Svakidašnje teme > Kultura i umjetnost
Venec - dobopis Matice hrvatske za kulturu
Ljudevit Kaj:
Venec (Vijenac) Matice hrvatske, br. 505, 11. srpna 2013.
Kolumne / Zajna stranica
Joško Marušić
I na točku
SUDBO-NOSNA (S)UDBA
UPRAVO JE TRAGIKOMIČNO I APSURDNO ŠTO NAŠOJ GENERACIJI PREDBACUJU KAKO MI ŠTITIMO KOMUNISTIČKE ZLOČINCE!.. PA, U TO VRIJEME MI SMO BILI MALA DJECA!..
ETO, SJEĆAM SE TEK KAKO JE TATA SLIKOVITO I SA STRAŠĆU PRIČAO KAKO JE KOK(A)O HRVATSKE EMIGRANTE PO FRANKFURTU!
ALI, JA MISLIM... KAO I U SVEMU...DA JE TATA MALO PRETJERIVAO...
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac505.nsf/AllWebDocs/_I_na_tocku
Ljudevit Kaj:
Venec Matice hrvatske
Vijenac, br. 508 - 5. rujna 2013.
(Društvo)
PROŠLO STOLJEĆE OBILJEŽILA SU TRI VELIKA TOTALITARIZMA: FAŠIZAM, KOMUNIZAM I NACIZAM
Je li komunizam jednako zlo kao i fašizam?
Davorin Rudolf
Aktualna hrvatska vlast na Dan sjećanja evocira žrtve svih totalitarizama, ali nije kadra poimence navesti koji su to totalitarizmi bili. Komunizma nema
Prije desetak godina pisao sam u časopisima i novinama o velikim totalitarizmima dvadesetoga stoljeća. O dvojbama u nas jesu li komunizam, fašizam i nacizam – kao društvena praksa i dio naše sudbine – bili duboko tragični za svijet i Hrvatsku, ili među njima ima krupnih razlika? Prošlo je, evo, desetljeće, a u nas je još jednako aktualna ta važna politička, etička i moralna dvojba i tema. O njoj se piše i raspravlja različito. Odlučio sam stoga na stranicama [ib]Vijenca [/i]ponoviti svoja davna stajališta koja su, usprkos vremenu, analizama i brojnim istraživanjima u novije vrijeme, ostala neizmijenjena.
U nas je još dvojbeno veličanje pojedinih totalitarizama i njihovih simbola. Gotovo svi se slažemo s političkim i moralnim (po nekima i zakonskim) sankcioniranjem apologije i javnog propagiranja nacizma i fašizma. Drukčija su, međutim, stajališta kada je u pitanju komunizam. Pojedini političari i intelektualci, posebice naši postkomunisti, smatraju da nema valjanih osnova za poistovjećivanje doktrine, vlasti, režima i simbola komunizma s nacističkim i fašističkim. Njihovi se argumenti mogu sažeti u dvije tvrdnje. Prvo, doktrine nacizma i fašizma počivale su na državnoj ekspanziji i rasizmu, militantnom antisemitizmu, pogromu Roma, a konačni cilj komunističke političke filozofije jest humanizam, društvo pravde i jednakosti. Drugo, bivši je Sovjetski Savez zajedno s komunističkim pokretima u nekim europskim zemljama – uključujući partizanski pokret u Jugoslaviji – sudjelovao u Drugome svjetskom ratu na strani antifašističke koalicije, pa se ne može trpati u isti koš s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom.
Razlika između doktrine i prakse
Faktografija kazuje da su veliki totalitarizmi koji su obilježili dvadeseto stoljeće, fašizam, komunizam i nacizam, uzrokovali smrt i patnje milijuna ljudi, unakazili ljudske odnose i srozali civilizaciju. Nacisti i fašisti su, među ostalim, započeli Drugi svjetski rat u kojemu je poginulo 55–60 milijuna civila i vojnika. Računa se da je samo nacizam uzrokovao smrt oko 25 milijuna civila, dobrim dijelom u okupiranim zemljama. U državama, pak, u kojima su komunisti bili (ili još jesu) na vlasti (pa su se te države nazivale komunističkima) stradalo je u nemilosrdnoj „klasnoj borbi“, egzekucijama „narodnih neprijatelja“, „čistkama“, logorima i sl. oko 90 do 100 milijuna ljudi. Analitičari tvrde da su to minimalne aproksimacije, jer se istraživanja nastavljaju. Činjenice, dakle, kazuju da su sva tri totalitarizma uzrokovala tragedije golemih razmjera za čovječanstvo.
Slika:
Staljin i Ribbentrop u rujnu 1939. u Kremlju
A doktrine na kojima su totalitarizmi 20. stoljeća izrasli, jesu li one bile nevine? Barem neke od njih?
One su se, dakako, međusobno razlikovale. Ne mogu se staviti u istu razinu, primjerice, Hitlerov Mein Kampf i Marxov Kapital, fašistički korporativizam i radničko samoupravljanje. Razlikovale su se i koncepcije kasnoga jugoslavenskog „titoizma“, „eurokomunizma“ i istočnoeuropskog „realsocijalizma“ (komunizma u Aziji i afrokomunizma pogotovo). Bilo je razlika i između fašizma i nacizma, primjerice u tretmanu Židova. Ipak, nijedna od tih doktrina, ideologija i koncepcija nije bila nevina, jer su sva tri totalitarizma koja su na njima izrasla bila okrutna i tragična praksa, ostvareni totalitarni državni poreci,konkretni sustavi vlasti, režimi (osobito u ranim razdobljima nakon stjecanja vlasti, u bivšem Sovjetskom Savezu sve do zadnjih faza u postojanju te države). Uz razlike „i po podrijetlu i po sudbini“, imali su neka ista ili slična obilježja koja su doktrinarno bila jasno projektirana, obrazložena i pravdana: fetišiziranje države, veličanje vođe, diktaturu, masovne progone i egzekucije, policijski i partijski teror. Prohujali su i ovim našim prostorima poput pošasti pa nema obitelji u Hrvatskoj u kojoj netko nije stradao pregažen jednim od njih. Ovim ili onim. Zbog takva njihova ostvarenog učinka, zbog „sjećanja na teror“ u svijesti građana, svako javno veličanje bilo kojega totalitarizma, propagiranje doktrina na čijim su temeljima izrasli, zagovaranje režima koje su ti totalitarizmi kreirali ili inspirirali valja tretirati na isti način, jednako ih politički i moralno proskribirati.
