se emitira samo na području Zagreba ili Splita ima voditelje koji se trude govoriti standardno, što nema smisla. Zašto se na zagrebačkim ili splitskim lokalnim televizijama ne bi govorilo zagrebačkim ili splitskim govorom?

Skandalozno je što djecu u školi optužuju da ne znaju materinji jezik: standard je bitan još samo starim rigidnim jezikoslovcima

U Norveškoj ljudi govore svojim dijalektom i u vrlo formalnim situacijama. To je po meni obrazac kojemu bi trebalo težiti.

Anglizmi su česti u reklamama, što očito prolazi u narodu jer inače reklame ne bi bile takve. Ljudi mogu negodovati oko toga, ali teško je to mijenjati zakonom (JEZIK REKLAMA)



Razgovarala: Jelena Jindra,
Snimke: Roberto Orlić i arhiv EPH

.......................
Osim što ste politički aktivni, vi zagovarate i sociolingvistički aktivizam. Kao jezikoslovac radikalno se suprotstavljate svojim starijim kolegama odnosno autoritetima.
- U Hrvatskoj vlada dojam da se lingvisti bave samo time kako bi se trebalo pravilno govoriti iako je sam koncept «pravilnosti» u jeziku besmislen. Od jezikoslovlja se po medijima može vidjeti samo svađanje o pravopisu, galama protiv srbizama nekada, a anglizama sada, tvrdnje da Hrvati zaboravljaju svoj jezik, da ne znaju govoriti i slično. Lingvistika se zapravo bavi opisom, a ne propisom jezika.

Vi ste protiv zabrana i smatrate da u govornom jeziku nema točnoga i pogrešnoga. Znači li to da na televiziji ili radiju voditelji mogu govoriti kao doma ?
- Bitno je razlučiti dvije razine – državne i lokalne medije. Što se lokalnih tiče, imamo apsurdnu situaciju da radio koji se emitira samo na području Zagreba ili Splita ima voditelje koji se trude govoriti standardno, što nema smisla. Zašto se na zagrebačkim ili splitskim lokalnim televizijama ne bi govorilo zagrebačkim ili splitskim govorom?
Što se tiče državnih medija, recimo u Dnevniku na državnoj televiziji, trebalo bi govoriti standardnim jezikom, jer je on neutralan. Ali već bi se u zabavnim emisijama mogao naći i govorni jezik, s tim da bi se trebalo paziti da podjednako budu zastupljeni i Zagreb, i  Slavonija, i Dalmacija, i Istra itd. Trenutno prevladava zagrebački govor, što nije baš u redu prema ostatku Hrvatske.

Što s anglizmima? Ne inzistiraju li upravo svi mediji danas na jeziku koji je, pogotovo u korištenju anglizama, mnogima nerazumljiv?
- Anglizmi su, primjerice, česti u reklamama, što očito prolazi u narodu jer inače reklame ne bi bile takve. Ljudi mogu negodovati oko toga, ali teško je to mijenjati zakonom. U govornom jeziku, pogotovo kod mladih ljudi, ima dosta anglizama. Ali tako je u cijelom svijetu i ne mogu se samo mediji za to kriviti. Hrvatski jezik je tu u boljem položaju od npr. njemačkog ili japanskog koji imaju puno više anglizama.

Za što se Vi točno zalažete kada govorite o jezičnoj toleranciji?
Zalažem se za normalni odnos prema jeziku. U smislu da se ne proglašava sve što je govorno jezičnom nakaradom, pogreškom, nepravilnošću. Ako u Hrvatskoj neki ljudi govore «by the way» umjesto «usput», to nije nepravilno nego je jednoostavno odlika govornog jezika određene skupine ljudi. Isto tako, ako ljudi govore «orginalan» umjesto «originalan» ili «sumlja» umjesto «sumnja», to nisu greške, nego oblici koji ne pripadaju standardnom jeziku.

Dakle, za Vas standard nije svetinja?
- Tako je. Kod nas na načelnoj razini svi jezikoslovci poštuju dijalekte i govorni jezik, ali ih ipak mnogi između redaka smatraju manje vrijednima. A to je, naravno, potpuno pogrešan stav. Sve su jezične varijante jednako vrijedne. Po meni, govorni jezik je čak vrjedniji od standarda (ako se baš mora govoriti u takvim okvirima) jer je standard velikim dijelom umjetan. A govorni jezik je pravi jezik kojim svi mi govorimo. Protivnik sam negativna odnosa prema nestandardnomu jeziku. Pogotovo u osnovnim školama gdje mnogi profesori govore učenicima «nemoj tako govoriti», «ružno govoriš», «krivo govoriš», što je skandalozno!. Nekome govoriti da nepravilno govori materinji jezik!
..................
Kako bi se trebao ujednačiti hrvatski jezik kad već standard nije svetinja?
Komunikacijska se svrha standarda često precjenjuje, pa se kao primjer navodi da se bez standarda čovjek z Brača i Zagorac ne bi razumjeli. Ali to se u praksi vrlo rijetko događa, a neke dijalekte često ne razumiju ni prvi susjedi. Da se u javnosti češće čuju dijalekti, uključujući i one teže razumljive, ljudi bi se jednostavno privikli. Kao što su se Hrvati u Jugoslaviji bili navikli na neke srpska izraze koje danas mladi ne bi razumjeli. Tako da bi se komunikacija u onakvim slučajevima mogla u načelu odvijati i bez standarda.
..........................................

Treba li po Vašem mišljenju prevoditi filmove i knjige sa srpskog jezika?
U načelu ne, zato što, naravno, svi još razumijemo srpski jezik. Kod nekih bi knjiga svakako bilo potrebno objasniti nepoznate riječi.

A što s mladim generacijama koje ipak neće razumjeti mnoge srpske riječi, ni «bioskop», ni «hleb», ni «peškir» ?
- Ja sam odrastao u osamdesetima i sjećam se da, bez obzira na veću prisutnost srpskog jezika, nisam dugo znao što je «bioskop». Naravno da mladi danas ne razumiju takve riječi. Zbog takvih bi se stvari onda čak i mogle prevoditi, tj. prilagođavati primjerice dječje knjige, ali tu treba ići od slučaja do slučaja. Ne treba na to gledati s političke nego s praktične strane.


Cijeli članak / izvor:
http://www2.pressclip.hr/xsql/objava.xsql?oid=1104850&jezik=hr (http://www2.pressclip.hr/xsql/objava.xsql?oid=1104850&jezik=hr)

Pretplata na «Globus»:
http://www.globus.com.hr/Marketing.aspx (http://www.globus.com.hr/Marketing.aspx)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 29, 2009, 11:21:25 poslijepodne


Zagorski list, 14.9.2007.

Kaj sme je

Navek me ovi tjedni, dani, reči… kajkavske kulture više živciraju nek kaj mi je drage da se o kajkavskomu jeziku nekaj govori.

Za mene nema tjedna kajkavske kulture, niti dana kajkavske reči. Za mene je sake ljete 365 dane kajkavske kulture, a sake četrte i 366.

Največa je sramota kad se o kajkavske kulture i jeziku govori na štokavskomu. Ispada da je kaj dober ko tema, ali nije dober za upotrebu. Ja bi rekel da ljudi koji to delaju nisu dosta učeni da bi govorili kaj, nemaju sigurnosti da na kajkavskomu sročiju nekaj pametnoga, ali nemaju ni srama pak se baviju s kajem, a da ga ni govoriti neznaju.

Piše Krešimir Končevski



Festival v Krapine za mene je same jen festival zabavne glazbe i nič druge. To je zmišljena kajkavska popevka tera nema podloge v kajkavskomu kraju. Ne velim da nema dobrih tekstova, ali ima i akrobacija tere z kajkavskim nemaju veze. I kaj je najgorše onda naši bedaki takve fraze ili reči, tere je nešči sročil v svojemu neznanju, prevzimaju ko da je to velika kultura.

Poslušal sam uoči festivala onoga Crneka kak je govoril da je premale kajkavskih popevki po radiju. Pa normalne da ih je premale kad su se na isti kalup. Ali kaj je najgorše veli Crnek - da mu je krive što nema više kajkavskih popevki na radiju. Pa gospon Crnek kad se več zalažete za kajkavsku kulturu, kad ste več hu tu svrhu tolike peneze sake ljete potrošili onda se barem navčite govoriti kajkavski, a ne da na štokavštini zagovarate kajkavsku kulturu. To je sramota! Znači kajkavski je dober same za popevku i za seljake, a ne i za radio.

Za mene nema tjedna kajkavske kulture, niti dana kajkavske reči. Za mene je sake ljete 365 dane kajkavske kulture, a sake četrte i 366.

Največa je sramota kad se o kajkavske kulture i jeziku govori na štokavskomu. Ispada da je kaj dober ko tema, ali nije dober za upotrebu. Ja bi rekel da ljudi koji to delaju nisu dosta učeni da bi govorili kaj, nemaju sigurnosti da na kajkavskomu sročiju nekaj pametnoga, ali nemaju ni srama pak se baviju s kajem, a da ga ni govoriti neznaju.

Žal mi je da mi vu tom našem Zagorju nič dobroga nisme u stanju napraviti sami. Saka čast krapinskomu festivalu, ali bile bi mi draže da ga organiziraju ljudi z Krapine, a ne dotepeni Zagrepčani. Krapinčani zemite festival v svoje ruke, a Zagrepčani nek dojdeju kable razvlačit po Krapine, a kad bu teri rekel što klepnite ga po čuba!

Kaj got ima s kajem veze trebali bi delati oni teri kaj govoriju. Jedine tak bu kaj dobil prave meste, a to je sakodnevica. Naš cilj mora biti da se kaj rehabilitira ko jezik na teromu se v kajkavskim kraju odvija život, na teromu se spominame v banke, na pošte, na svadbe, na sprovodu. Mi Zagorci sme veseli ljudi skloni šale, ali nisme zate neozbiljni. No drugi nas držiju za bedake jer govorime kaj. Na žalost naši «intelektualci» kad prejdeju z Zagorja zmeniju govor da bi ispali pametni. Pa kaj je dodvoravanje nekomu nekaj pametnoga? Nije me briga ak me nešči i za bedaka smatra, do takvih ni ja ne držim nič, ali kad govorim svoj jezik bar znam doj sam, kaj sam i otkut sam!

Moram i svoje Zlatarščane zašpotati, reklamiraju dane kajkavske reči, a nekak na pol govoriju kaj!


Zvir:
http://www.zagorje.com/articles/4014/show.aspx (http://www.zagorje.com/articles/4014/show.aspx)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 29, 2009, 11:23:30 poslijepodne


Nacional br. 573, 06.11.2006.

ZLOĆE I POVRĆE

Ka je ta?

"Neću van više govorit o zajiku kega me je moja mat navadila, vi volite vašega, ne zato ča je veći od mojga nego zato ča je vaš, ja volin svojga, ne zato ča je mići nego zato ča je moj."

Mi čakavci retko govorimo onako kako nas je mat navadila. Naš nan je zajik već va srce nego na zajike. Apena danas kada Glogovićke va Noven liste ni neki znaju koliko su nan njije besedi značile


Piše: Vedrana Rudan


Postoje veli judi i veli zajiki i mići judi i mići zajiki. Čakavski je mićišan zajik, gospa Ivanka Glogović-Klarić je mići čovek zato aš piše na mićen zajike. Niste čuli za gospu Ivanku Glogović-Klarić? Ja ću van reć ki je to. To je profesorica hrvackega i ingleškega zajika, va penzije, let i let je vadila decu va Opatijskoj gimnazije. Bila je i moja profesorica. Da je gospa Glogović-Klarić bila samo moja profesorica ne bin van o njoj povedala, i vi imate svoje profesorice pa mučite. Ne, ni ona samo profesorica, ona je najveća živuća hrvacka, čakavska dečja pjesnikinja. Ovo moran ponovit, ona je najveća dečja živuća hrvatska, čakavska dečja pjesnikinja. Vidite, vidite, imate decu, si imate decu, a ovo niste znali?! To je zato ča je čakavski zajik tako mići, tako mićihan da si vi mislite kako to ni zajik nego nekakav dijalekt kega govori jeno sto judi okol Opatije i na ken je pokojni Gervais pisal o kućicami belemi, suzicami velemi, črjenemi krovići i onemi tići. Dobro, neću van više govorit o zajiku kega me je moja mat navadila, vi volite vašega, ne zato ča je veći od mojga nego zato ča je vaš, ja volin svojga, ne zato ča je mići nego zato ča je moj. Vrnut ću se gospe Glogović-Klarić ku smo mi opatijski gimnazijalci z šezdeset i neke zvali Glogovićka. Glogovićki naše mladosti je do danas objavljeno trinajst libri, devet za decu, četiri za veleh. Njije pjesmice su va čitankah za prvi i drugi razred. Još sedandeset i pete je na anonimnen natječaje dobila prvu nagradu za tekst za sedan epizodi dečje TV serije “Poliedar H3”.

Napisala je i 3 radijoigri za decu, šest kompozitori storilo je muziku za preko šezdeset njijeh pjesmic, kantane su na deset dečjeh festivaleh, perfin i va Neva Jorke, za njih je do sada dobila pet nagradi. Ako dece za Novo leto kupite njiji libar “Pul mora”, izdal ga je Adamić, š njin ćete dobit i note i CD. Neč ću sigurno pozabit, ovo moran reć, njiju uglazbljenu scensku igru “Ča more more” dečina su pokazala na Međunarodnom festivalu djeteta u Šibeniku. Glogovićka je delala i va novinah. Dvanajst let je va Noven liste pisala kolumnu. Va njoj je semi nami ki volimo čakavski špjegevala ča ka beseda znači. Zajik, to znate, rabi govorit ako ćeš da ti ostane va glave. Mi čakavci retko govorimo onako kako nas je mat navadila. Naš nan je zajik već va srce nego na zajike. Apena danas kada Glogovićke va Noven liste ni neki znaju koliko su nan njije besedi značile. Dobila je otkaz aš va hrvatskeh novinah ne smeju delat penzijoneri. Ni onputa kada delaju za mići soldi, ni onputa kada napol mrtvi zajik zdiguju z popela, ni onputa kada su ti tekstovi dragi kamečići a ne neč bez čega se more i mora. Najveća hrvatska čakavska dečja pjesnikinja dobila je vritnjak. Radi nje je Novi list i kaznu platil. Ženska va penzije mora zamuknut, muški va penzije more daje delat. Gjedate na televizije mladića Olivera Mlakara? A dečkića Sijerkovića? Zvali smo, telefonirali, molili, prosili, plakali...Verovali vi al ne, puno od nas je plakalo kada su našu Gologovićku stirali u ime zakona. Zalud. I tako... Glogovićka je let pisala i pisala i pisala i onputa je napisala knjižicu ka se zove “Tr ši”. Ni za nju niste nikada čuli? Ćaro mi je.

Morda niste čuli ni za čakavski? Otejen reć, “Tr ši” je knjižica napisana z besedami od dva slova. Ste me razumeli? Saka beseda va libriće ima samo d v a slova. To bi morda bil dobar štos da ta libar ni čista poezija, remek-djelo hrvatske moderne književnosti. Remek-djelo! Ni čakavca ki ga doma nima, kemu ni na komodine kako Biblija. Našu čakavsku dušu Glogovićkin “Tr ši” hrani, tješi, hrabri, nasmijava, raznježuje... “Tr ši” će zavavek ostat va hrvatskoj književnosti živi dokaz da i “ča” more bit Umjetnost. “Tr ši” je nan ono ča je nekemu Šileova slika, Mikelanđelov kip, Betovenova muzika ili priča najvećeg hrvatskog pisca svih vremena Ivane Brlić-Mažuranić. Ste me razumeli? A nikad, nikad, nikad niste čuli za “Tr ši” i nikad, nikad, nikad ga nećete moć pročitat i razumet zato ča se to ne more prevest na hrvacki i zato ča je danas čakavski zajik mići, a jutra će bit pokojni. I još van neč moran povedet o Glogovićke naše mladosti. Ona piše i haiku pjesmice. Za ki dan će se va Parize promovirat “Haiku antologija Evropske unije”. Autori Antologije su dobili 1100 pjesmic. Objavljeno ih je 225 od šezdeset i šest autori z šesnajst državi. Pogodili ste.

Va toj Antologije su i dve Glogovićkine pjesmice. Na hrvacken, na englesken, na francusken, na japansken. Ma, judi moji, ča to ni malo čudno, žensku objavlju va Parize, a... Ovo daje ću van reć na hrvacken, tako da me razumete, se san van ovo povedela, se je ovo na čakavsken bil samo uvod va ono glavno, a glavno je... U veljači 2004. u Hrvatskoj je osnovano Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade. U ožujku 2005. gospođa Ivanka Glogović-Klarić tom je Društvu uputila molbu za prijem u članstvo. Nisu joj odgovorili do dana današnjega. U ožujku 2005. gospođa Ivanka Glogović-Klarić poslala je svoje knjige i molbu za prijem Hrvatskom društvu pisaca. U veljači ove godine su joj odgovorili, “ovom prilikom niste primljeni”. Neka imena onih koji su “ovom prilikom primljeni” zaista je bolje ovdje ne nabrajati. Ča san otela reć? Otela san van ki govorite veli jezik povedet kako je teško nan ki govorimo mići. I kako j naša vela književnica Ivanka Glogović-Klarić va Hrvackoj mića. Samo zato jer živi u maloj zemlji velikih divljaka.


Zvir:
Nacional, http://www.nacional.hr/articles/view/28893/22/ (http://www.nacional.hr/articles/view/28893/22/)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 29, 2009, 11:26:39 poslijepodne


Zagorski list br. 277 / 06.02. 2009. / panorama (papérnato izdâjne)

ZA DUŠU, ZA SPOMENEK

Najte biti „tece“



Tak se je pri nas fiže znalje gda je za nekuga rekel da je „teca“, da z tem nekaj nie h redu. Ja i moja deca i den denes, rabime rieč „teca“, za druge, alji i za sebe. Gda tera od nas malje zabrazdi ilji bi napravila ili gibala k kakve bedastoče, druga ju pricukne i velji: „Naj biti teca!“. Se mi unda dobre zname kaj te znači.
…………….
I tak sem pak imela priljiku čujti šlabekuvati naše domače, kak njim je teške razmeti, nas, teri pišeme na domačem, kajkafskem. Kak nie pri nas prepisani i standardni kajkafski, tak si mi pišeme onak kak med sobu govorime. 
…………….
Za stranjske, za one teri teške razmeju veljim da moraju tri put prečitati. Jemput da prešpanciraju po napisanomu, drugi put da se nafčiju čitati, a trejti put da razmeju. Nu lasi mi se zdižeju na domače, e zdej rabim rieč „tece“. Te domače „tece“ terem menjka njihove vlastite sposobnosti da nekaj napraviju najreši pljujeju po onemi teri očeju nekaj napraviti i ostaviti traga za buduče cajte. Glava me bolji gda čujem „tecu“ tera velji, kak je grde čujti meste malo, malje, meste štrukel, štrukelj, i da ne nabrajam dalje. Pun mi je kufer tie „teci“. Morti bi mi triebalje biti se jedne, nu nemrem si pomoči gda sem ne huda, nek pri srcu žalosna, da te domače “tece“ ne da se svojuga sramiju, nek si dopučšaju po domečem pljuvati. Sigurne trieba reči, kaj i sama znam, da se pune domačuga govora zgubilje, da je teške onomu gdo čita, čitati.


Piše: Nevenka Gregurić


Od navike govorim da me je moja babica nafčila mudrosti, otec i mati poštenju i radljivosti, a moj pokonji Branek ljubavi, davanju i primanju. Kak sem ž njim živela dvojestidve ljiete nafčila sem od njega još prec toga. Nafčila sem od njega i te da se za sake nie trieba srditi i biti hudi. Gda je on bil najbolj srtiti nie se služil z sakojačkemi grdobami, kak se večinom pri nas diela. Največa kletva mu je bila: „Ti izakovu tecu!“.

Te mu je bil čak i prišveljek. Pajdaši ga se još navike i denes po tomu zmišljaju. Takaj, za nekuga zločestoga, zmotanoga, nem nabrajala se grde ljutske osebine, on nigdar nie rabila grde rieči. Za takve je čez smieh same znal reči:

„Pusti si mira. On ilji ona je jedna obična „teca“. Tak se je pri nas fiže znalje gda je za nekuga rekel da je „teca“, da z tem nekaj nie h redu. Ja i moja deca i den denes, rabime rieč „teca“, za druge, alji i za sebe. Gda tera od nas malje zabrazdi ilji bi napravila ili gibala k kakve bedastoče, druga ju pricukne i velji: „Naj biti teca!“. Se mi unda dobre zname kaj te znači.

A za kaj unda ja nečem da buju moji dragi Zagorci „tece“. Kak čovek radi posla mora gibati i van svojuga kraja naposluša se sega i sačega, alji one kaj vidi , a kaj je za skidanje kape kak si držiju glave skupa. Ne bi pokudilji svoje pak če i sami znaju da nekaj nie h redu. Nie tak duge kaj sem čula jenuga dobruga gljivara z Dalmacije gda su ga pitalji kuljike vrsti gljif ima h Dalmacije, jednostavne je rekel ovak: „Neznam kuljike vrsti ima h Dalmacije, alji sem siguren da jih ima več nek h kontinentalnem dielu Ljiepe naše.“.

I samomu novinaru je te bilje bedaste, pak je mislil da ga čovek nie razmel kaj ga pita. Popital ga je nazaj i rekel mu da ne mislji na koljičinu gljif nek na vrste. Na kaj mu je poznavaljec gljif ponovil isti odgovor. Kuljike god da mi je bilje smiešne te kaj je rekel da nezna kuljike vrsti gljif ima pri njemu, alji je siguren da jih ima več nek na drugem dielu naše domaje, tuljike mu treba reči, bravo. Čovek drži do svojuga. Nie siguren, alji neda da bi nešče bil bolji od njih. Gda bi tak pital našuga domačuga čoveka, on bi pak sigurne rekel obrnute. Drugi su navieke bolji nek oni domači.

I tak sem pak imela priljiku čujti šlabekuvati naše domače, kak njim je teške razmeti, nas, teri pišeme na domačem, kajkafskem. Kak nie pri nas prepisani i standardni kajkafski, tak si mi pišeme onak kak med sobu govorime. A unda se zna, i po tomu je naš dragi kajkafski bogatieši da skore sake selje ima nekaj svojuga. Tak je moj drukčeši od Krešekovuga, Rajkičovuga i od sie druge. Za stranjske, za one teri teške razmeju veljim da moraju tri put prečitati. Jemput da prešpanciraju po napisanomu, drugi put da se nafčiju čitati, a trejti put da razmeju. Nu lasi mi se zdižeju na domače, e zdej rabim rieč „tece“. Te domače „tece“ terem menjka njihove vlastite sposobnosti da nekaj napraviju najreši pljujeju po onemi teri očeju nekaj napraviti i ostaviti traga za buduče cajte. Glava me bolji gda čujem „tecu“ tera velji, kak je grde čujti meste malo, malje, meste štrukel, štrukelj, i da ne nabrajam dalje. Pun mi je kufer tie „teci“. Morti bi mi triebalje biti se jedne, nu nemrem si pomoči gda sem ne huda, nek pri srcu žalosna, da te domače “tece“ ne da se svojuga sramiju, nek si dopučšaju po domečem pljuvati. Sigurne trieba reči, kaj i sama znam, da se pune domačuga govora zgubilje, da je teške onomu gdo čita, čitati.

Radi toga nie trieba biti „teca“ i „pokondirena tikva“, kak su takve zvalji jedni drugi, h jednem drugem cajtu. Nie za zameriti došljakem teri se čudiju našem narečju, nek domačam „tecam“. Naše domače „tece“ kimaju potvrdne z tikvu gda njim stranjski pripoviedaju i pišeju o našem življenju.

I kej se unda čuditi da radi naše „teci“ plačame najskuplješu cestarinu. Ne se triebalje čuditi da bu radi naše „teci“ jednuga dana h našem vrtecu rasla pomidora, kukumara i kapula, meste paradajza, vugerka i luka. Veljike poštivanje prema stranjskamu, alji „tece“ gdoj se svojuga srami druge nemre biti niek „teca“.


Zvir:
http://www.zagorje.com/clanak/5663/za-dusu-za-spomenek-najte-biti-tece.aspx (http://www.zagorje.com/clanak/5663/za-dusu-za-spomenek-najte-biti-tece.aspx)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 29, 2009, 11:31:19 poslijepodne


Vjesnik, 15. lipnja 2007. / Tribina

Ignorantski odnos prema zavičajnim inicijativama

Zašto Spravišče nije dosad sazvalo konferenciju za novinare da ih upozori na stanje u kajkavskoj nastavi, na stanje u medijima i njihovu odnosu prema kajkavštini? Zašto nije razgovaralo s glavnim urednicima Hrvatskog radija i Hrvatske televizije da se kajkavska riječ više čuje na tim programima? Zašto nije pozvalo k sebi glavne urednike lokalnih glasila iz kajkavskih krajeva, pogotovo lokalnih radijskih postaja kako bi se s vremenom stvorile fonoteke zavičajnih kajkavskih govora, značajnih jednako tako kao i pisana riječ? Zašto nije pozivalo k sebi županijske čelnike resora zaduženih za školsku nastavu i animiralo ih za kajkavštinu? I tako dalje. Valja se dakle spustiti u »ukupni kajkavski kontekst«, a on je tragičan po sudbinu kajkavskoga jezika, spustiti se u stvarni život u kojemu se kajkavski jezik danas nalazi - pred raskršćem: hoće li se održati ili će nestati?


Piše Ivo Horvat


Kako u novom broju časopisa Kaj (1-2 za 2007.) izvješćuje glavna urednica Božica Pažur, na izbornoj skupštini Kajkavskog spravišča, održanoj 7. veljače, među ostalim je naglašeno kako je u nas zavladala »pošast pomodne kajkavske demagogije novopridošlih udruga i otkrivača kajkavštine koji nju - tu kajkavštinu - u ime nesumnjive ljubavi, isto tako nesumnjivo devalviraju«.

U tragičnoj situaciji kad, pod silnim naletom globalizacije i zbog vlastitog nemara i neorganiziranosti, nestaje, umire jedan naš jezik - kajkavsko narječje, nazvati »pomodnom kajkavskom demagogijom« nastojanja pojedinih udruga - među njima i jedno od najagilnijih ono u Zaboku »Muži zagorskog srca« - da se očuva i među mladim naraštajima njeguje iskonski govor našega naroda na sjeverozapadu Hrvatske, čovjek ostaje zaprepašten. To je ne za veruvati.

Božica Pažur ne spominje čija je to bila ocjena, je li to ocjena skupštine Kajkavskog spravišča ili pak samo pojedinaca, pa i Pažurove same. Ako je samo njena, nije prvi put. Umjesto da podupire samonikle kajkavske udruge, pojedince zanesenjake/učitelje, profesore, književnike, novinare, liječnike, svećenike.../ koji se nesebično zalažu za održanje kajkavskih zavičajnih govora i njihovu primjenu u školskoj nastavi i u medijima, njih se, te udruge i pojedince, ignorira i izvrgava ruglu.

Kad bi barem bilo više takvih udruga i pojedinaca: u svakom mjestu, u svakoj školi, u svakoj župi, u novinarskim uredništvima, u radijskim i televizijskim postajama! Kad bismo se bar u tome mogli ugledati u čakavce! Vidite li što oni rade u Istri i Primorju? U Novom listu svakoga četvrtka izdaju čakavsku rubriku na pune dvije stranice. Kad je Srpavišče to pokušalo s kajkavskom rubrikom u Vjesniku ili Večernjem listu?
Kad je Spravišče išta pokušalo učiniti izvan onoga što se objavljuje u časopisu Kaj? Ono što radi u časopisu, vrijedno je, naravno, ali to nije dovoljno. Ne može se sve svesti na književne priloge, na književne natječaje, na istraživanje kajkavske baštine i slično. Stanje je s kajkavštinom danas alarmantno. Ona je nestala iz javnog života, ona nestaje u obiteljskom životu. Je li skupština Kajkavskog spravišča to stavila na dnevni red kako bi mobilizirala svoje članstvo?

Kad je svojedobno ministar kulture izjavio da ga ne zanima sudbina kajkavštine i uopće narječja, da je to stvar lokalnih vlasti, zašto Spravišče nije javno prosvjedovalo? To su učinili samo pojedini novinari. Zašto Spravišče nije dosad sazvalo konferenciju za novinare da ih upozori na stanje u kajkavskoj nastavi, na stanje u medijima i njihovu odnosu prema kajkavštini? Zašto nije razgovaralo s glavnim urednicima Hrvatskog radija i Hrvatske televizije da se kajkavska riječ više čuje na tim programima? Zašto nije pozvalo k sebi glavne urednike lokalnih glasila iz kajkavskih krajeva, pogotovo lokalnih radijskih postaja kako bi se s vremenom stvorile fonoteke zavičajnih kajkavskih govora, značajnih jednako tako kao i pisana riječ? Zašto nije pozivalo k sebi županijske čelnike resora zaduženih za školsku nastavu i animiralo ih za kajkavštinu? I tako dalje. Valja se dakle spustiti u »ukupni kajkavski kontekst«, a on je tragičan po sudbinu kajkavskoga jezika, spustiti se u stvarni život u kojemu se kajkavski jezik danas nalazi - pred raskršćem: hoće li se održati ili će nestati?
A prognoze su, ne učini li se ubrzo neki zaokret, krajnje pesimistične: nastavi li se u nas silovita amerikanizacija svih sfera života (gospodarstvo, pop kultura, filmovi, mediji...) za 50 godina nestat će najvažnija značajka našega nacionalnog identiteta - hrvatski jezik sa svojim narječjem. To nam se piše. Hoćemo li samo tako pasivno pustiti samotoku pa što bude neka bude? Jesu li u Kajkavskom spravišču svjesni toga?


Ivo Horvat, novinar i publicist iz Zagreba


Zvir:
http://www.bum.vjesnik.hr/Html/2007/06/15/Clanak.asp?r=sta&c=2 (http://www.bum.vjesnik.hr/Html/2007/06/15/Clanak.asp?r=sta&c=2)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 29, 2009, 11:33:32 poslijepodne


Vjesnik, 6. srpnja 2007. / Tribina

Paradna kajkavska demagogijica

......naglašavajući izočnost kajkavštine iz javnoga, medijskoga prostora, g. Horvat upravo u tom medijskom prostoru stvara krivu kulturološku sliku!

Ukratko - između kajkavskog političarenja i paradiranja, jafkanja i kukurikanja, s jedne strane - te suvisle i sustavne kulturološke skrbi za cjelokupnom povijesnom i suvremenom podlogom materinskoga kajkavskoga jezika, s druge strane - Kajkavsko spravišče osvjedočeno je izabralo ovo drugo.


Piše Božica Pažur


Kad jedan od konkretnih rezultata gotovo 35-godišnjeg djelovanja Kajkavskoga spravišča i 40 godišta njegova časopisa »Kaj« ne bilo više od 350 knjiga u prilog dostojanstvu cjelokupnoga hrvatskoga kajkavskoga govornog područja - neupućenima bi se novinski napisi kajkavskoga tutorstva g. Ive Horvata i mogli pričiniti kao »glas kričečega vu puščini«, posljednjega novovjekog (a samozvanog) Mohikanca kajkavskoga jezika i književnosti.
Ipak, sudeći i prema ovdje iznesenom podatku, razina i bogatstvo kajkavskoga govornog kontinuiteta, kajkavske kreativnosti i istraživanja daleko su (i odavno) prerasle razinu dežurne svijesti g. Horvata. Njegove uzastopne objede na račun Kajkavskoga spravišča tendenciozne su, paušalne, pa i apsurdne - pogotovu one u nedavno objavljenom Vjesnikovu »Stajalištu«: »Ignorantski odnos prema zavičajnim inicijativama.«
Apsurdnije tim više ako se ima u vidu kako članovi, znanstvenici i umjetnici Kajkavskoga spravišča - na širem kajkavskom prostoru - upravo u takvim »inicijativama« (barem) sudjeluju i osmišljavaju ih. Kao čitatelju i pretplatniku časopisa za književnost, umjetnost, kulturu »Kaj« g. Ivi Horvatu sve su te informacije itekako dostupne, kao što bi imao mogućnosti - doduše, argumentirano! - u njemu i pisati o problemima kajkavijane danas. No, unosnije je, čini se, suditi i pamfletirati.
Usputno - između dva javna Horvatova novinska »ukora« (u nepunu godinu i pol) Kajkavskom spravišču, društvu za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti (čiji je predsjednik akademik Miroslav Šicel) - ta je kulturno-znanstvena udruga ostvarila: sedam brojeva časopisa, pet knjiga unutar dviju biblioteka, 10-ak stručnih kajkavskih (javnih, dakle) tribina, više izložaba, sedam poticajnih natječaja…
Zanijekao to g. Horvat ili zamijetio, objavljeni rezultati obrade nedovoljno istraženih mjesnih kajkavskih govora (unutar programa Jezičnica kajkaviana i natječaja Spravišča i Kaja) - u kratkom razdoblju vu kojem nas gospon Horvat »štrofuju« - ispunili bi pristojnu knjigu. Uz programe kajkavskoga povezivanja, tu su i oni konkretni (a ne verbalicidni) Kaj & ča kulturnog povezivanja… itd., itd.
Upuštajući se u jalov posao reagiranja na napis gospodina Horvata (prisilno, na svaki treći takav, na svaku treću krivotvorinu - kako se ona, doista, i ne bi ukorijenila u javnosti), pitam se - kakva je dobrobit njegove pisanije za materinsku kajkavsku riječ? Nikakva.
Zapravo, višestruko joj šteti, i to: potenciranjem još većeg nesnalaženja s fenomenom kajkavštine i čakavštine; iznuđivanjem: kajkavskih »junaka« i kajkavskih »favorita«, jedne udruge, jedne kajkavštine na račun druge.
Kajkavsku aktivu danas ne čine jedna udruga i dva pojedinca…Nitko, pa ni g. Horvat, nije pozvan snižavati suvremeni status kajkavštine na razinu početaka pismenosti, buđenja ove-ili-one svijesti, da ne velim - na proizvoljno lamatanje dičnom toljagom krapinskog pračovjeka!
I sam je g. Horvat jednom ustvrdio kako kajkavštini mogu pomoći samo konkretni rezultati. (A o takvima je u Kajkavskom spravišču riječ!)
Međutim, naglašavajući izočnost kajkavštine iz javnoga, medijskoga prostora, g. Horvat upravo u tom medijskom prostoru stvara krivu kulturološku sliku!
Ukratko - između kajkavskog političarenja i paradiranja, jafkanja i kukurikanja, s jedne strane - te suvisle i sustavne kulturološke skrbi za cjelokupnom povijesnom i suvremenom podlogom materinskoga kajkavskoga jezika, s druge strane - Kajkavsko spravišče osvjedočeno je izabralo ovo drugo.
Iako to drugo nije u obzoru nečije medijske ekskluzive ili pomodnosti, Spravišče i dalje ugrađuje kajkavski kontekst i tekst u temelje nacionalne kulture i znanosti - u ravnopravnoj mjeri u kojoj to oni višestoljetno i jesu.

Autorica je glavna i odgovorna urednica časopisa Kaj


Zvir:
http://dns1.vjesnik.hr/html/2007/07/06/Clanak.asp?r=sta&c=2 (http://dns1.vjesnik.hr/html/2007/07/06/Clanak.asp?r=sta&c=2)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 29, 2009, 11:34:37 poslijepodne


Vjesnik , 11. srpnja 2007. / Tribina

Treba terenski snimati sve naše zavičajne govore

Nikakvim pisanim znakovima, ni institutskim ni onim Zvonarovim, ne može se naučiti pravilan izgovor kajkavskih vokala i uopće kajkavski govor tako kao što se može slušanjem izvornih govornika


Piše Ivo Horvat


Jedva jednom! - uzviknuh pročitavši ovih dana u tisku da će Hrvatska u rujnu dobiti svoj prvi nacionalni fonoarhiv po uzoru na gotovo sve europske zemlje koje u svojim fonotekama čuvaju zbirke audiobaštine. Projekt će se realizirati sredstvima pretpristupnih fondova Unije. Inicijatori su dobili potporu Hrvatskog državnog arhiva i austrijskog fonogramskog arhiva koji djeluje u sklopu Akademije za znanost i umjetnost u Beču. Kako ističu inicijatori, u fonoarhivu će, uz vrijedna glazbena djela hrvatske baštine, biti moguće čuti i govore, dramske recitale i stare predstave te niz skladbi s festivala.

Pomalo je čudno što inicijatori ne spominju kakve su kontakte dosad imali s Hrvatskim radijem i njegovom fonotekom, najbogatijim arhivom tonskih snimaka u Hrvatskoj koji se svakako može ubrojiti u značajnu nacionalnu instituciju.

Ovo je prigoda da ponovno istaknem potrebu terenskog snimanja svih naših zavičajnih govora, mjesnih idioma pojedinih hrvatskih narječja, kako bi se, dok je još moguće, bar na taj način zabilježilo i za buduće istraživače sačuvalo sve jezično blago tronarječnoga hrvatskog jezika.

Kao rođeni kajkavac posebno mi je stalo do toga da se tonski snime i trajno sačuvaju kajkavski govori od govornika koji još izgovaraju iskonske kajkavske samoglasnike. U mojoj generaciji još ih ima, ali će za desetak godina nestati. Kod mlađih kajkavaca prvo što nestaje upravo je izgovor kajkavskih vokala - izgovaraju ih štokavski. Čuje se to i na Krapinskom festivalu, a i na skupovima kajkavskih društava, ako uopće govore kajkavski.

U tom smislu vrijedna je inicijativa Knjižnice Nikole Zrinskog u Čakovcu da, uz knjige, sakupi i tonske snimke pojedinih kajkavskih autora i uopće kajkavskih govornika svoga kraja.
Prava je šteta što u Fonoteci Hrvatskog radija nisu sačuvali snimke, prije pola stoljeća snimljene na gramofonskim pločama, pojedinih kajkavskih balada Miroslava Krleže, pa tako ni baladu »Na mukah«, snimljenu prvih dana veljače 1947. u zgradi Radio Zagreba u Vlaškoj 116. Pozvali smo samoga Krležu da je presluša prije emitiranja i on ju je odobrio odajući priznanje mojoj interpretaciji s osobito izraženim izgovorom na međimurskoj kajkavštini. Kasnije je dao onu fantastičnu izjavu o međimurskom kaju (vidi: J. Šentija »S Krležom poslije "71.)«.

Ne znam jesu li u kajkavskom odjelu Instituta za hrvatski jezik stvorili i tonsku arhivu (fonoteku) kajakavskih govora prilikom istraživanja u pojedinim krajevima, ali da bi na tome trebalo hitno poraditi, mislim da ne treba posebno dokazivati. Normalno bi bilo da inicijativu u tom smislu pokrene i Kajkavsko spravišče, ali bojim se da oni još ne shvaćaju dalekosežnost ovakve akcije.

Na razini lokalnih zajednica ovim bi se mogli sustavno baviti županijski muzeji, veće knjižnice i pojedine radijske postaje, gdje bi se skupljena građa presnimavala i slala u središnji fonoarhiv svih hrvatskih govora. Još bi nešto trebalo imati u vidu. Nikakvim pisanim znakovima, ni institutskim ni onim Zvonarovim, ne može se naučiti pravilan izgovor kajkavskih vokala i uopće kajkavski govor tako kao što se može slušanjem izvornih govornika, što je problem svih jezika, pa je zbog toga smišljena audiovizualna metoda kao najbolja. Htio bih vidjeti onoga štokavca i uopće nekajkavca koji bi samo po pisanim znakovima uspio pravilno izgovoriti ijedan stih kajkavske narodne pjesme, primjerice: »Svetli mesec sveti meni celu noć«. Uzalud rječnici, i varaždinski Lipljinov i prekodravski Večenajev i ivanečki Hrgov i onaj međimurski što ga priprema Blažeka, ako nema živog (snimljenog) glasa da se čuje sve blago kajkavskih govora. Stoga bi fonosnimke mogle poslužiti i nastavnicima kao pomoćno sredstvo u školskoj nastavi kajkavskog jezika.

Autor je novinar i publicist iz Zagreba


Zvir:
http://www.vjesnik.hr/html/2007/07/11/Clanak.asp?r=sta&c=1 (http://www.vjesnik.hr/html/2007/07/11/Clanak.asp?r=sta&c=1)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 29, 2009, 11:36:43 poslijepodne


Réčki "Nôvi list" 14.02.2009. / pogled

Relja Bašić, jedan od najvećih hrvatskih glumaca slavi 79. rođendan

Još uvijek sam tremaš


     Vrlo ste kritični prema vlastitom radu?

     — Bio sam peta generacija zagrebačke Akademije za dramsku umjetnost, i u toj petoj generaciji bio sam prvi Zagrepčanin koji je uspio ući. Smatralo se da Zagrepčani, bez obzira na urbanost, zbog kajkavskog okruženja akcentološki nisu pravi, dobri štokavci
, za razliku od mojih prijatelja Vanje Dracha, pokojnog Fabijana Šovagovića ili pokojne Semke Sokolović. Međutim, onda je došao Bojan Stupica, Slovenac koji se odlično snašao u Beogradu, osnovao Jugoslavensko dramsko, osnovao Atelje. Došavši u Zagreb naslutio je u meni taj nekakav urbani i komičarski talent. No, ja sam pak dobar dio života, sve dok nisam odigrao 260 puta predstavu Ljubaf, na dan svake premijere bio 30 do 40 posto kvalitativno slabiji nego u kasnijim izvedbama.

      Što je činilo tih 30 posto? Trema?
     — Trema, koja je završavala na najbanalniji način, povraćanjem, proljevom, promuklošću, svačim. Ima glumaca koji nisu, ali ja sam još uvijek tremaš, sa svim što imam iza sebe. Ali ono je bila baš destruktivna trema.


Razgovarao Zoran Angelski


Zvir:
http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=2859285C2863285A2863285A285828582861286328982897288F28632863285C2858285A285D2858285B2863286328632863D (http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=2859285C2863285A2863285A285828582861286328982897288F28632863285C2858285A285D2858285B2863286328632863D)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 30, 2009, 11:33:53 poslijepodne


Réčki "Nôvi list" / Kolumně, komentâri
02.12.2009.

Ćićo Senjanović
AJME MENI

Kapetan Laptalo govori arhaičnim dubrovačkim jezikom.
     Jo lipote: čuvaš svoje, a svi dobronamjerni te razumu.

http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A28632859285A2863285A28582858286028632893289328632863285B2860285D285F2860286128632863286328582863M (http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A28632859285A2863285A28582858286028632893289328632863285B2860285D285F2860286128632863286328582863M)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 30, 2009, 11:36:27 poslijepodne


(Kajkavsko-hrvacka inačica)

Švicarski jězični modél prevlasti nestandarda nad standardom na radiju i TV

1. Vuvod
2. Krajši prikaz
3. Dûkši prikaz

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


1. Vuvod

Evo primera koriščejna švicarskoga nemačkog vu Švicarske, de su (v nemačkom délu Švicarske, teri obuhvâča cca. 2/3 te alpske zemle) na radiju i TV (osim v TV-dnevniku i v radijske vésti) sě emisije na "švicarsko-nemačkomu dijalektu/jeziku", teri k tomu né standardizéran, pa tak vu iste emisije jěn novinâr npr. rodom z Zuericha govori na svemu zueriškomu nârečju, drugi rodom z Luzerna z svojém luzernskim govorom, trejti, onaj z Basela, na baselskomu (teri ima puno francuske reči), i si sě lépo razmu - kak kad bi se prinami v iste emisije na kajkavske TV istodobno saki na svemu zavičajnomu govoru spominali Varaždinci, Međimurci, Turopôlci, Bednjânci.

Po istomu tomu modélu na nacionalne državne TV v iste emisije bi saki na svemu zavičajnomu govoru nastupali čakavski Istrani i Primorci, ikavski Dalmatinci, štokavski Slavônci, severno-hrvacki kajkavci …

Za "nemačke" Švicârcě (ima je oko 4.5 milijûnov) nemački jě (v uvetno rečěno dijalektalne fôrme) materijni i (vu fôrme visoko-nemačkoga standarda) prvi strâni jězek. Slično jě z Hrvâti, čiji jě materinji (i paterinji) jězek hrvacki (zavičajni, nestandardizérani) kajkavski (ili čakavski), terem jě štokavski prvi nematerijni, t.j. strâni jězek.
"Nemački" Švicârci su v pismenomu obliku puno siromašneši od npr. Hrvâtov kajkavcov - skoro da némaju stârě knižévnosti na schwyzertütschu. Suvremeni tisek (dnevni, tjědni) izadâva sě isklučivo na visokonemačkomu jězičnomu standardu, pa jě više nek očigledna "tiskovna" diskrepancija z govornem i "(daleko) vidnem” medijem, de jě praktički sě v znâku absolutnoga monopola schwyzertütscha.

Sim, v arhivu SF-a (švicarskě "germanskě" dalekovidnicě), sě moru videti emisijě zâjně dânov/tjědnov (npr. Meteo, Schweiz aktuell, Arena, ...)
http://www.sf.tv/var/videos.php (http://www.sf.tv/var/videos.php)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


2. Krajši prikaz

 Koriščejně švicarskoga nemačkoga

Za râzliku od večině regionâlne dijalektov v moderne Evrope švicarski nemački jě (sako)dnevno govor(e)ni jězek se društvene slojov v industrijskem grâdem, kak i na sělu. Vuporaba dijalekta ne znâči ni društvenu ni obrazovnu podređenost – dijalekt sě govori z ponosom.
Ima tek nekuliko posebne priliki v terem sě vuporaba standardnoga nemačkoga jezika zahtéva ili jě uludna, npr. v nâstave (ali ně i za vrémě prekidov), v višejězičnomu parlaměntu (sâvezni parlaměnt i nekuliko kantonalne i opčinske skupštin), v glâvnem informativnem emisijam ili v prisustvu strâncov teri govore nemački.
Stâjně sě nazivlě srednum diglosijum*, buduči da jě govorni jězek vuglavnom dijalekt, dok jě pisani jězek (pismo) vuglâvnom standardni nemački.

Švicarski nemački razumliv jě govornikem druge alemânske dijalektov, dok jě govornikem standardnoga nemačkoga  nerazumliv (ili mejne razumliv), vuklučivo Švicârce z francuskoga i taljanskoga govornoga područja teri v škôle vuče standardni nemački. Spikeri teri govore z švicarskem nemačkem na TV ili v filmem sinkronizéraju sě ili titléraju ak sě prikazivlu v Nemačke.

Dijalektalni rok jě glazbeni žanr; puno švicarske rok-sastavov, međutim, popéva na engleskomu.

Swiss German - Švicarski njemački (Wikipedia)
http://en.wikipedia.org/wiki/Swiss_German (http://en.wikipedia.org/wiki/Swiss_German)


*Diglosija (Wiki):
Diglosija jě jězična situâcija v tere zajednica govornikov vupotreblâva paralelno dvé bitno râzličite varijantě istoga jezika, ovisno o komunikâcijskomu kontekstu. Diglosija jě pojava tera zahvača čitavu zajednicu, dok jě dvojězičnost (bilingvizem) individualna pojava.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Diglosija (http://hr.wikipedia.org/wiki/Diglosija)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


3. Dûkši prikaz

Švicarski visokonemački (standardni jězek) i švicarski nemački
 

Vuporaba jezika v Švicarske sě râzlikujě od oně v Nemačke ili Austrije po tomu kě postoji jasna suprôtnost med dijalektom i standardnem jezikom: dijalekt i standardni jězek nésu stvorili kontinuitét, pri teromu bi bil moguči klizni (lagani) prelaz. Jězično izrâžavajně němrě sě odvijati na višě ili mejně dijalektalni ili standardnojězični nâčin; govori sě ili dijalekt ili standardni jězek i prelazi z jenoga na drugi.

Dijalekte v Švicarske vupotreblâvaju si društveni sloji v vusmenomu (govornomu) području kak normalni govor za ophođejně i komunikâciju; govorejně dijalekta, dakle, né socijalno proskribérano (progojněno). I z ludmi z više socijalne slojov i v ophođejnu z institucijam vlâsti vuobičajeno jě govorejně dijalekta v sake prilike.

Švicarski visokonemački (standardni jězek) koristi sě vuglâvnom za pismeno izražâvajne pa sě zâto puno put nazivlě i „pisani nemački“

Zâjne děsetléč primetna su pojâčana širejna vuporabě dijalekta na račun (švicarskoga) visokonemačkoga (pri čemu v nâstavku pod „visokonemačkem“ tréba razmeti nemački standardni jězek (delomično z jasnem švicarskem akcentom)).

    * v vusmenomu (govornomu) području trebal bi visokonemački dodušě biti službeni jězek v škôlske nâstave, no vučiteli v sem stupnem škôlstva puno put sě ograničâvaju na to, da samo nâstavno gradivo v vužemu smislu predâvaju na visokonemačkomu; primedbě i vuputě med tém (npr. Štefek, bûj tak dober i zapri obluk /„Štefek, budi tako dobar i zatvori prozor“) iznosě sě suprotno tomu na dijalektu. Visokonemački postajě tak jězek odstojâjna (“jězek (raz)uma“), dijalekt pak jězični (govorni) oblik blizině („jězek srca“). I medpitajna i slični zâhvati (intervencijě) vučenikov i studěntov postâvlaju/odvijaju sě navék na dijalektu. Ovo stâjně neizravno potvrđuju i opetovana upozorejna škôlske vlâsti, da visokonemački tréba višě negovati (prakticérati) v nâstave.

     *  Pre sěga v privatnem radijskem i televizijskem kanâlem praktički sě govori još samo na dijalektu. Međutim, budûči da su mnôgi suradniki navikli sve govorně tekstě  prvo pisati na visokonemačkomu, puno pût pri čitajnu nastajě govorni oblik jâkoga visokonemačkoga prizvuka z izričajem dijalekta, ali z sintaksum i réčničkim fondom visokonemačkoga. V državnem medijem tréba razlikovati:    

          o na radiju (privatně postajě i Švicarski radio DRS) sě gotovo još samo vésti i političkě informativně emisijě (npr. Echo der Zeit / Odek vremena) kak i celokupni program kulturnoga kanâla (DRS2) emitéraju na visokonemačkomu.

          o na privatne i na Švicarske televizije (SF) vuobičâjen jě dijalekt v zâbavnem showem, v sopunicam i serijam (pri čemu sě visokonemačkě i visokonemački sinkroniziraně serijě ne sinkronizéraju još posebno na švicarski nemački), v dečjem programu, v sem emisijam z izrazitem švicarskem temelom (nârodna glazba, regionalne vésti), v sportskem emisijam, v sem intervjuem i râspravam z švicarskem Némcem osim v glâvne vésti.

    * v občinskem i kantonalnem skupštinam jě délom vuobičajeno,  govoriti na dijalektu

    * v sâveznomu parlaměntu sě, radi obzira prema onem teri govore francuski, taljanski i retoromanski, govori (švicarski) visokonemački.

    * I v pisane („pismene“) komunikâcije sě visokonemački potiskuje, da sě déla o privatne sfere
          o e-maili (e- dopisi) i SMS pré sěga mlajšě generâcijě
          o jězek chatrooma („čet-nikovajna“)
          o kontaktni oglasi i reklâmě (annonces) v novinami.


    * Poleg toga koristě sě v visokonemački pisanemi novinami (delomično čak i v svecki poznâtem listem poput NZZ-a), vezano za lokalnu tematiku, sě češčě posebně švicarskě réči (npr. «Töff» mesto «Motorrad» za motociklin, «Büsi» mesto «Katze» za mačku, Güsel (Zürich)/Ghüder (Bern) mesto «Müll» za smetje)

Nemački Švicârci daklem nedostatno véžbaju vusmenu (govornu) vuporabu visokonemačkoga; rašireno jě mišlejne, da jě taj službeni nacionalni jězek zaprav strâjnski jězek. To ima za posledicu, da sě višě né treba bojati izumirajna dijalekta. Visokonemački sě od 1. sveckoga rata mejne ceni i smâtra sě tuđem. Z drugě strane zvuči švicarski visokonemački i za mnôgě Švicârce nezgrapno i kruto.  K tome dolazě i povesno vuvetovaně ogradě i predrasudě prema Némcem i Austrijâncem i z tém povezan česti odbojni stav naspram visokonemačkoga. Dijalektalni govor koristi sě z tém i svesno kak razgraničejně, pri čemu bûju ga, nakon vremena potrebnoga za navikâvajne na dobro, pozorno slušajně i drugi teri govore nemački, oni izvan Švicarskě, v određene mere, dobro razmeli, vukuliko su i sâmi govorniki dijalekta teri sě protežě južno od Benrath-ove crtě.

Za švicarski nemački doduše pré bi se moglo rěči da pod utecajem prethodno spomenute čimbenikov napredujě, z drugě pak strane doživlâva zâjne děsetléč dramatičně promeně. Z jene strane pělaju masovna migrâcijska krétajna nûter zemle do nivelérajna (poravnâvajna) prema velikoaglomeracijskem (urbanem) dijalektem, z drugě strane jě prâčejně (konzumirajně) nemačke medijov dopelalo do prodora mnôge visokonemačke elementov. 
Dok jězično razumévajně (pisanoga i govornoga visokoga (standardnoga) jezika), inače ovisno o društvenomu sloju i izobrazbe, ne zaostajě vu odnosu na prosečnoga stanovnika Nemačkě, sposôbnost izražâvajna i vumešnost pri vlastitomu koriščejnu sě višě slâbi.
Istodobno sě švicarski nemački sě višě govori z visokonemačkemi rečmi i izrazi. Medtem i engleski sě sě češčě râbi vu sakodnevnomu govoru mlâdeži. Tak sě često koristi npr. „easy“ mesto vuobičâjenoga „einfach“ (lako, jednostavno).


Zvir:
http://de.wikipedia.org/wiki/Schweizerdeutsch (http://de.wikipedia.org/wiki/Schweizerdeutsch)

Dô govori švicarski nemački

Prema popisu stanovništva z 1999. leta vudel Švicârke i Švicârcov teri govoriju nemački jě 63,6 % od vukupnoga stanovništva. Od te jě 93,3 % navodi da sakodnevno govori dijalekt.  66,4 % navodi da govori isklučivo dijalekt i da uobče  ne govori visokonemački.

Opširneše:
Mundarten in der Schweiz
http://www.mundarten.ch/ (http://www.mundarten.ch/)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 30, 2009, 11:50:45 poslijepodne


(Čakavsko-hrvatska inačica
prěvela Tatjana Udović)


Švicarski jezični model prevlasti nestandarda nad standardon na radije i TV

1.  Uvod
2.  Kraći prikaz
3.  Duji prikaz

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


1.  Uvod

Evo primjera korišćenja švicarskega njemačkega va Švicarskoj, kade su (va njijen dele va ken se govori njemački i ki obuhvaća 2/3 te alpske zemji) na radije i televizije (osin va TV dnevnike i va radijskemi vijesti) se kontakt-emisiji na "švicarsko-njemačken dijalekte/zajike", ki k temu ni standardiziran, pa tako va istoj emisije jedan novinar npr. rodon z Zuericha govori na svojen zuerišken narječje, drugi rodon z Luzerna  svojen luzernsken govore, treći, onaj z Basela, na baselsken (ki ima čuda francuskeh besed), i si se lepo razumeju - kot kad bi se pul nas va istoj emisije na kajkavskoj TV va isto vreme saki na svojen zavičajnen govore pogovaraliVaraždinci, Međimurci, Turopolci, Bednjanci.

Po isten ten modele na nacionalnoj državnoj TV va istoj emisije bi, saki na svojen zavičajnen govore nastupali čakavski Istrani i Primorci, ikavski Dalmatinci, štokavski Slavonci, sjeverno-hrvatski kajkavci …

Za "njemački" Švicarci (ima jih okol 4.5 milijuni) njemački je (va uvjetno rečenoj dijalektalnoj fôrme) materinji i (va forme "visoko-njemačkega" standarda) prvi strani zajik. Slično je z Hrvati, čigov je materinji (i paterinji) zajik hrvacki (zavičajni, nestandardizirani) kajkavski (al čakavski), kemi je štokavski prvi nematerinji, t.j. strani zajik.
"Njemački" Švicarci su va pismenen oblike puno siromašneji od npr. kajkavac- skoro da nimaju stare književnosti na schwyzertütsche. Suvremeni tisak (dnevni, tjedni) izdaje se isključivo na visokonjemačken jezičnen standarde, pak je više lego očigledna "tiskovna" diskrepancija s govornemi i " daleko)vidnemi” mediji, kadeje praktički se va znake absolutnega monopola schwyzertütscha.

Ovde, va arhive SF-a (švicarske "germanske" dalekovidnice), se moru videt emisiji zadnjeh dan/tjedni (npr. Meteo, Schweiz aktuell, Arena, ...)
http://www.sf.tv/var/videos.php (http://www.sf.tv/var/videos.php)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


2.  Kraći prikaz

Korištenje švicarskega njemačkega

Za razliku od većine regionalneh dijalekti va modernoj Evrope švicarski njemački je (sakako)dnevno govor(e)ni zajik seh društveneh sloji va industrijskeh gradi, kot i na sele. Uporaba dijalekta ne znači ni društvenu ni obrazovnu podređenost – dijalekt se govori z ponoson.
Ima tek nekoliko posebneh prilik va keh se uporaba standardnega njemačkega zajika zahtjeva al je uljudna, npr. va nastave (ma ne i za vreme prekida), va višejezičnen parlamente (savezni parlament i nekuliko kantonalneh i općinskeh skupštini), va glavneh informativneh emisijah al va prisustve stranac ki govore njemački.
Stanje se naziva srednjun diglosijun*, budući da je govorni zajik uglavnon dijalekt, dok je pisani zajik (pismo) uglavnon standardni njemački.

Švicarski njemački razumjiv je govornikon drugeh alemanskeh dijalekti, dok je govornikon standardnega njemačkega  nerazumjiv (al manje razumjiv), ukjučivo Švicarci z francuskega i talijanskega govornega područja ki va škole vade standardni njemački. Spikeri ki govore švicarsken njemačken na TV al va filmeh sinkroniziraju se al titluju ako se prikažuju va Njemačkoj.

Dijalektalni rok je glazbeni žanr; čuda švicarskeh rok-sastavi, pak, kanta na englesken.

Izvor:
Swiss German - Švicarski njemački (Wikipedia)
http://en.wikipedia.org/wiki/Swiss_German (http://en.wikipedia.org/wiki/Swiss_German)


*Diglosija (Wiki):
Diglosija je jezična situacija u kojoj zajednica govornika upotrebljava paralelno dvije bitno različite varijante istoga jezika, ovisno o komunikacijskom kontekstu. Diglosija je pojava koja zahvaća čitavu zajednicu, dok je dvojezičnost (bilingvizam) individualna pojava.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Diglosija (http://hr.wikipedia.org/wiki/Diglosija)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


3.  Duji prikaz

Švicarski visokonjemački (standardni zajik) i švicarski njemački
 

Uporaba zajika va Švicarskoj se razlikuje od one va Njemačkoj ili Austrije po temu ča postoji jasna suprotnost med dijalekti i standardnega zajika: dijalekt i standardni zajik ne tvore kontinuitet, pri kemu bi bil moguć klizni (lagani) prelaz. Jezično izražavanje ne more se odvijat na više al manje dijalektalni al standardnojezični način; govori se al dijalekt al standardni zajik i prelazi z jenega na drugi.

Dijalekti va Švicarskoj upotrebjavaju si socijalni sloji va usmenemu (govornemu) području kot normalni govor za ophođenje i komunikaciju; govorenje dijalekta, dakle, ni socijalno proskribirano (progonjeno). I z judi z višeh socijalneh sloji i va ophođenje z institucijami vlasti uobičajeno je govorenje dijalekta va sakoj prilike.

Švicarski visokonjemački (standardni zajik) koristi se uglavnom za pismeno izražavanje pak se zato često naziva i „pisanen njemačken“

Zadnjeh desetljeći primjetna su pojačana širenja uporabe dijalekta na račun (švicarskega) visokonjemačkega (pri čen va nastavke pod „visokonjemačken“ rabi podrazumjevat njemački standardni zajik (djelomično z jasnen švicarsken akcenton)).

    * va usmenemu (govornemu) području trebal bi visokonjemački doduše bit službeni zajik va školskoj nastave, no učiteji va svemi stupnjevi školstva često se ograničavaju na to, da samo nastavno gradivo va užen smisle predaju na visokonjemačken; primjedbe i upute između tega (npr. Ive, budi tako dobar i zapri poneštru„Ive, budi tako dobar i zatvori prozor“) iznose se suprotno temu na dijalekte. Visokonjemački postaje z ten zajikon odstojanja (“jezik (raz)uma“), dijalekt pak jezičnen (govornen) oblikon blizine („jezik srca“). I međupitanja i slični zahvati (intervencije) od učeniki i studenti postavjaju/odvijaju se vavek na dijalekte. Ovo stanje neizravno potvrđuju i opetovana upozorenja školskeh vlasti, da visokonjemački rabi više njegovat (prakticirat) va nastave..

     *  Prej sega va privatneh radijskeh i televizijskeh kanali praktički se govori još samo na dijalekte. Međutin, budući da su mnogi suradnici navikli svoji govorni teksti  prvo pisat na visokonjemačken, često pri čitanju nastaje govorni oblik jakega visokonjemačkega prizvuka z izričajen dijalekta, ali z sintaksun i rječničken fondon visokonjemačkega. Va državneh medijeh rabi razlikovat:   

          o na radije (privatne postaje i Švicarski radio DRS) se gotovo još samo vijesti i političke informativne emisije (npr. Echo der Zeit / Odjek vremena) kot i cjelokupni program kulturnega kanala (DRS2) emitiraju na visokonjemačken.

          o na privatnoj i na Švicarskoj televizije (SF) uobičajen je dijalekt va zabavneh showeh, va sapunicah i serijah
(pri čen se visokonjemačke i visokonjemački sinkronizirane serije ne sinkroniziraju još posebno na švicarski njemački), va dečjen programe, va seh emisijah z izraziten švicarsken temeljen(narodna glazba, regionalne vijesti), va sportskeh emisijah, va seh intervjueh i raspravah z švicarskemi Nijemci izuzev va glavneh vijesteh.

    * va općinskeh i kantonalneh skupštinah je djelon uobičajeno,  svoje glasove davat na dijalekte

    * va saveznemu parlamentu se, radi obzira prema onemi ki govore francuski, talijanski i retoromanski, govori (švicarski) visokonjemački.

    * I va pisanoj („pismenoj“) komunikacije se visokonjemački potiskuje, kad se dela o privatnoj sferi
          o e-mailovi (e- dopisi) i SMS prej sega mlađe generacije
          o zajik chatrooma („čet-nikovanja“)
          o kontaktni oglasi i reklame (annonces) va novinah.


    * Pored tega koriste se va visokonjemački pisaneh novinah (djelomično čak i va svjetski poznateh listeh kot ča je NZZ), vezano za lokalnu tematiku, se češće posebne švicarske reči (npr. «Töff» namesto «Motorrad» za morić, «Büsi» namesto «Katze» za mašku, Güsel (Zürich)/Ghüder (Bern) namesto «Müll» za smeće)

Njemački Švicarci dakle nedostatno vježbaju usmenu (govornu) uporabu visokonjemačkega; rašireno je mišjenje, da je taj službeni nacionalni zajik zapravo strani zajik. To ima za posljedicu, da se više ne rabi bat izumiranja dijalekta. Visokonjemački se od 1. svjetskega rata manje ceni i smatra se tujen. Z druge strani zvuči švicarski visokonjemački i za mnogi Švicarci nezgapno i kruto.  K temu prihajaju i povijesno uvjetovane ogradi i predrasude prema Nemcon i Austrijanceh i z ten povezan čest odbojan stav naspram visokonjemačkega. Dijalektalni govor koristi se z ten i svjesno kot razgraničenje, pri čen će ga potla vremena potrebnega za navikavanje na dobro, pozorno poslušanje i drugi ki govore njemački, oni van Švicarske, va odrejenoj mjere, dobro razumet, ukoliko su i sami govornici dijalekta ki se proteže južno od Benrath-ove crti.

Za švicarski njemački doduše prej bi se moglo reć da pod utjecajen prethodno spomenuteh čimbeniki napreduje, z druge pak strani doživjava zadnjeh desetljeći dramatične promjeni. Z jene strani vode masovna migracijska kretanja unutar zemje do niveliranja (poravnavanja) prema velikoaglomeracijskeh  dijalekteh, a z druge strani je praćenje (konzumiranje) njemačkeh mediji dovelo do prodora mnogeh visokonjemačkeh elementi. 
Dok jezično razumjevanje (pisanega i govornega visokega (standardnega) zajika), inače ovisno o društvenen sloje i izobrazbe, ne zaostaje va odnose na prosječnega stanovnika Njemačke, sposobnost izražavanja i umješnost pri vlastiten korištenju se više slabi.
Va isto vreme se švicarski njemački se više govori z visokonjemačkemi reči i izrazi. Međutin i engleski se se češće rabi va sakodnevnen govore mladeži. Tako se često koristi npr. „easy“ namesto uobičajenega „einfach“ (lahko, jednostavno).


Izvor:
http://de.wikipedia.org/wiki/Schweizerdeutsch (http://de.wikipedia.org/wiki/Schweizerdeutsch)

Ki govori švicarski njemački

Prema popisu stanovništva z 1999. leta udel Švicarki i Švicaraca ki govore njemački je 63,6 % od ukupnega stanovništva. Od teh jih 93,3 % navodi da sakodnevno govori dijalekt.  66,4 % njih navodi da govori iskjučivo dijalekt i da uopće  ne govori visokonjemački.

Opširnije:
Mundarten in der Schweiz
http://www.mundarten.ch/ (http://www.mundarten.ch/)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 30, 2009, 11:54:51 poslijepodne


(Štokavsko-hrvatska inačica)


Švicarsko-njemački jezični model prevlasti nestandarda nad standardom na radiju i TV

1.  Uvod
2.  Kraći prikaz
3.  Dulji prikaz

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


1. Uvod

Evo primjera korištenja švicarskog njemačkog u Švicarskoj, gdje su (u njenom dijelu u kojem se govori njemački i koji obuhvaća 2/3 te alpske zemlje) na radiju i TV (osim u TV dnevniku i u radijskim vijestima) sve kontakt-emisije na "švicarsko-njemačkom dijalektu/jeziku", koji k tomu nije standardiziran, pa tako u istoj emisiji jedan novinar npr. rodom iz Zuericha govori na svom zueriškom narječju, drugi rodom iz Luzerna  svojim luzernskim govorom, treći, onaj iz Basela, na baselskom (kojii ima puno francuskih riječi), i svi se lijepo razmumiju - kao kad bi se kod nas u istoj emisiji na kajkavskoj TV istodobno svaki na svom zavičajnom govoru razgovarali Varaždinci, Međimurci, Turopolci, Bednjanci.

Po istom tom modelu na nacionalnoj državnoj TV u istoj emisiji bi svaki na svom zavičajnom govoru nastupali čakavski Istrani i Primorci, ikavski Dalmatinci, štokavski Slavonci, sjeverno-hrvatski kajkavci …

Za "njemačke" Švicarce (ima ih oko 4.5 milijuna) njemački je (u uvjetno rečeno dijalektalnoj fôrmi) materinji i (u formi visoko-nemačkog standarda) prvi strani jezik. Slično je s Hrvatima, čiji je materinji (i paterinji)  jezik hrvatski (zavičajni, nestandardizirani) kajkavski (ili čakavski), kojima je štokavski prvi nematerinji, t.j. strani jezik.
"Njemački" Švicarci su u pismenom obliku puno siromašniji od npr. Hrvata kajkavaca - skoro da nemaju stare kniževnosti na schwyzertütschu. Suvremeni tisak (dnevni, tjedni) izadaja se isključivo na visokonejmačkom jezičnom standardu, pa je više nego očigledna "tiskovna" diskrepancija s govornim i "(daleko)vidnim” medijima, gdje je praktički sve u znaku absolutnog monopola schwyzertütscha.

Ovdje, u arhivu SF-a (švicarske "germanske" dalekovidnice), se mogu vidjeti emisije zadnjih dano/tjedana (npr. Meteo, Schweiz aktuell, Arena, ...)
http://www.sf.tv/var/videos.php (http://www.sf.tv/var/videos.php)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


2. Kraći prikaz

Korištenje švicarskog njemačkog

Za razliku od većine regionalnih dijalekata u modernoj Europi švicarski njemački je (svako)dnevno govor(e)ni jezik svih društvenih slojeva u industrijskim gradovima, kao i na selu. Uporaba dijalekta ne znači ni društvenu ni obrazovnu podređenost – dijalekt se govori s ponosom.
Ima tek nekoliko posebnih prilika u kojima se uporaba standardnog njemačkog jezika zahtijeva ili je uljudna, npr. u nastavi (ali ne i za vrijeme prekida), u višejezičnom parlamentu (savezni parlament i nekoliko kantonalnih i općinskih skupština), u glavnim informativnim emisijama ili u prisustvu stranaca koji govore njemački.
Stanje se naziva srednjom diglosijom*, budući da je govorni jezik uglavnom dijalekt, dok je pisani jezik (pismo) uglavnom standardni njemački.

Švicarski njemački razumljiv je govornicima drugih alemanskih dijalekata, dok je govornicima standardnog njemačkog  nerazumljiv (ili manje razumljiv), uključivo Švicarce s francuskog i talijanskog govornog područja koji u školi uče standardni njemački. Spikeri koji govore švicarskim njemačkim na TV ili u filmovima sinkroniziraju se ili titluju ako se prikazuju u Njemačkoj.

Dijalektalni rok je glazbeni žanr; mnogi švicarski rok-sastavi, međutim, pjevaju na engleskom.

Swiss German - Švicarski njemački (Wikipedia)
http://en.wikipedia.org/wiki/Swiss_German (http://en.wikipedia.org/wiki/Swiss_German)


*Diglosija (Wiki):
Diglosija je jezična situacija u kojoj zajednica govornika upotrebljava paralelno dvije bitno različite varijante istoga jezika, ovisno o komunikacijskom kontekstu. Diglosija je pojava koja zahvaća čitavu zajednicu, dok je dvojezičnost (bilingvizam) individualna pojava.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Diglosija (http://hr.wikipedia.org/wiki/Diglosija)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


3. Dulji prikaz

 Švicarski visokonjemački (standardni jezik) i švicarski njemački
 

Uporaba jezika u Švicarskoj se razlikuje od one u Njemačkoj ili Austriji po tome što postoji jasna suprotnost između dijalekta i standardnog jezika: dijalekt i standardni jezik ne tvore kontinuitet, pri kojem bi bio moguć klizni (lagani) prijelaz. Jezično izražavanje ne može se odvijati na više ili manje dijalektalni ili standardnojezični način; govori se ili dijalekt ili standardni jezik i prelazi s jednoga na drugi.

Dijalekte u Švicarskoj upotrebljavaju svi socijalni slojevi u usmenom (govornom) području kao normalni govor za ophođenje i komunikaciju; govorenje dijalekta, dakle, nije socijalno proskribirano (progonjeno). I sa ljudima iz viših socijalnih slojeva i u ophođenju s institucijama vlasti uobičajeno je govorenje dijalekta u svakoj prilici.

Švicarski visokonjemački (standardni jezik) koristi se uglavnom za pismeno izražavanje pa se stoga često naziva i „pisanim njemačkim“

Zadnjih desetljeća primjetna su pojačana širenja uporabe dijalekta na račun (švicarskog) visokonjemačkog (pri čemu u nastavku pod „visokonjemačkim“ treba podrazumijevati njemački standardni jezik (djelomično s jasnim švicarskim akcentom)).

    * u usmenom (govornom) području trebao bi visokonjemački doduše biti službeni jezik u školskoj nastavi, no učitelji u svim stupnjevima školstva često se ograničavaju na to, da samo nastavno gradivo u užem smislu predaju na visokonjemačkom; primjedbe i upute između toga (npr. Štefek, buj tak dober i zapri obluk „Štefek, budi tako dobar i zatvori prozor“) iznose se suprotno tome na dijalektu. Visokonjemački postaje time jezikom odstojanja (“jezik (raz)uma“), dijalekt pak jezičnim (govornim) oblikom blizine („jezik srca“). I međupitanja i slični zahvati (intervencije) učenika i studenata postavljaju/odvijaju se uvijek na dijalektu. Ovo stanje neizravno potvrđuju i opetovana upozorenja školskih vlasti, da visokonjemački treba više njegovati (prakticirati) u nastavi..

     *  Prije svega u privatnim radijskim i televizijskim kanalima praktički se govori još samo na dijalektu. Međutim, budući da su mnogi suradnici navikli svoje govorne tekstove  prvo pisati na visokonjemačkom, često pri čitanju nastaje govorni oblik jakog visokonjemačkog prizvuka sa izričajem dijalekta, ali sa sintaksom i rječničkim fondom visokonjemačkog. U državnim medijima treba razlikovati:    

          o na radiju (privatne postaje i Švicarski radio DRS) se gotovo još samo vijesti i političke informativne emisije (npr. Echo der Zeit / Odjek vremena) kao i cjelokupni program kulturnog kanala (DRS2) emitiraju na visokonjemačkom.

          o na privatnoj i na Švicarskoj televiziji (SF) uobičajen je dijalekt u zabavnim showima, u sapunicama i serijama (pri čemu se visokonjemačke i visokonjemački sinkronizirane serije ne sinkroniziraju još posebno na švicarski njemački), u dječjem programu, u svim emisijama sa izrazitim švicarskim temeljem (narodna glazba, regionalne vijesti), u sportskim emisijama, u svim intervjuima i raspravama sa švicarskim Nijemcima izuzev u glavnim vijestima.

    * u općinskim i kantonalnim skupštinama je dijelom uobičajeno,  svoje glasove davati na dijalektu

    * u saveznom parlamentu se, radi obzira prema onima koji govore francuski, talijanski i retoromanski, govori (švicarski) visokonjemački.

    * I u pisanoj („pismenoj“) komunikaciji se visokonjemački potiskuje, kad se radi o privatnoj sferi
          o e-mailovi (e- dopisi) i SMS prije svega mlađe generacije
          o jezik chatrooma („čet-nikovanja“)
          o kontaktni oglasi i reklame (annonces) u novinama.


    * Pored toga koriste se u visokonjemački pisanim novinama (djelomično čak i u svjetski poznatim listovima poput NZZ-a), vezano za lokalnu tematiku, sve češće posebne švicarske riječi (npr. «Töff» umjesto «Motorrad» za motocikl, «Büsi» umjesto «Katze» za mačku, Güsel (Zürich)/Ghüder (Bern) umjesto «Müll» za smeće)

Njemački Švicarci dakle nedostatno vježbaju usmenu (govornu) uporabu visokonjemačkog; rašireno je mišljenje, da je taj službeni nacionalni jezik zapravo strani jezik. To ima za posljedicu, da se više ne treba bojati izumiranja dijalekta. Visokonjemački se od 1. svjetskog rata manje cijeni i smatra se tuđim. S druge strane zvuči švicarski visokonjemački i za mnoge Švicarce nezgapno i kruto.  K tome dolaze i povijesno uvjetovane ograde i predrasude prema Nijemcima i Austrijancima i s time povezan čest odbojni stav naspram visokonjemačkog. Dijalektalni govor koristi se time i svjesno kao razgraničenje, pri čemu će ga nakon vremena potrebnog za navikavanje na dobro, pozorno slušanje i drugi koji govore njemački, oni izvan Švicarske, u određenoj mjeri, dobro razumjeti, ukoliko su i sami govornici dijalekta koji se proteže južno od Benrath-ove crte.

Za švicarski njemački doduše prije bi se moglo reći da pod utjecajem prethodno spomenutih čimbenika napreduje, s druge pak strane doživljava posljednjih desetljeća dramatične promjene. S jedne strane vode masovna migracijska kretanja unutar zemlje do niveliranja (poravnavanja) prema velikoaglomeracijskim (urbanim) dijalektima, s druge strane je praćenje (konzumiranje) njemačkih medija dovelo do prodora mnogih visokonjemačkih elemenata. 
Dok jezično razumijevanje (pisanog i govornog visokog (standardnog) jezika), inače ovisno o društvenom sloju i izobrazbi, ne zaostaje u odnosu na prosječnog stanovnika Njemačke, sposobnost izražavanja i umješnost pri vlastitom korištenju sve više slabi.
Istodobno se švicarski njemački sve više govori s visokonjemačkim riječima i izrazima. Međutim i engleski se sve češće rabi u svakodnevnom govoru mladeži. Tako se često koristi npr. „easy“ umjesto uobičajenog „einfach“ (lako, jednostavno).


Zvir:
http://de.wikipedia.org/wiki/Schweizerdeutsch (http://de.wikipedia.org/wiki/Schweizerdeutsch)

Tko govori švicarski njemački

Prema popisu stanovništva iz 1999. godine udio Švicarki i Švicaraca koji govore njemački je 63,6 % od ukupnog stanovništva. Od tih ih 93,3 % navodi da svakodnevno govori dijalekt.  66,4 % njih navodi da govori isključivo dijalekt i da uopće  ne govori visokonjemački.

Opširnije:
Mundarten in der Schweiz
http://www.mundarten.ch/ (http://www.mundarten.ch/)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 30, 2009, 11:56:17 poslijepodne


Neki primeri TV emisij na nestandizéranomu švicarsko-nemačkomu jeziku na sěšvicarskonemačke razine
(4,5 milijunov ludi)


A) POpis
B) POveznicě
(plâvopisani tekst jě na nemačkomu)


A)  POpis emisij

SAKI DELATNI DÂN
1) Švicarska denes / Schweiz aktuell - pon.-pet., ob 11:00 i 19:00 vur, trâjajně 20 minûti
2) Prognoza vremena / Meteo - saki dân ob 12:55 / 19:54 vur, trâjajně 3 minûtě
3) Aktuelni šport / sportaktuell - pon.-pet., ob 22:30 vur, trâjajně do 45 minûti

PONDELEK
4) Kviz - 1 protiv 100 / Quiz 1 gegen 100 - saki drugi pondelek ob 20:05 vur, trâjajně cca. jěnu vuru
5) Kulinârska emisija - al dente - saki 2. (3.) pondelek ob 20:05, trâjajně jěnu vuru

TORK
6) Klub - Club (alla Oprto ili Latinica) saki tork, ob 22:25, trâjajně vuru i frtâl

SRÉDA
7) Kviz / Quiz Deal or not deal - saku srédu ob 20:06, t trâjajně trifrtâl vurě

ČETRTEK
8 ) Spominek z gosti (alla Želka Ogresta) - Aeschbacher Show, saki četrtek, ob 22:25 vur, trâjajně cca. jěnu vuru

PETEK
9) SF pri ludem ("Domâča" kujna) - SF bi de Lüt - Landfrauenküche, saki petek , ob 20:05, trajajně trifrtâl vurě
10) Arena (politička, gospodârska i ina parlaônica), saki petek, ob cca. 22:30 vur, trâjajně cca. vuru i pôl

SOBOTA
11) Kârtajně v sobotu - Samschtig-Jass, saku drugu sobotu ob 18:40 vur, trâjajně oko pôl vurě
12) "Réč vuz nedelu" - religi(j)ska emisija (katolička) - "Wort zum Sonntag", sobota, ob 20:00 vur, trâjajně cca 4 minûtě
13 Obluk vuz nedelu – Religi(j)ska emisija (evangeli(j)ska, ...), Fenster zum Sonntag, sobota, ob 17:20, trâjajně cca. pôl vurě
14) Glazbena nôč - Musicnight, sobota na nedelu, ob 00:42 vur, trajajne cc. 1 vuru

NEDELA
15) Koriščejne otpada «trash up» (emisija za decu), saku nedelu ob 08:00, trâjajně 10 minûti
16) Skeč i komedija Sketch-Show Edelmais & Co. ob 22:00, trâjajně 25 minûti


B)  POvezicě


SAKI DELATNI DÂN

1)
Švicarska denes
, pon.-pet., ob 11:00 i 19:00 vur, trâjajně 20 minûti, SF1
zâjne 7-8 emisij (rajnešě sě moru nâjti vuz pomoč kalendâra):
http://videoportal.sf.tv/sendung?id=cb28dd84-f0c8-4024-8f20-1a29f5a4ceb7 (http://videoportal.sf.tv/sendung?id=cb28dd84-f0c8-4024-8f20-1a29f5a4ceb7)
arhiv (ne funkcionéra navék): http://www.sf.tv/sendungen/schweizaktuell/archiv.php (http://www.sf.tv/sendungen/schweizaktuell/archiv.php)
Schweiz aktuell, SF1, Mo.-Fr., um 11:00 und 19:00 Uhr, Dauer 20 minuti
Das Schweizer Nachrichtenmagazin zeigt die Schweiz in ihrer ganzen Vielfalt und Farbigkeit, berichtet über aktuelle Vorgänge und Ereignisse im politischen, wirtschaftlichen, kulturellen, sozialen und gesellschaftspolitischen Bereich. Priorität haben Nachrichten und Geschichten aus den Regionen, die exemplarischen Charakter haben und von überregionalem Interesse sind.


2)
Prognoza vremena
, saki dân ob 12:55 / 19:54 vur, trâjajně 3 minûtě
zâjne 9-10 emisij (rajnešě sě moru nâjti vuz pomoč kalendâra):
http://videoportal.sf.tv/sendung?id=77ea500a-3748-480a-83d6-015213b10024 (http://videoportal.sf.tv/sendung?id=77ea500a-3748-480a-83d6-015213b10024)
Meteo, um 12:55 Uhr, 19:54 Uhr, Dauer 3 Minuten

3)
"Aktuelni šport"
, pon.-pet., ob 22:30 vur, trâjajně do 45 min
zâjne 5-6 emisij (rajnešě sě moru nâjti vuz pomoč kalendâra):
http://videoportal.sf.tv/sendung?id=ff02f714-8429-4629-9049-a6c817c1e3f8 (http://videoportal.sf.tv/sendung?id=ff02f714-8429-4629-9049-a6c817c1e3f8)
"sportaktuell", Mo.-Fr., um 22:30 Uhr, Dauer bis 45 min.


PONDELEK

4)
Kviz 1 protiv 100
- saki drugi pondelek ob 20:05 vur, trâjajně cca. 1 vuru
(posle trailera/kajlera)
zâjna 1-2 emisije (rajnešě sě moru nâjti vuz pomoč kalendâra):
http://videoportal.sf.tv/sendung?id=6fd27ab0-d10f-450f-aaa9-836f1cac97bd (http://videoportal.sf.tv/sendung?id=6fd27ab0-d10f-450f-aaa9-836f1cac97bd)
Quiz - 1 gegen 100 - jeder zweite Mo., um 20:05, Dauer ca. 1 Stunde
«1 gegen 100» ist eine der weltweit erfolgreichsten Gameshows. In diesem Quiz tritt ein Hauptkandidat gegen 100 Kontrahenten an. Ziel des Spieles ist es, durch die richtige Beantwortung der Fragen alle 100 Gegner «wegzuspielen». «1 gegen 100» ist ein Spiel, bei welchem es sowohl um Wissen als auch um Taktik geht.


5)
Kulinârska emisija - al dente
- saki 2. (3.) pondelek ob 20:05, trâjajně 1 vuru
zâjna 1-2 emisije (rajnešě sě moru nâjti vuz pomoč kalendâra):
http://videoportal.sf.tv/sendung?id=231ac3d8-3203-4cb3-976f-8937bb82df64 (http://videoportal.sf.tv/sendung?id=231ac3d8-3203-4cb3-976f-8937bb82df64)
arhiv (ne funkcionéra navék): http://www.sf.tv/sendungen/aldente/archiv.php (http://www.sf.tv/sendungen/aldente/archiv.php)
Kulinarisches Show - al dente jeder zweite (dritte) Montag, ab 20:05, Dauer 1 Stunde
Ob es durch den Magen geht oder den Kopf anstrengt. Bei «al dente» mit Sven Epiney dreht sich alles rund ums Essen.



TORK

6)
Klub (alla Oprto ili Latinica)
saki tork, ob 22:25, trâjajně vuru i frtâl,
obrađuje temu tjedna črez kontroveznu diskusiju
zâjna 1-2 emisije (rajnešě sě moru nâjti vuz pomoč kalendâra):
http://videoportal.sf.tv/sendung?id=0f532a74-d501-4470-be25-527a4fbb82fa (http://videoportal.sf.tv/sendung?id=0f532a74-d501-4470-be25-527a4fbb82fa)
arhiv (ne funkcionéra navék): http://www.sf.tv/sendungen/club/archiv.php (http://www.sf.tv/sendungen/club/archiv.php)
Club - Dienstag, um 22:25, Dauer ca. 01:15:00
behandelt jeweils das Thema der Woche als kontroverse Diskussion



SRÉDA

7)
Kviz - Deal or not deal
- saku srédu ob 20:06, trâjajně trifrtâl vurě,
iščě sě jen od 26 kufrof vu teromu jě skrito 250 iladi švicarske frankof
zâjna 1-2 emisije (rajnešě sě moru nâjti vuz pomoč kalendâra):
http://videoportal.sf.tv/sendung?id=e683411b-f5fc-4fb7-a649-b49e2029c6e5 (http://videoportal.sf.tv/sendung?id=e683411b-f5fc-4fb7-a649-b49e2029c6e5)
arhiv (ne funkcionéra navék): http://www.sf.tv/sendungen/dealornodeal/archiv.php (http://www.sf.tv/sendungen/dealornodeal/archiv.php)
Quiz Deal or not deal, Mittwoch, 20:06, Dauer ca. 42:00
Das Spiel um das grosse Geld



ČETRTEK

8 )
Spominek z gosti (alla Želka Ogresta) - Aeschbacher Show
, saki četrtek, ob 22:25 vur, trâjajně cca. jěnu vuru
zâjna 1-2 emisije (rajnešě sě moru nâjti vuz pomoč kalendâra):
http://videoportal.sf.tv/sendung?id=0a7932df-dea7-4d8a-bd35-bba2fe2798b5 (http://videoportal.sf.tv/sendung?id=0a7932df-dea7-4d8a-bd35-bba2fe2798b5)
arhiv (ne funkcionéra navék): http://www.sf.tv/sendungen/aeschbacher/archiv.php (http://www.sf.tv/sendungen/aeschbacher/archiv.php)
Aeschbacher Show, Donnerstag, ab 22:25 Uhr, Dauer ca. 1 Stunde
Gepflegte Gesprächskultur ohne Schnickschnack. Bei «Aeschbacher» stehen Menschen und ihre Geschichten im Vordergrund.



PETEK

9)
SF pri ludem ("Domâča" kujna)
, saki petek , ob 20:05, trâjajně trifrtâl vurě
zâjna 1-2 emisije (rajnešě sě moru nâjti vuz pomoč kalendâra):
http://videoportal.sf.tv/sendung?id=b7b8d3b1-7cc1-4770-946d-db35aa8d75ca (http://videoportal.sf.tv/sendung?id=b7b8d3b1-7cc1-4770-946d-db35aa8d75ca)
arhiv (ne funkcionéra navék): http://www.sf.tv/sendungen/sfbideluet/archiv.php (http://www.sf.tv/sendungen/sfbideluet/archiv.php)
SF bi de Lüt, SF1, Landfrauenküche, Freitag, um 20:05 Uhr, Dauer ca. 45:00
Das Schweizer Fernsehen geht hinaus aus den Studios, hin zu den Zuschauerinnen und Zuschauern. Die Schönheiten und Eigenheiten der Schweiz werden auf positive und lustvolle Weise präsentiert.


10)
Arena (politička, gospodârska i ina parlaônica)
, saki petek, ob cca. 22:30 vur, trâjajně cca. vuru i pôl
zâjna 1-2 emisije (rajnešě sě moru nâjti vuz pomoč kalendâra):
http://videoportal.sf.tv/sendung?id=09784065-687b-4b60-bd23-9ed0d2d43cdc (http://videoportal.sf.tv/sendung?id=09784065-687b-4b60-bd23-9ed0d2d43cdc)
arhiv (ne funkcionéra navék): www.sf.tv/sendungen/arena/archiv.php (http://www.sf.tv/sendungen/arena/archiv.php)
Arena, Freitag, um ca. 22:30 Uhr, Dauer ca. 1,5 Stunden
«Arena» ist eine kontradiktorische Diskussionssendung zu aktuellen wirtschaftlichen, innen- und gesellschaftspolitischen Themen. Sie will die entsprechenden Tendenzen und Entwicklungen in der Schweiz abbilden und so zur Meinungsbildung beitragen. Als Mittel dazu verwendet sie die kontroverse Diskussion in einem schweizerisch-demokratischen Verständnis.



SOBOTA

11)
Kârtajně v sobotu - "Samschtig-Jass"
, saku drugu sobotu ob 18:40 vur, trâjajně oko pôl vurě
zâjna 1-2 emisije (rajnešě sě moru nâjti vuz pomoč kalendâra):
http://videoportal.sf.tv/sendung?id=58d32b9d-59fc-4026-9f7e-6ae7e841131e (http://videoportal.sf.tv/sendung?id=58d32b9d-59fc-4026-9f7e-6ae7e841131e)
arhiv (ne funkcionéra navék): http://www.sf.tv/sendungen/samschtigjass/archiv.php (http://www.sf.tv/sendungen/samschtigjass/archiv.php)
Samschtig-Jass, jeder 2. Samstag, um 18:40, Dauer ca. halbe Stunde
Es wird geschätzt, dass über 3 Millionen Schweizer regelmäßig jassen, das Jassen gilt dort als Nationalspiel. In Vorarlberg ist es der „Volkssport Nummer 1“.
Grundlage der Sendung ist das Jassen in verschiedenen Restaurants und Lokale der Schweiz.


12)
"Réč vuz nedelu" - religi(j)ska emisija (katolička)
, sobota, ob 20:00 vur, trâjajně cca 4 minûtě, SF1,
zâjna 1-2 emisije (rajnešě sě moru nâjti vuz pomoč kalendâra):
http://videoportal.sf.tv/sendung?id=5a841437-ed70-4d41-ad16-44a92ef91417 (http://videoportal.sf.tv/sendung?id=5a841437-ed70-4d41-ad16-44a92ef91417)
arhiv (ne funkcionéra navék): http://www.sf.tv/sendungen/wortzumsonntag/archiv.php (http://www.sf.tv/sendungen/wortzumsonntag/archiv.php)
"Wort zum Sonntag" - religiose Sendung (katholische), SF1 - um Samstag, SF1, um 20:00 Uhr, Dauer ca. 4 Min.

13)
Obluk vuz nedelu
– Religi(j)ska emisija (evangeli(j)ska, ...), sobota, ob 17:20, trâjajně cca. pôl vurě, SF2
zâjna 1-2 emisije (rajnešě sě moru nâjti vuz pomoč kalendâra):
http://videoportal.sf.tv/sendung?id=9c6c1084-9aeb-423e-b472-d7a3104350d2 (http://videoportal.sf.tv/sendung?id=9c6c1084-9aeb-423e-b472-d7a3104350d2)
Rujen 2009:    http://videoportal.sf.tv/sendung?id=9c6c1084-9aeb-423e-b472-d7a3104350d2&period=2009-09 (http://videoportal.sf.tv/sendung?id=9c6c1084-9aeb-423e-b472-d7a3104350d2&period=2009-09)
Fenster zum Sonntag - religiose Sendung (evangelische, ...), SF2, Samstag, ab ca. 17:20, Dauer ca. 27 min

14)
Glazbena nôč - "Musicnight"
, sobota na nedelu, ob 00:42 vur, trâjajně cca. 1 vuru
(posle trailera/kajlera)
zâjna 1-2 emisije (rajnešě sě moru nâjti vuz pomoč kalendâra):
http://videoportal.sf.tv/sendung?id=7a41603c-8a74-4d90-bae2-273ce1a3370d (http://videoportal.sf.tv/sendung?id=7a41603c-8a74-4d90-bae2-273ce1a3370d)
Musicnight, SF2, Samstag auf Sonntag, 13.09.2009 um 00:42 Uhr, Dauer ca. 1 Stunde
Sendung auf SF2 für Musik-Fans: Jeden Samstag mit exklusiven Konzert- und Festivalaufzeichnungen aus den Bereichen Rock, Pop, Country und Jazz sowie der News-Sendung «Swiss Music Scene».



NEDELA

15)
Koriščejně otpada «trash up»
(emisija za decu), saku nedelu ob 08:00, trâjajně 10 minûti
(posle trailera/kajlera)
zâjna 1-2 emisije (rajnešě sě moru nâjti vuz pomoč kalendâra):
http://videoportal.sf.tv/sendung?id=e99f08c8-bf75-4d3f-b9b5-7fa31ecee698 (http://videoportal.sf.tv/sendung?id=e99f08c8-bf75-4d3f-b9b5-7fa31ecee698)
«trash up» (Kindersendung),  Sonntag, um 08:00, Dauer ca. 10 Min.
Warum gebrauchte Milchpackungen, leere PET-Flaschen und Ähnliches wegwerfen, wenn daraus etwas Tolles gebastelt werden kann? Diese Frage stellt sich Nadia vom Kinderprogramm.


16)
Skeč i komedija «Edelmais & Co.»
, nedela ob 22:00, trâjajně cca. 25 minûti
(posle trailera/kajlera)
zâjna 1-2 emisije (rajnešě sě moru nâjti vuz pomoč kalendâra):
http://videoportal.sf.tv/sendung?id=32312dc5-ac5b-49e9-b65c-79ceb422c79e (http://videoportal.sf.tv/sendung?id=32312dc5-ac5b-49e9-b65c-79ceb422c79e)
Sketch-Show «Edelmais & Co.» , Sonntag um 22:00, Dauer ca. 25 Minuten
In der Sketch-Show «Edelmais & Co.» treten der Komiker und die Schauspielerinnen auf. Die Kurzgeschichten zeigen Schweizer Alltagssituationen mit unerwarteten Wendungen.
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 01, 2009, 12:00:44 prijepodne


Neki primeri TV emisij na nestandizéranomu švicarsko-nemačkomu jeziku na regionalne razine
(züriška televizija)


(plâvopisani tekst jě na nemačkomu)


1)
Züri-Vésti
(saki dân, 18:00, ponâvla sě saku vuru) - Dnevno friškě vésti
arhiv (kliknuti na: "zur Film" (negda raspoloživo tek ono stâro 2-3 dâne)):
http://www.telezueri.ch/index.php?id=60865 (http://www.telezueri.ch/index.php?id=60865)
ZüriNews (Mo. - So. 18.00 h, Wdh.: stündlich)

2)
ZüriInfo
(pon.-pet., 18:20) - napetě reportâžě
arhiv (kliknuti na: "zur Film" (negda raspoloživo tek ono stâro 2-3 dâne)):
http://www.telezueri.ch/index.php?id=60877 (http://www.telezueri.ch/index.php?id=60877)
ZüriInfo (Mo-Fr 18.20 h, Wdh.: stündlich)

3)
Burzovno izvéščě
(petek 19:20, sobota 10:20 / 14.24 / 14:54, nedela 17:50)
arhiv (kliknuti na: "zur Film" (negda raspoloživo tek ono stâro 2-3 dâne)):
http://www.telezueri.ch/index.php?id=61058 (http://www.telezueri.ch/index.php?id=61058)
BörsenTrend (Freitag, 19:20 Samstag, 10:20 / 14.24 / 14:54 Sonntag, 17:50)

4)
Dnevni spominek
(pon. - četr., 18:30, ponâvla sě saku vuru)
arhiv (kliknuti na: "zur Film" (negda raspoloživo tek ono stâro 2-3 dâne)):
http://www.telezueri.ch/index.php?id=60868 (http://www.telezueri.ch/index.php?id=60868)
TalkTäglich (Mo. - Do. 18.30 h, Wdh.: stündlich)

5)
Životni stil
(petek 18.30 h, ponâvla sě saku vuru)
arhiv (kliknuti na: "zur Film" (negda raspoloživo tek ono stâro 2-3 dâne)):
http://www.telezueri.ch/index.php?id=6826 (http://www.telezueri.ch/index.php?id=6826)
Lifestyle (Fr. 18.30 h, Wdh.: stündlich)

6)
Snûblejně
(sobota, 18:20, ponâvla sě saku vuru)
arhiv (kliknuti na: "zur Film" (negda raspoloživo tek ono stâro 2-3 dâne)):
http://www.telezueri.ch/index.php?id=6839 (http://www.telezueri.ch/index.php?id=6839)
swissdate (Sa. 18.20 h, Wdh.: stündlich)

7)
Nedelni spominek
(nedela, 18:20, ponâvla sě saku vuru)
arhiv (kliknuti na: "zur Film" (negda raspoloživo tek ono stâro 2-3 dâne)):
http://www.telezueri.ch/index.php?id=60875 (http://www.telezueri.ch/index.php?id=60875)
SonnTalk (So. 18.20 h, Wdh.: stündlich)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 02, 2009, 12:27:01 prijepodne


Varaždinske vijesti, br. 3368, 21. srpnja 2009. / Kolumne

Naglasak

Oproštaj s pjesnikom

Piše Ernest Fišer, glavni urednik


Prošle su srijede, 15. srpnja, za vrućeg ljetnog po podneva, brojni Varaždinci na posljednji poinak ispratili svog uglednog i vrlo poznatog sugrađanina, pjesnika i romanopisca Vladimira Korotaja. Svaka smrt dolazi prerano, pa nas je tako prebrzo napustio i ovaj 76-godišnji umirovljeni profesor hrvatske književnosti i engleskog jezika, ali još uvijek i jedan od najagilnijih članova Varaždinskoga književnog društva i Društva hrvatskih književnika. Jer, iako je duže vrijeme bio narušena zdravlja, još prije desetak dana Korotaj je potpisniku ovih redaka s puno stvaralačkog entuzijazma govorio i o svom novom romanu, čiji izlazak, nažalost, nije dočekao...

Korotaj je rođen u nedalekom Jurketincu (7. listopada 1933.), ali je praktično cijeli svoj život proboravio u Varaždinu, gdje je već pohađao osnovnu školu i završio gimnaziju. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1958. godine i od tada je čitav radni vijek posvetio prosvjetnom radu - kraće vrijeme kao prosvjetni službenik, a potom sve do umirovljenja radio je kao profesor u Školskome centru za obrazovanje naftnih, geoistraživačkih, rudarskih i metalskih kadrova, odnosno u Strojarskoj i prometnoj školi u Varaždinu. Međutim, upravo nakon (formalnog) umirovljenja, za njega je nastupilo novo stvaralačko razdoblje posvećeno - književnome radu.

Zanimljivo je spomenuti da se Korotaj prvim književnim tekstovima počeo javljati još kao zagrebački student i potom mladi profesor (u negdašnjim glasilima “Kerempuh”, “Nemiri” i “Telegram”), da bi svoj spisateljski talent potvrdio tek kao - umirovljenik! Naime, svoju prvu pjesničku zbirku “Podne” objavio je 1984. godine, tj. u 51. godini života. No, nakon toga u sljedeća dva desetljeća objavljuje redom još 13 pjesničkih knjiga, pisanih na izvornoj kajkavštini i na hrvatskom štokavskom jezičnom standardu, da bi 2007. objavio i svoj prvi roman “Moj sin ratnik”.

Pomišljenju stručne kritike, u književnom opu su Vladimira Korotaja svakako najautentičniji i najosebujniji dio čini njegova kajkavska poezija. Svojim ponajboljim kajkavskim pjesmama, inspiriranim poglavito varaždinskim temama i motivima, on je ostavio trajan trag u suvremenom hrvatskom pjesništvu. O tome, uostalom, svjedoče i dvije vrijedne književne nagrade (“Fran Galović”, 2001. i “Katarina Patačić”, 2005.), koje je osvojio za svoje kajkavske zbirke “Gosenica za vratom” i “Querohominem ili tiiščem človeka”, kao i uvrštenje u prestižnu hrvatsko kajkavsku pjesničku antologiju “Rieči sa zviranjka” (Zagreb, 1999.) prof. dr. Jože Skoka.


P.S. Smrću Vladimira Korotaja varaždinska će književna scena ostati bez autentičnog pjesnika, a Varaždinsko književno društvo bez svoga istaknutog člana. Neka mu je lahka hrvatska zemlica, ko joj je posvetio svoje najintimnije stihove...


Izvor:
http://varazdinske-vijesti.hr/3368/naglasak/oprostaj-s-pjesnikom?opcija=kolumnisti (http://varazdinske-vijesti.hr/3368/naglasak/oprostaj-s-pjesnikom?opcija=kolumnisti)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 02, 2009, 12:27:47 prijepodne

Rezervérani prostor za morebitno skoro vumetajně vezanoga članka
(kronološko-temâcki aspekt).
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 02, 2009, 12:28:44 prijepodne


(kajkavska inačica članka)


40-letnica (ili prokletnica) časopisa KAJ /
35-letnica Kajkavskoga sp(r)avišča


Prigodni osvrt (osa-v-vrât) Ljudevita Kaja vu 2 nâstavka.
Pisano na turopôlske kajkavščine, vuz citâtě i na štokavskomu i čakavskomu.

1/2

Zveličâvajně Kaja štokajuč - okrûglo pa na čošek

I jubilarni broj KAJ-a pisan jě na kajkavskomu tek vu zanemârivomu opsegu.

Vuz takvě ajngelě čuvârě i prijatelě v vuredništvu, KAJ-u né tréba vragov napadâčov nit neprijatelov.



Jubilarni broj „časopisa za književnost, umjetnost i kulturu KAJ“ (3/2009.) posvečen jě něgve 40-letnice. Časopisni svezek potpisujě vuredništvo vuz Božicu Pažur kak glâvnu i odgovornu vurednicu, dok su Ernest Fišer, Ivo Kalinski i Joža Skok istaknuti kak vuredniki.

Vu (l)jubilarnomu broju KAJ-a mejně od 2 (dvâ) % teksta pisano jě na kajkavskomu. Na kajkavskomu né pisan čak ni proslov (pisan štokavski), kak niti jěn od  10 sažetkov (si su pisani štokavski i vu prevodu na strâjnski jězek).

Ljudi moji, je li to moguće (M. Delić)?
To jě v nesuglasju i z Skokovem svetotrojstvenem nâputkom o (tro)jězičnosti – „zavičajni jezik, oficijelni standard, jedan svjetski jezik“.

Časopis ili štaštopis KAJ?

Vuz  izazivajně nevericě i ogorčejna kajolubcov, neobjavlivajně čak ni proslova ni sažetkov i na kajkavskomu dvostruko jě ponižejně i potcejnivajně:
- autorov člankov jel sě sugeréra da něznaju nit na sve zavičajne kajkavščine "vuproziti" (vu proze napisati) ili „ispevati“ sažetek,
- čitatelov, jel sě sugererera da nit vuz vusporedni štokavski i engleski/nemački sažetek něbi razmeli tekst napisan na nekteromu od kajkavske nârečji.

Sramota i špôt na kvadrât.
Vuz takvě ajngelě čuvârě i prijatelě vu vuredništvu, KAJ-u né tréba vragov napadâčov nit neprijatelov.
„Kajkavski se ne da štokajuči razvijati, zvučavati, popularizerati, emanciperati, voleti, najmenjše pak zveličavati. Štokajuči, Kaj se efemerizera i dekredibilizera.“
“ Več za Kaj dela on kaj Kajkavski kune, špota i švanji neg on kaj zpametno štoka o Baladam Miroslava Krleže.“ (kniževnik i prevoditel Željko Funda).


Licentia poetica (zlicentia prokletica)

Vuredništvo KAJ-a si jě vutuvelo v glâvu „kiks-ideju“ da jě nestandardizéranost (i posledična „nerazumlivost“ i „nepismenost“) kajkavskoga prépreka něgvomu koriščejnu (i) vu jâvne komunikâcije na (med)regionalne kajkavske razine.

Z takvum (kv)argumentâcijum i „perfekcionizmom“ reducéralo jě kajkavski na štokavski pisanu „povest kaja“ i na „objekt i polě kajkavskoga iščuđâvajna“ („pesniki su čuđejně svéta“).

„Malo morgen“, kě sě te logikě dotikâvlě.
Kajkavski je ili né (a je) „pismen“ odnosno „razumliv“ (ně samo ) vu kajkavske Hrvacke.
Němru postojati dvostruki kriteriji, po terem bi kajkavska poezija i proza bilě „razumlivě“ i „pismeně“ (i kak takvě bilě nagrađivaně), a kajkavski pisani članki (vuklučivo proslově i sažetkě) (i) vu časopisu KAJ to něbi bili.

"Govoriti kajkavcima (i čakavcima) «nemoj tako govoriti/pisati», «ružno govoriš/pišeš», «krivo govoriš/pišeš», je skandalozno! Nekome govoriti da nepravilno govori/piše materinji jezik! Standard je bitan još samo starim rigidnim jezikoslovcima.“

“Komunikacijska se svrha standarda često precjenjuje, pa se kao primjer navodi da se bez standarda čovjek z Brača i Zagorac ne bi razumjeli. Ali to se u praksi vrlo rijetko događa, a neke dijalekte često ne razumiju ni prvi susjedi. Da se u javnosti češće čuju dijalekti, uključujući i one teže razumljive, ljudi bi se jednostavno privikli. Kao što su se Hrvati u Jugoslaviji bili navikli na neke srpska izraze koje danas mladi ne bi razumjeli. Tako da bi se komunikacija u onakvim slučajevima mogla u načelu odvijati i bez standarda. (delomično parafrazerani lingvist dr Mate Kapović)


Negda jě jezikoslovec Ljudevit Jonke objašnâval razlikôvnost hrvackoga i srbskoga jezika na primeru da Hrvâti govore “tvornica umjetnog gnojiva”, a Srbi “fabrika veštačkog đubriva” i da sě němru razmeti.
Praksa jě pokâzala da su jeni bili navčili govorě druge, jel su imali priliku za to.

Gospoda štokajuči kajkavologi, ak su pozabili kak zgledi vuporabno-praktiči kajkavski (čakavski), moru si prečitati kajkavskě kolumně (i) v Zâgorskomu listu, Međimurske novina, Varaždinske vésti, 7plus Regionâlnomu tjědniku, ili pak bogâtu čakavsku/ikavsku kolumnistiku v Nôvomu listu (Beseda – 4 stranicě v četrtek, S kamika i mora), Šibenskomu listu, Glâsu Istrě, ...

Kajkavska kultura - tjěden k´o nijěden

Primereno žmeke situâcije, kajkavski tréba delatnu, a ně samo nominalnu ozbilnost (nem. Ern()st), hitro zvlâčejně z ž(ivo)ga kal(i)n(sk)oga blata, šlus z erozijum i ()osipajnem, ter odlučen skok na svetlo dâna, v jâvnu vuporabu ně samo v (polu)kajkavske Hrvacke.

Vu kajkavskomu sp()avišču dosti jě bilo zgubidâncijě i F(u)šeraja reducéranoga na tjědně kajkavskě kulturě i (k)vik-end-recitâlě v rezervâtem de sě vuškopleni KAJ prikazujě kak egzotični cirkuski jôpec, bekavec teri nězna pošteno govoriti, nek samo popevati.
“Poturicě“ v Spravišču valda mislě da saki tič, pa tak i on kajkavski, najemocionalnešě popéva v krlétke.

Roditeli teri bi sve détě tak držali vrěštu věč bi zdâvna sâmi dospeli vrěšt.
Položaj čětrdesetletnika v zipke il hodalice v vuluđenem zěmlam provocéra automacko oduzimajne roditelstva i skrbništva. 

Ni med cvetjem, (r)ožicam ni PRAVice (Petrica Kerempuh).
Ni med (B)ožicam ni sPRAVišča.
Božica PRÂVdě tréba hitro deluvati i isPRAViti kajkavsko sKRIViščě št(o)točijna, vuozbiliti F(u)šerě vujnemu ili jě pak premestiti na mejně št(e)točinska mesta.

Čuda toga jě gnilo v kržlave KAJske, re(d)akcije (Kajmlet).
Vuredništvo tréba vurediti kak Bôg zapovéda, a spraviščě temelito pospraviti.

Néma sě kě puno čekati, a kam još 6 děsetletji da bi sě Trno(R)ožica i nejna spavajuča elita, posle stoletnoga spala, zbudili. Do ûnda bi KAJ več zdâvna dospel „pod pažu(r)“, odnosno mrl.

Iščě sě neotkajkavizérano vuredništvo KAJ-a, motto čijoga sakoga člana bû:
„Za mene nema tjedna kajkavske kulture, niti dana kajkavske reči. Za mene je sake ljete 365 dane kajkavske kulture, a sake četrte i 366.“ (Krešimir Končevski, kolumnist Zagorskoga lista)


PS1
"Neću van više govorit o zajiku kega me je moja mat navadila, vi volite vašega, ne zato ča je veći od mojga nego zato ča je vaš, ja volin svojga, ne zato ča je mići nego zato ča je moj." (Vedrana Rudan, kolumnistica Nacionala)

PS2
Jězična râznôlikost jě biten eleměnt našoga nacionâlnoga identitéta
(novinar Ivo Horvat).



* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *



40-letnica (ili prokletnica) časopisa KAJ
35-letnica Kajkavskoga sp(r)avišča


Prigodni osvrt (osa- v-vrât)  vu 2 nâstavka.
Pisano na turopôlske kajkavščine, vuz citâtě i na štokavskomu i čakavskomu.

2/2

HRT - velikoštokavska dalekovidnica (ili krâtkovidnica?)

Oj hrvacka (HRT) mati, nâj samo štokati!

Švicarsko-nemački TV i radiski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)?



Na Hrvacke televizije („V nedelu vu 2“, v Dnevniku, Latinice, ....) nastûpaju i Miloradi Dodiki, Lepě Breně, Harisi Silajđići i to bez sinkronizâcijě na hrvacki odn. „sine“ kroatizâcijě.

Milo, rad i lěpo jě čuti na jeziku (o)brenovičkě Srbijě kě sě (d)odigrâva v komšiluku (štomšiluku), „tamo daleko“.
No, kajkavcem bi lěpo bilo čuti, na hrvacke kajkavščine, i kě sě dešâva „tu blizu“, v kajkavske Hrvacke.
Nažalost, motto HRT-a (i Kajkavskoga „sramišča“) kak da glâsi samo:
„što br(at)e ne govoriš štokavski da te i celi bel(orlovsk)i svet razume?“
N(e)gdo né prorok v vlastite zěmle.

HRT jě jenem (štokavcem) mati, a drugem (kajkavcem i čakavcem) mačeva.

Zašto Kajkavsko spravišče nije razgovaralo s glavnim urednicima Hrvatskog radija i Hrvatske televizije da se kajkavska riječ više čuje na tim programima?
Zašto Kajkavsko spravišče nije pozvalo k sebi glavne urednike lokalnih glasila iz kajkavskih krajeva, pogotovo lokalnih radijskih (i TV postaja) ......? (novinar Ivo Horvat)


Zâke sě kajkavski spraviščânec i kajkavolog Fišer (nem.: ribar) konačno ne nâjdě s z glâvnem vurednikom Varaždinske vésti Ernestom i izloži ga ozbilnomu „ribajnu i ribarskomu prigovârajnu“ zâke on (Ernest) svôj glâvnovurednički „Nâglasek“ ne pišě i na kajkavskomu?   
Tragikomično jě da sě (samo vmisli kajkavec?) i kajkavolog Ernest Fišer oprâšta od kajkavskoga pesnika Vladimira Korotaja – na nekajkavskomu, štokavskomu jeziku.
O tempora, o mores.

Hrvackem kajkavcem (a ima je oko 700 iladi) nésu trenut(o)čno na raspolâgajnu praktički nikakvi TV i radiski programi. Ak oču čuti kajkavsku réč vupučeni su na slovenskě kajkavskě TV i radio postajě.

Déjà vu.
Svojedobno (1936.) jě Krleža mogel objaviti sve kajkavskě Balâdě Petricě Kerempuha samo v Lublane.

Relja Bašić: „Bio sam peta generacija zagrebačke Akademije za dramsku umjetnost, i u toj petoj generaciji (godine 1949.) bio sam prvi Zagrepčanin koji je uspio ući. Smatralo se da Zagrepčani, bez obzira na urbanost, zbog kajkavskog okruženja akcentološki nisu pravi, dobri štokavci, za razliku od mojih prijatelja Vanje Dracha, pokojnog Fabijana Šovagovića ili pokojne Semke Sokolović“.
Medtěm, ûnda jě došel Bojan Stupica, Slovenec ......

Čakavci sě pak vupučuju na gradiščansko-hrvackě radiskě i TV emisijě.


Švicarsko-nemački TV i radiski modél za spâs nestandarizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)

Kajkavskě (i čakavskě) (med)regionalně televizijě i radiji moru primeniti švicarsko-nemački jězični modél.
Nestandardizérani švicarsko-nemački jězek koristi oko 4.5 milijuna ludi (od vukupno otprilikě 105 milijônov nemački govoreče v Nemačke, Austrije, Švicarske, Luksemburgu, Lihtenštajnu (Liechtensteinu), južnomu Tirôlu, ...).

Švicarsko-nemački model karakterizéra prevlast nestandarda („dijalekta“) nad standardom („kniževnim govorom“) na radiju i TV na sěšvicarsko-nemačke razine (spomenute 4.5 milijôna stanovnikov).

Na TV (postaje SF1, SF2) jě od informativno-kontaktne emisij samo dnevnik (bez prognozě vremena i bez športskoga pregleda) na standardu.
Prognoza vremena i športski pregled su jěn tjěden na zueriškomu, drugi tjěden na baselskomu (teri ima podosta francuske reči), trejti tjěden na bernskomu itd.

Ostali program (vlastita produkcija) jě prevladavajuče na “dijalektu”. V kontaktne emisija (alla Latinica, Oprto, V nedelu vu 2, Milijôner, Po lépe naše, ..) voditeli i sudioniki govore isklučivo na (saki svemu) zavičajnomu govoru. Na standardu sě emitéraju emisijě posvečeně obrazovâjnu i kulture vu vûžomu smislu (gosti i voditeli tu znâju biti z Nemačkě ili Austrijě).

Né dâvno jě na švicarski državni blagdan (1. kolovoza) helvecki sâvezni precednik dâl pôlvurni intervju nacionalne televizije, a sâ pitajna i odgovori su bili na nestandizéranomu, zavičajnomu govoru.

Na sěšvicarsko-nemačkomu radiju (postaja DRS), teri pokriva iste 4.5 milijôna ludi, su na standardu vésti saku punu vuru. Gotovo sé ostali program jě na nestandardizéranomu «dijalektu».

Kě sě pâk (med)regionalne (med)kantonalne televizij i radijov dotikâvlě (pojedinačno pokrivaju od nekuliko desetkov iladi do 1,5 milijônov stanovnikov), praktički si programi su na nestandardu (npr. TeleZueri, TeleBasel, TeleBärn, ...).


Né tréba zmišlati tôplu vodu.
(Polu)kajkavska i (polu)čakavska Hrvacka moreju, po sprôbanomu jězično-političkomu modélu očuvâjna nestandardizéranoga jezika na (med)regionalne TV i radiju, postati germanska Švicarska.

PS1
Kapetan Laptalo govori arhaičnim dubrovačkim jezikom:
„jo lipote: čuvaš svoje, a svi dobronamjerni te razumu“
(Ćićo Senjanović, kolumnist Novoga lista)


PS2
“I tak sem pak imela priljiku čujti šlabekuvati (strajnske i naše domače), kak njim je teške razmeti, nas, teri pišeme na domačem, kajkafskem. (...)
Za stranjske, za one teri teške razmeju veljim da moraju tri put prečitati. Jemput da prešpanciraju po napisanomu, drugi put da se nafčiju čitati, a trejti put da razmeju.
Nu lasi mi se zdižeju na domače, terem menjka njihove vlastite sposobnosti da nekaj napraviju i teri najreši pljujeju po onemi teri očeju nekaj napraviti i ostaviti traga za buduče cajte.
(Nevenka Gregurić, kolumnistica Zagorskog Lista)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 02, 2009, 12:30:03 prijepodne


(čakavska inačica članka)


40-letnica (ili prokletnica) časopisa KAJ /
35-letnica Kajkavskog sp(r)avišča


Prigodni osvrt (osa- v-vrât) Ljudevita Kaja va 2 nastavka.
Na čakavski prevela Tatjana Udović

1/2

Veličanje Kaja štokajući - okruglo pa na čošak

I jubilarni broj KAJ-a pisan je na kajkavskemu ma komać  va zanemarivemu opsegu.

Uz takovi anjeli čuvari i prijatelji va uredništve, KAJ ne rabi imet vrazi napadači ni neprijatelji.

 

Jubilarni broj „časopisa za književnost, umjetnost i kulturu KAJ" (3/2009.) posvećen je njegovoj 40-letnjice. Časopisni svezak potpišuje uredništvo uz Božicu Pažur kot glavnu i odgovornu urednicu, dok su Ernest Fišer, Ivo Kalinski i Joža Skok istaknuti kako urednici.

Va jubilarnemu broju KAJ-a manje od 5 % teksta pisano j' na kajkavsken. Na kajkavsken ni pisan pak ni proslov (pisan štokavski), jednako kot ni jedan od  10 sažetak (si su pisani štokavski i va prevode na strani zajik).

Ljudi moji, je li to moguće (M. Delić)?
To je va nesuglasje čak i z Skokoven svetotrojstvenen naputke o (tro)jezičnosti – „zavičajni jezik, oficijelni standard, jedan svjetski jezik“.
 
Časopis ili štaštopis KAJ?
Uz  izazivajne nevjerice i ogorčenja kajoljubac, neobjavljivanje čak ni proslova ni sažetak na kajkavskemu dvostruko j' poniženje i potcjenjivanje:
- autora članak aš se sugerira da ne znaju ni na svojoj zavičajnoj kajkavštine "uprozit" (va proze napisat) al „ispjevat" sažetak,
- čitatelja, aš se sugererira da ni uz usporedni štokavski i engleski/njemački sažetak ne bi razumeli tekst napisan na neken od kajkavskeh narečji.

Sramota i špot na kvadrat!
Uz takovi anjeli čuvari i prijatelji va uredništve, KAJ ne rabi vrazi  napadači ni  neprijatelji.
„Kajkavski se ne da štokajuči razvijati, zvučavati, popularizerati, emanciperati, voleti, najmenjše pak zveličavati. Štokajuči, Kaj se efemerizera i dekredibilizera.“
“ Več za Kaj dela on kaj Kajkavski kune, špota i švanji neg on kaj zpametno štoka o Baladam Miroslava Krleže.“ (kniževnik i prevoditel Željko Funda).

 
Licentia poetica (zlicentia prokletica)
Uredništvo KAJ-a si je utuvilo va glavu „kiks-ideju" da j' nestandardiziranost (i posledična „nerazumljivost" i „nepismenost") kajkavskega prepreka njegovemu korištenju (i) va javnoj komunikacije na (među)regionalnoj kajkavskoj razine.
 
Z takovun (kv)argumentacijun  i „perfekcionizmon" reduciralo je kajkavski na štokavski pisanu „povjest kaja" i na „objekt i poje kajkavskega iščuđavanja" („pesniki su čuđejně svéta“).

„Malo morgen", ča se tiste logike tiče.
Kajkavski je al ni (a je) „pismen" odnosno „razumjiv" (ne samo) va kajkavskoj Hrvatskoj.
Ne moru postojat dvostruki kriteriji, po kemi bi kajkavska poezija i proza bile „razumjive" i „pismene" (i kot takove bile nagrađivane), a kajkavski pisani članci (ukjučivo proslovi i sažeci) (i) va časopise KAJ to ne bi bili.
 
"Govoriti kajkavcima (i čakavcima) «nemoj tako govoriti/pisati», «ružno govoriš/pišeš», «krivo govoriš/pišeš», je skandalozno! Nekome govoriti da nepravilno govori/piše materinji jezik! Standard je bitan još samo starim rigidnim jezikoslovcima.“

“Komunikacijska se svrha standarda često precjenjuje, pa se kao primjer navodi da se bez standarda čovjek z Brača i Zagorac ne bi razumjeli. Ali to se u praksi vrlo rijetko događa, a neke dijalekte često ne razumiju ni prvi susjedi. Da se u javnosti češće čuju dijalekti, uključujući i one teže razumljive, ljudi bi se jednostavno privikli. Kao što su se Hrvati u Jugoslaviji bili navikli na neke srpska izraze koje danas mladi ne bi razumjeli. Tako da bi se komunikacija u onakvim slučajevima mogla u načelu odvijati i bez standarda. (delomično parafrazerani lingvist dr Mate Kapović)

 
Nekada je jezikoslovac Ljudevit Jonke objašnjeval razlikovnost hrvatskega i srpskega zajika na primjere da Hrvati govore “tvornica umjetnog gnojiva”, a Srbi “fabrika veštačkog đubriva” i da se ne moru jezično razumet.
Praksa j' pak pokazala da su jedni navadili govor drugeh, aš su imali priliku za to.

Gospoda štokajući kajkavolozi, ako su pozabili kako zgjeda uporabno-praktični kajkavski (čakavski), moru si pročitat kajkavske kolumne (i) va Zagorskemu listu, Međimurskeh novinah, Varaždinskeh vjesteh, 7plus Regionalnemu tjedniku, al pak bogatu čakavsku/ikavsku kolumnistiku i „prilogistiku" va Noven liste (Beseda - 4 stranice četrtkon, S kamika i mora), Šibensken liste, Glase Istre, ...

Kajkavska kultura - "tjedan k´o nijedan"

Primjereno teškoj situacije, kajkavski rabi djelatnu, a ne samo nominalnu ozbiljnost (nem. Ern()st), hitro zivučevanje z ž(ivo)ega kal(i)n(sk)ega blata, prekid eroziji i ()osipanja, te odlučan skok na svetlo dana, va javnu uporabu ne samo va (polu)kajkavskoj Hrvatskoj.

Va kajkavskemu sp()avišču dosti je bilo zgubidancije i F(u)šeraja reduciranega na šetimani kajkavske kulture i (k)vik-end-recitali va rezervateh kade se uškopjeni KAJ prikažuje kako egzotični cirkuski jopec (majmun), mucavac koji ne zna pošteno govoriti, nego samo pjevati. 
"Poturice" va "Spravišču valda misle da saki tić, pak tako i on kajkavski, najemocionalneje kanta va gajbe.
Roditelji ki bi svojga otroka tako držali va gajbe već bi davno dospjeli va pržun.
Položaj četrdesetletnika va zipke al hodalice va uljuđeneh zemjah provocira automatsko oduzimanje roditeljstva i skrbništva.   

Ni med cvetjem, (r)ožicam ni PRAVice (Petrica Kerempuh).
Ni med (B)ožicam ni sPRAVišča.
Božica PRAVde rabi hitro djelovat i isPRAVit kajkavsko sKRIVišče št(o)točinje, uozbiljit F(u)šeri va njemu al jih pak premestit na manje št(e)točinska mesta.

Čuda tega je trulo va države Kajske, re(d)akcije (Kajmlet).
Uredništvo rabi uredit kako Bog zapoveda, a "spravišče" temeljito pospravit (pospremiti).

Ni ča puno čekat, a kamoli još 6 desetljeći da bi se Trno(R)ožica i njija spavajuća elita, potla stoljetnega spanja, zbudili. Do onda bi KAJ več odavno dospel „pod pažu(r)“, tj umrl.

Išće se neotkajkavizirano uredništvo KAJ-a, motto sakega njegovega člana će bit:
„Za mene nema tjedna kajkavske kulture, niti dana kajkavske reči. Za mene je sake ljete 365 dane kajkavske kulture, a sake četrte i 366.“ (Krešimir Končevski, kolumnist Zagorskoga lista)


PS1
"Neću van više govorit o zajiku kega me je moja mat navadila, vi volite vašega, ne zato ča je veći od mojga nego zato ča je vaš, ja volin svojga, ne zato ča je mići nego zato ča je moj." (Vedrana Rudan, kolumnistica Nacionala)

PS2
Jězična râznôlikost jě biten eleměnt našoga nacionâlnoga identitéta
(novinar Ivo Horvat).



* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *



40-letnica (ili prokletnica) časopisa KAJ
35-letnica Kajkavskog sp(r)avišča


Prigodni osvrt (osa- v-vrat)  Ljudevita Kaja u 2 nastavka.
Na čakavski prevela Tatjana Udović

2/2

HRT - velikoštokavska dalekovidnica (al kratkovidnica?)
 

Oj hrvatska (HRT) mati, nemoj samo štokati!

Švicarsko-njemački TV i radijski model za spas nestandardiziranega kajkavskega (čakavskega)?

 

Na Hrvackoj televizije („Nedjeljom u 2", u Dnevniku, Latinici, ....) nastupaju i Miloradi Dodiki, Lepe Brene, Harisi Silajđići i to bez sinkronizacije na hrvacki odn. „sine" kroatizacije.

Milo, rado i „lepo“ je za čut na zajike (o)brenovićke Srbije čase (d)odigrava va komšiluke (štomšiluke), „tamo daleko".
Ma, kajkavci i čakavci bi lepo bilo čut kako povedaju na hrvackoj kajkavštine i čakavštine, i čut ča se dogaja „tu blizu", va kajkavskoj i čakavskoj Hrvackoj.
Nažalost, motto HRT-a (i kajkavskega  i čakavskega „sramišća") kako da glasi:
„što br(at)e ne govoriš štokavski da te i c(ij)eli bel(orlovsk)i sv(ij)et razum(ij)e?"
N(e)ki ni prorok va vlastitoj zemje

HRT je jednen (štokavcen) mat, a drugen (kajkaven i čakavcen) maćeha.

Zašto Kajkavsko spravišče nije razgovaralo s glavnim urednicima Hrvatskog radija i Hrvatske televizije da se kajkavska riječ više čuje na tim programima?
Zašto Kajkavsko spravišče nije pozvalo k sebi glavne urednike lokalnih glasila iz kajkavskih krajeva, pogotovo lokalnih radijskih (i TV postaja) ......? (novinar Ivo Horvat)


Zač se kajkavski spraviščanec i kajkavolog Fišer (njem.: ribar) konačno ne najde z glavnen urednikon Varaždinskeh vijesti Ernestom i izloži ga ozbiljnemu „ribajnu i ribarskom prigovarajnu" zač on (Ernest) svoj glavnourednički „Naglasak" ne piše i na kajkavsken?   
Tragikomično j' da se (samo vmisli kajkavec?) i kajkavolog Ernest Fišer oprašta od kajkavskega pjesnika Vladimira Korotaja - na nekajkavsken, štokavsken zajike.
O tempora, o mores. 

Hrvacken kajkavcon (a ima ih oko 700 tisuć) nisu trenut(o)čno na raspolaganju praktički nikakovi TV i radijski programi. Ako će čuti kajkavsku besedu upućeni su na slovenske kajkavske TV i radio postaje.
 
Déja vu.
Svojedobno (1936.) je Krleža mogal objavit svoje kajkavske Balade Petrice Kerempuha samo va Ljubljane.

Relja Bašić: „Bio sam peta generacija zagrebačke Akademije za dramsku umjetnost, i u toj petoj generaciji (godine 1949.) bio sam prvi Zagrepčanin koji je uspio ući. Smatralo se da Zagrepčani, bez obzira na urbanost, zbog kajkavskog okruženja akcentološki nisu pravi, dobri štokavci, za razliku od mojih prijatelja Vanje Dracha, pokojnog Fabijana Šovagovića ili pokojne Semke Sokolović“.
Međutim, onda je prišal Bojan Stupica, Slovenac ......

Čakavci se pak upučuju na gradišćansko-hrvatske radijske i TV emisije.

Švicarsko-njemački TV i radijski model za spas nestandardiziranega kajkavskega (čakavskega)

Kajkavske (i čakavske) (među)regionalne televizije i radiji moru primenit švicarsko-njemački jezični model.
Nestandardizirani švicarsko-njemački zajik rabi oko 4.5 milijuna judi (od ukupno otprilike 105 milijuna njemački govorećih va Njemačkoj, Austrije, Švicarskoj, Luksemburge, Lihtenštajne (Liechtensteinu), južnemu Tirolu, ...).

Švicarsko-njemački model karakterizera prevlast nestandarda („dijalekta") nad standardon („književnen govoron") na radiju i TV na svešvicarsko-njemačkoj razine (spomenutih 4.5 milijuna stanovnika).

Na TV (postaje SF1, SF2) je od informativno-kontaktnih emisij samo dnevnik (bez prognoze vremena i bez sportskega pregleda) na standarde. 
Prognoza vremena i športski pregled su jenu šetimanu na zuerišken , drugu šetimanu na baselsken (ki ima podosta francuskeh besed), treću šetimanu na bernsken itd.
 
Ostali program (vlastita produkcija) je prevladavajuće na "dijalekte". Va kontaktneh  emisijah (alla Latinica, Otvoreno, Nedjeljom u 2, Lijepom našom, ..) voditelji i sudionici govore isključivo na (saki svojen) zavičajnen govore. Na standarde se emitiraju emisije posvećene obrazovanju i kulture va užen smisle (gosti i voditelji tu znaju bit z Njemačke al Austrije).
 
Pred malo vremena j' na švicarski državni blagdan (1. kolovoza) helvetski savezni predsjednik dal polusatni intervju nacionalnoj televizije, a sa pitanja i odgovori su bili na nestandiziranen, zavičajnen govore. 

Na svešvicarsko-njemačken radije (postaja DRS) ki pokriva ista 4.5 milijuna judi, vijesti su na standarde saku punu uru. Gotovo sav ostali program je na nestandardiziranen « dijalektu ».

Ča se pak (među)regionalneh odn. (među)kantonalneh televizij i radij tiče (pojedinačno pokrivaju od nekoliko desetak tisuć do 1,5 milijuna stanovniki), praktički si programi su na nestandarde (npr. TeleZueri, TeleBasel, TeleBärn, ...).
 

Ne rabi izmišjati teplu vodu.
(Polu)kajkavska i (polu)čakavska Hrvatska moru, po isprobanemu jezično-političkemu  modelu očuvanja nestandardiziranega zajika na (među)regionalnoj TV i radije, postat germanska Švicarska.

PS1
Kapetan Laptalo govori arhaičnim dubrovačkim jezikom:
„jo lipote: čuvaš svoje, a svi dobronamjerni te razumu“
(Ćićo Senjanović, kolumnist Novoga lista)


PS2
“I tak sem pak imela priljiku čujti šlabekuvati (strajnske i naše domače), kak njim je teške razmeti, nas, teri pišeme na domačem, kajkafskem. (...)
Za stranjske, za one teri teške razmeju veljim da moraju tri put prečitati. Jemput da prešpanciraju po napisanomu, drugi put da se nafčiju čitati, a trejti put da razmeju.
Nu lasi mi se zdižeju na domače, terem menjka njihove vlastite sposobnosti da nekaj napraviju i teri najreši pljujeju po onemi teri očeju nekaj napraviti i ostaviti traga za buduče cajte.
(Nevenka Gregurić, kolumnistica Zagorskog Lista)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 02, 2009, 12:34:19 prijepodne


(štokavska inačica članka)


40-letnica (ili prokletnica) časopisa KAJ
35-letnica Kajkavskog sp(r)avišča


Prigodni osvrt (osa- v-vrat)  Ljudevita Kaja u 2 nastavka.
Pisano na štokavskom, uz citate (i) na kajkavskom i čakavskom.

1/2

Veličanje Kaja štokajući - okruglo pa na čošak

I jubilarni broj KAJ-a pisan je na kajkavskom tek u zanemarivom opsegu.

Uz takve anđele čuvare i prijatelje u uredništvu, KAJ ne treba vragova napadača niti neprijatelja.



Jubilarni broj „časopisa za književnost, umjetnost i kulturu KAJ“ (3/2009.) posvećen je njegovoj 40-letnici. Časopisni svezak potpisuje uredništvo uz Božicu Pažur kao glavnu i odgovornu urednicu, dok su Ernest Fišer, Ivo Kalinski i Joža Skok istaknuti kao urednici.

U (l)jubilarnom broju KAJ-a manje od 5 % teksta pisano je na kajkavskom. Na kajkavskom nije pisan čak ni proslov (pisan štokavski), kao niti jedan od  10 sažetaka (svi su pisani štokavski i u prijevodu na strani jezik).

Ljudi moji, je li to moguće (M. Delić)?
To je u nesuglasju čak i sa Skokovim svetotrojstvenim naputkom o (tro)jezičnosti - „zavičajni jezik, oficijelni standard, jedan svjetski jezik“.

Časopis ili štaštopis KAJ?
Uz  izazivajne nevjerice i ogorčenja kajoljubaca, neobjavljivanje čak ni proslova ni sažetaka na kajkavskom dvostruko je ponižejne i potcjenjivanje:
- autora članaka jer se sugerira da ne znaju niti na svojoj zavičajnoj kajkavštini "uproziti" (u prozi napisati) ili „ispjevati“ sažetak,
- čitatelja, jer se sugererira da niti uz usporedni štokavski i engleski/njemački sažetak ne bi razmumjeli tekst napisan na nekom od kajkavskih narečja.

Sramota i špot na kvadrat.
Uz takve anđele čuvare i prijatelje u uredništvu, KAJ ne treba vragova napadača niti neprijatelja.
„Kajkavski se ne da štokajuči razvijati, zvučavati, popularizerati, emanciperati, voleti, najmenjše pak zveličavati. Štokajuči, Kaj se efemerizera i dekredibilizera.“
“ Več za Kaj dela on kaj Kajkavski kune, špota i švanji neg on kaj zpametno štoka o Baladam Miroslava Krleže.“ (kniževnik i prevoditel Željko Funda).


Licentia poetica (zlicentia prokletica)
Uredništvo KAJ-a si je utuvilo u glavu „kiks-ideju“ da je nestandardiziranost (i posljedična „nerazumljivost“ i „nepismenost“) kajkavskog prepreka njegovom korištejnu (i) u javnoj komunikaciji na (među)regionalnoj kajkavskoj razini.

S takvom (kv)argumentacijom i „perfekcionizmom“ reduciralo je kajkavski na štokavski pisanu „povjest kaja“ i na „objekt i polje kajkavskog iščuđavanja“ („pjesnici su čuđenje svijeta“).

„Malo morgen“, što se te logike tiče.
Kajkavski je ili nije (a je) „pismen“ odnosno „razumljiv“ (ne samo) u kajkavskoj Hrvatskoj.
Ne mogu postojati dvostruki kriteriji, po kojima bi kajkavska poezija i proza bile „razumljive“ i „pismene“ (i kao takve bile nagrađivane), a kajkavski pisani članci (uključivo proslove i sažetke) (i) u časopisu KAJ to ne bi bili.

"Govoriti kajkavcima (i čakavcima) «nemoj tako govoriti/pisati», «ružno govoriš/pišeš», «krivo govoriš/pišeš», je skandalozno! Nekome govoriti da nepravilno govori/piše materinji jezik! Standard je bitan još samo starim rigidnim jezikoslovcima.“

“Komunikacijska se svrha standarda često precjenjuje, pa se kao primjer navodi da se bez standarda čovjek z Brača i Zagorac ne bi razumjeli. Ali to se u praksi vrlo rijetko događa, a neke dijalekte često ne razumiju ni prvi susjedi. Da se u javnosti češće čuju dijalekti, uključujući i one teže razumljive, ljudi bi se jednostavno privikli. Kao što su se Hrvati u Jugoslaviji bili navikli na neke srpska izraze koje danas mladi ne bi razumjeli. Tako da bi se komunikacija u onakvim slučajevima mogla u načelu odvijati i bez standarda. (delomično parafrazerani lingvist dr Mate Kapović)


Nekad je jezikoslovac Ljudevit Jonke objašnavao razlikovnost hrvatskog i srpskoga jezika na primjeru da Hrvati govore “tvornica umjetnog gnojiva”, a Srbi “fabrika veštačkog đubriva” i da se ne mogu jezično razmjeti.
Praksa je međutim pokazala da su jedni naučili govor drugih, jer su imali priliku za to.

Gospoda štokajući kajkavolozi, ako su zaboravili kako izgleda uporabno-praktični kajkavski (čakavski), mogu si pročitati kajkavske kolumne (i) u Zagorskom listu, Međimurskim novinama, Varaždinskim vijestima, 7plus Regionalnom tjedniku, ili pak bogatu čakavsku/ikavsku kolumnistiku i „prilogistiku“ u Novom listu (Beseda – 4 stranice četvrtkom, S kamika i mora), Šibenskom listu, Glasu Istre, ...

Kajkavska kultura - tjedan k´o nijedan

Primjereno teškoj situaciji, kajkavski treba djelatnu, a ne samo nominalnu ozbiljnost (njem. Ern()st), hitro izvlačenje iz ž(ivo)g kal(i)n(sk)og blata, prekid erozije i ()osipanja, te odlučan skok na svjetlo dana, u javnu uporabu ne samo u (polu)kajkavskoj Hrvatskoj.

U kajkavskom sp()avišču dosta je bilo zgubidancije i F(u)šeraja reduciranog na tjedne kajkavske kulture i (k)vik-end-recitale u rezervatima gdje se uškopljeni KAJ prikazuje kao egzotični cirkuski jopec (majmun), mucavac koji ne zna pošteno govoriti, nego samo pjevati.
“Poturice" u “Spravišču valjda misle da svaka ptica, pa tako i ona kajkavska, najemocionalnije pjeva u krletki.

Roditelji koji bi svoje dijete tako držali u kavezu već bi davno dospjeli u zatvor.
Položaj četrdesetletnika u koljevki ili hodalici u uljuđenim zemljama provocira automatsko oduzimanje roditeljstva i skrbništva. 

Ni med cvetjem, (r)ožicam ni PRAVice (Petrica Kerempuh).
Ni med (B)ožicam ni sPRAVišča.
Božica PRAVde treba hitro djelovati i isPRAViti kajkavsko sKRIVišče št(o)točinja, uozbiljiti F(u)šere u njemu ili ih pak premjestiti na manje št(e)točinska mjesta.

Čuda toga je trulo v kržlave Kajske, re(d)akcije (Kajmlet).
Uredništvo treba urediti kako Bog zapovijeda, a spravišče temeljito pospraviti (pospremiti).

Nema se što puno čekati, a kamoli još 6 desetljeća da bi se Trno(R)ožica i njena spavajuća elita, nakon stoljetnog spavanja, probudili. Do onda bi KAJ več odavno dospio „pod pažu(r)“, odnosno umro.

Traži se neotkajkavizirano uredništvo KAJ-a, motto čijeg svakog člana će biti:
„Za mene nema tjedna kajkavske kulture, niti dana kajkavske reči. Za mene je sake ljete 365 dane kajkavske kulture, a sake četrte i 366.“ (Krešimir Končevski, kolumnist Zagorskoga lista)


PS1
"Neću van više govorit o zajiku kega me je moja mat navadila, vi volite vašega, ne zato ča je veći od mojga nego zato ča je vaš, ja volin svojga, ne zato ča je mići nego zato ča je moj." (Vedrana Rudan, kolumnistica Nacionala)

PS2
Jězična râznôlikost jě biten eleměnt našoga nacionâlnoga identitéta
(novinar Ivo Horvat).



* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *



40-letnica (ili prokletnica) časopisa KAJ
35-letnica Kajkavskog sp(r)avišča


Prigodni osvrt (osa- v-vrat)  Ljudevita Kaja u 2 nastavka.
Pisano na štokavskom, uz citate (i) na kajkavskom i čakavskom.

2/2

HRT - velikoštokavska dalekovidnica (ili kratkovidnica?)


Oj hrvatska (HRT) mati, nemoj samo štokati!

Švicarsko-njemački TV i radijski model za spas nestandardiziranog kajkavskog (čakavskog)?



Na Hrvatskoj televiziji („Nedjeljom u 2“, u Dnevniku, Latinici, ....) nastupaju i Miloradi Dodiki, Lepe Brene, Harisi Silajđići i to bez sinkronizacije na hrvatski odn. „sine“ kroatizacije.

Milo, rado i „lepo“ je čuti na jeziku (o)brenovićke Srbije što se (d)odigrava u komšiluku (štomšiluku), „tamo daleko“.
No, kajkavcima bi lijepo bilo čuti, na hrvatskoj kajkavštini, i što se dešava „tu blizu“, u kajkavskoj Hrvatskoj.
Nažalost, motto HRT-a (i kajkavskog „sramišča“) kao da glasi:
„što br(at)e ne govoriš štokavski da te i c(ij)eli bel(orlovsk)i sv(ij)et razum(ij)e?"
N(e)tko nije prorok u vlastitoj zemlji.

HRT je jednima (štokavcima) mati, a drugima (kajkavcima i čakavcima) maćeha.

Zašto Kajkavsko spravišče nije razgovaralo s glavnim urednicima Hrvatskog radija i Hrvatske televizije da se kajkavska riječ više čuje na tim programima?
Zašto Kajkavsko spravišče nije pozvalo k sebi glavne urednike lokalnih glasila iz kajkavskih krajeva, pogotovo lokalnih radijskih (i TV postaja) ......? (novinar Ivo Horvat)


Zašto se kajkavski spraviščanec i kajkavolog Fišer (njem.: ribar) konačno ne nađe s glavnim urednikom Varaždinskih vijesti Ernestom i izloži ga ozbiljnom „ribajnu i ribarskom prigovarajnu“ zašto on (Ernest) svoj glavnourednički „Naglasak“ ne piše i na kajkavskom?   
Tragikomično je da se (samo vmisli kajkavec?) i kajkavolog Ernest Fišer oprašta od kajkavskog pesnika Vladimira Korotaja – na nekajkavskom, štokavskomu jeziku.
O tempora, o mores.

Hrvatskim kajkavcima (a ima ih oko 700 tisuća) nisu trenut(o)čno na raspolaganju praktički nikakvi TV i radijski programi. Ako hoće čuti kajkavsku riječ upučeni su na slovenske kajkavske TV i radio postaje.

Déja vu.
Svojedobno (1936.) je Krleža mogao objaviti svoje kajkavske Balade Petrice Kerempuha samo u Ljubljani.

Relja Bašić: „Bio sam peta generacija zagrebačke Akademije za dramsku umjetnost, i u toj petoj generaciji (godine 1949.) bio sam prvi Zagrepčanin koji je uspio ući. Smatralo se da Zagrepčani, bez obzira na urbanost, zbog kajkavskog okruženja akcentološki nisu pravi, dobri štokavci, za razliku od mojih prijatelja Vanje Dracha, pokojnog Fabijana Šovagovića ili pokojne Semke Sokolović“.
Međutim, onda je došao Bojan Stupica, Slovenac ......

Čakavci se pak upučuju na gradišćansko-hrvatske radijske i TV emisije.


Švicarsko-njemački TV i radijski model za spas nestandardiziranog kajkavskog (čakavskog)

Kajkavske (i čakavske) (među)regionalne televizije i radiji mogu primjeniti švicarsko-njemački jezični model.
Nestandardizirani švicarsko-njemački jezik koristi oko 4.5 milijuna ljudi (od ukupno otprilike 105 milijuna njemački govorećih u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Luksemburgu, Lihtenštajnu (Liechtensteinu), južnomu Tirolu, ...).

Švicarsko-njemački model karakterizera prevlast nestandarda („dijalekta“) nad standardom („književnim govorom“) na radiju i TV na svešvicarsko-njemačkoj razini (spomenutih 4.5 milijuna stanovnika).

Na TV (postaje SF1, SF2) je od informativno-kontaktnih emisija samo dnevnik (bez prognoze vremena i bez športskog pregleda) na standardu.
Prognoza vremena i športski pregled su jedan tjedan na zueriškom, drugi tjeden na baselskom (koji ima podosta francuskih riječi), treći tjedan na bernskomu itd.

Ostali program (vlastita produkcija) je prevladavajuće na “dijalektu”. U kontaktnim emisijama (alla Latinica, Otvoreno, Nedjeljom u 2, Lijepom našom, ..) voditelji i sudionici govore isključivo na (svaki svojem) zavičajnom govoru. Na standardu se emitiraju emisije posvećene obrazovanju i kulturi u užem smislu (gosti i voditelji tu znaju biti iz Njemačke ili Austrije).

Nedavno je na švicarski državni blagdan (1. kolovoza) helvetski savezni predsjednik dao polusatni intervju nacionalnoj televiziji, a sva pitanja i odgovori su bili na nestandiziranom, zavičajnom govoru.

Na svešvicarsko-njemačkomu radiju (postaja DRS) koji pokriva ista 4.5 milijuna ljudi su na standardu vijesti svaki puni sat. Gotovo sav ostali program je na nestandardiziranom « dijalektu ».

Što se pak (među)regionalnih odn. (među)kantonalnih televizija i radija tiče (pojedinačno pokrivaju od nekoliko desetaka tisuća do 1,5 milijuna stanovnika), praktički svi programi su na nestandardu (npr. TeleZueri, TeleBasel, TeleBärn, ...).


Ne treba izmišljati toplu vodu.
(Polu)kajkavska i (polu)čakavska Hrvatska mogu, po isprobanom jezično-političkom modelu očuvajna nestandardiziranoga jezika na (među)regionalnoj TV i radiju, postati germanska Švicarska.

PS1
Kapetan Laptalo govori arhaičnim dubrovačkim jezikom:
„jo lipote: čuvaš svoje, a svi dobronamjerni te razumu“
(Ćićo Senjanović, kolumnist Novoga lista)


PS2
“I tak sem pak imela priljiku čujti šlabekuvati (strajnske i naše domače), kak njim je teške razmeti, nas, teri pišeme na domačem, kajkafskem. (...)
Za stranjske, za one teri teške razmeju veljim da moraju tri put prečitati. Jemput da prešpanciraju po napisanomu, drugi put da se nafčiju čitati, a trejti put da razmeju.
Nu lasi mi se zdižeju na domače, terem menjka njihove vlastite sposobnosti da nekaj napraviju i teri najreši pljujeju po onemi teri očeju nekaj napraviti i ostaviti traga za buduče cajte.
(Nevenka Gregurić, kolumnistica Zagorskog Lista)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 02, 2009, 01:20:19 prijepodne


"Zagorski list" br. 309, 18.09.2009.


Bez pozdrava

Koncert novoskladanih kajkavskih popevki bio je završna priredba Tjedna kajkavske kulture. Zagorci su osvjedočeno kulturni ljudi i stoga je nelagodu pobudilo što imenom i prezimenom u Festivalskoj dvorani, uz druge, nisu pozdravljeni župan Krapinsko-Zagorske županije Siniša Hajdaš Dunčić i gradonačelnik hrvatske metropole Milan Bandić.
Krapinci pamte kako su nekad iz Zagreba u festivalsku Krapinu kretale pjevačke karavane. U pozdravnoj riječi krapinski gradonačelnik Josip Horvat obračunao je s onima koji se protive kajkavskoj riječi na javnoj televiziji. Bez obzira što je u pravu i dijeli mišljenje i osjećaje Zagoraca, izgovorene riječi u svečanoj prigodi s festivalske pozornica pred milijunskim TV auditorijem doimale su se kontraproduktivno.

* * * * * * * * * * * * * * *

Opaska L.K.
kontrapro-duktivno i prokontra-duktivno su relativni pojmi.
Bilo bi zanimlivo čuti ili prečitati spomenuti govor gradonâčelnika Jožě Horvata vu zvirnomu obliku.
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 02, 2009, 01:21:28 prijepodne
Vjesnik, 16. siječnja 2001.

Ivo Horvat
Dragi naš kaj (7)

»Denes vnogi narodi, kojih je jezik imel takvu sudbinu kak i horvatski, obnavljaju svoj jezik«



Jedan od rijetkih autora koji se javlja svojim osebujnim stilom na kajkavskom i onda kad piše publicističke radove povijesnog i sličnog karaktera je dr. Zvonimir Bartolić, predsjednik Matice hrvatske Čakovec - inače poznat kao jedan od najplodnijih istraživača kajkavske književne i ine baštine te kao književni kritičar suvremenih literarnih ostvarenja, posebice kajkavskih autora - javio se sada u godišnjaku »Panonska ljetna knjiga« u izdanju Panonskog instituta u Göttenbachu u Austriji. Objavljena su mu dva teksta: na kajkavskom »Kaj reči na kraju druge jezeroletnice« i na standardu »Zapis o deset velikih ljeta«.

U prvom tekstu, kajkavskom, koji počinje riječima »Jezera se spunila, jezera ali - ali«, Bartolić posebno ističe važnost njegovanja kajkavskog jezika pa kaže: »Mi kajkavski Horvati, iz negdašnjih ostanjkov svete nam Horvatske zemlje složili smo se da nam štokavsko izvustje bude skupno izvustje za celi narod horvatski. Ali mi kajkavski Horvati nigdar nismo rekli kaj nam Karadžić bude krojil jezikoslovnu budućnost. Vezda dok imamo samostalnu Horvatsku Državu potrebno je nekoje, i one najvekše, pogreške ispraviti. Stari horvatski kajkavski jezik (kak i horvatski čakavski) velika je i prebogata zakladnica slovničkoga, rečničkoga blaga. Denes vnogi narodi, kojih je jezik imel takvu sudbinu kak i horvatski, obnavljaju svoj jezik. To delaju Velšani, Škoti, Katalonci, Bretonci, tulikajše i Hebreji (Židovi), kak i drugi. To moramo napraviti i mi Horvati. kajti je jezik najvekša zakladnica povesti blaga i mudrosti vsakoga naroda. Moramo mahomice reči da se, gda se o tomu govori, ne misli na nikakov separatizem, nego na novu politiku daljnjega izgrađivanja horvatskoga književnoga jezika. Rečenička zakladnica horvatskoga kajkavskoga i horvatskoga čakavskoga jezika mora biti prevzeta v horvatski književni jezik«.

Zvonimir Bartolić poznat je i kao glavni urednik Hrvatskog kajkavskog kolendara. Tako i Kolendara za 2001. godinu koji je izišao u Čakovcu u nakladi od 3000 primjeraka, a već za mjesec dana prodano ih je 2500, što je rekord za naše prilike. U prigodnom predgovoru Bartolić piše »kaj za Horvate znamenuje 2001.«. Ističe program Matice hrvatske: »Zalagati se za napredek horvatske kulture i čuvati ono kaj je do vezda stvorjeno... Na sakom koraku to se vidi vu celi Horvatski a posebno v Međimorju koje je na području kulture zaslugom Matice horvatske Čakovec napravilo takav napredek kakav nigdar vu povesti nije Međimorje napravilo«.

Navedene Bartolićeve prosudbe, izrečene na kajkavskom, ne spominjemo samo zbog njihova značenja, nego u prvom redu zbog jezika i stila kojim su izražene. Bartolić je još od svojih prvih tekstova pronašao i usavršio svoj stil, u funkciji izražavanja na kajkavskom jeziku, sadržaja kojima se inače bave publicisti i novinari. Pa se pitamo: zar se takvim ili sličnim funkcionalnim stilom na kajkavskom jeziku ne bi mogli redovno pisati uvodnici, komentari, prikazi, feljtoni u svim tjednicima i časopisima na kajkavskom području gdje je, kao što je poznato, kajkavština materinski jezik više od 600.000 ljudi? Onima u Čakovcu, Varaždinu, Koprivnici, Krapini i drugdje. Potrebno bi bilo samo početi. Najprije jednim tekstom pa nastaviti još kojim.

Ovo je poziv u prvom redu književnicima koji su inače poznati po svojim djelima na kajkavštini. Tako bi oni pomogli novinarima u svojim užim sredinama da se i sami prihvate pisati na kajkavskom jeziku. Prvi početci svjedoče o tome da je to moguće, pa ćemo za koju godinu u nekim tjednicima (listovima) moći pročitati 3-4 članka na kajkavskom po uzoru na novinare u »Primorskom Novom listu« gdje se redovno objavljuju članci na čakavštini.


Autor je novinar i publicist iz Zagreba.

Zvir
http://www.vjesnik.hr/Html/2001/01/16/Clanak.asp?r=pis&c=2 (http://www.vjesnik.hr/Html/2001/01/16/Clanak.asp?r=pis&c=2)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 17, 2009, 01:22:17 poslijepodne


Nestandardizérani samoglasniki i nijovo (ne)pisajně

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Lovec v kâlne vode*:
Piknjice i črknje

Črčkę na slovami su naši kajkavski glasi. I to ovak:

(ovo su samo neki od nestandardne samoglasnikov teri sě râbe v Međimurju i v Turopolu)

â - kak v réči jârek
ě - kak v réči rěčem
é - kak v réči réč
ô - kak v réči nôvo
û - kak v réči mûž (dopisal L(j).K. )

* http://lovec.blog.hr/ (http://lovec.blog.hr/) - do studenoga (vsesvetčaka, veternjaka, zimiščaka) 2007. Nâstavek preoblikuvanoga bloga:
http://lovec.iz.vg/ (http://lovec.iz.vg/)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Mednârodna fonetska abeceda i nejno zapisivajně:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Me%C4%91unarodna_fonetska_abeceda (http://hr.wikipedia.org/wiki/Me%C4%91unarodna_fonetska_abeceda)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Vjesnik,, 24. prosinca 2001.

Grafiju proširiti znakovima za kajkavske samoglasnike

" ...kako vidimo u novinama, knjigama i javnim napisima i dalje se održava pisanje kajkavskih riječi na štokavski način, pa ispada, na primjer, da su kajkavci ekavci: Ivanja Reka, Barutanski breg i sl. Mladi naraštaji već su se, nažalost, privikli na taj nametnut način pisanja, pa i izgovora."

Što se oznaka izgovora kajkavskih vokala tiče, prvi je, srećom, problematiku uočio mr. Ivan Zvonar, profesor u Varaždinu (rodom iz međimurskog D. Vidovca), potaknut metodom što ju je pri bilježenju narodnih pjesama iz okolice Vrbovca primijenio Plohl-Hardvigov 1868. Zvonar to razrađuje u sustav nadslovnih znakova. Ta je metoda vrlo jednostavna i lako primjenjiva u tisku.

Evo primjera izgovornog znakovlja u pjesmi »Zŕdnja večerja«:

Jezuš kruha primę
ręčę réči jakę
»Zemitę i ječtę
tó je télo moję!«

Opširnešě:
html:
http://209.85.129.132/search?q=cache%3AE3EbAlFeGRYJ%3Awww.vjesnik.hr%2Fpdf%2F2001%255C12%255C24%255C14A14.PDF+%22Grafiju+pro%C5%A1iriti+znakovima+za+kajkavske+samoglasnike%22&hl=en&gl=ch (http://209.85.129.132/search?q=cache%3AE3EbAlFeGRYJ%3Awww.vjesnik.hr%2Fpdf%2F2001%255C12%255C24%255C14A14.PDF+%22Grafiju+pro%C5%A1iriti+znakovima+za+kajkavske+samoglasnike%22&hl=en&gl=ch)
pdf:
http://www.vjesnik.hr/pdf/2001%5C12%5C24%5C14A14.PDF (http://www.vjesnik.hr/pdf/2001%5C12%5C24%5C14A14.PDF)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Vjesnik, 1. prosinca 1998. / Pisma čitatelja

Valjavec je poslao 3.400 kajkavskih riječi Daničiću, ali ih ovaj nije uvrstio u Akademijin Rječnik

Dakle, doživjeli smo i to da na ekranu HTV, u emisiji »Dobar dan« od 24. studenoga, otvoreno i glasno punim mržnje neki anonimni gledatelj iz Osijeka, javivši se telefonom, napadne sve hrvatske kajkavce jer, po njegovu sudu, oni govore ekavski »mleko, dete, reka« itd. kao da slijede Vuka i srpsku ekavicu.
……………………….
Istina, refleks jata pojavljuje se u kajkavštini i kao ekavica /zna se kada/, ali spomenuti primjeri »mleko, dete, reka« u kajkavskim se govorima ne izgovaraju ekavski, nego kao posebni kajkavski glasovi koji se ponegdje pišu »mlieko, diete, rieka«, a drugdje s posebnim znakovima iznad slova za otvorene i zatvorene kajkavske samoglasnike: mléko, déte, réka.

No najčešće se nikako ne označuju jer kajkavci znadu kako se ti vokali od iskona izgovaraju i kad su tobože napisani ekavski.

Opširnešě:
http://www.vjesnik.com/html/1998/12/01/Pisma.htm (http://www.vjesnik.com/html/1998/12/01/Pisma.htm)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

KAJdanka (i) Ljudevita Kaja na nôvomu tur-for-um-u
http://www.forumgorica.com/kajkavski/ (http://www.forumgorica.com/kajkavski/)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 17, 2009, 01:26:45 poslijepodne


Na žalost jě stâri turopôlski forum věč prék mesec i pôl nepristupačen, a žném i tema "Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jednouml(j)e" (z vukupno prék 220 člankov na 16 strânic, skuplane višeletno).

Isti sě tek delomično i nězna sě kak još dûgo moru nâjti v privremene memorije, npr.

Str. 1 (članki 1.-14.)
http://209.85.129.132/search?q=cache:ON1KW-1Fi3YJ:www.forum.gorica.hr/index.php/topic,2321.0.html+%22Hrvacki+troj%C4%9Bzi%C4%8Dni+pluralizem+ili+%C5%A0TO-jednouml(j)e%22+%C2%AB+Odgovor+%23225&cd=1&hl=en&ct=clnk&gl=ch&client=firefox-a (http://209.85.129.132/search?q=cache:ON1KW-1Fi3YJ:www.forum.gorica.hr/index.php/topic,2321.0.html+%22Hrvacki+troj%C4%9Bzi%C4%8Dni+pluralizem+ili+%C5%A0TO-jednouml(j)e%22+%C2%AB+Odgovor+%23225&cd=1&hl=en&ct=clnk&gl=ch&client=firefox-a)

Str. 3 (članki 30.-44.)
http://209.85.129.132/search?q=cache:N-LjqoAd7gcJ:www.forum.gorica.hr/index.php/topic,2321.30.html+%22Hrvacki+troj%C4%9Bzi%C4%8Dni+pluralizem+ili+%C5%A0TO-jednouml(j)e%22+%22Kolovoz+2007%22&cd=1&hl=en&ct=clnk&gl=ch&client=firefox-a (http://209.85.129.132/search?q=cache:N-LjqoAd7gcJ:www.forum.gorica.hr/index.php/topic,2321.30.html+%22Hrvacki+troj%C4%9Bzi%C4%8Dni+pluralizem+ili+%C5%A0TO-jednouml(j)e%22+%22Kolovoz+2007%22&cd=1&hl=en&ct=clnk&gl=ch&client=firefox-a)

Str. 10 (članki 135.-149.)
http://209.85.129.132/search?q=cache:wSdsbZIQAkQJ:www.forum.gorica.hr/index.php%3Ftopic%3D2321.135+%22Hrvacki+troj%C4%9Bzi%C4%8Dni+pluralizem+ili+%C5%A0TO-jednouml(j)e%22+%22Rujan%22&cd=1&hl=en&ct=clnk&gl=ch&client=firefox-a (http://209.85.129.132/search?q=cache:wSdsbZIQAkQJ:www.forum.gorica.hr/index.php%3Ftopic%3D2321.135+%22Hrvacki+troj%C4%9Bzi%C4%8Dni+pluralizem+ili+%C5%A0TO-jednouml(j)e%22+%22Rujan%22&cd=1&hl=en&ct=clnk&gl=ch&client=firefox-a)[/blue]
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 17, 2009, 01:27:44 poslijepodne


Vjesnik, 7. listopada 2009.
 
Dokaz pripadnosti Međimurja Hrvatskoj


Na 8. znanstvenom skupu o kajkavskom jeziku, književnosti i kulturi kroz stoljeća, koji je 8. rujna održan u Krapini, dr. Alojz Jembrih, jedan od najplodnijih istraživača kajkavske pisane baštine, u svojem je referatu svratio pozornost na ulogu hrvatske kajkavštine u Međimurju u borbi protiv pokušaja mađarskih vlasti da se ona, kao »horvatski jezik«, zatre u narodu. U tu je svrhu 1879. godine bila otvorena i mađarska učiteljska škola u Čakovcu s namjerom da se domaći učitelji odgoje u mađarskom duhu.

U svemu tome pitanje jezika bilo je jedno od glavnih, ističe Jembrih. Dakle, pitanje međimurske kajkavštine koju su Mađari prozvali »međimurskim jezikom«, jer je u nju ušlo mnogo mađarskih riječi, te je se tako htjelo udaljiti od tradicije književnoga »horvatskog jezika« i od tadašnjeg hrvatskog jezika štokavske osnovice. U takvim su prilikama posebnu ulogu odigrali međimurski svećenici upravo time što su se zauzimali za to da vjernici očuvaju svoju tradicionalnu kajkavštinu, svoj »horvatski jezik«. U tu su svrhu pripremali molitvenike i vjeronaučne priručnike.

U tom pogledu Jembrih ističe Jurja Lajtmana, župnika u Kotoribi, koji je 1912. godine s još dvojicom svećenika priredio i objavio molitvenik »Jezuš ljubav moja«, i to na kajkavsko-štokavskoj jezičnoj osnovici. Bio je to zapravo zadnji kajkavski molitvenik (ako ne računamo kajkavski molitvenik pomurskih Hrvata iz 1993. godine). O tome je u svojim istraživanjima iscrpno pisao i Juraj Kolarić u nekoliko navrata.

Jembrih upozorava i na važnost još jedne knjige izašle nastojanjem Jurja Lajtmana 1914. godine - »Međimurske kajkavske Biblije« - u našoj jezikoslovnoj javnosti gotovo nepoznate. Riječ je o biblijskim pripovijestima staroga i novoga zakona, tiskanima u Budimpešti. Biblija je pisana na hrvatskom donekle pročišćenom kajkavskom narječju. No sudbina je spriječila uporabu Lajtmanove Biblije u školama, jer je počeo Prvi svjetski rat. Ona se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. Bez obzira na to, ta knjiga ostaje svojevrstan kulturni i jezični spomenik, zaključuje Jembrih, koji su međimurskim ljudima podigli u ono doba međimurski svećenici u borbi za hrvatsko Međimurje.

U svom referatu ovih dana u Krapini Alojz Jembrih posebno spominje zasluge Vinka Žganca, svojedobno župnika u Dekanovcu, poznatog etnomuzikologa, na bilježenju i skupljanju međimurskih narodnih pjesama koje je još 1916. izdao pod naslovom »Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja«. Ta je zbirka poslužila kao povijesni dokaz pripadnosti Međimurja Hrvatskoj na mirovnoj konferenciji u Trianonu kraj Pariza nakon Prvog svjetskog rata. Bilo je to 4. travnja 1920., kada se vodila rasprava o pripadnosti Međimurja. Odlučeno je da ono pripadne Hrvatskoj, odnosno tada novoj Kraljevini SHS.

Dakle, pobjeda hrvatske kajkavštine u tako važnom trenutku - ta se činjenica, upozorava dr. Jembrih, ne smije ni danas u školama prešućivati, a ni na sveučilištima diljem Hrvatske, na kroatistički katedrama, kad je riječ o dijalektologiji, a posebice o kajkavštini.


Ivo Horvat, Zagreb
http://www.vjesnik.hr/html/2009/10/07/Clanak.asp?r=sta&c=2 (http://www.vjesnik.hr/html/2009/10/07/Clanak.asp?r=sta&c=2)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 30, 2009, 01:01:48 prijepodne


Réčki „Nôvi list“, 29.10.2009. / Kolumně
 
Beseda

z vaše strani 

Ivo Horvat: Čitajte »Besedu« svaki tjedan

Piše Aleksandra KUĆEL - ILIĆ
 
 
Na atres od Besedi pasaneh dan prišlo je jeno jako lepo i srdačno pismo. Potpisal ga je Ivo Horvat, publicist i novinar z Zagreba kemu su puna usta hvale za čakavsku rubriku Novega lista, za vašu i našu »Besedu».

    »Poštovana urednice Besede, vi ste uz ovu rubriku pokazali kako bi i kajkavci morali i mogli pokrenuti svoju Besedu, svoje Spravišće. Čestitam i molim da nas spomenete u svom članku« – sporučil je Horvat ki ja va Vjesnike od 29. septembra na stranice Tribina objavil velo pismo ko nosi naslov »Zar će se kajkavska riječ održati samo u popijevkama?«

    Va ten je pisme citiral nekoliko redi z Besedi va koj smo poćakulali z Ljerkun Car Matutinović, pa je tako napisal: – Od seh mest na svitu i seh gradeh najlipša mi j' moja Crikvenica, i to pogotovo va rujnu, kad projdu ove ljetne vrućine i kad pasaju ovi silni turisti, iako oni donesu živost va život ovoga kraja. Ali najlipše su crikveničke bonace i tišine va deveton misecu, kada gremo prema jeseni - tako govori jedna od najsvestranijih hrvatskih književnica Ljerka Car Matutinović, u intervjuu koji je 3. rujna objavio Novi list u svom stalnom tjednom prilogu na čakavici »Besedi«. Divota za čitati! Lepo za šteti!

    A da bomo mi kajkavci, i mi Međimorci, dočakali da nešteri od naših književnikov tak progovori na kajkavskom, na svemu zavičajnom govoru, va nekvom intervjuu vu nešteri novinaj?
    Napisal je šjor Horvat ki nas je nazval i telefonski, još čuda lepeh besed i za svoj govor i za našu dragu čakavštinu. Pa je svoje pismo dofinil z besedami »ako mogu čakavci, zašto ne bi mogli i kajkavci?«
    – Ako može Ljerka Car Matutinović i stotine drugih književnika i novinara govoriti i pisati u novinama na čakavici, zašto ne bi moglo stotinjak književnika i novinara na kajkavici u zagrebačkim, krapinskim, varaždinskim, čakovečkim i koprivničkim listovima? Gorčanci bi rekli: – Tre se samo hapiti.
 
   A pogotovo bi se trebali hapiti u časopisu Kaj koji ove godine obilježava 40. obljetnicu svoga izlaženja, ali u slavljeničkom broju, u proslovu i u drugim tekstovima vezanim uz obljetnicu, uredništvo nije objavilo nijednu kajkavsku riječ, a kamoli cijeli članak na kojem bilo kajkavskom idiomu. Kažu – nema novinarskog jezičnog standarda za kajkavski; nema publicističkog stila za kajkavski. Kako to da ga imaju čakavci? Čitajte »Besedu«, izlazi svakog četvrtka u Novom listu na čak četiri stranice. Standard i stil nekog narječja rađaju se pisanjem i objavljivanjem - dofinil je svoje pismo puno lepeh besed Horvat.


http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A28612863285928582863285A2858285828612863288A288D28632863285C285D285D28612859285D28632863286328592863X (http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A28612863285928582863285A2858285828612863288A288D28632863285C285D285D28612859285D28632863286328592863X)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Studeni 07, 2009, 01:53:51 prijepodne


Međimurske novine, 15.10.2007.

Nemojte zapustiti svoje narječje     


Povodom Mjeseca hrvatske knjige koji se obilježava od 15. listopada do 15. studenog, u Dječjem odjelu Knjižnice "Nikola Zrinski" u Čakovcu u ponedjeljak točno u podne održana je prigodna svečanost. Nastupili su recitatori OŠ Nedelišće i I. OŠ Čakovec te mali folkloraši i tamburaši KUU-a "Seljačka sloga" iz Nedelišća, kao i pjesnikinja i čuvarica kulturne baštine Lucija Krnjak iz Mačkovca.

O važnosti očuvanja narodne baštine govorio je prof. dr. Stjepan Hranjec koji je okupljene podsjetio na bogatstvo hrvatskog jezika i dijalekata kojima govorimo. Poticao je mlade da što češće govore međimurskim dijalektom i da ga se ne srame.

- Hrvati govore tri narječja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko. Naš jezik ima dugu povijest, a kajkavski kojim govorimo postao je dijalekt prije nekih sto godina. O vama mladima ovisi hoće li naš lijepi kaj živjeti i dalje i u ovom vremenu, danas kada se već i književni hrvatski jezik potiskuje. Nemojte zapustiti svoje narječje, budite ponosni na nj, nemojte se sramiti svoga domaćeg jezika. Kajkavština i čakavština pored književnog jezika veliko su bogatstvo u jeziku, ali i običajima, poručio je prof. dr. Stjepan Hranjec.

Čakovečka Knjižnica u Mjesecu hrvatske knjige priprema brojna događanja, od izložbi, preko promocija novih knjiga i predstavljanja književnika do raznih akcija i edukativnih programa. (D.Mihoci)


Zvir:
http://www.mnovine.net/index.php?option=com_content&task=view&id=5975&Itemid=80 (http://www.mnovine.net/index.php?option=com_content&task=view&id=5975&Itemid=80)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Studeni 07, 2009, 01:47:52 poslijepodne


Vésnik, Stajališča, 4. ožujka 2003.

Nedopustivo je da se kajkavski svede na liriku

Kajkavština kao pokret, a ne samo književnost, morala bi biti sadržaj Kajkavskog spravišča, organizacije šire od »društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti«, kako piše u njezinu nazivu. Takvo kakvo jest Spravišče je sada elitna udruga koja je svu svoju energiju usmjerila na uski krug pitanja što se obrađuju i publiciraju u časopisu, na tribinama, na književnim natječajima, na skupljanju baštine i povijesnih činjenica... Što je s kajkavskim tekstovima u tjednim listovima na kajkavskom području? Zar se sve svelo samo na bijedni humor? Tko se od urednika tih listova ikada javlja na kajkavskom jeziku?


IVO HORVAT

Umjesto da bude obradovana javnom raspravom prošle jeseni u Vjesniku i drugdje o stanju kajkavštine danas, a pogotovo podrškom koju je udruga »Muži zagorskoga srca« iz Zaboka dobila u pogledu zahtjeva za uvođenje kajkavskog jezika u školsku nastavu, glavna urednica časopisa Kaj Božica Pažur javlja se tek u siječnju, i to u svom časopisu, člankom pod malo čudnim naslovom: »Kajkavština u školama: kak zapreti Pandorinu kutiju?«, što bi se moglo razumjeti i kao njezino protivljenje pokrenutoj raspravi. Kakti tu bi škatulju trebalo zapreti.

A kak?
Ona proziva pojedince koji su možda nešto preoštri u kritici nekih institucija i ličnosti odgovornih za sporost u njegovanju kajkavštine u školama, u tisku i uopće u javnosti. Ona ih naziva netolerantnima i samozvanim osobnostima »koji savjesne istraživače i jedine znalce stavljaju u kontekst nejake svijesti i kukavičluka, nazivajući ih kajopcima«.

A trebalo bi se zapitati koji je razlog takvoj kritici. Nije li on zaista u nemaru, nehaju, nebrizi pojedinaca i institucija od kojih se očekuje da se angažiraju u rješavanju mnogih pitanja na polju kajkavštine u najširem smislu te riječi?

Onih koji godinama dopuštaju da stvari teku kako teku, a teku tako da kajkavština nestaje ne samo u urbanim sredinama, nego i na selu. U većini obitelji više se ne govori iskonski kajkavski, nego ponajviše neka mješavina, ako i to.

Naravno, nisu to pitanja za uredništvo časopisa Kaj i za glavnu urednicu gospođu Pažur. Ona vrlo dobro uređuje taj časopis za književnost, umjetnost i kulturu, kako stoji u naslovu. Objavljuje priloge od širega kulturnog značenja. Među njima i studije iz kajkavske jezične problematike, na čemu sam joj posebno zahvalan s obzirom na potrebu da se najzad nađe jednostavno rješenje za ispisivanje posebnih kajkavskih samoglasnika znakovima koji bi bili prikladni za najširu uporabu.
Takav prijedlog već imamo, ali ga Spravišče još nije uzelo na dnevni red.

Trebalo bi u časopisu inzistirati na punoj kajkavizaciji tekstova, uglavnom lirike, koji hoće da budu kajkavski a u leksiku im nedostaju čak i svakodnevni kajkavski izrazi. To se očituje i u najnovijem broju Kaja. Tekstove bi valjalo vraćati autorima da ih kajkavski dotjeruju, a ne da se opravdavaju tzv. urbanom kajkavštinom punom štokavštine.
Kajkavština kao pokret, a ne samo književnost, morala bi biti sadržaj Kajkavskog spravišča, organizacije šire od »društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti«, kako piše u njezinu nazivu. Takvo kakvo jest Spravišče je sada elitna udruga koja je svu svoju energiju usmjerila na uski krug pitanja što se obrađuju i publiciraju u časopisu, na tribinama, na književnim natječajima, na skupljanju baštine i povijesnih činjenica.

A što je sa svim ostalim? Što je, npr. s kajkavskim tekstovima u tjednim listovima na kajkavskom području? Zar se sve svelo samo na bijedni humor? Tko se od urednika tih listova barem ponekad javlja na kajkavskom jeziku?

Ne javlja se ni glavni urednik Varaždinskih vijesti, inače član uredništva Kaja, što mi je posebno žao.

Zašto se Spravišče ne bi moglo u to umiješati i pozvati novinare lokalnih listova i elektronskih medija na razgovor? Upravo ti mediji imaju golem utjecaj na publiku i u pogledu jezika. Spravišče bi o tome moglo sazvati konferenciju za tisak i objaviti kritički stav o nemaru hrvatskih novinara na kajkavskim područjima da njeguju iskonski jezik svojih otaca. Tu treba biti otvoren i oštar. Nadalje, što je s lektorima za kajkavski jezik? U kazališnim kućama, u medijima ih nema. Zašto ih nema ni na glavnim priredbama krapinskog Festivala kajkavskih popevki? Tko sluša te pjesme mora se zapitati zar je kajkavština na to spala.

Tko je pozvaniji od Kajkavskog spravišča da intervenira u tom pogledu?

Valjalo bi koordinirati i usmjeravati rad i ogranaka Matice hrvatske u kajkavskim krajevima na polju njegovanja kajkavštine u vlastitim sredinama: izradi rječnika i priručnih gramatika itd. za pojedina područja, kao što je to već u dva-tri slučaja učinjeno, razviti u tom smislu kajkavske udruge u školama. Očuvati u djece i suženi fond kajkavskih riječi kojima se još koriste.

Sada smo u razdoblju kad nestaje posljednja generacija naših ljudi koji normalno govore kajkavski. Mladima je već za mnoge kajkavske riječi potreban rječnik, i to štokavsko-kajkavski. Njegova izrada s barem tri-četiri tisuće osnovnih riječi jedan je od najprečih naših zadataka.
Evo posla i za kajkavski institut koji bi trebalo hitno osnovati, kao što iniciraju neki kajkavolozi i istraživači kajkavske starine. Tko bi to mogao efikasno pokrenuti ako ne Spravišče? Kadrova ima i volje ima u mnogih naših ljudi voljnih da se prihvate posla.

Eto, gospođo Pažur, tema za široku raspravu, i to u dnevnim listovima, da bi o svemu bila obaviještena najšira javnost, a ne da se kajkavština svede na nekoliko časopisa. Stranice su vam listova otvorene, i Vama, i akademiku Šicelu, i dr. Skoku i mr. Ernestu Fišeru i dr. Kalinskom i ostalima.

Vrijeme teče, ne dajmo da nas pregazi. Ne dopustimo da se kajkavski jezik svede na liriku malobrojnih pjesnika, a da nestane iz svakodnevnog govora. Pred Kajkavskim spraviščem je tu golema odgovornost.


Autor je novinar i publicist iz Zagreba.


Zvir:
http://www.vjesnik.hr/html/2003/03/04/Clanak.asp?r=sta&c=3 (http://www.vjesnik.hr/html/2003/03/04/Clanak.asp?r=sta&c=3)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Studeni 10, 2009, 11:40:02 poslijepodne


jutarni list

Klasa optimist
Piše Ante Tomić

Objavljeno:  31.10.2009


Stjepan Babić nije smiješan ni kad se napije

Trebali smo čekati da se dogodi raspad Jugoslavije da bi se, blagoslovljeno bilo, hrvatski jezik emancipirao, opustio se i raskravio, živnuo od babićevskoga vampirskog bljedila.

Osim toga, gledajući kako se jezik raspada, sve više počinjem vjerovati da je svaki, pa i najčudniji sleng i dijalekt jednako vrijedan kao ono što zovemo službenim hrvatskim. Rekao bih čak da je svaki od nas jedan jezik. Uvijek kad netko umre, jedan jezik na svijetu zauvijek nestane.



Kako je nekad bilo u Jugoslaviji i što je danas bolje ili gore, mogli bismo se do u beskraj prepirati i razići s jednakim nepomirljivim stajalištima koja smo imali i na početku. Ali, jedna mi je stvar potpuno nesumnjiva. Ne mogu se zapravo sjetiti nijedne posljedice raspada zajedničke države južnih Slavena, koja bi bila tako cjelovito i bez ostatka dobra, kao što je jezično oslobođenje manjih naroda. I ne mogu se pravo načuditi učenim jezikoslovcima, što nas ovih dana upozoravaju kako je hrvatski u užasnom stanju. U ovoj zemlji koješta je toga užasno, ne bi stalo na ovaj papir da krenemo sve nabrajati, ali jezik nam, hvala na pitanju, zaista nikada nije bio bolji.

Tražite li zbilja užasan hrvatski, poslao bih vas u televizijske arhive, da pogledate dramski program TV Zagreb otprije trideset ili četrdeset godina, bezbroj onih jednosatnih ekranizacija suvremenih klasika, koji su se nekada prikazivali ponedjeljkom u dvadeset sati, a kojih se generacije danas s mučninom sjećaju. Jezik je u njima bio drveniji od kulisa od iverice u pozadini. Napravljene na savršenom akademskom hrvatskom, bez ijedne krive riječi ili naglaska, domaće televizijske drame činile su se kao snimke susreta s izvanzemaljcima. Nesretni Relja Bašić, dok je izgovarao rečenice poput: “Ljerka, zaboga, vi ste jamačno poludjeli”, djelovao je uistinu kao jedan od čudnijih članova posade USS Enterprisea, na njegovom hrabrom putovanju izvan granica poznatog svemira.

Napisati nešto smiješno na tome skamenjenom jeziku bilo bi kao da pokušate uhvatiti vodu cjedilom. Napokon, jedini dobar humor iz toga vremena bio je na dijalektu. Gruntovčani, Naše malo misto, Prosjaci i sinovi, sve što je bilo vrijedno gledanja, dolazilo je iz jezičnih mikrokozmosa zavičaja, gdje nisu patrolirali namrgođeni lektori s crvenim kemijskim olovkama.

Iz toga vremena pamtimo i frustraciju da su Srbi duhovitiji od nas, a činjenica je bila tek da su Srbi imali jezik na kojemu su se mogli smijati, slobodniji, elastičniji i propusniji od našega. Usukani i stisnuti da nas netko ne bi, božesačuvaj, pomiješao s njima, u silnome strahu da ne bismo kazali nešto što nije čisto hrvatski, sakatili smo naš rječnik za nebrojene valjane riječi, sve dok on nije postao tako invalidan da se na njemu nije mogla oblikovati nijedna poštena ljudska emocija. Za ilustraciju ovoga, uzmite zbirku političkih viceva koje je skupio Stjepan Babić. Vjerujte mi, ništa na svijetu nije tako žalosno neduhovito kao vicevi čovjeka koji se iz petnih žila trsi pisati na besprijekornom hrvatskom. Pokušao sam jednom čitati Babićeve viceve, sve dok mi se srce nije tako napunilo tugom, da više nisam mogao držati knjigu.

Ipak, moram priznati kako mi trud da se jezik ogradi i zaštiti nije uvijek sasvim bez osnove, osobito kada je riječ o višejezičnim zajednicama poput bivše Jugoslavije. Objektivno, svi smo onda, i Bosanci i Crnogorci i mi, živjeli u jezičnoj hegemoniji srpskog i, s manje ili više razloga, strahovali od njega. I nije za to nitko uistinu bio kriv, nego je Srba naprosto bilo najviše. Njihov je jezik bio većinski, najprisutniji u medijima i samo su oni sebi mogli dopustiti da budu velikodušni i ležerni u stvarima jezika.


Nesretni Relja Bašić, dok je izgovarao rečenice poput: ‘Ljerka, zaboga, vi ste jamačno poludjeli’, djelovao je uistinu kao jedan od članova posade USS Enterprisea.


U Beogradu prije nekoliko godina zatekao sam sebe kako zurim u natpis “dragstor”. Nisam provjeravao, ali lako je moguće da je ta riječ, izvedena od američkog “drug store”, u ne sasvim točnom značenju malog dućana što radi do ponoći, i službeno u srpskom rječniku. Većinski je jezik slobodno i samouvjereno, prosto k’o pasulj, usvojio tuđicu da je možeš i ćirilicom napisati, dok smo se mi ovdje, u našem prepadnutom, izmučenom hrvatskom svađali je li bolji pridjev “lično” ili “osobno”. Čak i danas ima ih koji će “lično” ispravljati u “osobno”, s obrazloženjem da “lično” isuviše srpski zvuči, premda Srbe uistinu boli dupe za ovu dvojbu. Oni pišu i “lično” i “osobno” i podjednako su im ispravni.

Trebao se dogoditi raspad Jugoslavije da bi se, blagoslovljeno bilo, hrvatski emancipirao, opustio se i raskravio, živnuo od babićevskog vampirskog bljedila, a jednako se dogodilo i drugim jezicima. Ovoga ljeta u Podgorici, jedne noći u sitnu uru, na hotelskom televizoru sam dva sata gledao raspravu crnogorskih jezikoslovaca i književnika. Inače to nije sadržaj koji bi dulje privukao moju pažnju, ali ovdje me sasvim razbudilo otkriće kako je to uvijek i svuda jednaka priča. Na jednoj strani su nacionalisti, radikali, koji bi da se jezik vrati u doba Gorskog vijenca, a na drugoj umjerenjaci što zagovaraju gostoljubivu otvorenost utjecajima drugih jezika. No, u jednoj točki svi se slažu, i jedni i drugi su sretni da su konačno ostvarili svoje sveto crnogorsko pravo da napišu “đed” i “đevojka”, a da im to ne ispravljaju u “djed” i “djevojka”.

Zbacili su jezični jaram, koji je u njihovom slučaju, tvrde, bio i srpski i hrvatski. Neobično mi je bilo čuti da smo i mi Hrvati nekoga prcali. Iskreno, bio sam možda malo i ponosan na tu činjenicu.

Slobodni od nekad prevladavajućeg jezika, svi smo opušteniji u vlastitima, pomirljivije uzimamo tuđe riječi, javni govor nam je živahniji, a televizija zabavnija. Gdjekad se još, istina, nađe neki vrlo učeni konobar, s vrijednom lingvističkom lekcijom da se ne kaže “kisela” nego “mineralna”, ali generalno uzevši, narod je bitno manje frustriran materinjim, ne boji se govoriti hrvatski koji, na užas puritanaca, danas može biti bilo što. Došao je nešto kao pizza, štogod staviš, ne možeš pogriješiti. Everything goes, što bi rekli u Zagrebu.

Pregledavam ovih dana korekturne špalte romana koji sam nedavno završio, jedne dosta zaumne priče, pisane na izrazito lošem hrvatskom. Sam se sebi gdješto začudim kako je grozno napisana, a što bi Stjepan Babić kazao, strah me je i pomisliti. Ali, moja priča je, mislim, vrlo smiješna, a Stjepan Babić to nije ni kad se napije.

Osim toga, gledajući kako se jezik raspada, sve više počinjem vjerovati da je svaki, pa i najčudniji sleng i dijalekt jednako vrijedan kao ono što zovemo službenim hrvatskim. Rekao bih čak da je svaki od nas jedan jezik. Uvijek kad netko umre, jedan jezik na svijetu zauvijek nestane.


Zvir:
http://www.jutarnji.hr/stjepan-babic-nije-smijesan-ni-kad-se-napije/324994/ (http://www.jutarnji.hr/stjepan-babic-nije-smijesan-ni-kad-se-napije/324994/)

***************************************

OBITELJ STIPE GAŠPEROV: VRHUNSKO CRNO VINO BABIĆ - KAMENA SUZA

Primošten od pamtivijeka njeguje plemenitu sortu vinove loze, u stvari jednu vrstu Malog plavca, u svijetu vina prepoznatljivu kao Babić. Naši su se stari opredijelili za ovu sortu vjerojatno zato što ona ljubi škrtu zemlju i dobro podnosi sušu. Na svu sreću, ova loza spada u samu špicu visokokvalitetnih sorti grožđa.
http://www.vino.gasperov.hr/ (http://www.vino.gasperov.hr/)

***************************************


Relja Bašić, jedan od najvećih hrvatskih glumaca slavi 79. rođendan

— Bio sam peta generacija zagrebačke Akademije za dramsku umjetnost, i u toj petoj generaciji bio sam prvi Zagrepčanin koji je uspio ući. Smatralo se da Zagrepčani, bez obzira na urbanost, zbog kajkavskog okruženja akcentološki nisu pravi, dobri štokavci
, za razliku od mojih prijatelja Vanje Dracha, pokojnog Fabijana Šovagovića ili pokojne Semke Sokolović. Međutim, onda je došao Bojan Stupica, Slovenac ...

Obširnešě:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3161/?topicseen#msg3161 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3161/?topicseen#msg3161)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Siječanj 07, 2010, 12:09:06 prijepodne

W. Shakespeare: Na Sveta tri krala... - KAJ, XXXVI, Zagreb 4-5 (2003.)
kajkavski prijevodi

WILLIAM SHAKESPEARE:

NA SVETA TRI KRALA
ILI
KAK OČETE


Prijevod: Vladimir Gerić, Zagreb

Z angleškoga pretočil na kajkavski
i malo podomačil,
za HISTRIONE,
Anno Domini MMIII
Lacko Gerić*

* Naslov Shakespeareova originala " Twelfe night, or what you will"; za izvedbu u sklopu ovogodišnjega Histrionskoga ljeta "na horvatski z anglikanskoga igrokaza pretočil i postavil" Vladimir Gerić, a "postavljenju pripomogel" Vid Balog


Nâstavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/pro%28iliti%29za-kajkavsku-p%28r%29oeziju/msg9200/#msg9200 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/pro%28iliti%29za-kajkavsku-p%28r%29oeziju/msg9200/#msg9200)

**************************

Reply author: Muzh
Replied on: 09/01/2007 19:17:04
Message:
………………
Kaj se pak prevodov dotikavle slazhem se da je Shakespeare-a lezhe prepevati na Kajkavski nek na Schtokavski ter da je poetichki takov prepev blizhi originalu.
Kajkavski a i Chakavski samoglasni sustav je puno raznovrsneschi i rekel bi prirodnejschi nek Schtokavski teroga se samoglasni sustav svodi na standarnih pet samoglasnikov. Schesti pak, pomochni samoglasnik "r" je pak za razliku od schtokavskoga zmekschan samoglasnikum (crno - cherno, crveno - cherveno, drveno - derveno.S tog razloga je Kajkavski puno pjevniji i poetichniji nek Schtokavski. Pjevnosti istom doprinosi i akcentuacija. Isto tak je dosti razlikov vu sintakse (ni ga chuti - ne chuje ga se) kaj doprinosi raznolikosti izrazhaja.
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Siječanj 07, 2010, 12:16:18 prijepodne

Vjesnik / Kultura
14. i 15. kolovoza, 2003.

RAZGOVOR - Vladimir Gerić, redatelj i prevoditelj drame »Na Sveta Tri Krala ili kak' očete« koja se prikazuje u okviru 18. zagrebačkog histrionskog ljeta

KAJKAVSKI SE NE SRAMI NI NJEŽNOSTI NI SLABOSTI

Svaka se »norma« s vremenom istroši, postaje neosobna, općenita. Zato bježi u »šatru«, odnedavna u nepodnošljive prostarije i anglizme. Da ne spominjem povampirene politicizme i srbizme, koje nam mediji i pojedini političari sve više podvaljuju, kaže Vladimir Gerić

Kajkavski podjednako zna izraziti i bol i vedrinu, ali je često i – samoironičan

Poveznica na članek:
http://www.vjesnik.hr/pdf/2003%5C08%5C14%5C19A19.PDF (http://www.vjesnik.hr/pdf/2003%5C08%5C14%5C19A19.PDF)
ili
("privremeno" nedostupno)
http://www.forum.gorica.hr/index.php?topic=2321.msg70927#msg70927 (http://www.forum.gorica.hr/index.php?topic=2321.msg70927#msg70927)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Siječanj 13, 2010, 11:12:03 poslijepodne


Hrvatsko slovo, 25. prosinca 2009.

JEZIK NAŠ HRVATSKI: POGLED IZ MOSKVE

Pravo na razliku

Pravo na rječnike imaju i dobre stare riječi; tko njih zaboravlja, zanemaruje svoju baštinu



Bivši jugoslavenski jezični unitarizam hrvatske riječi proglašavao regionalizmima, provincijalizmima, arhaizmima, dijalektizmima, umjetnim tvorevinama, "šulekizmima", "NDH-izmima" i t. sl. Sve te "nepreporučljive" ili "nestandardne" riječi nisu mogle ući u sustav standardnoga (štokavskoga) jezika. Sve što je srpsko - standardno, sve što je hrvatsko - provincijalno. Kao da je na jednoj strani glavonja koji ima soli u glavi, a na drugoj - Ančica-seljančica. Tom su procesu potpomogli i stari i novi "hrvatski vukovci" koji su standardni jezik puno poistovjećivali s novoštokavskim narječoslovljem, kao da i nema ni čakavskoga, ni kajkavskoga jezika, ni njihove bogate književnosti. Ista metodologija i princip prilaza prema standardu prebačeni su i na hrvatske natuknice u dvojezičnicima. U Rečniku ruskog i srpskohrvatskog jezika (1963.) M. Moskovljevića riječi npr. kolodvor, kruh, kazalište, zrak, otok i dr. proglašene su dijalektizmima i provincijalizmima. Rusko-srpskohrvatski rečnik (1988.) u redakciji Bogoljuba Stankovića uopće nema žlice, ravnatelja, blagovaonice, nazočnoga itd. Imao je namjeru izdati isti rječnik bez bilo kojih kroatizama, tj. izbrisati čak i one hrvatske riječi koje su ušle u prethodni kao istoznačnice. Tolstojev (Srpskohrvatsko-ruski rečnik iz 1970.) i Dautovićev (Hrvatsko-ruski rječnik iz 2002.) su rječnici prepuni srbizmima i osmanizmima. Primjerice, Dautovićev je dvojezičnik prepun osmanica, premda i ima oznaka ture. (turcizam): duvan, hamal(in), jedek, oluk, pendžer, rahat, ratluk, seiz, vakat, zapt... Stvara se dojam da je Abdulah Škaljić došao sa svojim rječnikom "Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku" iz Sarajeva u Zagreb na hrvatsko-rusko rječopisno tlo. Prijašnji se srpsko-hrvatsko-ruski rječopis (leksikografija) odlikuje i neprisutnošću registracije ili nedosljednom porabom kroatizama i posuđenica (germanizama, srbizama, osmanizama i sl.). U tadanjim rječnicima su se polarizirane leksičke jedinice ili učvršćivale po odabiru ovisno o mjestu izdanja (u Hrvatskoj samo milijun, u Srbiji i Rusiji - milion), ili su se navodile u sastavu istoznačnoga ili inačičnoga reda bez ikakve upute na njihovu normativnu odrednicu (u Hrvatskoj - vlak, voz, u Srbiji i Rusiji - voz, vlak), ili su bile popraćene oznakom "v" (i u ovom slučaju sastavljač je rječnika davao prednost leksičkoj osebujnosti svoje jezične zajednice: u Hrvatskoj - saradnja v. suradnja, u Srbiji i Rusiji -suradnja v. saradnja), ili su se davale nedosljedno ili netočno. Nagle su izvanjezične i unutarjezične promjene izazvale neodgodivu potrebu za sastavljanjem prvoga hrvatsko-ruskoga rječnika, koji bi djelomice popunio rječopisnu prazninu i nepouzdanost prethodnih rječnika. Počeli smo, sastavljati baš hrvatsko-ruski, a ne opis ili obradbu prijašnjih tzv. srpskohrvatsko-ruskih rječnika. Predložili smo da rječnik ima osim hrvatskih standardnih riječi i odvojenu količinu čakavskih i djelomice kajkavskih riječi. U prethodnim npr. dvojezičnicima nema ni hrvatske cate, ni melona, ni miluna, ni pipuna, ni dinje u značenju lubenica U dvojezičniku ima i jedno i drugo i treće, a dinja bez odrednice ima i neutralni značaj i s oznakom reg. (regionalno) u značenju lubenica. Imamo isto i kišu i dažd; i noćni ormarić i kantunal; i stolicu i katrigu (katridu); i času i žmul; i čitatelj i staveč itd. Prvo se izdanje takva rječnika u Rusiji pojavilo 1999. (5500 riječi), a drugo, dopunjeno (oko 20000 riječi) 2003.

Pripremili smo novi Hrvatsko-ruski rječnik koji sadržava više od 30000 natuknica hrvatskoga jezika te brojne podnatuknice i frazeme. Ponudili smo rječnik hrvatskim izdavačima o mogućem izdavanju dvojezičnika u Hrvatskoj. Od većine hrvatskih nakladnika primili smo šutnju kao uljudan odgovor u dopisu ili nerazumijevanje. Katkada ih zapanjuje (šokira) u rječniku nazočnost zastarjelica, maloporabljivih i područnih riječi, a također prisutnost natuknica iz Austro-Ugarske i djelomice NDH-a. Htjeli bismo prvo reći da tko zaboravlja stare dobre riječi, zanemaruje i svoju baštinu ili ako želite - grobove svojih predaka, nona (djeda) i nonu (baku). Tko izučava hrvatski jezik ima pravo na čitanje, slušanje, prevođenje i razumijevanje područne (regionalne, lokalne) periodike, beletristike, televizije... ili na običan saobraćaj s ljudima koji rabe nestandardni, područni govor. Eto jedan primjer iz regionalnoga časopisa: "Na sušilu roba, ispod nje stari kantunal, dvi katrige i jedan stolić na kojem stoji bocun i dva žmula..." Gdje ili di običan inozemac koji izučava ili zna hrvatski jezik može naći te riječi ako nema doma debelih jednojezičnika ili specijalnih rječnika? Netko može reći da treba sastaviti za područne riječi odvojen rječnik. Slažem se, samo tko će ga sastaviti i kada?
Gledamo na riječ u dvojezičniku s praktične nužde, sa strane prijevoda, razumijevanja... Naprimjer, želimo pomoći čitatelju u razumijevanju starih i suvremenih hrvatskih tekstova iz Austro-Ugarske, NDH i drugih povijesnih razdoblja. Možda "nitko sada i ne rabi" riječi mirisnica (parfumerija), krilnik (general), veleigralište (stadion), krugoval (radio), munjovoz (tramvaj), slikopis (film), samovoz (automobil) itd., ali ih katkad susrećemo i u uspomenama, znanstvenim knjigama i u drugim npr. povijesnim romanima i sl. Eto samo primjer iz uspomena jednoga zagrebačkoga novinara: "S nama su u službenom samovozu došli neki krojači iz Sarajeva -prijatelji g. Ekremova, činovnici sarajevske promičbe, slikopisni izvjestitelj iz Zagreba g. Blažina i vozač samovoza " (Hrvatski obzor, br. 231.,11. rujna 1999., str.31). Ako barem djelomice riječ postoji, tada ju vjerojatno porabnik ima pravo naći u rječniku ili treba tada svima kao ranije zabraniti na bilo koji način opisivati te riječi ili stilsku izrazitost, osebujnost toga razdoblja. Gledamo na riječ kao rječničar (leksikograf), a ne ideolog, politolog ... ili predstavnik bilo koje stranke. Tko misli inače o povijesnim novotvorenicama, neka misli, ali to nije naša zagana (problem), nego njegova. Ruski je pisac A.I. Solženicin objavio 1990. rječnik maloporabljivih riječi iz 19. početka 20. st. (Russkij slovarj jazikovogo rasširenija). Izdala ga je Akademija znanosti SSSR-a, a ne sadanja Rusija. Nitko ne gleda na te riječi kao na neke ideologeme prošloga. Imamo i rječnik maloporabljivih riječi. U Francuskoj i sada izlazi časopis Putj koji rabi u svojim tekstovima stari ruski pravopis. I što? Ne moraju svi rječnici biti isti i držati se istoga korpusa. Svijet je pun raznoraznih rječnika. Imamo pravo na razliku od prethodnika, a Bog će dati i siromaju gaće!


Artur BAGDASAROV


Zvir:
Hrvacko slovo, tjědnik za kulturu, 25.12.2009, str. 26

Hrvacko slovo, elektrônsko izdâjně:
http://www.hic.hr/hrvatsko-slovo/hrvatsko-slovo-naslovnica.html (http://www.hic.hr/hrvatsko-slovo/hrvatsko-slovo-naslovnica.html)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Siječanj 21, 2010, 12:37:29 prijepodne


Željko Funda

VARAŽDINSKI KNJIŽEVNI ZBORNIK 11


O potreboče normeranja Kajkavskoga jezika 7

Sažetak
Vpeljatva
Razvudenje
Potreboča standarda
Kajkavski dijalekti i Kajkavski standard
Zaključek

Pripomene
Rečovnik (ponajveč mojeh neologizmov/"neologizmov")
Leteratura

--------------------------------------------------------------------------

Sažetak

       U eseju "O potreboče normeranja Kajkavskoga jezika" ("0 potrebi normiranja kajkavskog jezika"), kao već mnogo puta dosad, nastojim pokazati da se u modernoj kajkavskoj književnosti stvorila kritička masa djela i manifestacija koja traži revalorizaciju i sistematizaciju te normiranje/standardizaciju koja bi u anarhoidnu, vrlo često amatersku i skribomansku praksu uvela reda i kriterije koji bi tu književnost učinili (estetski) vrijednom i (hrvatski) relevantnom. Budući da su se u našoj nedavnoj prošlosti nazori o našem jeziku stubokom mijenjali (primjer D. Brozović), ideja o normiranju kajkavskog jezika/kajkavskih dijalekata nije ni provokacija niti je anti-hrvatska, nego je lingvistički i literarno legitimna jer proizlazi iz potrebe za podizanjem kvalitete kajkavske književnosti. Normiranjem Kaja, osim što bi se on definitivno potvrdio kao jezik, stvorile bi se profesionalne pretpostavke za pisanje književno vrijednih djela jer bi kajkavska gramatika (kajkavski standard) od autora tražio stručnost te bi se tako u dobroj mjeri eliminirala skribomanija. Naravno, kajkavski standard ne bi ni za koga bio obvezatan. Osim na njemu moglo bi se pisati na bilo kojem kajkavskom dijalektu, što, dakako, u načelu, implicira izbor "neizbrušenog" instrumentarija te stoga nužno estetski inferiornije rezultate.

--------------------------------------------------------------------------
7 Ov esej je pripravljen za okrugli stol kaj su ga Muži zagorskoga srca pripravili 2004. na temu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. Od vseh pripravljeneh priložkov ov je bil jedini kaj je napisan i izrefereran na Kajkavskomu jeziku. Muži su 2006. vundali zkupnik zdelin od 2002. do 2006. (Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju). Jedini esej kaj tu ne vundat je - ov! Morti je preveč Kajkavski radikalen, morti su se Muži zplašili njegoveh tez, a morti čist zato kaj je, kak 1 od tijam 3, a od njeh 59 vsezkup (sic!), na - Kajkavskomu jeziku napisan.
--------------------------------------------------------------------------


Vpeljatva

      Dalibor Brozović, vodeči Horvatski kroatist, napisal je 1970. leta: Najčešće se događa da se jednim standardnim jezikom služi jedna nacija... Dva su izuzetka: Lužički Srbi... a srpskohrvatskim jezikom služe se dvije nacije, srpska i hrvatska. (Brozović: Standardni jezik, MH, Zagreb, 1970. str. 46-47)
      Isti gospon napisal je 1988. v knjige koteru je napisal zkupa z Serbskem lingvistom Pavlom Ivicom: Hrvatsko-srpskim služe se četiri južnoslavenska naroda: Srbi, Hrvati, Crnogorci i Muslimani. (Jezik, srpsko-hrvatski/ hrvatsko-srpski/ hrvatski ili srpski, JAZU, Zagreb, 1988. str. 3)
Na 4. stranice iste knjige on piše: Nacionalni sastav govorne zajednice hrvatsko-srpskog jezika uvjetovao je njegovo ime.
      Na stranice 99 dr. Brozović piše: Formiranje hrvatsko-srpskog standardnog jezika odvijalo se u dugotrajnim historijskim procesima...
      Medtemtoga, 1998., anda lestor deset let kesnejše, v Forumu, broj 4-6, isti autor piše: ... slavistička znanost od 19. stoljeća imala je uglavnom krive predodžbe i netočna shvaćanja o jezičnoj povijesti hrvatske pismenosti... (str. 594)
      Na 613. stranice on piše: Nastanak i razvoj hrvatskog standardnog jezika karakterizira niz izvanredno nepovoljnih okolnosti.l
      Na stranice 585. te gospon doktor piše: Taj se dijasistem u proteklih 100-ak godina najčešće nazivao "srpskohrvatski jezik" ("srpsko-hrvatski", "hrvatsko-srpski", "hrvatski ili srpski", "srpski ili hrvatski") no taj je naziv nepovratno kompromitiran manipulacijama... tako da je danas neupotrebljiv i u onim uskokabinetskim slavističkim komparatističkim funkcijama za koje je potreban nekakav nomenklatumi naziv takva sadržaja. 2
      Za konec vpeljatve za pripomenuti je da dr. Brozović v leterature za ov članek (prav pepelnički) ne zpominje knjigu koteru je deset let ranejše napisal zkupa z P. Ivicom (sic!).
      Vse ovo ne pišem da bi denunceral vodečega Horvatskoga lingvista i kroatista neg da naprosto pokažem da se pozmislovanje problema našega jezika more v kratke dobe zevsem zmeniti, iliti da govorenje o Kajkavskomu kak jeziku, a ne dijalektu, kaj je za vezda jena od zapovedi oficijalne kroatistike, neje ni antinavučno, a bome ni anti-Horvatsko. Da se išče jenkrat pomorem z Brozovićom: Ljudska je narav nesklona složenim situacijama, problemima - ona ih doživljava kao "neprikladne", i kad se s njima suoči, manje je sklona njihovom rješavanju, radije se odlučuje za potragu za "krivcima", za "troublemakerima". Ta je idealistička sklonost i naivna i opasna, i što je najgore, konzervira probleme nadajući se da se oni mogu "uklanjati" i da se ne moraju baš nužno rješavati. 3 (ibid, str. 163-164)

Razvudenje

      V poslednjeh okoli trideset let, po memu mišlenju, ztvara/ztvorila se kritička masa zdelin pisaneh na Kajkavskomu jeziku, pripečuju se manifestacije o pitanji tega jezika4, oderžavaju se recitali (Zelina, Varaždin, Krapina, Ivanec, Bedekovčina). Vse to išče da te tak amaterski, neprofesionalno i drempavo rabljeni idiom kajkavologija napokoncu sankcionera5. V periodu od 1970. do 1979., ne broječi ponovljene vundatve Krleže, Domjaniča, Galoviča i Gorana Kovačiča, vundate su 33 knjige pretežito Kajkavske poezije6. Zišla su 2 reprinta Gazophylaciuma, reprint Habdeličovog Dictionara, reprint Sušnik-Jambrešičovog Lexicona Latinuma, 8 tomov Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika zpublicerano je, kontinuerano zhaja KAJ7, pa Hrvatski sjever, pa Hrvatsko zagorje. Ono kaj je lekmestu ne moči nezametiti v cele 'Vmetelničke" Kajkavske produkcije je to da je ona kruto heterogena, tj. da je dijalektalna, pisana na jenom od (skoro prezbrojneh) Kajkavskeh dijalektov8. Kak da su Kajkavski 'Vitniki" posluhnuli parolu B. Jelušič: ... neka cvate kajkavsko cvetje sakojačko... (Učitelj, Čakovec, 2001., str. 61), kak da su čuli njejni naputek: ...sve su riječi dobre, lijepe, skovane u ognju iskustva...   (ibid,  str.  61) 9.  Pišuči: Držim da se može uvjerljivo,  iskreno,  toplo i prostosrdačno  pjevati   na   lokalnim   idiomima,   (ibid,   str.   63)10,   ona   nezvestno amnestera skribomaniju. V leterature - kaj je po W. Kayseru vmetelnost reči -osebujno v leterature od 1000 (sic!) "domačeh" reči, kulko poete, kotere ja zovem izvustniki11 navadno rabiju (kajti je njihovo znanje Kajkavskoga jezika poprilike tulko), ne ga vmetelnosti isto kak ne ga (dobre) violine od verbovine. Temeljni postupljaj  izvustnikov je, gleč vraga!,  licentia poetica 12   anda,  praksa stalnoga odstupanja od naredil Kajkavskoga jezika. Po nje sudeči, reklo bi se da je ovocajtna Kajkavska poezija jako vmetelnička, Medtemtoga, za znati je takaj, doklam je vmetelnička licentia poetica stilem, doklam je ona stilogena i služi, za polučevanju humora, absurda, groteske, šoka, provokacije, v izvustničke Kajkavske poezije ona je stilocidna, vubija ikakovo vmetelničko temeljenje stila vitije kajti je (najgustejše) sama sebi cilj, dokaz tobožnje vmetelničke slobode ter, napokoncu, vmetelničkosti. V notorne antologije Rieči sa zviranjka13 na stranicam 371 -372 vundata je vitija Hudo vreme. Tam se rabiju ovi "kajkavizmi": breme (=  klad, terh), tema (=  kmica, temnost), nima (sic!) (= nema, ne ga), greme (= peme/o, ideme/o), več (= vre). Kak alibi za ovu ne-Kajkavoču autor14 jočivestno rabi rimu15 ter zagrezuje v jezičnu gerdobnost. Takaj, isti autor je nositelj "novoga kajkavskoga programa" (vidi Učitelj, Čakovec, 2002., str. 120-121) gde se, glede jezičnoga aspekta, veli: - kajkavština shvaćena kao jezik, a ne dijalekt; uporaba (znatno osuvremenjenoga) kajkavskoga leksika i fraza na tragu starijih kajkavskih pisaca, a ne pojedinačnih lokalnih govora; unatoč tome, odmak od bilo kakve vrste kajkavskoga jezičnoga purizma, neopterećena, propulzivna kajkavština sposobna apstrahirati i težnje prema standardizaciji, i lokalne idiome,   i   štokavizme   i   internacionalizme.    Benevolentno,   ovo   bi   se   moglo okvalificerati kak post-modemizem, moderni secesionizem, moderna art nouveau, v kotere je, kak i predi 100 let, lestor dekorativnost i lestor provokacija gustokrat sama sebi cilj. Medtemtoga, ovo bi se takaj moglo oznamenuvati kak jezički čušpajz v koteromu je vse zvun gramatike dopuščeno zverhu, valjda, efekta ovocajtne razglobljenosti,       opuščavetosti,       vkratko,       samozebrane,       samonahičene dehumanizacije. Če ovo ostaje lestor poetički program, za Kajkavski jezik ne ga opasnosti. Nu, v drugomu eseju, Budućnost kajkavštine16, (Stvaralački potencijali u funkciji društveno-ekonomskog i kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske, HAZU, Varaždin, 2002., str. 375-385) autor ide korak dalše ter implicitno takov, jezično kruto   zmesni/kompesanijski   program,   vporabljiv,   ponavljam,   jedino   v   post-modernističke poezije, (kotera je Ie jena od ovocajtneh stilov), sugerira kak je "budućnost kajkavštine"  ravno  njegov "novi  kajkavski  program".  Če bi se to vporabilo  na  Kajkavsku  prozu  (beletristiku,  esejistiku,  kritiku),  rezultat  bi  bil poguben kajti je v proze stilogeno odstupanje moguče jedino če mu jezični sistem/standard predstoji.

Potreboča standarda

Anda, da se anarhija i ignorancija ne petrificeraju i postaneju pricip , da Kajkavska pismenost dobi verodostojnost i elementarnu kakvoču, da ne vu več sumrak jezika (Donat), da stanovito postane vmetelnost reči, potrebito je ono kaj se vezda kajkavski dijalekt zove normerati/standardizerati, dati mu naredila. To je takaj krucijalno da bi Kaj kak jezik mogel zaziveti kajti je dijalekt zmir nezpravljen, kajti ga se polak lokalnosti17, amaterskeh zdelovin ter punobrojnosti normerati ne zplati. Da citeram Saussurea: Prepušten sam sebi, jezik poznaje samo dijalekte, od kojih nijedan ne zadire u drugi, pa je zato osuđen na cijepanje bez kraja, (ibid, str. 284) Za Kajkavski to znamenuje da, če se hoče preprečiti to prezkončno vmeljivanje i nezbežljivo atroferanje, da bi ga se i reanimeralo i relingvizeralo18, žurno je potrebno odrediti mu paradigmu/norme/standard19, kaj znamenuje lestor ono kaj to poslovčano znamenuje: dati mu naredila kotera anarhiju v harmoniju pretvorila buju. To se nikak ne sme z službenem jezikom20 mešati, kaj memu nakanjenju nekoteri hudniki podmečeju.
      Z normeranjem Kajkavskoga jezika polučilo bi se večkratna hasen: I. Kajkavski dijalekti bi svoju jezikoču v jezik definitivno pretvorili, 2. podigla bi mu se relevantnost i vporabljivost, 3. dobila bi se verodostojnost, 4. skribomanija i ignorancija se več ne bi mogle zkrivati pozadi ikakoveh tak-se-to-v-mem-selu-veli, lokalpatriotizma, "programa", 5. zdigla bi se profesionalnost kajti bi pisanje dobilo potrebnu meštriju, 6. "Kajkavski emirati" (Jelušič) bi vekšu mogučnost komunikacije imeli, 7. zdigla bi se sofisticeranost Kaja, 8. Kaj bi se mogel vučiti v školam, 9. omogučilo bi se pisanje Kajkavske proze... V hištorije knjigovnosti gustoča velkeh zdelin je vse vekša kak je jen "idiom" normeran, sistematizeran. Kajkavski je imel tu hištorijsku nesreču da potlam podost knjig kaj su ga vuzrediti hotele21 dohaja - ilirizem! Došla je točno stoletna doba odhitavanja, hecanja, periferizeranja, coperničkoga smuđenja, prozivanja za anti-Horvatstvo22. Moglo bi se reči da je čudo da je bogi Kaj vse to preživel. Nu, moglo bi se takaj reči da je zato prava kaštiga Božja za vse Kajofobe i Kajocidnike bilo leto 1936. i najvekša knjiga Horvatske poezije 20. stoletja, Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže, jeno, oprostite, čist Kajkavsko delo! Potlam fenomenalneh Balad ne ga več tak hudo Kajocidnečkeh i Kajofobneh palamud kaj Horvatstvo z štokavočum identificeraju, a vsaku Kajkavsku reč, se razme, tipično bikovski/bedačecovski, kak čerlenu kerpu. Balade su očistile zrak da Kaj dihati more. Balade su pripravile zemlju na kotere vsakofelna Kajkavska dela rasti moreju. Balade su zanavek z Kaja slekle kompleks inferiornosti.

Nâstavek na sledečomu listu.
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Siječanj 21, 2010, 12:38:28 prijepodne


Nâstavek z prethodnoga lista:

Kajkavski dijalekti i Kajkavski standard

Se razme, normerati Kaj ne znamenuje zabraniti pisanje na koterom goder Kajkavskomu dijalektu. Naj cvete cvetje Kajkavsko vsakojačko! Em se zna da su na ozemlju vmetelnosti vse prepovede kontraproduktivne. Gdo goder hoče, more i dalše pisati na govor(ček)u sela svojega, vesi svoje. Nu, kak je v lingvističke i civilizacijske zmiseli dijalekt zpram jezika nižejša, menjše vredna kategorija, to automatski znamenuje zebrati štrument koteri je inferioren Kajkavskomu standardu, kaj po sebi teorijski ne zključuje mogučnost velkeh, genijalneh izvustničkeh zdelovin.
       Naravno, bant bude. Največ ih bu na - Kajkavske strane! Naši lenjaki, ziheraši, nevupačeci, gotovniki, samoetablerani etablirci, lirski pioneri z 60 let, ignoranti, štokajuči kajofilci, samoproglašeni poetae laureate ter ponajveč Kajkavski kajologi koteri Kajkavski ni pisati ni govoriti ne znaju. Anda, Kajkavski izvustniki buju cengetali o lepote njihovega govor(čiček)a, o potreboče razlučnosti (em je denes doba pluralizma), o teroru unificeranosti, o vubijanja njevoga materinskoga jezika. Nevupačeci buju govorili o družtveno-lingvistički nepriličnem trenutku, poetae laureate o nepotrebnomu tumbanju dobro uređenoga sistema, etablircem bi se fotelja mogla zalingati če se pridruže ne/antikroatističkem tendencam, za ziheraše je vse to, se razme, preriskantno, Kajkavskem drdekom i mrdekom je zpod časti govoriti i pisati na kumekovskomu jeziku. Ignoranti se buju smejali, foteljaši buju pljuvali. Na vse to treba pripraven biti. Naj oni lestor jambraju i larmaju. Oni zaprav nijen relevantni argument nemaju ter zato moraju diskusiju il v sentimentalizem odpeljati il  v  politikanstvo. 23  Za  politikantske  floskule  treba  osebujno   pripraven   biti. Hmajnem politikantem treba zmir ponavljati: okakovotenje neje greh, animeranje žertve (Horvatstva) neje greh, pestuvanje je kultiveranje, anda, kultura. Kajkavska izvustja naj buju lokalni fenomen. Naj Ivančani delaju svoj recital Poleg jene velke gore, naj se marno skerbiju za Ivanečki "Kuokavski". Nu, naj znaju da njev Kuokavski, denes lastovito, v Koprivnice, Sanoboru more jedino lingua curiosa biti, govorček.

Zaključek

Je li se vse ovo pripetilo bude odvisno je lestor i poglavito od verujučeh i vupajučeh kajofilneh kajologov.   Ov posel mužadija, kotera je potlam  1836. občuvala Kaj, narediti nemre. Oni moreju lestor svoje lokalne govore pestuvati. Z normeranjem/standardizeranjem pripravlja se teren za vekšu kakovoču zdelin pisaneh na Kajkavskomu jeziku. Stopram takova, pisana na normeranomu Kaju, one moreju v konkurenciju z Horvatskem Štokavskem zdelinam. Denes knjige pisane na lokalni govor(ček)i nemaju nikakove šanse polak svoje kurioznosti. Treba znati da takov bu i normerani Kaj v pričetku. On takov more ostati če ne ga kakovotneh zdelin. Zato je ovo je posel za znajuče i batrivne, za gentlemene. Prez vupača da se vsem mogučem špotnikem i hmajnikem v joči pogledne bolše je nič (mečku) ne pehati. Nu, prez vupača se nič važnoga nigda dogodilo neje i ne bu. Za konec da parafrazeram B. Jelušič (misleči na Frica Krležu): Je, naj cvete terputec (loboda, kopriva, spuriš, detelja), nu naj zna da cvete terputečno (lobodno, koprivasto, spuriški, deteljno), ne kot fijolica fijolično (lilijski, mačuhtčno, rožno...)

--------------------------------------------------------------------------


Pripomene

1.   Kaj velite na ovakvu terditvu: Postanek i razvitek Kajkavskoga jezika karakterizera čudo zvunredneh i nepovoljneh okolij?
2.   To bi, anda, moglo znamenuvati da ga je, zmed drugemi, i sam Dalibor Brozović kompromiteral!
3.   Jen od troublemakera sem, zgledi, i ja z idejum o potreboče normeranja Kaja kajti je v naše, Horvatske lingvistike vse tak lepo, navučno, zredno, prilično, Horvatski poželjno posloženo da je tu svetu strukturu pehati segurno greh prokšije, derzovitosti i nebontonalnosti.
4.   Koncilijantno bi rekel "Kajkavskeh dijalektov", nikak "Kajkavskoga dijalekta".
5.   Čist nakanljivo rabim ov glagol polak njegove polisemantike.
6.   V antologijam kaj su potlam 1999. vunzišle (dve Skokove i Kutnjakova) nema datki o novem
knjigam na Kajkavskomu jeziku, kaj je velka falinga. Ja bi rekel da je barem Kajkavskeh 50 knjig od
1979. do 2003. vundato.
7.   Polak  mogučnosti  da barem  prati  formeranje te  Kajkavske  kritičke  mase če ju vre  neče
planerati/programerati, te benigni KAJ i njegov vundatnik Kajkavsko spravišče egzemplar su naše nevupajučosti, intelektualne fenosti i seguraštva. KAJ ne piše o Kaj-Faku vu Varaždinu, o Ivanečki recitali, Čakovečkomu stručno-znanstvenom skupu o kajkavskom narječju i književnosti u nastavi, o važnosti Varaždinske Kajkavske zpeljatve Hamleta, o Varaždinskomu recitalu Senje i meteorji, ne rabi obletnicu Kristijanovičevoga rođenja (1996.), Kajkavskoga don kihota, za morebitnu aktualizaciju i problematizaciju njegovega creda,  ne obrača ni droptu pozornosti kajkavizerani [/i]Soneti Williama Shakespearea etc. etc. Požalno, več neg požalno.
8.   Poglavito na izvustju autorovoga sela ter se zato more reči da je i selska.
9.   Točno, al nesu vmetelnički vporabljene. Sirovina i zdelovina ne jeno te isto.
10.   Točno,  al,  znovič, to ne znamenuje i  vmetelnički.  Kategorije:  iskreno,  toplo a poglavito prostosrdačno ne zpadaju vu vitiznansku kritičku meštriju, ne čine ars scribendi kajti bi teda vsa skribomanija bila vmetelnost
11.   Pogleč moj esej Moderna Kajkavska jezičnička i izvustnička poezija, Učitelj, Čakovec, 2003., str. 101-115)
12.   Zakaj skoro da ne Kajkavske proze? Zato kaj v proze licentia poetica je sekundarni, razvodenujuči stilem, v proze se z jezikom ne blefera, neg ga se mora znati rabiti.
13.   Kak Kajkavski točna formulacija!
14.   Denis Peričič. Požalno, dela se o autoru koteri, po meni, v "jezičničku" struju moderne Kajkavske poezije zpada.
15.   Jen od esejov kaj bi čem pređi trebalo napisati je: Rima v moderne Kajkavske poezije. Po memu mišlenju, falšivo i pofalatno razmevajuči Krležine Balade, Kajkavski autori zverhu rime pregusto alduju Kajkavski jezik ter vhajaju v redundancu jenoga stilema il zevsem gubiju temeljnu zmisel, kak autor Hudoga vremena gda veli: žlica teme (hoteči reči žlica kmice), a zaprav veli žlica motiva!
16.   Ne ga budućnosti kajkavštine prez dojdučosti Kajkavčine! I najpofalnejše što-kavljenje o Kaju, lestor kak dekajkavizacija rezultera.
17.   ... dijalekata ima toliko koliko i mjesta. (Saussure: Tečaj opće lingvistike, ArTresor i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2000., str. 251)
18.   Jedino čez relingvizaciju, po meni, Kaj je moguče reanimerati.
19.   Standardni jezik je oblik jezika nastao eksplicitnim normiranjem. (Škiljan: Jezična politika, Naprijed, Zagreb, 1988., str. 10)
20.   Službeni jezik je oblik jezika čija je upotreba zakonski propisana na nekom području, a ako je to
područje država, radi se o državnom jeziku.
(Škiljan, ibid, str. 20)
21.   Napučenje vu horvatsko pravopisanje (1780.), A. Rajšp: Nemška gramatika (1772.), I. Szentmartonv: Einleitung zur kroatischen Sprachlehre fur Deutsche (1783.), F. Kornig: Kroatische Sprachlehre,  Horvacka gramatika (1810.), T. Mikloušič: Kratko vpelavanje k diačkom govorenju (1797.), J. Đurkovečki: Jezičnica horvatsko-slavinska (1826.), I. Kristijanovič: Grammatik der Kroatische Mundart (1837.)
22.   Čeprem se do ilerizma Kajkavski zval Horvatski jezik. Pogledni naslove pobrojaneh knjig v 21. pripomene.
23.   Ovo je atak na hrvatsko jedinstvo! Ovo je izdaja! Ovo je pokušaj parcelizacije tek stvorene države! Ovo je politika, ne lingvistika! Oni hoće da se Zagorje i Dalmacija više ne razumiju!


Rečovnik (ponajveč mojeh neologizmov/"neologizmov")

banta - smetnja, neprilika, problem
cengetati - prigovarati kao dijete, "cendrati"
datka - podatak
drdek - doktor znanosti, iron.
etablirec - foteljaš
hmajnik - pakosnik, zlonamjemik
izvustje - dijalekt
izvustnik - dijalektaš
mrdek - magistar znanosti, iron.
nakanljivo - s nakanom, namjerno
naredilo - pravilo, norma
nevupačec - strašljivac
nezpravljen - neuređen
okakovotenje - povećanje kvalitete
okolija - okolnost
opuščavetost - opustošjelost, stanje pustinje
palamuda - brbljarija
pofalatno - djelomično
poslovčan - doslovan
postupljaj - postupak
pozmislovanje - poimanje, koncipiranje
razvudenje - analiza, raščlamba
terditva - tvrdnja
vitnik - pjesnik
vmeljivanje - urušavanje, "sjedanje"
vmetelnost - umjetnost; umijeće; vještina; spretnost
vpeljatva - uvod
vundatva - izdanje, publikacija, publiciranje
vuzrediti - sistematizirati, posložiti, kategorizirati
zdelina - izradak, uradak, rad, djelo
zgodopis - časopis
zkupnik - zbornik
zpeljatva - izvedba


Leteratura

Saussure: Tečaj opće lingvistike, ArTresor i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2000.
Brozović: Standardni jezik, MH, Zagreb, 1970.
Brozović-lvić: Jezik, srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski, JAZU, Zagreb, 1988.
Škiljan: Jezična politika, Naprijed, Zagreb, 1988.
Letopisjez/k, Čakovec, 2001., 2002., 2003.
Stvaralački potencijali u funkciji društveno-ekonomskog i kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske,
HAZU, Zagreb-Varaždin, 2002.
Zkupniki ze Zelinskeh recitalov
Zgodopis Kaj
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Siječanj 27, 2010, 12:29:23 prijepodne

"Neću van više govorit o zajiku kega me je moja mat navadila, vi volite vašega, ne zato ča je veći od mojga nego zato ča je vaš, ja volin svojga, ne zato ča je mići nego zato ča je moj."
(Vedrana Rudan, kolumnistica Nacionala)]

http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3155/?topicseen#msg3155 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3155/?topicseen#msg3155)


Réčki „Nôvi list“, 25.02.2010. / Kolumně, komentâri

S KAMIKA I MORA

Čakavski va EU!



Piše Slavica MRKIĆ MODRIĆ
 
 
Ste vi malo videli kako bi te sakramenske »zelene« otele ukinut hrvacki zajik va Evropskoj unije. Ja, ona Frančiska z Holandije i ona Marija z Njemačke, a more bit i obrnuto, ma baš me briga, aš ako njih dve misle da j sasma svedno s ke republike bivše Jugoslavije dohajaš, ča bi se ja pojidala skuda su one. Najme, za one ki ne znaju o čemu povedan, sad ću i pojasnit. Te dve šušumige su dokončale da mi, Bosanci, Crnogorci i Srbi povedamo isten zajikon, ki, pazite vi sad to, dohaja z jednoga zajedničkoga ki se zove srpsko–hrvacki i da kad je tomu već tako, neka se lipo dogovorimo da nan ta ishodišni bude i zajednički.
    Tako su to dokončale i predložile F & M, i ostale žive. Ljudići moji, kad san ja to pročitala, ne daj Bog da su mi bile blizu, aš bi doma šle i raskosmane i finjene. Najprvo bin jih raskosmala aš ča se pačaju va ono o čemu pojma nimaju, onput bin jih posela i lipo njin dala do znanja da povedaju bedastoći. Predavanje bi počelo od staroslavenskog, pa bi preko Ćirila i Metoda nekako došli do prosvjetitelji, spomenuli i Vraza, i Vuka, pa još čuda njih, onput bin njin za lektiru dala si starohrvacki pisci, ma i si oni ki su važni za nacionalnu baštinu ostaleh bivšeh republik, pa kad bi se to pročitale bin jih pitala ako još vavek misle da su šegavo predložile to ča su predložile. Ma ne bi tu bil kraj, morale bi one mane naučit i glagoljicu, i ćirilicu, napamet Njegošev »Gorski vijenac«, Mažuranićevu »Smrt Smail Age Čengića«, dakako da i »Balade Petrice Kerempuha«, pa četire pjesmice od Balote i pet od Gervaisa, ma i citate z Andrićeve »Ćuprije«, tri poglavlja od Crnjanskog, celu povjest oveh prostori, pa ako bi se to preživele, onput bi imele navadit i čakavski.
    Tu bi i finili, aš pokle se te muki, da mi j videt ki bi se konfrontal s manun, ja bin rekla ste za to da čakvski bude službeni zajik cele Unije. Verijte da bi odgovorile – ši! Zač? Ma ne zato ča bi one neš razumele, leh od straha da će morat na popravni. I tako bi konačno čakavski dobil ulogu ku va svitu zasluži. A ne govorin niš bedasteje od njih dve, aš ako one misle da se mi si razumemo zato aš povedamo isten zajikon, onput je činjenica da bi se na račun čakavskoga razumeli i mi, i Slovenci, i Rusi, i Česi, Slovaci, Makedonci i da ne nabrajan dalje, a prava podloga za to je ča drugo ako ne staroslavenski. Da mane poslušaju ne da bi zašparali, leh bi čuda zašparali. Ma, ča j bolje kad mane niki niš ne pita, a ča san ja bedasteje rekla od onoga ča su rekle F & M?


http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A285D286328592863285A28582859285828632893289328632863285C285F285A285B285A286028632863286328592863H (http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A285D286328592863285A28582859285828632893289328632863285C285F285A285B285A286028632863286328592863H)


Vevo je moderna drzhava:

http://www.vecernji.hr/vijesti/zeleni-mastaju-izvornome-srpsko-hrvatskom-jeziku-clanak-82580 (http://www.vecernji.hr/vijesti/zeleni-mastaju-izvornome-srpsko-hrvatskom-jeziku-clanak-82580)

Obratite pozor na pozhelne stvari:

“Europski parlament upozorava na to da je izvorni srpsko-hrvatski jezik sada rascijepljen u niz službenih jezika u nekim mogućim kandidatskim zemljama toga područja; ističe da trošak prevođenja ima znatan utjecaj na proračun europskih ustanova; poziva Europsku komisiju da s hrvatskim vlastima prije pristupa pronađe prikladno rješenje glede hrvatskoga jezika koje ne bi spriječilo kasnije zaključivanje sveobuhvatnoga sporazuma o jeziku s BiH, Crnom Gorom i Srbijom kada te zemlje jednom postanu članice EU"

i

Pozivaju također na “omekšanje krute politike useljavanja i azila”

http://www.forumgorica.com/politika/moderna-drzava/15/?action=post;quote=10548;num_replies=28;sesc=04d7b4a5ab6c12dddc420d908ad35a26 (http://www.forumgorica.com/politika/moderna-drzava/15/?action=post;quote=10548;num_replies=28;sesc=04d7b4a5ab6c12dddc420d908ad35a26)

Pochetak kolonizacije ili nastavak?

Gda se mi nebi sramili svojega Jezika onda bi mam vrgnuli v Ustav da su Kajkavski i Chakavski sluzhbene inachice Hrvatskog Jezika pak nek evropjani sprevadjaju na dva jezika ak basch ocheju. Tak i tak je Kajkavski materinji vekschine stanovnikov Hrvatske. Ak more par sto ilada permajduschov imati svojega jezika onda moremo i mi.

http://www.forumgorica.com/politika/moderna-drzava/msg10552/#msg10552 (http://www.forumgorica.com/politika/moderna-drzava/msg10552/#msg10552)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Veljača 05, 2010, 01:06:53 prijepodne


Tjědnik „Šibenski list“ v sakomu broju objavlujě 4-6  člankov na nestandardne hrvacke čakavske ikavice.

V broju 2403 od 23.01.2010. bilo je jě 6:

Tjědnik „Šibenski list“, br. 2403, 23.01.2010.
6 člankov na nestandardne hrvacke čakavske ikavice

http://www.forumgorica.com/kajkavski/pocakaj-%28po-ca-kaj%29-lipa-nasa-cakavska/msg11336/#msg11336 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/pocakaj-%28po-ca-kaj%29-lipa-nasa-cakavska/msg11336/#msg11336)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Pretplata na tjědnik "Šibenski list"
http://www.sibenski-list.hr/pretplata/form.php (http://www.sibenski-list.hr/pretplata/form.php)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Ožujak 28, 2010, 12:50:50 prijepodne


(Kajkavski) Sveti Križ Začretje (a ně Drač-smetje)


Zâgorski list, br. 335, 19.03.2010 (papérnato izdâjně)

Vučeniki Osnovně škôlě Sveti Križ Začretjě zborili su sě da v zebirne nâstave imaju zavičajni govor kak posebni predmet

PESNIČKA VĚČER ZA OČUVÂJNE ZAVIČAJNOGA GOVORA

Vuspeli su v svemu nâumu jel vučeniki 6. rěda, ne 14, v sve zebrine nâstave pod voctvom vučitelicě Marijě Smolič imaju dve vurě tjědno zavičajni govor.
Vučeniki  dobivaju oceně, vupisuju sě v svedođbě, sě službeno kak spâda.
”Malo imamo problemov jel némamo gramatike i pravopisa. Vučitelica Smolić sâma jě osmislila program.



SVETI   KRIŽ  ZAČRETJE

Učenici Osnovne škole Sveti Križ Začretje prošle godine pokrenuli su projekt zavičajnog govora kao izbornog predmeta u nastavi. Za svoj su rad dobili brojne pohvale, a što je još važnije uspjeli su u svom naumu jer učenici 6. razreda, njih 14, u svojoj izbornoj nastavi pod vodstvom učiteljice Marije Smolić imaju dva sata tjedno zavičajni govor. Također projekt prate učenici 8. razreda u dodatnoj nastavi povijesti pod vodstvom učiteljice Ksenije Mihelec, a u projekt je uključena i pedagoginja Nevenka Sinkovič.

Věčer kajkavskě poezijě

Kako bi javnosti prezentirali dio svojih programa i planova kroz projekt, učenici su uz pomoć učitelja organizirali 'Večer kajkavske poezije' u Muzeju Žitnica. Kroz poeziju začretskih pjesnika i pjesme s kojima su nekadašnji učenici škole nastupali na raznim natjecanjima ukazalo se na običaje i tradicije začretskog kraja koje treba sačuvati. Učitelji su se aktivno uključili i u program, pa je tako voditelj bio Danijel Likar. Svoje pjesme čitali su uz kla-virsku pratnju Olivera Be-loševiča, Verica Jačmenica Jazbec, Miroslav Lovrenčić, Nada Vukić i Ljubica Komlje-nović. Neke od njih su i uglazbljene pa smo ih čuli u izvođenju Mješovitog pjevačkog zbora Sveti Križ Začretje. Onda su pred mikrofon izašli i nekadašnji učenici začretske
škole, a njih je u čitanju pjesama pratio Franjo Šoštarič na gitari. Tako smo čuli pjesme Sanjke Majsec, Lidije Mikulič (Roginić), Milice Mišak (Be-zek), Silvane Ferenčak, Ane Sente, Ivane Dugorepec, Tereze Sente i Martine Ciglenečki. Učenici članovi povijesne grupe pripremili su i predstavili se prigodnim skečem.

Skuplaju réči

- Učenici rade gramatiku, pišu pjesme i sastavke, a sve to skupa prati povijesna grupa kao projekt koji ćemo predstaviti na smotri za ljudska i građanska prava, prvo u Tuhlju, a onda poslije nadamo se i u Krapini. Za ono što smo lani tražili, uspjeli smo se izboriti, da imamo zavičajni govor kao predmet.   Učenici  dobivaju ocjene, upisuju se u svjedodžbe, sve službeno kako spada. Malo imamo problema jer nemamo gramatike i pravopisa. Učiteljica Smolić sama je osmislila program. Skupljamo riječi i na ovakav način kao što je ova večer, trudimo se popularizirati očuvanje zavičajnog govora i zainteresirati djecu. Već lani smo rekli da je zavičajni govor pao u zaborav, malo ga se srame, zaboravili su dosta riječi - rekla nam je učiteljica Ksenija Mihelec.           
Da se svi zajedno sjetimo ne- kih možda već i zaboravljenih riječi, učenici su svakom na ulasku podijelili cvjetiće od papira na kojima su riječi bile napisane s jedne strane na zavičajnom govoru, a s druge strane na standardnom jeziku. (S. Fu.)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Ovak jě pisano lâni:
http://www.sveti-kriz-zacretje.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=369 (http://www.sveti-kriz-zacretje.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=369)

iliVi:

ZAVIČAJNI GOVOR –ZEBIRNI PREDMET V NAŠE ŠKÔLE     

Sréda, 25. ožujka 2009. 

Grupa osmaša naše Osnovne škole u Svetom Križu Začretju okupljena u povijesnoj grupi koju vodi profesorica Ksenija Mihelec izradila je projekt kojim želi uvesti zavičajni govor kao izborni predmet u školi. O samom projektu, njegovom cilju, ali i aktivnostima koje su do sada uradili izvjestila nas je prof. Mihelec: Cilj našeg projekta je uvesti zavičajni govor svetokriškog kraja u našu školu kao izborni predmet. Učenici osmih razreda koji su se na jesen uključili u dodatnu nastavu iz povijesti sami su odabrali ovu temu. Njihovu želju da se u školi više govori kajkavski uočila sam dok su još bili u šestom razredu. Na satu povijesti, kad ne bi razgovarali o gradivu, sa mnom bi razgovarali kajkavski. Bili su uporni i stalno su isticali da je to njihov materinji jezik.

Slijedeće školske godine svaka će škola donijeti svoj školski kurikilum po kojem će svaka škola moći napraviti nešto po čemu će biti drugačija, posebna. Zato se nadamo da će se naš projekt ostvariti. Razgovarali smo s ravnateljicom i doznali da izborni predmet ima dva sata. Upozorila nas je na mogućnost da ministarstvo ne bi odobrilo taj predmet, te predložila mogućnost zavičajnog govora kao izvannastavnu aktivnost. Upoznali smo predstavnike lokalne zajednice s našim projektom i oni su nam spremni dati financijsku potporu.

* * * *

U našoj školi učenici su oduševljeni idejom o novom izbornom predmetu, a i većina učitelja se slaže da treba poraditi na očuvanju zavičajnog govora. Ankete koje smo proveli među učenicima, učiteljima, roditeljima i u našem outlet centru «Roses», pokazale su nam da je naše narječje zapostavljeno u medijima i da se sramimo na javnim mjestima govoriti kajkavski. Krenuli smo u « akciju «. Postavili smo plakat s pitanjima i kutiju u koju su učenici mogli ubaciti svoje prijedloge vezane uz naš projekt. Zanimalo ih je tko bi predavao zavičajni govor. Mislimo da bi to trebala biti učiteljica hrvatskog jezika koja govori našim, svetokriškim govorom. Organizirali smo posjet «Kajkaviani», udruzi koja se bavi očuvanjem kajkavske kulturne baštine. Napisali smo «Mali rječnik kajkavskih riječi» i uvjerili se da smo puno kajkavskih riječi zaboravili. U našoj školi ugostili smo gospođu Nevenku Gregurić i gospodina Rajka Fureša koji njeguju kajkavski jezik i pišu u «Zagorskom listu». Pohvalili su naš projekt i misle da bi se na taj način moglo puno napraviti glede očuvanja zavičajnog govora. Projekt smo predstavili ravnateljici škole, učenicima i roditeljima petih razreda i bit će prezentiran na radiu «Kaj». Trebalo nam je puno truda da bismo «preveli» tekst sa štokavskog na kajkavski. Naime, naš ćemo projket, na zavičajnom govoru, predstaviti u Tuhlju na «Smotri projekata za ljudska prava i demokratsko građanstvo». Ostvari li se naša ideja, buduće generacije puno lakše će se izražavati i neće za svaki riječ morati dobro razmisliti «kak ide na kajkavski».

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


Ne dopustimo da se kajkavski jezik svede na liriku malobrojnih pjesnika, a da nestane iz svakodnevnog govora.

Obširnešě:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg5342/#msg5342 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg5342/#msg5342)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Travanj 04, 2010, 12:37:53 prijepodne


Vuz križni pût hrvackoga kajkavskoga jezika:


prof. Željko Funda
                                     Kak sem zgubil harc za Kajkavski jezik
                                                        od Kajkavskeh himbenikov


                                     Reč materinska od đemanta vsakoga vsakomu ne preštimanejša
                                                                                           (parafraza Krleže)

Vsi se slažeju da je do 1836. (ilerizma) Kajkavski bil jezik. Vsi se takaj slažeju da je odunda on izvustje. Oni to tak jočivestnem deržiju da si ni „prosta“ pitanja ne postavljaju. Kak je, i je li, moguče delingvizerati jen jezik? 1 Po čemu, po kotereh jezičneh lastovitosti je Kaj dijalekt? Je li Kaj išče ima fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksiku koteru je pre ilerizma imel? Če je Kaj dijalekt, kak da se on na dijalekte deli2, anda, sam na sebe? More li se na jene pelde pokazati to delenje Kaja kak dijalekta? Kak to da se jen Zagorec, gda govori na Kajkavskomu dijalektu, i jen Dalmatinec, gda govori na Čakavskomu dijalektu, kak to da se oni ili nikak ili slabo razmeju čeprem istomu dijasistemu/jeziku pripadaju? I tak dalše, i tak dalše ...

Rekel bi da je temu tak ponajveč3 polak politike, kak predi, tak i vezda, tijam polak hudo podobneh zrokov. Kak je ilerizem bil gibljaj za oslobođenje južneh Slavenov od Austrijske dominacije, tak je novoztvoreni “Ilerski“ jezik trebal biti najvažnejši štrument koteri je šče v narod neformerani puk Kranjske, Istre, Horvatske, Dalmacije, Slavonije, Bosne, Hercegovine, Černe Gore, Serbije i Bulgarije zkup trebal privleči jenem, Ilerskem narodom ga čineči. Čist logično, kak opasen po monarhiju on je formalno zebranjen 1848. Nu, on nastavlja živeti i razvijati se pod imenom Horvatski jezik, anda, jezik malobrojnoga naroda kaj na malomu teritoriju živi i ter zato za monarhiju neje opasen. Jeno dugovanje je tu kuriozno. Ono kaj je „Ilerski“ bil za Habsburšku Monarhiju, to je isto Kajkavski za Horvatsku trojednicu bil: faktor dezintegracije, ono kaj Trojednicu zaprečuje v jeno političko telo, v (lestor) Horvatsku se pretvoriti. Zato mu je trebalo zeti ime (od Horvatskog postal je Kajkavski), trebalo ga je v regionalno ograničeni dijalekt pretvoriti, trebalo ga je stigmatizerati kak provincijalen, bezjački, selski, primitiven, konzervativen itd.

V Karađorđevićovske Jugoslavije priča se nadalšala. Pokehdobe se nova južnoslavenska zkupnoča stopram formerala, trebalo ju je čuvati (kot joko v glave) i z odhitavanjem vseh lokalneh, regionalneh, tijam i nacionalneh osebujnosti4. Njejnomu formeranju je predhodilo Horvatsko odvajanje od Austro-Ugarske Monarhije ter je i za Horvatske interese bolše bilo da se preveč ne kajka ter da se ni teoretski v Kajkavsko pitanje ne peha5.

Nu, razvitek Horvatskeh osebujnosti ne se dal preprečiti. Kak najava procesa, Domjaničov versovnik Kipci i popevke zišel je vre 1917., a sledil je V suncu i senci, 1927. ter  Po dragomu kraju, 1933. Plava gora, versovnik Tomislava Prpiča, vundat je 1923. Nikola Pavič leta 1924. vundaje Pozableno cvetje, Krleža štampa Galovičove Z mojih bregov leta 1925. napokoncu je došla koruna, Krležina čestitka stote obletnice ilerskoga gibljaja, Balade Petrice Kerempuha!

V Titove Jugoslavije se z jezikom takaj događalo nekaj podobnog. Po gdo znakoteri krat v hištorije, jezik je bil štrument realizacije političkeh ciljov. To znamenuje da je „Horvatsko-Serbski“ 6, koteroga je politika forserala, imel funkciju včverščuvanja „bratstva i jedinstva“, temelja Titove nutrašnje politike.

Hištorijsko interesno hižništvo ne se ni pol stoletja oderžalo. Čem su zasebni interesi narodov Jugoslavije ojakšali, vse več su v konflikte dohajali. Glede Horvatske, njejna emancipacija od statusa „Jugoslavenske republike“ do statusa samostojne deržave pričela je z borbum za samostojni Horvatski jezik. V takovem hištorijsko-političkem pogodom Kajkavsko pitanje se ne aktualizera. Stopram z pokazum Horvatskoga pramaletja 1971. moglo se glasnejše i kajkati. Za reči je da je kajkanje jen od štrumentov tega protuletja isto kak i njegov rod7. Ono ga nazveščjuje i trasera mu put, nu takaj ono je neaborterano dete i gda je protuletje vgašeno8. Z dezintegracijum Jugoslavije i „kroatizacijum „ Horvatske9 Kajkavsko pitanje se aktualizera. Več ne nespadno pitati: Kaj je denes Kaj? Kaj je nama Kajkavcom Kaj? Kaj su severni Horvati prez Kaja? Je li ga treba odhititi v ropotarnicu preteklosti? Je li on zaprečka Horvatske sloge i zkupnosti? Zakaj ne prijeti Krležin pozov v obličaju njegoveh Balad, najbolšoga versovnika Horvatske poezije XX stoletja, ter tak nadalšati? Kaj ne „reč materinska (vendar) od đemanta sakega preštimanejša“ 10? Ne da se lestor versovniki pišeju, pišeju se kajološki eseji, v Kaju Antun Šojat tijam gramatiku Kajkavskoga piše11.

Od 1971. počinje se ztvarjati ono kaj ja zovem „Kajkavska kritična masa“, zkupina za Kaj emanciperajučeh i revitelizerajučeh versovnikov, romanov, novel, antologij, navučneh zbiratvi, kajološkeh esejov, dijalektalneh rečovnikov, reprintov12, zgodopisov, pogdeneh publikacij, recitalov, zlagatvi knjig, radijskeh i televizijskeh emisij itd., a kotera Kajkavsko pitanje se aktualizera ter, po meni, relingvizaciju i standardizaciju Kaja mogučum čini. Potlam skoro 50 let ta masa dohaja do križišča: il se bu pričela vmeljivati13 il bu dopeljala do nekakovoga (relingvizeranoga) modernoga Kaja.

V takvomu obzorju gledajuči proces Kajkavske preteklosti i njegove ovocajtne revitalizacije, ja sem probal jenu varijantu relingvizacije Kaja z svoji zdelinam ter javni nastupi, anda, praktički ztvoriti. Zato sem:

1. Da bi po/dokazal da je relingvizerani14 Kaj vporabljiv i za najvekše vmetelničke dosege, preobernul sem Shakespeareove sonete15.

2. Da bi po/dokazal da se more pisati relevantna Kajkavska proza, napisal sem roman Ljudeki 16.

3. Da bi pokazal da se na Kaju more i o abstraktneh, tijam metafizičkem temam pisati, vundal sem svoje versovnike: Srečovnjaču 17, Mocartenje 18, Alelujni smeh 19 ter Sonete Bogu 20.

4. Da bi po/dokazal da se na Kajkavskomu jeziku more Kajkavska gramatika napisati,  vundal sem Malu gramatiku Kajkavskoga jezika 21.

5. Da bi po/dokazal da se mora Kajkavski govoriti gda se o Kajkavskem temam dela, ja sem v takovem prigodam navek Kajkavski govoril22 imajuči da pameti da moj Kajkavski niti je jedini, niti obvršen, neg da je stopram jena moguča varijanta.

6.  Da bi po/dokazal da se Kajkavski more vporabiti v kajološkem esejom, napisal sem: 1. Kajkavski jezik, Varaždinski književni zbornik 6, str 189-195, Varaždin, 2002., 2. Kajološko-kajofilsku deklaraciju o Kajkavskomu jeziku, VKZ, str 179-180, Varaždin, 2003. 23, 3. Kaj kak Kaj, v zkupniku Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, str 497-508, Zabok, 2006. 241, 4. O potreboče normeranja Kajkavskoga jezika, VKZ, str 99-105, Varaždin, 2008. 25, 5. Kajkavski jezik, znovič, Hrvatsko zagorje, str 169-173, Krapina, 2001. 26   

7. Da bi po/dokazal da se Kajkavski more reči ono kaj je na Štokavskomu napisano, sam sem kajkavizeral Posao da Kaj bude jak, recenziju moje preobernitve Shakespeareoveh sonetov, od Božica Jelušič, str 178-184.

8. Da bi po/dokazal da se Kajkavski more vporabiti v pisanju komedij, napisal sem radio-komedije Merdulanje i Poslednja komunista pasija 27.

Zabadav. Utaman. Uzalud. Zahman. Prez ikakovoga rezultata. Čista totalna zguba. Znakovito je da sem ja harc zgubil a da nijeden boj zgubil nesem. Kajti, moji protivniki nesu napisali nijen članek v koteromu bi moje teze pobili28, nesu ni na jene navučne zbiratve nje zkotrižili. Zgubil sem polak nezaintereseranosti Kajkavskeh intelektualcov, polak njeve lenosti, indiferencije ter dobro zorkestrerane ignorancije 29 mojeh protivnikov. Zgubil sem i zato kaj več ne vidim zmiseli da sam za druge i mesto drugeh harc voditi doklam se tem drugem gli fučka kaj se v boju za Kaj događa.
Niti sem našel ijenoga zveznika30, niti sem ikoga napeljal da piše prozu (eseje, kritike) na Kajkavskomu jeziku31, niti sem ijenoga Kajkavskoga poslenika pridobil da na Kajkavskem navučnem zbiratvam govori Kajkavski, niti sem ze svojum gramatikum ijenoga „vitiznanca“ navčil, rečemo, da v Kajkavskomu nema duge vnožine32, niti sem, inzistirajuči na profesionalnosti i poznavanju Kaja kak jezika, Kajkavsko vitiznanstvo zdigel barem za jen milimeter. Nesem ni Kajkavske zgodopise kak su Kaj i Hrvatsko zagorje kajkavizeral ni 1%, nesem nič polučil ni med mediji kaj se delaju na Kajkavskomu govornomu prostoru33 itd., itd. Čista, totalna zguba. Obladali su me oni kotere ja zovem kajofilci i kajoficleki, anda, Kajkavski komedijaši koteri zpelavaju komediju Revitalizacija Kaja z figam v žepu. Čeprem su visoko školuvani, oni nemreju razmeti, za me elementarnu terditvu da se štokajuči Kaj vubija. To, štokanje o revitalizacije Kaja, to je mezga te komedije. Kajti, i najlepše, najdobrohotnejše, najpofalnejše štokanje o Kaju, Kaj truje, nezametno, nežno i prezbolno, al nepovratno. Z ovakovum, dvoličnum jezičnum praksum, z ovakovem patronizeranjem, Kaj postaje jezični debil, hendikeperan, ono kaj je nesposobno samo se za se skerbeti34.

Ne nečasno harc zgubiti, poglavito če se od bolšeh, časnejšeh, plemenitejšeh zgubi, od oneh koteri Kaj več radi imaju. Nu, da poglednemo od koga i kak sem ga ja zgubil.
Lekmestu je reči da sem zgubil polak svega programa relingvizacije i standardizacije Kaja. Nu, oni koteri su me obladali, Kajkavski falšivci i himbeniki, defineranoga programa/ projekta o emancipacije Kaja nemaju. Zaprav, oni nemaju nikakovoga programa glede njegove emancipacije. Pre bi rekel da im je vsejeno. Morti bi se tu moglo zpomenuti dva dost nezelaborerana probljaja. Jen je stopram skica ponajveč za Kaj v poezije, drugi je kup Pilatušovskoga premišlavanja i dvojbi.

Pervi je tzv. „novi kajkavski program“ Denisa Peričiča, koteri v eseju Kajkavska lirika Tomislava Ribića ili uvod u „Novi kajkavski program“ veli: „ ... kajkavština shvaćena kao jezik, a ne dijalekt; uporaba (znatno osuvremenjenoga) kajkavskoga leksika i fraza na tragu starijih kajkavskih pisaca, a ne pojedinačnih lokalnih govora; unatoč toče odmak od bilo kakve vrste kajkavskoga jezičnoga purizma, neopterećena, propulzivna kajkavština sposobna apstrahirati i težnje prema standardizaciji, i lokalne idiome, i štokavizme i internacionalizme“ 351. V eseju  Budućnost kajkavštine 36 isti autor sugerera da je ovak viđen Kaj zaprav njegova dojdučost. Po meni to je čušpajz Kaj, to je Kaj koteri se more dobro rabiti jedino v tzv. postmodernističke poezije, a nikak v ikakove kritičke proze.

Z kondicionali bogati esej Je li moguća i da li nam je potrebna standardizacija kajkavskoga jezika 377 Jože Skoka pun je retoričkeh pitanj i odpreteh dvojbi je li standardizacija (relingvizacija) Kaja potrebna388. On, rečemo, tak tipično kondicionalno veli: „A ona (svekajkavska sinteza, op. aut.) bi bila stvaranje novog, umjetnog i neprirodnog jezika koji teško da bi mogao obavljati svoju primarnu funkciju.“ (str 159) Krivo, gospon profesor,  kajti to ne bi bil ni novi ni zmeštruvani ni neprirodni jezik. On bi bil vekša, širša, bogatejša varijanta lokalnoga materinskoga idioma koteru bi, kak i vsaki standardizerani jezik, poglavito Kajkavski zpisatelji i intelektualci trebali znati, ne vsi. On ne bi odhitaval Kajkavska izvustja i lokalne govore, neg bi bil njehova nadgradnja. Jedino v pričetku vpeljavanja standardizeranoga/ relingvizeranoga Kaja bilo bi, kak i navek, porođajneh muk. Medtemtoga, zato obstoje Kajkavski mediji kak je zgodopis Kaj, gde je dvoječi gospon član vurediteljstva, a koteri bi mogli i morali aktivno promoverati jezik (kak negda Danica Horvatska Štokavski) koteri oni tobože promoveraju39. Nu, oni su neverujuči i nevupajuči, oni su himbeni i hamižni. Z takovem nigdo se nigda ne pomogel pa se ne ni Kaj40. Štokajuče, Pilatušovsko vurediteljstvo Kaja, ljudi prez Kajkavskoga erosa, anda, prez vere i vupača41, more kak i do vezda dugoročno lestor na hasen Kajkavske škode delati. Če se ne pripeti nekakova Kajkavska revolucija, če ljudi ne razmeju da se tu dela o dekajkavizacije kajkaviane, Kaj bu vse fletnejše gingavil. Tragikomično je da je jen od glavneh faktorov Kajkavske dezintegrecije gli patetično krakorenje o potreboče čuvanja reči materinske teh „Brut-alneh“ kajofilov. Pokehdobe je puno autorov interesno povezano z Kajovci42, pripetilo se nič ne bude. Lastovito se nič pripetilo ne bu kajti sem ja jedini koteri im v joči vre nekaj let govori da su Kajkavski poškodniki. A jen kot nijen. Vapijuči v puščave od nezameranja, nebatrivosti, ničemurnosti i prilizavanja.

Isto se more reči za Kajkavianu, išče jenu štokajsku i benignu (Kajkavsku) družbu. Delati reprinte kak dela Alojz Jembrih je fale vredno, al ni dost. Kajkaviana bi morala kajkati i v govoru i v pismu vre polak svega imena i verodostojnosti. Nu, doklam ju nevupajučeci vodiju, a vodiju ju, to se pripetilo ne bu. Tak se ne zameralo Ministarstvu kulture, Matice Horvatke, političari, Radiju Kaj, ne se burkalo, dobila se bu tu i tam kakova kost medijske pozornosti  i – mirna Bosna. Potlam promoveranja Shakespeareoveh Sonetov v dvorcu Golubovec, ja nijenu svoju knjigu več tam, v centrale Kajkaviane, nesem promoverati mogel. Il sem bedastoče pisal i za te bedastoče dobil nekakove nagrade il sem Jembrihu i njegove bende bil preradikalen. Morti preveč Kajkavski.

Kaj vezda? Kak dalše? Naj bu raztakanje, nič. Če nikoga zvun mene ne briga, zakaj bi mene bilo? Če se nigdo zvun mene neče kajjopcom zameriti, zakaj bi se zmir ja? Če vsi misliju da dotičniki dobro delaju, zakaj da se mučim misleči proti vekšine? Če ti ljudi intelektualnoga poštenja nemaju, zakaj da ga ja zmir prebuditi hočem?

Anda, naj bu – Što. Da završim s Alojzom Jembrihom i na način kako on to priželjkuje: „ Stoga, još jednom ponavljam, danas nam treba sveobuhvatna povijest kajkavske književnosti i kajkavskoga jezika na hrvatskome i engleskome jeziku!“ 43 (sic!) Dakle, Kaj na štokavskom, Kaj na engleskom, nikako ne na kajkavskom. Neka tako živi slatki naš Kaj, to jest long livein its grave.

P.S. Pardon me, but why don't we join the trend and speak English?


Nâstavek vu sledečomu listu
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Travanj 04, 2010, 12:45:32 prijepodne


Nâstevek prethodnoga lista

Pripomene:

1.   Kajti, če su lingvistički konstituensi jenoga „idioma“ (fonologija, morfologija, sintaksa, leksika) ostali isti, kak to da te idiom več neje jezik, ono kaj je predi bil? Kaj ne moguče da su dotičniki, štokajci zaprav, zmešali lingvističku substancu i družtvenu funkciju tega idioma? Kajti, je, Kaj je zgubil svoju družtvenu (političku, ekonomsku, edukacijsku, religijsku itd.) funkciju al je zederžal i občuval svoje jezičke lastovitosti, svoju lingvističku substancu. V te zmiseli, zato bi ga, po meni, bolše bilo regionalnem jezikom zvati, ne izvustjem. Lestor da dodam, izvustje/dijalekt je stopram jena od velkobrojneh varijant jenoga jezika kaj je za relativno mali kraj/regiju karakteristična, a kotera je po nekoterem osebujnosti razlučna od jezičnoga sistema koteromu pripada. Čem izvustje vekši kraj pokriva, tem je več lokalneh govorov ter su tak Bednjanski, Međimurski, Goranski, Sutlanski, Zagorski idiom dijalekti Kajkavskoga jezika. Na peldu, pokehdobe pokriva mali prostor, Bednjanski se ne deli na lokalne govore, dočim se Zagorski deli.

2.   Tak ga logički konsekventno deli kajolog Mijo Lončarič.  Pogledni njegov esej Kajkavsko narječje v  Croatica kajkaviana, Zagreb, 1996., str. 479.

3.   Je ga je i karijerizma, intelektualne lenosti, ziheraštva, nezameranja, nevgrožavanja lastovitoga („velkoga“!) navučnoga imiđa itd.

4.   Ujević, Krklec, Krleža i šče nekoteri su po formeranju Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba pričeli Serbski pisati. To je njehov „priložek“ krepkoče i čverstoče nove deržave bil.

5.   Šče jen hištorijski kuriozum: na stotu obletnicu ilerizma, 1936., Balade Petrice Kerempuha su vundate, zišel je Ivšičov fundamentalni esej Jezik Hrvata kajkavaca, kaj bi moglo znamenuvati da hištorija sama nič od hištorije navčila neje kajti se znovič negirala, iliti da v hištorije nič definitivno neje kak predi, tak i vezda z, bumo rekli, Kajom, koteri po vsemu sudeči gingavi i propada, al bi isto tak mogel kot feniks vuzkersnuti.

6.   Gustejše „Serbsko-Horvatski“, kaj je dodatno znamenito.

7.   Zgodopis Kaj pričel je 1969. zhajati, Zelinski recital je pričet 1970., v Sanoboru je 1971. bil recital Horvatska zemlica...

8.   Kaj odunda nestajno zhaja, Zelinski recital šče živi čeprem je imel desetletno pretergnuče. Čeprem je i predi zišlo nekaj versovnikov (np. S. Draganič: Popjevka govorenja, 1966., S. Dominič: Zdenec na čislu leta, 1968., V. Vrđuka: Remiza, 1968., M. Krmpotič: Najlepše reči, 1969., B. Hlastec: Stari poti, 1970.,) največ versovnikov razlučneh autorov se vundaje il 1971. il potlam (M. Hegedušić: Žuli z vincem zalejani, 1971., B. Hlastec: Zvezde nad Sanoborom, 1971., Podravske senje, 1977., Na zemli tragi, 1980., Popevka zemlji, zkupnik, 1971., S. Bence: Sledi i tragi, 1971, D. Feletar: Moje Međimorje, 1971., I. Jembrih: Vse i dihanje, 1971., Mujceki se hinčeju, 1972., Spoved zemlje, 1973., Žerafke i vihri, 1980., S. Kancijan: Zbrani čemer, 1971., J. Stubičanec: Popevke, 1974., B. Pažur: Zmučene rieči, 1975., M. Krmpotić: Živlenje i senje, 1975., S. Petrović: Za nohti zemlja, 1975., Z. Crnec: Veter zgorec, žmahen griz, 1976., I. Horvat: Na mrtvi straži, 1977., E. Fišer: Morje zvun sebe, 1978., I. Golub: Kalinovečki razgovori, S. Dominič: Zebrane popevke, 1978. Za reči je da je vekšinu oveh versovnikov vundal „Zrinski“ z Čakovca i da je vureditelj bil Ernest Fišer.) Jedino se Sanoborski recital vgasil.

9.   Kultiveranje Horvatskeh osebujnosti.

10.   Krleža v Zastavam.

11.   Kratki navuk jezičnice horvatske.

12.   Največ ih je Alojz Jembrih pripravil. Pogledni njegovu bibliografiju.

13.   Poznavajuči vekšinu kajologov i Kajkavskeh vitiznancov, njehovu veru i njehovoga vupača, rekel bi da je, požalno, gli to verjetnejše. Nu, moram mam pridodati da rezultat ne odvisi od naše dobre volje i paščenja. Globalizacija, žderač vseh lokalneh, regionalneh, tijam i nacionalneh osebujnosti, mogla bi i najplemenitejše nakane vubiti. Vendar, če nemo mi, Kajkavski kajofilni dijaki, gdo bu? Če nemo zdaj, zutra prekesno bude. Denes se zgingavljeno telo išče da okrepiti, zutra se mertvo telo jedino kotrižiti bude moglo. Takaj se bude jako kakofono klaguvati dalo.

14.   „Relingvizerani“ Kaj je Kaj koteri premoščuje okoli 170 let njegove prisilne jezične hibernacije i koteri se nastavlja na „jezični“ Kaj od predi ilerizma, on koteri se i denes jezikom naziva. Zato je on arhaičen ter mu je to najvekša menjka, poglavito v cajtu gda vse mora biti moderno. Nu, istočasno to mu je i najvekša verloča kajti omogučuje Kajkavsku jezičnu čistoču, samobitnost i obilnost kotera more velke vmetelničke dosežke dati. Najbolši dokaz su Balade Petrice Kerempuha. Glavni razlog zakaj je to tak dobri versovnik je njegov jezik: svoj, čist, bogat i frižek čeprem je „arhaičen“. Paradoks je, al polak nerabljenosti ono kaj je staro, more postati novo, a ono kaj je novo, če je hudo rabljeno, pohaba se i zgledi staro. Medtemtoga, valujem, ostaje problem komunikativnosti: ono kaj se ne rabi, pozablja se ter išče da se človek pomuči če hoče razmeti kaj, rečemo, čeprem znamenuje, vupač, paščuvati, mentuvati, haba, tijam, vundatva itd.

15.   Tonimir, Varaždinske Toplice, 2000. Takaj sem preobernul nekaj pesmi: Walta Whitmana, Johna Miltona,  Johna Keatsa, Emily Dickinson, Roberta Frosta, Jamesa Joycea, Gerarda Manleyja Hopkinsa, Ralpha Waldoa, kaj je vundato v Kaju, Hrvatskom zagorju il v letopisu Varaždinskoga književnoga društva.

16.   Tonimir, Varaždinske Toplice, 2004. Kak polifonski, roman na skoro 50 načinov rabi Kaj. Moj ves Kajkavski opus izpisan je v Sonetom Bogu, str 118-122.

17.   Samizdat, Varaždin, 1991.

18.   TIVA, Varaždin, 1997.

19.   Samizdat, Varaždin, 2006.

20.   Tonimir, Varaždinske Toplice, 2007.

21.   Samizdat, Varaždin, 2004.

22.   Na svojem promocijam, gde sam sam sebi moral promotor biti kajti človeka koteri bi mogel i znal Kajkavski govoriti najti nesem mogel, na promocijam tujeh Kajkavskeh zdelovin, na navučnem zbiratvam (Čakovec, Krapina), na „okruglem stolu“ (Zelina, 2008. Tu sem polak tega zašpotan bil, dočim mi je Zelinski varaš mešter – čestital!).

23.   „Vu Visoke vučitelske škole v Čakovcu 25. 4. 2003. obderžan je „stručno-znanstveni skup„ Kajkavsko narječje i književnost u nastavi. Za to zpravišče napisal sem esej Moderna Kajkavska jezičnička i izvustnička poezija, se razme, na Kajkavskomu jeziku. Znajuči da se tam jako štoka, kaj je nespadno, zprot zdrave pameti i dobroga gustuša, ja, hlebinec, ponudil sem nazočnem kajologom i kajofilom ovu deklaraciju na podpis hoteči da se napokoncu nekaj konkretnoga počne delati na revitalizacije i emancipacije Kaja. Nigdo, gli nigdo ju ne podpisal, a nekoteri hudo kajofilni kajologi su ju razcopali kak nepotrebitu, nevažnu, smešnu, derzovitu, vkratko, kak hec!“ str. 179-180.

24.   Zvekšinum, esej je zaprav 9 kratkeh preobernitvi kajološkeh tekstov od 9 kajologov koteri su ih, kak se šika, na Štokavskomu napisali. Na koncu tega eseja vureditelj zkupnika Alojz Jembrih, doktor kajologije koteri nijen članek na Kajkavskomu ne napisal, predsedatelj Kajkaviane koteri nijen govor na Kajkavskomu ne oderžal, človek koteri krakori o „živosti Kaja“, misleči na mene napisal je: „Človek šteri se materinske rieči ruga (ovo je hudo Kajkavski, gospon doktor, prip. Aut.) i veli da on kajka, sam ze sebe bedaka diela. Prema svoje materinske rieči trieba se je s preštimavanjem ponašati. Znam da bi spisatelj štel vužgati Lyubav materinzkoga Jezika pri vsakem Horvatu kajkavcu, čini mi se da ju ze svoju „jezikovnu“ paradigmu ne bo vužgal.“ str 508 Tu mam treba reči jenu za kajologiju pogubnu činku: vu vsem kajološkem zkupnikom kotere ja znam (Krapinskem, Zabočkom, Zlatarskem, Čakovečkem) zvun mojeh esejov išče su tijam 2 (dva) na Kajkavskomu napisana: Od cintora do cybera, Božice Jelušič, ter Kak preađa kajkavska slava Đure Rašana, Zdravka Seleša, oba v Zabočkomu zkupniku.

25.    Ov esej je napisan za „okrugli stol“ kaj su ga Muži zagorskoga srca pripravili 2004. na temu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. Čeprem je na Kajkavskomu napisan, on neje vundat (cenzureran je) v zkupniku kaj je 2006. zišel v Zaboku (sic!). Se razme, vureditelj je bil doktor kajologije Alojz Jembrih!

26.   Esej je zvekšinum preobernitva eseja Čirila Čoha: Kaos i poredak ljubavi.

27.   Obe su zpeljane na Drugomu programu Horvatskoga radija.

28.   Oni to nesu ni mogli kajti su dovoljno zpametni da znaju da na moje Kajkavske eseje nemreju na Štokavskomu jeziku odgovarjati, a Kajkavski premalo znaju da bi mi na reči materinske odgovorili. Oni, kak Alojz Jembrih, moreju lestor švanjiti: „Samozvani 'Znal(a)c(i)', pa makar bio(li) i srednjoškolski profesor(i) engleskoga jezika, nema(ju) kompetencije niti filološki mandat (kaj pa je to? op. aut.) da nameću svoju samovolju cijelome kajkavskome govornom  području!“ (Kajkavski u povijesnom ..., str 121)

29.   Z svoji kajološki eseji ja ni v Kaj ni v Hrvatsko zagorje nemrem predreti. V, rečemo, Kaju se moji teksti (pesme, priče ponajveč) vundaju jedino če zgođajno dobim kakovu nagradu. Kaj mislite da je prez vraga kaj nijen odlomek z mojeg romana Ljudeki, za koteri sem dobil nagrade Galovič i Katarina Patačič, v notornomu Kaju ne vundat?

30.   A puno „pravoverneh“ kajologov se slagalo z menum – nu, lestor gda sme sami bili.

31.   Tijam eseji kaj o emancipacije i revitalizacije Kaja govoriju, na Štokavskomu su napisani. Poglednite lestor zkupnik Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju. Ti autori kak da su mišlenja da bi lestor nekakovi imbecili i njehova deca Kajkavski morali znati i rabiti ga. Oni, kajološki doktori, magistri, vsi odreda honorable men (kak Shakespeare vmorilce Cezara zove), v takovu Horvatsku jezičnu čistoču su zašli da im je kajkanje isto kaj i seljačenje, a kajkajuči, oni bi seljaki postali. Zaprav, istina je hudo prosta: te ljudi Kajkavski niti znaju govoriti niti na Kajkavskomu pisati. Groznejša, đavolska je mogučnost da se njemi Kajkavski govoriti i pisati zaprav gnjusi. Se razme, to je čist ljudski. Nu, nikak neje pošteno zagovarati Kaj (njegovu revitalizaciju) štokajuči z figum v žepu, iliti od Kajkavske „raje“ iskati da posel emancipacije/ revitalizacije/ relingvizacije (kak god to nazvali) zbavi. To je neverodostojno, himbeno, čalarno, nepošteno, grešno, neprofesionalno, hamižno, falšno, zmeknirepno, strašljivo i, kaj je najgorše, to je na dugšu stezu kajocidno. Zato ti dr-deki i mr-deki su za me pravi kajocidniki.

32.   Bik – biki, ne bikovi, kralj – kralji, ne kraljevi, tiger – tigri, ne tigrovi. Itd., itd.

33.   Kaj ne tragikomično da radijske postaje kaj emiteraju v Zagorju, Međimorju, Podravine, Prigorju na Kajkavskomu nemaju emisij (jena postaja se tijam Kaj zove!)? Kaj ne tragikomično da novine v našomu kraju imaju do največ 2-3% tekstov na Kajkavskomu? Če je Kaj temelj naše dedovine, kaj bumo mi svoje dece ostavili? Štokaj?

34.    Anda, „idiom“ na koteromu se nemre ni govoriti i pisati, idiom o koteromu se more lestor Štokavski pametuvati ter prek „brig“ o njemu do honorarčeka dojti, do televizije, do javne pozornosti, do družtveneh počasti, do dr il mr tituluša. Kak nisko.

35.   V zkupniku Učitelj, Čakovec, 2002., str 120-121. Prosim, zapazite velko N.

36.   V zkupniku  Stvaralački potencijali u funkciji društveno-ekonomskog i kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske, HAZU, Varaždin, 2002., str 375-385.

37.   V zkupniku Kajkavski u povijesnom ..., str 156-163.

38.   On zaobilazi pitanje je li ona moguča.

39.   Išče i išče i išče: Kaj se štokajuči vubija. Kaj se štokajuči vubija. Kaj se štokajuči vubija.

40.    Vsejeno, oni se ne daju proč, oni su vre letmi nezmenljivi, oni sami sebi pišeju superlativne recenzije, oni tijam pišeju recenzije za knjige gde su oni sami tema, oni sami sebe promoveraju kak „zdrave“ Kajkavske poslenike, oni su sami sebi zvir citatov, oni se pošiljaju na gostovanja, oni si deliju nagrade itd. Kak člani Kajkavskoga spravišča, jene hudo benigne, zmir štokajuče Kajkavske družbe, oni peljaju/ krojiju Kajkavsku jezičnu politiku. Oni su faktor koteri onemogučuje da se ikaj novog na Kajkavskomu polju pripečuvati prične. Oni, ta nesrečna Kajkavska Naša ztvar, Talijanski cosa nostra, (Fišer, Kalinski, Pažur, Skok, a v novejše dobe im se (sic!) jako rado šče neki njehovega draganja željneh autorov, te su največ „zaslužni“ kaj se moja Kajkavska štorija ovak dokočuje.

41.   Kaj ne bi oni morali pervi Kajkaski govoriti i pisati? Kaj ne bi tak bili verodostojni? Pokehdobe oni to ne delaju, kak im se more veruvati? Kak ih neje sram ikaj o emancipacije i revitalizacije Kaja govoriti? Lestor prečtejte članke Nekoliko misli o fenomenu kajkaviane danas Ive Kalinskoga ter Ponavljanje gradiva o visokoj razini i kontinuitetu kajkavštine Božice Pažur (Kajkavski u povijesnom obzorju... , str 35-36 ter 31-34)  pa da vidite da oni deržiju fige v žepu za plemenitu nakanu Mužov Zagorskoga serca o vpeljavanju Kaja v pučke škole.

42.   Trebaju ih da im pišeju (pozitivne, se razme) recenzije i promoveraju ih, da ih vundaju v Kaju, da ih na Zelinskomu recitalu nagrađujeju. Takovem se prilizavajuči, ti vitniki ne znaju da tak amenuju jezičnu politiku lažno kajofilnoga vrediteljstva.

43.   Kajkavski u  povijesnom ..., str 123. Give me a break, Lojza. Be your guest.



Zvir:
12. zbornik Varaždinskoga kniževnoga društva, 2010.


Željko Funda

VARAŽDINSKI KNJIŽEVNI ZBORNIK 11


O potreboče normeranja Kajkavskoga jezika 7

Sažetak
Vpeljatva
Razvudenje
Potreboča standarda
Kajkavski dijalekti i Kajkavski standard
Zaključek

Pripomene
Rečovnik (ponajveč mojeh neologizmov/"neologizmov")
Leteratura

--------------------------------------------------------------------------

Sažetak

       U eseju "O potreboče normeranja Kajkavskoga jezika" ("0 potrebi normiranja kajkavskog jezika"), kao već mnogo puta dosad, nastojim pokazati da se u modernoj kajkavskoj književnosti stvorila kritička masa djela i manifestacija koja traži revalorizaciju i sistematizaciju te normiranje/standardizaciju koja bi u anarhoidnu, vrlo često amatersku i skribomansku praksu uvela reda i kriterije koji bi tu književnost učinili (estetski) vrijednom i (hrvatski) relevantnom. Budući da su se u našoj nedavnoj prošlosti nazori o našem jeziku stubokom mijenjali (primjer D. Brozović), ideja o normiranju kajkavskog jezika/kajkavskih dijalekata nije ni provokacija niti je anti-hrvatska, nego je lingvistički i literarno legitimna jer proizlazi iz potrebe za podizanjem kvalitete kajkavske književnosti. Normiranjem Kaja, osim što bi se on definitivno potvrdio kao jezik, stvorile bi se profesionalne pretpostavke za pisanje književno vrijednih djela jer bi kajkavska gramatika (kajkavski standard) od autora tražio stručnost te bi se tako u dobroj mjeri eliminirala skribomanija. Naravno, kajkavski standard ne bi ni za koga bio obvezatan. Osim na njemu moglo bi se pisati na bilo kojem kajkavskom dijalektu, što, dakako, u načelu, implicira izbor "neizbrušenog" instrumentarija te stoga nužno estetski inferiornije rezultate.


Nâstavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg10466/#msg10466 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg10466/#msg10466)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Travanj 17, 2010, 01:20:49 prijepodne


Vjesnik, 29. rujna 2009., Tribina

Zar će se kajkavska riječ održati samo u popijevkama?

Dosad je objavljeno nekoliko kajkavskih rječnika, ovih dana izlaze još dva nova a za koga, ako se ni književnici ni novinari njima ne služe? Kaj bo se kajkavska reč održala samo v stari popevkaj?


IVO HORVAT


Od seh mest na svitu i seh gradeh najlipša mi j' moja Crikvenica, i to pogotovo va rujnu, kad projdu ove ljetne vrućine i kad pasaju ovi silni turisti, iako oni donesu živost va život ovoga kraja. Ali najlipše su crikveničke bonace i tišine vu deveton misecu, kada gremo prema jeseni«, tako govori jedna od najsvestranijih hrvatskih književnica Ljerka Car Matutinović, u intervju koji je 3. rujna objavio Novi list u svom stalnom tjednom prilogu na čakavici »Besedi«. Divota za čitati! Lepo za šteti!

A da bomo mi kajkavci, i mi Međimorci, dočakali da nešteri od naših književnikov tak progovori na kajkavskom, na svemu zavičajnom govoru, vu nekvom intervjuu vu nešteri novinaj? Najde se tu i tam da Ivica Jembrih napiše par reči vu »Međimurju«, ali pravoga teksta, pravoga razgovora ili komentara na kajkavskom ne moči najti. Kajkavsku liriku ili pripovest, to se najde vu Zborniku, ako niagdi drugdi, ali vun toga nikaj. Zakaj? Kaj je publicistika samo za štokavce? Kaj je razgovor za televiziju ili radio moči obaviti samo na standardu? Ako moreju Istrani, Primorci i Dalmatinci na svoji čakavici, kakva goj bila, zakaj ne bi mogli Međimorci, Zagorci, Podravci na svojem kajkavskom govoru? Po čemu smo mi slabeši od njih?

Nijedan moj apel prije desetak godina (u Vjesniku od 11. svibnja 2000.) u kojem sam zamolio poznatoga kajkavologa dr. Miju Lončarića da obrazloži svoju tvrdnju, izrečenu na simpoziju u Čakovcu, kako kajkavski nije živi kajkavski jezik, on mi je odgovorio: »Mislim da će se Horvat složiti s time da hrvatski kajkavski književni jezik kao standardni jezik nije više u funkciji. Kada se kaže da se tim jezikom i danas mogu pisati i znanstvena djela, može se reći da je to istina, ali to nije normalno.« (Vjesnik, 15. travnja 2000.).

To nije normalno! Kako je to tada bolno odjeknulo u širem krugu promicatelja hrvatske kajkavštine, ne samo kao jednog od jezičnih izraza i stilova hrvatskog jezika na kojem se stvaraju književna djela, nego i u novinarstvu, u publicistici. Ako mogu čakavci, zašto ne bi mogli i kajkavci? Ako može Ljerka Car Matutinović i stotine drugih književnika i novinara govoriti i pisati u novinama na čakavici, zašto ne bi moglo stotinjak književnika i novinara na kajkavici u zagrebačkim, krapinskim, varaždinskim, čakovečkim i koprivničkim listovima? Gorčanci bi rekli: »Tre se samo hapiti.«

A pogotovo bi se trebali hapiti u časopisu Kaj koji ove godine obilježava 40. obljetnicu svoga izlaženja, ali u slavljeničkom broju, u proslovu i u drugim tekstovima vezanima uz obljetnicu, uredništvo nije objavilo nijednu kajkavsku riječ, a kamoli cijeli članak na kojem bilo kajkavskom idiomu.

Kaže: nema novinarskog jezičnog standarda za kajkavski; nema publicističkog funkcionalnog stila za kajkavski. Kako to da ga imaju čakavci? Čitajte »Besedu«, izlazi svakog četvrtka u Novom listu na čak četiri stranice. Standard i stil nekog narječja rađaju se pisanjem, objavljivanjem.

Uostalom, neki primjeri demantiraju neuvjerljive tvrdnje da nemamo ovoga ili onoga. Pročitajte knjigu kajogleda »Od cintora do cybera« hrvatske književnice i publicistice Božice Jelušić iz Đurđevca pa ćete vidjeti kako vješto vlada i stručnim i publicističkim kajkavskim »cvetjem sakojačkim«: »Zemimo si k pameti kak su si i naši stari zeli i z tem se preštimavali zanavek: kajkavski se zove naš jezik, a vse su nam drugo štake za po putu životnomu štakati...«.

Da ne spominjem Željka Fundu, poznatog pjesnika i autora kajkavskog romana »Ljudeki«, koji je svojim zauzimanjem za stvaranje kajkavskog standarda uzburkao književne i jezikoslovne krugove. On je vlastitim publicističkim tekstovima i kajkavskim prijevodima tuđih stručnih radova pokazao i dokazao što se sve može izraziti na kajkavštini (vidi Zbornik radova sa znanstvenih skupova u Krapini 2002 - 2006.).

Završit ću citatom iz jednog publicističkog teksta na kajkavskom dr. Zvonimira Bartolića, objavljenoga 2000. u godišnjaku »Panonska ljetna knjiga« u izdanju Panonskog instituta u Gottenbachu u Austriji: »Denes vnogi narodi, kojih je jezik imel takvu sudbinu kak i horvatski, obnavljaju svoj jezik. To moramo napraviti i mi Horvati. Rečenička zakladnica horvatskoga kajkavskog i horvatskoga čakavskoga jezika mora biti prevzeta v horvatski književni jezik.«

Dosad je objavljeno nekoliko kajkavskih rječnika, ovih dana izlaze još dva nova, a za koga, ako se ni književnici ni novinari njima ne služe? Kaj bo se kajkavska reč održala samo v stari popevkaj?


Autor je novinar i publicist iz Zagreba
http://www.vjesnik.hr/html/2009/09/29/Clanak.asp?r=sta&c=1 (http://www.vjesnik.hr/html/2009/09/29/Clanak.asp?r=sta&c=1)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Travanj 17, 2010, 01:25:49 prijepodne


Tréba kaja, trebalo bi kaja, …..
(tak neki "kajkavologi" (kak vuškopleni, kajka-voli,) govore od mladosti do penzijě (penezijě radi)).
Operâcija vuspela, pacijént samo kě né mrl.

Imam tě rad mama, al ně višě od Dinama -
imam te rad kajkavski, al ně višě od foteljě i ka(j)irskě egiptologijě

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *   

Vjesnik, 27. siječnja 2010.
 
 
Treba mijenjati svijest o narodnim govorima

Materinski jezik učimo u obitelji. Ne smijemo ga zanemariti, odbacivati, a najmanje sramiti se svojega materinskoga govora za račun književnoga. Naravno, moramo također što bolje ovladati i književnim jezikom, koji je jedinstven za cijeli narod, cijelu naciju

Nakon roditeljskoga doma, veoma su važne jaslice i vrtići, jer oni su zamjena za roditeljski dom. Tamo se djeca sada uče samo književni jezik. Trebalo bi razmisliti bi li uz njega bilo dobro služiti se i dijalektom, kao što se to primjerice radi u takvim ustanovama u Gradišću, u Austriji, gdje djeca uče i književni njemački, a služe se i hrvatskogradišćanskim jezikom.



MIJO LONČARIĆ

Javljam se u vezi s člankom cijenjenoga publicista (i nekadašnjega Vjesnikova urednika) Ivana Horvata (Međimorca) »Zar će se kajkavska riječ održati samo u popijevkama?« (Vjesnik, 29. rujna 2009.) U njemu me citira. I osobno smo prije razgovarali o pitanjima o kojima piše, no ovdje se javljam radi drugih čitatelja kojima možda nisu stvari jasne u vezi s dijalektima, narodnim govorima, ne samo s kajkavštinom. (U prilogu u Večernjem listu govorit ću o tome ima li kajkavštine previše ili premalo na radiju, jer se o tome tamo pisalo.) On me citira: »Mislim da će se Horvat složiti s time da hrvatski kajkavski književni jezik kao standardni jezik nije više u funkciji. Kada se kaže da se tim jezikom i danas mogu pisati i znanstvena djela, može se reći da je to istina, ali to nije normalno.« Sve što sam tada napisao istina je. Normalna je čovjekova težnja za čuvanjem svojega materinskoga govora kao važne značajke identiteta. Međutim, i više od toga - to treba biti i društveni cilj. Mislim na čuvanje i svojega prvoga govora, materinskoga, govora svojega rodnoga mjesta, svojega prvoga idioma. Kada je riječ o manjem mjestu, selu, onda se točno zna o čemu je riječ, na većem ili manjem području imamo više takvih jedinica, idioma, a u jednoj većoj urbanoj jedinici rezultantu varijante književnoga jezika i više-manje različitih mjesnih govora koji centar okružuju.

U tome često ima nerazumijevanja, pogrešnoga pristupa i nastojanja, akcija, čak i retjerivanja. Za primjer polazim od svojega dvorišta, praga.

Među nama kajkavcima postoji tendencija, veća ili manja, moda, da se žali što smo mi za Hrvatskoga narodnoga preporoda napustili svoj književni jezik utemeljen na kajkavskom narječju. Međutim, ilirci koji su uzeli za zajednički književni jezik svih Hrvata idiom osnovan na štokavskome narječju, nisu to učinili nepromišljeno, bez razloga i cilja. Između ostaloga, većina Hrvata štokavci su. Preporoditelji su time dali najveći doprinos ujedinjenju svih Hrvata - i stvaranju moderne hrvatske nacije - pa se zato i taj pokret opravdano kao jedini naziva Hrvatski narodni preporod. Sjetimo se samo što je o tome pisao kajkavski pisac Josip Šipuš potkraj 18. stoljeća. (Drugo je pitanje bi li bilo bolje, kao što danas ima mišljenja, da je to ikavština, a ne ijekavština.)

Zbog toga se također Ljudevit Gaj, vođa Hrvatskoga narodnoga preporoda, naziva i ocem hrvatske nacije. Zato su nerazumljivi, neopravdani, vjerojatno ne i toliko jaki da bi bili štetni, pokušaji osporavanja tih neprocjenjivih zasluga za hrvatski narod.

Također se govori o tome da bi opet trebalo pisati kajkavski ne samo književne i prigodne tekstove nego i »normalne«, znanstvene i slično. Govori se o pisanju kajkavske gramatike. Napisano je dosta, možda ne koliko bi trebalo, kajkavskih »gramatika«, tj. opisa jednoga mjesnoga govora, konkretnoga organskoga idioma (njemački: Ortsgrammatik). Napisano je dosta »poredbenih« kajkavskih gramatika, tj. prikaza govora pojedinih područja, skupina i dijalekata. No ne može se pisati normativna gramatika za sve kajkavce, jer su naši govori vrlo raznoliki, i to je upravo bogatstvo našega jezika. Kajkavci su imali, prije Preporoda, normativne gramatike; to su bile gramatike književnoga jezika zasnovanoga na kajkavštini.

Što se može učiniti? Prvo treba mijenjati svijest o narodnim govorima. Materinski jezik, prvi idiom, učimo u obitelji, dakle, u našim obiteljima mora biti pravilna svijest s ljubavlju i poštovanjem prema njemu. Ne smijemo ga zanemariti, odbacivati, a najmanje sramiti se svojega materinskoga govora za račun književnoga. Naravno, moramo također što bolje ovladati i književnim jezikom, koji je jedinstven za cijeli narod, cijelu naciju. To danas najbolje mogu i tu su najviše učinili javni mediji, primjerice televizija s vrlo popularnim serijama na narodnom govoru (»Naše malo misto«, »Gruntovčani«...) o folkloru i samim narodnim govorima. Nekad, a i danas, tu je važna škola, da razvija pravilan stav prema dijalektnom i da se narodni govor »iskoristi« kao polazište za učenje književnoga jezika. Postoje u školama radne skupine za njegovanje zavičajne riječi, postoji (fakultativna) nastava zavičajnoga govora. Treba napisati razlikovne gramatike i izraditi zavičajni rječnik za svaku osnovnu školu. (U tome su, između ostalih, mnogo učinili talijanski didaktičari, pedagozi, a kod nas je najviše pridonio, sada na žalost pokojni, profesor Stjepko Težak.)

Nakon roditeljskoga doma, veoma su važne jaslice i vrtići, jer oni su zamjena za roditeljski dom. Tamo se djeca sada uče samo književni jezik. Trebalo bi razmisliti bi li uz njega bilo dobro služiti se i dijalektom, kao što se to primjerice radi u takvim ustanovama u Gradišću, u Austriji, gdje djeca uče i književni njemački, a služe se i hrvatskogradišćanskim jezikom. Naravno, to bi stvorilo i znatne »tehničke« poteškoće. Međutim, ako nam je stalo do našega identiteta, a jezik je jedna od najvažnijih značajki, i to bi se moglo riješiti.

Problemi se rješavaju na onaj način na koji se to može, a ne nekim pogrešnim postupcima, jer se može učiniti više zla nego dobra. Tako je i s narodnim govorima, dijalektima, sa svima, ne samo s našima.

Autor je znanstveni savjetnik na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Zvir:
http://www.vjesnik.com/html/2010/01/27/Clanak.asp?r=sta&c=1 (http://www.vjesnik.com/html/2010/01/27/Clanak.asp?r=sta&c=1)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Travanj 17, 2010, 01:35:11 prijepodne


Vésnik, 9. velačě 2010., Tribina

Gle, kako tiho umire jedan jezik!

U priredbama i publikacijama priređenim zbog »očuvanja i njegovanja kajkavskog izričaja« autori ne rabe kajkavski makar bi i zbog svog imena i zbog onog što jesu to morali uvijek i svuda. Svoje neznanje hoće prikriti u "obvezu" da se javno govori i piše službenim jezikom, dakle - štokavski


Vsi te kalinski, pažurke, skoki, fišeri, jembrihi, blažeke, hranjeci, lončariči itd., a vsi oni su «honorable men» (kak Shakespeare morilce Cezara naziva), ti kaj svoju pluju materinsku reč, ti kaj kajkavski ne rabiju več.


ŽELJKO FUNDA


Ako se prelistaju važnije hrvatske dnevne novine i tjednici, ako se prelistaju nacionalni časopisi za kulturu, ako se prate emisije Hrvatskog radija i televizije, ne događa se ništa glede konstitutivnog dijela identiteta sjeverne Hrvatske, dakle, oko 1/5 njenog teritorija (Međimurje, Podravina, Prigorje, Hrvatsko Zagorje, dio Gorskog Kotara, Moslavine i Posavine) i 1/7 njenog ukupnog stanovništva, ne događa se ama baš ništa glede kajkavskog jezika. (On je, naravno, i sada jezik kao što je to bio i do ilirskog pokreta 1836. jer svoje bitne jezične osebine, fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksiku, nije izgubio. Zašto ga jo i danas jezikoslovci tretiraju kao dijalekt, to samo oni znaju.) Zbog općeg – ali ne i bez vraga! – muka, ignorancije i indolencije «reč materinska, od đunđa sakoga preštimanejša» (Krleža «Zastave») sve brže nestaje, sve brže postaje dio lingvističkoga muzeja mrtvih jezika. Ako se čovjek sjeti da mi već 20 godina imamo svoju, hrvatsku, državu, a koja bi, kao država, morala voditi posebnu brigu o elementima svoga identiteta, ako nas, dakle, više ništa stranog ne sprečava da njegujemo na tisuće cvjetova našega hrvatstva, nameće se pitanje zašto je tome tako, zašto se dozvoljava da dio naše ljepote bude «gone with the wind» (of history, op. aut.) Umjesto procvata svake vrste, što bi bilo logički za očekivati, kajkavski se sve manje pojavljuje i u medijima i u javnoj komunikaciji, čak i u sjevernoj Hrvatskoj.

Međutim, na prvi pogled, to uopće nije tako. Nikad se nije izdavalo toliko knjiga (pretežno poezije) na kajkavskom kao sada, nikada nije bilo toliko recitala (Zelina, Varaždin, Marija Bistrica, Krapina, Zagreb, Ivanec) i znanstvenih skupova (Čakovec, Krapina, Zlatar), časopis KAJ redovito izlazi, časopis «Hrvatsko zagorje» također, nikad toliko reprintova. Čak imamo i radio-stanicu Kaj, čak imamo i pivo Kaj, a bome ima i birtija koje se tako zovu! Izgleda da je došlo do kajkavske poplave, cunamija. Kajka se da se sve praši. Sve all right.

Nu, kaj? Je li zaista sve tako «kajkavno»? Nažalost, daleko od toga. Formalno, sve je kajkavsko, no u biti sve je štokavsko. Tragikomično je da prvi ešalon štokavizacije Kaja – a to je početak njegova utrnuća - čine kajofilni kajolozi (sic!) Umjesto da budu prvi koji emancipiraju «reč materinsku», umjesto da je u svakoj prigodi revitaliziraju, ti kajolozi je, govoreći štokavski u najboljoj karađićevskoj maniri, tretiraju kao jezik bezjaka, mužov i seljačije, kao idiom koji je nedostojan i njihova znanstvenog digniteta i njihova (naravno, samoproglašenog) sofisticiranog diskursa. Ti se ljudi čak nimalo ne srame govoriti o potrebi očuvanja i njegovanja  Kaja dok istovremeno nijedne kajkavske riječi neće ni napisati ni izgovoriti. Ono za što se oni bore, oni sami svojim nastupom i djelom opovrgavaju. Pogledajte samo zbornike s kajkavskih «naučnih skupova», sjetite se njihova usmenog izlaganja vlastitih radova, pogledajte časopise KAJ i «Hrvatsko zagorje», pročitajte pogovore knjigama kajkavske poezije, sjetite se promocija knjiga kajkavske poezije. Kajkavsko spravišče i Kajkaviana, društva za «očuvanje i njegovanje kajkavskog izričaja», u svim svojim publikacijama i priredbama ne rabe kajkavski makar bi i zbog svoga imena i zbog onoga što jesu to morali uvijek i svuda. Nažalost, tim ljudima, a radi se o 20-ak imena koja se već godinama pojavljuju u kajkavskoj kulturi, važnije su njihove sinekure, fotelje i honorari nego «reč materinska». Poznavajući većinu njih osobno, uvjerio sam se da je, osim njihova materijalnoga probitka i taštine, stvar tragikomično jednostavna: ti ljudi ne znaju ni govoriti ni pisati kajkavski iako su većina njih profesori, doktori i magistri! Svoje neznanje oni hoće prikriti u «obvezu» da se javno, na znanstveno-stručnim skupovima i od države dotiranim publikacijama govori/piše službenim jezikom, dakle, štokavski. Ta obveza je, dakako, izmišljena. Međutim, moralna obveza da govore kajkavski kad se radi o kajkavskoj temi, kad se to dogaađa u gradu u sjevernoj Hrvatskoj i pred kajkavcima za me je neupitna, naročito ako je sve dio projekta emancipacije Kaja. Međutim, i spraviščanci, i kajkavianci i «Muži zagorskoga srca» neprestano štokaju o Kaju. Oni neće shvatiti da «reč materinsku» tako ignoriraju i debiliziraju, da pomažu da što prije nestane. Jer, ako neće oni, znanstvenim titulama i opusom odičeni ljudi, tko će; ako takvi djelatno pokazuju da kajkati nije zgodno, zašto bi itko drugi.

To je razlog zašto i novine, radio-stanice i televizijske kuće u sjevernoj Hrvatskoj gotovo da i nemaju članka/ emisije na kajkavskom. Budući da su im dični kajolozi i kajkavski književnici dali primjer da to baš i nije pametno, budući da tako riskiraju svoj intelektualni dignitet, čemu da oni, novinari sa srednjom stručnom spremom, to rade.

Takvom praksom i kod običnih ljudi stvorilo se uvjerenje da je kajkati nepotrebno, čak antisuvremeno, čak nedovoljno hrvatski. Takvom praksom kajkavski je stigmatiziran kao zastarjeli provincijski «idiom» koji se upotrebljava samo onda ako se baš mora, ponajviše ako se naiđe na kakvog Dudeka. Zbog takve prakse, između ostalog, dogodilo se da u školi gdje ja radim, Prvoj gimnaziji Varaždin, nije obilježena obljetnica velikih kajkavskih pisaca Jurja Habdeliča (rođen 1609.) i Tituša Brezovačkog (umro 1805.) makar su obojica bili školniki u toj istoj školi, Habdelič možda i prvi školnik (sic!) Kaj da profesorski duhovni sladoledari selsku zlevku serviraju. Njihova sfera je Joyce, Proust, Kafka, oksimoron i licentia poetica.

I, kaj vezda? Kaj mi Mohikanci zevsem moremo narediti? Zgledi nič. Gospon Ivo Horvat ponajveč ter moja maloča vre leta vapimo z puščave Kajkavskoga slovstva da Kaj gingavi i zginjava. Pišemo i dokazujemo o potreboče da se o Kaju kajkavski rabi i v govoru i v pismu, da kajkavski intelektualci moraju pervi biti i z svojum peldum pokazati lepotu i zverhovitost «reči materinske». Zvun ignoreranja i podsmehavanja od teh «reči materinske» pilkov drugo doživeli nesme. Vsi te kalinski, pažurke, skoki, fišeri, jembrihi, blažeke, hranjeci, lončariči itd., a vsi oni su «honorable men» (kak Shakespeare morilce Cezara naziva,) - ti kaj svoju, ti kaj svoju, ti kaj svoju pluju materinsku reč, ti kaj kajkavski, ti kaj kajkavski, ti kaj kajkavski ne rabiju več, vsi ti kaj veliju A koga vraga cmizdrite, zamusani kajofilci, kaj vam se idiom razteplje v nič. Od lucke je volje globalizacija jača. Mi sme nje samo vinska brača. (da si znovič pomorem z Krležom) - ti most honorable men kak da hočeju v hištorije zapisani biti kak oni koteri su potlam ilerov bili drugi kaj su se vupali pomoči živu reč v grob pospraviti točno kak se šika: v čkomine, z nekaj ploskanja pravoverneh Horvatov i z čudo zpametneh knjig o sladkom našom Kaju. Mi, pak, kajkavski Mohikanci, mi im neme prestali govoriti: i ti Brutuš, i ti Brutuš. Nekakov Augustuš ionak došel bude i vse na svoje mesto postavil.

                                Željko Funda, prof., nastavnik engleskog na Prvoj gimnaziji Varaždin


Zvir:
http://www.vjesnik.hr/html/2010/02/09/Clanak.asp?r=sta&c=1 (http://www.vjesnik.hr/html/2010/02/09/Clanak.asp?r=sta&c=1)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Svibanj 30, 2010, 09:49:59 poslijepodne
Vésnik, 9. velačě 2010., Tribina
Gle, kako tiho umire jedan jezik!
U priredbama i publikacijama priređenim zbog »očuvanja i njegovanja kajkavskog izričaja« autori ne rabe kajkavski makar bi i zbog svog imena i zbog onog što jesu to morali uvijek i svuda. Svoje neznanje hoće prikriti u "obvezu" da se javno govori i piše službenim jezikom, dakle - štokavski
Piše: Željko Funda, prof., nastavnik engleskog na Prvoj gimnaziji Varaždin
Nâstavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg14823/#msg14823 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg14823/#msg14823)

Neki Radomiri sě, «radi mira v hiže», rado mirě dok mira hrvacki kajkavski jězek.

Ak jě suditi (i) po ně dâvnomu potezu Jadrankě Kosor
(JADRANKA KOSOR srpskom premijeru darovala je osam milijuna eura. To je vrijednost na koju se procjenjuju prijevodi pravnih dokumenata Europske unije na hrvatski jezik * )
Hrvâti štokavci, Srbi, Crnogôrci i Bošnâki koristě «praktički jen(âki)» jězek, pak senok nésu imeli mira v jugo-hiže. 

Daklem, «jen(âki)» jězek né garancija mira v državne hiže. K tomu, posebna jě pripovest vuporaba hrvacke jezikov na regionalne razine.

Jězična râznôlikost jě biten eleměnt našoga nacionâlnoga identitéta (novinar Ivo Horvat).
Kuliko hrvacke jezikov govoriš – tuliko Hrvâtov vrédiš.

( * «Lubav sě ne trži, niti ne kupujě», no morti sě moglo zâte dokuměnte zvléči kě penez i skoristiti jě za vunapređejně hrvackoga kajkavskoga i čakavskoga jezika)


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Vésnik, 2010-04-12 / Tribina

Još jedan poziv na bojkot hrvatskog jezika

Nema sumnje da bi uvođenjem kajkavskog kao drugog književnog jezika, hrvatska obala uvela ikavsko-čakavski kao treći književni jezik, a Slavonci vjerojatno zadržali sadašnji, pa bi samim time dobili više jezičnih cjelina, a to bi vodilo i u nove političke cjeline


Gle kako tiho umire jedan jezik dramatičan je naslov panegirika koji poziva kajkavce da koriste kajkavski umjesto hrvatskog standardnog ili književnog jezika, a koji je objavljen u Vjesniku 9. veljače 2010. Autor članka Željko Funda profesor je hrvatskog jezika u varaždinskoj gimnaziji. Prethodno je na tu temu u dva navrata u istoj rubrici »Tribina« vrlo slično pisao i publicist Ivo Horvat. Koliko me pamćenje služi, a rođen sam u Zagrebu 1949., bilo je uvijek boraca za očuvanje kajkavske riječi i običaja, a oni su imali i značajnu podršku takozvanih hrvatskih nacionalista, jer je kajkavski jezik (govor) nedvojbeno dio hrvatskog kulturnog naslijeđa i njegovo je očuvanje bilo bitno u borbi za ostvarivanje prava Hrvata na hrvatski jezik u bivšoj državi, ali i prava na vlastitu državu.
Međutim, velikoj većini onih koji su podržavali napore za očuvanje kajkavštine bilo je razumljivo samo po sebi da to ne smije ići na račun uporabe hrvatskog standardnog jezika, niti jedinstva hrvatskog narodnog bića u cjelini. Stvaranjem suverene hrvatske države, zalaganjem prije svih predsjednika Tuđmana, koji je očito želio kajkavce što više pridobiti za suverenu Hrvatsku, a kasnije su to isto činili i mnogi drugi kao neke političke stranke, pojedinci i interesne grupe, različiti mediji itd., ali pretežno iz regionalističkih pobuda, dolazi do prave male kajkavske revolucije u gotovo svim kajkavskim krajevima, a posebno u gradu Zagrebu. U Zagrebu se to očitovalo ne samo kroz nastojanja na obnovi kajkavske riječi i kajkavskog duha Zagreba, nego i u političkom promoviranju izvornih kajkavaca. Tako su na sva ključna mjesta u gradu Zagrebu, zahvaljujući prije svih samom predsjedniku Tuđmanu, u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća postavljani kajkavci, kako ih mnogi nazivaju »pravi« Zagrepčani. Prisjetimo se samo Vedriša, Mikše, Broliha, Canjuge, Viteza i drugih. Podsjetio bih i na zahtjev Hrvoja Hitreca, zastupnika HDZ-a u Skupštini grada Zagreba u prvom mandatu novoizabrane gradske skupštine, u kojem je on dao prijedlog da se u Gradskoj skupštini govori kajkavski. Znači, tadašnji je zastupnik vladajuće stranke dao prijedlog da se krši Zakon o uporabi standardnog ili književnog jezika u ni manje ni više nego gradskoj skupštini glavnoga grada?! Pa zar to nije bio poziv na bojkot hrvatskog književnog jezika?
Od 1990. svjedoci smo pojave velikog broja kajkavskih aktivista i različitih društava od Podravine do Gorskog kotara, a naravno i u samom Zagrebu, koji se na razne načine bore za obnovu kajkavske riječi. Zanimljivo je da svi oni (a takvim se predstavlja i Funda) djeluju pod motom obnove i očuvanja kajkavske kulturne i jezične baštine za koju tvrde da je ugrožena od hrvatskog književnog jezika i prodora nekajkavaca na njihova izvorna područja.
Tako imamo kajkavsko kazalište u Varaždinu, časopis Kaj i Kajkavsko spravišće, Zagrebački mališani su svoju poznatu pjesmu »Zašto volim Zagreb?«, prekrstili u »Zakaj volim Zagreb?«. Kazališna grupa Histrioni sve više predstava izvodi na kajkavskom, niti jednu na ikavštini. SVE zagrebačke radiopostaje koriste samo kajkavski kao kolokvijalni govor, iako u Zagrebu približno pola stanovnika nisu izvorni kajkavci, a slično je i sa svim lokalnim radiopostajama svugdje na kajkavštini. Na svim glavnim tv-kućama kod uporabe kolokvijalnoga govora, u kontakt-emisijama, u serijama i filmovima, crtanim filmovima itd., preferira se kajkavština, ikavština se karikira, a čakavštine nema.
Iz nekadašnjeg zagrebačkog kazališta Varijete nestali su likovi kao što je bio šjor Bepo ili likovi koje je igrao glumac Tonći Nalis, koji su redovito glumili likove zagrebačkih Dalmatinaca. Također, iako je Dinamo oduvijek bio simbol integralnog hrvatstva, nastoji ga se kajkavizirati. Tako T. Židak u svojoj kolumni u Jutarnjem listu piše da je Eduardo da Silva najveći dinamovac, iako je po rođenju Brazilac, i sam odmah daje odgovor zašto. Zato jer govori kajkavski. Imamo i nastojanja da se književni jezik izbaci iz škola i da se u škole uvede »jezik kojim se govori«, da se hrvatski književni jezik kajkavizira ili da se uvedu dva književna jezika, pa se čak ovaj sadašnji naziva unitaristički, a kajkavica se preporuča, među ostalim, i zato jer je kažu neki ona višeg civilizacijskog dosega od hrvatskog književnog jezika itd.
Krunu ovog pokreta svakako predstavlja stvaranje rječnika kajkavskog književnog jezika. To je, naime, u suprotnosti sa svim pričama o obnovi i očuvanju stvarnoga govornog jezika. Ako želimo otrgnuti od zaborava govornu riječ, čemu nam služi novi umjetni kajkavski književni jezik kojim nitko ne govori ili kojim govore samo neki kajkavci? Čemu uopće inzistiranje na tome da je kajkavština jezik, a ne jedan hrvatski govor? Ima samo jedan mogući razlog provođenja ovakve politike, a to je stvaranje novog standardnog jezika koji bi se suprotstavio sadašnjem hrvatskom književnom jeziku na državnoj razini, ili bi se usvojio u dijelu Hrvatske u nekoj budućoj »Kajkavskoj republici« kao službeni jezik. Upravo to očito želi i autor Funda, jer bi želio da se kajkavci u svim prilikama izražavaju kajkavski. Dakle, iako je uporaba kajkavštine u bitnome veća nego u vrijeme bivše države, Fundu i njegove istomišljenike to ne zadovoljava nego žele ništa manje od uporabe kajkavštine u svim prilikama.
Znači da kajkavština dobije status drugog ili jedinog književnog jezika. Ovome treba dodati da se posebice u Zagrebu često i orkestrirano s javnih mjesta vrijeđaju pripadnici drugih lokalnih i regionalnih skupina, posebno oni s hrvatskog juga, i proglašava ih se nezagrepčanima. Čitajući Fundine argumente, vidim potvrdu da dio kajkavaca hrvatski književni jezik, da ne govorimo ikavštinu i čakavštinu, ne doživljavaju svojim, nego se prema njima odnose kao prema stranim i nametnutim.
Hrvatski književni jezik nastao polovicom 19. stoljeća u tzv. Ilirskom pokretu, u vrijeme kad se Hrvatska dobrim dijelom svodila na kajkavštinu. Naime, Dalmacija i Istra, te Rijeka nisu bile u sastavu ondašnje Hrvatske, a ostatak je bio bitno oktroiran Vojnom krajinom u koju je spadao Bjelovarski kotar i cijela Lika, Kordun, Banovina i veliki dio Slavonije. Pa ipak tadašnji su Ilirci (kajkavci) odlučili, a drugi Hrvati prihvatili, da hrvatski književni jezik bude ovaj kakav imamo i danas. Već tada je, dakle, bilo jasno da moramo i jezično kao narod naći neku poveznicu naših regionalnih posebnosti. Samom tom 150-godišnjom tradicijom hrvatski standardni jezik predstavlja bitnu komponentu integralnog hrvatskog identiteta, bez obzira na to što većina Hrvata privatno koristi dijalekte.
Naime, hrvatski standardni jezik je jedini jezični amalgam koji nas vezuje i integrira te ga se može mijenjati, ali dogovorom, a ne nametanjem kajkavštine ili ismijavanjem ikavštine, a njegova uloga kao integrativnog faktora je nezamjenjiva. A uskogrudne poglede na hrvatstvo koji državotvorstvom smatraju kajkavizaciju podsjetio bih na uzrečicu da Hrvatska nije samo ono što se vidi sa zagrebačke katedrale, ili na onu Radićevu da ne smijemo doživljavati Hrvatsku kao na područje između Međimurja i Kupe.
Usput, uputio bih Fundu na moju knjigu »Lipi naš Zagreb«. Naime, uvođenjem kajkavskog kao drugog književnog jezika nema sumnje da bi hrvatska obala uvela ikavsko-čakavski kao treći književni jezik, a Slavonci vjerojatno zadržali sadašnji, pa bi samim time dobili više jezičnih cjelina, a to bi vodilo sasvim sigurno i u nove političke cjeline, ili kako je danas popularno reći - entitete, koje bi imale tendenciju vođenja vlastitog političkog puta. Tako bi nas, nakon što smo napokon stvorili suverenu i samostalnu Hrvatsku, ovakve regionalne tendencije lako mogle dovesti i do više hrvatskih država. Ako je to konačni cilj, onda su Funda i njegovi istomišljenici na pravom putu.

Radomir Milišić

http://www.vjesnik.hr/html/2010/04/12/Clanak.asp?r=sta&c=1 (http://www.vjesnik.hr/html/2010/04/12/Clanak.asp?r=sta&c=1)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Svibanj 30, 2010, 09:59:02 poslijepodne


Vésnik, 2010-04-12 / Tribina
Još jedan poziv na bojkot hrvatskog jezika
Nema sumnje da bi uvođenjem kajkavskog kao drugog književnog jezika, hrvatska obala uvela ikavsko-čakavski kao treći književni jezik, a Slavonci vjerojatno zadržali sadašnji, pa bi samim time dobili više jezičnih cjelina, a to bi vodilo i u nove političke cjeline
Pišě: Radomir Milišić
Nâstavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg17431/#msg17431 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg17431/#msg17431)

Vésnik, 4. studenoga 2002. / Stajališča


Pak kaj onda, samo bi bili jezično bogateši

Danas se, zbog golema utjecaja radija i televizije, u mlađim generacijama sve više gubi govorna jezična povezanost s jezikom njihovih djedova. Osobito je to primjetno u kajkavskim krajevima. Kao da se neki mlađi ljudi srame govoriti kajkavski, jer da je to tobože seljački, a govoriti štokavski tobože je gospodski...

Govoriti danas o nekakvoj opasnosti od učenja kajkavskog jezika u školama za jedinstvo hrvatske nacije, po »ionako krhku koheziju hrvatskoga etnosa« (Babić) krajnje je neumjesno. I u najtežim vremenima represije, kad je u pitanju bio čak i opstanak samog imena hrvatskoga književnog jezika, znali smo očuvati svoj jezik, i baš u obrani jezika pokazalo se puno jedinstvo hrvatskog naroda. Kako bi onda učenje hrvatskih narječja u školama moglo ugroziti »koheziju hrvatskog etnosa«?


IVO HORVAT
 
Loš odnos prema kajkavštini proistječe ponajprije iz prezira školovanih kajkavaca samih prema svojem zavičajnom govoru, a onda se tako ponašaju i mediji i cjelokupno društvo u svim svojim segmentima«, izjavio je jednom mr. Đuro Blažeka, profesor na Visokoj učiteljskoj školi u Čakovcu.
Potvrda toga nalazi se i u članku prof. Tugomira Šurine, objavljenom na ovim stranicama 23. listopada, pod naslovom »Varmeđinski dani ili kako se Horvat bori za kajkavštinu«.
Nasuprot promicateljima kajkavštine, Šurina (koji se, kako čujem, odriče i kajkavskog izgovora svoga prezimena s naglaskom na drugom slogu) tako tvrdi: »Uvođenje kajkavskog jezika u škole poteže nekoliko pitanja. To bi s pravom mogli tražiti i Dalmatinci i Slavonci i Istrijani. To bi olabavilo teško stečeno jezično jedinstvo, s vjerojatnim političkim implikacijama«.
Pak kaj onda ako bi se Dalmatinci, Slavonci i Istrani vučili v školi, osim standarda, i svoje rojene govore? Samo bi bili jezično bogateši. Sačuvali bi iskonski jezik svojih stareših štere je praf njihov jezik občuval da su kak narod ostali Horvati. Tak je bilo i v Međimorju, i v Istri i sigdi drugdi.
A danas se, zbog golema utjecaja radija i televizije, u mlađim generacijama sve više gubi govorna jezična povezanost s jezikom njihovih djedova. Osobito je to primjetno u kajkavskim krajevima. Kao da se neki mlađi ljudi srame govoriti kajkavski, jer da je to tobože seljački, a govoriti štokavski tobože je gospodski. Za njih kajkavski nije »in«. A u modi je koristiti se tuđinskim engleskim izrazima.
Na sreću, u Dalmaciji to nije tako izrazito. Slušajte ih kad govore svojom ikavicom, svojom čakavicom. Slušajte Gorana Ivaniševića kako se lipo izražava svojim dalmatinskim govorom. Milina ga je slušati.
A Šurina, kao rođeni kajkavac, veli da se nerado sjeća »sočnoga kajkavskog pokojnoga saborskoga zastupnika Josipa Pankretića na saborskim sjednicama«, jer kako bi to izgledalo, pita Šurina, da zastupnik iz Hvara govori po »forski«.
Naj govori saki kak mu je volja, ljefko se bomo razmeli. Se je to naš horvatski jezik. Se razme, v Saboru i drugdi na službenim mesti bomo največ govorili po štokavskom standardu.
Sačuvati hrvatska narječja znači sačuvati golemo blago naših narodnih, zavičajnih govora. S tim se možemo dičiti kao što se možemo dičiti i književnim djelima nastalima na kajkavskom, čakavskom i drugim narječjima u minulim stoljećima.
Govoriti danas o nekakvoj opasnosti od učenja kajkavskog jezika u školama za jedinstvo hrvatske nacije, po »ionako krhku koheziju hrvatskoga etnosa« (Babić) krajnje je neumjesno. I u najtežim vremenima represije, kad je u pitanju bio čak i opstanak samog imena hrvatskoga književnog jezika, znali smo očuvati svoj jezik, i baš u obrani jezika pokazalo se puno jedinstvo hrvatskog naroda. Kako bi onda učenje hrvatskih narječja u školama moglo ugroziti »koheziju hrvatskog etnosa«? Upravo obrnuto.
Sada je nastupilo vrijeme da se nastava hrvatskog jezika proširi na sve njegove dijelove, a ne samo standard. Suprotno rezoniraju samo naši prikriveni vukovci.
Sada je nadošlo i vrijeme da se u obilje kajkavske pisane riječi, izražene mnoštvom kajkavske lirike i drugih književnih oblika, dogovorno unosi malo jezičnog reda, da se s vremenom stvori i prihvati kajkavski jezični standard u književnosti i publicistici, za što se zdušno zalaže književnik Željko Funda (Vjesnik, Stajališta, 29. listopada), kako bi se u književnim djelima donekle prevladalo stanje »svako selo svoje narječje«.
Inicijator takvog kajkavskog književnog dogovora moglo bi biti Kajkavsko spravišče ili pak Visoka učiteljska škola u Čakovcu, organizator dosadašnjih simpozija o kajkavskom jeziku u nastavi. Kako je nedavno rekao njen dekan prof. dr. Stjepan Hranjec: »Visoka navučiteljska škola vu Čakovcu bode vu tom smislu i nadalje otpreta za se takve plemenite vučene posle«.
Bila bi to prigoda da se napokon ozbiljno progovori i dogovori i o zajedničkim nadslovnim oznakama za pisanje kajkavskih vokala, koji su temeljna značajka kajkavskog jezika.
Presudna je uloga direktora škola i županijskih službi za prosvjetu u nastojanjima da se učenje kajkavskog jezika uvede u nastavu. Upravo su oni odgovorni što se u mnogim školama ne obrađuje ni minimum građe o narječjima propisan sadašnjim nastavnim planovima. U tome je, veli mi prof. Stjepko Težak, glavni problem.
Dakako da takvi neaktivni direktori i županijske službe nisu sklone pokrenuti širu nastavu o zavičajnim govorima i na tome aktivirati učenike. Eto, tu je mjesto građanskim udrugama za kajkavski jezik, udrugama koje bi, prema uzoru na onu u Zaboku, trebalo osnovati u svim mjestima širom kajkavske Hrvatske, svuda gdje djeluju škole, osnovne i srednje.
Mediji, osobito lokalne radijske i televizijske postaje, mogu u tome silno pomoći objavljujući razgovore, čitave emisije, posebno glazbene, pa i vijesti, obavijesti i reklame na kajkavskom. U svojim programima kajkavski treba učiniti ravnopravnim jezikom sa standardom koji nam je svima zajednički.
Nažalost, Hrvatska radiotelevizija ne pokazuje razumijevanje za njegovanje hrvatskih narječja u svojim programima. Čuju se čak iznenađujuće osude narječja. I to u doba kad se na kajkavski prevode Shakespeareova djela (Funda, Lipljin) i kad se izdaju kajkavski rječnici (Lončarić-Večenaj, Lipljin) koji svjedoče o golemom leksičkom bogatstvu kajkavskog jezika.
Da na HRT-u ima sluha za te probleme, programi bi se i sadržajno i jezično obogatili i približili milijunskom gledateljstvu i slušateljstvu.

Autor je novinar i publicist iz Zagreba.

Zvir:
http://www.vjesnik.hr/html/2002/11/04/Clanak.asp?r=sta&c=2 (http://www.vjesnik.hr/html/2002/11/04/Clanak.asp?r=sta&c=2)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Svibanj 30, 2010, 10:01:07 poslijepodne

Vésnik, 25. séčna 2010. / Tribina
(Međimurjě, 13. trâvna 2010)

I kajkavski je u tranziciji i bori se za opstanak

Braneći svoja narječja, sve svoje govore, branimo najvrednije što imamo – hrvatski jezik, cjelokupno njegovo bogatstvo govora i izgovora. Nije to nostalgija za mladošću najstarije generacije hrvatskih ljudi, nego mnogo više – zov da kao narod uopće opstanemo u globaliziranom svijetu


Piše: Ivo Horvat


Bilo je to u ono davno, zlatno doba kada se na ovim prostorima još govorilo kajkavskim jezikom. Ne samo govorilo, nego i mislilo, pjevalo, svađalo i ljubovalo, dakle, kad je kajkavski bio uporaban jezik i nije služio našim biser-profesorima za pusto proučavanje i stjecanje doktorata... Tako s gorčinom u svom srcu piše Pavao Ružman iz Preloga u Međimurju na početku svoje vrlo uspjele humoreske »Cukorlinka«, objavljene potkraj 2009. u Zborniku Književnoga kruga Prelog.
Možda nije baš u svemu tako depresivno, ali – s obzirom na ono što od kajkavskoga čujemo (bolje reći ne čujemo), kako se prema njemu odnose školovani slojevi pučanstva u kajkavskoj Hrvatskoj – može se reći da Ružman u mnogo čemu ima pravo: i kajkavski je jezik u »tranziciji« i bori se za svoj opstanak, a naši dijalektolozi nastupaju na terenu kao arheolozi koji proučavaju ostatke izumrlih civilizacija; svima je jasno da su mrtvozornici, veli Ružman.
Pitao sam Ružmana: »A zakaj vi ne pišete na kajkavskom?«. Nije bio uvjerljiv obrazlažući da kajkavski jezik nije tako razvijen kao što je štokavski standard, da mu nedostaje riječi i izraza te da bi najprije trebalo stvoriti kajkavski jezični standard. Neki su, rekoh, pokušali to učiniti, na primjer prof. Željko Funda iz Varaždina, ali je to naišlo na otpor u stručnim krugovima, pa se ostalo na stavu: neka cvjetaju svi cvjetovi – neka svatko piše na svom zavičajnom izrazu.
»Ali mene smeta i to«, primjećuje Ružman »što kajkavski, u pisanom, a ponekad i u govornom obliku u mnogome podsjeća na šumadijsku ekavicu. Slušajte samo kako ga izgovaraju neki naši pjevači«. Da, Ružman je u pravu, ali riječ je o pjevačima štokavcima (Robić, Vukov...) koji su bogatstvo kajkavskih samoglasnika svodili samo na pet jednakih onima u štokavštini, pogotovo u izgovoru vokala »e«. Tako se poštokavljuje kajkavština. Jedno je napisati cvet ili reč, što odgovara ekavici, a drugo to izgovoriti kajkavski pravilno. A za to su potrebni nadslovni znakovi: cvét, réč. Slično je s ostalim kajkavskim samoglasnicima o čemu je svojedobno instruktivno pisao prof. Ivan Zvonar u svojoj knjizi »Tu u provinciji«, a međimurski pjesnik vlč. Josip Janković na taj je način označio izgovor svoje duhovne lirike u nekoliko knjiga.
To je dosad najzorniji način obilježavanja izgovora kajkavskih riječi, dakako, uz onaj što ga koriste dijalektolozi u kajkavskim rječnicima. Došli su čak dotle da i svaki vokal »i« u nenaglašenim slogovima, gdje se on muklije izgovara, pišu kao (bity, šity itd.) ili pak označuju sitnim repićem (repekom) ispod slova. Samo pravi Međimorci iz starije generacije mogu to osjetiti i ispravno izgovarati.
Uvijek sam se zalagao za to da se pitanje obilježavanja izgovora kajkavskih samoglasnika riješi na jednostavan način za svakodnevnu uporabu. Ali uzalud. Neki se služe dubletama (cviet itd.), ali to nije praktično. Uz znanstvene monografije za nastavnike, trebalo bi izdati i jednostavne pučke gramatike za pojedina kajkavska područja (dijalekte, idiome) da se njime služe učenici u školskoj nastavi. I to nailazi na gluhe uši. A što bi bilo normalnije nego da se time pozabave ogranci Matice hrvatske, da ne spominjem Kajkavsko spravišče? To bi trebalo staviti na dnevni red i vrlo aktivno društvo za njegovanje kajkavštine »Muži zagorskog srca« u Zaboku.
A kaj se dotikavle toga da se kajkavskim jezikom nemre izreči se ono kaj se more standardnim jezikom, to je istina, kajti se kajkavski ne razvijal onak kak se razvijal štokavski standard, kaj bi postal sposoben očituvati moderni život modernog čoveka. Ali pišimo onak kak i govorimo – ako nemamo šteru pogodnu réč na kajkavskom, posodimo si jo z štokavskog, onak kak si pomaže i štokavski standard prevzemajuč vnoge i vnoge réči z drugih jezikov. Tre se samo hapiti pisati.
Valja se ozbiljno zamisliti nad činjenicom – na što nas upozorava i Pavel Ružman – umiranja naših hrvatskih kajkavskih govora u Međimurju i uopće na sjeverozapadu Hrvatske. Pogledajte samo nastupe naših političara i gospodarstvenika u radijskim i televizijskim programima. Ni riječi da prozbore na svom materinjem jeziku. Kao da se srame. To se, na žalost, događa i u nekim publicističkim izdanjima. Prelistajte novi »Hrvatski kajkavski kolendar« za 2010. godinu. Sadržajno kako tako (osim dva politikantska teksta), ali na 700 stranica kajkavski se tekstovi mogu izbrojati na prste jedne ruke. Čak je i redakcijski uvodnik na štokavskom standardu.
Vezda nam hmira horvatski kaj, a ak se tak nastavi, za 20 lét hmiral bo i horvatski standardni jezik pred naletom globalizacije.
Koliko je to uzelo maha vidi se i u osobnim imenima djece. Kakva se sve imena izmišljaju i nadijevaju samo da ne budu naša domaća! O tome je nedavno u »Međimurju« pisao dr. Stjepan Hranjec, predsjednik Matičina ogranka u Čakovcu navodeći pismo što ga je dobio od Međimurke Ružice Jukić iz Zagreba. Ona je, veli, začuđena saznavši za imena: Vanesa, Adisa, Ria, Misa, Patrik, Elvis, Majkl... Katastrofa!
Što se to događa u psihi nekih međimurskih obitelji? Kakvi utjecaji angloameričke industrije filmova i pop glazbe s naših televizijskih programa! Kakvo duhovno podaništvo! Kakav kič zrači iz malograđanskih duša tih ljudi koji valjda misle da će kopiranjem tuđinskih imena (i naslova – pogledajte samo nazive mnogih trgovina) pobjeći iz realnosti naše hrvatske svakodnevice. Zar da - boreći se sa životnim poteškoćama i tražeći gospodarska, socijalna i kulturne rješenja - izlaz nalazimo u gubljenju svoga narodnog identiteta?
Tako i u jeziku. Braneći svoja narječja, sve svoje govore, branimo najvrjednije što imamo – hrvatski jezik, cjelokupno njegovo bogatstvo govora i izgovora. Nije to nostalgija za mladošću najstarije generacije hrvatskih ljudi, nego mnogo više - zov da kao narod uopće opstanemo u globaliziranom svijetu.

Ivo Horvat, novinar i publicist iz Zagreba


Zvir:
http://www.vjesnik.hr/html/2010/01/25/Clanak.asp?r=sta&c=1 (http://www.vjesnik.hr/html/2010/01/25/Clanak.asp?r=sta&c=1)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Svibanj 30, 2010, 10:13:13 poslijepodne

Vésnik, 25. séčna 2010. / Tribina        //   (Međimurjě, 13. trâvna 2010)
I kajkavski je u tranziciji i bori se za opstanak
Prelistajte novi »Hrvatski kajkavski kolendar« za 2010. godinu. Sadržajno kako tako (osim dva politikantska teksta), ali na 700 stranica kajkavski se tekstovi mogu izbrojati na prste jedne ruke. Čak je i redakcijski uvodnik na štokavskom standardu.
Vezda nam hmira horvatski kaj, a ak se tak nastavi, za 20 lét hmiral bo i horvatski standardni jezik pred naletom globalizacije.
Pišě: Ivo Horvat, novinar i publicist iz Zagreba
Nâstavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg17433/#msg17433 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg17433/#msg17433) 


Međimurje, 2010-04-27, br. 2870

„Tre se samo hapiti pisati“

Objaviti što veći broj dobrih tekstova imperativ je Uredništva Hrvatskog kajkavskog kolendara neovisno o tome kojim su narječjem pisani. Uvjeren sam da ćemo u sljedećem broju moći pročitati i pokoji čakavski tekst. Do tada lijep pozdrav Ivi Horvatu uz njegovu krilaticu „Tre se samo hapiti pisati“ i uz naš dodatak „a ponekad nešto i pročitati“.


Autor članka: Ivan Pranjić

Već dvadeset godina pratim napise novinara i publicista Ive Horvata u ovim novinama i već dvadeset godina čudim se što mu Uredništvo nije dalo kolumnu, nego mu otvara prostor tek u Glasu javnosti. Premda su njegovi tekstovi uglavnom politički motivirani i premda se u malo čemu s njima slažem, ipak sam ih čitao sa zanimanjem jer imaju ono što novinarstvo treba njegovati, a to je polemičnost. Drugi korpus tema koji je Horvat otvarao kulturološke je naravi. S velikom pozornosti prati odnos prema hrvatskome jeziku, izražavajući naročito brigu za sudbinu kajkavskoga narječja, njegovih dijalekata i idioma. U 2 868. broju „Međimurja“, od 13. travnja ove godine objavljuje tekst pod naslovom I kajkavski je jezik u tranziciji i bori se za svoj opstanak, u kojemu ponavlja već ranije iznesene teze, ali nažalost, u prevelikoj želji da doprinese boljitku kajkavskoga narječja, u tom braniteljskom zanosu, iznosi nekoliko netočnosti koje radi objektivnog informiranja javnosti moram demantirati. Za teško stanje hrvatske kajkavštine Horvat proziva „školovane slojeve pučanstva“, a naročito dijalektologe, „biser profesore za pusto proučavanje i stjecanje doktorata“ jer „nastupaju na terenu kao arheolozi koji proučavaju ostatke izumrlih civilizacija“. Osim njih krivci su također i ogranci Matice hrvatske koji bi trebali izdavati „jednostavne pučke gramatike za pojedina kajkavska područja (dijalekte, idiome) da se njima služe učenici u školskoj nastavi“. „I to“, rezignirano konstatira autor, „nailazi na gluhe uši“. I sam Horvat u svome romantičarskom Weltschmerzu zna pomalo zatvoriti uši i oči, jer upravo je čakovečki Ogranak Matice hrvatske, prije dvije godine, tiskao knjigu Međimurski dijalekt, hrvatski kajkavski govori Međimurja, dr. Đure Blažeke. Ovo je samo jedna u nizu studija, koje je tiskao čakovečki Ogranak, s kajkavskom tematikom, a još je veći broj knjiga pisanih u cijelosti kajkavskim, od reprint izdanja Pergošićeva Decretuma 1574., do najnovije knjige pjesama Prebrano seme Ladislava Radeka koja će biti predstavljena ovih dana na manifestaciji Mjesec Matice hrvatske. Istodobno, naš Ogranak dodijelit će i nagrade za radove na kajkavskom narječju u osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj kategoriji, i primiti u svoje članstvo 44 čakovečka gimnazijalca. Osim svega navedenog, od obnove 1993. do dana današnjega u svojim glasilima, Hrvatski sjever i Hrvatski kajkavski kolendar, Ogranak publicira na stotine, studija, rasprava, eseja i beletrističkih tekstova na kajkavskome ili o kajkavskome jeziku. Ne treba ni spominjati koliko je održanih tribina, predstavljanja knjiga, okruglih stolova, recitala, video-projekcija itd. vezanih uz istu tematiku. Spiritus movens većine tih programa bio je dr. Zvonimir Bartolić, ali bez podrške članstva ni on ne bi mogao sam sve učiniti. Ogranak i nakon njegove smrti, pod predsjedanjem dr. Stjepana Hranjeca, radi punim kapacitetom, a plodovi toga rada već su poznati široj javnosti. Svu ovu energiju posvećenu kulturi izražavanja na kajkavskom narječju, autor pisma ignorira pa nastavlja u istome tonu: „Prelistajte novi Hrvatski kajkavski kolendar za 2010. godinu. Sadržajno kako tako (osim dva politikantska teksta), ali na 700 stranica kajkavski se tekstovi mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Čak je i redakcijski uvodnik na štokavskom standardu.“ Kada me je prije godinu dana Predsjedništvo Ogranka izabralo za glavnoga urednika Kolendara, prvo što sam rekao bilo je da ću se potruditi povećati broj kajkavskih stranica, ni ne sluteći koliko će teško biti ostvariti to obećanje. Uspio sam, međutim, doslovno moleći vrsna pera međimurske kajkavštine, uz suradnju dopisnika iz drugih kajkavskih krajeva, u broju za 2010. godinu objaviti 50 stranica kajkavskoga teksta, što je više nego i u jednome broju od obnove Kolendara 1993. godine. Razumije se da su tekstovi niže estetske razine morali otpasti. Ne znam koliko prstiju na jednoj ruci ima gospodin Horvat, ali u proskribiranome broju objavljen je 21 tekst. Tu nisu uračunate jezikoslovne studije i folklorističke teme koje citiraju kajkavske fragmente i bave se njihovom analizom. Horvatov napis natjerao me da pobrojim sve kajkavske stranice Kolendara od 1993. do 2009. godine. Ukupno ih je 662, najmanje u 1995. godištu, ukupno 22, a najviše 2001. i 2008. godine po 48 stranica. Teško je, dakako, danas očekivati da će svi koji pišu o knjigama i časopisima iste te knjige i pročitati, ali elementarna pristojnost nalaže da se barem pročitaju njihova kazala, inače se može dogoditi, kao u ovom slučaju, da se javnost dovede u zabludu, što ni jedan medij sebi ne bi smio dopustiti. Elementarne činjenice moraju se poštovati, inače informiranje zadobiva obrnut smisao, postaje dezinformiranje. Interpretacija objektivnih činjenica autorsko je pravo svakoga tko ima pristup javnim glasilima. Horvat ima pravo sedamsto stranica teksta ocijeniti samo dvama prilozima „kako tako“ ali nekoga tko je trajno zabrinut za sudbinu kajkavskoga jezika morali bi zanimati tekstovi: Odlazak velikana, Mjesto dijalekata u globaliziranom svijetu, Hrvatska tranzicijska glazbena baština u Međimurju, Usporedba grafostilističkih odlika dvaju molitvenika Raja duše i Putnog tovaruša, Hungarizmi u govoru Peklenice, Neke hrvatske kajkavske narodne poslovice iz međimurja s temom demonologije, da ne spominjemo novele, pjesme ili cijelu jednu dramu na kajkavskom objavljenu u tom broju. Hrvatski kajkavski kolendar, da parafraziram dr. Bartolića, prava je mala enciklopedija sjeverozapadne Hrvatske, a njegovih gotovo dvije i pol tisuće rasprodanih primjeraka u manje od pola godine dovoljno svjedoče o mjestu koje zauzima među hrvatskim tiskovinama. Širok krug suradnika na cijelom prostoru Lijepe Naše, a imamo ih nekoliko i u inozemstvu, garancija su daljnjeg jačanja tog trenutno jedinoga glasila čakovečkog Ogranka Matice hrvatske. I sam Ivo Horvat objavio je između 1994. i 2009. godine pet tekstova u Kolendaru, ali ne na kajkavskom za koji se zalaže, nego na štokavskom narječju. Utoliko bizarnije zvuči njegovo iščuđivanje nad činjenicom što Uvodnik Kolendara pišem štokavskim narječjem. I ostali njegovi tekstovi koje sam po raznim tiskovinama čitao, osim malih kajkavskih fragmenata pisani su štokavštinom. Kako onda razumjeti ovoga čovjeka osim da se zalaže da štokavci pišu kajkavskim, a kajkavci štokavskim. Umijeće pisanja izvan je ovakvih imperativa. Miroslav Krleža bio je najbolji kajkavski pisac 20. stoljeća, ali on je istodobno bio i najbolji štokavski pisac. Objaviti što veći broj dobrih tekstova imperativ je Uredništva Hrvatskog kajkavskog kolendara neovisno o tome kojim su narječjem pisani. Uvjeren sam da ćemo u sljedećem broju moći pročitati i pokoji čakavski tekst. Do tada lijep pozdrav Ivi Horvatu uz njegovu krilaticu „Tre se samo hapiti pisati“ i uz naš dodatak „a ponekad nešto i pročitati“.

Ivan Pranjić,
glavni i odgovorni urednik Hrvatskoga kajkavskog kolendara


Zvir:
http://www.medjimurje.hr/clanak/2870/2010-04-27/%E2%80%9Etre-se-samo-hapiti-pisati%E2%80%9C (http://www.medjimurje.hr/clanak/2870/2010-04-27/%E2%80%9Etre-se-samo-hapiti-pisati%E2%80%9C)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Svibanj 30, 2010, 10:26:54 poslijepodne

Došli smo Vam kolendati ......
Osvrt na Hrvacki kajkavski kolendâr 2010.


Pranjić (B)laže-ka.jkavskě potrošâčě

Da v dučânu kupitě kâvu, a posle v vrečice ili limenke nâjdetě samo zericu kâve i puno čaja, mogli bi o-čajavati ili tužiti prevaranta.

Slično sě pripetilo kupcem (i) zâjnoga Hrvackoga kajkavskoga kolendâra (izdavâč, bolšě rěči izdajnik jě Matica Hrvacka Čakovec).

V nâzivno kajkavskomu kolendâru za leto 2010. mejně od 7 % teksta jě na kajkavskomu.
Vu vekšomu, něbeletrističkomu délu vučeščě kajkavske sadržajov mejně jě od 3 %.

To jě tržejně jâjec pod bubregě, (ně samo) jězično politikânstvo nâjnižešě vrstě.

Vuz takovu po-dršku «visôke vučitelov» kajkavski nětreba dodatne niske vudarcov.

K tomu po prvi pût Ka(j)lendâr jě zišel bez kajkavskoga predgovora (po tomu pitajnu pokôjni glâvni vurednik sě na onomu svetu sigurno (pre)krstil (vu «Zvoni-nemir» Bartolić). To jě Pranjičov nâstavek protukajkavskě bartolomejskě noči v Ka(j)lendâru.

Za vusporedbu: gradiščansko-hrvacki kalendâr (pri rûke mi jě on za leto 2008.) vu potpunosti jě pisan na gradiščansko-hrvackomu jeziku.



Kolumbovo jajce (okrûglo pa na čošek)

Pranjići su z poréklom (i) z negda krâlevskoga, (po nâzivu) kajkavskoga grâda Jajca (na Plive i Vrbasu), de i denes (v samostanu «Sv. Luke») pofalno deluju franjevečki provincijâli (kak i v Čakovcu).
Né, med tém v redu da sě (ni) po Pranjićem kajkavski (n)i v Kajkavskomu kolendâru svodi na provinci-jadni dijalekt. Fâla lépa na Ka(j)ledâru teri zgledi kak (Kostajn.ica ili) Jajce -zvâna kajkavski, znûtra štokavski, hrvatistan.dardni.
Z (AV)NOJ-evskum politikum rivajna glave v pések ne rešâva sě problem  marginalizérajna KAJ-a.



Car jě gol

Neodgovorni vurednički dvojec (na trošek kajkavskoga bonv)Ivan i (vu smisel kaja v Ka(j)lendaru neverni) Toma nésu valda nigdâr prečitali «carovo novo ruvo» (član vuredništva Jurica(r) Cesar bi, de iure, rěkel «Cesarova nova obleka») il su věč pomalo (Ander)sen-ilni.
Vute bajke prevaranti su rěkli da moru stkati nâjlepšě ruvo na svétu, al da tak neobično ruvo moru videti samo oni teri su i(z)van-redno sposobni i spametni.
Tak i prosečen čitatel Ka(j)lendâra ne vidi nič (za pâr děsetletji bi sě rěklo pra-nič, pra-pra-nič), nek pogrešno zaklučujě: KAJ jě gol, nepokritoga «srâma» i nezaštičen od (luckě) mrzlině.   



Ad calendas graecas

Promiđbeni slogan neodgovorne vurednikov (mozgo)Pranjića i (B)lažeke:

»Podržetě nas kak vurednikě Hrvackoga (koje)kajkavskoga kolendâra. Mi Vam garantéramo da:

- v «Ka(j)ledâru» odn. v Štalendâru bûtě našli što-šta zanimlivoga,

- Ka(j)lendâr-(P)raj.nić bû i dalě prakički kajfraj, nič (bez vidnoga prisustva kajkavskoga),

- (francuski noble rečeno) Le.Pra-nić bû i dalě sprečâval pristup kajkavske lepre iliti gûbe v Kolendâr. Gubi-tniki něk la(r)mentéraju kuliko oču. Osim lép(r)ě kniževnosti drugi kajkavski kalendârski sadržaj jě persona («parola») non grata,

-  kolendâr bû Ka(j)lendâr, pisan vekšinum na kajkavskomu, tek ad calendas graecas  (na sv. Nigdârjevo),

- pré bûju Mura i Drâva počelě těči vuzvodno nek bû Hrvacki kajkavski kolendâr pisan vekšinum na kajkavskomu,

-  tek da na vrb(as)e rodi svirala nabu «Kajkavski» kolendâr predominantno pisan na hrvatistan.dardnomu jeziku (zebrânomu se době prema jeziku v ondašne  turske Hrvacke; Turki «Lépu našu» zovu Hrvatistan),

- P(ranjić) IVO prizna KAJ samo kak P.IVO. Kajkavska P(l)iva (kak i «kajkavsko» Jajce) - DA, kajkavski «Hrvacki kajkavski koledâr» – NĚ,

- da KAJ-a namo slavili. «Ka(j)in je ubio Abela. Šta bre zločinca da slavimo!» Kaj out! Kaj (I)van!,

- naš bû motto i dalě « Kaja, ubit ću te» (da sě poslužimo z nâslovom Mimičinoga filma),

- (zbog prethodno spomenutoga) KAJ-u bû i dalě jâko žmehki pristup časopisem teri némaju kajkavski nâziv, a izlazě v (polu)kajkavske Hrvacke (ak néma KAJ-a v nominalno kajkavske periodike vuređivane po kajkavol(og)em, zâke bi ga bilo i v one tera né eksplicitno zvâna kajkavskum),

- kajkavskě ostâtkě ostâtkov i dalě bumo z Kolendâra «čist(k)ili» kak p(i)ranji.či iliti piranjě,

- ak tréba, prekrstili bûmo «Hrvacki kajkavski kolendâr» v «Hrvacki kavkaski zaroblenik», pak sě něk Puškin gnâvi z morebitno nezadovolnem čitatelem.»



Sinekurci

Jězična râznôlikost jě biten eleměnt našoga nacionâlnoga identitéta (novinar Ivo Horvat).

Nedopustivo jě da jě kajkavski dozvolen samo v ka(j)takômbam, v povremenem cirkusem nâziva «Dâni kajkavskě sub(verziskě)kulturě», v larpurlartističkem ka(j)tedralnem predmetem alla ka(j)irska egiptologija.

»Kajkavska» sinekura jě morti zgodna za pojedinca, al jě pogubna za kajkavsku čelarsku zajednicu.
(I) Hrvacki kajkavski kolendâr treba vurednikě z vupačom, a ně «kajkavskě» sinekurcě, evunuhě.

Praktična negâcija hrvacke jezične râznôlikosti, poput ove v Hrvackomu kajkavskomu kolendâru, protuhrvacka je rabota.

Živela Matica Hrvacka!
Dole truti hrvacki!
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 16, 2010, 10:22:57 poslijepodne


Vésnik, 25. séčna 2010. / Tribina        //   (Međimurjě, 13. trâvna 2010)
I kajkavski je u tranziciji i bori se za opstanak
Prelistajte novi »Hrvatski kajkavski kolendar« za 2010. godinu. Sadržajno kako tako (osim dva politikantska teksta), ali na 700 stranica kajkavski se tekstovi mogu izbrojati na prste jedne ruke. Čak je i redakcijski uvodnik na štokavskom standardu.
Vezda nam hmira horvatski kaj, a ak se tak nastavi, za 20 lét hmiral bo i horvatski standardni jezik pred naletom globalizacije.
Pišě: Ivo Horvat, novinar i publicist iz Zagreba
Nâstavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg17433/#msg17433 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg17433/#msg17433) 


Međimurje, 2010-04-27, br. 2870

„Tre se samo hapiti pisati“

Objaviti što veći broj dobrih tekstova imperativ je Uredništva Hrvatskog kajkavskog kolendara neovisno o tome kojim su narječjem pisani. Uvjeren sam da ćemo u sljedećem broju moći pročitati i pokoji čakavski tekst. Do tada lijep pozdrav Ivi Horvatu uz njegovu krilaticu „Tre se samo hapiti pisati“ i uz naš dodatak „a ponekad nešto i pročitati“.


Autor članka: Ivan Pranjić
Nâstavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg17434/#msg17434 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg17434/#msg17434) 

Međimurje, 2010.06.15, br. 2877

Primjer Vladimira Kapuna: more i po međimorski


Baš nas je obradovao Vladimir Kapun: u posljednjim brojevima »Međimurja« svoje kolumne piše kajkavski, na međimorskom idiomu, služeći se mnogim riječima koje su gotovo već zaboravljene. Takve su na primjer: kajkakši, kaštiga, magoditi, omedleviti, na se zadnje, mortik, nakladnuti, tijam, zglednuti, stopram, odškrnuti, pomalem. Tako govore još samo stariji Međimurci.

Kapunom primjer svjedoči da međimurski jezični idiom nije izumro ni kod mnogih naših intelektualaca, premda se u običnom govoru rijetko njime služe. Pokazuje i to da je moguće kajkavski pisati i svakodnevne publicističke tekstove, a ne samo one književne. Treba se samo potruditi. To se odnosi i na pisce ostalih kolumni u »Međimurju«: Vukšića, Lesara i druge – da bar djelomice pišu kajkavski ili da se koriste obilatim izričajima međimurskog dijalekta.

To se svakako odnosi i na autore priloga za “Hrvatski kajkavski kolendar”, ne samo autore pjesama i novela nego i na pisce ponekih političkih, gospodarskih, povijesnih i sličnih sadržaja. Tada bi takav kalendar zaslužio da se naziva “kajkavski”.
Nadamo se da će se svojim tekstom za “Hrvatski kajkavski kolendar” javiti i Vladimir Kapun, a možda bi on mogao preuzeti uredničku dužnost za kajkavski dio kolendara i biti animator i poticatelj brojnih međimurskih autora da se osmjele pisati i kajkavski. Tre se samo hapiti, kak sam večkrat rekel. Što zna kakvi se se talenti skrivljeju med nami v Međimorju. A Matica bi mogla vu tom čudej toga fčiniti kaj bi postala primer za druge.

Matica bi mogla i nekaj drugo, čudej vrednejšega: raspisati natječaj za popularnu pučku gramatiku međimurskih govora. Profesor Pranjić mi je nedavno odgovorio da je već izdana takva gramatika - “Međimurski dijalekt” dr. Đure Blažeke. Da, izdana je, i o tome sam već pisao u »Međimurju« i “Vjesniku”. Ali to Blažekino djelo ide u red najvrednijih znanstvenih radova o međimurskim govorima, po izučavanju kojih je Blažeka inače poznat, na tome je i doktorirao. No to je znanstveno djelo, namijenjeno nastavnicima hrvatskog jezika i uopće fakultetski obrazovanim ljudima. A nama bi trebala jednostavno pisana pučka gramatika za školarce i obične ljude da se snalaze u raznim gramatičkim i pravopisnim oblicima međimurskih govora koji su pod snažnim utjecajem štokavskog standarda.

Uz veliki biografski leksikon poznatih međimurskih ljudi u prošlosti i sadašnjosti, koji priprema dr. Vladimir Kalšan, pučka gramatika međimurskih govora naišla bi na širok prijem u međimurskoj javnosti. Zašto se to ne bi našlo na dnevnom redu Ogranka MHČ ili kojeg izdavačkog poduzeća.


Zvir:
Ivo Horvat, Zagreb
http://www.medjimurje.hr/clanak/2877/2010-06-15/primjer-vladimira-kapuna-more-i-po-medimorski (http://www.medjimurje.hr/clanak/2877/2010-06-15/primjer-vladimira-kapuna-more-i-po-medimorski)

Međimurje, br. 2872, 2010.05.11
SITNICE NE ČINE POVIJEST
Jesu Kotoripčani mortik i fulali??
Autor članka: Vladimir Kapun
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hr-kaj-ne-lepa-nasa-kajkavska-tiskajne/msg22155/#msg22155 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hr-kaj-ne-lepa-nasa-kajkavska-tiskajne/msg22155/#msg22155)

Međimurje, br. 2874, 2010.05.25
SITNICE NE ČINE POVIJEST
Kaj sv. Vrban natače, to mimo lagva teče
Autor članka: Vladimir Kapun
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hr-kaj-ne-lepa-nasa-kajkavska-tiskajne/msg22158/#msg22158 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hr-kaj-ne-lepa-nasa-kajkavska-tiskajne/msg22158/#msg22158)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 16, 2010, 10:30:57 poslijepodne


Slobodna Dalmacija, 2010.04.04

UMJESTO DA PRIZNAJU KAKO SU HRVATI NAROD KOJI GOVORI S TRI JEZIKA, MUDRE SU GLAVE IZMISLILE - NARJEČJA

(Né samo) Dalmacija ima pravo na čakavski jezik!

Učili su nas u školi i na fakultetima, a uče nas i dandanas, kako se hrvatski jezik sastoji od triju dijalekata: čakavštine, kajkavštine i štokavštine. Papagajski unificirano i mravlji predano godinama i desetljećima ponavljamo tu tvrdnju, koja je u međuvremenu okoštala u lingvistički aksiom, u jezični kanon. Međutim, posrijedi je stanovita podvala; jer, svaka dionica spomenutog trifolija, i čakavština, i kajkavština, i štokavština, zasebni su jezici. Čakavština je, dakle, jezik, a ne dijalekt!

Put do konstatacije da je čakavština ipak jezik relativno je kratak, premda praksa barata drukčijim statističkim podacima. Učili su nas, naime i nadalje, u školi i na fakultetu, kako je dijalekt manja razina u jezičnoj hijerarhiji. Jednostavno rečeno: jezik i dijalekt u približno su jednakoj simbiozi, kao što su to skup i podskup u matematici. Da bi se realizirao podskup, potreban je nekakav skup. Analogno tome, da bi se ostvario dijalekt, potreban je jezik.

Bračani ne govore hrvatski?

Baveći se godinama minucioznim proučavanjem čakavštine – jednako njezinim jezičnim aversom, kao i književnim reversom – susretao sam se sa svakojakim nejasnoćama i pitijskim dvojbama. Pokušavajući sagledati čakavštinu u želji za opisivanjem njezina i naličja i perspektive, stavio sam je u kontekst jezičnog specifikuma na ovim prostorima, pa se logično priupitao: ako je čakavština dijalekt, kojeg je to ona jezika dijalekt?

Isto pitanje postavio sam mnogim lingvistima, ali nisam dobio konkretnog odgovora. Dakako, nisam dobio odgovora, ako anuliram sva ona muljanja “u kupama i špadama”, kojih sam se naslušao u “učenim” objašnjenjima. Dozivam opet logiku i nečiju tuđu praksu u pomoć, pa vrtim po glavi: Talijani govore talijanskim jezikom, Nijemci njemačkim, a Francuzi francuskim… Hrvati, kojim oni jezikom govore? Hrvatskim?

Slika
Kojim jezikom govore ovi stanovnici Milne?

U redu, što je to hrvatski jezik? Možemo li povući znak jednakosti između standarda i književnog jezika? Književni jezik, barem teoretski, onaj je na kojem su napisana književna djela: bilo kajkavske pjesme Frana Galovića, bilo čakavski stihovi Marina Franičevića, svejedno. Standardni jezik kojim službeno govore Hrvati (uporaba kojeg jezika obvezujuća nam je i iz slova Ustava RH) izlučen je iz štokavštine, točnije, njezina zapadnohercegovačkog varijeteta s ijekavskim refleksom jata.

Taj je oblik, kao, najrazumljiviji svima – od Slavonije, preko Međimurja i Istre do Dalmacije – pa se njega uzelo za bazu budućem službenom jeziku, hrvatskom jeziku. Znači, moj nono na Braču ne govori hrvatski, Komižanin kad progovara u dokumentarcu ne govori hrvatski (zato i postoje titlovi na dnu ekrana)…? Paradoks!

I onda, na jednom sastanku nekoć, nije važno ni kada, gdje, ni tko, uspostavljen je dogovor da će zapadnohercegovačka varijanta štokavštine biti mladica čiji će kalem dati stablo hrvatskog jezika.

Podsjećam, postoji trodioba govora u Hrvata: čakavština, kajkavština, štokavština. Iz jedne dionice štokavštine, dakle, uzelo se sjeme za ono što danas nazivamo hrvatskim jezikom, a da se pritom čakavština, kajkavština i oni ini dijelovi štokavštine smatraju dijalektima “novonastalog” jezika!? Sve te nedoumice i nesuglasice, dvogubosti razne i zavrzlame mnoge, nastale su samo zato što jednoć mladi i ambiciozni, a danas blagopočivajući, ocvali ili šutljivi jezikoslovci stvari nisu bili imenovali pravim imenima.

Da je bilo pameti i hrabrosti, kazalo bi se ovo: mi, Hrvati, narod smo koji govori s tri jezika! Onako kako to bilingvalno postoji u Kanadi, ili trilingvalno u Švicarskoj. Ali ne, oko stola ispleten vijenac umnika bio je izvolio dokraja zakomplicirati jezičnu situaciju u nas, sakateći i siromašeći inače jako bogatu i potentnu jezičnu građu.

A da bi se moglo nekako definirati ovdje višekratno spominjan trifolij govornih odlika u Hrvata, izmislila se riječ – narječje. Tim terminom hoće se zakamuflirati nepravda koja je načinjena jeziku, time se želi “stručno” objasniti izgled domaće nam jezične mape. A kad sve to skupa pada u vodu? Pa, pri prvom prijevodu opisa takve jezične situacije na bilo koji strani jezik. Jer, ne postoji nešto što se zove narječje, svaki put kad se ta riječ nađe u prijevodu na drugi jezik, nađe ju se kao dialetto (talijanski), ili Dialekt (njemački), ili dialect (engleski)…

Politička cjediljka

Ispada kako je narječje nekakva razina između dijalekta i jezika, nekakva nepostojeća razina. A, zapravo, to je samo pokušaj legalizacije neke vrste jezičnog licemjerja. Zato se zalažem za izbacivanje izraza “narječje” iz govorne i uporabne prakse uopće u Hrvatskoj!

Koji se zalažu za njegovu primjenu, neka kažu kako se taj izraz reče na engleskom, njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku; može i arapskom, ili sanskrtu. I sam sam dugo smatrao kako su riječi narječje i dijalekt – istoznačnice, sinonimi (što se vidi i iz prijevoda naših, recimo čakavskih, stručnih radova na neki drugi jezik). Ali ne, kad sam studirao hrvatski jezik, na kolegiju o teoriji jezika prvi sam put čuo da narječje i dijalekt nisu jedno te isto, premda se to iz većine stručnih i znanstvenih radova ne dade nazrijeti.

Kad sam shvatio “pravu” razliku koja tobože distingvira ta dva termina, odmah mi je bilo jasno da tu nešto ne štima. Sustavno proučavanje čakavštine, u svim oblicima njezinih pojavnosti, moju skepsu dodatno je potvrđivalo, te gradilo vlastiti mi stav, kako je čakavština jezik, nikako dijalekt. Jednako kao što su to i kajkavština i štokavština. Nema nikakve sumnje: čakavština je ostala bez svojeg – jezika. Nema forme u kojoj bi se realizirao njezin sadržaj, nema, dakle, jezika unutar kojeg bi ona bila dijalekt.

Tako, nakon godina razmišljanja, postavljanje pitanja (sebi i drugima) te gonetanja odgovora o čakavštini kao tobožnjem dijalektu, kristalizirala mi se jasna činjenica: nitko mi nije uspio konkretno odgovoriti kojeg je jezika čakavština dijalekt, iz jednostavnog razloga što je ona – jezik. Mi sad možemo kazati da postoji više varijanata čakavštine, dijalekata unutar nje same, pa i poddijalekata, koji se dalje, u živoj praksi svojih konzumenata, rasipaju dalje do mjesnih govora u malim organskim zajednicama (pa čak i do idiolekta, ako samog pojedinca uzmemo za meritornog svjedoka kao izvornoga govornika).

Iz svega je vidljivo kako status čakavštine, kao jezika, nije najveći problem u našem govornom arealu. Zabrinjavajuća je, možda najviše, činjenica o pitanju – hrvatskog jezika. Kako odgovoriti na upit: što je to hrvatski jezik? Kako mu napisati gramatiku, ili sastaviti rječnik? Razumljivo, to je nemoguće bez konzultiranja i obuhvaćanja svih triju idioma ča-kaj-što.

Evo, koji je to jezični mehanizam ili instrument, koji u vokabularu hrvatskog jezika neki pomorski izraz navodi kao regionalizam (ili ga, još gore, uopće ne navodi), a da pritom nema istoznačni leksički adekvat? Zbog čega je turcizam “pramac” hrvatskiji od talijanizma “prova”; zašto je hungarizam “soba” dobar, a talijanizam “kamara” to nije?

Kako su se u dugoj našoj povijesti gotovo sve tekovine kulture određivale i crtale tako da ih se motrilo kroz prizmu politike, jednako je tako i problematika jezika morala proći kroz cjediljku te vrste. U Jugoslaviji nismo govorili jugoslavenskim jezikom, nego srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim jezikom. Makedonski, slovenski i bošnjački, što su bili, dijalekti?

Kad su se sve te države osamostalile, umah je sve ono čime su oni govorili postalo – jezicima. Dobro, moglo se i u Jugoslaviji čuti govoriti o makedonskom ili slovenskom jeziku. Jezik je, dakle, (i) političko pitanje.

Nemojmo se zavaravati: kad bi Dalmacija jednog dana pobjegla iz Hrvatske, kao što je ona utekla iz Jugoslavije, nema tog čovjeka na Zemlji koji bi me uvjerio da službeni jezik, fiktivne buduće, države Dalmacije ne bi bio – čakavski jezik!

Ne očekujem od naših uvaženih jezikoslovaca – bilo onih aktivnih, ili onih bivših – da pod stare dane podaju čakavštini (kajkavštini i štokavštini, molim lijepo!) status jezika; da reknu: u redu, to su tri hrvatska jezika, mi smo cijeli život govorili drugačije, na tom govorenju ostvarili smo pravo na mirovinu, gdjekad i na člansku iskaznicu u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (ostvarenje čijeg članstva, ponekad, pokazalo se, i znanost je i umjetnost), ali, razumjet ćete, bili smo mladi i, učili ste iz iskustva i iz povijesti, u školama i na fakultetima, moralo se od nečega živjeti.
Mudri Talijani

Osobno, i intimno, žao mi je da se oni koji su odlučivali o našem jeziku nisu povodili iskustvom i pameću koje su izveli i imali Talijani. Kad je Giuseppe Garibaldi uspio ujediniti “sve zemlje” talijanske, trebalo se dogovoriti i o zajedničkom jeziku. Mudre glave odlučiše: imamo snažna djela sazdana na toskanskom, koja napisaše Dante, Boccaccio i Petrarca.

Kad već moramo odlučiti o službenom jeziku sviju nas Talijana, neka to bude onaj oblik čijega već imamo sazdanu bazu u neporecivim literarnim djelima imenovane trojice. Žao mi je da naši uskrsnici hrvatskog jezika nisu za bazu uzeli djela Marka Marulića, Hanibala Lucića i Petra Hektorovića, pa i Petra Zoranića, te da čakavština nije bila klica razvoja budućeg standarda hrvatskog jezika.

Od svih triju jezika, čakavština je najbogatija leksikom. Uzmimo samo maritimizme, pomorsku, brodsku i brodograditeljsku terminologiju, koja je iznimno bogata riječima, a koja je baš nekako prognana iz rječnika hrvatskog jezika, hrvatskih jezika.


Siniša Vuković

http://www.slobodnadalmacija.hr/Split-%C5%BEupanija/tabid/76/articleType/ArticleView/articleId/97889/Default.aspx (http://www.slobodnadalmacija.hr/Split-%C5%BEupanija/tabid/76/articleType/ArticleView/articleId/97889/Default.aspx)

Splicki kazališni dogotki
http://www.forumgorica.com/dogadaji/splicki-kazalisni-dogotki/msg19060/#msg19060 (http://www.forumgorica.com/dogadaji/splicki-kazalisni-dogotki/msg19060/#msg19060)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 16, 2010, 10:36:02 poslijepodne
Vijenac, broj 383, 6. studenog 2008.

Razgovor
Ranko Matasović, lingvist

Srpsko-hrvatski nikada nije ostvaren, jer nije postojao

Koji je to dvostruki identitet hrvatskog jezika – kao standardnog jezika RH te jezika u genetskom smislu?
– Prvi je hrvatski kao standardni jezik koji je nedvojbeno štokavski i u tom smislu dijeli dijalektalnu osnovicu sa srpskim, bošnjačkim i crnogorskim jezikom. To ne možemo poricati. No štokavski nije jedini hrvatski dijalekt jer su tu i kajkavski i čakavski. U genetskom smislu oni se nisu razvili iz nekoga zajedničkog prahrvatskog nego iz prazapadnojužnoslavenskog, kamo su ulazili i slovenski govori.

Što mislite da će biti najviše kritizirano, neki segment kojim ste se najviše odmaknuli od dosadašnjih stajališta?
– Interes javnosti možda će pobuditi teza da nešto što bi bio prasrpskohrvatski ili prasrednjojužnoslavenski nikada nije postojalo kao valjana jedinica genetske klasifikacije. U gramatici se iznose argumenti kojima se nastoji pokazati da je posljednji prajezik između praslavenskoga i suvremenoga hrvatskog bio zapadnojužnoslavenski prajezik iz kojeg su se razvili ne samo svi hrvatski dijalekti i srpski i bosanski i crnogorski nego i slovenski. To znači da ne postoji zajednički prajezik iz kojega su potekli svi hrvatski dijalekti, kajkavski, čakavski i štokavski, koji bi bio različit od praslavenskoga. Kad su Slaveni došli u 7. stoljeću na obale Jadrana, oni su govorili praslavenski, ne prahrvatski, ne neki izdvojen, različit idiom od ostalih slavenskih dijalekata. Sve razlike među slavenskim jezicima mlađe su od toga razdoblja. Postojalo je neko jedinstvo, komunikacijska zajednica koja je obuhvaćala one govore iz kojih su potekli slovenski i hrvatski jezici, ali ne prahrvatski, koji bi obuhvaćao sva tri naša dijalekta. Tu su tezu u nekim oblicima zastupali i drugi lingvisti, ali ovdje je i jasno argumentirana. Ona je ključna za razumijevanje povijesti hrvatskoga jezika, odnosno povijesti standardnoga jezika. Naglašavam, ova se gramatika bavi standardnim jezikom, a dijalekte spominje usput.

Kako biste objasnili razliku između hrvatskog i srpskog?
– Treba objasniti ljudima da to nije razlika kakva postoji između američkog i britanskog engleskog. To su bliskosrodni idiomi među kojima postoje razlike na izgovornoj, pravopisnoj razini, ponekoj sintaktičkoj konstrukciji, ali su znanstvene i pravne terminologije na britanskom i američkom engleskom gotovo identične zbog toga što je postojala velika suradnja i protok ljudi i ideja između Velike Britanije i Sjedinjenih Država, kada su provođene standardizacije. Zbog različitih kulturnih i povijesnih uvjeta u kojima su provođene standardizacije hrvatskog i srpskog jezika nazivlja su u velikoj mjeri različita. Pogledajte popis kemijskih elemenata. To je često akademik Brozović isticao kao primjer. Ja ne bih znao napisati osnovnoškolski ili srednjoškolski sastavak o kemiji na srpskom jeziku. Moja djeca to ne bi ni razumjela. Na svakodnevnoj komunikacijskoj razini razlike su doista minimalne, a kad dođemo do tehničkih stvari, pravnih formulacija i deklaracija na proizvodima, razlike su znatne i treba ih poštivati.

Je li srpsko-hrvatski koji se godinama učio u školama bivše Jugoslavije mrtav jezik? Mnogi ljudi koji su tijekom rata otišli živjeti u inozemstvo još govore tu neku inačicu jezika koji su naučili!
– Taj je jezik bio projekt u glavama skupine lingvista i mnogih političara. Usprkos pritiscima kojima je hrvatski bio izložen, nikada nije bilo provedeno ujednačavanje standardnih oblika u hrvatskom i srpskom. Ideološki pritisak nije bio podjednako jak u svim razdobljima komunističke vlasti, bilo je popuštanja i pojačavanja pritiska, ali nikada potpuno ujednačavanje standardnih jezika nije provedeno. Kao standardni jezik srpsko-hrvatski nikada nije postojao. Bio je projekt koji nikada nije ostvaren. Kao jezik promatran iz kuta genetske lingvistike on nikad nije postojao zbog razloga o kojima govorim u knjizi.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


Ranko Matasović (1968) redoviti je profesor na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, bio je stipendist ugledne Fulbrightove zaklade i Zaklade Alexandera von Humboldta, a 2002. primio je nagradu HAZU za doprinos znanosti na području filologije. U nizu objavljenih knjiga ističu se Kratka poredbenopovijesna gramatika latinskoga jezika, Uvod u poredbenu lingvistiku, Jezična raznolikost svijeta, a ovog je proljeća u izdanju Matice hrvatske objavljena Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika, koja osim što će biti dobar studentski priručnik revidira neka ustaljena znanstvena mišljenja. Iako zaljubljen u usku znanstvenu poredbenopovijesnu lingvistiku, Matasović se pokazao i kao dobar sugovornik za neke druge teme.

Je li vaša Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika prva takve vrste?
– Ona je prva iscrpna poredbenopovijesna hrvatska gramatika. Prva povijesna gramatika djelo je Augusta Leskiena iz 1914. Pisana je u mladogramatičarskoj tradiciji, vrlo iscrpno i precizno. Međutim, to je gramatika jezika koji se tada zvao srpsko-hrvatski, povijesna je doduše, ali je danas, nakon gotovo sto godina, poprilično zastarjela. Zato je ova moja gramatika bila potrebna. Leskienova gramatika nikad nije prevedena na hrvatski, a moja je prva koja je napisana na hrvatskom jeziku.

Skromno u predgovoru ističete kako u vašoj gramatici nema mnogo novih spoznaja, no ipak nije sistematizacija postojećih znanja jedini posao koji ste učinili. Što novo donosi vaša knjiga?
– Novost je u detaljima i donosi neke rezultate mojih istraživanja o najranijoj povijesti hrvatskoga jezika. Ključ za razumijevanje povijesti oblika glagola, imenica i zamjenica jest razumijevanje glasovnih promjena koje su se dogodile na kraju riječi u praslavenskom. To je nešto na čemu sam dugo radio i što je ovdje prvi put sistematizirano i izneseno. Vjerujem da pravila koja sam predložio funkcioniraju, odnosno objašnjavaju podrijetlo hrvatskih oblika. U fonologiji, u razvitku glasova od indoeuropskog preko praslavenskog do hrvatskoga više sam se bavio starijim razdobljima povijesti, znači baltoslavistikom. U prikazivanju razvitka hrvatskoga fonološkog sustava nemam mnogo novoga reći. Dosta se oslanjam na Povijesnu fonologiju hrvatskog jezika koju je prije dvije godine napisao Georg Holzer, moj prijatelj i bečki profesor slavistike. Uskoro izlazi hrvatski prijevod te knjige, koja se dosta nadopunja s mojom gramatikom. Iznio sam i neka izvorna mišljenja o podrijetlu pojedinih glasova i pojedinih gramatičkih kategorija, no to što je izvorno ne mora značiti da je i točno.

Što mislite da će biti najviše kritizirano, neki segment kojim ste se najviše odmaknuli od dosadašnjih stajališta?
– Interes javnosti možda će pobuditi teza da nešto što bi bio prasrpskohrvatski ili prasrednjojužnoslavenski nikada nije postojalo kao valjana jedinica genetske klasifikacije. U gramatici se iznose argumenti kojima se nastoji pokazati da je posljednji prajezik između praslavenskoga i suvremenoga hrvatskog bio zapadnojužnoslavenski prajezik iz kojeg su se razvili ne samo svi hrvatski dijalekti i srpski i bosanski i crnogorski nego i slovenski. To znači da ne postoji zajednički prajezik iz kojega su potekli svi hrvatski dijalekti, kajkavski, čakavski i štokavski, koji bi bio različit od praslavenskoga. Kad su Slaveni došli u 7. stoljeću na obale Jadrana, oni su govorili praslavenski, ne prahrvatski, ne neki izdvojen, različit idiom od ostalih slavenskih dijalekata. Sve razlike među slavenskim jezicima mlađe su od toga razdoblja. Postojalo je neko jedinstvo, komunikacijska zajednica koja je obuhvaćala one govore iz kojih su potekli slovenski i hrvatski jezici, ali ne prahrvatski, koji bi obuhvaćao sva tri naša dijalekta. Tu su tezu u nekim oblicima zastupali i drugi lingvisti, ali ovdje je i jasno argumentirana. Ona je ključna za razumijevanje povijesti hrvatskoga jezika, odnosno povijesti standardnoga jezika. Naglašavam, ova se gramatika bavi standardnim jezikom, a dijalekte spominje usput.

Revidirate podjelu slavenskih jezika na istočne, zapadne i južne. Zašto?
– Ta je podjela naslijeđena iz 19. stoljeća, iz razdoblja kad se još nisu dovoljno jasno vidjeli kriteriji za tu genetsku supklasifikaciju. Genetska supklasifikacija sastoji se u tome da se vidi koji su sve prajezici postojali u povijesti jezika neke jezične porodice. Ta se klasifikacija zasniva na zajedničkim inovacijama, promjenama koje dijeli određeni skup idioma. Istočnoslavenski nije u tom smislu ista stvar kao i južnoslavenski. Niz zajedničkih inovacija, jezičnih promjena obuhvatio je sve istočnoslavenske idiome – ruski, bjeloruski i ukrajinski. Takvih promjena koje bi obuhvatile sve južnoslavenske idiome – bugarski, makedonski, tzv. srednjojužnoslavenski, slovenski – nema.

A što ih povezuje?
– Postoje arhaizmi, neke osobine koje danas imaju ti jezici, a koje su naslijeđene iz praslavenskog. No to nije osnova za genetsku supklasifikaciju jer nam ne pokazuje da je postojalo komunikacijsko zajedništvo unutar kojega su se promjene širile do uvijek istih granica. Južnoslavenska je skupina jezika više zemljopisni pojam, to su slavenski idiomi koji se govore na slavenskom jugu, od Alpa do Soluna u Grčkoj. Prajužnoslavenski jezik nije postojao u smislu u kojem je postojao praistočnoslavenski jezik. Za njega znamo gdje i kada se govorio i bio je jedinstven.

Koji je to problem srednjojužnoslavenskoga?
– Srednjojužnoslavenski je zgodan pojam kojim se opisuje skup dijalekata među kojima je dolazilo do zajedničkih dodira i međusobnih utjecaja, posebno utjecaja štokavskih govora na čakavske i kajkavske, zbog masovnih migracija stanovništva prigodom dolaska Turaka, gdje su mnogi štokavski govori preplavili čakavske i kajkavske. Riječi su se posuđivale, proširile su se naknadne glasovne promjene. Nije postojao srednjojužnoslavenski prajezik različit od praslavenskog. To je bitno da bi se razumjelo što je to hrvatski, jer čakavski i kajkavski jednako su hrvatski kao i štokavski.

Koji je to dvostruki identitet hrvatskog jezika – kao standardnog jezika RH te jezika u genetskom smislu?
– Prvi je hrvatski kao standardni jezik koji je nedvojbeno štokavski i u tom smislu dijeli dijalektalnu osnovicu sa srpskim, bošnjačkim i crnogorskim jezikom. To ne možemo poricati. No štokavski nije jedini hrvatski dijalekt jer su tu i kajkavski i čakavski. U genetskom smislu oni se nisu razvili iz nekoga zajedničkog prahrvatskog nego iz prazapadnojužnoslavenskog, kamo su ulazili i slovenski govori.

Neke minorne jezične teme znaju zaokupiti našu javnost i izazvati burne rasprave. Što mislite da su prave i potrebne teme i problemi koje hrvatski jezični stručnjaci trebaju rješavati?
– Pitanja jezične kulture sigurno su od interesa za javnost, samo tu jezičnu kulturu treba shvatiti šire, a ne svoditi je samo na probleme pravopisa ili ortoepije, ispravna izgovora. Jedna od stvari o kojoj bi trebalo voditi računa jest problem funkcioniranja suvremene hrvatske norme. Mnogo se govori o problemu posuđenica i posuđivanja, osobito iz engleskog, i to je važno pitanje, ali nisu posuđenice jedino što narušava jezičnu kulturu. Treba više raditi na tome da se ljudi nauče suvislo izražavati, strukturirati iskaz prema pravilima koherencije i logičkog slijeda. To pripada u govorništvo i u stilistiku. Tu jezični stručnjaci sigurno imaju što reći, a i obrazovni bi sustav na tome morao više raditi nego na problemu pravopisa, ortoepije i posuđenica.

Koji su projekti od nacionalne važnosti za hrvatski jezik, ako gledamo ono što se radi na Filozofskom fakultetu, Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Odjelu za jezik pri HAZU?
– To su ponajprije projekti digitalizacije jezične baštine. Nužno je da se naši rječnici, gramatike, povijesni dokumenti prebace u elektronski oblik i da se učine dostupnima na internetu. Tu mnoge zemlje stoje daleko bolje od nas. Skokov etimološki rječnik, čije novo izdanje pripremam, skenirali su i prebacili u digitalni oblik moji nizozemski kolege, i mi se sad služimo njihovim rezultatima. To je golem posao jer Skokov rječnik obuhvaća tri sveska. Postoji projekt digitalizacije jezične baštine u Hrvatskoj i važno je da se to napravi pošteno, brzo i kvalitetno. Nadalje, bitna je izgradnja elektronskih korpusa. Tu se već dosta napravilo, ali bitan je način pretraživanja tih korpusa. Trenutno imamo dva korpusa, ali još na njima treba raditi, poboljšavati ih i razvijati.

Kako stojimo s rječnicima i gramatikama?
– Prije nekoliko godina radio sam na Hrvatskom enciklopedijskom rječniku, koji je nastao kao čisto deskriptivan rječnik, metodom nekritičkoga prikupljanja građe, da bismo dobili što više riječi koje će u njega ući. Svjesno je učinjeno tako i taj rječnik nema pretenzije da bude preskriptivan, normativan. Ono što danas Hrvatskoj treba jest normativan rječnik standardnoga jezika, što nije ni Anićev ni Šonjin rječnik, a sigurno ni rječnik kojem sam ja bio urednik. To nam je potrebno zbog razvitka hrvatskoga standarda. Što se gramatika tiče, ne stojimo tako loše. Ova moja gramatika popunjava jednu prazninu. Skokov etimološki rječnik potpuno je zastario, a Gluhakov je jako ograničen jer se obrađuju riječi koje su autoru bile zanimljive. Mi usporedno radimo na dva rječnika, novo izdanje Skoka, koji će biti potpuno prerađen rječnik, ali će zadržati brand, Skokovo ime, kao što se njemački etimološki rječnik zove Kluge, iako je prerađivan na desetke puta. Taj će projekt trajati sigurno više godina, ali je potreban, jer Skokov rječnik sadržava golemo bogatstvo građe, ali je u načinu prezentacije neprimjeren, a metodološki potpuno zastario. Drugi etimološki rječnik koji bi trebao biti jednosveščani radim ja i tu zbog drugih obveza nisam došao onako daleko kao što bih htio. Sad sam na slovu g.



Stavili ste na stranicu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje mali korpus i prepustili ga kritičkom sudu javnosti – je li bilo konstruktivnih kritika?
– Ljudi se javljaju s najrazličitijim stvarima. Od upita od čega dolazi njihovo prezime do vrlo korisnih savjeta i kritika. Kolega Marko Snoj, autor slovenskog etimološkog rječnika, znatno je pomogao kritikama i greškama koje je uočio. Došlo je pitanje ljudi koji rade na policijskoj akademiji zašto se lisice koje se upotrebljavaju u njihovu poslu zovu lisice i kakve to veze ima sa životinjama lisicama. Tad moram reći da ne znam jer meni treba višednevno istraživanje da dođem do odgovora. Često vas takva pitanja potaknu na razmišljanja.

Hoće li rječnik biti dovršen u planiranom roku, do 2010.?
– U nekom će obliku biti gotov do te godine, ali taj projekt stalno zahtijeva revizije. Napišu se osnovne etimologije, u ovom rječniku bit će i građa iz dijalekata, što je novina, i onda se sve mora još jednom proći, treba dodati podatke koji nedostaju, ispraviti pogreške. Knjigu nećete vidjeti do 2010, ali osnovni popis natuknica i etimologije tih natuknica trebali bi biti gotovi.

A kad možemo očekivati prerađeni Skokov rječnik?
– Na tome radi niz stručnjaka i trebat će još najmanje pet godina.

Tomislav Ladan nedavno nas je napustio – što je on dao hrvatskoj kulturi?
– On je bio nevjerojatan erudit, čovjek koji je znao mnoge jezike i sjajan prevoditelj. Studirao sam filozofiju i znam da je čitanje njegovih prijevoda Aristotela bio pravi intelektualni izazov. Njegova knjiga o podrijetlu riječi primjer je učenosti i talenta da se etimološka problematika koja je zamršena po sebi učini razumljivom i zanimljivom široj javnosti.


Nâstavek na sledečomu listu.
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 16, 2010, 10:36:54 poslijepodne

Nâstavek prethodnoga lista:


Jezici izumiru brzo – otprilike jedan na tjedan. Kako jezična politika može usporiti procese izumiranja jezika?
– Razlikuje se od zemlje do zemlje. U bivšem Sovjetskom Savezu jezična je politika pridonijela da mnogi jezici ostanu sačuvani jer su sustavno razvijali pismenost na malim jezicima, omogućivali su govornicima malih jezika da imaju obrazovanje na svom jeziku barem u osnovnoj školi, prevodila se književnost i poticalo književno stvaranje na, primjerice, kavkaskim jezicima ili jezicima Sibira. Ako želite sačuvati jezik, morate mu nešto dati, a to je ponajprije pismenost, dostupnost u medijima, obrazovne institucije, ako ne i službeni status. To je minimum. To danas, uz postojanje interneta, više ne košta mnogo. To zavisi i od relativnog bogatstva sredine. Retoromanski jezici imaju mali broj govornika, ali govore se u bogatoj Švicarskoj te se vrlo dobro održavaju i preživljavaju stoljećima. A u Africi mnoge vlade imaju ozbiljnije i preče poslove poput brige za desetke postotaka stanovništva zaraženih HIV-om. Te je vlade teško uvjeriti da trebaju ulagati u očuvanje jezika. Za lingviste je to gruba stvarnost. Njihov je posao da barem opišu one jezike koji će sigurno izumrijeti.

Postoji li neka politika tog tipa na ovim prostorima?
– Zanimljivo je da je upravo u tijeku prijava velikog europskog projekta koji je usmjeren na opisivanje jezika kojima prijeti izumiranje, a koji mogu nešto važno reći za teorijsku lingvistiku. Hrvatska bi tu trebala sudjelovati s projektom koji bih trebao voditi, ako to bude prihvaćeno. Zamisao je da se opisuju mali jezici kojima prijeti izumiranje u Hrvatskoj.

Koji su to?
– Na umu imamo arbanaški, dijalekt albanskoga u Zadru, i istrorumunjski u Istri, ali i jezike slavenskih pa i hrvatskih dijaspora, koji su jezični otoci u germanskom i romanskom svijetu. Moližanski u Italiji, gradišćanski u Austriji i druge slične slavenske enklave u neslavenskim zemljama.

Politika i jezik – kako urediti taj odnos kako bi se iz njega dobili dobri plodovi?
– Što manje upletanja politike, osobito državnih institucija, u bilo što – to bolje. To je moje mišljenje kao građanina. Ne smatram da nešto što se tiče čovjekove privatnosti kao što je jezik treba biti predmetom zakonodavstva. A kao lingvist time se ne bavim pa nemam stručno mišljenje.

Prije nekoliko tjedana obilježen je Europski dan jezika. Što će za hrvatski jezik značiti ulazak u Europsku Uniju?
– Za hrvatski je jezik važno da bude ravnopravan ostalim jezicima, da se ne pristane ni na što manje od onoga što maltežanski odnosno irski odnosno estonski, kao mali jezici, imaju. Pritom mislim kako treba stalno isticati da je različit od srpskoga standardnog jezika i bošnjačkog i crnogorskog bez obzira na međusobnu razumljivost. Laicima je teško shvatiti da postoje ljudi koji se međusobno vrlo dobro razumiju kada govore o svakodnevnim stvarima, ali kad je riječ o standardnom jeziku, u prvi plan dolaze suptilne stvari kao što su znanstvena i pravna terminologija, koja se posebno u hrvatskom dosta razlikuje od one u srpskom i bošnjačkom jeziku. Tu treba biti odlučan i dosljedan da se poštuje taj identitet hrvatskog kao posebnoga standardnog jezika.

Kako biste objasnili razliku između hrvatskog i srpskog?
– Treba objasniti ljudima da to nije razlika kakva postoji između američkog i britanskog engleskog. To su bliskosrodni idiomi među kojima postoje razlike na izgovornoj, pravopisnoj razini, ponekoj sintaktičkoj konstrukciji, ali su znanstvene i pravne terminologije na britanskom i američkom engleskom gotovo identične zbog toga što je postojala velika suradnja i protok ljudi i ideja između Velike Britanije i Sjedinjenih Država, kada su provođene standardizacije. Zbog različitih kulturnih i povijesnih uvjeta u kojima su provođene standardizacije hrvatskog i srpskog jezika nazivlja su u velikoj mjeri različita. Pogledajte popis kemijskih elemenata. To je često akademik Brozović isticao kao primjer. Ja ne bih znao napisati osnovnoškolski ili srednjoškolski sastavak o kemiji na srpskom jeziku. Moja djeca to ne bi ni razumjela. Na svakodnevnoj komunikacijskoj razini razlike su doista minimalne, a kad dođemo do tehničkih stvari, pravnih formulacija i deklaracija na proizvodima, razlike su znatne i treba ih poštivati.

Je li srpsko-hrvatski koji se godinama učio u školama bivše Jugoslavije mrtav jezik? Mnogi ljudi koji su tijekom rata otišli živjeti u inozemstvo još govore tu neku inačicu jezika koji su naučili!
– Taj je jezik bio projekt u glavama skupine lingvista i mnogih političara. Usprkos pritiscima kojima je hrvatski bio izložen, nikada nije bilo provedeno ujednačavanje standardnih oblika u hrvatskom i srpskom. Ideološki pritisak nije bio podjednako jak u svim razdobljima komunističke vlasti, bilo je popuštanja i pojačavanja pritiska, ali nikada potpuno ujednačavanje standardnih jezika nije provedeno. Kao standardni jezik srpsko-hrvatski nikada nije postojao. Bio je projekt koji nikada nije ostvaren. Kao jezik promatran iz kuta genetske lingvistike on nikad nije postojao zbog razloga o kojima govorim u knjizi.

Spomenuli ste i bosanski i bošnjački. Službeni su jezici Bosne i Hercegovine hrvatski, srpski i bosanski. Otkud onda bošnjački?
– To je stvar političke korektnosti. Termin bosanski većini govornika hrvatskog jezika implicira da je riječ o jeziku Bosne i Hercegovine kao države i jeziku kojim govore stanovnici te države, odnosno Bosanci i Hercegovci. Budući da i Hrvati mogu biti stanovnici te države i biti u određenom smislu Bosanci ili Hercegovci, onda nije politički korektno taj jezik nazivati bosanskim. U tom smislu zalažem se za uporabu termina bošnjački jezik. Nitko pak ne može zabraniti Bošnjacima da svoj jezik nazivaju kako god hoće i to treba poštivati. Ukoliko oni žele svoj jezik nazivati bosanskim i dopustiti nama da ga zovemo bošnjačkim, ne razumijem u čemu bi bio problem. Kao što Nijemci svoj jezik zovu Deutsch, a mi ga zovemo njemačkim.

Jezična politika u BiH gotovo je jednako složena kao i politička. Kako vidite buduću jezičnu politiku te zemlje?
– Koliko sam mogao pratiti, na papiru vlada ravnopravnost triju standardnih jezika, ali u praksi, budući da je ta ravnopravnost zajamčena na razini individua, a ne institucija, teško se provodi. Oni imaju lektore koji često ne znaju sve tri varijante pa ovisi o njihovoj dobroj volji kako će što lektorirati. Jezična problematika nije najveći izazov pred kojim stoji BiH, ali kada se jednom politička i ekonomska situacija stabilizira i kada se postignu ustavna rješenja kojima će svi biti zadovoljni, onda će biti vremena i da se razmisli o stvarnoj ravnopravnosti i hrvatskog jezika unutar te države. To je nešto na čemu treba ustrajavati, da hrvatski kao standardni jezik bude potpuno ravnopravan svim drugim jezicima, koliko god ih bilo.

Greenbergova knjiga Jezik i identitet na Balkanu: raspad srpskohrvatskog prije nekoliko je godina izazvala burne rasprave, a jedna je od najkontroverznijih teza bila da je hrvatski jezik nastao tek devedesetih. Bio je to primjer kako svjetski lingvisti doživljavaju jezičnu problematiku na ovim prostorima. Jesu li se stvari promijenile na bolje?
– One su se na neki način promijenile na bolje i Greenbergovom knjigom koja je priznala postojanje standardnoga hrvatskog jezika kao različitog od ostalih srednjojužnoslavenskih standardnih jezika. Problem je što je tu knjigu napisao čovjek kojeg zapravo ne zanima ranija povijest i što je usmjerena na publiku koju starija povijest uopće ne zanima. Autor se nije potrudio saznati o prethodnim sociolingvističkim i političkim i jezičnim prilikama na prostoru na kojem se bavi. Ima vrlo malo toga za reći o ideološkom nasilju kojem je bilo izloženo ono što se tada zvalo hrvatskom varijantom unutar komunističke Jugoslavije. Njega zanima samo situacija sada i povijest standardnih jezika nakon 1990.

Kako je moguće da se broj jezika na svijetu ne može niti približno odrediti pa varira između četiri i osam tisuća? Što je potrebno da bi nešto bilo jezikom?
– Nema odlučna lingvističkog odgovora u čemu je razlika između jezika i dijalekta. Jedan je lingvist rekao da je jezik dijalekt koji ima svoju vojsku i mornaricu. To znači da se kao jezici broje samo oni idiomi koji imaju određenu institucionalnu potporu. To je kriterij koji je posve u redu. I hrvatski je postao jezikom onoga časa kada je Hrvatska postala neovisnom državom pa ima i vojsku i mornaricu, iako sad neki govore da bi trebalo ukinuti mornaricu. Ja sam ne samo veliki prijatelj hrvatskoga jezika nego i hrvatske mornarice pa bi mi bilo žao da se to dogodi. Postoje razni kriteriji za klasifikaciju jezika, npr. razumljivost, službeni status, genetski kriterij u smislu postojanja zajedničkih prajezika. Lingvisti se oko toga ne mogu dogovoriti pa nema ni jedinstvenih popisa jezika svijeta. To nije ništa loše. Jezici nisu kao prirodne vrste ili kao ljudi koji žive na nekom prostoru. Tu se broje konkretne stvari, a jezici su apstrakcije.

Kako je proveden Bolonjski proces na Odsjeku opće lingvistike? Jeste li se uhodali?
– Uhodali se nismo. Ali mi možda imamo manje problema od drugih odsjeka jer smo mali odsjek i bolonjski program koji smo predložili jako je dobar jer je mnogo toga prepušteno studentima kao slobodan izbor. Studenti sami mogu formirati svoj curriculum u velikoj mjeri. To olakšava probleme oko organizacije nastave, prijave na kolegije, i to je u duhu onoga što je taj bolonjski sustav trebao biti. Mi to dosta bezbolno prolazimo, ali potpuno razumijem da se veliki odsjeci s više studenata susreću s velikim teškoćama.

Koji vam je dalji plan, budući projekti? Imate li neku novu zamisao?
– Moram dovršiti etimološki rječnik prakeltskoga. To je projekt koji sam radio s nizozemskim kolegama dok sam tamo bio gost profesor. To je velika knjižurina za koju postoje strogi rokovi, i nadam se da ću je završiti do kraja ove godine. Etimološki rječnik hrvatskoga pri Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje jedan je od prioriteta.

Premda su jezici vaša fascinacija, bavili ste se i određenim književnostima, i to jako posebnim književnostima. Pripremate li nešto novo?
– To ide nekako skupa. Kad proučavate jezike, zanima vas i ono što je na njima napisano, posebno ako je književno vrijedno i zanimljivo. Pripremam zbirku kababinskih mitova i saga, to su legende o Nartima, o junacima i polubogovima koji su živjeli jako davno, a priče o njima čuvaju se u usmenoj predaji na Kavkazu do danas. To je također nešto egzotično i zanimljivo. Riječ je o posljednjoj živoj europskoj mitologiji.

Razgovarala
Laura Mihaljević


Zvir:
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac383.nsf/AllWebDocs/Srpsko_hrvatski_nikada_nije_ostvaren__jer_nije_postojao (http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac383.nsf/AllWebDocs/Srpsko_hrvatski_nikada_nije_ostvaren__jer_nije_postojao)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 30, 2010, 11:29:33 poslijepodne

Varaždinskě vésti
BROJ 3428 - 14. IX. 2010. / VREMEPLOV “VARAŽDINCA”


Ovo leto obiležâva sě 270. obletnica izdavâjna nâjopsěžnešoga réčnika hrvackoga jezika – Gazofilacija, autora Ivana Bélosténca 

Bélosténec živel i stvârjal v lépoglâvskomu pavlinskomu samostanu
 


Pavlinski samostan v Lépoglâve bil jě jâko vâžno središčě hrvackě kajkavskě kniževnosti, kak i jězikoslovla. Kajkavščina jě v hrvacke kniževnosti v porastu vupravo v 17. stôlétju, pri čěmu Lépoglâva sikak igra znatnu vulogu.

Gazofilacij prectâvla zvanredno leksikografsko blâgo, v prvomu redu kajkavsko, ali i štokavsko-čakavsko.

Bélosténčov jě réčnik Gazofilacij, nadalě, kak enciklopedisko, trodijalektalno delo hrvackoga jezika i kulturě vâžen ně samo za jězičnu povest v občomu smislu nek i kak znâkoviti zvir hrvackě prâvně povesti. Daklem, něgva sě vrédnost ne očitujě samo v sagledâvajnu vremena i prostora v teromu ga znameniti pavlin oblikujě v vuspešnomu pokušaju „jězičnopojmovnoga sěobufata“ hrvackoga severa i juga v sěmu něgovomu „trojězičnomu râznovrsju“. Tek sě, naimě, v aktualnomu čitajnu, vrédnovajnu i prihvačajnu pojmovně izričajov potvrđuju brojně něgvě tvorbeně mogûčnosti i vrédnosti.

Iliti, kak jě jěmput rěkel naš akademik Milan Moguš: „Gazofilacij kao hiža kinčena Ivana Belostenca, lépoglâvskoga i svetičkoga pavlinskoga priora, sija do danas, na sreću našu, priko ovijeh rijeka, prek bregov, tam do Dunaja.“


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Ove se godine obilježava 270. obljetnica izdavanja najopsežnijeg rječnika hrvatskog jezika – Gazofilacija, autora Ivana Belostenca, koji je živio i stvarao u lepoglavskom pavlinskom samostanu, u kojemu je i preminuo 1675. godine.

Pavlin Ivan Belostenec bio je dvadesetak godina svoga života vezan za samostan u Lepoglavi, gdje je i stupio u pavlinski red, služio svoju prvu misu, bio predstojnik samostana i kamo se pred kraj života opet vratio te doživio svoju zlatnu misu.

Pavlinski samostan u Lepoglavi bio je veoma važan centar hrvatske kajkavske književnosti, kao i jezikoslovlja. Kajkavština je u hrvatskoj književnosti u porastu upravo u 17. stoljeću, pri čemu Lepoglava svakako igra znatnu ulogu. Tu naime žive i rade pisac Hilarion Gašparoti, kroničar Nikola Benger, zatim Ivan Krištolovec i drugi. Najjaču ličnost, bez sumnje, u Lepoglavi predstavlja Ivan Belostenec (vjerojatno 1594. – 1675. godine) pisac i leksikograf. On je gimnaziju i filozofiju učio u Lepoglavi, a teologiju u Beču i Rimu.

Kao pavlin bio je prior samostana u Lepoglavi, Sveticama, Čakovcu i Crikvenici, kao i provincijal reda u Istri. U njegovu je radu najvažnije njegovo leksikografsko djelo: „Gazophylacium seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium“.

Leksikografsko blâgo

Gazofilacij predstavlja izvanredno leksikografsko blago, u prvom redu kajkavsko, ali i štokavsko-čakavsko. Može se pretpostaviti da je i samostanska biblioteka sigurno na svoj način izražavala stanje i razvoj tadašnje hrvatske kajkavske književnosti i jezikoslovlja, a služila je vjerojatno i širim potrebama kulturno-prosvjetnog i naučnog djelovanja i interesiranja, ne samo lepoglavskih pavlina nego u najmanju ruku i polaznika njihovih škola. Naime, pavlini su upravo u Lepoglavi razvili, prije svega, veoma znatnu prosvjetnu djelatnost. Već početkom 16. stoljeća, od 1503. godine, tu postoji i djeluje tzv. „seminarium studiorum“, to jest latinska gimnazija, a 1582. godine otvara se i počinje s radom prva škola u rangu tadašnjih gimnazija, i to za svjetovnjačku djecu. To u stvari znači da u pavlinskom samostanu u Lepoglavi od 1503. do 1644. godine djeluje (s izvjesnim prekidima) – prva javna gimnazija u Hrvatskoj (u Zagrebu su prvu gimnaziju otvorili isusovci 1607. godine). Zatim, pavlini u Lepoglavi u 17. stoljeću uvode i studij filozofije, a kasnije i teologije.

Filozofija se u ovom samostanu predavala od 1636. godine, a teologija od 1687. Ova je visoka škola 1674. godine od cara Leopolda I. dobila rang akademije i pravo dodjeljivanja akademskih stepena i titula (doktorata) pa je prema tome bila prvo hrvatsko sveučilište.

I upravo je u tom samostanu u Lepoglavi pronađen pohranjeni rukopis rječnika „Gazophylacium sea latinno-illyricorum onommatum aerarium“, odnosno „Gazophylacium illyrico-latinum“, autora Ivana Belostenca, nakon njegove smrti. Djelo je nekoliko desetljeća poslije bilo tiskano i objavljeno u Zagrebu 1740. godine.

Riječ gazophylacium objasnio je sam Belostenec kao „kinčena komora, hiža, ali i mesto gde je spravljen kinč“, dakle kutija u kojoj se sprema nakit.

Sve to pokazuje da se u Belostenčev Gazofilacij – namijenjen u prvom redu školstvu – slilo leksičko blago najvećim dijelom iz uže Hrvatske, ali i iz Primorja sve do Dubrovnika i Slavonije. Nekajkavske riječi uključivao je Belostenec iz onih vrela za koja je smatrao da pripadaju istom književnom jeziku, kao što su npr. bili rječnici Fausta Vrančića i Jakova Mikalje.

Belostenčev je rječnik Gazofilacij, nadalje, kao enciklopedijsko, trodijalektalno djelo hrvatskog jezika i kulture važan ne samo za jezičnu povijest u općem smislu nego i kao znakovito vrelo hrvatske pravne povijesti. Dakle, njegova se vrijednost ne očituje samo u sagledavanju vremena i prostora u kojem ga znameniti pavlin oblikuje u uspješnom pokušaju „jezičnopojmovnog sveobuhvata“ hrvatskog sjevera i juga u svom njegovom „trojezičnom raznovrsju“. Tek se, naime, u aktualnom čitanju, vrjednovanju i prihvaćanju pojmovnih izričaja potvrđuju brojne njegove tvorbene mogućnosti i vrijednosti.

Pripomoč v argumentacijě

U pravom je smislu ovaj rječnik bitan i kao potvrda valjanosti nekih važećih termina struke, odnosno kao pripomoć u argumentaciji za odbacivanje nečeg što je u suvremenom prihvaćanju nespojivo s tom strukom i hrvatskim pravnim izričajem.

Kada utvrđujemo da je njegov jezični fond povijesni, tada to ne znači da smo ga time ograničili i sveli na povijesni diskurs 17. stoljeća kad nastaje, ili 18. kad ga redaktori nakon prilagodbe vremenu objavljivanja i nakon dotjerivanja predaju u tisak 1740. godine. To nije samo podsjećanje na prošlo već usmjeravanje budućem.

U njegovom pravnom značenju povijesnost ne treba shvatiti kao sagledavanje unatrag. Iako, primjerice, Ivan Mažuranić „Gazophylacium“ Ivana Belostenca navodi i uporablja kao jedno od vrela za građu svog „Pravno-povijesnoga rječnika“, moderno nam čitanje pruža podosta potvrda za misao da prostor za raščlambu nije iscrpljen te da, prema tome, područje budućeg ostaje i nadalje otvoreno. Ono je otvoreno za povijesno-aktualno sagledavanje i vrednovanje, tumačenje.

Iliti, kao što je jednom rekao naš akademik Milan Moguš: „Gazofilacij kao hiža kinčena Ivana Belostenca, lepoglavskoga i svetičkoga pavlinskoga priora, sija do danas, na sreću našu, priko ovijeh rijeka, prek bregov, tam do Dunaja.“


Napisal: Mladen GENC


Zvir:
pdf:
http://varazdinske-vijesti.hr/pdf/3428/11-14-09.pdf (http://varazdinske-vijesti.hr/pdf/3428/11-14-09.pdf)

html:
http://varazdinske-vijesti.hr/radni/ocuvanje-bastine/belostenec-zivio-i-stvarao-u-lepoglavskom-pavlinskom-samostanu (http://varazdinske-vijesti.hr/radni/ocuvanje-bastine/belostenec-zivio-i-stvarao-u-lepoglavskom-pavlinskom-samostanu)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 02, 2010, 01:41:50 prijepodne

Lovec v kâlne vode

Lubav za kajkavsku réč

Lipanj 08, 2008

- Je, kaj očeju - dragi mladi spectabilis, onak, kak ih je mati navčila govoriti itak je najslajše. Ja znam, da je morebiti leoše po slovnici govoriti, ali - vender - mojemu srcu najlepše je po domači. - Kaj čeju, kad je više Horvatov, koji govoriju taj vaš "što" - pak smo morali dati prav Gaju, kad je počel pisati ovak, kak Graničari, Slavonci i Bošnaki govoriju. Sve za slogu! Ali zato itak ostane naš gorni govor - nam najdragši. Pak, dragi amice, ta naša kajkavska reč, to je kakti mati svih dijalektušov slavjanskih. Am dobro veli fabula, da su Ček, Leh i Meh iz Krapine! Kajkavca razme i Rus i Čeh i svaki Slavjan. Morebiti, da su negda svi Slavjani govorili tak kak mi! Gdo bi to znal, da ni tak bilo? A segurno im je, da tu na jugu i drugač se s početke ni govorilo. Tejam tam v Pelopenezijušti moreju najti imena sel i gora, kak glasiju kak naša v Zagorju. Vidiju, da nemaju prav, kad se čudiju mojoj lubavi za kajkavsku reč.

Gospodin s Kaptola, Ksaver Šandor Gjalski


http://lovec.iz.vg/citati/2008/06/08/lubav-za-kajkavsku-rec#comments (http://lovec.iz.vg/citati/2008/06/08/lubav-za-kajkavsku-rec#comments)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Marek - Listopad 12, 2010, 11:20:43 prijepodne
Dobro je i hasnovito istrazivati govore lokalne i skupljati zvire. Al zadrzati se sa na toj dimenziji Kajkavskoga jezika, deliti ga v beskonacnost, bez delanja sinteze v isto vreme ne vodi onam kam treba  i ne stvara tlo i podlogu stero je Kajkavskom treba.

Analiza je vazna, trebamo ju, al treba naprajti i drugi korak i naprajti SINTEZU skupljene gradje.

Tak da nazalost Mijo Loncaric v svojem clanku zastupa ideju Divide et Impera, poziciju s stere stokavizacija nastupa za unistavanje Kajkavskog.

Ja mislim da se on nenamjerno devlje v sluzbu stokavizacije gda stalno naglashava kak su lokalni govori razliciti - mesto da gledi kaj im je skupno i kak ih objediniti. Razmem da je to ni njegov posel, al treba naglasavati tu skupnost. Na koncu, apsurdno je kaj treba posebno naglasavati da su si kajkavski govori sigurno vec spodobni neg kaj su spodobni stokavskem. Takve tvrdnje i takvo delo ide sam na roku stokavcem, steri se smeju v brk dok se Kajkavcom Kajkavski deli v 1000 govor, a stokavskom se dela na standardu. Stokavskem ki ima isto tulko dijalekti. Al za stokavski imamo delo skoro iskljucivo na sintezi, dok se na Kajkavskom dela skoro iskljucivo na analizi.

Te dve stvari je treba obrnuti.

Ovak, moglo bi se naprajti 1000 kajkavskih gramatik za vsako selo, al to je norost!

Treba se prvo hapiti delati na stvarima stere povezuju Kajkavce i homogeniziraju jih, jer to i je stvarnost. Ostalo je stokavizacija, asimilacija balkanskom kulturom, kulturocid.

Inace moremo 1000 let isce delati recnike za vsako selo, dok bumo gotoví, Kajkavskoga jezika vec ne bu - pojela ga je stokavizacija.

Sinteza, umrezavljanje, homogenizacija..inace bumo i daljse porobljeni Stokavizacijom, diskriminrani na drzavnom nivou v svojoj drzavi jer ne znamo kakti pravoga knjizevnoga jezika, i gubili Kajkavski rad kulturocida ki je pocel s Ilirom.

I poceti delati na Kajkavskom jeziku. Ni tak zdavnja smo ga imeli, dok ga stokavskeg isce ni nit bilo - pred 100 let. I denes ga isce imamo. Sam treba ziti vun z njim.

A kajkavski dijalekti budu i dalje tu ostali i dalje se razvijali, no vezda budu imeli i jezika.

Stokavci celo vreme delaju na svojem stokavskem, delaju na stokavizaciji, stera znaci kulturocid na Kajkavskim, vpregli su i kajkavske jezikoslovce.
Kajkavci trebaju delati na svojem kajkavskom isto kak i Stokavci delaju na svojem.
Ilirci su predi imeli smisla, al vezda su njihove teorije zastarele (Juzno Slavenski narod i plemena, Ilirski jezik..Kajkavci su ionak imeli vec veze s Keltima neg s Ilirima), i treba se odmeknuti od Ilirci i reci glasno i jasno da su ni imeli prav.
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Marek - Listopad 19, 2010, 10:22:42 prijepodne
Ja sem misljenja da za Kajkavski treba vsaki delati unulko kulko more, nuter svojih okviri.

Kaj se tice Funde, pravo je pitanje dal je on uspel uvesti kajkavski bar v svojoj skoli, odnosno, dal poducavlja na Kajkavskom ili dal je uvel Kajkavski izvanredni? To bi bilo fale vredno polje gde bi on mogel nekaj naprajti, i kaj je cist moguce.
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Marek - Listopad 19, 2010, 10:24:27 prijepodne
Kaj se dotikavlje trojezicnog pluralizma, to stvarno ne postoji, postoji sam stokavski hegemonizem.
I to stranjski stokavski, steri je pred 150 let nit nie bil horvatski jezik, neg ilirski - od Bosne pa vse do Bugarske.
Zato se meni neda vuciti stokavski. Ili se morti v Bosni vuce Kajkavski?
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 20, 2010, 10:04:39 poslijepodne

Ja sem misljenja da za Kajkavski treba vsaki delati unulko kulko more, nuter svojih okviri.
Kaj se tice Funde, pravo je pitanje dal je on uspel uvesti kajkavski bar v svojoj skoli, odnosno, dal poducavlja na Kajkavskom ili dal je uvel Kajkavski izvanredni? To bi bilo fale vredno polje gde bi on mogel nekaj naprajti, i kaj je cist moguce.

Profesor engleskoga jezika Želko Funda, osim kě na varaždinske gimnâzije predâva (sl)eng.leski, ne déla sě Engléz po pitajnu praktičnoga zavuzimajna za svôj materijni (i paterijni) horvacki kajkavski jězek.   

Da oni terem jě to vu opisu delatnoga mesta - člani kajkavskoga sp()avišča i predstojniki zgubidânske kajtedri (tobož kajkavologi, a zapaf voli, evunuhi, sine.kurci) – spujnâvajû sve obvezě, něbi im sě Funda, Horvat i nim slični mûrali «mešati v posel».

Hebeš zavuzimajně za kajkavski teromu su nâjvekši domet tjedn(okonc)i kajkavskě kulturě (na terem sě, osim na pozornice, štoka sě vu šesnajest) i vundâvajně pretisakov stârě kajkavske kniževnosti (alla Habdeličovo «Zerczalo Marianzko») v štandardne prezentâcije.

Vapaji alla

Citat:
„Zar nije jasno da su i kajkavski pisci hrvatski pisci!? Hoće li se jednom početi s izdavanjem i svih ostalih kajkavskih pisaca od 16. do 20. stoljeća?"
http://www.forumgorica.com/kajkavski/juraj-habdelic-turopolski/msg23455/#msg23455 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/juraj-habdelic-turopolski/msg23455/#msg23455)
ni zdâlka nésu dovolni, jel cil němrě biti povečâjně straživačkě grâđě za oně teri kajkavski tretéraju kak kajirsku egiptologiju, kak povest kaja, kak latinski.

Švicarski modél praktičnoga očuvâjna néstadizéranoga oblika jezika morě poslužiti kak primer. Temelno jě stâlna prisutnost takovoga jezika v jâvne vuporabe, poglavito v zvučno-vidnem medijem (krugradio, daleTeVidnica), na nadregionâlne, vu našomu slučaju sěkajkavske (sěčakavske) razine.

Citat:
Švicarsko-nemački TV i radiski modél za spâs nestandarizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)

Citat:
Višě za Kaj déla on teri po Kajkavski kûně, špôta i švajni neg on teri zpametno štoka o Baladam Miroslava Krležě.
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/ (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/)
Nâravno, kajkavci si med sobum trébaju pomagati, ter deluvati skup z čakavci, teri su isto tretérani kak kak nehrvacki govoreči fačuki.

Citat:
O (RAZJEDINJENIM*) KAJKAVSKIM EMIRATIMA I OSTALOM
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23543/#msg23543 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23543/#msg23543)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 20, 2010, 10:24:59 poslijepodne

Dobro je i hasnovito istrazivati govore lokalne i skupljati zvire. Al zadrzati se sa na toj dimenziji Kajkavskoga jezika, deliti ga v beskonacnost, bez delanja sinteze v isto vreme ne vodi onam kam treba  i ne stvara tlo i podlogu stero je Kajkavskom treba.

Analiza je vazna, trebamo ju, al treba naprajti i drugi korak i naprajti SINTEZU skupljene gradje.


KAJ, XLI, Zagreb 6 (2008)

kajkaviana danas

O (RAZJEDINJENIM*) KAJKAVSKIM EMIRATIMA I OSTALOM

Božica Jelušić, Đurđevec

Ideja Ujedinjenih Kajkavskih Emirata (UKE) nije nova. U spontanom razgovoru, negdje 80-ih godina, "lansirao" ju je Miroslav Dolenec-Dravski, u svom poznatom ironijskom stilu, aludirajući na razjedinjenost kajkavskih regija-enklava i potrebu njihovog kulturnog objedinjavanja. Podrugljivost se protegla i na (tadašnji) administrativno-upravni status, jer su u zajednicama lokalne uprave vladali svemoćni sekretari i predsjednici, krojeći raspoložive prihode uvijek na štetu kulture, a sebi i svojima osiguravajući prave kneževske/ emirske povlastice. Međutim, nominalno bi naziv funkcionirao i u novim uvjetima, kad je razina samostalnosti porasla, a problemi ostali više-manje isti. Premda dijelimo jezik (kajkavski) i tip života, kulturološke i socijalne navike, relativno se slabo poznajemo. Pokušat ćemo detektirati neke od mogućih razloga i predložiti rješenja.

     Prvo, budući da je kajkavski pozicioniran kao dijalekt i "pučki" jezik, on ostaje drugorazrednim bez obzira na domete. Literatura pisana na kajkavskom ide prema publici koja ne mari za gramatiku i stilistiku, sve mora biti priprosto, brzo pamtljivo, po mogućnosti uglazbljivo, slično tradicijskom modelu i prihvatljivo za "općenarodna" događanja: festivale, proščenja, lokalne priredbe i goričnu "akademiju" gdje se recitira i zapjevava nakon obilna ića i pića. Dakle, svjesno prihvaćanje takve marginalnosti jednostavno uspavljuje duh, nepoticajno je za istinski darovite ljude, promovira površnost i lakoću, daje krila drugima, koji vole "utržiti" jeftine bodove s malo uložena truda. Zahtjevnost mora čekati svoj trenutak, istinskog ljubitelja, educiranu grupu ili sredinu, da bi ponegdje izbila u prvi plan. Stoga bi zadatak učitelja, knjižničara i mentora školskih listova i kazališnih družina bio promicanje relevantne baštine, ozbiljna štiva, antologijskih tekstova, umjesto posizanja za jeftino humornom, doskočljivom, često etički jedva prihvatljivom literaturom. Upravo groteskno iz usta 10-godišnjaka zvuče stihovi "I onda neš pil" koji nemaju pokrića niti u dječjem iskustvu niti svjetonazoru. Neprimjerenosti i neprilagođenosti ove vrste našlo bi se podosta, uključujući ovdje i psovku i lascivnost kao navodne dijalektalne "bisere", dok prava duhovitost i iskričavost jednog Nikole Pavića ili profinjeni sentiment Vinka Kosa ostaju gotovo nepoznati pučkoškolcima i njihovim učiteljima. Zadatak je književnih i pedagoških poslenika da pravo biserje kajkavskih regija i enklava nađemo u kritičkim i divot izanjima, pretiscima, kompendijima i si. kako bi ih djeca upoznala u školskoj dobi i ponijela u svijet kao baštinu na koju će biti ponosni.

    Drugo, na razini kreativne uporabe dijalekta, potrebno je poštovati načelo postupnosti / sistematičnosti. Mali rječnici lokalnih idioma i fraza, tematski blokovi kajkavskog vokabulara (vezano uz jela, zanate, običaje, odjeću, bogoštovlje, etc.) dobro bi došli uz školske zadaće i kreativne projekte, da se učenici osokole izabrati temu i izraziti se na jeziku koji najbolje poznaju. Korisne su vježbe tipa "Dovrši pjesnika..." primjerice: Galovića, Goluba, Domjanića, Krležu, Gorana, pri čemu se ostavlja nosivi stih ili strofa, koju valja u istom metru i rimi dovršiti, nakon što smo proradili opus, "profiltrirali" najfrekventnije pjesnikove riječi, ispisali ih na trake i margine, i ponudili kao gradivni materijal za pjesmu. Takvi se radovi izlože na vidljivom mjestu, omogući se višekratno čitanje i po mogućnosti "glasovanje" za najbolji uradak, što nosi simboličnu nagradu. Posrednim putem učenik pamti cijelu pjesmu, bez prisile, kadar ju je interpretirati, te upoznaje i tajne pjesničke prakse, da bi umio cijeniti vrsnoću preporučenog štiva. Sličan učinak postiže se i "prevođenjem" čakavskih pjesama na kajkavski, odnosno "posuđivanjem zavičajnosti", što je pomalo šira tema, ponešto izvan okvira ovoga teksta.

    Treće, u smislu kulturnog aktivizma i popularizacije kajkavštine, valja inzistirati da barem trećina jezičnih sadržaja u kajkavskim regijama bude vezana uz lokalni milje, što program nastave jezika dopušta u varijanti "slobodnih sadržaja". Tamo gdje nastavnici kao izvorni štokavci odbijaju interpretirati i obrađivati takve sadržaje (poznajemo konkretne primjere) zatražiti nužnu kulturnu i etičku toleranciju, interakciju s učiteljima razredne nastave, dodatno obrazovanje ili barem potrpljiv pedagoški pristup, koji će djecu osloboditi frustracije da "ne znaju govoriti". Dostupnost časopisa, publikacija i temata s kajkavskim sadržajima naprosto je conditio sine qua non za škole u kajkavskim područjima, što bi decidirano trebalo reći njihovim ravnateljima i pedagozima. U tu kategoriju spada i ohrabrivanje lokalnog tiska i lokalnih političara, radijskih postaja i TV centara, da dio javnosti upućenih tekstova i poruka svakako "poteče" na kajkavskom, što bitno jača samosvijest onih koji će se zaputiti na školovanje izvan lokalne sredine, ne trudeći se da "izbrišu identitet" kako bi bili društeno prihvatljiviji i pedagoški poželjniji za "intelektualnu obradu". Gotovo je ridikulozno da kajkavac ostaje habdelićevsko "drevo nehoblano" sve dok ne nauči famozne štokavske enklitike i proklitike, kao kakva nadobudna TV-najavljivačica, koja se diči svojom hungarizacijom hrvatskog jezika, prebacujući sve akcente na prve slogove, a po premudrim naputcima svojih lektora, koji su onu nešto mekšu, srednje štokavsku varijantu uspješno izbrisali s naše "govorne mape"! Dakle, ne produbljujući antagonizme na relaciji kaj-što, plediramo za binarnu kompetenciju, tj. da školovan čovjek s jednakom lakoćom, ovisno o prigodi, govori oba narječja, pozivajući se na ponajbolje primjere i govoreći "moj jezik je moj barjak", kao što to ponosno veli Daglardža za svoj turski.

     Četvrto, neizostavno nam se valja više sretati, prožimati i sinergijski udruživati, otvoriti vrata i prozore, pozivati u goste, kako bi u "emiratima" zavladao traženi duh jedinstva! Svejedno, hoće li ta integrativna točka biti Dragutin Domjanić (Zelinski recital), Fran Galović (Galovićeva jesen), Katarina Zrinska (potencijalni recital ljubavne poezije) ili nešto peto i šesto, što tek valja utemeljiti, no bitno je da zebrano cvetje pjesničko, glazbeno i likovno pode na put, od Urbana do Tavankuta, od Gole do Lukovdola, i još dalje u šir i u vis, do svih "zemljopisnih džepova" gdje kajkavska riječ caruje u srcima ljudi! Preradović, koji je nota bene bio Srbin zaljubljen u hrvatski jezik, znao je s kojom emfatičkom silinom čovjek mora prirasti uz "jezik roda svoga" da bi se održao na vjetrometini povijesti i odolio svim vrstama manipulacija i prisila, kojima je jezik oduvijek izložen. Čovjek može voljeti i braniti samo ono što dubinski poznaje i po mogućnosti ne prima hladnim racionalnim putem, već i osjećajima, tim starinskim ključem ljubavi za cijeli stvoreni svijet. Neka svako od nas donese svoju malu, ručno izdjelanu i rukopoloženu ciglu na mjesto gdje bi niknula tu imaginarna ACADEMIA KAJKAVIANA, i ona će doista ubrzo imati krov i toranj, vidljiv izdaleka. Imajmo pri tom na umu ohrabrujuću misao koju nam upućuje veliki Lars Gustafson: "Tamo gdje postoji jezik, još uvijek postoji nada".

(Rad s okrugloga stola "Kajkavski spomejnek", u sklopu 26. recitala suvremenoga kajkavskoga pjesništva "Dragutin Domjanić" - Sveti Ivan Zelina 2007.; organizator - Pučko otvoreno učilište Sveti Ivan Zelina; stručna voditeljica - Božica Jelušić)



* (zagradno razjedinil: Ljudevit Kaj)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 20, 2010, 10:34:56 poslijepodne
Švicarsko-nemački TV i radiski modél za spâs nestandarizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)

(kajkavska inačica članka)

Citat:
Skok na čakavsku inačicu teksta:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23547/#msg23547 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23547/#msg23547)
Skok na štokavsku inačicu teksta:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23548/#msg23548 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23548/#msg23548)

Kajkavskě (i čakavskě) (med)regionalně televizijě i radiji moru primeniti švicarsko-nemački jězični modél.
Nestandardizérani švicarsko-nemački jězek koristi oko 4.5 milijuna ludi (od vukupno otprilikě 105 milijônov nemački govoreče v Nemačke, Austrije, Švicarske, Luksemburgu, Lihtenštajnu (Liechtensteinu), južnomu Tirôlu, ...).

Švicarsko-nemački model karakterizéra prevlast nestandarda („dijalekta“) nad standardom („kniževnim govorom“) na radiju i TV na sěšvicarsko-nemačke razine (spomenute 4.5 milijôna stanovnikov).

Na TV (postaje SF1, SF2) jě od informativno-kontaktne emisij samo dnevnik (bez prognozě vremena i bez športskoga pregleda) na standardu.
Prognoza vremena i športski pregled su jěn tjěden na zueriškomu, drugi tjěden na baselskomu (teri ima podosta francuske reči), trejti tjěden na bernskomu itd.

Ostali program (vlastita produkcija) jě prevladavajuče na “dijalektu”. V kontaktne emisija (alla Latinica, Oprto, V nedelu vu 2, Milijôner, Po lépe naše, ..) voditeli i sudioniki govore isklučivo na (saki svemu) zavičajnomu govoru. Na standardu sě emitéraju emisijě posvečeně obrazovâjnu i kulture vu vûžomu smislu (gosti i voditeli tu znâju biti z Nemačkě ili Austrijě).

Né dâvno jě na švicarski državni blagdan (1. kolovoza) helvecki sâvezni precednik dâl pôlvurni intervju nacionalne televizije, a sâ pitajna i odgovori su bili na nestandizéranomu, zavičajnomu govoru.

Na sěšvicarsko-nemačkomu radiju (postaja DRS), teri pokriva iste 4.5 milijôna ludi, su na standardu vésti saku punu vuru. Gotovo sé ostali program jě na nestandardizéranomu «dijalektu».

Kě sě pâk (med)regionalne (med)kantonalne televizij i radijov dotikâvlě (pojedinačno pokrivaju od nekuliko desetkov iladi do 1,5 milijônov stanovnikov), praktički si programi su na nestandardu (npr. TeleZueri, TeleBasel, TeleBärn, ...).


Né tréba zmišlati tôplu vodu.
(Polu)kajkavska i (polu)čakavska Hrvacka moreju, po sprôbanomu jězično-političkomu modélu očuvâjna nestandardizéranoga jezika na (med)regionalne TV i radiju, postati germanska Švicarska.
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 20, 2010, 10:36:15 poslijepodne

Švicarsko-njemački TV i radijski model za spas nestandardiziranega kajkavskega (čakavskega)

(čakavska inačica članka)

Citat:
Skok na kajkavsku inačicu teksta:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23546/#msg23546 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23546/#msg23546)
Skok na štokavsku inačicu teksta:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23548/#msg23548 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23548/#msg23548)


Kajkavske (i čakavske) (među)regionalne televizije i radiji moru primenit švicarsko-njemački jezični model.
Nestandardizirani švicarsko-njemački zajik rabi oko 4.5 milijuna judi (od ukupno otprilike 105 milijuna njemački govorećih va Njemačkoj, Austrije, Švicarskoj, Luksemburge, Lihtenštajne (Liechtensteinu), južnemu Tirolu, ...).

Švicarsko-njemački model karakterizera prevlast nestandarda („dijalekta") nad standardon („književnen govoron") na radiju i TV na svešvicarsko-njemačkoj razine (spomenutih 4.5 milijuna stanovnika).

Na TV (postaje SF1, SF2) je od informativno-kontaktnih emisij samo dnevnik (bez prognoze vremena i bez sportskega pregleda) na standarde. 
Prognoza vremena i športski pregled su jenu šetimanu na zuerišken , drugu šetimanu na baselsken (ki ima podosta francuskeh besed), treću šetimanu na bernsken itd.
 
Ostali program (vlastita produkcija) je prevladavajuće na "dijalekte". Va kontaktneh  emisijah (alla Latinica, Otvoreno, Nedjeljom u 2, Lijepom našom, ..) voditelji i sudionici govore isključivo na (saki svojen) zavičajnen govore. Na standarde se emitiraju emisije posvećene obrazovanju i kulture va užen smisle (gosti i voditelji tu znaju bit z Njemačke al Austrije).
 
Pred malo vremena j' na švicarski državni blagdan (1. kolovoza) helvetski savezni predsjednik dal polusatni intervju nacionalnoj televizije, a sa pitanja i odgovori su bili na nestandiziranen, zavičajnen govore. 

Na svešvicarsko-njemačken radije (postaja DRS) ki pokriva ista 4.5 milijuna judi, vijesti su na standarde saku punu uru. Gotovo sav ostali program je na nestandardiziranen « dijalektu ».

Ča se pak (među)regionalneh odn. (među)kantonalneh televizij i radij tiče (pojedinačno pokrivaju od nekoliko desetak tisuć do 1,5 milijuna stanovniki), praktički si programi su na nestandarde (npr. TeleZueri, TeleBasel, TeleBärn, ...).
 

Ne rabi izmišjati teplu vodu.
(Polu)kajkavska i (polu)čakavska Hrvatska moru, po isprobanemu jezično-političkemu  modelu očuvanja nestandardiziranega zajika na (među)regionalnoj TV i radije, postat germanska Švicarska.
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 20, 2010, 10:37:16 poslijepodne
Švicarsko-njemački TV i radijski model za spas nestandardiziranog kajkavskog (čakavskog)

(štokavska inačica članka)

Citat:
Skok na kajkavsku inačicu teksta:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23546/#msg23546 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23546/#msg23546)
Skok na čakavsku inačicu teksta:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23547/#msg23547 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23547/#msg23547)


Kajkavske (i čakavske) (među)regionalne televizije i radiji mogu primjeniti švicarsko-njemački jezični model.
Nestandardizirani švicarsko-njemački jezik koristi oko 4.5 milijuna ljudi (od ukupno otprilike 105 milijuna njemački govorećih u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Luksemburgu, Lihtenštajnu (Liechtensteinu), južnomu Tirolu, ...).

Švicarsko-njemački model karakterizera prevlast nestandarda („dijalekta“) nad standardom („književnim govorom“) na radiju i TV na svešvicarsko-njemačkoj razini (spomenutih 4.5 milijuna stanovnika).

Na TV (postaje SF1, SF2) je od informativno-kontaktnih emisija samo dnevnik (bez prognoze vremena i bez športskog pregleda) na standardu.
Prognoza vremena i športski pregled su jedan tjedan na zueriškom, drugi tjeden na baselskom (koji ima podosta francuskih riječi), treći tjedan na bernskomu itd.

Ostali program (vlastita produkcija) je prevladavajuće na “dijalektu”. U kontaktnim emisijama (alla Latinica, Otvoreno, Nedjeljom u 2, Lijepom našom, ..) voditelji i sudionici govore isključivo na (svaki svojem) zavičajnom govoru. Na standardu se emitiraju emisije posvećene obrazovanju i kulturi u užem smislu (gosti i voditelji tu znaju biti iz Njemačke ili Austrije).

Nedavno je na švicarski državni blagdan (1. kolovoza) helvetski savezni predsjednik dao polusatni intervju nacionalnoj televiziji, a sva pitanja i odgovori su bili na nestandiziranom, zavičajnom govoru.

Na svešvicarsko-njemačkomu radiju (postaja DRS) koji pokriva ista 4.5 milijuna ljudi su na standardu vijesti svaki puni sat. Gotovo sav ostali program je na nestandardiziranom « dijalektu ».

Što se pak (među)regionalnih odn. (među)kantonalnih televizija i radija tiče (pojedinačno pokrivaju od nekoliko desetaka tisuća do 1,5 milijuna stanovnika), praktički svi programi su na nestandardu (npr. TeleZueri, TeleBasel, TeleBärn, ...).



Ne treba izmišljati toplu vodu.
(Polu)kajkavska i (polu)čakavska Hrvatska mogu, po isprobanom jezično-političkom modelu očuvajna nestandardiziranoga jezika na (među)regionalnoj TV i radiju, postati germanska Švicarska.
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 20, 2010, 11:06:19 poslijepodne
Pregled poveznic (vezil)


A)

Švicarsko-nemački TV i radiski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)?

(kajkavska inačica članka)
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23546/#msg23546 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23546/#msg23546)
(čakavska inačica članka)
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23547/#msg23547 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23547/#msg23547)
(štokavska inačica članka)
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23548/#msg23548 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23548/#msg23548)

* * * * ** * * * * * * * * ** * * * * * * * * ** * * * * * * * * ** * * * *

B)

Neki primeri TV emisij na nestandizéranomu švicarsko-nemačkomu jeziku

a) na sěšvicarskonemačke razine (4,5 milijunov ludi):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3265/#msg3265 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3265/#msg3265)
b) na regionalne razine (züriška televizija):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3266/#msg3266 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3266/#msg3266)

* * * * ** * * * * * * * * ** * * * * * * * * ** * * * * * * * * ** * * * *

C)
Rajneši članki istě temě:

Švicarski jězični modél prevlasti nestandarda nad standardom na radiju i TV
(Kajkavsko-hrvacka inačica)
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3260/#msg3260 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3260/#msg3260)
(Čakavsko-hrvatska inačica
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3263/#msg3263 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3263/#msg3263)
(Štokavsko-hrvatska inačica)
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3264/#msg3264 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3264/#msg3264)

Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: shaka zulu - Listopad 21, 2010, 01:37:33 prijepodne
ZVONIMIR BARTOLIĆ
(Donja Dubrava, 20. II. 1930.– Čakovec, 10. II. 2009.)
...
Njegovom je zaslugom 1990. Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu doživio svoje
treće uskrsnuće i taj segment profesorova djelovanja zaslužuje poseban opis. Za
kulturu grada Čakovca i čitavu međimursku županiju Ogranak Matice hrvatske u
Čakovcu pod vodstvom Profesora učinio je ono što do sada u povijesti Međimurja
nije učinila nijedna kulturna ustanova. Objavljene su mnoge važne knjige. Pokrenut
je časopis Hrvatski sjever, a posebice je s velikom ljubavlju Profesor uređivao
Hrvatski kajkavski kolendar – na prvi pogled gotovo zaboravljenu publicističku
formu, no ona je danas pokazala opravdanost postojanja jer je okupila nekoliko
stotina suradnika iz sjeverozapadne Hrvatske s vrlo zanimljivim temama. Veliku je
pozornost posvećivao i održavanju i očuvanju kulturnih spomenika te postavljanju
spomen-ploča istaknutim pojedincima važnim za hrvatsku povijest u Međimurju.
Profesor je većinu odgovarajućih tekstova na tim spomen-pločama sam sročio, a i
za njihovih otkrivanja i održao prigodne govore. Također se pobrinuo za očuvanje
mnogih kulturnih spomenike koji su polako propadali zbog nebrige. Njegovao je
suradnju s Hrvatima izvan domovine, posebice s Hrvatima u Mađarskoj i Austriji.
Jedan je od osnivača Zrinske garde Čakovec i član njezine Osnivačke skupštine.
Nemoguće je u ovoj prigodi nabrojati sva njegova djela. Njegova bibliografija
uz dvadeset samostalnih knjiga sadrži i preko petsto znanstvenih, stručnih i
publicističkih radova. Velik je broj imena iz sjevernohrvatske kulturne i književnojezične
baštine koje je Profesor marom rasnoga istraživača i znanstvenoga prosuđivača
iznova osvijetlio ili pak ih doslovno otkrio za današnje i buduće naraštaje. Tako
su zahvaljujući njemu od zaborava spašeni Petar Berke, Štef Mlinarić, Tomaš
Goričanec, Florijan Andrašec, Vinko Kos, Josip Kropek. Kalman Mesarić, Mihalj
Kalamari, Juraj Fridetzki, Rudolf Hrašćanec, Mate Meršić Miloradić, Stjepan Štefan
Belovari, Antun Luci, Emanuel Kolaj, Franjo Glad... Uz to, Profesor je dao vrlo
vrijedne nove prinose za bolje poznavanje hrvatske protestantske, gradišćanskohrvatske
i ruralističke književnosti. Posebnu pažnju je Profesor posvetio najvažnijim
sudionicima hrvatskoga narodnog pokreta međimurskih Hrvata za priključenje
Hrvatskoj nakon završetka I. svjetskog rata: dr. Ivanu Novaku i dr. Vinku Žgancu.
Preko objelodanjivanja njihovih tekstova pružio nam je vrlo zornu sliku tadašnjega
stanja u Međimurju jer njihovi autori u analizama nisu zaobilazili ni najcrnje
detalje. Možemo reći da je Profesorov osobni književnopovijesni kompendij
gotovo enciklopedijskih razmjera. Sva su ta istraživanja rezultat pomnoga rada ne
samo u knjižnicama i arhivima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, nego i rezultat njegovih
mnogobrojnih vandranja i kopanja po knjižnicama i arhivima srednje Europe.
1980. pokrenuo je biblioteku Sjevernohrvatske teme (Čakovec, 1980. – 2009.)
gdje je sam objavio 9 knjiga. Većinom su to zbirke rasprava i eseja gdje se jedan
dio odnosi na glavnu temu knjige, a drugi na najrazličitije teme o kulturnoj baštini
sjeverozapadne Hrvatske. Nabrojat ću neke od provodnih tema: Tomaš Goričanec i
njegov spjev Opseđenje i poboj sisečki (II., 1982.), Književno djelo Jurja Habdelića
(III., 1985.), Krležina genealogija i druge rasprave (IV., 1989.), Luka Purić:
Međimursko pitanje i Hrvatski narodni pokret međimurskih Hrvata (VI., 2001.),
Hrvatski narodni pokret međimurskih Hrvata (VII., 2003.), Pučko pjesništvo
pomurskih Hrvata (VIII., 2006.), Memoari podmaršala baruna Vinka Kneževića od
Sv. Jelene & Zrinski mauzolej (IX., 2008.).
524
Izvan te biblioteke objavio je još 2 zbirke eseja i književnih kritika: Za vuglom
provincija (Čakovec, 1978) i Kronika jednog kritika – eseji i kritike (Čakovec,
1991.)
1988. objavio je knjigu Hrvatski pučki pjesnik Florijan Andrašec (Čakovec,
1988.) koja je pokazala ne samo mnogostranu darovitost ovoga hrvatskoga pučkog
pisca, nego i to da je Florijan Andrašec bio posljednji hrvatski pisac koji se javlja
kao izravni odvjetak stare hrvatskokajkavske književnosti
2006. objavljena mu je knjiga o velikoj hrvatskoj književnici, banici i mučenici
Ani Katarini Frankopan-Zrinski: Majka Katarina Biografski i književno-povijesni
kolaž o Ani Katarini Frankopan-Zrinski & Putni tovaruš (III.) (Čakovec-Zagreb
2006.). U njemu je koristio ne samo povijesne nego i književne tekstove o jednoj od
najslavnijih obitelji hrvatske povijesti. To je prva knjiga uopće takve vrste o Zrinskima.
Okušao se i u poeziji i prozi. Napisao je proslov poetsko-proznoj likovnoj knjizi
Jezuši Božice Jelušić i Ivana Lackovića Croate (Samobor, 1993.). 2000. je objavio
romansiranu memoarsku varijaciju Poker Baltazara Bodora ili Dugme na Fortune
kapi gdje govori o Kalmanu Mesariću i njegovu zabranjenom romanu. Jedina mu je
zbirka pjesama Otac i ja kosimo travu (Osijek, 2002.) – lirski dijarij u kojem pisac
stihom traga za otetim danima i godinama.
Izuzetno je važno što je stigao napisati i objaviti zbirku autobiografskih
pripovijesti i putopisa Kaudinski jaram (Čakovec-Osijek 2007.), i to pod
pseudonimom Zvonimir Dubravski. Zbirka je dobila naslov po pripovijesti iz zbirke
gdje opisuje svoje djetinjstvo, mladost i dospijeće na Goli otok. "Kaudinski jaram"
je špalir od kopalja kroz koji su morali proći rimski vojnici 321. godine pr. Kr. kada
su ih Samnićani pobijedili u Kaudinskom klancu, a slična se praksa provodila i u
golootočkoj robijašnici. Taj je termin i metafora za cijeli Profesorov život. Zbirka je
i prepuna lirskih opisa međimurskog prostora, dana djetinjstva i starinskog načina
života. Nije mogao na ljepši način nagovijestiti svoj odlazak.
Suautor je monografija o Nedelišću (Nedelišće,1993.), Prelogu (Prelog, 1995.) i
Maloj Subotici (Mala Subotica 1997.).
Od brojnih knjiga koje je priredio za tisak (transkripcija izvornika, znanstvena
rasprava i priručni rječnik) ističem dvije:
a) Decretum 1574, Hrvatski kajkavski editio princeps (Čakovec, 2003.) To
Pergošićevo pravno djelo iz 1574. prva je knjiga tiskana na hrvatskom kajkavskom
književnom jeziku. Profesorovo izdanje bilo je jedan od najznačajnijih znanstvenih
i nakladničkih poduhvata u Hrvatskoj te godine pa mu je 2004. godine za njega
dodijeljena nagrada Matice hrvatske "Ivan Kukuljević Sakcinski".
b) Sibila: knjiga gatalica Zrinskoga dvora u Čakovcu (Čakovec, Zagreb, 2007.)
Djelo je pripadalo hrvatskoj banici, grofici Katarini Frankopan Zrinski (1625.–
1673.), ženi bana Petra Zrinskog i sestri Frana Krste Frankopana. Sibila je slučajno
sačuvana, nakon što su austrijski generali 1671. opljačkali sva imanja i sva
kulturna dobra obitelji Zrinski i Frankopan. Riječ je o izuzetno monumentalnom
divot-izdanju i dragocjenom izvoru za hrvatsku književnu i jezičnu povijest 17.
stoljeća. U tom se djelu očituju tadašnje povijesne prilike u Hrvatskoj, a nalaze
525
se i vrlo zanimljivi podatci o nekim hrvatskim toponimima čiji je cjeloviti popis
Profesor dao na kraju knjige.
Šteta što Profesor nije bio jezikoslovac u užem smislu te riječi jer njegovi
malobrojni izleti u to područje znanosti nisu ostali nezapaženi. Posebice ističem 2
njegova rada:
a) "Hrvatski kajkavski govori Međimurja" (u zborniku hrvatskoga kajkavskog
pjesništva Popevka zemlji, Čakovec, 1964)
U tom se radu prvi uopće eksplicitno kritički osvrnuo na Oblakov rad o govoru
Svetog Martina i upozorio da se govor toga mjesta nipošto ne može smatrati
tipičnim međimurskim govorom. Taksativno je nabrojao brojne jezične činjenice iz
međimurskih govora (najvećim dijelom iz govora njegove rodne Donje Dubrave) i
usporedio ih s govorom Svetoga Martina.
b) "Toponim Međimurje" (Hrvatski sjever, Čakovec, str. 49–71)
Tu je dokazao da varijante Međimorje / Međimurje ne predstavljaju promjenu
samo na fonološkoj razini (neutralizacija o i u u nenaglašenoj poziciji), već i na
semantičkoj. Naime, po svojoj se strukturi ovaj toponim sastoji od dva morfema:
međi + morje i njegovo je značenje "otok", tj. "dio kopna omeđenog vodom".
Do poistovjećivanja drugoga dijela složenice s rijekom Murom kod jezikoslovaca
došlo je osim zbog slabog poznavanja kajkavštine i zbog njemačkog kalka Murinsel
koji je nastao elizijom prema mađarskom nazivu Drava-Muraköz (köz = područje
među rijekama; Drava-Muraköz = područje između Mure i Drave) koji pak je
prevedenica latinskog naziva Insula inter Muram et Dravam. Ispravno je zaključio
da bi izvorni naziv ovog područja trebao biti Međimorje, tj. onaj oblik koji je u
hrvatskoj kajkavskoj umjetničkoj književnosti bio živ sve do preporoda, a u
hrvatskoj dijalektalnoj i usmenoj književnosti i kasnije.
Za mnoga je djela koja je priredio za tisak napravio jednostavne tumače manje
poznatih riječi koji su imali veliku ulogu približavanja arhaičnijega kajkavskog
leksika širem čitateljstvu.
Gorljivo se zalagao za afirmaciju i očuvanje kajkavskoga narječja, no nikada
nije dozvolio da u tu strast uđe bilo kakva klica nesloge među Hrvatima. Takve
je izljeve sugovornika uvijek vrlo strogo prekidao i prekoravao. Čak nije volio
pridjev "kajkavski" upotrebljavati samostalno već je uvijek preporučivao dvočlanu
pridjevnu sintagmu "hrvatski kajkavski" i isticao da je to narječje uz hrvatsko
štokavsko i hrvatsko čakavsko narječje dio Presvetog Trojstva hrvatskoga jezika.
On je dobro znao što je to standardni jezik i da su postupci standardizacije nužni
da bi on mogao funkcionirati i zadovoljavati sve potrebe suvremene nacije, no kao
književnik i osoba koja je samo uz privremena izbivanja cijeli život proživjela u
svojem zavičaju osjećao je i izražajne mogućnosti koje ima svaki dijalekt i smatrao je
da je čovjek osakaćen ako ih zaboravi. Dijalekte je uspoređivao s nekom hirovitom
ponornicom koja živi u čovjeku i nikada se ne zna kada će iz čovjeka poteći kao
suza ili kletva.
...
http://hrcak.srce.hr/file/76598 (http://hrcak.srce.hr/file/76598)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: shaka zulu - Listopad 21, 2010, 01:38:30 prijepodne
PREDSTAVLJEN HRVATSKI KAJKAVSKI KOLENDAR 2010.
Broj izdanja: 2848 Datum izdanja: Utorak, 24. Studeni 2009 Autor članka: R. Topličanec
 
Ovogodišnje, 18. izdanje Hrvatskog kajkavskog kolendara, prema riječima njegovih urednika i izdavača, predstavnika čakovečkog Ogranka Matice hrvatske, nastavlja tradiciju prethodnih, ali u nešto izmijenjenom obliku. To se odnosi ne samo na njegov obim, nego i na sadržaj.
Predstavljanje godišnjaka upriličeno je 20. studenoga u restoranu Kruna u Čakovcu. U prisustvu većine od 111 autora 150 priloga, koliko ih sadrži ovogodišnje izdanje, nekoliko uvodnih riječi rekao je predsjednik čakovečkog Ogranka Matice hrvatske Stjepan Hranjec. Više su o samom izdanju i njegovoj povijesti govorili glavni i odgovorni urednik Kolendara Ivan Pranjić te njegov pomoćnik i tajnik Ogranka Tomo Blažeka. Pranjić je pritom istaknuo da je u ovakvom obliku i od strane sadašnjeg izdavača ovo 18. godišnjak koji je doživio i određene promjene.
- Pojačali smo broj tekstova na kajkavštini, pogotovo unutar beletrističkog bloka. No, želja nam je da na kajkavštini budu zastupljeni i ostali prilozi. Kolendar sadrži i blok s raspravama i studijama, praktično znanstvenim radovima. Tekstovi takvog tipa zapravo su nalazili mjesta u izdanju Hrvatski sjever. No, zbog nedostatka sredstava, on ove godine neće biti izdan, pa su u godišnjak HKK-a uključeni i takvi tekstovi.
To je dovelo do povećanja stranica na blizu 700. Istaknuo je i da je HKK jedini profitabilan projekt Ogranka kojim se onda i potpomaže druge Matičine projekte.
Tomo Blažeka podsjetio je prisutne na još jedan jubilej – 40. obljetnicu izdanja prvog poslijeratnog kalendara izdanog za 1968./69. godinu koji je nosio naziv Međimurski kalendar. Sva izdanja tiskana su u čakovečkom Zrinskom, a ovogodišnje je izašlo u nakladi od 2.500 primjeraka. Zahvaljujući brojnim sponzorima, u sjedištu čakovečkog Ogranka Matice hrvatske može se kupiti za svega 60 kuna. Godišnjak je i dalje koncipiran kao štivo za širok krug čitatelja, a dob autora kreće se od 9 do 94 godine.
R. Topličanec
http://www.medjimurje.hr/clanak/2848/2009-11-24/predstavljen-hrvatski-kajkavski-kolendar-2010 (http://www.medjimurje.hr/clanak/2848/2009-11-24/predstavljen-hrvatski-kajkavski-kolendar-2010)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: shaka zulu - Listopad 21, 2010, 01:39:31 prijepodne
Hrvatski jezik skupni je termin za standardni jezik Hrvata (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvati (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvati)), i za skup narječja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati. Njime govori oko 7 milijuna ljudi, poglavito Hrvata.
Hrvatski je službeni jezik (http://hr.wikipedia.org/wiki/Jezik (http://hr.wikipedia.org/wiki/Jezik)) Republike Hrvatske (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska)) i jedan od tri službena jezika Bosne i Hercegovine (http://hr.wikipedia.org/wiki/Bosna_i_Hercegovina (http://hr.wikipedia.org/wiki/Bosna_i_Hercegovina)), kao i jedan od sedam službenih jezika AP Vojvodina (http://hr.wikipedia.org/wiki/Vojvodina (http://hr.wikipedia.org/wiki/Vojvodina))Srbija (http://hr.wikipedia.org/wiki/Srbija (http://hr.wikipedia.org/wiki/Srbija))). Osim toga, hrvatski jezik priznat je kao službeni jezik u pojedinim općinama u austrijskoj (http://hr.wikipedia.org/wiki/Austrija (http://hr.wikipedia.org/wiki/Austrija)) pokrajini Gradišće (http://hr.wikipedia.org/wiki/Gradi%C5%A1%C4%87e (http://hr.wikipedia.org/wiki/Gradi%C5%A1%C4%87e)) (Burgenland), međutim, tu je riječ o posebnom jeziku iseljenih Hrvata.
Govorni jezik čini sustav od tri narječja: (
štokavskoga (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%A0tokavsko_narje%C4%8Dje (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%A0tokavsko_narje%C4%8Dje))
kajkavskoga (http://hr.wikipedia.org/wiki/Kajkavsko_narje%C4%8Dje (http://hr.wikipedia.org/wiki/Kajkavsko_narje%C4%8Dje))
čakavskoga (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%8Cakavsko_narje%C4%8Dje (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%8Cakavsko_narje%C4%8Dje))Hrvatski standardni jezik temeljen je na novoštokavskome ijekavskome narječju zapadnoga tipa, uz utjecaj ostala dva narječja, prvenstveno u leksiku.
Znanost koja se bavi hrvatskim jezikom zove se kroatistika (http://hr.wikipedia.org/wiki/Kroatistika (http://hr.wikipedia.org/wiki/Kroatistika)).

Štokavsko narječje (štokavština, štokavica), jedno od triju narječja hrvatskoga jezika (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_jezik (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_jezik)), uz čakavsko (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%8Cakavsko_narje%C4%8Dje (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%8Cakavsko_narje%C4%8Dje)) i kajkavsko (http://hr.wikipedia.org/wiki/Kajkavsko_narje%C4%8Dje (http://hr.wikipedia.org/wiki/Kajkavsko_narje%C4%8Dje)). Štokavsko je narječje također temelj standardnima jezicima Srba (http://hr.wikipedia.org/wiki/Srpski_jezik (http://hr.wikipedia.org/wiki/Srpski_jezik)), Bošnjaka (http://hr.wikipedia.org/wiki/Bo%C5%A1nja%C4%8Dki_jezik (http://hr.wikipedia.org/wiki/Bo%C5%A1nja%C4%8Dki_jezik)) i Crnogoraca (http://hr.wikipedia.org/wiki/Crnogorski_jezik (http://hr.wikipedia.org/wiki/Crnogorski_jezik)).

Kajkavsko narječje (kajkavština, kajkavica) jedno je od triju glavnih narječja hrvatskoga jezika (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_jezik (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_jezik)), uz čakavsko (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%8Cakavsko_narje%C4%8Dje (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%8Cakavsko_narje%C4%8Dje)) i štokavsko (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%A0tokavsko_narje%C4%8Dje (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%A0tokavsko_narje%C4%8Dje)).
Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice kaj. Kajkavsko narječje uglavnom obuhvaća sjeverozapadni i srednji dio hrvatskoga jezičnog prostora: Zagreb (http://hr.wikipedia.org/wiki/Zagreb (http://hr.wikipedia.org/wiki/Zagreb)) i Zagrebačko Prigorje (http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Zagreba%C4%8Dko_Prigorje&action=edit (http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Zagreba%C4%8Dko_Prigorje&action=edit)), Međimurje (http://hr.wikipedia.org/wiki/Me%C4%91imurje (http://hr.wikipedia.org/wiki/Me%C4%91imurje)), Podravina (http://hr.wikipedia.org/wiki/Podravina (http://hr.wikipedia.org/wiki/Podravina)), Hrvatsko Zagorje (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatsko_Zagorje (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatsko_Zagorje)), Žumberak (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%BDumberak (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%BDumberak)), Turopolje (http://hr.wikipedia.org/wiki/Turopolje (http://hr.wikipedia.org/wiki/Turopolje)), Moslavina (http://hr.wikipedia.org/wiki/Moslavina (http://hr.wikipedia.org/wiki/Moslavina)), Banovina (http://hr.wikipedia.org/wiki/Banovina (http://hr.wikipedia.org/wiki/Banovina)) i Gorski kotar (http://hr.wikipedia.org/wiki/Gorski_kotar (http://hr.wikipedia.org/wiki/Gorski_kotar)). Izvan granica Republike Hrvatske (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska)) kajkavskih govora ima najviše u Mađarskoj (http://hr.wikipedia.org/wiki/Ma%C4%91arska (http://hr.wikipedia.org/wiki/Ma%C4%91arska)) (kod Nežiderskog jezera, u Pomurju i Podravini (http://hr.wikipedia.org/wiki/Podravina (http://hr.wikipedia.org/wiki/Podravina))), te manje u Rumunjskoj (http://hr.wikipedia.org/wiki/Rumunjska (http://hr.wikipedia.org/wiki/Rumunjska)),Vojvodini (http://hr.wikipedia.org/wiki/Vojvodina (http://hr.wikipedia.org/wiki/Vojvodina)) i Slovačkoj (http://hr.wikipedia.org/wiki/Slova%C4%8Dka (http://hr.wikipedia.org/wiki/Slova%C4%8Dka)) gdje već izumire, a kajkavski još dijelom govore i hrvatski iseljenici u Americi i Australiji.
Kajkavski danas stalno ili povremeno (u obitelji) govori 31% ili oko 1/3 Hrvata, a do 1. svj. rata tako je govorilo oko 36%, pa je ovo narječje razmjerno stabilnije i otpornije u poredbi sa čakavskim koje već brzo izumire. Razlog tomu je uz ostalo i to da se kajkavski ipak još obilno govori u gradovima sjeverozapadne Hrvatske, osobito kao kajkavska većina u Varaždinu i Čakovcu, a najveći polukajkavski gradovi danas su Zagreb, Koprivnica, Velika Gorica i još desetak manjih kajkavskih gradića (Krapina, Križevci, Čazma, Petrinja, Samobor, Ozalj, Delnice itd.).
Obzirom na izgovor jata, mogu se razlučiti tri glavne kajkavske inačice. Većina tj. 3/5 su ekavski kajkavci pa jat izgovaraju kao e ili sličnim prijelaznim vokalima. Oko 1/4 imaju poseban izgovor kao dvoglas ie, a tih je najviše u arhaičnoj kajkavici Hrvatskog Zagorja. Treća inačica su ikavski kajkavci koji jat izgovaraju kao i, ili su poluikavci pa ga dijelom izgovaraju kao i ili e. Danas se takvi ikavski kajkavci nalaze mjestimice u sjevernoj Istri, Fužine (http://hr.wikipedia.org/wiki/Fu%C5%BEine (http://hr.wikipedia.org/wiki/Fu%C5%BEine)), Lokve (http://hr.wikipedia.org/wiki/Lokve (http://hr.wikipedia.org/wiki/Lokve)), uz rijeku Dobru, Ozalj (http://hr.wikipedia.org/wiki/Ozalj (http://hr.wikipedia.org/wiki/Ozalj)), dio Žumberka (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%BDumberak (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%BDumberak)), zapadno Turopolje (http://hr.wikipedia.org/wiki/Turopolje (http://hr.wikipedia.org/wiki/Turopolje)) (Horvati i Zdenčina), donja Sutla (http://hr.wikipedia.org/wiki/Sutla (http://hr.wikipedia.org/wiki/Sutla)) iznad Zaprešića (http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Zapre%C5%A1i%C4%87a&action=edit (http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Zapre%C5%A1i%C4%87a&action=edit)) (Brdovec, Marija Gorica), dijelom Slovensko Primorje (http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Slovensko_Primorje&action=edit (http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Slovensko_Primorje&action=edit)) i Bela Krajina (http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bela_Krajina&action=edit (http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bela_Krajina&action=edit)) (tzv. ikavska slovenščina), središnje Gradišće (http://hr.wikipedia.org/wiki/Gradi%C5%A1%C4%87e (http://hr.wikipedia.org/wiki/Gradi%C5%A1%C4%87e)) u Austriji, te u Slovačkoj (izbjegli od Kostajnice (http://hr.wikipedia.org/wiki/Kostajnica (http://hr.wikipedia.org/wiki/Kostajnica))), itd. U doba Zrinskih (http://hr.wikipedia.org/wiki/Zrinski (http://hr.wikipedia.org/wiki/Zrinski)) i Frankopana (http://hr.wikipedia.org/wiki/Frankopani (http://hr.wikipedia.org/wiki/Frankopani)) je slična kajkavska ikavica na prostoru od Istre do Međimurja bila službeni javni govor hrvatske plemičke elite, tj. nesuđeni prethodnik kasnijega književnog standarda.

Čakavsko narječje (čakavština, čakavica) - jedno od triju glavnih narječja hrvatskoga jezika (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_jezik (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_jezik)), uz kajkavsko (http://hr.wikipedia.org/wiki/Kajkavsko_narje%C4%8Dje (http://hr.wikipedia.org/wiki/Kajkavsko_narje%C4%8Dje)) i štokavsko (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%A0tokavsko_narje%C4%8Dje (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%A0tokavsko_narje%C4%8Dje)).
Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice ča. Današnje područje čakavštine znatno je manje negoli je bilo prije migracija izazvanih osmanskim osvajanjima velikoga dijela hrvatskoga jezičnog prostora, a čakavsko područje se i danas smanjuje pod pritiskom književnog standarda. Tako je prije jednog stoljeća, uoči 1. svj. rata čakavski govorilo blizu 1/4 Hrvata ili oko 23%, a danas dvostruko manje ili tek 12%, pa je to najugroženije naše narječje u izumiranju.

(izvor: Wikipedija)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: shaka zulu - Listopad 21, 2010, 01:41:09 prijepodne
Dobro je i hasnovito istrazivati govore lokalne i skupljati zvire. Al zadrzati se sa na toj dimenziji Kajkavskoga jezika, deliti ga v beskonacnost, bez delanja sinteze v isto vreme ne vodi onam kam treba  i ne stvara tlo i podlogu stero je Kajkavskom treba.
...

Švicarsko-nemački TV i radiski modél za spâs nestandarizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)

(kajkavska inačica članka)
Kajkavskě (i čakavskě) (med)regionalně televizijě i radiji moru primeniti švicarsko-nemački jězični modél.
Nestandardizérani švicarsko-nemački jězek koristi oko 4.5 milijuna ludi (od vukupno otprilikě 105 milijônov nemački govoreče v Nemačke, Austrije, Švicarske, Luksemburgu, Lihtenštajnu (Liechtensteinu), južnomu Tirôlu, ...).

Dobro napisano,Marek,samo več sad pri nas je kaj zgubil svu moč i prestal biti aktiven a nevidim kak bi ga se dalo "spod vode povleči van".Ono kaj je Kaj pisal o televizije i radiju je lepo al ni primenivo prinami de je kaj posle "Gruntovčanov","Breze","Svega tela gospodar" i tomu spodobne filme zgubil svoj oštrec i svel se na (pasivno);
Hebeš zavuzimajně za kajkavski teromu su nâjvekši domet tjedn(okonc)i kajkavskě kulturě (na terem sě, osim na pozornice, štoka sě vu šesnajest) i vundâvajně pretisakov stârě kajkavske kniževnosti (alla Habdeličovo «Zerczalo Marianzko») v štandardne prezentâcije.
Kaj se dotikavle homogenizacije,gramatike,toga i takovoga,to bi trebalo dojti knam ze Zagorja il Varaždina,de se još navek aktivno govori kaj.Ovde je kaj govor periferije,ni ga v Gradu ("Čuo ja sam ne priča se po gradu...") a v zajdne pri***dine cvete standard da je to milina-tam su vekši Pape od samoga Pape.Kaj je stil i način života i da nestane ove stare kaj se žnem aktivno služe nestalo bu i kaja.
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Marek - Listopad 22, 2010, 09:59:47 poslijepodne

Ja sem misljenja da za Kajkavski treba vsaki delati unulko kulko more, nuter svojih okviri.
Kaj se tice Funde, pravo je pitanje dal je on uspel uvesti kajkavski bar v svojoj skoli, odnosno, dal poducavlja na Kajkavskom ili dal je uvel Kajkavski izvanredni? To bi bilo fale vredno polje gde bi on mogel nekaj naprajti, i kaj je cist moguce.

Profesor engleskoga jezika Želko Funda, osim kě na varaždinske gimnâzije predâva (sl)eng.leski, ne déla sě Engléz po pitajnu praktičnoga zavuzimajna za svôj materijni (i paterijni) horvacki kajkavski jězek.   

Da oni terem jě to vu opisu delatnoga mesta - člani kajkavskoga sp()avišča i predstojniki zgubidânske kajtedri (tobož kajkavologi, a zapaf voli, evunuhi, sine.kurci) – spujnâvajû sve obvezě, něbi im sě Funda, Horvat i nim slični mûrali «mešati v posel».

Hebeš zavuzimajně za kajkavski teromu su nâjvekši domet tjedn(okonc)i kajkavskě kulturě (na terem sě, osim na pozornice, štoka sě vu šesnajest) i vundâvajně pretisakov stârě kajkavske kniževnosti (alla Habdeličovo «Zerczalo Marianzko») v štandardne prezentâcije.

Pa to te ja pitam dal je tie Funda uspel bar naprajti da se na "njegvoj" školi predaje i govori na kajkavskm? Dal je bar uvel (izbornu) nastavu na kajkavskom? Mogučnosti ga je. Dal je nekaj od tega naprajil i s kakvim uspehom? Ali lefko je druge kritizirati. Zato počakaj, i poveč kaj si vu svom dvorišču naprajil?
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Marek - Listopad 22, 2010, 10:09:06 poslijepodne
Dobro je i hasnovito istrazivati govore lokalne i skupljati zvire. Al zadrzati se sa na toj dimenziji Kajkavskoga jezika, deliti ga v beskonacnost, bez delanja sinteze v isto vreme ne vodi onam kam treba  i ne stvara tlo i podlogu stero je Kajkavskom treba.
...

Švicarsko-nemački TV i radiski modél za spâs nestandarizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)

(kajkavska inačica članka)
Kajkavskě (i čakavskě) (med)regionalně televizijě i radiji moru primeniti švicarsko-nemački jězični modél.
Nestandardizérani švicarsko-nemački jězek koristi oko 4.5 milijuna ludi (od vukupno otprilikě 105 milijônov nemački govoreče v Nemačke, Austrije, Švicarske, Luksemburgu, Lihtenštajnu (Liechtensteinu), južnomu Tirôlu, ...).

Dobro napisano,Marek,samo več sad pri nas je kaj zgubil svu moč i prestal biti aktiven a nevidim kak bi ga se dalo "spod vode povleči van".Ono kaj je Kaj pisal o televizije i radiju je lepo al ni primenivo prinami de je kaj posle "Gruntovčanov","Breze","Svega tela gospodar" i tomu spodobne filme zgubil svoj oštrec i svel se na (pasivno);
Hebeš zavuzimajně za kajkavski teromu su nâjvekši domet tjedn(okonc)i kajkavskě kulturě (na terem sě, osim na pozornice, štoka sě vu šesnajest) i vundâvajně pretisakov stârě kajkavske kniževnosti (alla Habdeličovo «Zerczalo Marianzko») v štandardne prezentâcije.
Kaj se dotikavle homogenizacije,gramatike,toga i takovoga,to bi trebalo dojti knam ze Zagorja il Varaždina,de se još navek aktivno govori kaj.Ovde je kaj govor periferije,ni ga v Gradu ("Čuo ja sam ne priča se po gradu...") a v zajdne pri***dine cvete standard da je to milina-tam su vekši Pape od samoga Pape.Kaj je stil i način života i da nestane ove stare kaj se žnem aktivno služe nestalo bu i kaja.
Fala, samo gde je to pri vas? Velika Gorica, Turopolje?
Zagorje i Međimurje se išče drže, al i oni, kak zaprav i navek, čim dojdu v grad npr. Zagreb prestaju govoriti najvekšim dielom i šaltaju se na nekov štokavski, jer se srame,il se bar za TV trude govoriti štokavski. A Čakavci se ne trude opče(to je cool, to je more), a razno razne Štokavce da ne spominjem, tam štokavski voditelji na denvniku ne govore standardni štokavski jer ga ne znaju.

Tak kaj se tiče Zagorci i Međimurci šteri prestaju govoriti svoj jezik čim dojdu v grad, v Austriji je baš suprotno, ljudi govore svoje dijalekte i to je dobro tak. Jedino te v Hrvatski mam ugnjetavlju Štokavci kakti to je seljački jezik..v svojoj državi da ti negdo tak nekaj more reči...To je meni nevjerojaten prag tolerancije.

I naviek se spominje, je standarni jezik, to je važno...ak je važno naj unda to bu Kajkavski!
Gruntovčani su mi stvarno najbolša serija kaj se snimila, makar igra s stereotipima, karikira, pa unda dosta štokavci šteri tam glume nezna prave naglaske, al serija ima genijalnih momenti.

Je gubi se, i to največ zato jer se ljudi giblju od zemlje vkraj, a ti su bili glavni nositelji tega govornoga Kajakavskoga jezika, i kak se giblju vkraj od zemlje, ne delaju več na njoj, tak se mladi vse več okreču gradu a tam jih čaka - štokavizacija, štera je ni niš drugo nego KULTUROCID.
I tak se i ta zadnja govorna veza gubi. Vezda bi trebal dojti logičen korak, vučenje književnoga kajkavskoga, al v školi se vuče stranjski jezik- štokavski.
Eto tulko na brzinu, a nekaj več v jednom manifetu šteroga spravljam. nadam se da bum taki gotov.
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 23, 2010, 02:25:36 prijepodne

Marek pita / iščě odgovor po dvor.išču:

Citat:

Pa to te ja pitam dal je tie Funda uspel bar (Kaj) naprajti ....Zato počakaj, i poveč kaj si vu svom dvorišču naprajil?

Iliti, tumâčili bi zlobniki, kě sě nepozvâni Lok(alni)-Führeri imaju rivati v metro.polis rezervéran za otkajkavizérano podzemlě, kak sinekura belosvecke jěmbrihvetrov.


Ljudevit Kaj: Sinteza kaja i jězično potpomâgajně, vujedijnejně kajkavske emirâtov (dvorišč) sě déla (i) koriščejnem kolo.dvorišč.


Prof. Željko Funda (ne) odgovârja (ne pašě) Mareku:

Citat:

V takvomu obzorju gledajuči proces Kajkavske preteklosti i njegove ovocajtne revitalizacije, ja sem probal jenu varijantu relingvizacije Kaja z svoji zdelinam ter javni nastupi, anda, praktički ztvoriti. Zato sem:

1. Da bi po/dokazal da je relingvizerani14 Kaj vporabljiv i za najvekše vmetelničke dosege, preobernul sem Shakespeareove sonete15.

2. Da bi po/dokazal da se more pisati relevantna Kajkavska proza, napisal sem roman Ljudeki 16.

3. Da bi pokazal da se na Kaju more i o abstraktneh, tijam metafizičkem temam pisati, vundal sem svoje versovnike: Srečovnjaču 17, Mocartenje 18, Alelujni smeh 19 ter Sonete Bogu 20.

4. Da bi po/dokazal da se na Kajkavskomu jeziku more Kajkavska gramatika napisati,  vundal sem Malu gramatiku Kajkavskoga jezika 21.

5. Da bi po/dokazal da se mora Kajkavski govoriti gda se o Kajkavskem temam dela, ja sem v takovem prigodam navek Kajkavski govoril22 imajuči da pameti da moj Kajkavski niti je jedini, niti obvršen, neg da je stopram jena moguča varijanta.

6.  Da bi po/dokazal da se Kajkavski more vporabiti v kajološkem esejom, napisal sem: 1. Kajkavski jezik, Varaždinski književni zbornik 6, str 189-195, Varaždin, 2002., 2. Kajološko-kajofilsku deklaraciju o Kajkavskomu jeziku, VKZ, str 179-180, Varaždin, 2003. 23, 3. Kaj kak Kaj, v zkupniku Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, str 497-508, Zabok, 2006. 241, 4. O potreboče normeranja Kajkavskoga jezika, VKZ, str 99-105, Varaždin, 2008. 25, 5. Kajkavski jezik, znovič, Hrvatsko zagorje, str 169-173, Krapina, 2001. 26   

7. Da bi po/dokazal da se Kajkavski more reči ono kaj je na Štokavskomu napisano, sam sem kajkavizeral Posao da Kaj bude jak, recenziju moje preobernitve Shakespeareoveh sonetov, od Božica Jelušič, str 178-184.

8. Da bi po/dokazal da se Kajkavski more vporabiti v pisanju komedij, napisal sem radio-komedije Merdulanje i Poslednja komunista pasija 27.

Zabadav. Utaman. Uzalud. Zahman. Prez ikakovoga rezultata. Čista totalna zguba. Znakovito je da sem ja harc zgubil a da nijeden boj zgubil nesem. Kajti, moji protivniki nesu napisali nijen članek v koteromu bi moje teze pobili28, nesu ni na jene navučne zbiratve nje zkotrižili. Zgubil sem polak nezaintereseranosti Kajkavskeh intelektualcov, polak njeve lenosti, indiferencije ter dobro zorkestrerane ignorancije 29 mojeh protivnikov.

Ne nečasno harc zgubiti, poglavito če se od bolšeh, časnejšeh, plemenitejšeh zgubi, od oneh koteri Kaj več radi imaju. Nu, da poglednemo od koga i kak sem ga ja zgubil.
Lekmestu je reči da sem zgubil polak svega programa relingvizacije i standardizacije Kaja. Nu, oni koteri su me obladali, Kajkavski falšivci i himbeniki, defineranoga programa/ projekta o emancipacije Kaja nemaju.
........................
Štokajuče, Pilatušovsko vurediteljstvo Kaja, ljudi prez Kajkavskoga erosa, anda, prez vere i vupača41, more kak i do vezda dugoročno lestor na hasen Kajkavske škode delati.
........................
Isto se more reči za Kajkavianu, išče jenu štokajsku i benignu (Kajkavsku) družbu. Delati reprinte kak dela Alojz Jembrih je fale vredno, al ni dost. Kajkaviana bi morala kajkati i v govoru i v pismu vre polak svega imena i verodostojnosti.
........................
Anda, naj bu – Što. Da završim s Alojzom Jembrihom i na način kako on to priželjkuje: „ Stoga, još jednom ponavljam, danas nam treba sveobuhvatna povijest kajkavske književnosti i kajkavskoga jezika na hrvatskome i engleskome jeziku!“ 43 (sic!) Dakle, Kaj na štokavskom, Kaj na engleskom, nikako ne na kajkavskom. Neka tako živi slatki naš Kaj, to jest long livein its grave.

P.S. Pardon me, but why don't we join the trend and speak English?


34.    Anda, „idiom“ na koteromu se nemre ni govoriti i pisati, idiom o koteromu se more lestor Štokavski pametuvati ter prek „brig“ o njemu do honorarčeka dojti, do televizije, do javne pozornosti, do družtveneh počasti, do dr il mr tituluša. Kak nisko.

http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg14246/#msg14246http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg14246/#msg14246 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg14246/#msg14246http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg14246/#msg14246)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 23, 2010, 02:31:25 prijepodne

Eto tulko na brzinu, a nekaj več v jednom manife(s)tu šteroga spravljam. nadam se da bum taki gotov.

Měne sě zdopâda sledeči manifest. Otkajkavizérana bratija ga né štéla potpisati.

Citat:

Prof. Željko Funda
KAJOFILSKO-KAJOLOŠKA DEKLARÂCIJA
O KAJKAVSKOMU JEZIKU

(tekst turopolizéral L.K.)
 
  1. Kajkavski jě jězek.
   2. Kajkavski ima puno nârečji (Zâgorsko, Međimursko, Podravsko, Prigorsko, urbano, Gorskokotarsko, ..,Turopôlsko ) tera sě dele na još višě podnârečji (nâjpoznatešě jě Bednjânsko podnârečjě  Zâgorskoga nârečja).
   3. Kajkavski jě jezek teri jě prék 160 lét bil hibernéran, al teri črez to vréme né zgubil svû lingvističku vlast(ov)itost (fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksiku) pa jě poglavito zâto bil i ostal jězek.
   4. Kajkavski sě štokajuč němrě razvijati, zvučavati, popularizérati, emancipérati, imati rad, nârjmejně pak zveličavati.  Štokajuč, Kaj sě efemerizéra i dekredibilizéra.
   5. Izvan obitelskoga govorejna, tero jě zibka sakoga jezika, Kajkavski jězek sě nâjbolšě čuva i razvija kajkajnem v kniževnosti, nâvukam, publicistike, v mediji. Od pisajna poezijě na jenomu od Kajkavske nârečji né puno hasni (koristi).
   6. Kajkavci su svôj jězek privremenito žrtvovali hrvackomu bractvu i državotvorstvu. Z stvârajnem hrvackě državě Kajkavci imaju pravo svôj jězek braniti od pozâbě, odhičenosti i zatirâvanja i zveličavati ga.
   7. Budûčnost Kajkavskoga jezika ovisna jě od sěla i mužadijě, al denes ponâjvišě od kajofilske kajologov i kajološke kajofilov, one teri vupača i verě imaju.
   8. Višě za Kaj déla on teri po Kajkavski kûně, špôta i švajni neg on teri zpametno štoka o Baladam Miroslava Krležě.
   9. Kajkavsko-štokavski bastard morě od hasni biti tek kratkocajtno. Dugocajtno gledajuč, té bastard jě alibi za Kajkavsku lénost, nehajnost, strašlivost i gingavoču.
  10. Od  štokajuče vudrugi i medijov v severo-zapadne Hrvacke tere v svojemu imenu imaju "Kajkavski", kuliko god oni dobrovolni bili, puno vajde né. Oni délaju na hasen Kajkavske škodě.
  11. Kajkati il ne kajkati - to né pitajne. Samo jě pitanjě kak kajkati.
  12. Posvečenost Kajkavskomu jeziku ne meri se z brojem štokajuče stranic o  Krleže, Domjaniću, Galoviću etc. neg z brojem napisane i zgovorjene reči na   Kajkavskomu jeziku.
  13. Na početku nam je bil materinski Kaj. On naš konec né, mi negov konec namo.

http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3144/?topicseen#msg3144 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3144/?topicseen#msg3144)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 23, 2010, 02:46:57 prijepodne

Vjesnik, 14./15.08.2003. / Kultura

RAZGOVOR – Vladimir Gerić, redatelj i prevoditelj drame »Na Sveta Tri Krala ili kak' očete« koja se prikazuje u okviru 18. zagrebačkog histrionskog ljeta

 
KAJKAVSKI SE NE SRAMI NI NJEŽNOSTI NI SLABOSTI

Svaka se »norma« s vremenom istroši, postaje neosobna, općenita. Zato bježi u »šatru«, odnedavna u nepodnošljive prostarije i anglizme. Da ne spominjem povampirene politicizme i srbizme, koje nam mediji i pojedini političari sve više podvaljuju, kaže Vladimir Gerić
[
 
 
Redatelj, dramaturg i prevoditelj Vladimir Gerić, prilagodio je i kajkavizirao Shakespeareovu komediju »Na Tri Kralja« te ju je kao »Na Sveta Tri Krala ili kak'očete« premijerno postavio s Histrionima na velikoj sceni Opatovina u Zagrebu, gdje će se prikazivati dokraja kolovoza. To je povod za razgovor s Vladimirom Gerićem.
 
Koliko je poznato, pripadate u skupinu onih za koje je kajkavski i te kako zaslužio biti jezikom, a nikako dijalektom. Kako možete braniti tu konstataciju?
– Kajkavski nije mogao postati standardni hrvatski književni jezik! Što bismo, naime, tada, s jednako vrijednom i lijepom čakavštinom i štokavskom ikavicom? Nevolja je u tome što su po Bečkome književnom dogovoru,sva tri spomenuta hrvatska jezika s golemom i neprocjenjivom baštinom, vukovskom velikosrpskom podvalom ponižena i svedena na zazorne »dijalekte«. Konstataciju da je kajkavski – jezik više ne treba »braniti«. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu (nekadašnja JAZU) objavljuje Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika već 15 godina.
 
Mnogo puta ste naglašavali koliko bogatstvo rječnika odlikuje kajkavski jezik.
Što Vas u njemu osobito privlači i potiče na inscenacije djela na kajkavskome?

– Posve je prirodno da je svakomu njegov materinski jezik »naj«. Ali, povrh toga, svaka se »norma« s vremenom istroši, postaje neosobna, općenita. Zato bježi u »šatru«, odnedavna u nepodnošljive prostarije i anglizme. Da ne spominjem povampirene politicizme i srbizme, koje nam mediji i pojedini političari sve više podvaljuju!

Obilje kratkih riječi u kajkavskome

Kajkavski se drži svojega tla, što zna, pokušava reći drugačije, što ne zna – izmisli! A što se tiče »inscenacija djela na kajkavskome« – meni je kajkavski povoljniji za prevođenje (posebice stihova!), jer ima slobodniji naglasni sustav i sintaksu, obilje kratkih riječi. Koliko sam vapio za njim još 1957. kad am prevodio Villona.
 
Koji osjećaji se mogu ponajbolje izraziti njime?
– Svi. I najgorča žalost (međimurske pjesme) i raspojasano veselje (doskočice, zdravice), a posebno – nježnost! Na kojem još jeziku dijete tepa: »zimeka mi je« ili »tak mi je bilo lepeko«. Mislim da kajkavski podjednako zna izraziti i bol i vedrinu.
Ali, da je često i – samoironičan. I u tuzi i u boli. Da voli dvojbu. Nedorečenost. »Galgenhumor« – smijeh pod vješalima. Jesu li dovoljan primjer Krležine »Balade Petrice Kerempuha«?
 
Zašto se čini da narječjem uvijek lakše iskazujemo stanja duše i koliko se to može prenijeti na kajkavski? Je li kajkavski jezik bolji za iskazivanje ljubavnog zanosa od standardnoga hrvatskog?
– Ne znam. Mislim da je to ipak više problem pjesničke uvjerljivosti, a ne jezika. Štokavski, ipak, kao da silom želi biti muški, kao da se srami nježnih osjećaja, pa i same ljubavi, o kojoj govori najčešće u stereotipima. Kajkavski se ne srami ni nježnosti ni slabosti.
 
U čemu je specifičnost kajkavske sintakse i kakve izražajne sastavnice ona nosi?
– Tradicionalna je sintaksa kajkavskih književnih djela današnjim čitateljima i gledateljima ponešto strana. Ima pomalo latinsku ili njemačku melodiju i red riječi (glagol na kraju rečenice). Ali, kajkavci tako ne govore: govorni je kajkavski posve prirodan; pa se i ja u svo jim prijevodima tomu priklanjam. Ali, ta tradicionalna melodija i sintaksa mogu biti zgodna i živa stilska oznaka, igra.
 
Kada biste uspoređivali kajkavski i čakavski, koji Vam se jezik čini prikladniji komediji, a koji tragediji?
– Mislim da se čakavski podjednako potvrdio i u tragediji i u komediji (izvornoj i prijevodnoj). Kajkavska je dramaturgija općenito mnogo siromašnija: ali to nije dokaz jezične neprikladnosti za jedan ili drugi rod. Mislim da bi se Racineova »Fedra«
teško prevodila na kajkavski, kao i grčke tragedije. Ne zbog jezika, nego zbog
okružja (Sredozemlje). Ali Corneille, da! Španjolci –da!
 
Što kajkavski izričaj donosi dramskom pismu i psihologizaciji likova?
– Imamo premalo izvorno i dosljedno kajkavski pisanih dramskih djela, pa i prijevoda, da bih o tome mogao rasuđivati.

Kajkavski biseri u Golikovu filmu

Ali, siguran sam da je u najboljem hrvatskom filmu svih vremena, u Golikovoj
komediji »Tko pjeva, zlo ne misli«, bitnu odliku dao baš –kajkavski! U tome je filmu
doslovce svaka rečenica pravi mali biser i nevjerojatno točna značajka svake osobe.
 
Kojim je redoslijedom tekao posao na prevođenju i adaptaciji Shakespeareovih »Na Tri Krala«? Jeste li komediju prvo preveli na hrvatski književni jezik, pa tek onda kajkavizirali?
– Komediju sam zbilja najprije preveo na »književni«, ali još davne 1978. – odigrana
je u ZDK-u više od 200 puta. Sada sam je preveo na kajkavski prema izvorniku i, opet neskromno, mislim –bolje.
 
Uobičajeno je prilagoditi i lokalizirati Shakespearea. Na kakve se probleme nailazi i što treba izbjegavati izlazeći na to sklisko područje?
– U nas je, koliko znam, samo Tomislav Lipljin, za Narodno kazalište u Varaždinu lokalizirao (vremenski i prostorno) »Mnogo vike ni za što«, kao »Puno larme, a za ništ«. Ja sam u oba svoja slučaja imao sreću: uz neka kolebanja i malo kopkanja po povijesnim podatcima, mislim da sam sve postavio, dosta bezbolno, na svoje mjesto. Nisam morao ići tako daleko kao jedan moj japanski »kolega«, koji je Falstaffa predstavio kao – samuraja.
 
Gdje i kako se mogu povući granice u autorskom smislu, kad je riječ o prilagodbama i još k tomu tako osjetljivom prijevodu, kao što je bilo s »Na Sveta Tri Krala ili Kak očete«? Jesu li »Vesele ženske z Griča« bile za Vas teži posao?
– Granice određuje samo dužno poštovanje prema piscu i samozatajno odricanje od jeftinih efekata i pretjeranog samoisticanja. Male su preinake, kada to traže osobitosti jezika (izvornoga ili prijevodnoga), ili izrazita glumačka osobnost, ipak dopustive.

Gledateljstvo točno »čita« predstavu

Možda je to i čudno, ali »Vesele žene« bile su mi lakši posao. Uz sve izvorne jezične zamke i vratolomije ili čak – nejasnoće.
 
Kako se osjećate kao kompletni autor predstave »Na Sveta Tri Krala ili kak'
očete«, s obzirom na to da ste djelo i režirali?

– Pa, moram priznati da mi je kao »kompletnom autoru« bilo lakše: u umjetnosti »dogovori« nisu jednostavni, ako je riječ o suradnicima izrazito »osobnih« nazora i iskustava.
 
Jeste li zadovoljni kako se predstava razvija i raste na Opatovini?
– Gledao sam predstavu tri puta nakon praizvedbe i s osobitim zadovoljstvom osjećao da je gledateljstvo prihvaća. I da je iznenađujuće točno »čita«, u svim sastavnicama.
 
Kako je počela Vaša suradnja s Histrionima i kako se kao redatelj osjećate s njima?
– Za Histrione sam prije četiri godine preveo na kajkavski i prilagodio Moliereovu komediju »Silom liječnik«, kao »Doktor pod mus«. Predstavu je gledateljstvo sjajno prihvatilo (posebice nezaboravnoga Gumbeka, kao »Doktora«), pa mi je to, vjerojatno, otvorilo vrata Histriona i dvije godine poslije.
S Histrionima je – histrionski. Posebno mi je poticajno i začuđujuće lako bilo raditi s »novim« Histrionima. Njihova je darovitost gotovo raskošna. I sjajno su se srodili sa svojim iskusnijim, podjed nako darovitim kolegama.

 
Razgovor vodila: Helena Braut


Zvir:
http://www.vjesnik.hr/pdf/2003%5C08%5C14%5C19A19.PDF (http://www.vjesnik.hr/pdf/2003%5C08%5C14%5C19A19.PDF)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: shaka zulu - Listopad 23, 2010, 08:29:59 poslijepodne
Eto tulko na brzinu, a nekaj več v jednom manifetu šteroga spravljam. nadam se da bum taki gotov.

Ljudevit Kaj: Sinteza kaja i jězično potpomâgajně, vujedijnejně kajkavske emirâtov (dvorišč) sě déla (i) koriščejnem kolo.dvorišč.

To te ja pitam!
To su prave reči od prave ljudi na pravem mestu za pravu stvar.  ;D
Neznam jel pravo vreme,ali...  ;)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Studeni 06, 2010, 02:57:52 poslijepodne

7 plus - regionalni tjědnik severně Hrvackě


Kajkavština je već 30 godina suveren jezik rocka!

14.09.2010.
 

Za razliku od čakavštine, koja je zahvaljujući Belanu, Banu, Dvorniku i Gibonniju iz dalmatinske kancone bezbolno pretočena u pop i rock, sličan prijelaz nije se tako lako dogodio i na sjeveru, s iznimkom Istre, gdje je čakavština također zaživjela u pop-rocku (Vitasović-Morožin, Gustaffi).

No, razlika između kajkavske popijevke i rocka bila je očito prevelika da bi se kajkavština olako uglavila u rock vodama. Takvih primjera ni danas nema mnogo, ali već bi se mogao sastaviti CD nazvan – Antologija kajkavske rock glazbe!

Prekretničku ulogu u kaj-rocku imao je nekajkavac Branimir Johnny Štulić. Na singlu Azre (1981.) Štulić i njegov međimurski bubnjar Boris Leiner (ex-Haustor!) pjevali su "Lijepe žene prolaze kroz grad" s refrenom "Duda Duda Duda / zakaj me ne zoveš / Duda Duda Duda / si zabila moj broj / Duda Duda Duda / vrag ti mater zemi / ak me zoveš / bil bum tvoj"...

Bio je to malen, ali bitan iskorak. Iste godine Haustor Darka Rundeka i Srđana Sachera na prvom albumu snima pjesmu "Duhovi", višeslojnu priču o zagorskom alkoholizmu, prožetu adekvatnim kajkavizmima: "Pošli smo na izlet skupa u subotu ja i Pišta / srce nam od sreće lupa popili smo tri gemišta / ostavili smo decu žene sobom zeli luk i jeger / demižonke opletene sakrili u gepek treger / divan dan zadere se Pišta i pohotno stisne volan / otvaram vrata od dvorišta na radiju zeleni maligan / meknite se se gorje da se bu videlo Zagorje / meknite se se gorje idemo vu Zagorje".

Na "Pozitivnoj geografiji" iz 1984. sličnu interpolaciju, u veselijem kontekstu, snima drugi nekajkavac, Bajaga, u pjesmi "Papaline". To je početak humornog trenda koji je u 90-ima razvio Drele, s (pre)mnogo sprdnje s kajkavštinom, ali i s par dobrih pjesama ("Dedek Nostradamus").

U vrijednim art-rock primjerima, nakon Azre i Haustora na kaj-rock nailazimo u snimkama – istih autora. Prvu pravu kajkavsku rock stvar Štulić objavljuje na Azrinom albumu "Krivo srastanje". Raskošna produkcija posebno se izrazila u pjesmi "Klinček stoji pod oblokom", međimurskoj narodnoj, obrađenoj u bogatom aranžmanu, ali s klasičnom rokerskom strukturom i vokalnom interpretacijom. Ova je snimka imala najširi mogući značaj u afirmaciji kajkavštine među (pseudo)kulturnim krugovima!

U predvečerje rata počinju djelovati Vještice, s veteranima Haustora i Azre – Sacherom i Leinerom. Pioniri kaj-rocka snimili su još jednu "međimursku" obradu – "Ljubav se ne trži, niti ne kupuje" (izvodio ju je i Haustor). Iako s jasno izraženim rokerskim nabojem i strukturom, "Ljubav" je, osobito u segmentu aranžmana, ipak već i rezultat novog trenda – world music tj. etno glazbe.

 

Isprva daleko od interesa medija i štokavske publike, svoj put počinje zabočka Zadruga, koja se zarana definira kao pravi predstavnik kajkavskog rocka. U Zadruge ima mnogo parodije i ironije, čak i prema kajkavštini, no to je ipak jedina grupa koja kontinuirano snima na kajkavskom, koristeći ga kao ozbiljan konstitutivni element svog opusa. To je čisti kajkavski, ali i – urbani rock.

Za još jednu zabočku grupu vrijedi sve što i za Zadrugu. Fukfedere, predvođene Rajkom Furešom, zasada nije prepoznala hrvatska diskografija, no njihove pjesme pokazuju silan potencijal kaj-rocka u širokom rasponu od balada do društveno angažiranih stihova. Dosljedno, bez ironije, etno elemenata i nepotrebnih lokalizama, Fukfederi također sviraju pravi art-kaj-rock.

Varaždinski Regional band na svom repertoaru također ima nekoliko kajkavskih pjesama – "Kajgod blues" i "Volel bi". Sigurno je da postoji još sastava koji njeguju kajkavski rock, pa čitatelje koji imaju saznanja o tome molim da se jave putem e-maila, Nadam se da će sastavi poput Fukfedera i Regional banda uskoro snimiti svoje prvijence, ali još se više nadam da će kajkavština znatnije prodrijeti u glavnu struju hrvatskog rocka, kao što su to još prije 30-ak godina učinili Azra i Haustor.

(dp)

http://www.regionalni.com/zivot/mozaik/1840-kajkavtina-je-ve-30-godina-suveren-jezik-rocka (http://www.regionalni.com/zivot/mozaik/1840-kajkavtina-je-ve-30-godina-suveren-jezik-rocka)


Video-Kaj:
11.03.2009. — fukfederi igraju "časek" v "saxu"
časek sax, 04:17
časek sax (http://www.youtube.com/watch?v=aw7yZlfAYw8#)
http://www.forumgorica.com/tradicija/video-kaj/msg24199/#msg24199 (http://www.forumgorica.com/tradicija/video-kaj/msg24199/#msg24199)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Studeni 06, 2010, 03:21:27 poslijepodne

Vésnik, 04.12.2001. / Stajališča


Zašto intelektualci u kajkavskim krajevima ne govore kajkavski

Gjalski spočitava hrvatskim vukovcima što su »svu svoju dušu dali obrani Vukovoj i zagospodovanju seljačkog ličko-hercegovačkog govora u sferama knjige i književnosti. Nije se našao nijedan, ama nijedan jezikoslovac koji bi se latio posla da proučava hrvatsku kajkavštinu. A ipak je ta kajkavština toga vrijedna...« U najuglednijim se salonima govorilo i pisalo domaćim kajkavskim govorom, pa su se doseljeni Nijemci morali naučiti hrvatski i postali su Hrvati, kako nam to potvrđuju ugledne aristokratske obitelji, npr. Rauch, Kulmer, Cavanagh i drugi

Školovani ljudi u kajkavskim krajevima govore štokavski. Koriste se samo pokojom kajkavskom riječju ili frazom. Školovani kajkavci već misle na štokavskom, a ne na svojem materinskom kajkavskom jeziku.... Je li ikad župan varaždinski ili onaj međimurski održao svoj referat (govor) na kajkavskom, što bi bilo normalno s obzirom na kajkavsko pučanstvo?
Hoćemo li dočekati da listovi u kajkavskoj Hrvatskoj objavljuju uvodnike na kajkavskom, kao što čini primorski »Novi list« na čakavštini?



IVO HORVAT

Da je Gjalski svoju bogatu galeriju likova naslikao varaždinski ili zagrebački (kao što je Vojnović raguzirao svoj jezik u Trilogiji) imali bismo danas kajkavsku varijantu turgenjevštine u najsretnijem smislu ove riječi«, napisao je Krleža davne 1968. o književnom jeziku Gjalskog, zamjerivši mu još 1955. što nije »pustio svoje figure da progovore autentično, živim jezikom (Cintekovo pismo)« (Panorama pogleda..., 2, str. 323-325).

Na Gjalskog nas je ovih dana podsjetio neumoran istraživač kajkavske pisane baštine prof. dr. Alojz Jembrih u svojoj studiji »Ksaver Šandor Gjalski o Zagorju i kajkavštini«, objavljenoj u novom broju časopisa Hrvatsko zagorje (br. 1, Krapina, 2000., glavni urednik Ivan Cesarec).

Gjalski o kajkavštini

U trajnom stanju zaborava vrijednosti iz naše prošlosti, u kojem živimo i trajemo godinama, vrijedno je podsjetiti na Jemrihove nalaze o tome što je Gjalski pisao o hrvatskoj kajkavštini u časopisu DHK »Savremenik« (br. 11-12, 1929.).

Gjalski je u toj raspravi kritički izrekao svoj sud protiv tvrdnji Rudolfa Strohala da je hrvatska kajkavština nastala priljevom vindiških elemenata iz Štajerske i Kranjske među čakavce i štokavce. »Ta tvrdnja«, ističe Gjalski, »pokazuje potpuno nepoznavanje naših prilika u prošlosti, a također i nepoznavanje hrvatske kajkavštine«. Nastojeći dokazati da je kajkavština u prošlosti sezala dublje u Slavoniju, Gjalski - navodi Jembrih - donosi kao potvrdu toga činjenicu s područja onomastike - mikrotoponimije: nazive njiva, šuma, hatara i mjesta po Slavoniji i po Srijemu. Mnoga se nazivaju starim kajkavskim imenima, nastalima prije useljavanja prebjega iz krajeva pod turskom vlašću.

Gjalski spočitava hrvatskim vukovcima što su »svu svoju dušu dali obrani Vukovoj i zagospodovanju seljačkog ličko-hercegovačkog govora u sferama knjige i književnosti. Nije se našao nijedan, ama nijedan jezikoslovac koji bi se latio posla da proučava hrvatsku kajkavštinu. A ipak je ta kajkavština toga vrijedna. Vrijedna je već po tome što je ona jedina od sva tri dijalekta postigla to da je bila riječ i govor obrazovanih društvenih slojeva«.


Kajkavski i u salonima

Gjalski spominje da su se u prošlosti obrazovani čakavci i štokavci, osim uskog područja dubrovačkog, služili narodnim govorom samo u ophođenju sa slugom i pukom. »Kod hrvatskih kajkavaca, naprotiv, sve je i u najuglednijim salonima govorilo i pisalo domaćim kajkavskim govorom, pa su se doseljeni Nijemci morali naučiti hrvatski i postali su Hrvati, kako nam to potvrđuju ugledne aristokratske obitelji, npr. Rauch, Kulmer, Cavanagh i drugi«.

Zanimljivo je što se i Gjalski kritički odnosio prema Akademijinu rječniku (prvi svezak tiskan 1880.). Veli da se u njemu »gotovo sasvim mimoilazi hrvatsku kajkavštinu ma da je ona dio hrvatskog jezika«.

Alojz Jembrih nadovezuje na to da je bogato kajkavsko jezično blago, sadržano i u bogatoj kajkavskoj književnosti, ostalo po strani i u hrvatskoj novijoj leksikografiji. Da bi se to nadoknadilo, Institut za hrvatski jezik u Zagrebu pokrenuo je izradu Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika kao zasebnog djela. Dosad je objavljeno osam svezaka.


Stanje je žalosno

A što reći o govoru hrvatske inteligencije u kajkavskim krajevima danas na početku trećega tisućljeća? Stanje je žalosno

Nedavno, na promociji Malekovićevih kajkavskih feljtona »Bogomraki« u Varaždinu, jedini u dvorani koji je govorio kajkavski bio je književnik Željko Funda, prvi prevodilac Shakespearovih soneta na kajkavski.

Tako je svagdje. Školovani ljudi u kajkavskim krajevima govore štokavski. Koriste se samo pokojom kajkavskom riječju ili frazom. Sve recenzije suvremenih kajkavskih zbirki napisane su na standardu. Iznimka je jedino ona Božice Jelušić o tom Fundinu prijevodu. Školovani kajkavci već misle na štokavskom, a ne na svojem materinskom kajkavskom jeziku.


Kaj je to z nami da več i jezik svoj zapuščamo?

Pitam se: govore li kajkavski županijski i gradski skupštinari u Varaždinu i Čakovcu? Je li ikad župan varaždinski ili onaj međimurski održao svoj referat (govor) na kajkavskom, što bi bilo normalno s obzirom na kajkavsko pučanstvo?

Hoćemo li dočekati da listovi u kajkavskoj Hrvatskoj objavljuju uvodnike na kajkavskom, kao što čini primorski »Novi list« na čakavštini?

Toga mi se v srce zavleče "da o tomi mislim. Kaj je to z nami da več i jezik svoj zapuščamo?


Autor je novinar i publicist iz Zagreba


Zvir:
html: http://www.vjesnik.hr/html/2001/12/04/Clanak.asp?r=gle&c=5 (http://www.vjesnik.hr/html/2001/12/04/Clanak.asp?r=gle&c=5)
.pdf:  http://www.vjesnik.hr/pdf/2001%5C12%5C04%5C10A10.PDF (http://www.vjesnik.hr/pdf/2001%5C12%5C04%5C10A10.PDF)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


Prvě kajkavskě gramatikě (na nemačkomu)

http://www.forumgorica.com/kajkavski/mala-kajkavska-gramatika/msg24201/#msg24201 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/mala-kajkavska-gramatika/msg24201/#msg24201)

Izvorni znanstveni članak
Barbara Štebih:   
Kajkavska gramatika Ivana Vitkovića   

Sažetak
U radu se prikazuje rukopisna gramatika Ivana Vitkovića Gründe der Croatischen Sprache zum Nutzen der deütschen Jugend verfasset iz 1779. godine. Razmatra se struktura gramatike, jezik koji se u njoj opisuje, gramatici dodan aneksni rječnik te mjesto te gramatike među ostalim kajkavskim gramatikama.   
    
http://www.forumgorica.com/kajkavski/mala-kajkavska-gramatika/msg24202/#msg24202 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/mala-kajkavska-gramatika/msg24202/#msg24202) 
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Prosinac 11, 2010, 10:35:49 poslijepodne

Vésnik, 12. séčna 2005. / Rubrika «Stajališča»

Neki Međimurci zaboravljaju jezik svoga zavičaja

Ne znati što znači kajkavska riječ lačen, nije samo zaboravnost ili nemar pojedinaca iz srednje generacije Međimuraca prema kajkavskom leksiku – a školska djeca u Čakovcu ne znaju ni što je cujzek (ždrijebe), žibek (pačić), škornje (čizme) itd. – nego i nemar prema našoj narodnoj pučkoj povijesti.

Stoga je ponovno aktualizirano pitanje o tome kakvi su nastavni programi u Međimurju i drugdje koji ne uviđaju važnost održanja i njege zavičajnih govora. Prije četiri i pol godine, 23. kolovoza 2000., citirao sam u listu Međimurje apel književnice Božice Jelušić: »Trećinu nastavnih predmeta treba održavati na kajkavskom jeziku«. Što su u tom smislu učinile mjerodavne županijske službe, pa i ona u Međimurju?

Po jeziku smo to kaj smo je – Međimorci. Drugač zginemo. Z međimorskim jezikom smo bogateši od oni kaj govore, spominaju se, meniju se samo štokavski, samo na jezičnom standardu.  



IVO HORVAT

Žalosno je bilo 6. siječnja gledati na televiziji u popularnom »Milijunašu« kako se jedan rođeni Međimurac iz Mačkovca muči da odgovori na, barem za Međimurce, jednostavno pitanje: »Kakav je Franz u naslovu sastava Lačni Franz?«

Ne znati da lačen znači gladan sramota je za pravog Međimurca, pripadnika hrvatskog kraja poznatoga po osebujnoj kajkavštini koju je veliki Krleža osobito cijenio pa je jednom prigodom izjavio: »Međimurski je kajkavski mome uhu onaj pravi... jer sam ga naučio od svoje bake Terezije Goričanec, slušao i upijao« (Josip Šentija »S Krležom poslije "71.«). A zna se da je Krležina baka bila Međimurka. U malom Međimurju živi oko šest tisuća visokoobrazovanih ljudi, onih s fakultetom. Jesu li i oni, pod silovitim utjecajem štokavštine, tijekom školovanja i kasnije pod utjecajem radija i televizije, zaboravili svoj materinski jezik, iskonski jezik svojih predaka?

Bojim se da dobrim dijelom jesu. Osjećam to u razgovoru s nekima od njih. Opaža se to i na skupovima, pa čak i na onima kad se govori o potrebi očuvanja kajkavskog jezika u javnom životu, u školama, u prodavaonicama, u reklamama i uopće u lokalnim medijima.

Kamo mi to idemo

Slušate li pozorno radijske programe u kajkavskim sredinama, uočit ćete velik prodor engleskih riječi i izraza. Kajkavski se ne čuje, osim iznimno. I čovjek se mora zapitati: Kamo mi to idemo? Kam mi to plavamo?

Godinama nagovaram pojedine glavne urednike u Čakovcu, Varaždinu i drugdje da redovno objavljuju tekstove i na kajkavskom: reportaže, intervjue, komentare, kao što ih objavljuje Primorski Novi list na čakavici. Nema odziva. Sve se svodi na koju šaljivu anegdotu, obično vinsku, kao da je kajkavski govor jezik krčme.

Stoga je ponovno aktualizirano pitanje o tome kakvi su nastavni programi u Međimurju i drugdje koji ne uviđaju važnost održanja i njege zavičajnih govora. Prije četiri i pol godine, 23. kolovoza 2000., citirao sam u listu Međimurje apel književnice Božice Jelušić: »Trećinu nastavnih predmeta treba održavati na kajkavskom jeziku«. Što su u tom smislu učinile mjerodavne županijske službe, pa i ona u Međimurju?

Ne znati što znači kajkavska riječ lačen, nije samo zaboravnost ili nemar pojedinaca iz srednje generacije Međimuraca prema kajkavskom leksiku – a školska djeca u Čakovcu ne znaju ni što je cujzek (ždrijebe), žibek (pačić), škornje (čizme) itd. – nego i nemar prema našoj narodnoj pučkoj povijesti. Biti lačen bilo je još prije stotinu godina redovito stanje života naših djedova. Živjelo se na kukuruznom kruhu, na mlijeku vlastite kravice. Več si bil lačen nego sit. Išlo se delat na štreku kaj bi se kraj preskrbelo, poreza platilo, kčer zamuž dalo. Za onoga svetskog rata da je Međimorje bilo pod mađarijom vnogi so otpeljani v rešt. Ja sam se 1943. leta, z koli 300 Međimorcov, našel v logoru v Sarvaru. Kuljko pot smo bili lačni!

Zar ćemo nestati kao Međimurci

To je povijest našega međimurskog puka. I kad se danas nađu pojedinci iz redova školovanih ljudi koji ne znaju temeljne riječi međimurskog govora, onda bismo se zaista morali zapitati: zar ćemo nestati kao Međimurci?

Po jeziku smo to kaj smo je – Međimorci. Drugač zginemo. Z međimorskim jezikom smo bogateši od oni kaj govore, spominaju se, meniju se samo štokavski, samo na jezičnom standardu.

U tom smislu izrada međimurskog rječnika i međimurske gramatike i uopće kajkavskih zavičajnih rječnika i gramatika ima dublji smisao – očuvanja našega narodnog identiteta u bogatstvu raznolikosti ujedinjene Europe.


Autor je novinar i publicist iz Zagreba.


Zvir:
html: http://www.vjesnik.hr/html/2005/01/12/Clanak.asp?r=sta&c=2 (http://www.vjesnik.hr/html/2005/01/12/Clanak.asp?r=sta&c=2)
pdf: http://www.vjesnik.hr/Pdf/2005%5C01%5C12%5C12A12.PDF (http://www.vjesnik.hr/Pdf/2005%5C01%5C12%5C12A12.PDF)

Lačni Franc : Čakaj me
http://www.forumgorica.com/kajkavski/kaj-kaj-kajzertum-slicnost-i-razlikovnost-hr-i-si-kajkavscine/msg25736/#msg25736 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/kaj-kaj-kajzertum-slicnost-i-razlikovnost-hr-i-si-kajkavscine/msg25736/#msg25736)   
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Siječanj 14, 2011, 10:29:14 poslijepodne

Dubrovečki vésnik

08.01.2011.


OČUVAJMO GOVOR DUBROVNIKA

Gimnazijalci će učiti dubrovački govor


Na inicijativu učenika, privatna gimnazija u drugom polugodištu pokreće projekt učenja lokalnog dijalekta

Nakon što su učenici Privatne gimnazije u Kazalištu Marina Držića odgledali predstavu “Sinjorina Estera” na dubrovačkom dijalektu − koju su zbog, nažalost, zanemarenog i gotovo iščezloga govora ovoga kraja najblaže rečeno teško razumjeli − u toj su gimnaziji odlučili pokrenuti projekt “Očuvajmo govor Dubrovnika”. − Vjerovali ili ne, ima učenika koji ne znaju što su bursa i funjestra.
Nepoznate su im riječi koje su donedavno bile u svakodnevnom điru po gradu, a sada iščezavaju, ili ih je sve manje i manje − kaže ravnatelj dubrovačke privatne gimnazije Tomislav Franušić. S realizacijom projekta počinju u drugom polugodištu, i to na inicijativu učenika koji su se zainteresirali za dubrovački govor. − Nakon lani odgledane predstave, razgovarajući u školi, shvatili smo da veći dio učenika uopće nije mogao pratiti predstavu. Nisu je razumjeli, a radi se o govoru iz nedavnog razdoblja, prethodnog stoljeća.
Sami su željeli “življi” kontakt s govorom koji nestaje pred našim očima i dogovorili smo se početi s projektom. Potaknula nas je situacija, kao i učenici, i toga sam se vrlo rado prihvatio − kaže ravnatelj Franušić, kojemu je ova tema vrlo bliska budući da je magistrirao na povijesti jezika.

Priredit će i igrokaz

Autentični govor Dubrovnika, dodaje, analizirat će teoretski i povijesno u tekstovima 20. stoljeća. − Zadržali bismo se na riječima koje su se koristile u prethodnom stoljeću, jer još postoje živući govornici koji nam mogu posvjedočiti jesu li i koliko oni koristili te riječi, kao i njihovi roditelji, bake i djedovi. Obuhvatili bismo sve tri generacije i vidjeli kojim tempom i u kolikoj mjeri taj govor iščezava − objašnjava.
Namjeravaju izraditi i mali rječnik − koji ravnatelj dubrovačke privatne gimnazije naziva nekom vrstom ankete − s kojim bi zainteresirane učenike poslali u njihove obitelji i vidjeli rezultate. − Potom bismo ih, ako uspijemo ove godine, a ako ne, dogodine, angažirali da prirede igrokaz s tipičnim dubrovačkim riječima. Tako ćemo učenike zainteresirati, oni će to prenijeti ostaloj djeci... Možda ćemo uspjeti malo oživiti i sačuvati dubrovački govor − na koncu će Franušić
Piše Jasmina Mrvaljević

Gostovat će i glumci

Kako je upravo u monodrami “Sinjorina Estera“, na matičnoj dubrovačkoj pozornici, udovicu iz nostalgičnog i elegičnog vremena Dubrovnika, nakon 25 godina, oživjela od publike i kritike pohvaljena Žuža Egreny, u ovdašnjoj privatnoj gimnaziji razmišljaju o gostovanju renomirane dubrovačke glumice te eventualno njezinih kolega za provedbe projekta. Nastoje osigurati i nešto novca, ali od onih koji bi trebali poduprijeti “njegovanje“ dubrovačkog dijalekta, za sada nema odgovora.
– Tražili smo financijsku pomoć Grada Dubrovnika i Društva prijatelja dubrovačke starine. Poslali smo im dopis, vezano za projekt, ali nisu nam još ništa odgovorili. Vidjet ćemo! – prokomentirao je Tomislav Franušić. Slobodna Dalmacija


Primer (z jenoga komentâra):
Danas idem na bal sa sinjorino, koju sam upoznao, kada sam prvi put arivo sa vaporom u gruški port.


http://dubrovacki.hr/clanak/25489/gimnazijalci-ce-uciti-dubrovacki-govor?c=1 (http://dubrovacki.hr/clanak/25489/gimnazijalci-ce-uciti-dubrovacki-govor?c=1) 


Kapetan Laptalo govori arhaičnim dubrovačkim jezikom:
„jo lipote: čuvaš svoje, a svi dobronamjerni te razumu“
(Ćićo Senjanović, kolumnist Novoga lista)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Lipanj 15, 2011, 11:17:01 poslijepodne

Gradišćanske „Hrvatske novine“
Sri, 11/05/2011

Školstvo i znanost

U Hmi: O suvrimeni tendencija razgovornoga jezika gradišćanskih Hrvatov


Hrvatska matica iseljenika u Zagrebu srijedu, 4. maja je održala Znanstveni kolokvij pod naslovom »Suvremene tendencije razgovornoga jezika gradišćanskih Hrvata«. Kolokvij su održali u dvorani Hrvatske matice iseljenika. Uz moderaciju Vesne Kukavica na kolokviju su sudjelovali akademik Nikola Benčić i glavni urednik Hrvatskih novin Petar Tyran, sa strane Hrvatske ravnateljica Hmi Katarina Fuček, mlada dr. sc. Aleksandra Ščukanec, znanstvena novakinja Filoz. fakulteta Sveučilišća u Zagrebu i Lada Kanajet Šimić, voditeljica Odjela za školstvo, znanost i šport Hmi-ja. [/b]

Slika:
S liva: Vesna Kukavica, Petar Tyran, Nikola Benčić, Katarina Fuček, Aleksandra Ščukanec i Lada Kanajet Šimić (foto: hrvoje salopek)

http://hrvatskenovine.at/sites/default/files/imagecache/velika/3-2_14.jpg (http://hrvatskenovine.at/sites/default/files/imagecache/velika/3-2_14.jpg)


ZAGREB — Znanstveni kolokvij o temi „Suvremene tendencije razgovornoga jezika gradišćanskih Hrvata“ se je održao u srijedu, 4. maja u Hmi-ju, Trg Stjepana Radića 3, u Zagrebu. U svoji pozdravni riči Katarina Fuček, ravnateljica Hmi-ja, istaknula je važnost djelovanja svoje institucije za hrvatske zajednice izvan granic Republike Hrvatske. Pri tom je posebno istaknula i dobru suradnju i s gradišćanskimi Hrvati. Moderatorica prof. Vesna Kukavica je na podiju pred brojnom, pretežno mladjom publikom mogla pozdraviti sudionike, med njimi su bili: dr. sc. Aleksandra Ščukanec (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu); dopisni član Hazu-a dr. sc. Nikola Benčić (Znanstveni institut gradišćanskih Hrvatov, Trajštof); Petar Tyran, glavni urednik Hrvatskih novin (Željezno i Beč) tr Lada Kanajet Šimić, voditeljica Odjela za školstvo, znanost i šport Hmi-ja.

Cilj je bio Znanstvenoga kolokvija naznačiti suvrimene tendencije razgovornoga jezika gradišćanskih Hrvatov. Korpus je analizirala Aleksandra Ščukanec uz pisane izvore na temelji svoje disertacije (ku je obranila na Germanističkom institutu kod prof. Velimira Piškorca), obuhvaća govoreni jezik tr jezik forumov i blogov ki je vrlo blizak govorenomu jeziku, kako bi se čim bolje opisala trenutačna jezična situacija med gradišćanskimi Hrvati. Iz odabranih jezičnih biografijov gradišćanskih Hrvatov, predavači su ukazači na pojedine značajke gradišćanskohrvatske jezične politike — unutar većjezične austrijske, odnosno europske zajednice.

Znanstvena novakinja Aleksandra Ščukanec nedavno je obranila doktorsku disertaciju pod naslovom „Njemačko-hrvatski jezični dodiri u Gradišću: sistemskolingvistički, sociolingvistički i jezičnobiografski aspekt“.

Dopisni član Hazu-a prof. dr. Nikola Benčić, jedan od najboljih poznavatelja gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti, čijom je zaslugom u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu pohranjena dio njegove vrlo vridne zbirke hrvatske literature iz Gradišća — komentirao je aktualne teme gradišćanskohrvatske jezične politike i posebno obrazložio značajke „Raskoraka između razgovornoga i književnoga jezika gradišćanskih Hrvata“.

Petar Tyran govorio je o „Razvitku gradišćanskohrvatskoga jezika u Hrvatskim novinama, kao najčitanijem manjinskom glasilu“.

Uz gradišćanskohrvatske jezične izazove bila je riči i o „Prvom Hrvatskom internetskom tečaju“ (Lada Kanajet Šimić, voditeljica Odjela za školstvo, znanost i šport Hmi-ja). (ured.)


http://hrvatskenovine.at/clanak/11-05-2011/u-hmi-o-suvrimeni-tendencija-razgovornoga-jezika-gradiscanskih-hrvatov (http://hrvatskenovine.at/clanak/11-05-2011/u-hmi-o-suvrimeni-tendencija-razgovornoga-jezika-gradiscanskih-hrvatov)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Lipanj 15, 2011, 11:28:56 poslijepodne

GLAS ZAGORJA , 01. SVIBNJA 2011. / SVIJET UMJETNIKA

Unaprijedimo kajkavski

Glumac Vid Balog će doktorirati kajkavski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Potreba se javila zbog kredibiliteta i vjerodostojnosti da bi iza tog kajkavskog mogel imati znanstvenu titulu i svaka riječ veću težinu. Ne zbog vlastitog probitka, već zbog same situacije s  kajkavskim kojem želimo svo dobro, a još nemamo sistem da ga unaprijedimo, da bi ga očuvali.

Vid je istaknuo važnost i ulogu kajkavskog jezika, otkrio kakvu predstavu sprema i najavio otvorenje Glumačkog festivala u Krapini.


Vrati li ste se u studentske dane na Filozofski fakultet u Zagrebu. Kakav ste doktorski studij točno upisali? Kojim povodom se javila potreba za diplomom i studijem?

- Studij antropologije, koji je povezan zapravo s filologijom, ljubavi prema jezicima, tumačenjem riječi u indoeuropskim jezicima i odnosima tih riječi. Ustvari, specijaliziran je za kajkavske ostatke mitoloških pranazora kaj mi danas zapravo ne registriramo. Potreba se javila zbog kredibiliteta i vjerodostojnosti da bi iza tog kajkavskog mogel imati znanstvenu titulu i svaka riječ veću težinu. Ne zbog vlastitog probitka, već zbog same situacije s  kajkavskim kojem želimo svo dobro, a još nemamo sistem da ga unaprijedimo, da bi ga očuvali. Čovjek može stajati iza toga pogotovo ak je akademska zajednica (tu mislim na Sveučilište u Zagrebu) potvrdila njegova nastojanja i razmišljanja koja su očigledno i točna. Vjerodostojnost može biti potvrda svakom ko moj nastup, mišljenje u ovom poslu čuje.

Otkud ideja prijevoda Novog Zavjeta s hrvatskog standardnog jezika na kajkavski i zašto?
- Pa, nije još objavljen. Novi Zavjet i liturgijske knjige na kajkavskom imaju dugu tradiciju.
Misa se nije držala na kajkavskom, već na latinskom. Mi imamo iz Međimurja sve dijelove
mise na kajkavskom. Unatoč crkvenoj praksi, imali smo četrdesetak tisuća kajkavaca
u Mađarskoj u nekoliko župa, di oni imaju kao jezik mise kajkavski. Njima će Novi Zavjet
koristiti da mogu imati svetu misu na tome. A što se tiče samog jezika, to je za njega velika stvar. Još od 16. stoljeća gotovo celi Novi i Stari Zavjet su prevedeni. U tom mojem se upućuje na najnovija dostignuća Biblije. Nadam se skorom objavljenju; mnogo toga se mora srediti i natipkati pa i s brojnim fusnotama protumačiti o čemu se piše.

Čime ste trenutačno zaokupljeni osim studiranjem?
- Pa, evo Drele i ja spremamo jednu predstavu V Remetinec, v Remetinec kaj je već izvedena na Gumbekovim danima u Histrionskom domu. Prava premijera predstave, u kojoj zu šalu i pjesmu nastupamo Davor Dretar Drele, Luka Bulić i ja je 20. svibnja u Mariji Bistrici. Tolko je toga da je teško nabrojiti . Pišem i hrvatska bajoslovlja, to je prvi dio o mitologiji, jako je bogato oslikana. Radi se o vjerovanjima u nadnaravna bića i pojave, uglavnom u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, ima malo Podravine, nešto Zagorja i Međimurja, a drugi dio bude kompletno Zagorje, Primorje i tak dalje. Nutra ima i bajkača, a sve je potkrepljeno znanstvenom literaturom.
A ko zna, možda se iz toga napravi crtić Zagrebačke škole crtanog filma ili predstava s
lutkama. Bajoslovlja su zapravo priče naših babica na novi način, čak bi rekel new ageovski.

Na ovogodišnjem GFUK-u nastupit ćete u predstavi Lovački rog. Što publika može očekivati od Vas i predstave uopće?
Predstava se pokazala kao izvanredno duhovita i publici draga. To je već izvodil Teatar u
gostima, zvala se Gospon lovec, onda su već igrali to unatrag pred tridesetak i više godina.
Izvanredni Adam Končić, izvrsna Nela Kočiš pa i moja malenkost smo to zavrteli sad i već
2010., a s tim otvaramo i Glumački festi val u Krapini.


Zvir:
http://www.radio-krapina.hr/wp-content/uploads/vjesnik/broj-80.pdf (http://www.radio-krapina.hr/wp-content/uploads/vjesnik/broj-80.pdf) , str.10
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Lipanj 15, 2011, 11:41:02 poslijepodne

Prikazi i osvrti
Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 29 (2003), str. 423-464


Prvi dvojezični hrvatski pravopis

 (Kratki navuk za pravopiszanye horvatzko za potrebnozt narodnih skol, Institut za hrvatski jezik
i jezikoslovlje, Biblioteka Pretisci, knjiga 4, Zagreb 2002, 71 str.)

Kad se Kratki navuk za pravopisanje horvatsko (...) 1779. iznova čita i prouči,  s današnjega gledišta fonetike, fonologije i pravopisa, s pravom se može reći da je taj pravopis bio (i ostao) dokazom izgrađenosti hrvatskokajkavskoga standarda u sjevero-zapadnoj Hrvatskoj, pravopis iz kojega su participirali kasniji autori sličnih pravopisa štokavske osnovice u drugoj polovici 19. stoljeća.

Taj pravopis pokazuje da je u bližoj i daljoj prošlosti učinjena kulturološka nepravda kajkavskome književno-jezičnome korpusu prešućivanjem i nepoznavanjem višestruke koristi i vrijednosti kroz tri i pol stoljeća njegove opstojnosti.


Nastavek:
Citat:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/mala-kajkavska-gramatika/msg33223/#msg33223 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/mala-kajkavska-gramatika/msg33223/#msg33223)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 13, 2011, 11:31:09 poslijepodne

Za-bok(a miloga)

Horvacki govoriti ili mučati

Dok po svietu hodiš, čujti ti vsigde je moči, gde god da dojdeš, kak ljudi h čeve si kraje došel po domači povedaju, kak se spominaju med sobu a i z tobu na svojemu jeziku.
...
... tak lepe da sme odhitili jezik svoj jedini, najsvetečnejši – Horvacki. A zakaj, zate da bi z veseljem počeli govoriti jezik kraja z teroga nam Vukec Karađić došel je, jer su nam nekteri tam povedali da vse te skup trieba je delati da bi se horvatski ljudi bolj razmeli. A da je po istinice vse te drugač bile i da su nam se nekteri tam daleke smejali dok sme Horvackoga jezika odhitili, jer prek jezika unda, prie več od stopedeset ljet krenuli su na posel kaj su ga prie deset – petnest ljet z puškami i topi šteli dovršiti.
...
A pak dojdeme nate da nemreš razmeti te kaj su i kak su tie „naši domači pajdaši“ svojega se jezika odrekli i jezik stranjski za svoj zeli. Une kaj su kak zločicu najvekšu napravili, napravili su. Da te same uni znaju zakaj su napravili, i te istina je. Jedine kaj se još otom povedati more je te da vse jedne tie kaj jezika su Horvackoga prodati šteli, vse jedne niesu te do kraja spelali. Kak god da nekteri med nami te z veseljem su zeli za jezika svojega - jezik Horvacki vse jedne živi, živi i živel bu dok je vseh nas kaj govorime i kaj ž njem dičime se.

Horvacki govoriti, zdej i za navek, nikak drugač!



Slikovnica:
Grb Hrvatske udruge Muži zagorskog srca (Zagorje supra omnia)
i
prim mr.sc. Rajko Fureš dr.med.


Dok po svietu hodiš, čujti ti vsigde je moči, gde god da dojdeš, kak ljudi h čeve si kraje došel po domači povedaju, kak se spominaju med sobu a i z tobu na svojemu jeziku. Z tem se jezikem spominaju, toga se jezika ne sramiju, za toga jezika vse bi dali jer dobre im poznate je da vekšega blaga nie im nek te njihov im jezik je. A pak, kak god da nebi štel otom povedati, dojti morame i do toga kaj se pri nas dogodile, kaj sme dobrem delem sami zase si priskrbeli. Napravili sme te največ si sami, a na drugu stran vse une druge ide kaj su nam nekteri lucki potkurili, vse jedne nikoga drugoga nemreme kriviti za vse te naopačne kaj sme si pririhtali – tak lepe da sme odhitili jezik svoj jedini, najsvetečnejši – Horvacki. A zakaj, zate da bi z veseljem počeli govoriti jezik kraja z teroga nam Vukec Karađić došel je, jer su nam nekteri tam povedali da vse te skup trieba je delati da bi se horvatski ljudi bolj razmeli. A da je po istinice vse te drugač bile i da su nam se nekteri tam daleke smejali dok sme Horvackoga jezika odhitili, jer prek jezika unda, prie več od stopedeset ljet krenuli su na posel kaj su ga prie deset – petnest ljet z puškami i topi šteli dovršiti. I vse jedne pak življenje navek praf vse nas vuči, same je trieba posluhnuti, same je trieba nekaj nahčiti se z unoga kaj drugi krive su delali, ak se te če nahčiti. Ak se te neče nahčiti, vse nam skup unda niti nemre na pravu stran ziti, unda pak nam bu bile vse te skup same naopak nasajene.

Da za nekoga moreš povedati da nie svoj nek da je tvoj, te je moči same unda gda počne ti kimati na vsaku tvoju reč i gda počne po tvojem jeziku govoriti. Te nie ljehke spelati, te se more same tak da se ide male po male ili da se nekoga na silu zgnjete tak da bogec več niti nemre nič druge nek same za tobu kak ftiček  na glas povedati une kaj ti češ i kaj ti mu povedaš. Otom se iste tak mogli bi duge spominati, a da vse jedne nič rešili h vsemu tomu mogli ni nebi.

Horvacki govoriti ili mučati, mnogi med nami su tak na glas govorili, mnogi su se zate i borili, mnogi niesu stali, mnogi su zate po glave dobili, mnogi se niesu vrnuli i mnogi se nič niesu naščili ili su se splašili. Da se vsaki med nami splašiti more, da vsaki med nami ma straha husebe, da vsaki med nami drgeče i steplje z sobu dok po glave mu vrtiju se zmešane reči, vse te mnogi put i stoji. A pak une kaj stoji i kaj je vse nas ne same jemput poštene i steple, une kaj nam največ put nejde unak kak sami te sme si šteli, vse te skup same na jedne ziti more, a ziti more same i jedine unak kak nič druge nemre. Da se morti moči zvlječi od toga, unda vsaki med nami nebi niti mogel nič druge povedati nek te da se same o vsemu tomu čist zabadaf i praf naopak spominame. A tak nie, i kak god da veseli sme i da ne marime za nič druge, nek same za vrieme kaj je same sebe potrle, vse te skup teške da zbeči moreme.
Zate se vsi skup zmisliti triebame vsege toga kaj nie nikak drugač predrle tu steklovinje, nek tak kak otrgnule je vse une kaj nie druge ni bile, nek same zlamenčica h dobe kaj nie se dirati smela. A pak dojdeme nate da nemreš razmeti te kaj su i kak su tie „naši domači pajdaši“ svojega se jezika odrekli i jezik stranjski za svoj zeli. Une kaj su kak zločicu najvekšu napravili, napravili su. Da te same uni znaju zakaj su napravili, i te istina je. Jedine kaj se još otom povedati more je te da vse jedne tie kaj jezika su Horvackoga prodati šteli, vse jedne niesu te do kraja spelali. Kak god da nekteri med nami te z veseljem su zeli za jezika svojega - jezik Horvacki vse jedne živi, živi i živel bu dok je vseh nas kaj govorime i kaj ž njem dičime se.

Horvacki govoriti, zdej i za navek, nikak drugač!


prim.mr.sc. Rajko Fureš, dr.med.

http://zabok.org/blog/hrvatska/horvacki-govoriti-ili-mucati/ (http://zabok.org/blog/hrvatska/horvacki-govoriti-ili-mucati/)
 
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Siječanj 12, 2012, 11:33:19 poslijepodne
 
Nagrada za najbolši neobjavleni rukopis

Intervju
Željko Funda, dobitnik “Gervaisa”:

Morti je semu kriva Jadranka Kosor…

 
Autor: Kim Cuculič
9. listopada 2011.

Kajkavizeral: LK
 
Glede naslova zbirke, rekel bi da se prvenstveno dela o svevrsnomu »gimmicku« (give me), daklem, probajnu da se privleče pažna čitatela buduč je ime premijerke med najpoznatešemi v Hrvatske ter se ona sakoga na ov ili on način dotikavle, pojašnava Funda


Željko Funda ovoletni (2011.) je dobitnik kniževne nagrade »Drago Gervais« za najbolši neobjavleni rukopis »De je des Jadranka Kosor?« Tak je dokončalo prosudbeno poverenstvo v sastavu Milorad Stojevič, Elis Deghenghi Olujič, Maja Hrgovič, Ivica Prtenjača i Robert Bebek. Prema rečmi poverenstva, sedamdeset i četiri pesme z nagrajene pesničke zbirke predstavlaju jasnu, kompaktnu i skroz artikuleranu celinu.

Željko Funda rođen je 1950. v Varaždinu, de živi i dela kak profesor engleskoga jezika v Prve varaždinske gimnazije. Diplomeral je komparativnu kniževnost i engleski jezek na Filozofskomu fakultetu v Zagrebu. Član je Društva hrvatske kniževnikov. Vuvrščen je v brojne zbornike i antologije kajkavske poezije, kak i v mnoge mednarodne zbornike i antologije haiku-poezije. Do sada je vundal devet knig.


Nagradu »Drago Gervais« dobili ste za zbirku pesmi »De je des Jadranka Kosor?« Ke se skrivle iza ovoga intrigantnoga naslova i o kakvem se pesmam dela?

– Dela se o završnomu delu pesme istoga naslova v tere reči, pa i ova formulacija, služe v borbe protiv mučajna v komunikacije dve osamlenikov. Vu-te pesme »Jadranka Kosor« je za-te lude jenako važna kak vremenska prognoza ili televizijski program. Buduč ime označava občepoznatu osobu, premijerku, dela se o očajničkomu probajnu da se gene spomenek v stilu: »Pa ak nemamo ke povedati o vremenske prognoze (to je glavni način fingerajna spomenka), valda bumo si bar neke mogli povedati o premijerke«.


Brutalna poezija

Glede naslova zbirke, rekel bi da se prvenstveno dela o svevrsnomu »gimmicku« (give me), daklem, probajnu da se privleče pažna čitatelov buduč je ime premijerke med najpoznatešemi v Hrvatske ter se ona sakoga na ov ili on način dotikavle. Pesme ze zbirke su neke suprotno od pesmi v proze i ja je zovem »pripovesti v stihi«.

Makar se dela o narativnej poezije, ja si vumišlam da su one zbog sve intonacije neke novo v hrvatske poezije. Od sake oj-dni bi se zaizres mogla napisati pripovest.

    Predsednik žirija Robert Bebek rekel je da je vaša poezija jako direktna i brutalna. Slažete li se z tum konstatacijum i jel vas je na pisajne takve vrste poezije nagnalo vupravo društvo v teromu živimo?

– Donekle. Pesme su zaizres okrutne, naturalističke, divle, vulgarne, strašne jer pripovedaju o takvomu aspektu života. Zato me društvo i trenutek v teromu živimo nesu natirali na pisajne ove knige. V sakomu društvu i v sakom povesnomu trenutku ima stvari kakve se opisuju v me knige. Na priliku, v dobro vuređene Švicarske il, još bolši primer, v vuzorne Norveške. Sečate se ke se tam pripetilo predi dva meseca?

Treba znati da se stalno dogajaju nesreče, ludi smrtno zbetežavaju, nekoga vubiju, vuz-nas žive Neroni, Stalini, Torquemade. No istovremeno deca se rajaju, dogajaju se zlatne medale, postoje ludi kak Mater Tereza, Albert Schweizer, Florence Nightingale, negdo kak ja dobiva krasnu nagradu itd.

Život je sakoga trenutka i lep i mrski, i lak i strašen. Bez jenoga aspekta on ne-bi bil potpun i zanimliv, ne bi bil ludski. V tome je i naše prokletstvo i naša nagrada.


Premučeni lubavni soneti

Žiri takaj navodi da su vaše pesme kritike i kronike društva reklam. Zake ste imali potrebu pisati o ove teme i zake prema jne zauzimate kritički stav?

– Pre ove zbirke napisal sem sto lubavne sonetov. Vusput, kniga je prešla potpuno nezamečeno. Jel zbog inata ke se to zgodilo il je je(d)nostavno kniga ovakve obrade teme došla na red – žmeko mi je povedati. A glede konzumerizma, do prema te iluzije raja nema kritički stav? To je sačija moralna obaveza. Na-žalost, mi smo vu-tu opsenu tuliko vurojneni da nigdo, pa ni ja, nemremo a da nabumo »mokri«, vekši ili mejni šoperi.

    V teromum periodu su nastale pesme z nagrajene zbirke?

– Pesme su napisane lani v letnu dobu. Unda nemam brig oko đakov i nastave pa se morem koncentrerati na pisajne. Večinu sve tekstov napisal sem v letno doba. Črez nastavno leto se akumulera inspiracija i spisatelska energija i da pojde, ide. V neke dane napisal sem i po četiri pesme. No, muram povedati da je puno leže pisati nevezanu, narativnu poeziju, a puno žmekše sonete. Ne-treba iskati friške rime, brojiti sloge, zebirati reči po zvučnosti i tak dale.

    Ke vam znači nagrada »Drago Gervais«?

– Saka nagrada je dobrodošla i draga. Si, ja takaj, imamo rada nagrade. To je ludski, kaj ne? Ova nagrada mi posebno puno znači jer prihaja posle obče, javne i privatne, ignorancije me zbirke sonetov. Tu knigu, »Zar mi nisi živa voda?«, poslal sem sem relevantnem medijem, pojedincem teri se bave sonetom – niš. Nigdo se ne javil, nigdo ne zafalil, a kam da objavi osvrt na knigu. Zaizres me bolelo. Sad, pak, »Gervais«, tuliki penezi! No, istovremeno i paradoks sudbine: lubav ne, okrutnost da. Ne kužim. Morti je semu kriva Jadranka Kosor…


Shakespeare na kajkavskomu

Pišete kajkavsku poeziju, vundali ste i »Malu kajkavsku gramatiku«, kajkavski roman… Kakov je, po vašem mišlejnu, status kniževnosti pisane na kajkavščine v kontekstu korpusa hrvatske kniževnosti i v odnosu na standardnojezičnu dominantu?

– »Dijalektalne« kniževnosti, a posebno kajkavska, vuglavnom se ignoreraju. Razlogi su brojni. Prvo, tu je potreba za hrvatskem jedinstvom v periodu stvarajna vlastite države. Nadale, globalizacija i anglizacija kak nejni sastavni del. Pa vuverejne da je »dijalektalno« provincijsko, primitivno, pa strav i sram – čak i neznajne! – kajologov i kajofilov da pišeju i govore kajkavski.
Ja stalno trdim da su i kajkavski i čakavski jeziki jer imaju jezičnu zalihnost. Na priliku, kak je moguče da ono ke je do ilirizma bilo jezek najemput zgubi sve jezične konstituente, fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksik? Dijalekt je del jezika i ž-nem deli temelne osobine. Hrvatski kajkavski i standardni štokavski više se razlikuju neg, na priliku, hrvatski i bosanski.

    Preobrnuli ste na kajkavski se Shakespeareove sonete i vundali je leta 2000. Kuliko je bil zahteven te jezični zahvat? Na teri ste način v tomu pothvatu povezali svu struku profesora engleskoga jezika i poznavajne kajkavščine?

– Bilo je zahtevno, al izazovno, žmeko, al vuživajuče, makar me negda zabolela glava v iskajnu za pravum rimum i ritmom. Trebalo je kopati po Belostencu, Habdeliču i drugem kajkavskem rečnikem da bi došel do prave reči. Gustokrat sem si spomagal i latinskem rečnikom ter sem prek latinskoga dohajal do kajkavske reči (vekši tom Belostenčovoga rečnika je latinsko-kajkavski). Naravno, bez znajna engleskoga ne-bi išlo. Zgodila se kombinacija engleski-kajkavski-pesnička »žica«.

Još muram povedati da je v jenom engleskomu vuđbeniku za sredne škole objavlen 18. Shakespeareov sonet (»Shall I compare thee to a summer‘s day?«). Mi smo ga na nastave preobračali (prevodili) doslovno i »pesnički«. Đakem je, naravno, prvo išlo jako žmeko, a drugo im je bilo neizvedivo. To je bil izazov da ja probam. Išlo je pa sem nastavil dale, i dale. Kad sem preobrnul dvadesetek lakše sonetov, odlučil sem preobrnuti se.

Jenu stvar bi štel povedati vezano z Shakespeareovemi kajkavskemi soneti. Buduč v Hrvatske postoji samo jen čovek teri dovolno dobro zna i engleski i kajkavski (Bulcsu Laszlo), o memu prevodu je do sada pripovedal samo on i to na znanstvenomu skupu v Krapine 2008. Ni-jen novinski prikaz ne objavlen.

    Terum vrstum kajkavščine pišete?

– Svojum, derivatom, onum varijantum za teru verujem da bi mogla biti standardni kajkavski. Daklem, otprilike, kajkavskem kakov je postojal do ilirizma.


Ignorerani haiku

Važen doprinos davate i haiku poezije, a dobitnik ste i brojne nagradi na natečaji v Japanu. Ke vas je privleklo haikuu?

– (I)zravnost, antiegzibicionizem, nemogučnost blefirajna, antijapajakajne, se ono čega je moderna zapadnačka poezija prepuna. Ke nemate dojam da je zapadnačka poezija autistična, sama sebe dovolna, narcisoidna, sebična, ohola, razmetliva, pretenciozna, bahata, da si vumišla da je vupravo ona »govor bitka«? Poezija teru ni nejni autor ne razme ne verodostojna i ja je se vugiblem. Jeste slučajno spetili da v prikazi takve poezije nigdar nema odgovora na pitajne tero se samo po-sebe nameče: »Ke je pesnik štel povedati?«

   Kakov je des položaj haiku poezije v Hrvatske?

– Marginalen. Makar smo mi (Nazansky, Maretič, Štef (Stjepan) i Đurđa Rožič, ima je još) osvojili breg priznajn i nagrad na relevantnemi mednarodnemi natječaji, nas v mediji vuobče nema. Nema nas ni v kniževnemi časopisi. Zato bute tu našli haikue autorov teri ne predstavlaju ama baš niš na svetske haiku scene. Naravno, nema nas ni v antologijam hrvatske poezije. Kuliko znam, do sada je samo pokojni Dubravko Ivančan vuvrščen v jenu antologiju, Pavletičovu.


Škola stresa

Delate kak srednoškolski profesor engleskoga jezika v Prve varaždinske gimnazije. Jeste zadovolni poslom v škole i jel morti des žmekše delati v školstvu neg rajneše?


    – Zadovolen sem. Lepo je delati z mladi, pametni i nadobudni ludmi. Takvi pomlajšuju. Imam privilegij delati v najbolše varaždinske sredne škole, de dohaja »krema« vučenikov z-naše županije, pa i širše.
    No, promene za nastavnike su se bržeše, ja se stareši, zahtevi tere postavla sustav se su vekši, me moči se slabeše. Pre, kad su »gospon profesor« neke predstavlali v društvu, bilo je, dakak, leže i je(d)nostavneše delati. Kad sem ja, na priliku, bil gimnazijalec, jen profesor držal je nastavu tak da je čital z vuđbenika. Dočekal je penziju i još je živ.
    Des je tak neke nezamislivo. Muraš stalno biti zabaven, kreativen, originalen, ne-smeš ni povisiti ton a kam da lošomu vučeniku poveš da je loš vučenik. Demokracija jako gusto pela do frustracij, ke je put v stres, a stres, znate, kam se more otpelati.


Zvir:
http://www.novilist.hr/Kultura/Knjizevnost/Zeljko-Funda-dobitnik-Gervaisa-Mozda-je-svemu-kriva-Jadranka-Kosor? (http://www.novilist.hr/Kultura/Knjizevnost/Zeljko-Funda-dobitnik-Gervaisa-Mozda-je-svemu-kriva-Jadranka-Kosor?)

Citat:
prof. Željko Fuda

divotna večer


bilo je sparno i vruče
celu večer motali sme se po našemu sitiju
bili sme v pet, šest luknji
vse jedino starkenjci il bebači
nigde normalne ljudske face
bilo je il doma v popizditis il po cugu pa v park
kupili dve litre pive i dva deci vinjaka
več ne bilo love


Nastavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/pro(iliti)za-kajkavsku-p(r)oeziju/msg41101/#msg41101 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/pro(iliti)za-kajkavsku-p(r)oeziju/msg41101/#msg41101)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: kuntakinte - Siječanj 28, 2012, 10:32:25 poslijepodne
Predstavljena knjiga o oborovskome govoru

Izgledom malo ali značajem veliko izdanje rugvičke učiteljice i mještanke Oborova Mare Šimunec predstavljeno je u Knjižnici Osnovne škole Rugvica. U ime nakladnika, Pučkog otvorenog učilišta Dugo Selo, o ovoj knjizi posvećenoj posebnostima oborovskoga govora kao dijela kajkavskoga dijalekta, govorio je ravnatelj Nenad Haleuš-Mali. Knjigu je financirala Općina Rugvica. Svoje dobre namjere u očuvanju tih govornih posebnosti i doprinosu jezične raznolikosti obrazložila je sama autorica. Njezine kolegice iz Škole, Kristina Munić-Matošević i Violeta Đukić očitovale su joj potporu svojim stručnim osvrtima i osobnim doživljajima objavljene materije. Izdanje koje portretira jezičnu osobitost oborovskoga govora, s učestalim glasom J ispred svake riječi koja počinje s glasom O, pobudilo je pozornost znatiželjnika, uglavnom žitelja posavskih sela, koji često ističu i propituju se o tom oborovskom jezičnom fenomenu. Zapisani su i objavljeni pomalo zaboravljani biseri dijalekta s «prijevodom» na standardni hrvatski jezik te je dan pregled germanizama prisutnih u kajkavštini. Izdanje je upotpunjeno starim fotografijama iz obiteljskih albuma s prikazima autentičnih starina, opisom znamenitosti oborovskoga kraja i drugim zapažanjima autorice, koju su životni tokovi prije 18 godina doveli u ovu sredinu.

Potaknuta odgojno-obrazovnom profesijom kojom se bavi, emotivnim odnosom prema jeziku, kajkavskom dijalektu ali i okruženju u kojem sada živi, upustila se u zahtjevan posao brušenja jezičnih bisera perom, čime je pridonijela njihovoj vrijednosti. U tom smislu knjiga malog formata a velikoga značaja prava je jezična i kajkavska poslastica, baš kao i gibanica z jojeri za koju je objavljen recept u oborovskoj varijanti dijalekta, a sama autorica ju je ponudila čitateljima knjige.
http://www.dugoselo.hr/component/content/article/3-novosti/1967-predstavljena-knjiga-o-oborovskome-govoru.html (http://www.dugoselo.hr/component/content/article/3-novosti/1967-predstavljena-knjiga-o-oborovskome-govoru.html)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Ožujak 03, 2012, 02:03:51 prijepodne


Damir Kalogjera
Filozofski fakultet, Zagreb

Što i kako s hrvatskim dijalektima?

Nestanku dijalekata pridonosi pored percepcije njihove socijalne inferiornosti i tvrdnja da su dijalekti i lingvistički inferiorni, da ne posjeduju sve lingvističke potencijale kao jezik, pa ljudi i protiv svojih dubljih osjećaja prelaze na standardni jezik. Protiv neprijateljskoga stava prema dijalektima uspješno se može boriti pokazujući na one uređene zemlje kao što su Švicarska, Luksemburg i Norveška gdje se dijalekti upotrebljavaju i kultiviraju.

Naša stvarnost i dogledna budućnost je dvodijalekatska, dijalekt za svakodnevnu razgovornu uporabu, a književni jezik, ne nužno u elitističkom obliku, kao kanal za širu komunikaciju.

Dijalekti pridonose i komunikaciji među zajednicama u susjednim državama koju standardni jezici ugrožavaju, jer prekidaju dijalekatski kontinuum, kao npr. u graničnim prostorima Njemačke i Nizozemske gdje se govore slični dijalekti, a mi bismo mogli dodati i hrvatsko-slovensko pogranično područje.



Dunja Jutronić dugo vremena prati i opisuje splitski govor. U prigodi njezina rođendana bilježim ovih nekoliko misli o tome kako se percipiraju dijalekti u hrvatskoj jezičnoj zajednici i kulturi i kako je takva percepcija povezana sa stavovima i uputama utjecajnih filologa.

Kad se govori o povijesti hrvatske pismenosti i književnosti pod tim se naslovom uključuju napisi i djela na čakavskom (npr. Vinodolski zakonik 13. st., Marko Marulić 15. st.) i na kajkavskom.(Ivan Pergošić 16.st., Tituš Brezovački 18 st.) i na štokavskom ( Marin Držić16.st.) . Međutim odabirom štokavštine kao temelja književnome jeziku i njenim prevladavanjem u pisanoj upotrebi, jer se njome otad služe izvorni govornici čakavskoga i kajkavskoga, položaj dijalekata u pismenosti i u govoru u našoj kulturi dolazi pod znak pitanja. Slikovito rečeno, bitku je dobio štokavski i s položaja jednoga od regionalnih narječja postao je, psihološki i praktično, nadređen u svim regijama ostalim dvama. Usput je dobio epitete najčišćeg, i sl., a time se naglašava purizam kao jedna njegova značajka. Interes se filologa usredotočio na kodificiranje odabranog temeljnog dijalekta (na odluke što iz njega izabrati u književni jezik,a što odbaciti), na njegovu funkcionalnu purističku razradu (još od Šulekovih rječnika), a prema dijalektima u komunikaciji kao da se nisu znali postaviti. To se donekle vidi i iz odabira vokabulara u Rječniku Jugoslavenske akademije započetom u 19. st.

Uostalom preskriptivni filolozi nisu imali lak posao uvjeriti neštokavsku javnost u djelotvornost književnoga jezika utemeljenog na jezičnom sustavu različitom od onoga kojima su se služili neštokavci. U tim ranim fazama propagiranja književne štokavštine možda im nije zamjeriti da su 'dijalektizme', čitaj: interferenciju materinskoga jezika neštokavskih govornika u propisani štokavski sustav, morali osuditi kao pogreške i time pridonijeti jačanju upotrebe te 'čiste' štokavštine, ali usput i marginalizaciji dijalekata, i njihovom 'ponižavanju' kao rezervoara pogrešaka.

Kad se nedostatak uputa o odnosu književnoga jezika i dijalekata prenio u školske klupe i nužno pojednostavnio, ondje je odnos prema dijalektu postao još stroži i posao učitelja na iskorjenjivanju tvrdoglavih dijalektizama nije bio lagan. Na pitanje, koje se moralo nametnuti učitelju, jesu li dijalekti samo izvori pogrešaka ili i nešto drugo, nije bilo jasnih odgovora. O izboru dijalekta kao oznake lokalnoga identiteta i regionalne solidarnosti nije se tada raspravljalo. Čini se sve do druge polovice 20. stoljeća.

Percepciji dijalekata, kao manje bitnom komunikacijskom problemu, pridonijelo je implicitno vjerovanje, koje je poslije dovelo i do eksplicitnih tvrdnji, da će širenjem pismenosti na književnom jeziku te utjecajem škole, crkve i medija uskoro doći do gašenja dijalekata i da će književni jezik prevladati. U srbijanskoj situaciji tako je približno sugerirao P.Ivić (1970), a u hrvatskoj D.Brozović (1966 :7)) upotrebljava metaforu dijalekta kao parazita na književnom jeziku, (a parazita se ljudi nastoje osloboditi). Tu bi se metaforu moglo i obratno upotrijebiti, naime, da na lokalnim dijalektima parazitira književni jezik, ali se to nitko ne bi usudio napisati.. Pri ovakvome pogledu na jezičnu situaciju filolozi su zanemarivali činjenicu široke uporabe regionalnih dijalekata u obliku mjesnih govora i koinea u svakodnevnoj komunikaciji.

Mogli bismo reći da se u našoj filološkoj literaturi dosta razmatrao odabir, selekcija, dijalekta kao temelja književnome jeziku (Haugen 1966), mišljenja filologa koji su se tome izboru protivili,(Vince 1978), dakle statusno planiranje (H.Kloss 1969), a premalo se razmatralo i razmatra činjenično prihvaćanje ( akceptacija) književnoga jezika u svakodnevnom uzusu kao i njegov faktički društveni prestiž ili nedostatak te sastavnice (npr. u našemu glavnome gradu).

Odnos prema dijalektima, njihov (prikriveni) prestiž ili nedostatak prestiža u stanovitim situacijama, sučelje dijalekata i književnoga jezika, pitanje dijalekata i identiteta govornika – sve izvanredno zanimljive sociolingvističke teme - tretirale su se usput, površno i općenito kao pitanja od manje važnosti. Vodeći filolozi se nisu odrekli dijalekata već se njihov opis prepustio tradicionalnoj dijalektologiji, koja je tragala za 'čistim' dijalektima , a zaustavljala se na opisu i povijesnom njihovu tumačenju, uhodanim legitimnim metodama, ali se u tome radu malo pozornosti obraćalo njihovoj sinkronijskoj komunikacijskoj ulozi u govornim zajednicama.

Naime u toj ulozi ne nalaze se idealno čisti dijalekti, već se miješaju s drugim dijalektima ili 'razvodnjavaju' elementima književnoga jezika, pa se tradicionalnim dijalektolozima prikazuju kaotičnima i teško je u njihovu opisu primijeniti tradicionalne metode (Ivić 1971:95). Tako ćemo čuti u Dalmaciji Ako budeš trebat novaca, čini mi znati (knjiž.: Ako budeš trebao novca, obavijesti me) ; ili u Zagrebu : Što budeš tamo kupio? (kajkavski: Kaj buš tam kupil? književno: Što ćeš ondje kupiti?)

Promjene se u dijalektima zbivaju zbog unutarnjih razloga, kao i kod svih idioma, zbog dodira s drugim dijalektima, jer stare izolacije nestaju prigodom unutarnjih migracija i miješanja stanovništva. Događaju se i 'odozgo' djelovanjem propisanoga književnog jezika. No promjene ne znače i smrt dijalekta. Zbog spomenutih pojava lokalne dijalekte ne čuva danas cijelo mjesto, grad itd. već tek dio lokalnoga stanovništva, a pridošlice ga djelomično prihvaćaju utječući istodobno svojim govorom na dotični lokalni dijalekt (usp. Jutronić 2001 et pass.).

Da miješane konstrukcije rijetko nalazimo u pisanome objavljenom jeziku ''zaslužni'' su lektori koji plijeve takve pojave, iako se povremeno provuku kroz njihovo sito. Metode za istraživanje ovakvih 'difuznih' miješanih varijeteta jezika nisu se još u nas razvile; tek su Dunja Jutronić i još nekoliko filologa kroatista učinili značajan iskorak u tom smjeru. U međunarodnoj sociolingvističkoj dijalektologiji postoji nekoliko modela za takva istraživanja (npr.Kerswill 1996)).

No neće biti samo nedostatak metoda koji obeshrabruje istraživanja, bit će u tome i
simbolike. Kanonska filologija ide za čistim varijetetima, a na miješanje govora ili jezika, kao i na sve miješane pojave u društvu izvan jezika, kako je jednom primijetila poznata antropologinja Mary Haas, ljudi ne gledaju dobro unatoč činjeničnom stanju.


''Uznesenje'' dijalekata kao nesporazum

Dijalekti su, čini se, doživjeli kratak simboličan preporod u našem društvu devedesetih godina u vezi s otvorenim nastupom nove jezične politike u Hrvatskoj, kojoj se početak mogao naslutiti već šezdesetih. Naime od šezdesetih godina (Katičić 2008:29, navodi Jonkeovu monografiju o Weberu 1956.g.,kao početak; pisac ovih redaka to prati od ranih šezdesetih) skupina utjecajnih hrvatskih filologa revidira i reinterpretira dotada kanonske postavke o književnom jeziku Hrvata i Srba, o reformi književnoga jezika koju su krajem 19. i početkom 20.stoljeća , po njihovu mišljenju grubo provodili hrvatski Vukovci, ograničivši opseg hrvatskoga književnog jezika i zanemarujući njegov povijesni razvitak. Iako su spomenuti filolozi to isprva radili oprezno služeći se u obrazlaganju svoje politike kulturalno-lingvističkim principima i tumačeći ih u korist svojih postavki, u rukama politički nastrojenih laika stvar se pojednostavnila do te mjere da se počelo sumnjati u hrvatski standardni jezik koji kao da nije autentično hrvatski. Za te aktiviste se upotrebljavao termin ''revolucionari' koji su smatrali ''da u promijenjenoj duhovnoj i političkoj situaciji treba stečenu slobodu iskoristiti za drastične promjene'' (Katičić 2008:28), za nekakav povratak oblika književnoga jezika u razdoblje prije reforme iz kraja 19. i početka 20. stoljeća.

Vjerojatno zbunjen ovim tvrdnjama, dio javnosti se okrenuo dijalektima, u koje nitko nije mogao sumnjati da nisu hrvatski. I doista u to doba javljaju se u raznim zavičajnim klubovima i društvima, koji su obično gajili samo folklor i lokalne običaje, posebno zanimanje za isticanje lokalnih dijalekata.( prva rana manifestacija toga tipa bili su možda festival Kajkavske popevke sedamdesetih i časopis Kaj). I dok je taj pokret u jednu ruku bio koristan za uvažavanje dijalekata i njihove uloge, za komunikaciju na području cijele zemlje, dijalekatski razuđene, dijalekti dakako ne mogu nadomjestiti donekle umjetnu ali funkcionalno adekvatnu književnu štokavštinu, s time da se u njenoj uporabi ne mora insistirati na strogoj njezinoj normi (''hrvatskoj katarevuzi'') već da se toleriraju uobičajena odstupanja (''parazitiranje'') pod utjecajem govornikova materinskoga dijalekta. Naša je kanonska književnost prihvatila književnu štokavštinu, s tek povremenim dijalekatskim umecima, a tako i većina medija. Rijetki su pisci koji su računali na šire prihvaćanje a da su pisali samo na dijalektu. Na kraju, kad se vlast obraća građanima s dokumentima koje bi teorijski svi građani trebali razumjeti, čini to na ovome idiomu.
Zbog ideološki pojednostavljene interpretacije donekle argumentirane kritike povijesti normiranja našega književnog jezika, pokušalo se promijeniti sam taj idiom, poništiti njegovu korisnu i najvažniju transdijalekatsku ulogu i propisati javnosti koji drukčiji jezik. No ovaj je nesporazum između dijela javnosti i jezičnih propisivača, kako rekosmo, ipak potaknuo ozbiljnije razmišljanje o položaju dijalekata i možda oslabio metaforu o njihovoj parazitskoj ulozi.

Na naprijed postavljeno pitanje zašto ljudi u nepisanoj komunikaciji tek djelomično prihvaćaju književni jezik, kad bi njegovim prihvaćanjem bili društveno nagrađeni, dio je odgovora svakako nevoljkost odricanja od lokalnoga ili regionalnog identiteta koji je dobrim dijelom obilježen dijalektom.

Međunarodni projekt Komunikacijska kompetencija u višejezičnoj sredini, kojemu je cilj bilo istraživanje višejezičnosti i višedijalektalnosti na hrvatskim prostorima, potvrdio je još uvijek snažan regionalni dijalekatski izraz u nas te iz istraživanja proizlazi da je vrijedno lokalno gajiti dvodijalektalnost gdje bi jedan varijetet bio lokalni idiom a drugi književni jezik, dakle s jedne strane poduprijeti lokalni identitet, a s druge olakšati širu komunikaciju i sigurniji društveni položaj. Sudionice projekta su između ostaloga sastavile kratak rječnik na razini nižih razreda osnovne škole, koji bi od malih nogu upućivao djecu na našu višedijalektalnost (Jelaska, Kovačević, Dobrovac 2003). Da bi takav plan uspio trebalo bi unijeti elemente kontrastivne analize u pouku književnoga jezika što pretpostavlja i neke promjene u sveučilišnom studiju kroatistike.


O dijalektima u Europi

Zanimljivi su neke tvrdnje sociolingvista iz europskih zemalja o pitanjima dijalekata. P.Trudgill (1995 ) suprotstavlja homogenizaciju i dijalekte. Ovdje treba naglasiti da je Trudgill kritičan prema načinu na koji se engleski jezik poučava u engleskim školama , naročito njegov birani izgovor. Više klase, nekad naglašeno klasno podijeljenoga engleskog društva, po Trudgillu, nametnule su svoj izgovor, a i svoju gramatiku, kao standardnu, dok su zanemarili i ponizili druge izgovore. Ne ulazeći u tu specifičnu internu problematiku (engleska je tradicija posebno osjetljiva na vezu izgovora i identiteta), vrijedno je iznijeti što Trudgill misli o položaju dijalekata u novoj Europi. On tvrdi da se ne poštuje jezik, točnije nikakvi njegovi varijeteti osim standardnoga pisanog jezika i to čine oni od kojih bi se takav stav najmanje očekivao: inteligencija , literati, novinari i političari. Za njih manjinski jezici i nestandardni jezici ne predstavljaju vrijednost.

Prezir prema vernakularima je potencijalno opasan stav. Mnogi jezici u Europi umiru velikom brzinom. Sociolingvisti pomažu da bi ugrožene zajednice prenijele svoj jezik sljedećoj generaciji. Jedan način da to uspije jest poduprijeti pozitivan stav govornika prema svojim jezicima i dijalektima.'' Brzi nestanak jezika je dio šire pojave – jezične homogenizacije; ovo uključuje i smrt dijalekta što je kulturalna tragedija. Dijalekti su isto tako intimno povezani s kulturom kao i jezici'' (Trudgill 1995:45) Uz simboliziranje lokalne kulture nabrajaju se i druge prednosti dijalekta i njegove funkcije u novoj Europi. U skladu s tvrdnjama da će u toj Europi lokalne i regionalne zajednice postati važnije od nacionalnih država, potporom i osnaženjem lokalnih kultura dijalekti se mogu uspješno nositi s nacionalizmima. Oni pridonose i komunikaciji među zajednicama u susjednim državama koju standardni jezici ugrožavaju, jer prekidaju dijalekatski kontinuum, kao npr. u graničnim prostorima Njemačke i Nizozemske gdje se govore slični dijalekti, a mi bismo mogli dodati i hrvatsko-slovensko pogranično područje.

Nestanku dijalekata pridonosi pored percepcije njihove socijalne inferiornosti i tvrdnja da su dijalekti i lingvistički inferiorni ,da ne posjeduju sve lingvističke potencijale kao jezik, pa ljudi i protiv svojih dubljih osjećaja prelaze na standardni jezik. Protiv neprijateljskoga stava prema dijalektima uspješno se može boriti pokazujući na one uređene zemlje kao što su Švicarska, Luksemburg i Norveška gdje se dijalekti upotrebljavaju i kultiviraju.


Hrvatska je zemlja u kojoj dijalekti imaju znatnu ulogu u svakodnevnoj komunikaciji, dakako u onom 'miješanom'' i ''razvođenom'' obliku kako smo spomenuli. Naši najveći gradovi, koji utječu na jezičnu uporabu svoje okoline, Zagreb, Split, Rijeka, smješteni su u dijalekatskim područjima koji nisu ''dobili bitku''. Tamo se čuvaju lokalni dijalekti i regionalni koinei, dakako u stalnim dinamičnim promjenama, te pridonose obilježavanju lokalnoga identiteta i solidarnosti, a standardni se jezik rabi samo u formalnim okolnostima .U nas nije viša klasa, ako se misli na imućne skupine, nametnula javnosti svoj tip jezika i izgovora (kao u Engleskoj), jer toj skupini u nas pripadaju većinom slabo pismeni nouveau riche, barem u sadašnjoj generaciji. Tip našega književnog jezika izabrali su i kodificirali utjecajni filolozi. Njime upravljaju njihovi današnji sljedbenici, no kao da im pri tome nedostaje doticaja s našom uporabnom stvarnošću te propisuju beskompromisno isključivo jednu hrvatsku ''katarevuzu'', kojom mi filolozi nekako izlazimo na kraj , ali obrazovana javnost , da bi se javila u pismenom obliku i izbjegla kvalifikaciju nepismenosti, mora podastrti svoje tekstove nadzoru lektora. Naša stvarnost i dogledna budućnost je dvodijalekatska, dijalekt za svakodnevnu razgovornu uporabu, a književni jezik, ne nužno u elitističkom obliku, kao kanal za širu komunikaciju.



Literatura

Brozović, D. 1966. O razgovornom jeziku u Dalmaciji, Slobodna Dalmacija, 6767:7.

Haugen, E. 1966. Dialect, language, nation, in Pride,J. and J. Holmes, eds. Sociolinguistics, Penguin, 97-111.

Ivić, P. 1971. Srpski narod i njegov jezik, Srpska književna zadruga, Beograd.

Jelaska,Z., M.Kovačević, G.Dobrovac 2003. Zaviri, Mali hrvatski zavičajni rječnik s igrama i zadatcima. Alfa ,Zagreb

Jutronić,D. 2001. Morphological changes in the urban vernacular of the city of Split, International Journal of the Sociology of Language,147: 65-78.

Kalogjera,D. 2001. On attitudes toward Croatian dialects and on their changing status, International Journal of the Sociology of Language, 147 :91-100.

Katičić,R. 2008. Recimo koju o Greenbergovoj knjizi, u Anita Peti-Stantić ur. Identitet jezika jezikom izrečen,Srednja Europa ,17-33.

Kerswill, P. 1996. Milton Keynes and dialect levelling in south-eastern British English,in Graddol, D., D. Leith and J. Swann, eds. English History, Diversity and Change, Routledge, 292-300.

Kloss, H. 1969. Research Possibilities on Group Bilingualism . A report. Quebec: Universite Laval.C:I.R.B. 28

Trudgill, P. 1995. Dialect and Dialects in the New Europe, The European English Messenger,IV/1.,44-46.


Zvir:
http://oddelki.ff.uni-mb.si/filozofija/files/Festschrift/Dunjas_festschrift/kalogjera.pdf (http://oddelki.ff.uni-mb.si/filozofija/files/Festschrift/Dunjas_festschrift/kalogjera.pdf)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Ožujak 05, 2012, 10:36:53 poslijepodne

Uz knjigu Petra Šimunovića »Čakavska čitanka« u nakladi »Golden marketinga«

KNJIGA KOJA PRŠTI ČAKAVICOM

Ovom »Čitankom«, cijelim njezinim korpusom, Šimunović je izgradio velebni i nezaobilazni spomenik čakavskoj riječi učinivši je zapamtljivom i vidljivom




U izdanju »Golden marketinga«, u ediciji »Izabrana djela« kao knjiga 6, lani je tiskana je knjiga akademika Petra Šimunovića »Čakavska čitanka« na 459 stranica. Skroman naslov – »čitanka« – skriva pogolemo djelo koje pršti čakavicom: svakodnevnom, pjesničkom i povijesnom.

    Ova je knjiga još jedan spomenik akademika Šimunovića idiomu koji živi gotovo tisuću godina na našim prostorima, od pisanih spomenika preko žive ljudske riječi do pjesničke, čak uklesane i u kamen. Autor, akademik Šimunović, sam je izvorni čakavski govornik rodom s otoka Brača, ali i vrstan dijalektolog koji je istraživao i opisivao čakavicu od Istre do Dubrovnika. Sve je to bio zalog ovoga vrsnoga djela u kojem autor svojom znanstvenom akribičnošću bilježi svaku riječ, svako slovo, svaki znak.

   
Istarski govori

U knjizi se nalaze čakavski tekstovi s cijeloga današnjega čakavskog područja: od najsjevernije točke u Mariji Bistrici (sjeverozapadna Hrvatska), preko Istre, Hrvatskog primorja do srednje i južne Dalmacije s otocima. Ukupno oko stotinjak organskih govora čakavskih mjesta, zatim tekstovi čakavske dijaspore i najstariji čakavski pisani spomenici, od Baščanske ploče do Lekcionara Bernardina Splićanina. Iza čakavštine izvan domovine slijedi čakavština u čakavskom pjesništvu s autentičnom pjesničkom riječju novijih čakavskih pjesnika.

    Nakon tekstova slijedi priručni rječnik uz čakavske tekstove te 1007 bibliografskih jednica o čakavici, što je još jedan biser autorove ljubavi prema svemu što je čakavsko.     

    Knjiga počinje dragocjenim »Proslovom« u kojem nas autor ukratko upoznaje s gotovo svim relevantnim jezičnim, povijesnim i kulturološkim činjenicama o čakavskom narječju na njegovu cijelom području. Šimunović nas i dalje, kroz cijelu knjigu, vodi upoznajući nas ispred gotovo svakog citiranog teksta, s njegovim glavnim jezičnim osobitostima, njegovu zapisivaču i literaturi. Tako nas, primjerice, upoznaje s Lastovom, najjužnijim čakavskim (jekavskim) govorom, i ilustrira ga s dva teksta koje je snimio Dalibor Brozović 1978. godine.

    Na drugom su polu čakavštine istarski govori, a za Istru Šimunović kaže da je »izvanredno zanimljiva za spoznaju čakavskog narječja. Ona predstavlja vrlo izdiferenciran dijelektni pejzaž. Smještena je na rubu Romanije i Slavije i čuva do danas stara jezična obilježja, koja su u drugim dijalektalnim regijama odavno nestala, ili su pretrpjela bitne promjene«.

    Kao za Istru »koju valja i na ovaj način spašavati od muka i zaborava«, Šimunović ističe i važnost zapisivanja tekstova govora u zavičajnoj izoliranosti, tj. iseljenih Hrvata, koji imaju »veliku znanstvenu vrijednost za povijesnu dijalektologiju« i sa sociolingvističkoga gledišta nude zanimljiva sinkronijska i dijakronijska istraživanja.

   
Narječje s više dijalekata

Budući da čakavsko narječje čuva tragove duboke slavenske starine, s cijelim inventarom svojih jezičnih osobina, ima izuzetno značenje za opću slavistiku. Svemu tome pridonose autentični primjeri govora izvornih govornika, zatim autentična pjesnička riječ te najstariji spomenici pisani glagoljicom, ćirilicom i latinicom hrvatskim jezikom, među kojima su pjesme, natpisi, molitve, inkunabule, pravni spisi, zakonici, a mnogi uklesani u kamen. Svi su tekstovi popraćeni meritornim znanstvenim komentarima vrhunskog stručnjaka kakav je akademik Petar Šimunović.

    Kako je čakavština narječje s više dijalekata, uglavnom regionalno podijeljenih, može se reći da je ova »Čitanka« u pravom smislu riječi dijalektološka čitanka, gotovo udžbenik, u kojoj se uživa i iz koje se uči.

    I ovom se knjigom Petar Šimunović potvrđuje kao vrhunski znanstvenik i dijalektolog. Njegovim više od 500 bibliografskih jedinica pridužuje se ova knjiga kao još jedna kruna u nizu njegovih obola voljenoj čakavici. To što je nastala na predlošku knjige P. Šimunović – R. Olesch »Čakavische Texte«, izdanoj u Beču 1983. godine, ne dovodi u pitanje njenu vrijednost i važnost jer je umnogome drukčija, nova i originalna i, ponajprije, dostupna hrvatskim čitateljima. Njome će se sačuvati autentična čakavska riječ za što bi možda već sutra bilo kasno zbog promjene koje se zbivaju brzo, gotovo naočigled. Zbog toga je ovom »Čitankom«, cijelim njezinim korpusom, Šimunović izgradio velebni i nezaobilazni spomenik čakavskoj riječi učinivši je zapamtljivom i vidljivom.


Vesna ZEČEVIĆ

http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285C2863285B2863285A28582859285A28632895288D288C28632863285E2858285928582859285D28632863286328592863Z (http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285C2863285B2863285A28582859285A28632895288D288C28632863285E2858285928582859285D28632863286328592863Z)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Srpanj 19, 2012, 10:51:51 poslijepodne
Kak je standardizeran gradiščanskohrvatski jezek  

                                                                                             U zadnjoj trećini 20. stoljeća
počinje se ocrtavati i potreba za standardizacijom jezika. Dok su stoljećima neka vrsta
naddijalekta pa i gradišćanskohrvatski književni jezik zadovoljavali potrebe naroda
kod pisanja knjiga uglavnom vjerskog sadržaja, tiskanja novina te kalendara, sada
dolazi do promjena jezično-političkih okolnosti, a time ujedno i do snažnijeg javnog
ugleda manjinskih jezika u Austriji. Nakon početka emitiranja hrvatskih emisija
na radiju (krajem sedamdesetih godina) i televiziji (u osamdesetim godinama),
proširenjem ponude hrvatskog jezika u školama, uvođenjem gradišćanskohrvatskog
kao drugog službenog jezika u Gradišću, taj se jezik morao izgraditi kako bi i dalje
ostao funkcionalan. Tako je zapravo preko javne komunikacijske prakse realiziran
regionalni hrvatski standardni jezik, naime gradišćanskohrvatski standardni
jezik
. Ovime je u diskusiji oko hrvatskog jezika koja se protezala kroz cijelo 20.
stoljeće, prevagnula ona strana koja je zahtijevala razvijanje vlastitog standarda,
za razliku od drugog, manjeg dijela inteligencije koji je zagovarao preuzimanje
hrvatskog štokavkog standardnog jezika. Godine 1982. tiska se prvi dio dugo
očekivanog Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatskoga rječnika (Bencsics, Finka,
Šojat, 1982.) koji je zasigurno pojačao autonomnost gradišćanskohrvatskog jezika.
Devedesetih godina tiska se prva gradišćanskohrvatska školska gramatika Mirka
Berlakovića (Berlakovich, 1995.), a god. 2003. u suradnji Znanstvenoga instituta
Gradišćanskih Hrvatov s Institutom za hrvatski jezik u Zagrebu izašla je Gramatika
gradišćanskohrvatskog jezika
(SUČIĆ et al., 2003).


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2011

UDK 811.163.42 (436.3)(091)"14/20"
Izvorni znanstveni članak
Primljen: 06. 07. 2011.
Prihvaćen za tisak: 04. 11. 2011.

Zorka Kinda-Berlaković
Institut für Slawistik der Universität Wien
Spitalgasse 2-4 / Hof 3 – 1210 Wien


Razvojni put književnog jezika gradišćanskih Hrvata
do regionalnog hrvatskog standardnog jezika


Kako su razvoj jezika i razvoj identiteta kod gradišćanksih Hrvata neobično usko
povezani, postajala je i postoji opravdana težnja unutar te manjine za kodificiranim/
normiranim jezikom koji bi trebao ojačati svijest manjine i biti jak oslonac u borbi za
nacionalni opstanak. U članku se analizira razvoj jezika kod gradišćanskih Hrvata
koji zbog posebnoga geografskog položaja te odvojenosti od matičnoga naroda
nisu mogli slijediti jezični razvoj u staroj domovini, već su od samih početaka svog
dolaska u novu domovinu njegovali i razvijali svoj književni jezik.

Ključne riječi: gradišćanski Hrvati, gradišćanskohrvatski, književni jezik.


1. Naziv gradišćanskohrvatski

Današnje područje naseljavanja gradišćanskih Hrvata obuhvaća hrvatska
naselja u Austriji (55 sela u Gradišću), Zapadnoj Madžarskoj (19 sela) i Slovačkoj
(6 sela). Uz to živi još znatan broj gradišćanskih Hrvata u Beču (oko 19.000), a oko
1.000 Hrvata živi raseljeno po Češkoj.

Termin Burgenland / Gradišće javlja se prvi put 1921. kao naziv za novostvorenu
austrijsku pokrajinu a izraz gradišćanskohrvatski, koji obuhvaća sve hrvatske
idiome gore navedenih područja, udomaćuje se u lingvistici tek u 2. polovici 20.
stoljeća. Kako među gradišćanske Hrvate uz Hrvate koji žive u današnjem Gradišću
ubrajamo i sve potomke onih doseljenika iz Hrvatske i današnje sjeverozapadne
Bosne koji su koncem 15. i početkom 16. stoljeća naselili područje tadašnje zapadne
Ugarske, jasno je da gradišćanskohrvatski ne predstavlja naziv za "novi" jezik
(unatoč takvim ili sličnim izjavama nekih tobožnjih predstavnika), već se ovdje radi
o regionalnom hrvatskom književnom jeziku. Prema lingvističkim kriterijima to je
hrvatski jezik koji se genetski razvio iz sjeverozapadnih hrvatskih narječja 15. – 17.
stoljeća (Hamm, 1974: 49).


378
Zorka Kinda-Berlaković, Razvojni put... Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387


2. Jezik i identitet

Zbog posebnog geografskog položaja te odvojenosti od matičnog naroda
gradišćanski su Hrvati počevši od 16. stoljeća razvili svoj književni jezik, kojemu
je osnovica srednjočakavska. Uz ovu izrazito čakavsku jezičnu tradiciju ima i nešto
manje kajkavskih te štokavskih utjecaja pa i brojnih interferencija s njemačkim, a nešto
manje i s madžarskim jezikom. Posebnost gradišćanskohrvatskog jezika uvjetovana
je i različitim razvojem književnog jezika u Hrvatskoj, jer su dijalektalna pomicanja
u staroj domovini prouzrokovala jezične promjene koje nisu doprle do gradišćanskih
Hrvata. Iako već od 19. stoljeća gradišćanski Hrvati pokušavaju preuzeti štokavski
književni jezik, zbog dinamičnih životnih okolnosti nikada do toga nije došlo. Tek
krajem 19. stoljeća a posebice u među- i neposrednom poratnom vremenu dolazi
do znatnog približavanja (pravopis, leksik) hrvatskom standardu, no ujedno se i
dalje njeguje gradišćanskohrvatska književna tradicija. U zadnjoj trećini 20. stoljeća
počinje se ocrtavati i potreba za standardizacijom jezika. Dok su stoljećima neka vrsta
naddijalekta pa i gradišćanskohrvatski književni jezik zadovoljavali potrebe naroda
kod pisanja knjiga uglavnom vjerskog sadržaja, tiskanja novina te kalendara, sada
dolazi do promjena jezično-političkih okolnosti, a time ujedno i do snažnijeg javnog
ugleda manjinskih jezika u Austriji. Nakon početka emitiranja hrvatskih emisija
na radiju (krajem sedamdesetih godina) i televiziji (u osamdesetim godinama),
proširenjem ponude hrvatskog jezika u školama, uvođenjem gradišćanskohrvatskog
kao drugog službenog jezika u Gradišću, taj se jezik morao izgraditi kako bi i dalje
ostao funkcionalan. Tako je zapravo preko javne komunikacijske prakse realiziran
regionalni hrvatski standardni jezik, naime gradišćanskohrvatski standardni
jezik
. Ovime je u diskusiji oko hrvatskog jezika koja se protezala kroz cijelo 20.
stoljeće, prevagnula ona strana koja je zahtijevala razvijanje vlastitog standarda,
za razliku od drugog, manjeg dijela inteligencije koji je zagovarao preuzimanje
hrvatskog štokavkog standardnog jezika. Godine 1982. tiska se prvi dio dugo
očekivanog Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatskoga rječnika (Bencsics, Finka,
Šojat, 1982.) koji je zasigurno pojačao autonomnost gradišćanskohrvatskog jezika.
Devedesetih godina tiska se prva gradišćanskohrvatska školska gramatika Mirka
Berlakovića (Berlakovich, 1995.), a god. 2003. u suradnji Znanstvenoga instituta
Gradišćanskih Hrvatov s Institutom za hrvatski jezik u Zagrebu izašla je Gramatika
gradišćanskohrvatskog jezika
(SUČIĆ et al., 2003).


2.1 Razvoj gradišćanskohrvatskoga književnog jezika

U sljedećem poglavlju ćemo kratko ocrtati razvojni put gradišćanskohrvatskog
književnog jezika te ukazati na najvažnije aspekte koji su bitno utjecali na današnji
jezični sustav.

O govorima i o književnom jeziku gradišćanskih Hrvata do sada je već dosta
objavljeno (Berlaković, 1987; Brabec, 1973; Koschat, 1978; Neweklowsky, 1978;
Jembrih, 1997). Razvoj književnoga jezika u 18. i 19. stoljeću opisao je podrobno
Hadrovicz (Hadrovicz, 1974. i 1995.) pa ćemo za to razdoblje dati samo kratak
pregled, dok ćemo se u ovome članku uglavnom usredotočiti na jezični razvoj u 20.
stoljeću, kojemu se do sada u literaturi posvećivalo manje pozornosti.


379
Zorka Kinda-Berlaković, Razvojni put... Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387


Kao što je već rečeno, Hrvati u novoj domovini već od samog početka koriste
svoj narodni jezik u liturgiji te razvijaju svoju bogatu književnu tradiciju koja
ima čvrstu čakavsku ikavsko-ekavsku osnovu. Razlog za to ne treba isključivo
tražiti u tome što toj dijalekatskoj grupi pripada najveći dio gradišćanskih Hrvata
- gradišćansko-hrvatski govori dijele se na manju štokavsku i veću čakavsku grupu,
dok se kajkavsko narječje očuvalo samo u nekoliko sela – već u činjenici da su pisci
potjecali iz tih krajeva, odnosno pisali prvenstveno na tom narodnom jeziku. Tako
Grgur Mekinić, koji nije gradišćanski Hrvat, 1609. i 1611. tiska dvije protestantske
pjesmarice na narodnom jeziku. Spomenuti se mora i djelovanje franjevaca u
protureformaciji koji djeluju u Željeznom na čelu s Lovrom Bogovićem, čiji se
molitvenik Hiža zlata iz 1754. godine tiskao približno 30 (!) puta, što potvrđuje
njegovu popularnost (Benčić, 1998: 77).

Tako uz tipično čakavski leksik imamo mnoštvo čakavskih fonetsko-fonoloških
obilježja koja su se očuvala sve do danas. Od tih osobina navest ću na ovom mjestu
samo najvažnije (1 ): Prema čakavskoj tradiciji u gh. je kontinuanta poluglasa vokal a:
malin, tajedan, zamem, s manom, kade
; kontinuanta nekadašnjega općeslavenskoga
nazala iza palatala je a: žajan, žatva, jatra; prijedlog v ostvaruje se kao va: va hiži,
va stanu
; izvedenice glagola iti imaju u infinitivu i prezentu oblike: najti-najdem,
pojti-pojdem, dojti-dojdem
; stare konsonantske skupine st`, sk`, stj, skj u većini
gh. govora reflektiraju se kao šć pa imamo plašć, gušćer, ognjišće, sveučilišće; čuva
se upitno-odnosna zamjenica ki, ka, ko; nema štokavskog skupa št: stanovničtvo,
seljačtvo
; stara skupina čr-/ čer- čuva se: črljeno, čerišnja, črip, črv. Gh. ima na
mjestu nekadašnjega jata ikavsko-ekavski refleks (nekada po zakonu Mayera-
Jakubinskoga, danas je raznoraznim analogijama ikavska ili ekavska kontinuanta
vezana uz pojedine riječi). U morfologiji je najuočljivije čuvanje starih nastavaka
u DLI mn., pa nema ujednačavanja tih triju padeža kao u hrvatskom književnom
jeziku. Karakterističan je i gubitak aorista te imperfekta.

U 17. i 18. stoljeću gradišćanskohrvatski književni jezik naslanja se na kajkavsku
nabožnu književnost, što se najbolje vidi u leksiku (aldovati, batriti, mentovati, kinč,
oroslan, trsje, vkanjevati...
), ali i u sintaksi te morfologiji. Tako se npr. uvodi nastavak
-um za I sg. kod imenica ženskog roda na konsonant: npr. ričom, košćom. Ne smije
se zaboraviti da su u to vrijeme tekstovi iz Hrvatske na Sjever mogli biti preneseni
s minimalnim izmjenama, jer se tada književni jezik izgrađivao na osnovi svih triju
hrvatskih narječja, što kasnije, nakon provođenja jezične reforme 1836. a pogotovo
otkako su se probili vukovci u Hrvatskoj nije više bio slučaj: gradišćanskohrvatski
i hrvatski književni jezik počinju se sve više razlikovati, tako da kod velikog dijela
gradišćanskih Hrvata dolazi do odbijanja reformiranoga književnog jezika. Tako
npr. imamo slučaj da već u vrijeme Bachova apsolutizma dio hrvatske inteligencije
u zapadnoj Ugarskoj odbija hrvatske školske knjige koje su pisane na reformiranom
književnom jeziku i koje je bečka izdavačka kuća "Schulbücherverlag" tiskala za
sve Hrvate u Monarhiji (Kinda-Berlaković, 2001: 17). Kao ispriku svećenici navode
da te knjige nisu razumljive za "ovdašnje Hrvate". Tako se nekoliko školskih
udžbenika za đursku biskupiju izdaje u prerađenom izdanju koje je bilo prilagođeno
gradišćanskohrvatskim govorima. Završetkom Bachove ere i proizvodnja školskih


(1 ) Detaljniji prikaz vidi: Brabec, 1973.; Neweklowsky, 1978.; Šojat, 1980.


380
Zorka Kinda-Berlaković, Razvojni put... Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387


knjiga doživjela je decentralizaciju, što je opet pomoglo lokalnim tradicijama da
dođu do ponovnog izražaja.

Vrijedno je spomenuti da se još u 19. stoljeću (1877.) učitelj M. Naković zalaže
za preuzimanje tzv. gajevice, no taj reformirani pravopis preuzima se tek nekoliko
desetljeća kasnije. Uspješniji je kod izgradnje rječničkog fonda što se tiče osnovne
znanstvene terminologije, gdje preuzima dosta inovacija iz Hrvatske: knjižnica,
časopis, izbori, zastupnik, vinogradarstvo
(Sučić, 2001.). U ovom se razdoblju iz
hrvatskog književnog jezika preuzima i dosta novih riječi unatoč postojećim domaćim
izrazima, tako da danas u gradišćanskohrvatskome imamo dosta dubleta: zatvor/uza,
liječnik /vračitelj, sluškinja/službena, pjevati/jačiti, milostinja/milodar
itd.

Uz to se stvaraju i neologizmi po čakavskim kriterijima: peljačtvo (rukovodstvo),
pojavljuju se brojne prevedenice (kalkovi) s njemačkog jezika: ognjobranac (od
njem.: Feuerwehr, umjesto ognjogasitelj prema vatrogasac), vandavanje (od njem.
Ausgaben, hrv. izdatak), nutarzimanje (njem. Eingaben, hrv. primitak). Te jezične
pojave pridonijele su tome da je današnji leksik čakavsko-štokavsko izmiješan, s
obiljem interferencija iz njemačkog i madžarskog jezika: šujstar / postolar, cukor,
špengljar / limar, mulatovati / svečevati
(Kinda-Berlaković, 2001a).


2.2 Pitanje (gradišćansko-) hrvatskoga jezika u 20. stoljeću:
Od književnog do standardnog jezika


Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u zapadnoj Ugarskoj dolazi do pojačanog
razvoja svjetovne književnosti (lirika, novela, drama, putopisi) te do tiskanja
većeg broja udžbenika za gradišćanskohrvatske škole. Pitanje izgradnje jezika
te jedinstvene norme postaje aktualno i velik dio inteligencije težio je što većem
približavanju hrvatskom književnom jeziku pa čak i posvemašnjem preuzimanju,
tako da se u gradišćanskohrvatskom počinju još više preplitati jezični utjecaji stare
i nove domovine.

Nakon što 1903. izlazi zadnji broj Kerštjansko-Katoličanskog Kalendara pod
vodstvom M. Borenića, pokrenuti su Kalendar Svete Familije i Hervatski kalendar
Svetoga Antona
koji izlaze do 1919. g., odn. 1922. g., pa glavnu ulogu u daljnjem
jezičnome razvoju preuzimaju urednici tih kalendara (Meršić Miloradić, Semeliker,
Dobrović, Domnanović, Borenić, Kuzmić). Uz to, od 1.1.1910. g. izlaze Naše novine
(1910. – 1919.) koje kasnije mijenjaju svoj naziv u Hrvatske novine (1923. – 1943.,
1960. – dato) i koje su do danas jedini svjetovni tjednik gradišćanskih Hrvata na
gradišćansko-hrvatskom jeziku. Glavni urednici netom spomenutih novina (F.
Sučić, R. Sučić, T. Schneider, J. Csenar, P. Tyran) imali su uvijek najveći utjecaj kod
provođenja jezičnih promjena.

U svim ovim izdanjima pisalo se o važnosti očuvanja hrvatskog jezika, no što se
samog jezika tiče, ne može se govoriti o nekoj normi. Pisci su objavljivali članke na
svom seoskom dijalektu, odnosno onako kako su znali. Iz ovih razloga objavljuju se
već u dvadesetim godinama 20. stoljeća u Hrvatskim novinama povremeno jezične
upute. Tako npr. Ivan Dobrović zagovara finitno m umjesto n, domom a ne domon,
ili zagovara čuvanje glasa h na početku, hiža a ne iža. Zalaže se i za prijedlog s
umjesto zis: s mojim otcem < zis mojim otcem.


Nastavek na sledečomu listu
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Srpanj 19, 2012, 11:04:25 poslijepodne
Nastavek prethodnoga lista


381
Zorka Kinda-Berlaković, Razvojni put... Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387


Posebice se Mate Meršić Miloradić, svećenik, narodni prosvjetitelj i najpoznatiji
pjesnik gradišćanskih Hrvata zalaže za približavanje hrvatskomu književnomu
jeziku: Ako hoćemo ostat Hrvati, se moramo književno najzad pricipit našemu
stablu na Jugu ter tamo slati duha konči na 'južinu'.
(2)  Godine 1919. izlazi u Djuri
Miloradićeva gramatika Slovnica hervatskoga jezika za selske škole, koja treba služiti
kao pomoć u približavanju hrvatskomu standardu, a koja, međutim, izrazito čuva
gradišćanskohrvatsku tradiciju: tako npr. imamo čuvanje -l na kraju sloga (rekal,
čul
), kod konjugacije se konzekventno navodi nastavak -u u 3.l. mn: oni tresu, nosu;
u deklinaciji imamo čuvanje starih nastavaka za DLI mn.: jelenom, jelenih, jelenih;
ženam, ženah, ženami; selom, selih, selih
. Zanimljivo je da Miloradić vokativ ne
ubraja u padeže: U jednini i množini ima klonitba šestere padeže, ki se zovu: 1.
nazivni, 2. rodovni, 3. dajevni, 4. trpni, 5. mestovni, 6. oružni padež. (...) Zovni
padež imamo neg za nike riči: Bože! človiče! pretelju! gospodaru! striče! teče! ujče!
kume!
U ovoj gramatici dolazi i do odstupanja od jednačenja po zvučnosti (opazke
vs. opaske) pa i do odstupanja kod slogotvornoga r (hervatski jezik).

Pripomenuti treba da u diskusiji oko jezika sudjeluje gotova sva tadašnja
hrvatska inteligencija, ponajprije pisci, učitelji i svećenici.

Tako već 1922. g. zahtijevaju školski nadzornik Dobrović i Klaudus, bivši
zagrebački student i školski nadzornik u razdoblju nakon II. svjetskog rata,
osnivanje Akademije koja bi trebala izdavati jezične priručnike te tako rješavati
aktualna jezična pitanja (Weilguni, 1984: 32). Tu se prvenstveno mislilo na
pitanje pravopisa (3) te na problem uvođenja novih izraza. Ovdje se posebice ističe
svećenik i književnik Mate Karall koji traži da osnova rječnika, gramatike pa
i pravopisa bude hrvatski književni jezik SHS države te se kritično postavlja
prema vlastitim novotvorenicama: Zač se udaljit od književnoga jezika, na
mesto približavanja? Ćemo li moć mi va dijaspori živući Hrvati zaista tuliko
delat, i tuliko dobroga dugovanja za naše ljude pisat, da je zadovoljimo!
(HN,
1923/8, str. 2). I drugi utjecajni Hrvati tog vremena (političar Koloman Tomsich,
svećenik Martin Mersich ml., pisci Ivan Blaževich i Tome Bedenik) zalažu se za
preuzimanje hrvatskoga književnog jezika zauzimajući stav da može postojati
samo jedan hrvatski jezik.

Ovoj skupini jezičnih obnovitelja oštro se suprotstavlja svećenik Martin Mersich
st. koji se svom snagom zalaže za očuvanje narodnog jezika i to onoga kojim su
pisali gradišćanskohrvatski pisci (Ficko, Jordan Mušković,...): Ni triba, da si riči
idemo posudit Zagreb, ali oš dalje! Vadimo neg iz svojih zviranjkov.
4  Zato je i
protiv osnivanja Akademije.

Izgleda da je Meršićev utjecaj bio vrlo velik, jer se već godinu dana kasnije
u toj polemici javlja svećenik i pisac Ignac Horvat koji priznaje da za stvaranje
Akademije još nisu povoljne okolnosti te da na osnovi narodnog jezika treba
razvijati književni jezik.


(2 ) Mate Meršić Miloradić: "Poštovanoj hrvatskoj braći u Gradišću", HN, 11, 1926, str.1.
(3 ) Dobrovich, I: "Jednak pravopis", HN, 2, 1932, str. 2.
(4 ) M. Mersich: "Hrvatska akademija, pravopis, književni jezik?", HN, 12, 1923, str. 2.


382
Zorka Kinda-Berlaković, Razvojni put... Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387


No i kod novog utemeljenja Hrvatskog kulturnog društva (HKD-a) 1929.
godine, tada jedinog zastupničkog društva gradišćanskih Hrvata, kad se napokon
želi riješiti jezično pitanje, ostalo se opet samo kod praznih riječi: (...)naš stari,
sobom donešeni hrvatski jezik izobraziti i razvijati; dobar hrvatski pravopis i lipo
izreće narediti i skrbiti, da se vsagdir jednak, lip pisani jezik hasnuje pri ljudih.
(HN,
1928/38, str. 1)

Tako se u međuratnom vremenu nije iskoristila jedinstvena povijesna prilika
da se prihvati hrvatski književni jezik koji bi i gradišćanskohrvatskom žiteljstvu
omogućio pristup cjelokupnoj modernoj hrvatskoj kulturi.

Ostalo se samo kod kompromisnih rješenja pa tako Dobrović 1929. u svojoj
Tretoj Štanki, čitanci za 5.–8. razred osnovnih škola, prelazi u većini slučajeva s
morfonološkog pravopisa na fonološki (težko-teško, sudca-suca, žalostno-žalosno),
uvodi pisanje slogotvornog r: (čern-črn, vert-vrt), a leksik obogaćuje preuzimanjem
izraza iz hrvatskog književnog jezika: tvornica, bilježnik, časnik.

Za vrijeme austrofašizma 1936. dolazi do "narodnog sporazuma" između
Vaterländische Front i zastupnika gradišćanskih Hrvata (HKD-a). Povod ovome
sporazumu bila je afera u vezi s dr. Jagšićem, svećenikom u Uzlopu, bivšim
zagrebačkim studentom te profesorom na Učiteljskom zavodu u Mattersburgu/
Matrštofu. Jagšić je umjesto gradišćanskohrvatskoga književnog jezika predavao
hrvatski književni jezik (tada nazvan srpskohrvatskim), pa je zbog toga i izgubio
radno mjesto. Čini se da je tada nekim učiteljima i svećenicima jedinstveni
standardni jezik bio trn u oku, ponajviše iz tih razloga što su se uz sam naziv
"srpskohrvatski" konotirali pojmovi kao što su komunizam, jugoslavenstvo itd.
U razmatranju cjelokupne dotadašnje jezične problematike jasno je da su različiti
stavovi u pitanju jezika kod gradišćanskih Hrvata morali dovesti do sukoba.
Ovog puta pobijedila je ideologija Ständestaata pa tako i zastupnici hrvatske
manjine napominju povezanost s Austrijom te da nikako ne žele realizirati
ideju "Koridora"(5): Hrvatski narod u Gradišću čini jednu narodnu i kulturnu
individualnost. Mi smo gradišćanski Hrvati. Ne kanimo iz ovoga naroda ništar
drugo stvoriti. U Gradišću se ne će niti germanizirati i se ne će niti jugoslavizirati.
(6)
Zanimljivo je spomenuti da je u Narodnom sporazumu gradišćanskohrvatskoj
manjini ponuđeno da se u 8. razredu osnovne škole čitaju i djela na "književnohrvatskom",
no ovaj prijedlog nije prihvaćen jednoglasno sa strane gradišćanskih
Hrvata. Jedino se tražilo opetovano pisanje vlastite gramatike.

Za vrijeme II. svjetskog rata nema javnih diskusija o jeziku gradišćanskih
Hrvata. Hrvatski jezik izbačen je iz škole i javne uporabe, a hrvatsko je žiteljstvo
zastrašivano i bilo izloženo teroru. Vjerojatno je još 1940.g. Ignac Horvat napisao
Kratak pravopis, preradu Borenićeva Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika koji
čakavizira te prilagođuje gradišćanskohrvatskim prilikama.
Iz područja morfologije daje jezične savjete, kao npr. savjet o pravilnoj upotrebi
instrumentala s prijedlogom i bez njega. Uvodi povratno-posvojnu zamjenicu svoj.
Oblike pokaznih zamjenica štokavizira: ov, va vo > ov, ova, ovo; ota, oto, > ta, to;


(5) Pitanjem "slavenskog koridora" između Čehoslovačke i SHS države bavio se B. Krizman u: "Gradišće
na Pariškoj mirovnoj konferenciji (1919-20)", Nastava povijesti,   Zagreb, 4, 1974.
(6) "Hrvatska inteligencija za narodni sporazum u Gradišću", u: Hrvatske novine, 48, 1936, str. 1.


383
Zorka Kinda-Berlaković, Razvojni put... Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387


on, na, no > on, ona, ono, itd. Kod konjugacije u 3.l. mn daje prednost završetku
-ju: znadu > znaju. U genitivu mn. daje prednost kratkim oblicima: ženov > žen,
divojkov
> divojak.

Tek nakon II. svjetskog rata pitanje hrvatskog jezika postaje opet aktualno.
Predlažu se dvije mogućnosti:

(1) da se od danas na sutra uvede hrvatski književni jezik

(2) da se stupnjevito prelazi iz narječja na književni jezik, tako da se u domaćem
razgovoru ipak zadrži "naš jezik", ali da narod bude u stanju čitati i pisati na
hrvatskom književnom jeziku.

Iako uvođenje jedinstvenoga književnog jezika nije uspjelo, dolazi do znatnog
približavanja hrvatskom književnom jeziku. Naš tjednik (1947. – 1960.) kao
stalnu rubriku uvodi "Jezični kut" u kojem se objavljuju jezične upute kojih se
gradišćanski Hrvati do danas uglavnom konzekventno pridržavaju, pa se zato s
pravom može govoriti o Jezičnoj reformi (7) krajem četrdesetih godina (1948./49.)
dvadesetog stoljeća, koja se oslanja na Horvatov Kratak pravopis, te Miloradićevu
pa i Maretićevu gramatiku (8 ). Uvodi se jednačenje suglasnika po zvučnosti: težko
> teško; -h se gubi u LI mn.: u crikvah, školah > u crikva, škola, na svih tih
trih visokih brigih
> na svi ti tri visoki brigi; u G mn. čuva se h kod pridjeva,
zamjenica i brojeva, dok se kod imenica gubi: svih onih velikih ljudih > svih
onih velikih ljudi
; -l na kraju sloga prelazi u -o: pakal/pakao, andjel/andjeo, bil/
bio, govoril/govorio
; zamjenice ov, va odn. ota, oto zamjenjuju se štokavskim
zamjenicama: ov, ta, to; kod imenica ž.r. probija se kraći oblik; instrumental
imenica i-deklinacije glasi -ju: radošću, ričju a ne ričom; kod imenica m. i sr.
roda zamjenjuje se nastavak -i u L sg. nastavkom -u: na polji > na polju; glasovna
grupa vs prelazi u sv: vsaki, vse, vsejedno > svaki, sve, svejedno; kod glagola u
3.l. mn. preporučuje se nastavak -u/-ju umjesto starog nastavka -du: govoru >
govoridu; prijedlog va zamjenjuje se prijedlogom u: va crikvu > u crikvu, sonant
r ostvaruje se kao u hkj. slogotvorno: kerv, perst, vert > krv, prst, vrt. Napušta
se ekavsko/ikavska realizacija jata (delo, lipo) i uvodi se (i)jekavsko/ikavsko
pisanje. Ekavska kontinuanta koja se diftongira kao (ie:) bilježi se grafemima
je/ije, distribuiranim kao u hkj., dok se kontinuanta i čuva: bijel, vjera, mliko.
Kod ikavskog refleksa moguće su i dublete: brig/brijeg, svist/svijest. Nastavlja se
borba protiv germanizama i kalk-prijevoda s time da se preporučuju kroatizmi:
novine < cajtung, žučni kamenci < goljštajn, sudjelivati < diozeti.(9) Unatoč
različitim pokušajima da se u ortografiji uvede đ, ostaje se kod grafema dj.


(7 )  Horvath, Ignac: "Razvitak gradišćanskoga hrvatskoga pisma", u: Gradišće Kalendar, 1971, str. 70:
Nismo došli do hrvatskoga književnoga jezika! A to je on poslovični Rubikon, na kom će se odlučiti
sudbina naše gradišćanske narodne kulture.

(8 )  Ribar: "Jezični kut: Za jedinstven fonetički pravopis", NT, 1947, 29, str. 3.
(9 ) Usp. Horvath, Ignac: "25 ljet u Austriji", Gradišće Kalendar, 1947: 33, detaljniji prikaz vidi kod
Hajszan, 1979: 93.


Nastavek na sledečomu listu
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Srpanj 19, 2012, 11:19:55 poslijepodne
Nastavek prethodnoga lista


384
Zorka Kinda-Berlaković, Razvojni put... Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387



Ove jezične reforme ne prihvaća prosti narod koji se ljuti da jezik nije "po našu"
nego po hrvačansku, srpsku, slovačku, pa čak i rusku. Zagovornicima promjena,
ponajviše školskom nadzorniku Klaudusu, predbacuje se da uvođenjem "ijekavice"
rade "komunističku i Titovu propagandu" (Weilguni, 1984: 67). Otpor se javlja i
protiv preuzetih "hrvačanskih riči" kao što su to napokon, doduše, prisutan: No,
još gorje
(nego upotreba internacionalizama, napom. aut.) je, ako si posudiš u
manjkanju domaćega izraza, kakovu rič iz hrvatskoga ričnika
. (...)Onda bi morao
čuti njihove glasne kletve i prigovore! Ar latinski, nimški, francuski, hja, to je nešto
bolje, nešto više! Ali 'hrvačanski', ne, to je gotov škandal
.(10)

Dok se u Gradišću teško prihvaćaju reforme koje su narušavale dotadašnji
kontinuitet, mlada gradišćanskohrvatska inteligencija koja se sakupljala u
društvu Hrvatski akademski klub HAK kreće šezdesetih godina novim putem. U
svojem časopisu Glas ti se mladi reformatori jezika beskompromisno zauzimaju
za hrvatski književni jezik, jer su mišljenja da gradišćanskohrvatski dijalekti ne
mogu dostignuti nivo standardnog jezika. U Glasu, koji izlazi između 1957. i
1963., mladi pjesnici (A. Blazović, Vl. Vuković, B. Frank) objavljuju svoje pjesme
na hrvatskom književnom jeziku, a aktivisti (N. Benčić, Prikosović i dr.) razlažu u
broju 3, str. 2 iz 1959. godine svoj program: Naša najveća zadaća, naš cilj, pa ako
hoćete, da to nazovem programom, jeste, da polako sprovodimo hrvatski književni
jezik u naš hrvatsko-gradišćanski prostor. Zadaća naše nove generacije mora se
sastojati u tome, da mi evolucionim putem prihvatimo hrvatski književni jezik i da
ga prilagodimo našoj nacionalnoj manjini, kao književni jezik svih danas živućih
Hrvata
. Ova mlada generacija koja je bila za preuzimanje hrvatskog standarda, a
u kojem se ni sama nije znala dovoljno dobro izraziti jer ga nije imala gdje naučiti,
biva izložena oštrim napadajima i izrugivanju (11). Konačno nije uspio ni ovaj drugi
pokušaj da se preuzme hrvatski standard. Razloge za to treba najvjerojatnije tražiti
u nedostajanju građanskog sloja kod gradišćanskih Hrvata koji bi bio forsirao
upotrebu jedinstvenoga, normiranog jezika. Za seljački sloj bio je dovoljan seoski
dijalekt, odn. neka vrsta naddijalekta. Inteligencija pak, koja se zauzimala za
hrvatski standard, živjela je odvojeno od matične zemlje, uglavnom u Beču, te tako
nije mogla utjecati na jezični razvoj.

Uz pokušaj mladih Hakovaca mora se spomenuti i uzaludno nastojanje
poslijeratnih nadzornika za hrvatske škole u Gradišću, R. Klaudusa i K. Meršića.
Kao pristaše hrvatskoga književnog jezika težili su za jedinstvenim nastavnim
jezikom te kanili prekinuti dotadašnju praksu da se predaje u seoskom govoru.
U tu svrhu Klaudus od 1953. – 1962. uređuje školski list Mladost u kojem su
prilozi bili uglavnom na hrvatskom književnom jeziku, a Meršić 1957. pod
imenom Naš jezik izdaje gramatiku hrvatskoga književnog jezika koju ipak
neznatno prilagođuje gradišćanskohrvatskim prilikama. Ni prvi ni drugi nisu
računali s tihim protestom većine dvojezičnih učitelja koji nisu vladali hrvatskim


(10 ) Ignac Horvat: "Mi 'narodni pisci"', NT, 12, 1948, str. 2.
(1 1)  Pisac A. Blazović uspoređuje ove mlade reformatore jezika sa seljacima koji na svoja kola, koja vuku
vololi, stavljaju retrovizor i sirenu. Blazović zastupa mišljenje da novo u jeziku ne treba isključivati
staro, već da se treba povezati jedno s drugim, pa je tako već prije 50 godina ukazao na razvojni put
gradišćanskohrvatskoga jezika.


385
Zorka Kinda-Berlaković, Razvojni put... Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387


standardom (12) te zato ta pomagala u nastavi uglavnom nisu ni koristili, već su ih
ocijenili "preteškim ili nerazumljivim" (Kinda-Berlakovich, 2002: 144, 288, 358).
Ovaj do sada najradikalniji potez izazvao je otpor ponajviše kod Robakovih (13)
asimilanata koji su Klaudusu predbacivali da narod prodaje "jugokomunistom"
te da je "jugosimpatizant" (ibid.: 145).

Ovu prvenstveno emocionalnu odbojnost prema "srpskohrvatskomu" jeziku
("to nije naše, to ne razumimo") najbolje izražava članak J. Kostanja u Hrvatskim
novinama
1963. (14), gdje autor zastupa mišljenje da spas hrvatskog naroda u
Gradišću nikada ne može ležati u umjetno konstruiranom jeziku nekih Balkanaca
već u materinjem dijalektu: Hoćemo da ostanemo dalje gradišćanski Hrvati? Onda
dajmo cesaru ča je cesara, a narodu ča je naroda: Hrvatski gradišćanski materinski
jezik u zipku, u crikvu i u školu! I imat će nas gradišćanskih Hrvatov i za daljih
četirih sto ljet!


Mora se priznati da je u želji za što većim približavanjem prema novoštokavskom
standardu sve češće dolazilo i do potiskivanja tipičnih čakavizama (kot > kao, jur
> već, zvana > osim) pa i do uvođenja nepoznatih balkanizama: tako se uz pastir
uvodi čoban ili uz zdenac izraz bunar. Kao reakcija na ovo pojačano štokaviziranje
gradišćanskohrvatskoga jezika počinje se, počevši od sedamdesetih godina u
školstvu (15) te u časopisima i novinama, forsirati čakavština. Godine 1982. izlazi i I.
dio Rječnika, kao što smo već spomenuli u uvodu ovome članku, kojim su stvoreni
jezični preduvjeti za normiranje jezika.

Ako imamo u vidu sve gore navedene čimbenike, vidimo da su vrlo različiti
razlozi zahtijevali standardizaciju gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika.
Ovime smo ujedno i kratko obrazložli zašto nije mogao biti preuzet hrvatski
(štokavski) standardni jezik.


Literatura

Nikola Benčić, Književnost gradišćanskih Hrvata od 16. stoljeća do 1921. , Zagreb,
1998.

Bencsics, Finka, Šojat et al., Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatski rječnik
/ Deutsch-burgenländischkroatisch-kroatisches Wörterbuch
, Eisenstadt/Zagreb,
1982.

Mirko Berlakovich, Hrvatska gramatika. Mali pregled gramatike
gradišćanskohrvatskoga i hrvatskoga jezika
, Benua Verlag, Großpetersdorf, 1995.


(12 )  Klaudusov i Meršićev pokušaj uvođenja hkj. u to vrijeme nije mogao uspjeti jer gradišćanski Hrvati
nisu imali niti jednu jedinu srednju ili višu školu gdje bi se bio mogao naučiti hkj. Tako ni sami učitelji
nisu imali odgovarajuću jezičnu kompetenciju.
(13 )  [/color]Fritz Robak, gradišćanski Hrvat i poslijeratni zastupnik SPÖ-a, Socijalističke stranke Austrije, provodio
je otvorenu asimilatorsku politiku (nastupao je npr. javno protiv hrvatskoga jezika u školama). [/color]
(14 ) Kostanj, J.: "Naše narječje ili književni jezik?", HN, 3, 1963, str. 3.
(15 ) Godine 1973. je J. Ibesich proglašen novim nadzornikom za hrvatske škole u Gradišću. On je protiv
uvođenja hkj. kao nastavnog jezika, pa je i predsjednik Radne zajednice za izrađivanje školskih knjiga na
gradišćanskohrvatskim govorima.


386
Zorka Kinda-Berlaković, Razvojni put... Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387


Andrea Zorka Berlakovich, Govor Velikoga Borištofa, sela u srednjem Gradišću,
Diplomski rad, Zadar, 1987.

Ivan Brabec, "Hrvatski govori u Gradišću", u: Gradišćanski Hrvati, Čakavski
sabor, Zagreb, 1973, str. 61–90.

Ivan Brabec, "Dijakronski pogled na gradišćanskohrvatski jezik", u: Gradišćanski
Hrvati 1553 - 1983
, 1983, str. 59–71.

Dalibor Brozović, "Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih
slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti", u:
Hrvatska književnost u europskom kontekstu, Zagreb, 1978, str. 9–83.

Stefan Geositis, Die burgenländischen Kroaten im Wandel der Zeiten, Edition
Tusch, Wien, 1986.

László Hadrovicz, Schrifttum und Sprache der burgenländischen Kroaten im 18.
und 19. Jahrhundert
, Akademiai Kiado, Budapest, 1974.

László Hadrovicz, "Povijest gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika", u:
Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata, ur. Ivan Kampuš, Globus, Zagreb, 1995.

Robert Hajszan, Ignac Horvat, Pinkovac, 1979.

Josip Hamm, "Položaj i značaj gradišćansko-hrvatskoga jezika unutar slavenske
jezične grupe", u: Symposion Croaticon – Gradišćanski Hrvati/Die Burgenländischen
Kroaten
, Beč, 1974, str. 45–52.

Alojz Jembrih, Na izvorima gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti,
Gradišćanskohrvatske studije 1
, Znanstveni institut gradišćanskih Hrvatov,
Željezno, 1997.

Radoslav Katičić, "Die burgenländischen Kroaten an sprachlichen Scheidewegen",
u: Pontes Slavici, Festschrift für Stanislaus Hafner zum 70. Geburtstag, Akademische
Druck- u. Verlagsanstalt Graz-Austria, 1986, str. 179–187.

Andrea Zorka Kinda-Berlakovich, Das zweisprachige Pflichtschulwesen der
burgenländischen Kroaten in der Vor- und Nachkriegszeit. Eine Dokumentation
mit Kurzbiografien und Zeitzeugenberichten / Dvojezično školstvo gradišćasnkih
Hrvatov u pred- i pobojnom vrimenu. Dokumentacija s biografijami i izvještaji
svidokov
, VHS der Burgenländischen Kroaten/NVŠ Gradišćanskih Hrvatov,
Eisenstadt/Željezno, 2001.

Andrea Zorka Kinda-Berlakovich, "Die kroatische Unterrichtssprache
im Burgenland. Bilingulaes Pflichtschulwesen von 1921-2001", LIT-Verlag,
Interkulturelle Pädagogik, sv. 2, Beč, 2005.

Andrea Zorka Kinda-Berlakovich, "Njemačke interferencije u jeziku
gradišćanskih Hrvata", u: Drugi Hrvatski slavistički kongres, Zbornik radova I. ,
Zagreb, 2001a, str. 461–467.

Andrea Zorka Kinda-Berlakovich, "Gradišćanskohrvatski prema hrvatskom
standardu", u: Bosanski, hrvatski, srpski,  ur. Gerhard Neweklowsky, Međunarodni skup


387
Zorka Kinda-Berlaković, Razvojni put... Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387


"Aktuelna pitanja jezika Bošnjaka, Hrvata, Srba i Crnogoraca", Wiener Slawistischer
Almanach, Sonderband 57, Beč, 2003, str. 111–122.

Helene Koschat, "Die čakavische Mundart von Baumgarten im Burgenland",
Schriften der Balkankommission, Linguistische Abteilung XXIV, 2, Verlag der
Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 1978.

Bogdan Krizman, "Gradišće na Pariškoj mirovnoj konferenciji (1919/20)", u:
Nastava povijesti, 4, 1974.

Gerhard Neweklowsky, "Die kroatischen Dialekte des Burgenlandes und der
angrenzenden Gebiete", Schriften der Balkankommission, Linguistische Abteilung
XXV, Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 1978.

Ivo Sučić et al., Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika, Znanstveni institut
Gradišćanskih Hrvatov, Željezno, 2003.

Antun Šojat, "O jeziku i rječniku gradišćanskih Hrvata", u: Rasprave Zavoda za
jezik
, knj. 6–7, 1980-1981, str. 305–318.

Werner Weilguni, Die Diskussion um die Standardsprache bei den
Burgenländerkroaten. Sprachpolitische und kulturpolitische Tendenzen seit der
Mitte des 19. Jahrhunderts
, Disertacija, Sveučilište Beč, 1984.


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


Entwicklungsweg von der standardsprache der burgenländischen
kroaten zur regionalen kroatischen standardsprache



Da die Entwicklung der Sprache und der Identität bei den burgenländischen
Kroaten ungewöhnlich eng miteinander verbunden sind, gab es und gibt es immer
noch ein berechtigtes Streben innerhalb dieser Minderheit zu einer kodifiziert/
normierten Sprache, die das Bewusstsein der Minderheit stärken und eine starke
Stütze im Kampf um das nationale Überleben sein sollte. Im Artikel wird die
Entwicklung der Sprache bei den burgenländischen Kroaten analysiert, die wegen
der besonderen geographischen Lage und Trennung vom Volksstamm nicht die
Entwicklung der Sprache in der alten Heimat folgen konnten, sondern seit ihrer
Ankunft in der neuen Heimat ihre eigene Standardsprache gepflegt und entwickelt
haben.

Schlüsselwörter: Burgenländische Kroaten, Burgenlandkroatisch, Standardsprache.


Zvir:
http://www.google.de/url?sa=t&rct=j&q=imaju%20standarda%20gradi%C5%A1%C4%87anskohrvatski%20jembrih&source=web&cd=2&sqi=2&ved=0CFgQFjAB&url=http%3A%2F%2Fhrcak.srce.hr%2Ffile%2F117987&ei=ZEUIUN_-JJSKhQfm8O3mAw&usg=AFQjCNG4khoEEIEtLPcRrYc7eGxQU5bUsA (http://www.google.de/url?sa=t&rct=j&q=imaju%20standarda%20gradi%C5%A1%C4%87anskohrvatski%20jembrih&source=web&cd=2&sqi=2&ved=0CFgQFjAB&url=http%3A%2F%2Fhrcak.srce.hr%2Ffile%2F117987&ei=ZEUIUN_-JJSKhQfm8O3mAw&usg=AFQjCNG4khoEEIEtLPcRrYc7eGxQU5bUsA)

 
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 11, 2012, 09:39:12 poslijepodne
Vijenac / Godište XIX  / broj 464-465  / 15. prosinca 2011.

Razgovor
BOŽICA JELUŠIĆ, KNJIŽEVNICA

Kajkavski postoji kao jezik, a ne kao dijalekt 
Jezični unitarizam jednako je opasan kao i politički



Heidegger je napisao da je jezik „kuća bitka", a Alexander von Humboldt da je „prava domovina'. Je li kajkavski jezik vaša domovina?
Da. Sigurna sam da jest, premda jezik i jezike osjećam kao živu materiju i sve ih volim bez diskriminacije.

Je li on u opreci sa standardnim hrvatskim jezikom?
Mi smo službeno trojezična i trodijalekatska kultura. Ako smo se tako deklarirali, to znači da bi status dijalekta trebalo ukinuti. Trebalo bi reći da je to jedan jezik koji je sastavljen od tri izvora pa bi na lokalnim gornjohrvatskim prostorima stanovit broj školskih sadržaja trebao biti plasiran i na kajkavskom jeziku, koji taj status zaslužuje i poviješću i sadašnjošću. Ako je jezik jednom bio jezikom, ako je bio normiran, ako je imao gramatiku, ako ima respektabilan rječnik kakav je Belostenčev Gazophylacium, ako su na kajkavski jezik 17. stoljeća bila prevedena sva relevantna djela onoga doba; gospodarska, veterinarska, medicinska..., ako je u jednom dobu bio jezik Hrvatskoga sabora, ako su na njemu tri stoljeća poslije stvorene Balade Petrice Kerempuha, onda ne može izgubiti status jezika.
Može imati samo pozadinsku poziciju u korist nekog dogovora, ali on se i dalje usporedno razvija u lokalnim govorima ovoga doba, u književnosti, u etnoglazbi, dakle, paralelno živi, a ne umire. Ni latinski jezik nije mrtav - sve dok ijedan čovjek na svijetu njime bude govorio i pisao, on će kao jezik službeno postojati. Tako i kajkavski postoji kao jezik, a ne kao dijalekt. Spomenuti je Humboldt rekao i: „Dijalekt je jezik majke, ali i majka jezika"; iz njega se stvara i oplemenjuje standardni jezik. Dijalekt je često osnova mnogih riječi. I sama sam stvorila mnoge riječi standardnoga jezika kojih je korijen kajkavski.

Je li neobogaćivanje standarda kajkavskim i čakavskim jezikom ili narječjem posljedica politike koja do danas nije raščistila te probleme?
Nemam ništa tomu dodati. Jezični unitarizam jednako je opasan kao i politički - opasno je da mi u ime nekoga dogovora, koji odgovara nekoj skupini ili narodu, potiskujemo i zatiremo svoj jezik. To je i glupo. Nemamo se mi čega odricati, već svoj jezik nosimo kao dragocjenu pričuvu u zajednicu naroda, europsku i bilo koju drugu.

Onda je glupo i pristajanje na sve češću anglizaciju standarda?
Jasno. S jedne strane pristajemo na nekritičku anglizaciju, a s druge zatiremo ono što je izvorno, što je moćno. Čovjek se najmoćnije izražava na materinskom jeziku. Kada se ujutro probudim, prvo pomislim na kajkavskom: Jaj dežd bu padal, jaj kako je sivo i megleno... i onda to prevodim na štokavski jer su, kako bi rekao pokojni Dubravko Ivančan, meni ljudi rekli da je to normalno.

Znači li to da su kajkavski jezik i književnost kao i čakavski jezik i književnost zapostavljeni?
Apsolutno, iako antologije novog doba i pojedinačna izdanja biblioteka zavičajne provenijencije dokazuju golem stvaralački potencijal upravo na kajkavskom i čakavskom. Upućujem ljude na jako relevantnu antologiju Jože Skoka Reči sa zviranka, na sva izdanja časopisa Kaj, koji je posljednji Mohikanac u Ujedinjenim Kajkavskim Emiratima, koji ne dopušta da se kajkavska riječ obezvrijedi, rastoči i zaboravi. Isto tako postoje i čakavska nastojanja. Već to žilavo nastojanje dokazuje koliko nam je zavičajna riječ važna i koliko se na njezinu izvoru napajamo.

Zakaj ste kesno[/i] počeli pisati na kajkavskom?
Jednostavno, mi smo kajkavci ko ona ljevoruka djeca, koja su dobivala po prstima, da moraju desnicom pisati, jer je tako ispravno. Pa kad smo malo porasli, postali smo ambideksteri, pišemo objema rukama, a govorimo rašljasto, kajkavski i štokavski, kako nam se hoće u nekoj prigodi! Došli smo do svoje pameti i do svoga jezika, a prije toga sanjali smo sprhli i pljesnivi ilirski san.

Ima li zapostavljanje kajkavske i čakavske književnosti veze s relacijom provincija-metropola?
Apsolutno. Na vatri se griju oni koji su joj blizu, znači koji su u Zagrebu i okolici, a mi iz provincije kašljemo od ljutnih dimova. Ljuti, ljuti dimovi ignorancije, potiskivanja, podcjenjivanja i zlobe dolaze do nas, a pri vatri se grije onaj tko hvata poslove za koje nema kompetencije, koji odlučuje o tome tko će sjediti u HAZU, koji u ime Ministarstva kulture piscima poput mene, koja sam objavila 40 knjiga, daje predikat druge kategorije i petsto kuna dodatka na profesorsku mirovinu. Koji sami nemaju iza sebe djelo, ali imaju moć da mojem djelu presuđuju. I onda ih još naši „kumeki" i „nomenklatura", dobrovoljčeki i zaposlenici u ustanovama i fondovima u samoj provinciji, oponašaju, pa se također interesno organiziraju i zagorčavaju život „slobodnim strijelcima", unatražujući sve čega se dohvate!


Zvir (celi članek):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/moj-(kaj)put-spominek-z-kajkavci/msg44588/#msg44588 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/moj-(kaj)put-spominek-z-kajkavci/msg44588/#msg44588)

Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Prosinac 01, 2012, 01:01:45 prijepodne
hkv/Hina
i
Glas Istre, 2012-11-25, KULTURA subotom

Rječnik Talijana hrvatskih korijena iz Molisea

PRETISAK RJEČNIKA “BLAGO JEZIKA SLOVINSKOGA” JAKOVA MIKALJE (PESCHICI 1601. - LORETO, 1654.)

To je prvi hrvatski rječnik u kojemu je hrvatski polazni jezik. Do pojave Josipa Silića nema razdvajanja između čakavaca, kajkavaca i štokavaca, a Katičić podsjeća kako su vukovci u rječnike svrstavali i nehrvatske dijalektalizme, a riječi kajkavskih ili čakavskih govora proglašavali tuđicama

Katičić podsjeća kako su hrvatski vukovci, uz političku pomoć bana Khuena Hedervarija, odbacili hrvatsku jezičnu tradiciju, a posebno onu čakavsku i kajkavsku, pa je zahvaljujući Franji Ivekoviću čak i u katoličkim crkvama čitan prijevod Vukovih evanđelja



Pretisak, transkripcija i leksikografska interpretacija trojezičnoga rječnika hrvatsko-talijansko-latinskoga "Blago jezika slovinskoga (1649./51.)" Jakova Mikalje te studija o Mikalji priređivačice Darije Gabrić-Bagarić predstavljeni su danas u Palači Matice hrvatske u Zagrebu.

O Mikalji i njegovu jezikoslovnom radu te danas predstavljenim knjigama govorili su akademik Radovan Katičić, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Marko Samardžija, profesorica riječkoga Filozofskog fakulteta Diana Stolac, urednica niza pretisaka Marija Znika, u ime nakladnika Dunja Brozović Rončević i autorica koncepcije i studije Darija Gabrić-Bagarić.

Katičić je podsjetio kako je Mikaljino "Blago jezika slovinskoga" prvi ozbiljni rječnik hrvatskoga jezika, koji nije nastao usputno i na brzinu. Rječnik je Mikaljino životno djelo, rekao je ocijenivši kako je autorica napravila vrlo temeljitu, zapravo fundamentalnu studiju o Mikalji kao leksikografu.

Napomenuo je kako se prije mislilo da je Mikalja, zbog rođenja u južnoj Italiji, Talijan te dodao kako se tek nedavno otkrilo da je Mikalja iz hrvatske dijaspore, čiji ostatci i danas žive u Molisama.

Katičić je podsjetio kako su hrvatski vukovci, uz političku pomoć bana Khuena Hedervarija, odbacili hrvatsku jezičnu tradiciju, a posebno onu čakavsku i kajkavsku pa je zahvaljujući Franji Ivekoviću čak i u katoličkim crkvama čitan prijevod Vukovih evanđelja. Podsjetio je i kako je vukovski autoritet Tomo Maretić u dva mandata kao madžaron bio zastupnik u Hrvatskom saboru te da je biran u kotarevima gdje su živjeli Srbi.

Napomenuvši kako u cjelokupnoj hrvatskoj književnost od početaka postoji međusobno prožimanje čakavštine, štokavštine i kajkavštine, ocijenio je kako je vukovski štokavski purizam pogubno djelovao na hrvatski jezik. Dodao je kako do pojave Josipa Silića nema razdvajanja između čakavaca, kajkavaca i štokavaca te podsjetio kako su vukovci u rječnike svrstavali i nehrvatske dijalektalizme, a riječi kajkavskih ili čakavskih govora proglašavali tuđicama.

Određeno hrvatsko etničko područje

One koji ne znaju tko su Hrvati definiciju mogu pronaći u Mikaljinu rječiniku, istaknuo je Katičić dodavši kako je Mikalja u 17. stoljeću jasno odredio značenje Hrvata, koji su živjeli u sklopu tadašnje banske Hrvatske, a istoznačnica za sve Hrvate, uključivši i one izvan banskoga područja jest ilirsko ime.

Profesor Samardžija je istaknuo kako je Mikalja u 17. stoljeću, odnosno u razdoblju kad je Hrvatska svedena na "Reliquiae reliquiarum" jasno leksikografski obradio hrvatsko jezično područje.

Ocijenio je kako u leksiku nije bilo stihije te dodao kako je unatoč svemu bila riječ o organskom razvoju jezika.

"Blago jezika slovinskoga" ima približno 30 tisuća hrvatskih riječi. Ishodište je svih mlađih dopreporodnih leksikografskih ostvarenja i ugrađeno je u sve rječnike do 19. stoljeća. U njem su hrvatske riječi obrađene kao u jednojezičnom rječniku, tj. popraćene su definicijama, sinonimima i kolokacijama. Sadržajno je zanimljiv zbog raznodijelektne građe i obilja specifičnoga jezika.

Jakov Mikalja rođen je u Peschici (Pještica) na poluotoku Garganu u Italiji, 31. ožujka 1601., a umro u Loretu, 1. prosinca 1654. Hrvatski je jezikoslovac, leksikograf, isusovac. Sastavio je "Blago jezika slovinskoga illi slovnik u komu izgovarajuse rjeci slovinske Latinski i Diacki" čije je slaganje i tiskanje počelo u Loretu 1649. a nakon potrage za boljim tiskarom dotiskano u Anconi 1651. To je prvi hrvatski rječnik u kojemu je hrvatski polazni jezik.

Autorica koncepcije pretiska i studije o Jakovu Mikalji je Darija Gabrić-Bagarić, a suradnice su joj bile Marijana Horvat, Sanja Perić-Gavrančić te Ivane Lovrić Jović.

Pretisak je objavio Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz Zagreba.

(hkv/Hina)


Slika:
Rječnik Talijana hrvatskih korijena iz Molisea
Pretisak djela Jakova Mikalje iz 1649/51.


M. ĆURIĆ

Glas Istre, 2012 11-25
http://files.glasistre.hr/GlasIstre.pdf (http://files.glasistre.hr/GlasIstre.pdf)

i/ili
http://www.hkv.hr/vijesti/hrvatska/13082-predstavljen-pretisak-rjecnika-blago-jezika-slovinskoga-jakova-mikalje.html (http://www.hkv.hr/vijesti/hrvatska/13082-predstavljen-pretisak-rjecnika-blago-jezika-slovinskoga-jakova-mikalje.html)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Prosinac 01, 2012, 01:05:58 prijepodne
19.11.2012.

Kreativni kajkavci
(knigulica iliti facebook)


Kajkavski jezik

Kajkavski književni jezik je bil v službeni upotrebi do polovice 19. stoletja, a v nešterim krajem išče do prve polovice 20. stoletja na području Kajkavske Hrvatske. To je bila unda jedina Hrvatska, jer druge regije išče nisu bile v sestavu Hrvatske. Tie i takov standarni književni Kajkavski kakov se vučil na području undašnje cele Horvatske išče/jošče postoji v Kajkavski književnosti.   

■ Standardni Kajkavski književni jezik se vučil po celom Kajkavskem području, ali i zvun denešnje Kajkavske regije – dela na Kajkavskom književnom jeziku su se čitala v Kranjski i v Prekmurju. (Miklouš Krajačevič, Anton Vramec i drugi) 

■ Prvo predavanje na Zagrebečkom Vsevučilišču na Horvatskom jeziku je bilo održano v 19. stoletju prav na Kajkavskem.

■ Kajkavski jezik ima svoje gramatike, riečnike i pravopisanje, štera treba lestor dodelati v modernom duhu.

■ Kajkavci imaju vsako pravo, kak građani Republike Hrvatske, služiti se svojim materinjskim jezikom kak službenim na području Republike Hrvatske. To je jedna od temeljnih ljudskih pravic, garantirana v UNESCO-vi konvenciji o ljudskim pravicam, a Horvatska je podpisnik te iste konvencije.

■ Kajkavski književni jezik sjedinjuje vse Kajkavske dijalekte i lokalne govore v jeden standard i sadrži prek 95% reči štere postoje v vsim kajkavskim govorom! 

■ Shodno vsem tem, uvodženje pisanja na Kajkavskom književnom jakša i lokalne govore i dijalekte, jer podupire i promovira upotrebu kajkavskih reč v vsakodnevni pisani i govorni komunikaciji. Lokalni govori si pak vrnjačaju rieči štere su zgubili v doba štokavizacije.


Zvir:
https://www.facebook.com/notes/kreativni-kajkavci/kajkavski-jezik/555932687757488 (https://www.facebook.com/notes/kreativni-kajkavci/kajkavski-jezik/555932687757488)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Prosinac 01, 2012, 01:09:12 prijepodne
Situacija s kajkavštinom...

Kreativni Kajkavci, 2012-11-15, 07:16
Delanje na budučnosti naravno ne podrazumjeva nepoznavanje prošlosti.
I te kak je prošlost važna jer samo na solidnem temeljom se more nekaj zgraditi, ali je hudo ak se sam ostane v prošlosti bez da se proba napraviti POZITIVNA RAZLIKA v vezdašnjosti.


Komentari:

Kajgod Blues sad bi tu trebalo zakoturat cielu onu tam spiku z bluzeričinog profila..; ) malo se i zaebavam ali ciela ta situacija (s kajkavštinom, konkretno) mi je malo/dost nedorečena, sega tu ima.. nadam se boljem. : )
2012-11-15, 07:27

Kreativni Kajkavci Kajgod Blues nebu boljše če se dela ne primemo, i hapimo se delati prvo na osnovnim stvarima, osveštavanju ljudja na širokom nivou i iskanju argumentov za jeden književni Kajkavski v školam.
2012-11-15, 07:40

Kajgod Blues hmm, dost široka i ne lehka tema..slažem se da treba delati na osveštavanju ljudi i iskanju argumentov.. ak se diela, konkretno, o ideji standardizacije/normieranja kajkavskog jezika, sam smisel i realizacija mi zgleda dost dvojbeno. prvo bi se trebal najt kompromis med kajkavcima a onda ustanoviti zapraf čist jen nuovi jezik, terog trenutno nihči ne koristi..h kajkavskom postoji bezbroj tieh narječja i lokalnih idioma (prinas saki brieg/jarek ma neku svoju spiku) i kak sad to napravit da se sve zadovolji, da nema "šteta".. jer, uz tie nekakef svuoj kajkavski, ljudi bi muorali vučiti još jen nuovi i (ipak) umetni, i teri bi mogel meti sudbinu svojevrsnog kajkavskog esperanta. po meni, velika (najvekša) je vriednost baš to bogatstvo i raznolikost kajkavštine, ali da bi se na razne načine moglo i trebalo bolj afirmierat kajkavski, zvlieči ga z geta, integrirat ga h škuole, poticat ljude h medijima da se z njim služiju - to zame nije sporno.
2012-11-15, 13:00

Kreativni Kajkavci To "(v)saki brieg/jarek/selo" ima drugi govor mi veli dosta ljudi, i vsi to vele na isti način i razmem vse. To je percepcija šteru prvo treba nadziči, jer to je ni baš tak. Zgovor zna varirati, al to su dijalekti jednoga Kajakvskoga jezika, i ak jih usporedimo s štokavskem, onda se vidi da je to jeden jezik.
Jedno je govorni Kajkavski, ki bu ostal v vsakom selu, dok bi se v književnom Kajkavskom vučili Kajkavski književnosti, i pisati Kajkavski, pa tak i tie svoj govorni Kajkavski, i tak ga i dalje razvijati! Bez književnoga vsaki jezik je osuđen na degradaciju i razpad. Zgovori Kajkavskih reč znaju biti dosta drugački, vendar se prek 95% istih reč deli i koristi v vsem Kajkavskim krajem, s tim da su negdi ostale jedne, a drugi pak druge. Znači nebi to bil nikov umetni jezik, v sintezi knjževnoga i govornoga se ide prema književnom Kajkavskom ki je postojal, i ki v sebi ima vse reči vseh govor!, i ide se (norma) prema autetničnom Kajkavskom, za š/teri se isto znoa kaj je.
2012-11-15, 08:23

Kreativni Kajkavci Znači književni Kajkavski pomaže i lokalnem govorom tak kaj jih dalje razvija, doaje jim novi temelj -književnost i pisanje; bez toga temelja se Kajkavski pomalem ali sigurno ruši.
Jedna pelda - okuli Vsesveti, pred 20 let vsa su deca govorila Kajkavski. Vezda tam prejdemo - Šašinovec, i makar su domači, nit reč da bi rekli Kajkavskoga. Zgubili su temelje i percpeciju, svoju autentičnost i korijene.
V književnom Kajkavskom budu vsi Kajkavci našli prek 95%, a i več, svojih Kajkavskih reči, štere su njim poznate. V književnom Štokavskom bormeš niti 2%. Pa kaj moramo unda radi tih 5% + one štere smo vsi pozabili jer se književni ne vuči več, delati protu Kajkavskoga, a kaj ide samo v prilog Štokavskom? Nikov strah za lokalne govore, oni moru postati lestor išče JAKŠI čez književni Kajkavski.
2012-11-15, 08:24

Kreativni Kajkavci Kaj veli književni - "v/u". Znači vezda bi se ti vučil "v" na vuri književnoga Kajkavskoga jezika, al bi se vučil NA KAJKAVSKOM, i 95% drugih reč štere bi poznal, Kajkavske.
Mesto "h hiže" bi se vučil "v hiže". Vezda se vučiš "u kuči". Kaj ti je bliže, poznateše? Vezda se praktički vučiš stranjski jezik.
2012-11-15, 08:15

Kreativni Kajkavci Ne treba se nikaj preveč novega zmišljuvati, nikov Esperatno, Kajkavska Književnost postoji samo se ju treba hapiti vučiti i ljudje budu je prepoznalo. E al se ne vuči vre 150 let.
Pa ni veto novo, n.p. Ivana Gorana Kovačiča-fantastične pesme na Kajkavskom, nismo nigdar ni čuli da je bil Kajkavski pesnik! On, z Gorskoga Kotra je pisal pesme štere razmu vsi na drugem kraju, v Međimurju i Podravini. A pesme Podravca Frana Galoviča razmu pak vsi v Zagorju.
2012-11-15, 08:21

Kreativni Kajkavci Kajkavski Književni jezik vre postoji, samo to treba na'gloas povedati.
2012-11-15, 08:21

Kajgod Blues okej, slažem se ja z dosta tog kaj si spomenul.. pak, ostaje da bi ljudi/deca uz svuoj lokalni/materinji muorali vučiti tie kajkavski standard a uz to još i štokavski, teri je obavezan. jeli i kuliko bi to zaživelo nemam pojma..jer tzv. obični ljudi bi ionak h komunikacije koristili svuoj lokalni a onie teri maju potrebu pisat/izražavat se na kreativneši način, bilo bi logično da se isto služe svojim materinjem jer to je i autentično i spada u ono bogatstvo jezika/idioma tero nebi smelo bit prepreka neg forca. pak, ljudi h medijima (novinari) bi muorali/trebali najt nekakef svuoj normativ teri im najbolj paše i karakteriziera ih, ne postoji klauzula ni zakon da se h regionalnim medijima muora pisat na štokavici, ovo kaj se diela je linija mienjeg otpora i zapraf bizarna situacija, makar donekle razumljiva. esperanto sam spomenul u kontekstu da je z(a)mišljen kak jen univerzalni jezik teri bu "zbrisal granice" al', eto, nije baš zaživel.
2012-11-15, 08:48

Kajgod Blues z druge strani, bez obzira na naše tlapnje, želje, namere i planove, jezik ma neke svoje pute, mienja se, prilagođava, mieša..to je normalno, svigde je tak. evo, morem reč da se h zagorju samo h nekim zabitim selima i med starešim ljudmi još more čut onie nekakef arhaičen kajkavski (bednja, hum..su posebne enklave, priča zase), čim se diela o vekšem mestu, gradu, tam dominiera hibrid štokavštine i kajkavštine, pak, razumljivo, ma to svoje razloge.. ali, bilo kak bilo, to je njihov jezik terim se služe i teri ih karakteriziera, živ je i životan, gda bi im rekel da nije dober i da bi zdaj muorali vučiti kajkavski standard, bielo bi gledeli. ; )
2012-11-15, 08:52

Kreativni Kajkavci Normalno je da se jezik menja, al kuliko se more premeniti da ne nestane, da se totalno ne asimilira?
V 60im letam, znači pred 50 let su v Šestinam išče imeli Kajkavske naglaske, diftonge i gramatiku v govoru. Isto ne vsi. Radniki menjše, poljoprivredniki več. Denes je to vse nestalo, jer su nestali i poljoprivredniki. Tak imenuvani Zg-dijalekt je od Kajkavskoga sčuval samo KAJ, al kak govor več niema nikve veze s Kajkavskim. Prevzeli su vrednosti štere jim je sistem indoktriniral. Ali urbanizacija nema direktne veze s govorom. Moreš biti urbani i sčuvati svoj integritet. Ak znaš kak.
Nam je ni normalno da prevzemljemo nekov stranjski identitet šteri se vuči v školami, ako imamo svojega identiteta. Dela se samo o tem štere vrednosti se vuče i razvijaju. Štokavski je Kajkavcom bil nametnut v autoritarnom sistemom - mi prespitavljamo te vrednosti, i iščemo nekve nove.
Na koncu, nejdemo mi vučiti Kajkavski v Poganu Mlaku niti Novi Pazar. Očemo održati svoj identitet tu gde smo je več, i imamo tradiciju več od 1000 let, jer nam Tradicija nekaj znači. Mi to vrednujemo.
Činjenica je da se Kajkavski jezik i identitet vse več gubi pod parolom "kaj bumo se vsi razmeli", a stvoarja se jedna nova, skroz na skroz balkanska nacija. Pred 80 let su Kajkavci išče bili spojeni s Srednjom Evropom. Naj bu gdo kaj oče, al mi vu'ti balkanski struji ne vidimo nekov progres šteroga bi mogli preporučiti sebi ili drugem. Mi znamo da imamo napredneše društvo i navike i mi očemo to razvijati.
2012-11-15, 09:28

Kajgod Blues evo nekaj z mojeg primera. ja dielam negda (več ili menj) nekakove kompromise (kaj se tiče komunikacije, pa i te nekakve korespodencije na fejsu, mrežami..).. uz to i nekog vraga pišem i jako dobro znam kak je to kad maš potrebu izrazit se/pisat na svojem materinjem kajkavskom a da bi z tem bil zadovoljan, da bi to bilo čim autentičnejše.. jer hutoj situaciji ti ipak muoraš poznavat ak ne i sponova formierat jen svuoj jezik, riečnik i leksik, terog zapraf h običnoj komunikaciji uglavnom ne koristiš..i ak več odlučim pisat na kajkavskom kaj nije normalno da to bu na onomu terog najbolj poznam, na materinjem? z druge strani, kaj nebi bilo legalno da pišem onak kak zapraf mahom govorim, makar to bil hibrid..? bilo bi, stvar je odabira i to bi bil (bez obzira kak mi to bilo teško priznat) zapraf priroden odabir i refleks..jeno je sigurno, od "kaj"-a ne odustajem ni h pisanju ni h guovoru.
2012-11-15, 09:52

Kreativni Kajkavci Absolutno je tak! Ali to je zato jer ljudi nemaju nikov odnos prema književnom Kajkavskom jeziku, jer ga se ne vučé. Vekšinom niemaju odnos, makar je dosta tega re-tiskano i more se nabaviti.
V komunikaciji se navek teži nekvoj normi, govorni, ili z brega, ili kvartovski itd. Da ljudi poznaju Kajkavski književni, mogli bi koristiti rečemo 90% svojega govora + morti 10% norme z književnoga. I pak bi to bilo boljše kak nikaj. Mi krečemo prek zime s prevodom Heinricha Heinea, jednoga dela štero ni na štokavski prevedeno, i tu bumo se poleg živoga Kajkavskoga jezika, kakvoga smo se navčili, koristili i vnogem književnim delom na Kajkavskom. Pri tem moramo povedati da smo puno Kajkavskih reči, štere smo navčili v govoru, a štere se vse več gube jer se teži i jer se trenira ŠTOKAVSKa norma, našli v Kajkavskim knjigam z 17. stoletja. Znači Kajkavski književni je postojal i išče se dosta održal vu'ti regiji gde smo ga mi navčili. A nišče se pak ni vučil z'ote knjige z 17. stoletja, nit ju ne poznaju.
2012-11-15, 10:47

Kreativni Kajkavci ja sam sikak za to da se najde nekakef prikladen modus da kajkavskog bu čim več h škuolami, evo, gledal sam neki dan nekaj na "djh" z decom h varaždinu, nekakvi se pomaki dogajaju..ali i mediji bi trebali svoje oddelati..recimo. gledal sam onie dokumentarac o smoji nedavno, i tam ima jeno njegvo razmišljanje/uputa tera se odnosi na regionalne/dalmatinske novinare i gde spominje da ni jen dalmoški novinar nebi smel pisat a da se h jeziku terog koristi ne oseča "miris mora, riba, ribara, mriža itd." (parafrazieram).. bormeš, oni se toga i držiju, e sad, kuliko to koristiju naši novinari u sakdašnjim prilikami kad su "bregi, kleti, zagorci/kajkavci i svakdienje situacije h pitanju? negdi več, negdi menj, negdi - nič. z tiem nemreš bit zadovoljen.
2012-11-15, 12:22

Kreativni Kajkavci  Mi se z reči i delom zavzemljemo za pozitivnu razliku. Morti te bu zanimal naš Manifest za održivu Kajakvsku arhitekturu v noticami.
2012-11-16, 00:06


Zvir:
https://www.facebook.com/Kajkavci/posts/394621927272841 (https://www.facebook.com/Kajkavci/posts/394621927272841)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Prosinac 01, 2012, 01:10:24 prijepodne
Domaći čovik

Hoćemo ČA na CMC-ju

Hvala bogu, da smo došli i do toga da nan se zajik i kultura sustavno marginalizira i se više nan se stišće prostor. Jedini autohtoni i jedini pravi hrvacki zajik najprvo su radi političkeh razlogi pretvorili va nekakov dijalekt a sada ga pomalo pokušavaju zatrt za sen sega.


Va vrime narodneh kralji celi hrvacki narod je govoril čakavski, pred 100 let ga je govorilo 25% stanovništva a sada smo na 10 do 12% . Ki god ne vidi da se tu dela o najobičnejen prikrivenen linguacidu i kulturocidu je bedak.
Zato je ova Polićeva akcija za saku pohvalu i podršku. Krajnje je vrime da se na ovaj linguacid reagira i spasi ono ča se još spasit more. Nažalost udruge gradjani ki se zovu "Katedri čakavskog sabora" su tu instrumentalizirane samo da bi se pokazalo nekakova briga za očuvanje našega zajika i kulturi. Nikakova to briga ni ako je prepušćena građanskim udrugama. Zato predlažem pod hitno:

1. Ozakoniti čakavski kod službeni zajik ravnopravan štokavsken na područjima na kemin se on govori u skladu z Barcelonskun deklaracijun.

2. Tražiti pomoć od EU ka pomaže financijski održanje mićeh zajik i kultur na svojen teritoriju (kod dijalekt takovu pomoć nećemo dobit)

3. Pod hitno osnovat katedru za čakavski zajik na Filozofsken fakultetu ka bi se bavila našen zajikon i kulturun sustavno.

4. Uspostavit jače kulturne vezi z našun braćun z Dalmacije , Gradišća i seh enklav kade se govori čakavski.



Zvir:
komentar na članek
”Hoćemo ČA na CMC-ju!
Tisuće fejs lajkova za ČAval na hrvatskom glazbenom kanalu”


RIJEKA Dragi prijatelji, dragi čakavci i oni koji vole ča glazbu ČA-vala, ova je grupa oformljena u nadi da će i naša glazbena televizija prepoznati kvalitetu i važnost ČA-vala! Pozovite svoje prijatelje i postavite na zid grupe vaše omiljene pjesme, osvanulo je u utorak na Facebooku u novoosnovanoj grupi »ČA na CMC-ju« koja je u samo 24 sata od »rođenja« imala više od tisuću članova.

    Grupu je oformio Alen Polić, višestruko nagrađivani čakavski pjevač, predsjednik Etno-eko udruge »Jabuka« i idejni tvorac Etno-eko festivala Jabuka.

”Ja imam teoriju da se Primorci ne zovu Primorci jer žive pri moru, nego zato jer su primorani tu živjeti. Primorcu je u genetskom kodu upisano: muči, ne rivaj se, pazi, ne zamiri se...

I onda će doći netko sa strane i Primorac će odmah skočiti: vidi, ovi su prišlići, oni su nam krivi za sve. Mi smo krivi, nismo agresivni po tom pitanju, a glazbena industrija je velika mašinerija. I mi možemo imati svoj prostor u svemu tome”, smatra Polić


http://www.novilist.hr/Scena/Glazba/Tisuce-fejs-lajkova-za-CAval-na-hrvatskom-glazbenom-kanalu (http://www.novilist.hr/Scena/Glazba/Tisuce-fejs-lajkova-za-CAval-na-hrvatskom-glazbenom-kanalu)

Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Veljača 23, 2013, 11:48:07 poslijepodne
Flego: Materinji jezik je naše bogatstvo
Objavljeno: 20.02.2013 

"Jezik je dio kulture, kultura je dio identiteta, a Istra ima vrlo izražen kulturni identitet. Regionalni identitet pojedine regije je ujedno bogatstvo i atrakcija.


Danas pet mjeseci prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju to bogatstvo trebamo znati sačuvati. Nažalost, svakodnevno umire jedan jezik, a mi u velikoj europskoj obitelji moramo učiniti sve da naš materinji jezik sačuvamo. Tu je velika odgovornost na lokalnoj samoupravi", rekao je u povodu današnjeg međunarodnog dana materinjeg jezika u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre na Kaštelu u Puli IDS-ov kandidat za istarskog župana na predstojećim lokalnim izborima Valter Flego.

Po njegovim riječima tu jezično-kulturnu atrakciju treba još više povezati s turizmom kako bi imali dodatne sadržaje tijekom turističke sezone i samim time osigurali dodatna radna mjesta.

"Kao istarski župan pokrenut ću četiri konkretna projekta. Inicirat ću zajedno sa sveučilištem tiskanje edicija istarskih dijalekata. Zatim ću uvesti predmet zavičajne nastave u osnovne škole ne bi li  djecu od malena potaknuli da uče jezik i kulturu svojih djedova i baka.

Kao treće, nužno je umrežavanje i povezivanje kulturno-umjetničkih društava, KUD-ova, jer su oni istinski čuvari i promotori naše tradicije. I naposljetku, zalagat ću se za još veći značaj manifestacija na materinjem jeziku. Potrebno nam je još puno događanja kao što je Festival MIK", smatra Flego.

"Naš zavičajni jezik, naš dijalekt dio je naše kulture i povijesnog naslijeđa i sastavni je dio našeg regionalnog identiteta", poručio je Flego na svom, materinjem buzetskom dijalektu.

Govoreći o regionalnom identitetu kao atrakciji, Flego je istaknuo da ga treba iskoristiti za razvoj kulturnog turizma koji posjetiteljima omogućava upoznavanje s posebnostima istarske baštine.

"Iako kultura nije primarni motiv dolaska turista u Hrvatsku, njihovo zanimanje za kulturne manifestacije, za upoznavanjem lokalne kulture i povijesti te sudjelovanjem u kulturnim aktivnostima iz godinu u godinu raste.

Mogućnosti razvoja kulturnog turizma su velike. Potrebno je stoga usmjeriti dodatne napore kako bi u tom pogledu proširili našu turističku ponudu. Povezivanjem kulture i turizma možemo produljiti sezonu, ponuditi turistima nove zanimljivosti na materinjem jeziku i, što je najvažnije zaposliti ljude", zaključio je Flego. (C. B. GALIĆ)

http://www.glasistre.hr/vijesti/pula_istra/flego-materinji-jezik-je-nase-bogatstvo-384808 (http://www.glasistre.hr/vijesti/pula_istra/flego-materinji-jezik-je-nase-bogatstvo-384808)
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Veljača 23, 2013, 11:49:11 poslijepodne
Novi list 2013 02 19 

S KAMIKA I MORA

Čakavci zgubljeni va prevodu

 
Piše Kim Cuculić
 
    Dok se na državnin televizijami čakavština prevodi, neke lokalne televizije već imeju i dnevnik na čakavice. Bez prevoda. Ima i drugih emisija na čakavštine, ča j' dobar način da se ta naš domaći zajik promovira va medijimi. Neki su rekli da njin ne bi pačilo ni da j' i celi Novi list na čakavice.

 
Već drugi put, kuliko mi j' poznato, čakavština se na našoj televizije tretira kot strani zajik. Pred ko leto na rečkon putničkon terminalu delali su nekakovu anketu. Katamaran su čekale dve čakavke z jednoga kvarnerskoga otoka. Novinar ih je pital da ča misle o novon terminalu, a gospe su mu odgovorile na svojen otočnon govoru. Da bi ih razumela cela Hrvacka, spod te dve otočanke klali su prevod na književni hrvacki zajik. Kad zimaju izjavi po Dalmacije, nigdar nima prevoda na hrvacki. Nisan još ćapala ni da prevode kajkavci, magari moran priznat da njih baš dobro ne razumen. Morda j' problem va ten ča j' i čakavštine i kajkavštine fanj malo na televizije, a dalmatinski se često more čut i već nan je simi va uhu.

    Drugi primer prevođenja čakavštine pripetil se pasanu šetemanu. Na jednoj komercijalnoj televizije sopet je počel onaj serijal o jubavi ka se išće na selu. Jedan od kandidati j' z Istre, kuliko se moren spametit z Svetog Petra va Šume. Mladić celo vrime divani čakavski, a va prilogu j' bila i njegova kunpanija. Mladići su neč povedali na čakavice, a spod njimi j' sopet šal titl z hrvackin prevodon. Onput je kandidatu za jubav na selu prišla jedna divojka z unutrašnjosti, ka ni znala ča bi mu odgovorila aš, pokazalo se, ni razumela ča j' mladić čakavac pita. Potle j' sama pred kamerami objasnila da joj se para da dečko govori arapski. I tako se njihova potencijalna jubav našla zgubljena va prevodu. Druge divojki nisu imele ta problem, čak ni ona z Novog Sada ali neč takovo, pa j' morda stvar va ten ča divojka ka ni razumela čakavski ni talentirana za zajici.

    Ipak, ima neč va ten da mi va Hrvackoj bolje razumemo srpski leh naši dijalekti. Pokazalo se da neki ki j' na primer z Slavonije, čakavštinu doživljava kot strani zajik. Za čakavci njihov dijalekt i je zajik, pa bi morda i mi mogli iskat dvojezični natpisi. Na ulazu va naš grad tako bi moglo stat: Rijeka - Rika - Reka, a uz Meju - Granica. Ima i Rečana ki nisu čakavci i izrazili su želju da se parića kakov tečaj čakavskoga zajika. Ideja za razmišljanje.

    Dok se na državnin televizijami čakavština prevodi, neke lokalne televizije već imeju i dnevnik na čakavice. Bez prevoda. Ima i drugih emisija na čakavštine, ča j' dobar način da se ta naš domaći zajik promovira va medijimi. Neki su rekli da njin ne bi pačilo ni da j' i celi Novi list na čakavice. A kad je va pitanju jubav na selu, komać čekan moment kad će se upoznat kakov čakavac i kakova kajkavka. Valjad će se razumet, aš se reče da jubav ne poznaje meji.


http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285928612863285A2863285A28582859285B28632893289328632863285E285D2859285E2860285C28632863286328592863N (http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285928612863285A2863285A28582859285B28632893289328632863285E285D2859285E2860285C28632863286328592863N) 
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: kuntakinte - Listopad 15, 2013, 12:35:29 prijepodne
Citat:
- Bitno je razlučiti dvije razine – državne i lokalne medije. Što se lokalnih tiče, imamo apsurdnu situaciju da radio koji se emitira samo na području Zagreba ili Splita ima voditelje koji se trude govoriti standardno, što nema smisla. Zašto se na zagrebačkim ili splitskim lokalnim televizijama ne bi govorilo zagrebačkim ili splitskim govorom?
...
- Anglizmi su, primjerice, česti u reklamama, što očito prolazi u narodu jer inače reklame ne bi bile takve.
...
- Kod nas na načelnoj razini svi jezikoslovci poštuju dijalekte i govorni jezik, ali ih ipak mnogi između redaka smatraju manje vrijednima. A to je, naravno, potpuno pogrešan stav. Sve su jezične varijante jednako vrijedne. Po meni, govorni jezik je čak vrjedniji od standarda (ako se baš mora govoriti u takvim okvirima) jer je standard velikim dijelom umjetan. A govorni jezik je pravi jezik kojim svi mi govorimo. Protivnik sam negativna odnosa prema nestandardnomu jeziku. Pogotovo u osnovnim školama gdje mnogi profesori govore učenicima «nemoj tako govoriti», «ružno govoriš», «krivo govoriš», što je skandalozno!. Nekome govoriti da nepravilno govori materinji jezik!
...
Komunikacijska se svrha standarda često precjenjuje, pa se kao primjer navodi da se bez standarda čovjek z Brača i Zagorac ne bi razumjeli. Ali to se u praksi vrlo rijetko događa, a neke dijalekte često ne razumiju ni prvi susjedi. Da se u javnosti češće čuju dijalekti, uključujući i one teže razumljive, ljudi bi se jednostavno privikli. Kao što su se Hrvati u Jugoslaviji bili navikli na neke srpska izraze koje danas mladi ne bi razumjeli. Tako da bi se komunikacija u onakvim slučajevima mogla u načelu odvijati i bez standarda.
http://trnac.net/2013/10/08/jezicni-revolucioner-protiv-akademikov/ (http://trnac.net/2013/10/08/jezicni-revolucioner-protiv-akademikov/)
Da i to negda doživemo...
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: Ljudevit Kaj - Listopad 15, 2013, 09:53:34 poslijepodne
Večernak
e-vundano: 03.10.2013.

Kajkavska renesansa krenula iz Međimurja

Traže da se kajkavski uvrsti u atlas svjetskih jezika

- Kajkavski jezik je zarad prešestneh autoritarneh sistemov meknuti z javne percepcije, no vendar je ostal živ v govoru i v književnosti - kaže Mario Jembrih.

Portal je nastal tak kaj sem videl da vsi drugi imaju portale o svojem jezikom, samo o kajkavskemu ni bilo nikaj za najti. Na drugu stran sem čitel Turopoljca Habdeliča, i videl da on koristi v književnom kajkavskom prav one reči za koje su nam govorili da su kakti reči tega ili onega dijalekta, kak "pelda", "vre", "tie", a vse te reči sem ja vučil od svoje bake, koja ga nigdar ni čitela. Znači da nisu to samo međimorski ili turopoljski dijalekti, neg del jednega širšega književnega jezika, šteri se išče v zaderžal v lokalnem govorom


Piše: ibe/VLM


“Ovo je pervi portal o kajkavskemu jeziku na kajkavskemu jeziku. Nikaj logičneše, bute povedali, o engleskomu jeziku se najbolše piše na engleskomu, o nemškomu na nemškemu, pa smo se tak i mi zapitali zakaj nišče tak ne piše o kajkavskemu?”. Tako u uvodu pišu autori zanimljivog portala posvećenog kajkavštini, koji je u virtualni svijet pušten na Svjetski dan europskih jezika.

Godine neučenja kajkavskog po školama glavni su razlog, smatra idejni začetnik Međimurac Mario Jembrih Legen, što o kajkavskom jeziku nitko ne piše “kak se šika”. - Portal je nastal tak kaj sem videl da vsi drugi imaju portale o svojem jezikom, samo o kajkavskemu ni bilo nikaj za najti. Na drugu stran sem čitel Turopoljca Habdeliča, i videl da on koristi v književnom kajkavskom prav one reči za koje su nam govorili da su kakti reči tega ili onega dijalekta, kak "pelda", "vre", "tie", a vse te reči sem ja vučil od svoje bake, koja ga nigdar ni čitela. Znači da nisu to samo međimorski ili turopoljski dijalekti, neg del jednega širšega književnega jezika, šteri se išče v zaderžal v lokalnem govorom - pojašnjava Jembrih, magistar društveno-ekonomskih znanosti, koji je odrastao u Beču, Međimurju i Zagrebu.

U osmišljavanju portala pridružili su mu se Martin Bagić i Ivana Tkalčić. Projekt je započeo u Međimurju i proširio se na cijelu kajkavsku regiju. Posebno ga veseli što su se uključili i mladi, svijesni važnosti kulturnog identiteta u vrijeme globalizacije.

Portal je dio šireg projekta revitalizacije kajkavštine, svojevrsne kajkavske renesanse, kako glasi i ime udruge osnovane prošle godine.  - Kajkavski jezik je zarad prešestneh autoritarneh sistemov meknuti z javne percepcije, no vendar je ostal živ v govoru i v književnosti. Kak se nišče drugi ni hapil popraviti nepravicu štera se pripetila v prešestnosti, Kajkavska renesansa ju korigira v vezdašnjosti za budučnost, a kajkavski bu tak postal poak mednarodno priznati jezik! - napominju. Cilj im je i uvrštavanje kajkavskog u atlas svetskih jezika, u suradnji s UNESCO-om.

- Jeziki su ni samo sredstva komunikacije, nego prezentiraju tkivo kulturalnih izražaji, oni su nositelji identiteta, vrednosti i pogledov na živlenje. Če jen jezik nestoane, vse to skup z njim nestoaje. V slučaju kajkavskega, to znači nestanek cele kajkavske kulture - upozoravaju pokretači, među kojima su i studenti, profesori... Na http://www.zvirek.net/Kajkavskijezik/ (http://www.zvirek.net/Kajkavskijezik/)  mogu se naći i upute kako čitati riječi na kajkavskom. Pomaže, kažu, i čitanje na glas.


Zvir:
http://www.vecernji.hr/regije/traze-da-se-kajkavski-uvrsti-atlas-svjetskih-jezika-clanak-623057 (http://www.vecernji.hr/regije/traze-da-se-kajkavski-uvrsti-atlas-svjetskih-jezika-clanak-623057)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Nekteri komentari gornoga članka


10.10.2013. u 09:51h mirko0410 je napisao/la:
Šteta za naš kaj koji je dosta zapostavljen i u medijima i u javnom životu,ali ja mislim da smo si sami najviše krivi. Uglavnom velika većina kajkavaca na javnim mjestima ili kad se nađu u miješanom društvo trudi se govoriti književno štokavski dok se to dalmošima ili hercegovcima nemre dogoditi. Mene najviše smetaju javljanja na javnoj televiziji u dnevnik gdje se neka lokalna novinarka niti ne trudi govoriti književno i govor skroz po svojem, dok naš dopisnik bude uvijek govoril štokavski. Znači sami se moramo potruditi i ne se sraminiti našeg KAJ. Prijavi komentar 3 +

- 10.10.2013. u 08:06h Miške je napisao/la:
Pa to vam stalno govorim: naš kajkavski jezik žtvovali smo ( Ćeh Gaj, Grk Demeter i drugi dojdoši) za štokavski kao jezik razumijevanja cjelokupne Hrvatske i BiH . Bojim se da će potpunu nestati. TV, internet, globalizacija, opustošena sela i mali gradovi uskoro bez stanovništva, pridonijet će tome i više. Belostenčev "Gazofilacium", drame Tita Brezovačkog, te sva djela od
početka 16 stoljeća do 1838 pisani su kajkavskim.
Danas su nas stjerali u kut Bosanci koji nam se još i izruguju i govore da nam je jezik slovenski, a njihov rvatski. Što da se kaže na to ?
A sudbina čakavštine? Isto. Prijavi komentar 1 +

- 09.10.2013. u 21:02h Se vas bum tužil je napisao/la:
Actrose,
iz meni potpuno nepojmljivih razloga obrisani su mi komentari, otprilike, sa slijedećim razmišljanjem: kajkavski treba neku vrstu standardizacije u pismu, doslovno nove foneme kojima bi se moglo olakšati preciznost izražavanja svima koji žele na kajkavskom nešto napisati. To su danas uglavnom, na žalost, školska djeca, po školskom zadatku. Što se tiče baštine i njene zaštite, netko bi trebao zabilježiti izraze, tvorbe riječi i rečenica koji vuku korijene iz zajedničkog slavenskog jezika prije nego to bude sasvim zaboravljeno, ima tu natruha ruskog, poljskog, starije od kasnije germanizacije, mađarizacije i neumitne štokavizacije. Postoje i pisani materijali, bilo bi lijepo to objediniti i publicirati. Stoga podrška inicijativi gospodina Jembriha. No pravu UNESCOVU zaštitu nematerijalne baštine zaista zavređuje bednjanski govor koji je kao neka endemska vrsta, preživjeli staroslavenski. Dakle mislim da ne trebamo Ladarice nego nekog kao što je bio profesor Ladan. Prijavi komentar 3 +

- 09.10.2013. u 12:09h actros je napisao/la:
evo drago mi je da smo se ukljucili u raspravu,naravno svi mi imamo razlicita vidjenjana nekih stvari sto normalno nije strasno.nasa najveca folklorna grupa, ansambl Lado predstavlja hrvatsku kulturnu baštinu , sto znaci da bi taj kajkavski jezik kojim se oni koriste bio mjerilo kvalitetne kajkavstine, evo zasto,Zadaća mu je bila da istražuje, prikuplja, umjetnički obrađuje i scenski prikazuje najljepše primjere bogate hrvatske glazbene i plesne tradicije i ansambl vodi hrvatski etnolog, etnokoreograf dr. Ivan Ivančan. Bio je veliki poznavalac tradicijske glazbe i plesa, Prijavi komentar 1 +

- 08.10.2013. u 15:18h Se vas bum tužil je napisao/la:
Ne znam što podrazumijevaš pod kvalitetom jezika ili narječja - zadaća jezika jest da se njime izraze sve nijanse misli i osjećaja, pa su po tome jednako kvalitetna sva narječja hrvatskog, a i drugih jezika - ljudi su to razvili iz potrebe. Jezik svih manjina jest arhaični jezik u odnosu na maticu i kao takav dragocjena baština, živa tvar iz prošlosti, ali svi se jezici mijenjaju i razvijaju. Izvorni kajkavski doista nema puno germanizama, ako te to žulja, dapače, u njemu su sadržane neke davne slavenske tvorbe, izrazi i izgovori, pa bi ovakva jedna inicijativa kao ova gospodina Jembriha, to mogla sačuvati prije nego sasvim nestane iz uporabe.
Možeš prigovoriti onome što pišem, dakako, iako mi je administrator pomeo dio komentara, uključujući i bit, ali kajkavština mi je sasvim, sasvim korektna i potpuno razumljiva i onima iz drugih, pa i udaljenih sela. Prijavi komentar 0 +

- 08.10.2013. u 15:12h matador007 je napisao/la:
Actros,ako pod kvalitetna kajkavština mislite na onu koja se pojavljuje na kajkavskom festivalu,ona je sve samo ne kajkavska.Ja sam rođena Zagorka i kajkavski govorim već preko 40 godina,ali uvijek iznova me iznenade na tom festivalu sa svojim "kajkavskim"koji je toliko prilagođen štokavcima da me je sramota,jer na Melodijama Istre i Kvarnera još nisam srela izvornu pjesmu prilagođenu da ju razumiju baš svi.U tome i je bit toga,da bude autohtono,izvorno,naše,a ne da ga može govoriti i razumijeti svatko. Prijavi komentar -1 +

- 08.10.2013. u 15:06h Se vas bum tužil je napisao/la:
Žao mi je Actros, varaš se - ovo doista jest govor najvećeg dijela Zagorja i dobrog dijela Prigorja, kako god da ti se činio "kvalitetan" ili "nekvalitetan". Ponetko koristi neke druge riječi (npr. negdor, nešči, nieki) ali to je taj govor, taj izgovor. Druga stvar je pisanje koje je po nahođenju, prvenstveno jer je samoglasnicima iz abecede nemoguće pokriti paletu samoglasnika u kajkavskom. Jedino bliže slovenskoj granici, gdje jezik više vuče na "slovenščinu". Isto tako je govor gospodina Jembriha međimurska kajkavština. Valjda je njegova baka bolje znala svoj govor od nekog neizvornog kajkavskog govornika koji je pisao pjesme za Krapinski festival.

07.10.2013. u 22:12h actros je napisao/la:
lijepo je citati sto gospodin mario jembrih zeli ozivjeti ali ipak ja to nebi radio na takav nacin jer ono sto je on cuo od svoje bake ili kako su neka sela govorila moze biti iskrivljeno ili samo dio jednog kraja ,postoje cak razlike od sela do sela kako govore tj.upotrebljavaju razlicite rijeci za istu stvar postoje stara pisanja, pjesme iz kojih se moze procitati ta stara kvalitetna neiskrivljena kajkavstina i koja bi se mogla uciti na kursevima kajkavskog jezika,nesto slicno kao kursevi talijanskog jezika itd,pa tko voli nek izvoli...... Prijavi komentar 1 +

- 07.10.2013. u 22:01h actros je napisao/la:
recimo nacin izgovora gospodina sa foruma sve vas bum tuzil je kajkavstina jednog djela,mozda i sela u hrvatskom zagorju gdje se tako komunicira, sto je bitno naglasiti je da taj nacin izrazaja kajkavstine nije kvalitetna kajkavstina...... Prijavi komentar 1 +

- 07.10.2013. u 21:54h actros je napisao/la:
po mnogim pisanjima koje sam pratio u zadnjih par godina zakljucujem ,jedini pravi i stari hrvatski jezik je jezik i pisanje kojeg su gradiscanski hrvati sa svecenstvom uzeli sa sobom bjezeci pred turcima.jedno moramo priznati da je taj jezik bio najslicniji kajkavskom jeziku,pisem za one koji nisu informirani kao sto je doticni gospodin vrdoljak da kajkavstina ako se cisto izgovara moze biti jedan jako kvalitetan jezik ,recimo pjesma suza za zagorske brege,vu plavem trnaci itd to je jedna kvalitetna kajkavstina koje se nema tko posramiti a mogla bi kao takva biti i sluzbeni jezik, jer u pravoj kvalitetnoj kajkavstini nema germanskih rijeci ,sto se danasnjeg hrvatskog tice, svima nam je poznato da postoje ljudi koji se na hrvatskom jeziku neznaju izrazavati ,jer fuflaju,mumlaju,pricaju sebi u bradu tako da ih je tesko razumjeti ........znaci sam nacin izrazavanja i nacin na koji se covjek izrazava pridonosi kvaliteti izgovora rijeci ..... Prijavi komentar 3 +

- 06.10.2013. u 12:27h Se vas bum tužil je napisao/la:
Je of administratur vuoli zbrisati pupuol kumentare tak da čuvekuve misli čiste zubrne. A koj je sad zbrisal, buok muoj, same reda radi neke, jer iunak ni slova nie razmel. Prijavi komentar 3 +

- 05.10.2013. u 10:04h Se vas bum tužil je napisao/la:
Ma matador, mene ti je na srcu da se si skup uvažavame, da saki čuva i promovira svoje a da tuo drugi puštujeju. Da nam neju razlike za sprdnju i mržnju nek na ponos i čuvanje. Da se ne unificirame z anglizmi i kompjuterskim izražavanjem, nek da se tam de je tomu meste guvori kak treba na hrvatskumu standardu. I općenite da se uvažavame, jer sme si ud sličnuga tkanja a i v istu sme kašu prublemuf upali, pak se ne muorame još med suobu puo regijama mrzeti. Prijavi komentar 3 +

- 05.10.2013. u 09:52h Se vas bum tužil je napisao/la:
I pitanje, Char lemange26: pa koj sme mi standardizirali svoj govor da nas drugi razmeju a ne zate da se med suobu razmeme? Makar je tou koj se moreme z drugi suolsedi razmeti, velika i super stvar, da nej bile med nami drugih prublemuf. Tu su - v standardizacije i prihvaćanju štokavskog - Gaj, Laginja (navodim njega kao predstavnika ćakavskih iliraca) i ekipa napravili veliki ustupak kad su prihvatili narječje većine za standard, iako, ruku na srce, kajkavski i ćakavski su imali početnu prednost u odabiru - postojanje vlastitih književnosti, čega na štokavskom i nije bilo. Prijavi komentar 5 +

- 05.10.2013. u 09:49h matador007 je napisao/la:
Se vas bum tužil,tak se spominaju i pišeju pravi kajkavci.Daj Buog da nas bu čim več! Prijavi komentar 4 +

- 05.10.2013. u 09:21h Se vas bum tužil je napisao/la:
I prosim liepe, ne zeti stari zagrebački za praf kajkavski. (Tu su ud sikud dulazili stranjski ljudi i pumalu prevzimali govor svojih suolseduf da se moreju razmeti - fala Bogeku, Zagrep je ud naviek bil otprti grad.) Ali tou je kak da mislite da mađarske kuharice f Slavonije guvoriju čisti pravi štokavski hrvatski - simpatične ali tuo nie praf tuo. Prijavi komentar 1 +

- 05.10.2013. u 09:11h Jura z bregov je napisao/la:
Gospon Jembrih, prosil bi liepe da mi rastolmačite kaj bi to značilo: je vega tu ga nega ga. Prijavi komentar 0 +

- 04.10.2013. u 12:19h Charlemagne26 je napisao/la:
03.10.2013. u 23:33h MIKA22 je napisao/la:
Mladicu, ti zivis u nekom alternativnom svemiru.
Velika vecina spikera na HRT su zagrepcani i govore na TV kako govore doma.
Standardni hrvatski je spas za ovakvu zemlju, jer cemo se do vijeka svadjati koji treba biti sluzbeni. Prijavi komentar -6 +

- 04.10.2013. u 12:16h Charlemagne26 je napisao/la:
'priznati jezik'

Ne znam kajkavski, ali slutim da ni u kajkavskom nije priznati nego priznat, jer i u kajkavskom mora biti razlike izmedju odredjenog i neodredjenog.

'svijesno'
Jao.... Prijavi komentar -11 +

- 04.10.2013. u 12:14h Charlemagne26 je napisao/la:
'Cilj im je i uvrštavanje kajkavskog u atlas svetskih jezika, u suradnji s UNESCO-om'
SVETSKIH? Bravo.

Nego, iskvareni kajkavski (zagrebacki ulicni govor s germanskim naglascima) je vec godinama dominantan na HRTu, a ni druge televizije nisu daleko.
Tiho se provela likvidacija standardno hrvatskog jezika.
Uvode se cak i njemacke rijeci - umjesto invalidnost - INVALIDITET, umjesto kriminal ili kriminalnost - KRIMINALITET???

Kajkavski govori tko ga zeli govoriti.
Ako zelis da te ostatak Hrvatske, Bosna, Crna Gora i Srbija razumije, govori standardni hrvatski.
Doma govori kako zelis.
A na TVu - standardni u svim emisijima osim u onima koje su namijenjene iskljucivo kajkavcima. Isto tako za cakavce i ostale. Prijavi komentar 11 +

- 04.10.2013. u 12:13h Zvir Zvirek je napisao/la:
@Pegaz . ispravak netočnih navoda:

ad 1) V Sloveniji se ne govori "Kajkavica" nego Slovenski jezik. Samo v nekim istočnim područjima Slovenije su govori slični Kajkavskomu, radi zajedničkoga kulturnoga razvoja. No oni nisu oficijelni Slovenski, i denes su sve več bliži službenom Slovenskom. (makar se neki dobro drže (idemo Podčetrtek! ;)

ad 2) Čakavski je dielom (naglaski, ikavica) dosta prezentan, jer vriedi za "cool" (sunce, more, i sol). Na TV Čakavci bez problema govore čakavskim (makar ne onim 100%-im), dok se Kajkavci trude zvučati štokavski, radi jakše diskriminacije v javnosti - preveč se samo dela norca s toga jezika, a pri tem se ne ukazuje na bogatu Kajkavsku kulturu i književnost.
Nije dokazano da je Čakavski stareši od Kajkavskoga, a tam v dalki prošlosti su oni jako slični.
A kaj bi Čakavci trebali povedati - nikaj ne trebaju povedati, osim Čakavskoga :) Prijavi komentar 4 +

- 04.10.2013. u 10:11h Pegaz je napisao/la:
03.10.2013. u 23:33h MIKA22 je napisao/la:
Tako je jer se kajkavski i zagrebački koristi u više od pola stanovništva Hrvatske (neračunajući dotepence iz BiH), stoga je to glavni i pravi hrvatski jezik, a ne nasilno nametnuti ercegovački koji se prodaje pod tobože standardni (kojeg hrvati, a ni dalmoši ne koriste) jezik kao neku umjetnu i političku(ustasofilsku) tvorevinu. Nažalost hrvati(i zagrebčani) su jedini narod koji nesmije koristiti svoj kajkavski jezik, već ga se terorizira javno i po medijima nekakvom ercegovačko-srpsko-bosanskom varijantom i agresivnim provincijskim dalmatinskim tzv. jezikom kojeg nitko od hrvata ne razumije, sramota ..... , zato naš kajkavski jezik, samo naprijed !!!!!
-----
A sta bi onda cakavci trebali reci! Nas, pak, apsolutno nigdje nema, kajkavski se jos, makar ovaj "urbani" negdje i cuje. Prijavi komentar 0 +

- 04.10.2013. u 10:09h Pegaz je napisao/la:
04.10.2013. u 09:31h Rowad je napisao/la:
1.- Svojedobno je onaj Vrdoljak, režiser za sve režime, izjavil da je kajkavski prostački jezik;
2.- Pa se pojavil neki kvizoljubac i izjavil da bi kajkavski trebalo zabraniti na televiziji;
3.- Samo ljudi sa kajkavskog govornog područja su autohtoni Hrvati, ostalo je sve genetski istočno od Drine, bez obzira na vjeroispovjest ("...ović" -a kak vu pripovetkami).
Pozdrav iz Koprivnice
-------
Slazem se sa svime osim ovog zanjeg. Kajkavicu ne govore samo Hrvati, vec i Slovenci, dok je cakavica jedina izvorno hrvatska i starija je od kajkavice. A za stokavce se slazem - preuzeto, nametnuto. Prijavi komentar 8 +

- 04.10.2013. u 09:31h Rowad je napisao/la:
1.- Svojedobno je onaj Vrdoljak, režiser za sve režime, izjavil da je kajkavski prostački jezik;
2.- Pa se pojavil neki kvizoljubac i izjavil da bi kajkavski trebalo zabraniti na televiziji;
3.- Samo ljudi sa kajkavskog govornog područja su autohtoni Hrvati, ostalo je sve genetski istočno od Drine, bez obzira na vjeroispovjest ("...ović" -a kak vu pripovetkami).
Pozdrav iz Koprivnice Prijavi komentar 13 +

- 04.10.2013. u 08:34h matador007 je napisao/la:
Dođite u Zagorje,većina mlade populacije ne razumije kajkavski,jer je sramota govoriti "po selski".U isto vrijeme dalmatinci i hercegovci se i te kako ponose sa svojim govorom.Bravo za ovu inicijativu!!! Prijavi komentar 9 +

- 04.10.2013. u 08:31h furest je napisao/la:
kajkavski uvesti kao drugi sluzbeni u hrvatskoj Prijavi komentar 15 +

- 03.10.2013. u 23:33h MIKA22 je napisao/la:
Tako je jer se kajkavski i zagrebački koristi u više od pola stanovništva Hrvatske (neračunajući dotepence iz BiH), stoga je to glavni i pravi hrvatski jezik, a ne nasilno nametnuti ercegovački koji se prodaje pod tobože standardni (kojeg hrvati, a ni dalmoši ne koriste) jezik kao neku umjetnu i političku(ustasofilsku) tvorevinu. Nažalost hrvati(i zagrebčani) su jedini narod koji nesmije koristiti svoj kajkavski jezik, već ga se terorizira javno i po medijima nekakvom ercegovačko-srpsko-bosanskom varijantom i agresivnim provincijskim dalmatinskim tzv. jezikom kojeg nitko od hrvata ne razumije, sramota ..... , zato naš kajkavski jezik, samo naprijed !!!!!
Naslov: Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Autor: kuntakinte - Listopad 28, 2013, 11:44:42 poslijepodne
8. Zaprešićka kajkavska večer
 Proslavi Dana grada Zaprešića i ove se godine pridružilo i Zavičajno ekološko društvo "Zaprešićkom kajkavskom večeri". Tradicionalna manifestacija koja se održava osmu godinu za redom, ponovno je privukla brojne sugrađane koji su u srijedu 2. listopada uživali u recitalima i pjesmama pisanim na starom zaprešićkom kaju.
 Sa željom da se očuva domaći kajkavski govor, svake godine zaprešićko Zavičajno ekološko društvo organizira kulturno zabavni program na kojem nastupaju udruge grada Zaprešića i okolnih mjesta kojima je želja očuvati našu jezičnu baštinu. Uz brojne dijalekte i mnogo izraza iz stranih jezika koje sve češće koristimo, naš kaj se polako gubi u svakodnevnom govoru, istaknula je predsjednica Zavičajno ekološkog društva Štefanija Krčelić i istaknula da svi zajedno moramo udružiti snage kako bi sačuvali naše kajkavsko narječje i prenijeli ga i na mlađe naraštaje.
Dvoranom Osnovne škole Antuna Augustinčića orio se kaj kroz pjesmu za koju su se pobrinuli Angeluši, Hrvatsko pjevačko društvo Jelačić i bračni par Crnica, a publika je uživala i u recitacijama kajkavskih stihova Željke Skledar, Agnezije Noršić, Verice Grgas i Marine Žmauc.
http://www.zapresic.hr/emu/index.php?page=article_news&cat_id=25&id=2407 (http://www.zapresic.hr/emu/index.php?page=article_news&cat_id=25&id=2407)
Naslov: Odg:Hrvatski trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě / Krleža o ilirskomu pokretu
Autor: Ljudevit Kaj - Veljača 06, 2021, 05:58:26 poslijepodne
Ivan Zvonimir Čičak, 05.02.2021:

Taj pokret (Hrvatsko proljeće) nije počeo 70-tih godina kao što se misli. On je počeo 1966. govorom Miroslava Krleže na obilježavanju 130. obljetnice ilirskog preporoda. Taj njegov govor je objavljen u „Kolu“ Matice Hrvatske, a kasnije je objavljen u knjizi „Govori“ koje je izdala naklada Zadro. On je tada obračunao s Ilirskim preporodom kao sa nečim što je napustilo hrvatsku nacionalnu ideju zapravo u čast unitarističkog ilirizma. Ja sam igrom slučaja bio na tom njegovom predavanju koje je bilo (ja sam tad imao 18 godina) u starogradskoj vijećnici. Navečer je bila akademija u kazalištu i njemu već nisu dali da na početku pozdravi skup. (A) imate na youtube-u jednu malu sekvencu od 4,5 minute. Kad vidite one face koje sjede u prvom redu, iz partijskih redova, onda vidite one kisele, oni su bili svi u šoku. To je prvi dio.

Odgovarajuči video-zapis (početek videa vusklađen z početkom gornoga teksta)
https://youtu.be/wqZshdbvGbg?t=107
***
Odg:Hrvatsko protuletje (proljeće) AD 1971/Ivan Zvonimir Čičak: počelo z Krležum
http://www.forumgorica.com/index.php?topic=3107.msg57170#msg57170

Miroslav Krleža: Referat o ilirizmu na znanstvenom skupu o hrvatskom narodnom preporodu (1836-1966)
(Provizorni zapis na osnovu video-snimke na youtube-u)

„Naši Iliri nisu bili jedini ni osamljeni romantici. Postoji međutim jedan motiv koji čini naš ilirski pothvat doista originalnim, u kulturnoj i književnoj historiji evropskih naroda moglo bi se reći jedinstvenim. Sam fakat što su naši buditelji ilirske narodnojedinstvene književnosti odlučili da probude narodnu svijest iz mrtvila tako da su se odrekli svoga narodnog imena i svoga jezika, i to veoma odlučno i veoma smiono, uvjereni da se isključivo samo neopozivim odricanjem jezika i imena može ostvariti južnoslavenska, upravo sveslavenska sinteza u višem, nadnarodnom, oduhovljenom smislu, taj fakat odvaja ih bitno od svih sličnih romantičnih (romantičarskih) pokreta u svijetu.

Kada se danas (kao što se uobičajilo) govori o ilirskom eksperimentu patetično, mislim da ne bi trebalo zaboraviti na književnost kajkavsko-čakavskog kruga, koju su naši Iliri bacili kroz prozor kao truplo.

Ne mislim govoriti o dramatskom prekidu književnog kontinuiteta koji je trajao u rasponu od 300 godina, ali da su politički, intelektualno-moralni, idejni i jezični elementi od Flancija (Plancija?) do Vramca i Pergošiča, od Škrinjara do Zrinjskih Frankopana i Jurja Križaniča, od Milovca, Baltazara Krčeliča, Jambrešiča, Belostenca, Habdeliča, Zagrebca, pa sve do Miklošiča, Brezovačkog i Kristijanoviča i mnogih, mnogih drugih, po svojim književnim i idejnim preokupacijama, svjedočanstva koja prate sva europska glavna strujanja od reformacije i protureformacije do Voltairea, da su ova pera po jasnoći izraza, po dotjeranosti kurijalnog, pravnog i pučko-poetskog stila nesumnjivi dokaz kako je čista narodna riječ krila u sebi sve otvorene mogućnosti bogatog književnog razvoja – to, mislim, ne treba poricati.

Za volju kulturnog i političkog jedinstva, zbog dalekovidne utilitarističke perspektive bratstva s ostalim narodima, od Istre do Bosne, od Kranjske do Srbije, do Makedonije i do Bugarske, odreći se svoje vlastite književne prošlosti i tradicije, svoga jezika i svoga imena, bila je to smionost samozatajna koju je mogao da nadahne samo bezazleni idealizam bez ikakvih skrivenih misli ili kombinacija.

„Sa(h)raniše, eto, u očima srpskim sve (h)orvatsko, bilo pa nije, lepo, i nema više (H)Rvata, a to isto i Srbljima žele, mrtvo ime ilirsko koje danas ne znači ništa.“ To su sve citati iz štampe, nisam specijalno navodio momentalno autore, datume ni mjesta, ali to su citati.

I tako se narod hrvatski, hrvatsko-srpski počeo prebrojavati koliko ih ima i šta je čije, tko se kako krsti, pa su se našijenci dobrano izgrdili uzajamno zbog svetoga Kirila i starinske vlastitosti. Nego, želio bih naglasiti kako naše brige i naša zbrka što se tiče podvojenih mentaliteta u tom pogledu, nisu bile mnogo manje u vrijeme kad se „Danica“ proglasila ilirskom, no što su danas.
Tako su i Bugari uzeli svoje istočno narječje da se otmu srpskom jezičnom utjecaju.
Vuka su odbacili isto tako Srbi, a jedini vjerni ostali su mu Hrvati kao poklonici južnog govora u ime književnog i narodnog jedinstva proklamiranog po Iliriji.“

*****
Video-zapis
Miroslav Krleža: Referat o ilirizmu na znanstvenom skupu o hrvatskom narodnom preporodu (1966), 04:27
https://www.youtube.com/watch?v=Uas7sxUyY7M

(https://lh3.googleusercontent.com/z5JMcttvM6o6wWJ-V5kwcTetlgSJl19OoTbeJWzhks-lm6RWy4lHlUtOLAVAyhzVFYSt8Q=s113)

Citat:
Krležin Gvozd - službeni kanal Ive Štivičića
1,85 tis. pretplatnika

Dio referata kojeg je Krleža održao 1966. na znanstvenom skupu povodom 130. obljetnice hrvatskog narodnog preporoda.

Izgrađujući svoj stav prema »ilirskom herderovskom golubinjaku« četrdesetak godina, K. rezimira svoja zapažanja u referatu održanom na skupu o 130-godišnjici hrvatskoga narodnog preporoda u Zagrebu (Forum, 1966, 3-4). Premda do kraja ostaje na stajalištu da su ilirci pogriješili što su kajkavštinu žrtvovali štokavštini kao jedinstvenomu hrvatskom književnom jeziku (»bacivši je kroz prozor kao truplo«), K. ipak donekle opravdava taj čin Gaja i njegovih istomišljenika određenim višim ciljevima. Polazeći od teze kako ilirci nisu bili ni u čemu »osamljeni romantici«, jer su svoj program ostvarivali istim poetskim shemama i istim idealizmom kao i ostali slavenski i neslavenski narodi, on prije svega konstatira: »Sama zamisao ilirizma kao političkog plana ujedinjenja svih južnoslavenskih naroda - pro futuro, mogla se poetima s pravom prikazati kao iluzija, koja nije isprazno priviđenje, i u tom pogledu ideja o političkom ujedinjenju ilirskih zemalja javlja se kao logična formula na kraju dugotrajnog historijskog perioda.« Istodobno, K. zaključuje da je samo bezazleni idealizam iliraca i vjera u mogućnost političkoga i kulturnog jedinstva mogla dovesti do odricanja »vlastite književne prošlosti i tradicije, svoga jezika i svog imena« - što je bila »smionost samozatajna«.

Naposljetku, K. će, usprkos svim svojim ogradama i kritičkim napomenama o ilirizmu priznati činjenicu: »Postoji jedan motiv koji čini naš ilirski pothvat doista originalnim, u kulturnoj i književnoj historiji evropskih naroda moglo bi se reći jedinstvenim. Sam fakat što su naši buditelji ilirske narodnojedinstvene književnosti odlučili da probude narodnu svijest iz mrtvila tako da su se odrekli svoga narodnog imena i svoga jezika, i to veoma odlučno i smiono, uvjereni da se isključivo samo neopozivim odricanjem jezika i imena može ostvariti južnoslavenska, upravo sveslavenska sinteza u višem, nadnarodnom, oduhovljenom smislu, taj fakat odvaja ih bitno od svih sličnih romantičarskih pokreta u svijetu.« (tekst djelomično preuzet iz enciklopedije Krležijane).