Autor Tema: Nekomunisti v hrvatskomu pokretu otpora 1941.-1945. (HSS, ...)  (Posjeta: 3927 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Nekomunisti v hrvatskomu pokretu otpora 1941.-1945. (HSS, ...)
« : Svibanj 24, 2013, 09:27:25 poslijepodne »
Venec (Vijenac) Matice hrvatske, 
broj 488, 15. studenoga 2012.


Nekomunisti u hrvatskom pokretu otpora:
Hrvatska seljačka stranka (I. dio)

Tajni plan za HSS


Piše: Zorislav Lukić

Komunistička partija Hrvatske je – ne bi li HSS privoljela na suradnju – privremeno bila odustala od svoje radikalne revolucionarne jugoslavenske retorike i naglasak stavljala na nacionalni, hrvatski karakter pokreta otpora


Oni koji u javnosti ističu pozitivne strane komunizma često kao argument za to navode njihove zasluge za svrstavanje hrvatskih antifašista na pobjedničku stranu u Drugom svjetskom ratu. Prije svega, potrebno je raspraviti smisao i značenje te tvrdnje gledajući odnos kategorije pobjednika u odnosu na pravednost. Oni koji ističu da je samo po sebi pozitivno biti pobjednikom u ratu zaboravljaju da nisu svi ratni pobjednici u svjetskoj povijesti ujedno bili i pravednici. Prema tome, terminologiju u ovome slučaju nužno je ispraviti i govoriti o pravednoj ratnoj strani, a ne (isključivo) o pobjedničkoj. Saveznici su povijesno prije svega važni kao strana pravde u odnosu na osovinsku stranu nepravde.

Koja je pak tako velika korist bila od svrstavanja na pravednoj, pobjedničkoj strani u tome velikom ratu? Gledajući s današnje distance, život u (svim) zemljama koje su bile na pobjedničkoj strani nakon Drugoga svjetskog rata nije bio kvalitetniji od života u (nekim) poraženim zemljama. Kvalitetan život donijela je i (ili uglavnom) demokracija, a ne samo pobjeda. Ruski obični građani kao pobjednici desetljećima su patili, a Finci kao poraženi vodili su pristojan život. Pobjeda nije ujedno ili jednoznačno uvjetovala i napredak, a poraz propadanje. Poljska i Čehoslovačka s pobjedničke strane u sovjetskom su koncentracijskom logoru završile jednako kao i poražene Mađarska, Bugarska i Rumunjska. Pa gdje je onda ta „epohalna prednost“ pozicije pobjednika u odnosu na „krivnju“ poraženih u Drugom ratu? Zapravo je svako generalno zaključivanje u tome pitanju vrlo lako osporiti. Hrvatskoj je pobjeda, svakako, donijela višedesetljetnu političku i drugu podređenost Srbiji i nebrojene mrtve.

No znatno je važnije pitanje jesu li komunisti stvarno jedini politički i vojni čimbenik koji je Hrvate svrstao na pravednu stranu, odnosno koliki je u hrvatskom antifašizmu udio komunista a koliki onih drugih. Prije svega, KPH na napad Sila osovine na Jugoslaviju u travnju 1941. otporom nije reagirala odmah. Izvori govore čak i o tome da je bila spremna prihvatiti činjenicu raspada Jugoslavije i samostalnog djelovanja u NDH. Tako je sekretar KPH Vladimir Bakarić u svibnju 1941. na savjetovanju vrha KPJ u Zagrebu samokritički govorio o „nepokretnosti“ (zbog „oportunističke tradicije“) komunista u Hrvatskoj tijekom kratkotrajnoga njemačko-jugoslavenskog Travanjskog rata 1941. To znači da komunisti u početku rata Nijemcima nisu pružili otpor. Josip Broz Tito je pak, također u svibnju 1941, napisao članak za partijski list Srp i čekić pod naslovom Zašto smo u sastavu KPJ u kojem je prigovorio hrvatskim komunistima jer im „nije jasno zašto smo mi komunisti u Hrvatskoj, tj. naša Komunistička partija Hrvatske, još uvijek u sastavu Komunističke partije Jugoslavije“. Dakle, sa sigurnošću možemo govoriti o tome da Komunistička partija Hrvatske otpor Osovini nije organizirala u prvom mahu te da je čak kalkulirala s mogućnosti odvajanja od KPJ-a.

Osim toga, njemački plan za Hrvatsku predviđao je formiranje države pod vodstvom Vlatka Mačeka i HSS-a, ali on je to odbio, čime je sebe i stranku svrstao na antifašističku stranu u vrijeme kada su komunisti još kalkulirali očekujući direktive iz Moskve. Maček je svoj antifašizam dokazao gotovo tri mjeseca prije Tita. Zbog toga je cijeli rat bio interniran, a HSS zabranjen.
 

Poziv na suradnju

No nije sporno da je KPH nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. učinio najviše na pokretanju antifašističkoga pokreta otpora u Hrvatskoj. (Odlučujem se za termin pokret otpora zbog toga što je široko prihvaćen, za razliku od komunističkog termina Narodnooslobodilačka borba.) Nije ipak istina da ga je vodila sama. Komunistička partija Hrvatske ubrzo je shvatila da ne može sama, a direktivu o potrebi objedinjavanja svih snaga dobili su i iz Moskve, pa je već u srpnju uputila proglas radnicima, seljacima, inteligenciji, svim domoljubima, pristašama HSS-a i SDS-a: „Komunistička partija Hrvatske vas sve poziva, da se udružimo u jedinstveni nacionalno-oslobodilački front za odlučnu borbu za naše nacionalno oslobođenje (…) Neka vam ne smeta različitost naših pogleda na svijet, nacionalna ili vjerska pripadnost – prepustimo da oslobođeni narod sam riješi sva ta pitanja (…) Ne vjerujte podloj laži naših zajedničkih neprijatelja, da se Komunistička partija bori za uspostavu versajske Jugoslavije i ponovnu prevlast srpske gospode. Ne! Narod ima sam odlučiti kako će živjeti.“ (Ivan Jelić, Komunistička partija Hrvatske 1937–1945, Zagreb 1981.)

U prvom broju Biltena Glavnog štaba narodnooslobodilačkih odreda Hrvatske u kolovozu Tito piše: „Osnovna slabost narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj jeste u slijedećem: naprednim narodnim borcima u Hrvatskoj još nije uspjelo uvući u tu borbu hrvatsko stanovništvo sela i grada koje mrzi omraženog agenta Pavelića i njegove gospodare (…) Pristalice HSS-a moraju biti uvučene u tu borbu protiv okupatora i njihovog agenta Pavelića radi oslobođenja hrvatskog naroda od tiranije.“ Naime, otpor komunista 1941. imao je jako malo uspjeha i svodio se na ograničene gerilske diverzije. Slabost otpora priznao je poslije i sam Bakarić, a tvrdio da je to bilo zbog „manevara koje je hrvatska buržoazija poduzimala“. Komunisti su tada bili svjesni da bez vojnog ojačavanja nemaju nikakve šanse za ozbiljnije vojne uspjehe, ali ni za pomoć Saveznika. Tito je tako 27. rujna na savjetovanju Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije održanu u Stolicama (Srbija) konstatirao: „Slabost partizanskog pokreta u Hrvatskoj je u tome što obuhvaća srpsko stanovništvo na Kordunu, u Lici itd. a međutim vrlo mali broj Hrvata-seljaka.“ (Fikreta Jelić-Butić, Hrvatska seljačka stranka, Zagreb 1983.) Partija je morala zbog toga na otpor pozvati i ostale hrvatske političke grupacije, u prvom redu pasivizirani HSS, koji su, uostalom, ustaše 11. lipnja 1941. zabranile, pa je djelovao u ilegali. Osim toga, predsjednik HSS-a Vladko Maček tada je bio interniran, prvo u Jasenovcu pa u Zagrebu, a drugi su članovi vodstva također često bili zatvarani pa je stranka djelovala u gotovo nemogućim okolnostima.

Partija je – ne bi li HSS privoljela na suradnju – privremeno odustala od svoje radikalne revolucionarne jugoslavenske retorike, i naglasak stavljala na nacionalni, hrvatski karakter Pokreta. U rujnu 1941. primjerice CK KPH u proglasu upućenu HSS-u poručuje: „Komunistička vas partija poziva u borbu da zajedno istjeramo iz naše napaćene zemlje strane okupatore, da svrgnemo njihovu marionetsku vladu. Komunistička vam partija u toj borbi bratski pruža ruku i traži od vas, da se sjetite svojih svijetlih tradicija, svijetlih tradicija Hrvata, sjene velikog Matije Gupca, Radićeve borbe, borbe mnogih drugih boraca i mučenika za slobodu hrvatskog naroda.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983.) I sam Tito, svjestan da bez Hrvata otpor nema nikakvih šansi na uspjeh, u svojim je Sabranim djelima (Beograd, 1979) zapisao ovu svoju izjavu Glavnom štabu Hrvatske iz travnja 1942: „Sve dok u vašim redovima ne prerastu Hrvati ne možete računati na potpuni upliv na hrvatske mase. Partizanske jedinice treba da zavoli hrvatski narod, a to će biti kada u njima preovladaju Hrvati“ (Ivan Jelić, 1981). Novopokrenuto komunističko glasilo Vjesnik 11. kolovoza 1941. piše: „Za nacionalno oslobođenje kuje se jedinstvo svih radnika u tvornici, koji neće hraniti svoje fašističke tlačitelje, kuje se jedinstvo poštene inteligencije i rodoljubnog građanstva protiv sramoćenja hrvatskih svetinja. Kuje se jedinstvo komunista s pristašama HSS-a, SDS-a, katolicima, Srbima u Hrvatskoj“ (Ivan Jelić, 1981).

U Okružnici br. 4 CK KPH pak o formiranju narodnooslobodilačkih odbora možemo pročitati: „NOO-i nisu organi jedne partije (…) u njima trebaju biti zastupane, preko svojih predstavnika sve političke stranke, grupe i struje, koje su na liniji borbe protiv fašističkih okupatora i njihovih domaćih plaćenika (…) kao privremeni organi vlasti, birani slobodno i neposredno od samog naroda« (Ivan Jelić, 1981). Dakle, u komunističkim pozivima HSS-u sve je puno, naravno lažnih, nacionalnih i demokratičnih obilježja.


Osude i ustaša i partizana

O nastojanju dokazivanja općenacionalnoga karaktera otpora uvjerljivo govori i izvješće žumberačkih partizana Glavnom štabu u rujnu 1942: „U prvim počecima primijetili smo kod drugova Kordunaša da neki od njih imadu posve pogrešno gledanje o značaju partizanske vojske, smatrajući tu vojsku kao neku komunističku vojsku. Mi smo smjesta u tom pogledu poduzeli potrebne mjere i objasnili im značaj narodnooslobodilačke borbe i partizanske vojske te izdali nalog da se ovdje vrše akcije i radi na političkom polju za sada isključivo pod parolama nacionalnog oslobođenja“ (Ivan Jelić, 1981). Haesesovci su tada, međutim, znajući dobro jugoslavensku orijentaciju komunista rijetko prihvaćali pozive, osim u individualnim slučajevima. Još početkom 1943. krug predvođen potpredsjednikom Augustom Košutićem u službenom stranačkom spisu Hrvatska i Hrvati osuđuje ustaše i četnike, ali gotovo jednako i partizane.

Analizu procesa privlačenja haesesovaca u kolovozu 1942. dao je Ivo Lola Ribar u pismu Edvardu Kardelju: „Pavelićev savez s četnicima izbio je režimu iz ruku glavni argumenat s kojim su, kako se sećaš, operirali protiv nas u Hrvatskoj; argumenat identificiranja partizana i četnika. Danas više u tom pogledu nema zabune: svako zna da četnici surađuju s ustašama a da se protiv njih i okupatora bore partizani pod vodstvom KPH. Posledica gornjih činjenica je ne samo izvesno zaoštravanje unutarnjih sukoba u redovima samog režima (sukob vojska-ustaše, pristalice Nemačke–pristaše Italije itd.), već i življe i šire previranje u HSS-ovskim masama. U dobrom delu hrvatskih rejona te mase počinju da sa simpatijom gledaju na partizane, čak i da ih pomažu, a po negde – iako je to još ređi slučaj – da učestvuju u borbi“ (Ivan Jelić, 1981).

U pridobivanju haesesovaca komunisti su se poslužili i jakom propagandom ocrnjivanja njihova staroga vodstva: „Vodstvo HSS-a nosi veliku odgovornost za položaj u kojem se danas nalazi Hrvatska… Braćo HSS-ovci i pripadnici drugih stranaka i organizacija, KPH vas poziva da ne slušate izdajničke savjete vaših preživjelih vođa, već da ujedinjeni u svetoj borbi za oslobođenje zajedno s komunistima osigurate sretniju budućnost hrvatskog naroda.“

Sredinom 1943. Bakarić je ovako formulirao politiku prema HSS-u: „U interesu je naše borbe da povećamo okupljanje masa ranijih pristalica i simpatizera HSS oko narodnooslobodilačke borbe, oko ZAVNOH-a i oko naše vojske (…) a sve više izolirati reakcionarno vodstvo (…)“ (Dino Mujadžević, Bakarić Politička biografija, Zagreb, 2011).

Tito u depeši 2. rujna 1943. čak prekorava hrvatske komuniste: „Nemate pravo što ste odbili uslove radićevaca da imaju svoje komesare u odredima koji će biti pod našom komandom. Važno je da te jedinice budu pod našom komandom: da stupe u borbu s okupatorom (…)“ (Neva Mihalić, Borba Hrvata protiv Trećeg Reicha, Zagreb 2012.)

U tom duhu osnivan je u proljeće 1943. ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske), ratna skupština hrvatskih antifašista u kojoj su članovi bili pripadnici KPH, HSS-a, ugledni nestranački ljudi i intelektualci. Za potpredsjednika izabran je haesesovac Filip Lakuš. HSS i ostale komunisti su namamili čvrstom nacionalnom retorikom u ciljevima prve rezolucije ZAVNOH-a: „Borba za povratak svih od tuđina otetih hrvatskih pokrajina i njihovo priključenje matici zemlji, i to: Istre, Zadra, Rijeke, svih jadranskih otoka, anektiranog dijela Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog Kotara, te Međimurja“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983).
Komunistička strategija prilikom osnivanja ZAVNOH-a, međutim, nije bila stvarno formiranje višestranačkog parlamenta, već nadstranačkog nacionalnog tijela hrvatskih političkih antifašističkih snaga, koje će poslije završetka rata pretvoriti u jednostranačko, a političke konkurente eliminirati iz vlasti i uništiti. To je potvrdio kasniji povijesni razvoj, a formulirao ga je Bakarić već u lipnju 1943. u posebnoj okružnici partijskim političkim komesarima: „Naše ZAVNOH nije postalo na taj način, što bi se udružile stranke, političke i nepolitičke grupacije da povedu zajedničku borbu. Ono je nastalo iz već povedene borbe, u samom njenom toku, kao njen rezultat, njena pobjeda i njeno najmoćnije političko oružje za daljnju borbu i konačnu pobjedu nad okupatorom“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983).


Zvir:
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac488.nsf/AllWebDocs/Tajni_plan_za_HSS


Nastavek na sledečomu listu
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Nekomunisti v hrvatskomu pokretu otpora 1941.-1945. (HSS, ...)
« Odgovori #1 : Svibanj 24, 2013, 09:28:22 poslijepodne »
Nastavek prethodnoga lista


Venec (Vijenac) Matice hrvatske, 
broj 490-491, 13. prosinca 2012.


Nekomunisti u hrvatskom pokretu otpora:
Hrvatska seljačka stranka (II. dio)

Neuspio savez s komunistima

Vlatka Mačeka, predsjednika HSS-a, ustaše su držale internirana sve vrijeme rata. Usprkos tomu, komunisti su ga prikazivali kao Pavelićeva partnera



Pravi motiv poziva Komunističke partije Hrvatske haeseseovcima na priključenje Pokretu otpora u Drugom svjetskom ratu i prve konkretne tragove njihovih stvarnih namjera prema HSS-u nalazimo već u izvješću Ive Lole Ribara Titu od 17. siječnja 1942: „izjava nekih ljudi vrlo bliskih zvaničnom vođstvu HSS-a i Košutiću pokazuje da ih je jako zaboleo i u srce pogodio naš januarski proglas CK KPH u kome smo ih napali. Bez sumnje će takav naš stav, a to se već opaža, produbiti diferencijaciju u njihovim masama i izvršiti znatan pritisak i na samo vodstvo. Biće samo potrebno još čvršće insistirati na tome i proširiti to naše gledište, pa smo o tome i dali upute organizacijama, s tim, naravno da istovremeno učine sve za povezivanje sa mesnim prvacima HSS-a, sa njihovim masama« (Fikreta Jelić-Butić, Hrvatska seljačka stranka, Zagreb, 1983). U pismu Edvarda Kardelja koje je Titu uputio u siječnju 1943. vidljiva je ista namjera: „Nema sumnje da smo mi u Jugoslaviji izvojevali krupne pobede tako nad okupatorom kao i nasuprot unutarnje reakcije, naročito velikosrpske. No, ja držim, da te pobede još nisu odlučujuće iz dvaju razloga: prvo, jer se mi još nismo sukobili otvoreno sa drugim glavnim faktorom unutarnje reakcije, tj. sa HSS, koji će verovatno u buduće predstavljati glavni rezervoar snaga reakcije u Jugoslaviji…“ Dakle, komunisti su otpočetka, nakon što su se uvjerili da bez Hrvata nemaju nikakve izglede za borbu protiv Sila osovine, provodili svoj jasno zamišljen plan; poticati nezadovoljstvo članstva vodstvom HSS-a zbog pasivne ratne politike i tako najveću hrvatsku stranku raskoliti, iskoristiti njezin utjecaj za svoje ratne i poratne ciljeve, a nakon rata uništiti je. Kardelj u istom pismu nastavlja kako privlačenje HSS-a i stvaranje, prividne, višestranačke demokratičnosti u budućnosti može koristiti i na vanjskopolitičkom planu osnivanja komunističke Jugoslavije: „No, za nas je važno, da imamo i formalnu širinu, tj. širinu u samom rukovodstvu AVNOJ-a zbog inostranog sveta. Nema sumnje, da će biti intervencija imperialista kud i kamo lakša – upravo neminovna – ako će biti na čelu AVNOJ-a samo Partija i neke manje grupice. Ukoliko ćemo mi – na bazi demokratskih parola – diferencirati sam građanski elemenat, diferencirati buržoazne i malograđanske partije, izolirati krajnju njihovu reakciju onda će biti za inostrane imperialiste intervencija politički daleko više otežana“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Slično je pisao i Tito: „mi moramo imati jedinstvenu Hrvatsku s obzirom na to što svi oni vani spekuliraju na Srbiju, na četnike, moramo imati Hrvatsku jedinstvenu i manite se te kritike i tog lupanja po HSS-u. Naprotiv, otvarajte vrata svakome tko može da nam se priključi, jer tu treba čuvati jedinstvo i treba da nam to bude poluga u razgovorima oko budućnosti i priznavanja vlade“ (Jozo Ivičević, Iz novije hrvatske povijesti, Zagreb, 2007).


Uključenje HSS-a

Sredinom 1943, posebno nakon jasna britanskog opredjeljivanja za potporu partizanima, i razne razine HSS-a počinju shvaćati potrebu konkretnog uključivanja stranke kao cjeline u Pokret otpora, jer bi je nastavak pasivne pozicije mogao dovesti do propasti, a time i Hrvatsku koštati opstanka. I veliki protivnik bilo kakve suradnje s komunistima potpredsjednik HSS-a August Košutić tada mijenja svoje mišljenje. Veliki utjecaj na promjenu imale su napose odluke savezničke konferencije u Teheranu potkraj studenoga 1943, na kojoj su saveznici odlučili pružiti vojnu pomoć partizanima. HSS je tada stupio u pregovore s komunistima o priključenju Pokretu i pokušao sačuvati samostalnost u predviđenom ratnom savezu s komunistima. Košutić je za pregovore pripremio i dokument pod naslovom Temeljna načela i konstatacije, koji je sadržavao odredbe koje bi HSS-u osiguravale visok stupanj samostalnosti u mogućoj suradnji s komunistima. U tekstu je Košutić predvidio Vrhovno vijeće Republike Hrvatske, koje bi do općih poslijeratnih izbora privremeno vladalo. Predvidio je čak i postojanje nestranačke hrvatske vojske. Sekretar KPH Andrija Hebrang otklonio je pak bilo kakav razgovor o uvjetima koje je HSS za pristupanje Pokretu otpora postavio: „Izvan NOB-a ima uglednih ljudi, pristaša Mačekove klike, koji se navodno slažu s oslobodilačkom borbom. Oni traže neke pregovore i izjavljuju svoju gotovost da dođu na oslobođeno područje. Njima treba objasniti, da se istovremeno ne može biti pristaša izdajničke politike Mačekove klike i iskreni pripadnik NOB-a. Te su dvije stvari nespojive. Prekid svih veza s tom klikom i borba protiv njene izdajničke rabote, jeste uvjet za pristupanje NOB-u. Tko se s tim slaže, neka se uvrsti u naše borbene redove.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Da ravnopravnih pregovora ne može biti, potvrdio je i CK KPH u rujnu: „Prema tome se danas više niti pred koga ne smije postavljati pitanje hoće li se odazvati pozivu da pristupi NOP-u ili neće, nego mu se mora odaziv predstaviti kao obaveza. To jednako vrijedi kako za mobilizaciju pojedinaca, tako i za političku orijentaciju prema radićevskim grupama.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Pregovori stoga nisu uspjeli te su se haesesovci okrenuli drugim smjerovima djelovanja.


Prelazak Magovca partizanima

Tijekom 1943. HSS je s različitih razina i u više navrata pozvao Hrvate da pristupe Pokretu. Broj pripadnika Pokreta otpora od kraja 1942. do kraja 1943. znatno je povećan, pa je jasno da je priključivanje haesesovaca Pokretu imalo veliki utjecaj na to. Doduše, zabrana djelovanja, razdvojenost vodstva i druge ratne okolnosti HSS-u nisu dopuštale normalan rad pa su i pozivi ili neslužbeni znakovi članstvu i pristalicama upućivani u skladu s okolnostima. Jedan od takvih važnijih pokazatelja bilo je sudjelovanje petnaestak članova HSS-a u konstituiranju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, vrhovnog političkog upravnog tijela Pokreta otpora u lipnju 1943. u Otočcu i na Plitvicama. Vrlo važan znak haesesovcima dao je prijelaz jednog od njihovih vodećih članova Božidara Magovca partizanima u svibnju 1943.

Početkom srpnja Magovac je napisao i Poslanicu pristašama HSS-a: „Bez obzira na zabludu uplašenih i nezrelih političara hrvatski narod je dokazao da on, ne samo odbija ustašku tiraniju, nego već od samog početka pomaže spontano oružanu borbu protiv ustaša i tuđinskih vlasti… Kucnuo je čas, kada svaki pošteni Hrvat mora da se nalazi u redovima istinskog domobranstva, u redovima Narodno-oslobodilačke vojske.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1981). Visoki dužnosnik HSS-a u izbjegloj jugoslavenskoj vladi Juraj Krnjević poziv na priključenje Pokretu 22. srpnja 1943. uputio je, pak, putem londonskog radija. Pad Italije također je znatno utjecao na odluke mnogih haesesovaca da pristupe Pokretu. Komunisti su mogli biti zadovoljni, dobili su pod svoje zapovjedništvo velik broj hrvatskih vojnika pa je otpor zbog toga u Hrvatskoj znatno ojačao. Po podacima koje su iznosili, primjerice, Franjo Tuđman, Ivan Jelić i Ivo Goldstein, a zasad ih je nemoguće potvrditi, taj je broj od kraja 1942. do kraja 1943. porastao nekoliko puta (s 25.000 na 100.000). To je zapravo bio ključni proces za Pokret otpora na području cijele tadašnje Jugoslavije, jer su pripadnici Pokreta u Hrvatskoj činili velik dio njihova ukupnog broja. Čak je i u dokumentima II. zasjedanja ZAVNOH-a to priznato, doduše u kontekstu napada na Mačeka: „Proširenjem oružanog narodnog ustanka na sve krajeve Hrvatske i pristupanjem NOP-u najširih redova Hrvata, razbijen je utjecaj reakcionarne gospode iz vrhova HSS koja su svim sredstvima nastojala zakočiti priliv hrvatskih masa u NOP.“ (Zdenko Radelić, 1999). Dakle, Pokretu su pristupale hrvatske „narodne mase“. Priznanje zbog suradnje s partizanima HSS je primio i od britanskog ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena, koji je o tome progovorio u Britanskom parlamentu. U svojoj poruci preporučio i to da odnos HSS-a i KPJ-a treba „ostaviti aranžmanu strana kojih se tiče“ (Jozo Ivičević, 2007).


Promjena stava

I najjači hrvatski komunistički lider 1943/1944. Andrija Hebrang prema HSS-u vodio je prepoznatljivu komunističku politiku njegova iskorištavanja i kasnijeg uništenja. U rujnu 1943, kada je još nastojao privući što više haesesovaca, u Naprijedu je žestoko napao protivnike HSS-a među komunistima: „Strah nekih drugova pred suradnjom s HSS-om otkriva samo njihovu vlastitu političku slabost i nesigurnost! Naša se partija ne boji te suradnje“, ali već u prosincu u brzojavu svojim podređenim partijskim rukovoditeljima dao je ove upute: „Spriječite samostalne sastanke HSS-ovaca. Sastanci i skupštine mogu se sazivati samo preko NOO i pod njihovom kontrolom. Suzbijajte shvaćanja da IO HSS ili tko drugi iz HSS predstavlja hrvatsko seljaštvo ili hrvatski narod. Oni mogu govoriti samo kao pristaše HSS-a i u ime pristaša HSS-a. Udarite oštro po svim pokušajima strančarenja, cijepanja jedinstva i po šovinističkim tendencijama“ (Nada Kisić-Kolanović, Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnjenje, Zagreb, 1996). Najjača prijeratna hrvatska stranka u ratnim se uvjetima nije uspjela suprotstaviti tomu komunističkom planu.


Slike:
Partizanski letak iz 1945. s Mačekom i Pavelićem
ZAVNOH u Topuskom 1944. Za govornicom Pavao Krce



Zvir:
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac490.nsf/AllWebDocs/Neuspio_savez_s_komunistima


Nastavek na sledečomu listu
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Nekomunisti v hrvatskomu pokretu otpora 1941.-1945. (HSS, ...)
« Odgovori #2 : Svibanj 24, 2013, 09:29:48 poslijepodne »
Nastavek prethodnoga lista


Venec (Vijenac) Matice hrvatske, 
broj 492, 10. sečna 2013.


Nekomunisti u hrvatskom pokretu otpora:
Hrvatska seljačka stranka (III. dio)

U raljama totalitarizma

Prevladavajuća javna slika o KPH kao jedinoj zaslužnoj ili daleko najzaslužnijoj za poraz fašizma-nacizma u Hrvatskoj nije istinita, a njezina je monopolistička pozicija nezaslužena



Plan KPH o privlačenju HSS-ovih vođa u partizane ostvario se dolaskom Božidara Magovca, iznimno plodnog i utjecajnog političkog pisca i novinara. On je međutim, nakon pristupanja partizanima u svibnju 1943., snažno zastupao ideju HSS-a kao samostalne političke stranke unutar Pokreta otpora ravnopravne KPH, pa je već 15. srpnja počeo objavljivati Slobodni dom – glavno glasilo hrvatske seljačke politike. Magovac je bio glavni urednik glasila i autor većine članaka u prvim brojevima. U vrijeme rata objavljeno je čak 49 brojeva, od kojih su neki tiskani u nakladi od više desetaka tisuća primjeraka. Njegovi su politički ciljevi zabilježeni već u prvom broju: „U NOB-u pristaše HSS-a ostaju na svom programu, kao što i pristaše drugih stranaka u borbi ostaju na njihovom.“ Međutim ciljevi komunista glede pokretanja Slobodnog doma bili su suprotni Magovčevima: „Dom će u velikoj mjeri doprinijeti izolaciji izdajničkog dijela vodstva i mobilizaciji hrvatskih masa… Izlaženjem Doma dobija NOB važno oružje u borbi protiv glavne opasnosti u Hrvatskoj – izdajničkog dijela vodstva HSS-a…“ (Zdenko Radelić: Božidar Magovac. S Radićem između Mačeka i Hebranga, Zagreb, 1999). Partija je nastojala učiniti sve kako bi iz borbe za vlast poslije rata eliminirala najjačeg protivnika, neupitnog predratnog hrvatskog vođu, predsjednika HSS-a Vladka Mačeka. Zbog toga je od Magovca i ostalih haesesovaca koji su im prišli neprekidno zahtijevala da se Mačeka javno odreknu. Kako bi lakše utjecali na HSS-ove pristalice, komunisti su poduprli Magovčevu inicijativu za osnivanje Izvršnog odbora Hrvatske seljačke stranke, što je ostvareno 12. listopada 1943. na II. zasjedanju ZAVNOH-a. Bila je to zapravo skupina članova HSS-a nezadovoljna pasivnošću vodstva, koja je Pokretu otpora pristupila vođena željom za konkretnim vojnim otporom Silama osovine, što se vidi iz njihova proglasa od 8. ožujka 1944., gdje prozivaju Mačeka i njegove suradnike: „Umjesto da su med narodom, što gine u obrani svoga doma, oni su kod Nijemaca. Ni jedan od njih nije se našao u borbi za slobodu…“, a haesesovci „ne mogu i ne smiju biti izvan NOB-a“. Magovac je zbog svojih ideja o samostalnosti HSS-a došao u sukob s većinom članova Izvršnog odbora. Pripadao je manjini u Odboru koja se zauzimala za zadržavanje veza s Mačekom, dok su se ostali bezuvjetno priklonili Pokretu otpora.


Zahtjevi za konfederacijom

Predsjednik AVNOJ-a Ivan Ribar ovako je formulirao Magovčeve teze: „On je smatrao da ZAVNOH mora biti koalicija političkih stranaka, uglavnom po njegovom zahtjevu KPH i HSS, a nije prihvatio da narodnooslobodilački pokret mora biti jedinstven i da je borbeno jedinstvo njegova snaga…“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Osim toga, Magovac je iskazivao jasne zahtjeve za konfederativnim uređenjem, o čemu je pisao Moša Pijade u vrijeme II. zasjedanja AVNOJ-a u studenome 1943: „Bilo je potpuno slaganje u svakom problemu, osim što smo imali jedno objašnjenje sa Božidarom Magovcem, koji je – mada ne sasvim otvoreno, ali ipak dosta jasno – zastupao ideju konfederacije…“ Isto je potvrdio i tajnik AVNOJ-a Rodoljub Čolaković: „Našao se samo koliko praznoglavi toliko i pretenciozni Božidar Magovac da zanovijeta o konfederaciji.“ Komunistima je to bilo daleko previše. Osim toga Magovac je činio sve što je mogao da izbjegne jasni raskid s Mačekom.

Svoje veliko nezadovoljstvo Magovcem u ožujku 1944. izražavao je i Andrija Hebrang: „S Magovcem imamo kubure i natezanja od kako se vratio iz Jajca… poslije toga govori u užem krugu, da CK za njega ne znači ništa, jer je on sve uredio s Titom. Mnogo hoštaplira s time, da je sam satima razgovarao s Titom.“ Hebrang čak nije dopustio tiskanje jednog broja Slobodnog doma jer je „bio pun raznih svinjarija“.

Iako je zbog svoga političkog utjecaja Magovac bio imenovan čak i potpredsjednikom Titove ratne Vlade (KNOJ), njegovu politiku jačanja HSS-a, koja se najbolje očitovala u zahtjevima da se na partizanskom teritoriju počnu osnivati stranačke podružnice i da haesesovci preuzmu vođenje narodnooslobodilačkih odbora tamo gdje imaju većinu članova, komunisti nisu htjeli prihvatiti te su ga počeli marginalizirati, naposljetku ga uklonivši iz politike. Kardelj tako 8. kolovoza 1944. piše: „U pogledu Magovca mi smo se uglavnom dogovorili s Gažijem i Frolom. Smatramo da je sada najpogodnija prilika da ga se odstrani iz Nacionalnog komiteta… Iz toga materijala se vidi samo to da je on neprijatelj naše Partije“ (Prethodnih pet citata: Zdenko Radelić, 1999). Magovac je 25. kolovoza 1944. pritvoren i do kraja rata interniran na Visu. U poslijeratnom montiranom političkom procesu osuđen je na šest godina zatvora, što je i odslužio, ali je brzo po izlasku iz zatvora umro, u četrdeset i sedmoj godini. Za svoju je kooperativnost Franjo Gaži nagrađen mjestom potpredsjednika hrvatske Vlade osnovane 14. travnja 1945, a u njoj su bila još četiri člana H(R)SS-a. Sve do kraja četrdesetih godina H(R)SS je komunistima služio kao privid za demokraciju, a tada je nestao.


Nezasluženi monopol

Pokretu otpora se 5. rujna 1944. pridružio i potpredsjednik HSS-a August Košutić, uz Mačeka njihov najutjecajniji vođa. Nakon neuspjelog puča Lorković – Vokić i HSS-ovih neuspjelih pregovora o mirnom preuzimanju vlasti od Pavelića, pod stalnom prijetnjom likvidacije od strane ustaša prešao je na teritorij koji su držali partizani. No na slobodi je bio samo do 1. listopada, kada ga, zbog inzistiranja u zahtjevima da HSS bude ravnopravan partner KPH, komunisti zatvaraju. U glasilu KPH Naprijed, neposredno nakon uhićenja, napada ga sekretar CK KPH V. Bakarić znakovitom porukom: „Nisu nam više potrebna zvučna imena prošlosti bez posipavanja pepela po glavi. Vrijeme je takvog širenja fronte prošlo. Moramo čuvati našu frontu kao jednu od tekovina NOB od razvodnjavanja“ (Zdenko Radelić: Hrvatska seljačka stranka 1941–1950, Zagreb, 1996). Košutićeva politička karijera time je bila zapečaćena.

Važnu političku ulogu u učvršćivanju Pokreta otpora odigrao je i haesesovac Ivan Šubašić, predsjednik izbjegle jugoslavenske Vlade, koji je u lipnju 1944., u dogovoru sa Saveznicima, potpisao sporazum s Titom na Visu. Saveznici su potakli i poduprli taj sporazum s jasnim ciljem jačanja protuosovinskog Pokreta otpora, čemu je on svakako pridonio. Međutim potpisujući ujedno da će Jugoslavija poslije rata biti demokratska i država ravnopravnih republičkih jedinica, Tito je još jednom sve prevario. To je, podnoseći ostavku u listopadu 1945, morao priznati i Ivan Šubašić: „Nažalost, poslije višemjesečnih zapažanja i iskustava, moram konstatirati da u zemlji, i pored svih datih obećanja, još uvijek narod ne uživa ličnu i pravnu sigurnost, već živi u takvom strahu od svojevoljnih i nekontroliranih državnih organa, da je svakome postalo jasno da su riječi i duh sporazuma ostali mrtvo slovo na papiru“ (Z. Radelić, 1996). Osim ostavke, ništa mu drugo nije ni preostalo jer su gotovo svi ostali članovi vodstva HSS-a bili u zatvoru.

Zbog ustaške zabrane HSS u Drugome svjetskom ratu nije djelovao (a nije ni mogao djelovati) kao jedinstvena politička stranka. No tri ratne skupine/struje HSS-a – Košutićeva, Magovčeva i Šubašićeva – u Drugome su svjetskom ratu ipak odigrale važnu ulogu u antifašističkom otporu u Hrvatskoj. To se doduše dogodilo nakon pasivne politike HSS-a u prve dvije ratne godine, ali i s tim su zakašnjenjem Pokretu otpora u Hrvatskoj haesesovci i njihovi pristaše donijeli bitnu snagu. Dio njih to je učinio povjerovavši komunističkoj priči da će poslije rata biti moguća samostalna i demokratska Hrvatska. No poslije rata, na krajnje nedemokratskim izborima, samo formalno slobodnima, svoj su plan stvaranja jednostranačke komunističke države i ostvarili, ne obazirući se na dogovore ili potpisane sporazume.

Dakle prevladavajuća javna slika o KPH kao jedinoj zaslužnoj ili daleko najzaslužnijoj za poraz fašizma-nacizma u Hrvatskoj nije istinita, a njezina je monopolistička pozicija nezaslužena. U vrijeme rata, kada im je to još bilo potrebno, to su priznavali i njihovi vodeći ljudi, kao npr. V. Bakarić u listopadu 1944: „U borbi protiv okupatora i u izgradnji naše nove demokratske domovine sudjeluju danas hiljade i hiljade pristaša HSS-a…“ (F. Jelić-Butić, 1983). Šira je javnost dosad o tome slabo informirana. Primjerice, tekst na Wikipediji o HSS-u u Drugome svjetskom ratu sadrži naslove: Vrludanja Augusta Košutića, Zakašnjeli pokušaj aktiviranja u borbi protiv fašizma, Jalova natezanja u emigraciji. Očito je da su njihovi autori željeli reći kako HSS i haesesovci u ratu nisu imali nikakve uloge. Tome se pridružuju i pisci recentnih pregleda hrvatske povijesti, koji HSS-ovoj antifašističkoj ulozi ne daju nikakvo značenje, a Božidara Magovca spominju samo marginalno. Hrvatska enciklopedija pak ovu HSS-ovu ulogu uopće ne spominje.

KPH je nedvojbeno imala najveće zasluge za pokretanje protuosovinskog otpora u Drugome svjetskom ratu u Hrvatskoj, ali treba reći i to da je u otpor već na samom početku ugradila i plan o provođenju „revolucije“ u obliku potpune eliminacije političke oporbe i, nažalost, neizbrojivih poslijeratnih ljudskih žrtva.


Slike:
Božidar Magovac 1940. godine
Božidar Magovac nakon izlaska iz zatvora
Slobodni dom – glavno glasilo hrvatske seljačke politike


Zvir:
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac492.nsf/AllWebDocs/U_raljama_totalitarizma_

Citat:
Tuđe nećemo, svoje ne damo,
(osim slogana: „Tuđe nećemo, svoje ne damo“) -

Tito kral Mačkov slogan
.


Stih "nećemo tuđeg svojeg nedamo" sročio je Vladko Maček u beogradskom zatvoru Glavinjači 1933.
Pjesma "Seljaci Hrvati!" objavljena je u knjizi "Vođa govori", 1936.


Seljaci Hrvati!

"Bog nam je otac, zemlja nam mati,
Hrvatska naša zemljica sveta,
Jer smo oduvjek seljaci Hrvati,
Dok bude vijeka, dok bude svijeta.
Zavičaj žarko ljubimo svoj,
Pjevajmo gromki naš: Oj!

Zemljica naša ona nas hrani,
Vraća nam našu seljačku muku,
Pak kad po teškom plugu i brani,
S čela i naših žuljavih ruku,
Krupan k'o zrnje pada nam znoj,
Pjevajmo gromki naš: Oj!

Biserje naše, božja je rosa,
Što no se jutrom ljeska u travi,
Zlato je klasje, srebro je kosa,
Bijela na časnoj staračkoj glavi.
Bogu tek opstanak hvalimo svoj,
Pjevajmo gromki naš: Oj!

Borbu za pravo, vjekove duge,
Nikad ne klonuv voditi znamo,
Nećemo biti ničije sluge,
Nećemo tuđeg, svojeg nedamo.
Pa kad za pravo svršimo boj,
Orit će gromki naš: Oj!" 


http://www.forumgorica.com/povijest/do-je-veksi-blazenik-broz-ili-pavelic/msg27072/#msg27072

Vide(l)o:
Tuđe nećemo, svoje ne damo, 01:47

Tuđe nećemo, svoje ne damo
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549