Jasna stajališta demokratske Europe
Demokratska Europa odavna je rekla što misli o velikim totalitarizmima prošloga stoljeća.
U rezoluciji Europskoga parlamenta Europske Unije Europska savjest i totalitarizmi, donesenoj 2. travnja 2009, izričito su osuđeni fašizam, nacizam i komunizam. Jer su bili simboli smrti, diktatura i masovnoga nasilja. U rezoluciji je istaknuto da je europska integracija država odgovor na patnje koje su prouzročili Drugi svjetski rat i nacistička tiranija „koji su utrli put širenju totalitarizama i nedemokratskih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi“ .
„Europa se neće moći ujediniti ako ne bude sposobna postići zajednički pogled na svoju povijest, priznavajući nacizam, staljinizam, fašizam i komunističke režime zajedničkim nasljeđem i ako ne obavi poštenu i sveobuhvatnu raspravu o zločinima u prošlome stoljeću.“
U rezoluciji se, dalje, kaže da je Europski parlament uvjeren da je „krajnji cilj ostvarivanja i procjenjivanja zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi pomirba, a ona se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove“.
Europski parlament EU 23. rujna 2008. posebnom je deklaracijom proglasio 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i fašizma, koji valja komemorirati s dignitetom i nepristrano. Taj dan izabran je jer je 23. kolovoza 1939. u Moskvi ministar vanjskih poslova Sovjetskoga Saveza Vječeslav Molotov potpisao s njemačkim ministrom vanjskih poslova Joachimom von Ribbentropom ugovor o međusobnom nenapadanju. Tajnim protokolima uz taj ugovor Hitler i Staljin podijelili su interesne sfere u Europi i područja pogodna za osvajanje.
Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama (u Kanadi se rabi naziv „Dan obilježen crnom vrpcom“) poduprla je i Parlamentarna skupština Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) na sastanku u Vilniusu 3. srpnja 2009. (okuplja danas 57 država iz Europe, Sjeverne Amerike i Azije).
Slika:
Molotov potpisuje Pakt o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a 23. kolovoza 1939. Taj je datum poslije odabran kao Dan sjećanja na žrtve staljinizma i fašizma
Parlamentarna skupština Vijeća Europe (neovisne međunarodne organizacije osnovane 1949, koja danas obuhvaća 47 država Europe i Azije) u rezoluciji 25. siječnja 2006. istaknula je nužnost „međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ i pozvala sve komunističke i postkomunističke stranke da u svojim zemljama (ako to nisu učinile) ponovno procijene povijest komunizma i vlastitu prošlost te se distanciraju od počinjenih zločina totalitarnih komunističkih režima i osude ih bez ikakvih nejasnoća. Vijeće Europe i u nizu drugih dokumenata osudilo je sve totalitarizme prošloga stoljeća. Primjerice, u rezolucijama br. 1096 (iz 1996), 1495 (2006), 1652 (2009) i dr. U rezoluciji donesenoj 2009. istaknuto je da „Europa mora na jedinstven način suzbiti i bezrezervno osuditi sve oblike diktatorskih režima, poput onih nacionalsocijalističkih, fašističkih i totalitarnog komunizma“.
Veliki totalitarizmi dvadesetoga stoljeća osuđeni su i na drugim važnim međunarodnim skupovima. U Pragu je 3. lipnja 2008. donesena Deklaracija o zločinima komunizma, koju su potpisali eminentni europski političari i povjesničari, primjerice češki političar i pisac, predsjednik Češke od 1993. do 2003, Vaclav Havel i njemački predsjednik od 2012. Joachim Gauck te oko pedeset članova Europskog parlamenta EU-a.
U Varšavi je 23. kolovoza 2011. donesena Deklaracija o sjećanju na žrtve totalitarnih režima, a takvi su dokumenti usvojeni u Višegradskoj skupini, Vijeću EU za pravna i interna pitanja, brojnim vladinim i nevladinim institucijama i dr.
Parlament EU i Vijeće Europe dostavili su sve spomenute akte hrvatskome državnome vrhu, koji ih je prihvatio (Hrvatska je članica Vijeća Europe od 1996, a u vrijeme donošenja rezolucije Europska savjest i totalitarizmi bila je država kandidatkinja za punopravno članstvo). Na poticaj Vijeća Europe Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. donio je Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945–1990. Zanimljiva su tri ulomka u uvodnome dijelu u kojima se kaže:
„– Podsjećajući hrvatsku javnost – s osjećajem iskrenoga žaljenja, pijeteta i sućuti prema svakoj i svim nevinim i nemoćnim žrtvama jugoslavenskoga i hrvatskoga komunizma – na brojne zločine koji su u ime komunizma, klasne borbe i diktature proletarijata, počinjeni nad građanima današnje Republike Hrvatske i Hrvatima izvan Hrvatske;
– Zabrinuti zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj;
– Odlučni u nakani da učinimo sve kako se tragična prošlost zločina i povreda teških ljudskih prava u vrijeme totalitarnih poredaka ne bi nikad više ponovila.“
Deklaracijom Hrvatski sabor pridružio se „snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima“ i izrazio je „sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj, Europi i svijetu“.
Nakon donošenja toga dokumenta prestala su u nas službena izjašnjavanja o lijevome totalitarizmu. Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarizama i autoritarnih režima unesen je u popis naših spomendana, koji obilježavamo stidljivo, gotovo nezapaženo, osuđujući uglavnom zločine fašizma i nacizma.
Nastavek na sledečomu listu
Ljudevit Kaj:
Nastavek prethodnoga lista
Antifašizam i komunizam
U obranu komunističke vladavine u Europi, posebice u Hrvatskoj, osobito se aktivira antifašizam. Postkomunisti tvrde da su antifašizam i komunizam zapravo istoznačni društveni fenomeni pa se komunizam (a samim tim bivši Sovjetski Savez kao država, pokreti koji su bili oružano konfrontirani s nacifašizmom, a potaknuli su ih ili vodili komunisti, jugoslavenski, francuski i grčki primjerice) ne može svrstavati zajedno s fašizmom i nacizmom, niti se smiju zakonom zabranjivati komunistička obilježja. Ako se u nas treba nešto osuditi i politički sotonizirati, onda su to samo oni režimi koji su bili u ratu na strani Njemačke i Italije, primjerice ustaški. I njihovi simboli, naravno.
Uvjeravaju nas također da antifašizam nije završena i ostvarena povijesna pojava vezana uz razdoblje od 1919. (stvaranja borbenih fašističkih postrojbi) ili 1922. (postavljanja Mussolinija na čelo talijanske vlade) ili 1933. (dolaska Hitlera na vlast) do okončanja Drugoga svjetskog rata, već aktualna politička i ideološka vrijednost u Europi danas. Komunizam, pošto je jedna od sastavnica antifašizma, uživa trajno poštivanje i tretman na isti način kao i antifašizam.
Tako sročene teze nukaju na raspravu o antifašizmu: što je zapravo i kamo ga u povijesti smjestiti?
Antifašizam je prije svega bio antipod i negacija fašizma i nacizma. Pod tim terminom razumijeva se savez država i pokreta koji su u Drugome svjetskom ratu stvorili najveću vojnu alijansu u povijesti svijeta i suprotstavili se Njemačkoj, Italiji i Japanu.
Antifašizam je u raznim zemljama (Italiji, Austriji, Francuskoj, Španjolskoj i dr.) imao različite organizacijske oblike, a izvan Italije otpor fašizmu u svijetu najprije se pojavio u „domu roda hrvatskoga“, pitomoj i slobodarskoj Istri (seljaci u Proštini pobunili su se protiv fašizma u veljači 1921, a u travnju 1921. ustali su rudari Labinštine). Bitne su mu odlike bile antibarbarstvo, poraz i kažnjavanje agresora.
Valja, dalje, imati na umu da su se u antifašističkoj vojnoj alijansi stvorenoj tijekom Drugoga svjetskog rata – koja je nedvojbeno najvažniji povijesni reprezentant antifašizma – zajedno našli britanski premijer zakleti antikomunist Winston Churchill i službeno najveći prokomunist, sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin. Antifašistička koalicija je, prema tome, bila ideološki i politički, gospodarski i vojno, heterogena, samo je cilj bio isti – rušenje nacifašizma (na Dalekome istoku japanskoga imperijalizma). Velika Britanija, primjerice, nikada nije bila komunistička, ali jest antifašistička.
Slika:
Huda jama u Sloveniji. Masovna grobnica gdje leže ostaci vojnika i civlia koje su pobili Titovi partizani samo je jedan od pokazatelja pravog karaktera „socijalizma s ljudskim licem” u bivšoj Jugoslaviji
Pretvaranje u sektu, svojatanje i rezerviranje antifašizma samo za komuniste, postkomuniste i ljevičare lukava je smicalica ljevičarske ortodoksije i potkupljivih intelektualaca. Antifašizam nije i ne smije biti alibi za zločine komunističkih režima.
Partizanski rat i Domovinski rat
Ni jugoslavenski antifašistički partizanski pokret, koji su 1941. potaknuli i vodili komunisti, nije bio isključivo komunistički. Mnogi sudionici toga pokreta nisu ni znali što zapravo znači komunizam. Na otpor su ih potaknuli okupacija, njemački, talijanski, ustaški i četnički teror. U Dalmaciji, u kojoj je partizanski pokret bio najmasovniji, velik broj građana otišao je u partizane izazvan talijanskom okupacijom (u Splitu su usred grada bacane bombe na talijansku vojnu glazbu). Ponukan nacionalnim osjećajima, rodoljubljem i domoljubljem. Komunizam, kao ideologija i praksa, nije bio isključiv, a ni dominantan motiv masovnoga hrvatskog nacionalnog otpora osvajačima tijekom Drugoga svjetskog rata. To je jedna od specifičnosti partizanskoga pokreta u Hrvatskoj.
Ako se ta obilježja imaju na umu, onda su i partizanski rat 1941–45. i Domovinski rat 1991–96. bili slavni oružani otpori uljezima, osvajačima i njihovim protežeima i sljedbenicima. Naravno, svaki od njih u specifičnim društvenim i političkim prilikama i u različitim povijesnim razdobljima i na različitim ideologijsko-političkim podlogama. Ali, da nije bilo jednoga i drugoga, danas ne bismo imali samostalnu državu Hrvatsku.
Valja odgovoriti i na pitanje: je li antifašizam još aktualna društvena pojava i jedna od vladajućih političkih ili ideoloških vrijednosti u Europi?
Da bi postojao antifašizam – anti je latinski za protu – istodobno mora postojati fašizam ili nacizam (riječ fašizam udomaćila se kao sinonim za fašizam i nacizam). Danas u Europi fašizma u njegovu izvornom obliku nema. Nestao je u travnju 1945. s propašću Talijanske Socijalne Republike Salò (koju je Mussolini osnovao u sjevernome dijelu Italije nakon talijanske kapitulacije sredinom 1943). I njemački nacizam srušen je vojnim porazom Njemačke 8. svibnja 1945. Postfašisti i neofašisti u Italiji, primjerice, imaju drukčiji program od onoga koji sadrži Dottrina del fascismo iz 1932, a periferne skupine neonacista u Njemačkoj iz Hitlerova su programa baštinile, čini se, jedino simbole i grubo fizičko nasilje kao način borbe.
Uloga i status Sovjetskog Saveza
Ne smije se zaboraviti ni to da je jedan od stupova ratnog antifašizma (1941–45) bio bivši Sovjetski Savez (SSSR), koji je u vrijeme nacističkog poleta očijukao s Njemačkom. Rekli smo da je s fašističkom Njemačkom zaključio 23. kolovoza 1939. sporazum o nenapadanju, ali i tajni protokol o podjeli Poljske. Kad je Njemačka 1. rujna 1939. nasrnula na Poljsku, Sovjetski Savez je 17. rujna zaposjeo istočna poljska područja, Zapadnu Ukrajinu i Zapadnu Bjelorusiju i pripojio ih. S tih su prostora Rusi prognali, zatvorili ili uključili u prisilni rad oko milijun ljudi, trideset tisuća ih je smaknuto (Staljin je naredio da se pobiju gotovo svi poljski časnici zarobljeni 1939), a u logorima ih je umrlo 90–100 tisuća. Rusi su započeli 30. studenoga 1939. rat protiv Finske i pripojili dio finskoga teritorija (zbog te agresije SSSR je izbačen iz Lige naroda), a 17. lipnja 1940. okupirali su baltičke republike Latviju, Estoniju i Litvu. U ime antifašizma te se činjenice ne mogu prešutjeti. Stoga Staljinovo paktiranje s Njemačkom do napada Njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. i ruski model komunizma valja lučiti od antifašističkoga vojnog savezništva skovana radi potiranja nacifašizma. Staljinizam je bio model doktrinarnog i praktičnog ruskog komunizma, politika i oblik državne vlasti u Sovjetskom Savezu, a antifašizam velika svjetska vojna koalicija. Kad bi antifašizam i danas bio važeća ideologija, politička filozofija ili aktualna europska vrijednost, kamo bismo strpali staljinizam? Pod tepih? Kako?
Antifašizam je, prema tome, povijesni fenomen na čijim je osnovnim vrijednostima, ciljevima i postignućima – rušenju mračnih totalitarnih osvajačkih režima – građen novi međunarodni poredak nakon Drugoga svjetskog rata i utemeljena, uz oslonac na ostale povijesne tečevine, neovisna i samostalna država Hrvatska. Komunizam (lenjinizam, boljševizam, staljinizam), koji se u Europi urušio 21. prosinca 1991. s raspadom SSSR-a, jedan je od tri velika povijesna totalitarizma koji su obilježili prošlo stoljeće.
Motiv borbe protiv veličanja triju velikih totalitarizama 20. stoljeća nije u strahu od njihove restauracije jer su povijesno neuspjeli i potrošeni modeli, već u sprečavanju i suzbijanju uporabe autoritarnih, diktatorskih i totalitarnih metoda vladanja bilo koje sadašnje ili buduće vlasti ili organiziranih političkih (stranačkih, partijskih) snaga.
Zašto dio hrvatske ljevice prešućuje zločine komunizma?
Na kraju, valja mi odgovoriti zašto u nas dobar dio ljevice još prešućuje zločine i brani povijesno profaniran i osuđen model totalitarnog komunizma 20. stoljeća, usprkos apelima demokratske Europe i deklaraciji Hrvatskoga sabora iz 2006? Odgovora ima više.
Najprije, jedan sloj naših građana uživao je dobrobiti komunističkoga sustava u Jugoslaviji pa je prirodan njihov žal za prošlim vremenima. Dalje, čelnici svih država stvorenih na području bivše Jugoslavije, osim u Bosni i Hercegovini, bili su djeca komunizma. Sada su u stupovima aktualne vlasti, slikovito kazano, njihova djeca. Njima je nepodnošljivo osuđivati sustav uz koji su – makar i samo hereditarno – gustim nitima toliko vezani.
Valja na umu imati i prilike u međunarodnoj zajednici. U Europi, u svakome širemu društvenom pokretu, komunističko društvo poima se kao idealna zajednica u kojoj vladaju jednakost i pravda. Marxova idila jednakosti ljudi nešto je u što valja vjerovati i za što se čovjek mora boriti. Arhivi i svjedočanstva nedvojbeno kazuju koliko su goleme bile žrtve „crvenoga totalitarizma“, ali nepokolebljivi privrženici ideje komunizma u to ne vjeruju. Relativiziraju podatke ili ponavljaju stare Lenjinove i Maove fraze opravdanja.
Da je još živa apologija komunizma, kazuju rezultati glasanja prilikom usvajanja dokumenata o osudi zločina komunizma: u Europskome parlamentu Deklaracija o europskoj savjesti i totalitarizmu donesena je s 533 glasa za, 44 protiv i uz 33 suzdržana glasa, u OESS-u se prilikom izglasavanja osude komunističkog totalitarizma usprotivilo izaslanstvo Rusije, u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe 25. siječnja 2006. preporuka vladama o načinu na koji će osuditi zločine totalitarnih komunističkih režima nije dobila potrebnu većinu (jedan od službenih predstavnika Hrvatske bio je predložio amandman da se u preporuci jasno razluči komunizam od fašizma) itd.
Pošto je utroba iz koje su rođeni mračni režimi još plodna, a novija povijest Sirije, Egipta, Ruande, Libije i nekih drugih država kazuje da je praksa masovnog umiranja još živa, za suzbijanje svih totalitarizama – posebice fašizma, komunizma i nacizma – i odavanja počasti njihovim žrtvama u svakome je društvu ponajprije odgovorna demokratska javnost, intelektualna elita, znanstvene, kulturne, sveučilišne i religijske institucije. Aktualna hrvatska vlast na Dan sjećanja evocira žrtve svih totalitarizama, ali nije kadra poimence navesti koji su to totalitarizmi bili. Komunizma nema. Hrvatska socijaldemokracija još čeka svoga Willyja Brandta.
http://www.matica.hr/vijenac/508/Je%20li%20komunizam%20jednako%20zlo%20kao%20i%20fa%C5%A1izam%3F/
Ljudevit Kaj:
Sim.pa(r )tizanti (kokod)aktualne vlasti:
--- Citat: ---crkva u Hrvata je na sasvim drugom kanalu
--- Kraj citata ---
Daklem, sim.pa(r )tizant (kokod)aktualne vlasti ne samo da zna da su kosti (i) slug Božje pohitane v kanale (jarke, jame, ..), neg zna i to de su iste «pospravlene» (v neke druge kanale, a ne one do sad znane).
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Morti e vivi
(mrtvi i živi)
Morti Vivi(ane), morti morti( v jame)
Morti buJU, morti nebuJU
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Venec Matice Hrvatske
Vijenac, br. 510
Povijest
Stručnjaci o komunizmu: Objavljen Zbornik Represija i zločini komunističkog režima u Hrvatskoj
Daleko od osude komunizma
Karlo Paljug
Šesnaest povjesničara, sociologa, demografa, teologa i politologa progovara o naravi komunističke represije i zločina počinjenih na području Hrvatske i bivše jugoslavenske države
Kao što se s pravom u ovim današnjim danima komunistički djelatnici boje dosega pravnih instrumenata Europske Unije (slučaj Perković i europski uhidbeni nalog, npr.), tako se trajno pokušava zatvoriti pristup arhivima.
Kad je Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945–1990, prvi je put počelo pravno i institucionalno razračunavanje s komunističkim režimom. I prije toga znanstvenici su načeli temu komunističkog terora u bivšoj Jugoslaviji, a nekadašnji disidenti objavljivali svoje memoare. No i nakon saborske Deklaracije, odnos prema komunističkoj prošlosti nije naišla na suočavanje s njom, a kumrovečka okupljanja i dalje su isticala neprimjerene simbole i pokušavala negirati faktografiju. Deklaracija, kao formalni akt koji se koristi pri potvrđivanju veoma važnih principa, no koji, ako nema obvezujući učinak, nije ništa više nego „mrtvo slovo na papiru“, sama navodi da je vrlo niska svijest javnosti bivših komunističkih zemalja, pa i hrvatske javnosti, o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. A oni su uključivali pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnoga fizičkog i psihičkog terora, progone na etničkoj i vjerskoj osnovi i tako dalje.
Slika:
Komunistički teror nakon ratnih strahota – poslije Bleiburga mnogi su patili na Križnim putevima
Matica hrvatska bila je jedna od institucija koja je patila pod komunističkim režimom. Bio je zabranjen njezin rad, a članovi su uhapšeni. Zbog takve represije Matica hrvatska vrlo je zainteresirana za proces istraživanja komunističkih zločina. Zbog toga je 2011. održan znanstveni skup Represija i zločini komunističkog režima u Hrvatskoj, a 2012. izdan je i zbornik radova pod istim naslovom. U njemu šesnaest povjesničara, sociologa, demografa, teologa i politologa progovara o naravi komunističke represije i zločina počinjenih na području Hrvatske i bivše jugoslavenske države. Zanemarivanje tih zločina, što smo doživljavali dosad, ili umanjivanje njihova značenja ovim zbornikom postaje problematično, jer se faktografski podaci potkrepljuju znanstvenom analizom i metodama primijenjenim na temelju arhivskih podataka.
Od verbalnoga delikta
do smrtne presude
Zbornik dobrim dijelom pokriva stanje u prvim godinama postojanja Titove države, kao i kraj Drugoga svjetskog rata. I svakodnevni život u totalitarnoj državi ima svoju zločinačku kategoriju. Ljubomir Antić to opisuje u prilagođavanju ljudima novim prilikama, što završava u licemjerju i korupciji, prema krilatici „snađi se, druže“. Antić analizira „preodgoj“ te utjecaj novih prilika (podobnost bračnog partnera, imena djece, pojava dvostrukog odgoja npr.) na život obitelji. Isto tako provodi analizu „verbalnih delikata“ i „moralno-političke podobnosti“ kao osnovicu ugnjetavanja i okosnicu izgradnje slabašnog građanina, odnosno komunističkog podanika. Takva represija proistjecala je iz vojnih i državnih tijela proisteklih iz ratne Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), koja je nakon pobjede odnos prema drugima temeljila na odmazdi i osveti, protjerivanju Nijemaca te rješavanju nacionalnih pitanja, kako to obrađuje povjesničar Zdenko Radelić. On isto tako obrađuje Oznu, tijelo koje je provodilo ubojstva i pljačke bez odluke sudova te pojavu kršenja načela kaznenoga postupka – nullum crimen sine lege (1944/45).
Stvarni broj poginulih u Drugome svjetskom ratu i poraću i dalje nije točno utvrđen, iako povjesničari i demografi, među njima i Vladimir Geiger, pokušavaju utvrditi najtočniju procjenu. Geiger se koristi historiografskim, demografskim i viktimološkim radovima u kojima razlučuje koliko je stradalo vojnika i civila te kojim su nacionalnim/etničkim, vjerskim i političkim skupinama pripadali. Navodi brojne statističke podatke i kvazipodatke. Tako npr. broj ljudi stradalih u Drugom svjetskom ratu varira od približno 600.000 (po podacima Komisije za popis žrtava rata Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije 1964) pa sve do astronomske brojke od 1,7 milijuna (izjava Josipa Broza Tita 1945). Također se obrađuju podaci o broju poginulih u logorima Jasenovac i Stara Gradiška, gdje se broj poginulih u Jasenovcu kreće od 85.000 (V. Žerjavić) pa do 700.000 (Enciklopedija Jugoslavije, 1971). Isto tako navodi se broj poginulih u Bleiburgu, gdje su također goleme oscilacije u broju žrtava, po G. J. Prpicu više od milijun, dok kod M. Portmanna ta brojka iznosi oko 80.000. Kao podatke koji su vjerojatno najbliže istini, autor navodi statističke izračune B. Kočovića (1985) i V. Žerjavića (1989), koji se neznatno razlikuju u nacionalnoj/etničkoj i regionalnoj strukturi, dok se u stvarnom broju stradalih i broju demografskih gubitaka malo razilaze.
Slika:
Ur. Zorislav Lukić, izd. Matica hrvatska, 2012.
Procjenu ukupno stradalih žrtava trebala je napraviti i Zemaljska komisija za ratne zločine okupatora i njihovih pomagača, ali Martina Grahek Ravančić u svom prilogu objašnjava da je Komisija zapravo bila instrument novoga režima.
Snažna propaganda bila je okosnica komunističke vlasti. Jure Vujić progovara o tome kako su intelektualni i dogmatski izvori ideološkoga komunističkog diskursa bili upotrebljavani na legitiman i intelektualan način u pripremi komunističkih zločina. Upravo takav ideološki oblak, koji je bio okosnica mladenačke i lijeve akademske pobune 1968. u zapadnim demokracijama, omogućio je današnje relativiziranje ili nijekanje komunističkih zločina, smatra Vujić. Nadalje, Vujić razlučuje da su za lijeve intelektualce pseudohumanističke i emancipacijske vrijednosti pomogle u isticanju komunizma kao ideologije s dobrim namjerama, upravo one ideologije koja je u ime popularne demokracije i diktature proletarijata provodila masovne zločine. To nasilje opisuje i austrijski povjesničar Michael Portmann, i to u razdoblju između 1944. i 1946, kad je KPJ transformirala Jugoslaviju politički i ekonomski, a neistomišljenike zatvorila ili prognala.
U tim danima jedna od najdinamičnijih institucija koja se odupirala komunističkom jednoumlju bila je Katolička crkva. Život Crkve prije Drugoga svjetskog rata bio je praćen mnogobrojnim tiskovinama, ali komunistička vlast sve ih je zabranila – tako Biskupska konferencija Jugoslavije 22. rujna 1945. u pastirskom pismu objavljuje da, od nekih sto časopisa prije rata, danas ne izlazi nijedan. Tek 1960. s liberalizacijom novinarstva omogućuje se i prostor za crkveni tisak. Glas Koncila bio je jedini list u komunističkoj Hrvatskoj koji se svjetonazorski razlikovao od svih drugih medija pod kontrolom i utjecajem KPJ i Saveza komunista.
Od Istre do Vukovara
Zbornik donosi mnogo individualnih i lokalnih iskustava što opisuju život i sudbine onih koji su postali neomiljeni u komunističkom društvu. Tako Mato Artuković uzima primjer sudskog procesa profesorima i bogoslovima đakovačkog sjemeništa 1959/1960, kako bi prikazao kako se sudilo u komunizmu. Darko Dukovski piše o represiji, nezakonitosti i zločinima vojnih i civilnih organa vlasti u hrvatskom dijelu Istre u poratnih pet godina. Snažna represija u Istri bila je tim veća što Istra još od Prvog svjetskog rata nije bila u sastavu Hrvatske (i Jugoslavije), pa su na meti bili bivši ratni neprijatelji, ratni zločinci, kolaboracionisti, fašisti, ideološko-politički i nacionalni neprijatelji, među njima i oni koji su se snažno opirali talijanskom fašizmu i iredentizmu. Razlog toj brutalnosti bio je taj što narodna vlast nije u cijelosti bila komunistička, iako pod nadzorom partijskih struktura. Kraj Drugoga svjetskog rata odnio je žrtve i na zadarskom području. Zlatko Begonja istražuje komunistički teror i zločine u Zadru od 1944. do 1946. U tim godinama nisu bila rijetka zastrašivanja, likvidacije pojedinaca i stalna aktivnost komunističke obavještajne zajednice Ozne. Posebno dugu represiju bilježi Ivica Lučić nad hercegovačkim Hrvatima, i to kao cjelini, pa i ako su neki među njima bili pristaše i suradnici nove vlasti. Kao žrtve pali su zarobljeni hrvatski vojnici, ali i brojni svećenici, a za razliku od nekih drugih krajeva, ovdje se intenzitet nasilja smirivao, da bi se poslije opet povećao. Kad je probijena Srijemska fronta 12. travnja 1945, a Vukovar oslobođen, oslobođen je i boljševički bijes prema vukovarskim obiteljima, a o ishodima, razmjerima i akterima komunističkog terora u Vukovaru pišu u zborniku Dražen Živić i Mirko Kovačić.
Ove podatke ne mogu sakriti oni koji se plaše otvaranja arhiva. Kao što se s pravom u ovim današnjim danima komunistički djelatnici boje dosega pravnih instrumenata Europske Unije (slučaj Perković i europski uhidbeni nalog, npr.), tako se trajno pokušava zatvoriti pristup arhivima. Vasko Simoniti raspravlja o razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata u Sloveniji, kada su Slovenci iskusili sustavno uništavanje države i uspostavljanje diktature. Komunistička partija Slovenije opstala je do proglašenja nezavisnosti, a komunistički kadrovi samo su nastavili sudjelovati u demokratskoj strukturi putem novih stranaka. Njihovo suočavanje s prošlošću nije teklo dobro. Nakon što je ljevica 2008. ponovno došla na vlast, krenula je u preuveličavanje komunističkih simbola i zaprečivanje pristupa ranije dostupnoj arhivskoj građi, a znanstvenicima je bilo onemogućeno da istražuju djelovanja nekadašnje tajne komunističke političke policije i drugih organa vlasti. Simoniti odlično opisuje i referendum kojim je spriječen zakon koji bi ograničio dostupnost arhivske građe, što je potvrdio slovenski Ustavni sud, a također je jasno izrazio da je imenovanje ulice po maršalu Titu protuustavno. Slovenija je time pokazala jasno razgraničavanje prema diktaturi, što je uostalom vidljivo i drugdje po Srednjoj Europi. U Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj provedena je lustracija, a Vedran Obućina opisuje taj složeni proces i smatra da je lustraciju potrebno provesti odmah nakon uspostavljanja demokratskoga poretka, jer u protivnom lustracija može biti težak izazov unutar kojega se mogu pojaviti međusobne dnevnopolitičke borbe.
Ivo Banac govori o kontinuitetu komunističkih zločina na području Hrvatske od 1971. s poveznicom sve do današnjih dana, prozivajući osobe iz današnjeg javnopolitičkog života. Pokazuje zanimljiv dio razgovora Tita i Leonida Brežnjeva nakon što je plan za likvidaciju reformnog pokreta u Hrvatskoj postavljen: „Ja uvijek kažem – dobro je, mi smo svršili rat, mi poslije rata nismo nikome skidali glavu. Što je bilo za vrijeme rata svršili smo, ali poslije rata to nismo radili, nego je sve išlo preko suda. A vidite sada kada se usavršava demokratizam, digli su glave šovinisti, ima ih kod svih i mogu brbljati svašta. Evo, na primjer hrvatski šovinisti su nam ubili ambasadora, a Švedska, demokratska zemlja, dozvoljava da oni tamo žive i rade. To danas čak ni Zapadna Njemačka ne dozvoljava, ona ih je malo pritisnula.“ Banac pokazuje odnos određenih političara spram žrtava u masovnim grobnicama te daje primjer Španjolske i izjave njihova ministra unutarnjih poslova Alfreda Pereza Rubalcaba („nijedno ljudsko biće ne smije biti pokopano u jarku“), što kod nas nije samo daleko od primjene već i od shvaćanja, jer kod nas se masovne grobnice „otkrivaju“ u određenim razdobljima i tako niz godina bez prestanka.
Zvir:
http://www.matica.hr/vijenac/510/Daleko%20od%20osude%20komunizma/
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Vivi. ane – VIS Jane
VIS "Jane" na Smotri folklora, 09:42
VIS "Jane" na Smotri folklora
Ljudevit Kaj:
Le.leks sebra
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Venec Matice Hrvatske
Vijenac, br. 510
Naslovnica , O tome se govori
VRUĆA POLITIČKA JESEN: LEX PERKOVIĆ I UVOĐENJE ĆIRILICE U VUKOVARU
Hrvatska – podijeljena zemlja
Piše: Jure Vujić
Ironija sukoba zbog lex Perković leži u tome što se u višegodišnjem mukotrpnom procesu pridruživanja Uniji Hrvatska nikada nije na tako radikalan način suprotstavila zahtjevima EU, a pogotovo u pogledu ozbiljnih pitanja od nacionalnog interesa (sjetimo se ucjena Haškoga tribunala, pitanja granice sa Slovenijom…), kako se danas suprotstavlja Bruxellesu
Još se ne zna kakav će biti epilog lex Perković i sukobljavanja s Unijom, ali jedno je sigurno: Perkovićev slučaj otvara povijesnu priliku za uvođenje i primjenu prikladnoga šireg zakona o lustraciji, čije modalitete treba definirati, koji bi ne samo na simboličnoj razini nego i na društvenoj i institucionalnoj razini konačno omogućio potrebne rezove za saniranje komunističke prošlosti i poput karcinoma odstranio one udbaške relikte koji koče slobodarski, demokratski i generacijski zreo razvoj društva.
Ova će jesen zasigurno biti u znaku društvenog nezadovoljstva zbog raskoraka između „legalne zemlje“ i „realne zemlje“, naime u znaku dubokog nerazumijevanja između političkih i zakonskih poteza legalne političke elite te očekivanja i volje stvarnog, legitimnoga hrvatskog naroda. Primjena zakona o europskom uhidbenom nalogu, kao i uvođenje ćirilice u Vukovaru, dobro ilustriraju tu bipolarizaciju društveno-političke zbilje.
U prvom su redu svakako nategnuti odnosi između Bruxellesa i Hrvatske glede tzv. lex Perković. Neki u toj ustrajnosti i tvrdoglavosti političke elite u dvoboju s Unijom vide neočekivanu bizarnost ili pak političko samoubojstvo, ali zapravo je ta ustrajnost zaslužna za razotkrivanje pravoga lica naše političke zbilje, obilježene dubokom ukorijenjenošću relikata udbaških struktura koje premrežavaju čitavo hrvatsko društvo, kao i državne institucije. Neki već govore kako je Hrvatska pobijedila u ratu, ali je politički izgubila u miru – čisto sumnjam da su se hrvatski branitelji borili za opstojnost udbaške moći u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj. Ironija svega toga jest da se u višegodišnjem mukotrpnom procesu pridruživanja Uniji Hrvatska nikada nije htjela na tako radikalan način suprotstaviti zahtjevima Unije, a pogotovo u pogledu ozbiljnih pitanja od nacionalnog interesa (sjetimo se ucjena Haškoga tribunala, pitanja granice sa Slovenijom...), kako se danas suprotstavlja Bruxellesu u pogledu europskoga uhidbenog naloga čija bi primjena trebala biti čisti automatizam, a ne temelj politiziranja koje bi moglo ozbiljno ugroziti međunarodni ugled hrvatske države.
Slika:
Hrvatska mora sanirati nasljeđe bivšega komunističkog mentaliteta i rješavati pitanja nacionalnih manjina bilateralnim sporazumima
Menadžeri i udbaši
Ali pobjeda u Domovinskom ratu i Tuđmanova ujediniteljska sintagma i imperativ „nacionalnog izmirenja“ stavili su pod tepih jedno od ključnih društveno-političkih pa i moralno-socioloških pitanja Hrvatske, a to je saniranje komunističke prošlosti. Zato ne iznenađuje da je na površinu kao iz kanalizacije isplivao čudni model institucionalnog upravljanja. Riječ je o modelu tzv. paradržavnoga podzemlja koje tvori sprega između gospodarsko-menadžerskog i političko-udbaškog miljea, što mimo generacijskih kategorija manipulira i upravlja segmentima gospodarstva, politike i medija. Iz njega povremeno na površinu izbiju stanovite disfunkcije i kvarovi, poput puknute odvodne cijevi. Perkovićev slučaj paradigmatski je primjer takva puknuća, kojemu je uzrok dugogodišnje izbjegavanje suočavanja s vlastitom udbaško-komunističkom prošlošću i saniranja istog strukturalnog nasljeđa potrebnim zakonskim alatom i prikladnim zakonom o lustraciji.
Takav naslijeđeni sustav upravljanja više sliči močvari isprepletenih gospodarskih, bankarskih, političkih, rodbinskih i medijskih interesnih mreža koje su se u tranzicijskom razdoblju dobro održale i samo reciklirale u nove hrvatske demokratske državne strukture. Pa nije ni čudo da Zvonko Bušić nije mogao opstati u takvoj mentalnoj i društvenoj močvari ili pećini, kako je sam govorio.
Još se ne zna kakav će biti epilog lex Perković i sukobljavanja s Unijom, ali jedno je sigurno: Perkovićev slučaj otvara povijesnu priliku za uvođenje i primjenu prikladnoga šireg zakona o lustraciji, čije modalitete treba definirati, koji bi ne samo na simboličnoj razini nego i na društvenoj i institucionalnoj razini konačno omogućio potrebne rezove za saniranje komunističke prošlosti i poput karcinoma odstranio one udbaške relikte koji koče slobodarski, demokratski i generacijski zreo razvoj društva.
Također bi se trebalo razmišljati i o inicijativi službenoga raspuštanja Udbe i njezino stavljanje izvan zakona. U tom bi smislu bilo poželjno da Hrvatski sabor na svečanoj sjednici putem deklaracije proglasi bivšu Udbu zločinačkom organizacijom i minutom šutnje oda počast svim njezinim žrtvama u domovini i u inozemstvu. Naime, zanimljivo je da su sve postkomunističke zemlje nakon pada Berlinskoga zida i raspada komunističkog sustava službeno proglasile nelegalnima i raspustile sve bivše zloglasne političke tajne službe, poput rumunjske Securitate, koja je 1990. službena raspuštena, a iste je godine uspostavljeno Nacionalno vijeće za proučavanje arhiva Securitate. U Njemačkoj je istočnonjemačka STASI službeno raspuštena 1989, a 1991. izglasan je zakon o dosjeima STASI-ja koji omogućuje svakom građaninu uvid u vlastiti dosje.
Do danas u nas ni desnica, a pogotovo ljevica, nisu bile sklone provesti zakon o lustraciji jer su i jedna i druga od devedesetih godina zbog klijentelističkih interesa šutjele o recikliranim udbaškim mrežama. Hrvatska se treba suočiti s komunističkom prošlošću ne samo na simboličnoj razini, nego treba imati političke elite koje će u djelo provesti strukturalno i institucionalno saniranje postjugoslavenskog nasljeđa. To konkretno znači stati na kraj fenomenu kadrovske unutarnje kanibalizacije, odnosno rastvaranja novonastalih demokratskih ustanova destruktivnim djelovanjem bivše komunističke nomenklature koja se reciklirala i postavila u današnje liberalne institucije. Jednako tako treba uspostaviti nov institucionalni sustav kroz koji će se filtrirati i obučavati državničke elite prema kriteriju državotvorne odanosti i meritokracije, a ne prema kriteriju bilo kakve stranačke, klijentelističke ili političke podobnosti.
Također treba imati na umu da je opstanak udbaških struktura omogućila brojnost njezinih članova te velika rasprostranjenost i organiziranost. Danas u Hrvatskoj prema službenim podacima ima 43.557 partizanskih umirovljenika, 16.125 bivših milicajaca i udbaša, 1.540 bivših pripadnika JNA te 382 ostala komunistička funkcionera. Udba nije bila obično državno tijelo, nego proširena međurepublička horizontalna i vertikalna struktura koja je zahtijevala velik broj činovnika, logistiku, materijalna i financijska sredstva. Istodobno je u inozemstvu, u raznim jugopoduzećima i centrima, imala ispostave. Stoga nije ni čudo da više od 10.000 ljudi još prima mirovinu koja se vodi pod kategorijom „razni poslovi“. Također ne treba zaboraviti ni brojne Udbine suradnike u medijima, kulturi, u znanosti, na fakultetima, pa i brojne doušnike koji su fušali za Udbu.
Mijenjati zakon o manjinama
Drugi trenutak koji je početkom rujna uznemirio hrvatsku javnost prisilno je uvođenje ćirilice u Vukovaru, događaj kojim se još jednom potvrđuje dubok jaz i nerazumijevanje između naroda i države.
Nastavek / zvir:
http://www.matica.hr/vijenac/510/Hrvatska%20%E2%80%93%20podijeljena%20zemlja/
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Vivi.ane – VIS Jane
Tatiana Cameron Tajči & Jane - Črlena hiža (Krapina 2012) Nove popevke .HQ, 04:28
Tatiana Cameron Tajči & Jane - Črlena hiža (Krapina 2012) Nove popevke .HQ
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju