Baština > Kajkavski
Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Ljudevit Kaj:
Vjesnik, 18. travnja 2006. / Tribina
Naletu jezična globalizma usprkos
Jezična raznolikost jest bitan element našega nacionalnog identiteta
Piše Ivo Horvat
Samo kao primjer, u riječkom Novom listu osvanula je u četvrtak, 30. ožujka 2006., nakon 14 godina izlaženja na jednoj stranici, sada »poduplana« čakavska rubrika »Beseda« na pune dvije stranice s desetak priloga i najavom da će se tiskati svakog četvrtka, što se i događa. Događaj je to od iznimne važnosti ne samo za naše dijalektologe nego i kao hrabar pokušaj da se i na taj način sačuva od izumiranja jedna od temeljnih grana hrvatskog jezika i mnoštva zavičajnih čakavskih govora.
Godinama se zalažem za to da na sličan način postupe i ostali listovi, objavljujući pojedine stranice, a ne samo kolumne, na zavičajnim govorima svojih sredina. Pogotovo se to očekuje od lokalnih listova u kajkavskim krajevima. A što bi smetalo i zagrebačkim dnevnim listovima da se, recimo, u nedjeljnim izdanjima, na stranici ili dvije, pojave i kajkavski tekstovi? Normalno bi bilo da se u rubrikama pisama čitatelja ta pisma objavljuju, osim na standardu, i na narječjima. To bi posvjedočilo svu šarolikost i bogatstvo izraza našega hrvatskog jezika.
Od središnjih elektronskih medija jedino Radio Sljeme objavljuje četvrtkom navečer polusatnu emisiju na kajkavskom, i barem se urednica trudi da sama, kao i njezini gosti, govori kajkavski. Hrvatski radio, istina, ima redovnu emisiju srijedom nakon 23 sata »Priče ispod Medvednice i Ivančice«, ali, osim dobre glazbe autora i izvođača iz Hrvatskog zagorja, kajkavska se riječ, osim iznimno, ne čuje; ni urednikova najava nije na kajkavskom. Šteta! Valjalo bi razmisliti o tome da se ta emisija tematski proširi na ostale kajkavske krajeve kako bi postala i jezično glasilo njihovih zavičajnih govora.
Kao da uredništvo Hrvatskog radija još ne shvaća od kolike bi važnosti za našu nacionalnu kulturu bilo da se u njegovim programima redovito govori svima trima hrvatskim narječjima, a ne samo standardnim jezikom. Nije li došlo vrijeme da se u povodu 80. obljetnice Hrvatskog radija i to stavi na dnevni red urednička kolegija i sjednice Vijeća HRT-a?
Posebno bi trebalo razmotriti kako da se jezična raznolikost predstavlja i u programima Hrvatske televizije. Ako britanski televizijski kanal Discovery može svakog dana odvojiti dvije minute svog svjetski gledanog programa za predstavljanje jednog od ugroženih jezika u svijetu, onda se pitamo zašto Hrvatska televizija ne bi mogla našoj jezičnoj raznolikosti posvetiti dnevno po jednu svoju emisiju?
Naše je bogatstvo i u jezičnoj raznolikosti. To je bitan element i našeg nacionalnog identiteta, kojim se branimo od utapanja u jezični globalizam.
Autor je novinar i publicist iz Zagreba.
Zvir:
http://www.vjesnik.hr/html/2006/04/18/Clanak.asp?r=sta&c=2
Ljudevit Kaj:
Prof. Željko Funda
KAJOFILSKO-KAJOLOŠKA DEKLARACIJA
O KAJKAVSKOMU JEZIKU
1. Kajkavski je jezik.
2. Kajkavski ima puno izvustja (Zagorsko, Međimursko, Podravsko, Prigorsko, urbano, Gorskokotarsko) kotera se na išče več podizvustja deliju (najznanejše je Bednjansko podizvustje Zagorskoga izvustja).
3. Kajkavski je jezik koteri je prek 160 let bil hiberneran, al koteri čez to vreme svoje lingvističke lastovitosti (fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksiku) zgubil neje ter je poglavito zato jezik bil i ostal.
4. Kajkavski se ne da štokajuči razvijati, zvučavati, popularizerati, emanciperati, voleti, najmenjše pak zveličavati. Štokajuči, Kaj se efemerizera i dekredibilizera.
5. Zvun družinskoga govorenja, kaj je zibka vsakoga jezika, Kajkavski jezik se najbolše čuva i razvija kajkanjem v knjigovnosti, navukam, publicistike, v mediji. Od pisanja poezije na jenom od Kajkavskeh izvustja ne puno hasni.
6. Kajkavci su privremenito svoj jezik Horvatskomu bratinstvu i deržavotvorstu alduvali. Ze ztvoritvum Horvatske deržave Kajkavci svoj jezik od pozabe, odhičenosti i zatiravanja pravicu imaju braniti i zveličavati ga.
7. Dojdučost Kajkavskoga jezika odvisna je od sela i mužadije, al denes ponajveč od kajofilskeh kajologov i kajološkeh kajofilov, oneh koteri vupača i vere imaju.
8. Več za Kaj dela on kaj Kajkavski kune, špota i švanji neg on kaj zpametno štoka o Baladam Miroslava Krleže.
9. Kajkavsko-štokavski bastard more stopram kratkocajtno od hasni biti. Dugocajtno gledajuči, te bastard je alibi za Kajkavsku lenost, nehajnost, strašljivost i gingavoču.
10. Od štokajučeh družb i medijov v severo-zahodne Horvatske kaj v imenu svojemu "Kajkavski" imaju, kulko god oni dobrovoljni bili, puno vajde neje. Oni delaju na hasen škode Kajkavske.
11. Kajkati il ne kajkati - to ne pitanje. Lestor je kak kajkati pitanje.
12. Alduvanost Kajkavskoga jezika ztvari ne meri se z brojem štokajučeh stranic o Krleže, Domjaniću, Galoviću etc. neg z brojem napisaneh i zgovoreneh reči na Kajkavskomu jeziku.
13. V pričetku nam je bil materinski Kaj. On naš dočetek neje, mi njegov dočetek nemo.
Ljudevit Kaj:
turopolizérana inačica:
Prof. Željko Funda
KAJOFILSKO-KAJOLOŠKA DEKLARÂCIJA
O KAJKAVSKOMU JEZIKU
(tekst turopolizéral L.K.)
1. Kajkavski jě jězek.
2. Kajkavski ima puno nârečji (Zâgorsko, Međimursko, Podravsko, Prigorsko, urbano, Gorskokotarsko, ..,Turopôlsko ) tera sě dele na još višě podnârečji (nâjpoznatešě jě Bednjânsko podnârečjě Zâgorskoga nârečja).
3. Kajkavski jě jezek teri jě prék 160 lét bil hibernéran, al teri črez to vréme né zgubil svû lingvističku vlast(ov)itost (fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksiku) pa jě poglavito zâto bil i ostal jězek.
4. Kajkavski sě štokajuč němrě razvijati, zvučavati, popularizérati, emancipérati, imati rad, nârjmejně pak zveličavati. Štokajuč, Kaj sě efemerizéra i dekredibilizéra.
5. Izvan obitelskoga govorejna, tero jě zibka sakoga jezika, Kajkavski jězek sě nâjbolšě čuva i razvija kajkajnem v kniževnosti, nâvukam, publicistike, v mediji. Od pisajna poezijě na jenomu od Kajkavske nârečji né puno hasni (koristi).
6. Kajkavci su svôj jězek privremenito žrtvovali hrvackomu bractvu i državotvorstvu. Z stvârajnem hrvackě državě Kajkavci imaju pravo svôj jězek braniti od pozâbě, odhičenosti i zatirâvanja i zveličavati ga.
7. Budûčnost Kajkavskoga jezika ovisna jě od sěla i mužadijě, al denes ponâjvišě od kajofilske kajologov i kajološke kajofilov, one teri vupača i verě imaju.
8. Višě za Kaj déla on teri po Kajkavski kûně, špôta i švajni neg on teri zpametno štoka o Baladam Miroslava Krležě.
9. Kajkavsko-štokavski bastard morě od hasni biti tek kratkocajtno. Dugocajtno gledajuč, té bastard jě alibi za Kajkavsku lénost, nehajnost, strašlivost i gingavoču.
10. Od štokajuče vudrugi i medijov v severo-zapadne Hrvacke tere v svojemu imenu imaju "Kajkavski", kuliko god oni dobrovolni bili, puno vajde né. Oni délaju na hasen Kajkavske škodě.
11. Kajkati il ne kajkati - to né pitajne. Samo jě pitanjě kak kajkati.
12. Posvečenost Kajkavskomu jeziku ne meri se z brojem štokajuče stranic o Krleže, Domjaniću, Galoviću etc. neg z brojem napisane i zgovorjene reči na Kajkavskomu jeziku.
13. Na početku nam je bil materinski Kaj. On naš konec né, mi negov konec namo.
Ljudevit Kaj:
Je li moguća i da li nam je potrebna standardizacija kajkavskog jezika?
Joža Skok, Zagreb
Sažetak
Kajkavski jezik je nestandardizirani oblik hrvatskoga jezika. Zahtjevi za njegovom standardizacijom, kao i izradom nor-mativne gramatike, otvaraju niz pitanja i problema koji su vezani uz izbor kajkavskoga govora na kojem bi se temeljio standard. Kad bi se ostvarila tek teoretska mogućnost stan-dardizacije, došlo bi zbog obilja različitost, do stvaranja jezika koji bi i kajkavci neizabranih govora morali učiti.
Realniji su zahtjevi za izradom (sve)kajkavskog rječnika i uvođenjem kajkavskoga jezika u školu. Rječnik bi tre-balo izraditi na najširim jezičnim izvorima - književnima, znanstvenima i govornima. Kajkavski pak kao izborni predmet valja uključiti u program hrvatskoga jezika. Jezičnu izobraz-bu učenika trebalo bi zasnivati na trojezičnosti - temeljitom poznavanju zavičajnog jezika kao (sve)zavičajne poveznice, temeljitom poznavanju oficijelnog standarda kao nacionalne poveznice i temeljitom poznavanju jednog svjetskog jezika kao sredstva međunarodne komunikacije.
Ključne riječi: kajkavski jezik; standardni jezik; jezik u nastavi
1.
Skoro svaki razgovor o kajkavskome jeziku, njegovu položaju i značenju, kao i o njegovoj sudbini, dakako izvan znanstvenoga i stručnoga raspravljanja o toj temi, uvijek je u znaku neke povišene emotivne temperature. Jer, na tu se temu javljaju i emotivne tenzije podižu kajofili među kojima su iskreni, ali ne i uvijek dovoljno upućeni dobronamjernici, zatim plemeniti Don Kihoti za čija ekskluzivna stajališta možemo pronaći više razumijevanja negoli opravdanja, no tu su i neki, doduše rijetki, ali zato glasni kajkavski fundamentalisti. Ova posljednja skupina ortodoksna je i patetična u obrani domače rieči koja se želi ustoličiti na izgubljenu povijesnu poziciju. Ne treba stoga ni spominjati kako takvi, ekskluzivni stavovi više štete nego koriste stvari i rješenjima za koja se zalažu.
U sva tri slučaja temeljna stajališta naših kajofila svode se na nekoliko identičnih zahtjeva, a ti su zahtjevi da se konačno standardizira postojeći, nestandardizirani kajkavski jezik, da se s njim u skladu izradi normativna gramatika, da se izradi što prije jedinstveni kajkavski rječnik te napiše suvremeni pravopis kajkavskoga jezika. Tu su zatim i zahtjevi za uvođenjem kajkavskoga jezika kao javnoga i službenoga jezika, kao i zahtjevi za kajkavskim kao nastavnim predmetom. U emocionalnoj temperaturi oko tih pitanja prepoznaju se lako ključni izvori među kojima su:
a) naglašeno emotivan odnos kajkavaca prema jeziku svoga djetinjstva, obiteljskoga kruga i zavičaja;
b) nostalgija za izgubljenim položajem kajkavskoga jezika, odnosno onim što ga je imao u dopreporodnom razdoblju;
c) otpor podcjenjivačkom odnosu štokavaca kao bogom danih čuvara hrvatskoga jezika prema dijalektima općenito, a kajkavskome posebno;
d) osjećaj stalne ugroženosti kajkavskoga, ali i čakavskoga jezika od oficijelnog i ortodoksnog standarda;
e) strah pred globalizacijom i njezinim posljedicama za sudbinu tzv. malih jezika kao i njihovih narječja;
f) težnja da se kajkavski jezik inaugurira, ako ne već kao nastavni jezik za učenike kajkavce, tada barem kao školski predmet koji će, i konkretno, i simbolično upućivati na nazočnost i značenje toga jezika.
Izvorištu emocionalnih tenzija mogli bismo priključiti i one emocije koje su potaknute čak i književnim tekstovima jer su kajkavski kao i čakavski jezik, simbolizirani svojim ključnim leksičkim odrednicama kaj i ča čestom temom, bilo pjesama, bilo drugih književnih, esejističkih i proznih tekstova. U našem, kajkavskom slučaju radi se o rasponu tenzija koje su probuđene, s jedne strane poznatim Domjanićevim stihovima o kaju i domačoj reči, a s druge strane Krležinim stihovima o tragičnoj povijesnoj sudbini kajkavskoga jezika. Spontani, ali i često i imitatorski odjek Domjanićeve emotivnosti i Krležine afektivnosti na tu temu dominira i suvremenom kajkavskom poezijom u kojoj gotovo i nema autora koji joj se nije odazvao.
Želimo li međutim o svim navedenim pitanjima, zahtjevima i problemima govoriti otvoreno i svrhovito, potrebno je taj naš (raz)govor lišiti emocionalnih tenzija o kojima je riječ, "pjesničkih" pobuda i deklarativnosti u kojoj je više pristranih opredjeljenja nego razumnih argumenata.
Da ne bi bilo nesporazuma oko mojih osobnih, autorskih stajališta prema kajkavskome jeziku, za mene je to doista jezik, i svojom komunikacijskom ulogom kao sredstvo sporazumijevanja među brojnim sugovornicima koji danas predstavljaju gotovo trećinu hrvatskoga stanovništva, i svojom književnom uporabom, podjednako u razdoblju tzv. starije kao i novije hrvatske književnosti, kao što je i jezik nekim svojim razvijenim stilovima iz ranijih razdoblja kao što su znanstveni, publicistički i oratorski, odnosno propovjedni stil. No, kajkavski je kao jezik nestandardizirani oblik jezika što je njegova specifičnost i njegova razlikovnost prema postojećem hrvatskom standardu. Zajedno s njim on je u doslovnom značenju riječi hrvatski jezik, odnosno jedan od subjezika, il, bolje rečeno, sujezika koji tvore njegov sadržaj i determiniraju lingvističko mu biće.
Naime, hrvatski jezik koji se kao pojam često nekritički poistovjećuje sa standardom, uključuje u sebe višestruke jezične supstrate koji se lingvistički diferenciraju kao narječja, dijalekti i idiomi, a zapravo su svojevrsni jezici. Ulogu takvih sujezika koji zapravo tvore hrvatski jezik imaju:
a) oficijelni hrvatski standard temeljen na normiranom dijelu štokavskoga narječja,
b) književni jezik, odnosno jezik hrvatske književnosti,
c) nestandardizirani dio štokavskoga narječja temeljenoga na ikavskom govoru,
d) kajkavski i čakavski jezik kao nestandardizirani govorni i književni jezik.
Hrvatski književni jezik, odnosno jezik hrvatske književnosti, posebice one novije i suvremene, utemeljen je na istoj osnovici kao i standardni jezik. Međutim, on je vrlo brzo, usprkos brojnim ograničenjima, posebice naših maretićevaca, prerastao uske ograde normiranoga jezika i u svoje tkivo ugradio brojne segmente ''proskribiranih'' jezičnih osobitosti bilo da je riječ o nepriznatim štokavizmima, kajkavizmima ili čakavizmima. Naime, hrvatski književni jezik je jezik u kojemu ravnopravno egzistiraju sva tri naša narječja i danas je njegova osnovica mnogo šira od osnovice standardizirane štokavštine. Stoga se i standard i jezik hrvatske književnosti bez obzira na to što je ustrojen na njegovim lingvističkim normama, ne mogu poistovjećivati, te u skladu s takvim izjednačavanjem kajkavsko i čakavsko narječje smatrati subordiniranim dijelom standarda. Uostalom, danas je već podosta toga u suvremenom književnom jeziku zapravo neknjiževno u odnosu na normative standarda.
Nažalost, sa stajališta često isključive i jednostrane jezične svijesti štokavaca koji se u principu zalažu i za opću afirmaciju i dobrobit oficijelnoga standarda, ignorira se (ko)egzistencija njegovih sujezika, zanemaruje njihov udio u široj hrvatskoj kulturi, a nerijetko ih se smatra nekim nižim jezičnim oblicima, pa čak i destabilizirajućim faktorom standarda. To potiče u biti razumljiv, ali neprihvatljiv dijalektalni otpor prema standardu, kao što u samoobrani dijalekata pojačava emocionalnu energiju njihovih branitelja. Sve su to činjenice koje idu u prilog tezi da o svim otvorenim pitanjima treba govoriti bez strasti, patetike, isključivosti, s razumijevanjem, trijezno i argumentirano.
(nâstavek vu sledečomu e-listu)
Ljudevit Kaj:
(nâstavek prethodnoga e-lista)
2.
Kad se danas postavljaju zahtjevi za standardizacijom kajkavskoga jezika, tada se indirektno polazi od uvjerenja da je riječ o jedinstvenom jeziku Hrvata kajkavaca, a kakvim ga obilježuje već Stjepan Ivšić, pri čemu se gubi iz vida postojeća različitost kajkavskih dijalekata i govora. Jednako se tako nema u vidu način na koji se u većini jezika dolazi do standarda. On, u pravilu, nastaje na tri načina:
Prvo - prirodnim izdvajanjem nekog dijalekta prema njegovoj dominantnoj komunikativnoj ulozi, ponajviše ovisnoj o broju korisnika toga dijalekta, ili pak o njegovoj književnoj afirmaciji i dominaciji. Drugi način nastanka standarda jest dogovoreni i prihvaćeni izbor nekog dijalekta za njegovu podlogu, pri čemu takav izbor pretpostavlja suglasnost širega kruga neke jezične zajednice. U oba slučaja radi se o izdvajanju i prihvaćanju određenoga dijalekta. U stvaranju postojećega hrvatskog standarda bila su prisutna oba načina: određena dominacija i prirodno nametanje štokavskoga narječja u datom trenutku, no jednako je tako to bio i izbor koji je u sebi sadržavao, ne samo jezične i književne, nego čak i političke ciljeve sadržane u želji za jezičnim povezivanjem svih Hrvata, ali i kulturnim političkim povezivanjem svih govornika i korisnika toga narječja.
Treći način stvaranja standarda temelji se na svojevrsnoj sintezi različitih dijalekata i govora, odnosno na stvaranju neke vrste zajedničkoga jezika u kojemu ravnomjerno, bez supremacije, egzistiraju svi tipovi i stilovi određenoga dijalekta. Kako nam je dobro poznato, kajkavski jezik ni u razdoblju tzv. starije književnosti, tj. od 16. do kraja 18. stoljeća, nije bio standardiziran, iako su postojale tendencije za njegovim ujedinjavanjem, kao i želja kajkavskih pisaca da pišu jezikom svih onih čitatelja kojima se u svojim djelima obraćaju. Doduše, potkraj 18. i početkom 19. stoljeća sve dominantniju ulogu dobiva - zahvaljujući krugu tzv. zagrebačkih autora, među kojima se izdvajaju Tituš Brezovački i Štefan Zagrebec, a pridružuje im se i Ignac Kristijanović - zagrebačka varijanta urbane kajkavštine, no taj je proces prisilno zaustavljen izdvajanjem i izborom štokavštine te drastičnim ugušenjem kajkavske književnosti.
Tako se kajkavski jezik nije uspio standardizirati ni u svojoj najaktivnijoj fazi kad je uz književni imao već razvijene stilove kao što su govorni, stručni, znanstveni i drugi, što je već bila solidna osnova za njegovu moguću standardizaciju. A ona se, kako iz jezične povijesti znamo, mogla već i ranije temeljiti na programu pripadnika ozaljskoga jezičnoga kruga u 17. stoljeću kad su se nastojali ujediniti korisnici kajkavskoga jezika u sintezi različitih kajkavskih govora, no taj se pokušaj, nažalost, nije uspio ostvariti. Ova jezičnopovijesna reminiscencija, iako uzgredna, u određenoj je vezi s postojećim zahtjevom, odnosno teoretskim mogućnostima standardizacije suvremenoga kajkavskoga jezika.
S obzirom na postojeće modele standardizacije postavlja se niz sasvim otvorenih pitanja i konkretnih problema. Prvi je vezan uz nepostojanje dominantnije uloge jednoga kajkavskoga dijalekta i govora kao osnovice standardnoga kajkavskoga jezika. Naime, ni jedan se od postojećih kajkavskih govora nije svojom komunikativnom ili književnom uporabom izdvojio i nametnuo u tolikoj mjeri da sam po sebi osigura takovu ulogu. Nije to, ni tzv. ruralna, ali ni urbana kajkavština premda se s obje ove vrste koriste kajkavski autori u književnosti i kajkavci općenito u javnom i međusobnom komuniciranju. To jednostavno znači da bi za potencijalnu standardizaciju bio potreban stručni izbor kao i njegovo najšire prihvaćanje, no, sasvim su minimalne mogućnosti da bilo koja varijanta kajkavštine (međimurska, zagorska, podravska, posavska, goranska, prigorska, varaždinska ili zagrebačka) dobije onu ulogu koju u postojećem hrvatskom standardu ima štokavština.
Prema tome, u nepostojanju dominantnije uloge jednoga od tih kajkavskih dijalekata, kao i u nemogućnosti općeg konsenzusa za izbor nekoga od njih, pa bio on zasnovan na objektivnim stručnim i znanstvenim premisama, preostaje samo mogućnost stvaranja standarda na svekajkavskoj sintezi. A ona bi, ruku na srce, bila stvaranje novog, umjetnog i neprirodnog jezika koji teško da bio mogao obavljati svoju primarnu funkciju. Drugim riječima, teško bi se mogao primijeniti bilo koji od navedenih oblika standarizacije jer bi svaki od njih bio akt prisile, a teoretska mogućnost i realizacija bilo kojega od tih oblika stvorila bi nove, neočekivane probleme.
Prvo, cjelokupna književnost na nestandardiziranom kajkavskom jeziku bila bi neko strano jezično tkivo, nesuglasno svojim jezikom s odabranim modelom standardizacije, pa bi se ona obezvrijedila u svome značenju i svojoj ulozi. Postala bi jednostavno, unutar svoga kajkavskoga dijalekta dijalektalnom književnosti koja jezično odudara od postojećih jezičnih normi, pa bi i čitateljski susret s njom bio u znaku njezina obezvrjeđivanja, ili u blažoj formi nerazumijevanja.
Drugo, u prvome i drugome modelu standardizacije, svi bi korisnici neizabranih kajkavskih govora morali doslovce, s obzirom na velike različitosti, učiti novi kajkavski standard, a brojni bi kajkavci postali ''nepismeni'', i to u okviru svoga jezika. U trećem pak slučaju takve bi posljedice bile jednake za sve kajkavce, a što jednostavno znači da bi došlo do spontanog otpora standardizaciji, pa i onih koji se (in)direktno za nju danas zalažu ne razmišljajući o teoretskim mogućnostima i posljedicama takva čina.
U najužoj vezi sa zahtjevima za standardizacijom jesu i zahtjevi za izradom gramatike kajkavskoga jezika. Zapravo su to jedinstveni, uzročno i posljedično povezani zahtjevi jer se misli na sasvim određeni oblik gramatike, to jest na normativnu gramatiku. Naime, standard po svojoj prirodi zahtijeva normativnu verifikaciju jezika, a to jednostavno znači definiranje temeljnih gramatičkih načela, od fonetike i fonologije do morfologije i sintakse. S obzirom na to da nemamo određeni kajkavski standard, nemamo ni normativne gramatike za koju se otvaraju ista pitanja i problemi kao i kod standarda, a to je na kojem jezičnom modelu izrađivati takvu gramatiku: a) na temelju dominantnog kajkavskog dijalekta, b) na temelju izabranog kajkavskog dijalekta ili c) na temelju potencijalnog, sintetičkog kajkavskog jezika? A sva tri ova modela, i uz teoretsku mogućnost realizacije, imala bi jednake posljedica kao i standardizacija.
One koji zahtijevaju i spočitavaju neizradu takve, normativne gramatike, valja podsjetiti na činjenicu da postoje i druge vrste korisnih gramatika kao što su gramatike pojedinih lokalnih govora, zatim razlikovne deskriptivne i komparativne gramatike. Naime, za te vrste gramatika postoje u našoj kajkavološkoj stručnoj literaturi već obilje prikupljene građe jer su brojne kajkavske studije, a imamo ih već gotovo o svim hrvatskim kajkavskim govorima, pisane kao male deskriptivne ili komparativne gramatike, a neke od tih studija su i svojevrsne normativne registracije dijalektoloških pojava i dijalektalnog ustroja određenoga kajkavskoga govora. Prema tome, građu za deskriptivnu i komparativnu gramatiku kajkavskoga jezika imamo, a priključimo li toj građi i studije i monografije o kajkavskome narječju, primjerice A. Šojata, M. Lončarića, S. Težaka, J. Lisca i drugih uglednih kajkavologa, takav bi se pothvat mogao relativno lako i brzo ostvariti, no trebalo bi ga u svakom slučaju institucionalno i izdavački stimulirati.
Za razliku od zahtjeva o standardizaciji i normativnoj gramatici kajkavskoga jezika, zahtjev za izradom velikoga, sveukupnog kajkavskoga rječnika čvrsto je utemeljen, koristan i ostvariv. Na tome području ne možemo biti zadovoljni sporošću
kojom izlazi Rječnik kajkavskoga književnoga jezika čijem se završetku ne nazire skoro vrijeme, no uz sporost svoga izlaženja taj je Rječnik već u začetku bio koncepcijski odviše sužen temeljeći se samo na književnom kajkavskom jeziku kao i na izboru književnih djela do sredine minuloga stoljeća. A trebalo bi ga graditi na svim starim kajkavskim rječnicima, na staroj, ali i na cjelokupnoj kajkavskoj literaturi do kraja 20. stoljeća, kao i na tzv. "amaterskim" rječnicima kajkavskih entuzijasta, zahvaljujući kojima danas imamo rječnike varaždinskoga, jednog podravskog, goranskog i nekih drugih kajkavskih govora. Bez obzira na razinu lingvističke stručnosti na kojoj su ti rječnici temeljeni, oni mogu biti putokaz i poticaj inertnoj oficijelnoj dijalektologiji na tome području.
A što se tiče pravopisne normiranosti, valjalo bi se u maksimalno mogućoj mjeri pridržavati postojećih pravopisa hrvatskoga jezika na način kako ih se pridržava suvremena kajkavska literatura, a za stare se pisce koristiti načelima pravopisnih redakcija kako ih već uspješno provode priređivači starih kajkavskih pisaca i autori reprintiranih izdanja. No, kao što nisam osobno skeptičan prema zahtjevima za kajkavskim rječnikom, nisam skeptičan ni prema zahtjevu za uvođenjem kajkavskoga jezika u škole. Naprotiv, podržavam taj prijedlog, ali uz osmišljeni pristup njegovoj realizaciji koja nikako ne smije biti samo manifestna, nego i djelotvorna.
3.
Najprirodnije mjesto kajkavskome jeziku i književnosti nalazi se u hrvatskome jeziku kao školskom predmetu. Radi se o integralnim programskim sadržajima koji su višestruko prirodno povezani. Doduše, u tome se predmetu već i dosad moglo učiniti mnogo više da su realizirani značajni pedagoško-metodički principi o zavičajnoj i izbornoj nastavi. Ti su principi među ciljevima nastave i deklarirani, ali se njihovo ostvarenje najprije odgađalo, a zatim potpuno zaboravilo na njih. Smatram kako je u programu hrvatskoga jezika za osnovnu školu, kao i u njegovoj satnici dovoljno prostora i vremena da se izborna nastava posveti i kajkavskom jeziku. Uostalom, prenapučena i preopterećena školska satnica i ne pruža druge mogućnosti, a uz prirodnu sadržajnu vezu s osnovnim predmetom, tu je i jednako prirodna veza s učiteljima i profesorima hrvatskoga jezika!
Uostalom, tko bi i drugi mogao izvoditi takvu nastavu nego upravo oni kao osposobljeni stručnjaci. Određeni nedostatak njihova dijalektološkog obrazovanja lako se može riješiti dopunskim stručnim obrazovanjem, samostalno preko stručne literature, te stručnih i metodičkih uputa, ili putem kraćega dopunskoga studija i seminara. To se, dakako, odnosi i na učitelje razredne nastave koji se prvi susreću s izbornom nastavom koja bi u određenome vidu trebala početi već u prvom razredu. Kajkavski kao samostalan i obavezan školski program izdvojen iz okvira hrvatskoga jezika teško se može braniti, ali je prihvatljiv zahtjev za kajkavskim kao slobodnim izabranim sadržajem u okviru toga jezika, a to je onda izborni kajkavski jezik kao integralan dio jezične i književne izobrazbe zainteresiranih učenika.
Svrha takve nastave jest, prije svega, bolje poznavanje svoga izvornoga, zavičajnoga jezika, njegovih osobitosti i izražajnosti, razvijanje ljubavi prema tom jeziku te stjecanje spoznaja i svijesti o njegovu značenju, a s druge je strane poticaj za očuvanje toga jezika bez obzira na to što će u nezaustavljivom globalizacijskom procesu biti jednako ugrožen kao i standard. Naime, globalizacija poput Damoklova mača prijeti svim tzv. malim jezicima u svijetu koji nisu stekli položaj svjetskih jezika, pa je briga za jezičnu baštinu, ali i postojeću jezičnu svojinu kao dio osobnoga emotivnog, psihološkog, kulturološkog pa i nacionalnog identiteta imperativ koji se ne može isključiti.
Iako je u prošlosti, kao još i danas, kajkavski kao govorni jezik bio podcjenjivan, svođen na razinu drugorazrednog i provincijalnog jezika, a njegovi korisnici već od malih nogu frustrirani tezama o ružnom i nepravilnom govoru - kao što se i književnost na tom jeziku često smatrala nekim stranim ili samo nebitnim tkivom hrvatske književnosti - zalaganje za taj jezik i književnost kao sastavni dio nastave nije i ne može biti u funkciji otpora i negacije, ni hrvatskoga standarda ni štokavskoga dijela hrvatske književnosti. Temeljitije spoznavanje kajkavskoga kao jezika ni na koji način ne može dovoditi u pitanje funkciju standarda kao temeljnog nacionalnog jezika, kao ni njegove javne, administrativne i medijske uloge. Jednako tako nastavno opredjeljenje za kajkavski ne može biti alibi za zanemarivanje standarda i njegovih normi, od izgovorih do sintaktičkih.
Jednom riječi - upravo zbog globalizacijske ugroženosti, ali i naše društvene i kulturološke svijesti neophodna nam je pojačana briga za našu opću jezičnu kulturu. Ona pak uključuje podjednako odgovoran naš odnos, i prema standardu i prema nestandardiziranim sujezicima. Moramo itekako biti svjesni značenja hrvatskoga standarda kao kulturološke nacionalne poveznice, ali i nestandardnih hrvatskih jezika kao nedjeljivih sastavnica te kulture u njezinu globalu. U tom vidu jezično obrazovanje naših učenika trebamo temeljiti na:
a) poznavanju, njegovanju i čuvanju zavičajnoga jezika,
b) poznavanju, njegovanju i čuvanju hrvatskoga standarda kao (sve)nacionalnog jezika,
c) dobrom svladavanju barem jednoga svjetskoga jezika.
A da bismo kajkavski afirmirali kao izborni nastavni sadržaj i integrirani predmet u korpus hrvatskoga jezika, bit će nam potreban strogo osmišljen program, kao i prikladni udžbenici i priručnici. Program mora obuhvaćati jezične i književne sadržaje, s tim da "gramatički" ne opterećuje učenike, to jest da jezična nastava bude nastava živog, a ne mrtvog jezika, kao što i književni sadržaji moraju jezično i estetski biti dostupni recepciji učenika. Jasno je da ćemo u tu nastavu uključivati i tekstove iz (naj)starije kajkavske književnosti, ali i one iz najsuvremenije, vodeći uvijek računa o njihovoj zanimljivosti, jezičnoj autentičnosti i estetskoj vrijednosti. Bilo bi, međutim, pogrešno tim programom otvarati ulazak ''na mala vrata'' drugorazrednim i trećerazrednim suvremenim autorima jer bismo time doveli u pitanje one kriterije na kojima se zasniva izbor autora s područja matičnoga jezika hrvatske književnosti.
U jezičnoj nastavi bit će potrebno posebnu pažnju posvetiti bogaćenju leksičkoga fonda, i to govornim aktiviranjem postojećeg fonda zavičajnog govora kao i njegovim proširenjem leksičkim fondom iz književnosti. Na tom zahtjevu temeljit će se i koncepcija udžbenika koji, nasuprot standardiziranim udžbenicima iz hrvatskoga jezika, moraju biti jedinstveni i za jezično i za književno područje. Njihova udžbenička integracija bit će u svakom slučaju svrhovita, a funkcionalnost i privlačnost ovisit će im, i o metodičkoj koncepciji, ali i o ilustrativnom dijelu udžbenika kojim će se predočiti i šira zavičajna kultura u reprezentativnim oblicima svoje manifestacije.
________________________________________
SUMMARY
By Joža Skok, Zagreb
IS IT POSSIBLE OR IS IT NECESSARY TO STANDARDIZE THE KAJKAVIAN LAGUAGE?
Kajkavian language is a nonstandard form of Croatian language. Demands for its standardization as well as for construction of normative grammar are dealing with various issues and problems mainly connected with selection of kajkavian speech on which standard should be grounded. If a theoretical possibility of standardization becomes reality, the results will be in creation of a language that other kajkavian speakers must learn.
A demand for creation of (omni) kajkavian dictionary and inauguration of kajkavian language to schools seems to be more realistic. The dictionary should be made on the widest sources such as: literature, science and spoken language. On the other hand, kajkavian as a nonobligatory subject should be included within Croatian language programme. The language education of pupils should be based on a trilingual principle and on thoroughly knowledge of a native language as (all) native cohesive and on well knowledge of one the "main" languages as means of international communication.
Prijevod: Dobriša Skok
Izvor:
»Kaj«, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, gl. ur. Božica Pažur, br. 4-5, Zagreb, 2004.
http://www.croatia.ch/tjedan/041030.php
Časopis KAJ možete naručiti preko e-mail adrese
kajkavsko.spravisce@zg.htnet.hr
ili
kajkavsko.spravisce@zg.t-com.hr
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju