Autor Tema: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o  (Posjeta: 20276 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turci na Kupe
« Odgovori #15 : Travanj 18, 2010, 04:45:19 poslijepodne »
57. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Hrvatska god. 1466.—1478.
...
Dok je Matija svoje sile trošio u Češkoj, provaljivahu Turci u Hr­vatsku. Kad je naime 17. siječnja god. 1468. umro junak Juraj Kastriotić Skenderbeg, pade Albanija pod vlast tursku. Odsada je Hrvatska prva na udaru Turcima. — Na proljeće god. 1468. provale Turci iz Bosne preko Like i Krbave sve do Senja. Odavle zadju u frankopansku župu Modruše, gdje su palili kuće, pustošili polja, a hvatali ljude i stoku. Iste je godine i mletačka Dalmacija stradala od provala turskih.5 U ožujku god. 1469. nastave Turci svoje navale na Hrvatsku. Bosanski namjesnik Izabeg prodre početkom svibnja sa 20.000 Turaka preko Hrvatske u Kranjsku. Ovdje su Turci oplijenili mnoge crkve, popalili brojna sela, poubijali puno ljudi, pa se onda sa 60.000 zarobljenika vratili u Bosnu.6 Slijedećih je mjeseci opet stradala Hrvatska, odakle su Turci odvukli preko 10.000 ljudi. Na Miholje (29. rujna) provale Turci po četvrtiput iz Bosne u Hrvatsku i dopru sve do Save. Bijedni Turopoljci pobjegoše po noći u Zagreb, odakle se vidjelo, kako gore sela njihova. Bjegunci pripovijedahu, da će Turci prijeći preko Save, te oplijeniti Kaptol i stolnu crkvu. „Turski strah" ovlada Zagrepčanima; zato prestade stoljetna mržnja izmedju Kaptola i Griča, te su Gričani dozvolili kanonicima i kaptolskim gradjanima, da se-zaklone u gornji grad, koji je bio dobro utvrdjen. Ipak nijesu Turci prešli preko Save, jer je kroz noć rijeka nabujala uslijed jakih kiša u Kranjskoj. Izmedju Griča i Kaptola bude tim povodom 3. listopada g. 1469. sklopljen ugovor, kojim jedni i drugi zaboravljaju na dosadašnje nepravde. Ipak su kanonici uvidjeli potrebu, da utvrde svoj Kaptol; zato odmah zamole kralja Matiju, neka im dozvoli graditi bedeme oko Kaptola. Ovu dozvolu dade kralj Matija već 17. studenoga 1469. u Budimu.7

Za ovih turskih provala bio je u pogibelji frankopanski grad Senj. Frankopanima su pomagali Mlečani, koji se bojahu, da će Turci provalji­vati u Istru, ako osvoje frankopanska imanja. Naprotiv je Matija Korvin sumnjao, da se Mlečani žele dočepati Senja, kao što su već ugrabili to­liko gradova u Dalmaciji. Zato Matija pošalje u Hrvatsku svoga kapetana Blaža Magjara8 sa 9000 konjanika. U studenomu g. 1469. otme Blaž kne­zovima Frankopanima grad Senj.9 Odsada je Senj „kraljevski" grad; u njemu zapovijedaju posebni kapetani, koji ga brane od Turaka i Mlečana. Blaž Magjar nametne Senju godišnju daću u iznosu od 400 dukata; no kralj Matija ukine ovu daću 5. ožujka 1471., kada je gradu Senju potvrdio sve stare pravice i sloboštine.1'*

Hrvatska je i god. 1470. stradala od provala turskih. Zato je kralj Matija skinuo nesposobnog Ivana Tuza, te banom imenovao Blaža Ma­gjara, koji se u listini od 5. prosinca 1470. zove „ban kraljevina Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije". Po nalogu kralja Matije dade Blaž Ma­gjar skinutoga bana zatvoriti, jer je radio protiv kralja; ipak bude kasnije Ivan Tuz pušten na slobodu, te je živio u Medvedgradu kod Zagreba.11 — Još teža bijaše za Hrvatsku god. 1471. Mjeseca svibnja dopru Turci u Dalmaciji do zidina gradova Spljeta, Zadra i Šibenika. Početkom lipnja provali Izabeg preko Hrvatske u Kranjsku. Harajući sve do Ljubljane i Kranja, zadje i u Štajersku do Celja, te se onda sa 30.000 zarobljenika vrati u Bosnu. Turci su mjeseca kolovoza robili oko Zagreba, a u stu­denom provalili preko Krasa sve do Gorice.12 U rujnu g. 1471. zauzmu Turci tvrdju Počitelj na rijeci Neretvi. Time dodje pod tursku vlast čitava Hrvatska izmedju Neretve i Cetine, izuzev primorsku Krajinu. Odanle odu hrvatski velikaši u Slavoniju. Tako je Vladislav Vukčić, sin hercega Stje­pana, dobio od Matije Korvina gradove Veliki i Mali Kalnik, dočim se vojvoda Ivan Vlatković nastanio u Gorama. Za vrijeme ovih provala tur­skih dobio je Blaž Magjar u banskoj časti druga: Damjana Horvata od Litve;13 ali nijedan nije dosta učinio za obranu domovine. Uz to bi se neprestano svadjali hrvatski velikaši. Najmoćniji knezovi Frankopani bijahu pocijepani u više loza, koje se nemilice zatirahu. Otvoren je rat bjesnio izmedju Frankopana i krbavskih knezova Kurjakovića. Time je padala ot­porna snaga naroda hrvatskoga. — Turci su znali dobro izrabiti kraljevu odsutnost i domaće smutnje. Sultan Muhamed dade god. 1471. na desnoj obali Save ispod Mitrovice graditi novu tvrdju, koja dobije ime „Šabac". Iz ove tvrdje moći će Turci prelaziti preko rijeke Save, te pustošiti po istočnoj Slavoniji i Srijemu.14 God. 1471. bukne buna proti kralju Matiji, koji ratuje s kršćanima mjesto s Turcima. Buntovnici odluče skinuti Ma-tiju, pa na prijestolje ugarsko-hrvatsko staviti poljskoga kraljevića Kazi­mira. U kolo buntovnika stupi Ivan Vitez (tada već nadbiskup ostrogonski), zatim biskupi: Ivan Česnički i Osvald Tuz, ban Blaž Magjar, te većina plemića i velikaša ugarskih i hrvatskih.15 Mjeseca listopada g. 1471. pro­vali Kazimir u sjevernu Ugarsku, ali bude suzbijen, jer se medjutim kralj na saboru u Budimu pomirio s većinom biskupa i velikaša. Kralj je 18. rujna 1471. potvrdio 31 članak toga sabora, te obećao: da će svake go­dine sazivati sabor, čast župana podjeljivati samo plemićima, a za kaštelane po tvrdjama namještati zaslužne domaće ljude; nijedan plemić ne će iz­gubiti svoje imanje bez prethodne sudbene odluke; nitko ne će biti radi veleizdaje osudjen bez privole biskupa i velikaša; kraljevski vojnici ne smiju nikomu dodijavati.1" — Još je kralj proganjao buntovnike, kad li u svibnju g. 1472. provale Turci preko Hrvatske u Kranjsku i Štajersku.. Poharavši okolinu Ptuja i Maribora, opustoše Turci na povratku imanja knezova Frankopana. Mjeseca rujna preleti 12 tisuća konjanika turskih preko Hrvatske i Kranjske čak u Furlansku. Uzalud nastojahu prestrašeni Mlečani, da Frankopane, Kurjakoviće i Zrinske slože u savez protiv Tu­raka. U studenomu g. 1472. provale Turci opet u Hrvatsku, odakle dopru sve do Istre i Gorice.

„Turski strah" obuzme zagrebačke Dominikance, koji su imali svoj samostan izvan gradskih zidina u (Vlaškoj ulici). Dominikanci izmole 14. veljače 1473. od kralja Matije dozvolu, da sebi u gornjem gradu uz crkvu sv. Katarine sagrade nov samostan.17 Pavlini pak iz Remeta kod Zagreba kupiše sebi 22. siječnja 1473. u gornjem gradu uz gradski zid (kraj Dverca) kulu s kućom, da se i oni uzmognu zakloniti, ako u okolicu Zagreba pro­vale Turci.18 — Medjutim je Matija Korvin g. 1471. Nikolu Iločkoga imenovao „kraljem bosanskim". Nikola se g. 1472. dade okruniti,19 pa onda uze raditi, kako bi Turcima oteo njihov dio Bosne. Nikola bijaše istodobno takodjer ban Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, te gubernator bogate prio-rije vranske. Uz Nikolu Iločkoga ostade i nadalje Damjan Horvat banom Slavonije.20 Nikola se nadao, da će uspjeti u ratu s Turcima, jer se na sultana digla Perzija. Ipak nije učinio ništa. Izabeg dapače provali (mje-rujna 1473.) u Hrvatsku, a porobi i susjedne zemlje: Kranjsku, Korušku i Štajersku. Nato kralj Matija imenuje 20. studenoga g. 1473. slavonskim banom svoga kr. blagajnika Ivana Ernušta.21 Odsada je Nikola Iločki samo „kralj bosanski", a Damjan Horvat „ban Dalmacije i Hrvatske". Odmah su Turci došli pozdraviti novoga bana. Domaći ljetopisac kaže: „Turci pridoše na Božić god. 1473. v Hrvate i ostaše v Hrvatih 15 dan i učiniše vele zla." Najveća nevolja stiže Hrvatsku g. 1474. Mjeseca lipnja opustoše Turci plodno Turopolje, te okolice gradova: Dubovca, Krapine, Zaboka, Oštrca, Grebena, Rakovca, Križevca, Varaždina i Koprivnice. Iz hrvat­skoga Zagorja i Podravine odvuku Turci u ropstvo do 14 tisuća ljudi i mnogo stoke. Isti su krajevi na jesen g. 1474. ponovno nastradali. God. 1475. dopru Turci u Zagorju do Cesargrada, ali ih na Sutli 24. kolovoza potuče plemić Sigismund Polhaim.22 Tolike nevolje sklonuše napokon kralja Matiju, te se on počeo god. 1474. i 1475. spremati za rat na Turke. Još 2. listopada 1474. zaključio je sabor u Budimu, da svako ognjište ima doprinijeti po 1 dukat za obranu kraljevine Ugarske od Turaka.23 Pošto je pak početkom g. 1475. srnederevski paša Alibeg provalio u Ugarsku, te 7. veljače zapalio Veliki Varadin i — opustošiv Bačku — vratio se kući s mnogo plijena, sazove kralj Matija sabor ugarski. Ovaj sabor 24. travnja dozvoli opet kralju, da od svakog ognjišta ubere po 1 dukat za pokriće ratnih troškova.24 Kralja je na taj rat nagovarao Usun Hasan, vladar Perzije. Matija zbilja sakupi 60.000 vojnika, te 15. veljače 1476. zauzme Šabac, gdje su se Turci hrabro branili 33 dana.25 Odmah sutradan javlja kralj „iz sretnoga našega ta­bora kod naše varoši Šapca" papi Sikstu IV. svoj uspjeh, pa dodaje: „Ja sam osvojio već mnoge i vrlo čvrste tvrdje; ali nijedna me nije stajala toliko napora i poteškoća, pa toliko ljudi i troškova."26 Ipak nije kralj nastavio rata, nego se 15. rujna 1476. oženio sa Beatricom, kćerkom na-puljskoga kralja Ferdinanda.27 Tako su Turci opet mogli (u srpnju i listo­padu 1476.) pustošiti Hrvatsku. — U ožujku g. 1476. umre slavonski ban Ivan Ernušt, a početkom g. 1477. slijedio ga je bosanski kralj Nikola Iločki. Nekoliko mjeseci iza smrti njegove provale 32.000 bosanskih Tu­raka u Hrvatsku, a preko nje u Kranjsku i Štajersku. Veli se, da su tada Turci u tim zemljama bez ikakve zapreke pustošili preko mjesec dana. Zdvojni Hrvati odaberu nato 3 poslanika, koji će zamoliti kralja, neka nešto učini za obranu Hrvatske. Matija se upravo nalazio u Austriji, gdje je ratovao sa carem Fridrikom. On je već prije nekoliko mjeseci ime­novao Ladislava od Egervara banom čitavoga kraljevstva hrvatskoga.28 Iz Korneuburga pak pošalje kralj hrvatskim staležima 18. listopada 1477. poslanicu, kojom kraljevini Hrvatskoj podjeljuje pravo, da sama upravlja zemaljskom obranom svojom. Sabor dobiva pravo, da bira „zemaljskoga kapetana", koji će voditi vojsku hrvatsku. Pošto je pak Hrvatska zadnjih godina puno pretrpjela, oprašta joj kralj kroz 4 godine svaki porez, da što uspješnije odbija provale turske.29 Hrvati se 20. siječnja 1478. sastanu na saboru u Zdencima. Ovdje se točno ustanovilo, kako će Hrvatska suzbijati Turke. Uspjeh nije izo­stao. U Bosnu se ljeti g. 1478. vraćalo 20.000 turskih konjanika, koji su plijenili po Kranjskoj. Hrvatima pošalju pomoć Mlečani, da se osvete bo­sanskim Turcima, koji su prošle jeseni (g. 1477.) provalili u Furlansku. Knez Petar Zrinski dočeka Turke i razbije ih; ostatak im pak uništi ka­petan grada Jajca.30
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Hrvatska_god._1466.%E2%80%941478.

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turci na Kupe
« Odgovori #16 : Travanj 18, 2010, 04:45:44 poslijepodne »
58. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Hrvatska god. 1479.—1490.
...
Prešavši preko Une, Save i Drave, provališe Turci oko 24. kolo­voza 1479. u Medjumurje. Ovdje su robili kod Čakovca i Nedelišća, te se onda razletili po susjednoj Štajerskoj i zapadnoj Ugarskoj. Na jesen g. 1479. Turci opet pustoše Hrvatsku, Slavoniju, Kranjsku i Štajersku. Kod Brežaca ih dočeka zagorski knez Juraj, sin nekadašnjeg bana Ivana Vitovca. Turci budu potučeni, te izgube mnogo konja i plijena. Mjeseca kolovoza godine 1480. provali u naše krajeve Daut paša. Turci zadju u Kranjsku, Korušku i Štajersku, gdje su robili i palili. Oni opustoše lijepe doline rijeke Save, Drave, Krke, Labuđe i Mure, te se u Bosnu vrate s velikim plijenom. Mnogo su pohvatali ljudi, koje bi onda kao roblje prodavali po carstvu turskome.3

Tolike provale turske sklonuše kralja Matiju, te on odluči, da će još iste godine osobno udariti na bosanske Turke. Kralja nalazimo 3. rujna 1480. u Medjumurju kod Preloga, odakle dodje 19. rujna u Zagreb. Ovdje ostade kralj duže vremena, spremajući vojsku, s kojom će Turcima oteti preostalu Bosnu. Iz Zagreba podje kralj u Čazmu, gdje ga vidimo 15. li­stopada, a odanle krene ravno prema Savi. Iz „svoga tabora kod prijelaza preko rijeke Save" piše kralj Matija 6. studenoga 1480. papi Sikstu IV. Javlja mu, da je već razbio 3000 Turaka, koji su htjeli robiti po našim stranama; sada će pak poći u Bosnu, odakle „se ne ćemo vratiti dotle, dok ne budemo Vašu Svetost mogli obradovati novim sretnim pobjedama nad Turcima."* Kod današnje Stare Gradiške prijedje Matija 7. studenoga 1480. preko Save, pa dolinom rijeke Vrbasa krene prema Jajcu. Od lako oboružanih konjanika svojih sastavi posebnu vojsku, koju su vodili: hr­vatski ban Ladislav od Egervara i bosanski (jajački) ban Petar Dojčin; njima se pridružio naslovni srpski despot Vuk, junački unuk Gjorgja Brankovića. Vuk je u to doba živio u Hrvatskoj, gdje je imao više gra­dova. Ova konjanička vojska nenadano osvane pred Vrhbosnom (Sa­rajevom), odakle je Daut paša jedva utekao. Banovi i despot porobe i zapale Vrhbosnu, te se stanu vraćati. Na tome ih je povratku slijedio Daut paša s nadošlim četama turskim, te je više puta dolazilo do boja. Napokon bude Daut paša potučen u bici kod Travnika, gdje pogibe 10.000 Turaka.5 Matija se zadovoljio time, što mu se pokloniše Vlasi oko rijeke Neretve, te se početkom prosinca uze vraćati. Već 14. prosinca bi­jaše kralj u Zagrebu, odakle toga dana piše papi Sikstu dugo pismo, u kome potanko opisuje slavodobitnu svoju vojnu u Bosni. Da se opravda, što nije osvojio čitavu Bosnu, piše kralj, da je cijela ta zemlja posve opu­stošena, a preostali žitelji pobjegoše preko rijeke Drine u Srbiju; zato je kralj držao suvišnim, da osobno podje u one puste krajeve. Jošte kralj javlja papi, da je istodobno njegov kapetan Pavao Kiniži iz južne Ugarske provalio u Srbiju i potukao bega Malkočevića, zatim poharao cijelu zemlju, te se vratio u Ugarsku s velikim plijenom i sa 60.000 zarobljenih ljudi.6 U Zagrebu ostade kralj puna 3 mjeseca. Tu ga je već dočekala njegova supruga Beatrica, da mu čestita na sretnoj vojni u Bosni. Boravak u Za­grebu upotrebi kralj u tu svrhu, da uredi prilike u Hrvatskoj. Kod nas je naime već nastalo gotovo bespravno stanje, jer banovi bijahu redomice vrlo slabi ljudi; zato su prvaci kraljevine Hrvatske zatražili, neka kralj u Zagrebu drži opći sud (judicium generale).7

Općemu sudu u Zagrebu nije predsjedao kralj, nego palatin Mihajlo Orsag, komu je pomagao erdeljski vojvoda Stjepan Bator, kao „sudac kraljevskoga dvora". Time je sam kralj Matija povrijedio hrvatsko državno pravo, po kojemu je kod nas bio ban vrhovni sudac, ako osude ne iz­riče upravo kralj.8 Palatin je odredio, da se za svaku županiju ima sasta­viti posebno sudbeno povjerenstvo, koje će u registar unašati tužbe proti velikašima i plemićima. Takvo povjerenstvo činio je veliki župan s pod­županima, plemićkim (kotarskim) sucima i s izabranim prisežnicima. Do nas dopriješe zapisnici takvih povjerenstva samo za 3 županije (zagre­bačku, križevačku i virovitičku). Iz ovih zapisnika doznajemo imena su­daca, te popis okrivljenih velikaša i plemića zajedno s oznakom njihovih zločina. U samoj zagrebačkoj županiji bila su „proskribirana" 42 velikaša i plemića, kojima je sudio taj „opći sud". Medju ostalima tuženi su i ovi velikaši: 5 knezova Frankopana, 5 knezova Blagajskih, grof Petar Zrinski, zagrebački biskup Osvald Tuz, medvedgradski vlastelin (bivši ban) Ivan Tuz i krupski vojvoda Ivan Bevenjud, pa 27 plemića. Zločini su ve­ćinom veoma teški. Jedni su ljude ubijali, odnosno ih oslijepili ili druk­čije osakatili; drugi su optuženi kao palikuće, odnosno kao pomagači razbojnika i tatova; treći se ogriješiše protiv kralja, patvoreći povelje i pečate, kujući ili prometajući krive novce, odnosno služeći kraljevim ne­prijateljima; a ima i gadnih zločina protiv ćudoredja (oskvrnuće, silovanje i rodoskvrnstvo). Nijedan od ovih optuženika nije se usudio, da osobno dodje na sud, pa da se brani; zato su svi optuženici 2. 1481. veljače osu-djeni,, iz ogluhe", na gubitak glave i svega imetka svoga.9 Slične zločine počinilo je 12 velikaša i plemića u virovitičkoj županiji, te 68 njih u križevačkoj županiji. Medju ovima „proskribirani" su „zagorski" grofovi Juraj i Vilim, sinovi nekadašnjega bana Ivana Vitovca, zatim knez job Gorjanski, te vranski prior Bartolomej i neki svećenici. Optuženo je i 13 žena, od kojih neke radi ćudorednih zločina, 2 kao „vještice", a 2 radi toga, što su nosove odrezale onim ženama, koje učiniše preljub s muževima njihovim. Nijedan od ovih optuženika nije došao na „opći sud"; zato budu sve tužbe uzete kao dokazane, te svi optuženici 2. veljače 1481. osudjeni na smrt.1" „Opći sud" potrajao je još upravo mjesec dana; nije se ipak više ra­spravljalo o zločinima, već su to bile gradjanske parnice privatne naravi, a ponajviše radi smetanja posjeda. — No što će kralj učiniti s tolikim brojem na smrt osudjenih velikaša i plemića? Lako bi mu bilo pohvatati male plemiće; ali kako će doći do onih silnika, koji imaju za svoju obranu tvrde gradove! Zar da ih opsjeda u njihovim tvrdjama? To bi značilo samo trošiti vojsku i vremena, a kralj ima još i drugih briga. Kralju su ove stroge osude dobro došle u tu svrhu, da imade u rukama „sigurno sredstvo, kojim će hrvatske velikaše zastrašiti i prignati na pokornost."11 Neki se velikaši odmah pokoriše, te od kralja izmoliše pomilovanje. Takvo su pomilovanje stekli n. pr. knezovi Mihajlo, Ivan i Stjepan Blagajski.11 Drugi su velikaši nastojali pomilovanje steći time, da kralju „za uzvrat" po­nude kao „pripomoć" pol forinte od svakog ognjišta na svojim posjedima. Ovi su dobro znali, da je kralju puno stalo do toga, da iz Hrvatske od­vuče što više novaca za nastavak rata s njemačkim carem Fridrikom. I doista vidimo, da se kraljeva srdžba daje ublažiti novcem! Kralj Matija sastavi popis onih velikaša i plemića, kojima oprašta osude „općega suda". Nije nam se sačuvao taj popis, pa ne znamo, tko je sve bio po­milovan. Ali to pomilovanje platila je cijela Hrvatska. Kralj je naime 4. ožujka 1481. u Zagrebu izdao proglas na „sve i pojedine plemiće, te na ostale posjednike svakoga staleža i zvanja" u županiji križevačkoj. Kralj im javlja, da će njegovi povjerenici popisati sve njihove posjede, pa je -svatko dužan, da bez oklijevanja plati pol forinte od svakoga ognjišta kao „pripomoć" kralju.13 Isto takav proglas upravio je kralj takodjer na druge županije. Tako je dakle globom kažnjen svaki Hrvat: bio kriv ili nevini Čudnovata pravednost, pa još k tomu od kralja, za koga je kasnije narod hrvatski govorio: „Pokle kralj Matijaš spi, nikakve pravice ni." Turci su na izlazu iz Jadranskoga mora zauzeli grad Otranto, koji je pripadao napuljskoj kraljevini. U Otrantu iskrcalo se 20.000 Turaka, da ratuju dalje po Italiji. Papa Siksto i napuljski kralj Ferdinand zamole Matiju Korvina, neka im pomogne u ratu protiv Turaka. Oba lista primio je kralj Matija 9. ožujka 1481. u Zagrebu. Odmah sutradan šalje Matija u Senj svoga „kapetana" Blaža Magjara, koji će u Italiju prevesti 400 pješaka 200 husara (lako oboružanih konjanika) i 100 konjanika u oklopima.14 Turci budu zbilja već u kolovozu g. 1481. bačeni iz Italije, čemu je znatno doprinio iskusni Biaž Magjar. Zato ga Matija Korvin imenuje „banom kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" mjesto slaboga Ladislava od Egervara.15 Početkom svibnja g. 1481. umre ratoborni sultan Muhamed II. Na­slijedi ga njegov sin Bajazit II., proti komu ustade mladji brat Džem. Borbu za prijestolje tursko htjede u svoju korist upotrebiti herceg Vlatko Kosaca. Na poziv bosanskih Vlaha provali Vlatko ljeti g. 1481. u Bosnu, da odanle istjera Turke. No Daut paša razbije Vlatka i prisili ga, da se — izgubivši sve, što je imao — zakloni u Ercegnovi.16 Turci dapače pod vodstvom Ajas paše počnu opsjedati i taj grad, te ga zauzmu početkom god. 1482., premda je kralj Matija poslao u Ercegnovi nešto svoje vojske. Tako propade Hercegovina. Posljednji se herceg Vlatko nastani u mletačkim oblastima. Od cijele Hercegovine preostade samo tvrdja Kos na ušću rijeke Neretve. Ovu je tvrdju kralj Matija i nadalje branio protiv navala turskih. Kada su Turci razvalili tvrdju Kos, dade ju kralj Matija god. 1488. obnoviti.17 Daut paša nastavi provaljivati u Hrvatsku. Bosanski Turci prijedju g. 1482. preko Hrvatske u Kranjsku, a god. 1483. pustoše oko Ptuja u južnoj Štajerskoj. Pod jesen g. 1483. sakupe bosanske i srpske paše oveću vojsku, s kojom provale u Hrvatsku. Preko Kranjske dopre oko 7000 Turaka u Korušku, te ju oplijene i opustoše. Novi hrvatski ban Matija Gereb nagovori hrvatske knezove, neka udare na Turke, kada će se vra­ćati u Bosnu. Uz bana pristade grof Petar Zrinski, knez Bernardin Fran­kopan, Ivan Frankopan Cetinski, Mihajlo Frankopan Slunjski, srpski de­spot Vuk Grgurović, hrvatski banovac Gašpar Perušić, kapetan Blaž Magjar i mnogi plemići. Hrvatska vojska dočeka Turke kod broda Zrinskoga na Uni.18 Ovdje se 29. i 30. listopada bila velika dvodnevna bitka. Turci bijahu posve poraženi. U boju pogibe mnogo Turaka, a do 2000 ih pade u ropstvo. Uz to oslobodiše Hrvati preko 10.000 ljudi, koje su Turci pohvatali na četovanju svome.19 Iza ove slavne pobjede hrvatske ponudi sultan Bajazit petgodišnje primirje. Pošto su uvjeti bili vrlo po­voljni, prihvati kralj Matija primirje.20 Odsada je izmučena Hrvatska kroz više godina bila oslobodjena od provala turskih.

Primirje s Turcima upotrebi Matija u tu svrhu, da šatre cara Fri-drika III. Matiji se činilo, da bi on mogao cara Fridrika skinuti s prije­stolja, te pomoću svojih prijatelja u Njemačkoj postati „carem rimskim", kako je nekada postao kralj Sigismund. Sa carem Fridrikom ratovao je Matija neprekidno 8 godina (1479.—1487.), te mu je god. 1479. oteo šta­jerske gradove Ptuj i Lipnicu, g. 1480. Radgonu u Štajerskoj i Kostanje-vicu u Kranjskoj, g. 1482. Haimburg u Dolnjoj Austriji, a g. 1483. grad Kisek u Ugarskoj, koji je caru Fridriku pripadao još od god. 1440. Od straha pred Matijom preselio se Fridrik god. 1483. iz Beča u Graz. Po­četkom godine 1484. pošalje Matija svoje čete u Dolnju Austriju, gdje zauzmu Bruck na Litavi i Korneuburg. Matiji dobro dodje njegova „crna vojska", koja se sastojala od 6000 u crno odjevenih plaćenika. Sam je Matija 4 mjeseca opsjedao carsku prijestolnicu Beč. Kada se Beč 1. lipnja 1485. predao, uze Matija naslov: „vojvoda austrijski", te se sa Beatricom nastani u bečkome dvoru. Rat je potrajao još 2 godine. Matija zauzme 17. kolovoza 1487. Bečko Novomjesto i gotovo sve gradove u Dolnjoj Austriji; istodobno su vojske njegove pustošile i osvajale gradove po Štajerskoj, Koruškoj, Kranjskoj i Gornjoj Austriji.21 Bijedni car Fridrik uteče u Njemačku, gdje su ga uzdržavali gradovi i samostani, a 16. pro­sinca 1487. sklopi s kraljem Matijom primirje, koje se kasnije produljilo do 8. rujna 1490. Za toga primirja oboli Matija od uloga (reume), te su ga morali prenašati u nosiljkama. Poslije velikih boli umre Matija 6. travnja 1490. u Beču; tijelo mu uz veliko saučešće naroda 26. travnja sahraniše u Stolnom Biogradu u crkvi sv. Marije. Posljednjih godina Matijina vladanja bilo je u Hrvatskoj više mira, jer se velikaši bojahu kralja, sjećajući se „općega suda" njegova. Tako je u Hrvatskoj mirno vladao kraljev sestrić Matija Gereb, koji se u hrvat­skim listinama zove „ban rusagov Dalmacije i Hrvat' i slovinskoga".-'2 Ovaj ban odlikovao se velikim osobnim junaštvom još g. 1463., kada je prigodom opsade Jajca u dvoboju svladao turskoga vojvodu Mustafu. Kralj se toga junaštva sjetio i 10. svibnja 1481., kada je Matiji Gerebu i njegovu bratu Petru darovao grad Valpovo s ogromnim imanjem.28 Matija Gereb ostade hrvatskim banom do g. 1489., kada je opet banom postao Ladislav od Egervara. Za Ugarsku bio je Matija Korvin jedan od najvećih vladara. Kao izvrstan državnik umio je na uzdi držati bogate i silovite velikaše, koji su u prijašnje doba stekli odviše moći i povlastica. Kao političar umio je Matija znatan upliv steći u Italiji i Njemačkoj, pa u češkim i austrijskim zemljama. Kao vojskovodja organizirao je vojsku svoju, opremivši ju s puškama i topovima. Zbog neprestanih ratova držao je Matija stalnu vojsku („crna vojska"); ovu su činili većinom Česi, Poljaci i Srbi, koji bi slu­žili za pogodjenu mjesečnu plaću. Kada je nastao velik rat, pozivao je kralj sve crkvene i državne dostojanstvenike, te velikaše, plemiće i gra­dove, da na oružje dignu svoje ljude. Tako se znalo sakupiti do 150.000 vojnika; zato je Matija mogao gdjekad ratovati na 2 strane. K tomu je kralj na Dunavu i njegovim pritokama uzdržavao 364 ratne ladje, na ko­jima su kao vojnici većinom služili Srbi. Sam kralj bio je hrabar voj­voda; zato je i za kapetane postavljao vješte ljude, ne pazeći pri tom na vjeru, narodnost i odličnost obitelji. — S kraljicom Beatricom dodjoše na dvor kralja Matije mnogi Talijani, medju kojima bijaše takodjer knji­ževnika i umjetnika. Tako je i Matija postao „Mecena" poput nekih sa-vremenih vladara u Italiji. Matija dade prepisivati knjige starih latinskih i grčkih pisaca. U njegovo doba (god. 1473.) otvorena je prva tiskara u Ugarskoj, pa i kod nas (u Senju). Spremajući rukopise i tiskane knjige, stvorio je Matija znamenitu „Korvinsku knjižnicu". Sam kralj bijaše nao­bražen čovjek i duhovit govornik; znao je govoriti u više jezika, pa i slavenski, a dopisivao je s mnogim uglednim ljudima svoga doba na la­tinskom, njemačkom i češkom jeziku. Na magjarskom jeziku nije Matija Korvin izdao nijedno pismo; naprotiv ima njegovih povelja na hrvatskom jeziku, pisanih tada u nas običajnim pismom (ćirilicom i glagolicom).24
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Hrvatska_god._1479.%E2%80%941490.

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turci na Kupe
« Odgovori #17 : Travanj 18, 2010, 04:46:12 poslijepodne »
59. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kako je Vladislav II. postao kraljem Hrvatske i Ugarske
...
Vladislavu ostade samo naslov kraljevski, jer je u istinu postao lutkom u rukama silnih velikaša. Bolje od njega prodje Ivan Korvin. On je naime još 17. lipnja s prelatima i velikašima sklopio ugovor, koji u glav­nom glasi ovako: Ako ne bi Ivan bio izabran kraljem ugarsko-hrvatskim, postat će kraljem Bosne. Osim toga bit će Ivan do smrti svoje „herceg Slavonije"; kao takav uživat će prihod od kunovine, te od tridesetnica u Zagrebu, Čakovcu i u drugim mjestima. Ivanu će se povjeriti i „banska čast kraljevine Dalmacije i Hrvatske" sa svima običnim i pravednim pri­hodima. Pošto će za uzdržavanje Jajca i drugih gradova u Bosni i Hrvat­skoj imati velikih troškova, mora mu kralj svake godine doznačiti 12.000 du­kata. Herceg smije po volji u hrvatskim zemljama namještati podbane i druge službenike, ali samo takove, koji će hrvatske zemlje i stanovnike „nepo­kolebivo uzdržati u njihovim starim slobodama i zakonima". Hercegu Ivanu Korvinu ostaju sva imanja i gradovi, što ih je dosada stekao, poimence u Hrvatskoj: Varaždin, Krapina, Vrbovec, Trakošćan, Vinica, Grebengrad, Lobor, Oštre, Medvedgrad, Lukavec , Rakovec, Senj, Lipovec, Steničnjak, Ripač, Otočac, Novi, Prozor, Starigrad, Obrovac, Počitelj, Krupa, Brinje, Bilaj, Vočin, Našice, Bijela stijena, Veliki Kalnik i dr., a isto tako i neki gradovi u Kranjskoj, Štajerskoj, Ugarskoj, Austriji i Moravskoj. I ovaj ugovor potvrdio je kralj Vladislav 31. srpnja 1490., kad je sa 15.000 vojnika ulazio u Ugarsku.8 Tako je Ivan Korvin postao „hercegom Slavo­nije", a ne kraljem ugarsko-hrvatskim.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kako_je_Vladislav_II._postao_kraljem_Hrvatske_i_Ugarske

-

60. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Hrvatska god. 1491.—1495.

Turci su nastojali, da se okoriste borbom izmedju Vladislava i Maksimilijana. Zato je Škajin paša u rujnu g. 1491. sa 10.000 Turaka provalio iz Bosne u Hrvatsku. Pustošeći sve do Zagreba, krenu Turci u Kranjsku. Tu su robili oko Novog Mjesta, Kostanjevice i Krškoga. Na Miholje se utaboriše kod Metlike. Turci su namje­ravali provaliti još i dalje, ali im smetahu nabujale rijeke. Zato se početkom listopada počnu vraćati u Bosnu. Sa sobom su vodili velik plijen, osobito mnogo zarobljenih ljudi. No Hrvati ih dočekaju kod Vrpila blizu Udbine. U boju se odlikovahu frankopanski knezovi: Ivan Cetinski i Mihovil Slunjski. Turci bijahu posve razbijeni; 1500 ih pogibe, a isto toliko bude pohvatano. Hrvati su oslobodili 18.000 zarobljenih kršćana.1

Slijedeće god. 1492. provalio je Ali paša iz Bosne preko Hrvatske u Kranjsku. Ovdje su Turci od Metlike do Ljubljane počinili grozna na­silja, te onda preko Trbiža provalili u Korušku. Turke je kod Celovca potukla vojska kralja Maksimilijana, kojoj se pridružiše koruška vlastela. Sam Ali paša pogibe u krvavoj bici, u kojoj pade 7000 kršćana i 10.000 Turaka. Istodobno harala je druga turska vojska u južnoj Štajerskoj; i ovi Turci budu poraženi na povratku kroz Hrvatsku.2

...
U kolovozu g. 1493. dodje bosanski paša Jakub (Hadum) s 8000 ko­njanika pred Jajce. Toga grada nije mogao zauzeti; ali zato prijedje preko Une i Kupe u Kranjsku; njegove čete porobe takodjer Štajersku oko Celja i Ptuja. Kada se .s velikim plijenom vraćao, htjede Jakub paša osvojiti znameniti grad Modruše, koji je pripadao Bernardinu Frankopanu. Turci doduše prodru u predgradja, gdje spale crkve i samostane; ali tvrdje nijesu mogli zauzeti. Modruški biskup Kristofor s nekim kanonicima pre­selio se u Novi Vinodolski. Tako je „leta 1493. bio rasap grada Modruše, koga Turci porobiše i popališe", kako piše savremeni pisac.4 Medjutim je hrvatski ban Mirko Derenčin skupio mnoge velikaše i plemiće na Krbavsko me polju. Do 15.000 Hrvata pričeka Turke ispod grada Udbine. Jakub paša uvidi, da će ga stići poraz; zato se posluži ratnom lukavštinom. Hrvati zadju u pripravljenu im zasjedu, te budu 11. rujna 1493. hametom potučeni. U bici pogibe do 10.000 Hrvata; medju ovima takodjer Ivan Frankopan Cetinski, te 70 svećenika i redovnika. Uz to je 1500 Hrvata bilo zarobljeno. U ropstvo tursko padoše: hrvatski ban De­renčin, jajački ban Juraj Vlatković, krbavski knez Karlo Gušić i knez Nikola Frankopan.5 Turci su sa zarobljenicima postupali nemilosrdno. Ban De­renčin morade biti prisutan, kad su Turci njegvomu sinu odrubili glavu; ovu su glavu Turci stavljali na stol, kadgod bi banu donijeli objed ili večeru.6 — Nikada nije Hrvate zadesio teži poraz, nego li ih stiže god. 1493. na Krbavskome polju. Tu izgibe većina plemstva hrvatskoga; to je „prvo rasulo kraljevstva hrvatskoga".7 Iz južne Hrvatske počne se bijedni narod seliti u tadašnju Slavoniju. Jakub paša pozove preostale velikaše i plemiće hrvatske, neka se do sredine god. 1494. pokore sul­tanu turskomu, ako hoće izbjeći sigurnoj propasti. Hrvatski staleži za­mole pomoć od kralja Vladislava. Pošto im nemoćni kralj nije mogao pomoći, obrate se Hrvati na cara Maksimilijana, koji je 19. kolovoza 1493. naslijedio svoga oca Fridrika III. na prijestolju njemačkom. „Od kršćanstva ostavljeni knezovi, plemići i neplemići u Hrvatskoj" poručuju Maksimilijanu: Izlažući svoj život i blago svoje, opiremo se strašnomu neprijatelju već preko 70 godina. Poput kakve tvrdjave branimo po mo­gućnosti životom svojim kršćanske države. Da mi Turčinu dopuštamo, on bi danomice udarao na ostalo kršćanstvo .... Naši su gradovi i kuće uslijed ratova turskih djelomice prazni, podložnici i kmetovi odvedeni, a imanja oteta, porobljena i popaljena. Ne dobijemo li dakle- pomoći, ne ćemo se dulje moći braniti od Turaka. Padne li pak Hrvatska, lako će Turci iz nje napadati sve kršćanske zemlje. — Car Maksimilijan upravi 20. listopada 1493. iz Radgone pismo „prelatima, barunima, velmožama i stanovnicima kraljevine Hrvatske". Car im javlja, da je svojim kapetanima Ivanu Kanižaju i Sigmundu Welspergu naložio, neka se sa svojim četama pridruže Hrvatima, čim ih pozovu staleži hrvatski. To je Maksimilijan učinio zato, što „ugarski kralj Vladislav ne može sada poslati dovoljnih četa, koje bi se oprle Turcima".8 Novim „banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" imenuje kralj Vladislav 22. studenoga 1493. Ladislava Kan i ža ja, koji bijaše brat kapetanu Maksimilijanovu. Čim je novi ban preuzeo svoju čast, odmah je morao potpisati povelju, da priznaje nasljedstvo cara Maksimilijana i njegovih potomaka na temelju mira požunskoga.9

Turci su mjeseca kolovoza god. 1494. kod Mitrovice prešli Savu, te pustošili Slavoniju. Iz požeške županije, Zagorja i okolice samoborske odvedoše Turci do 7000 zarobljenih ljudi. Koncem rujna g. 1494. prijedje preko Une bosanski paša Jakub sa 20 tisuća Turaka. Ostavljeni bez ikakve pomoći, pokore se Turcima neki velikaši i plemići hrvatski. Paša je dva­put uzalud pozivao Bernardina Frankopana, neka se i on pogodi sa sul­tanom. Da ne gubi vremena, provali Jakub paša preko Hrvatske na sjever do Save, a zatim preko Kostanjevice u Kranjsku, pa odavle u južnu Šta­jersku. Nigdje mu se nije nitko opirao, te su Turci bez zapreke robili i palili.10
...
Iz Hrvatske nije ipak kralj dobio puno novaca, jer se južno od Save i Kupe nije ništa pobiralo, pošto su ovu zemlju Turci gotovo uništili, dočim se u sjevernoj Hrvatskoj pobirala samo polovica „izvanredne daće", kako to odredjuje 2. članak od god. 1492. o povlasticama kraljevine Slavonije.
Nije se ubralo ni toliko, jer upravo najbogatiji velikaši ne htjedoše ništa platiti ili su dobili posebnu povlasticu, kojom ih kralj oprašta od plaćanja izvanredne daće.
...
Boraveći u Virovitici, održao je kralj Vladislav ondje hrvatski sabor. Tom prigodom odlučiše hrvatski staleži, da će urediti 10.000 domaćih konjanika kao neku vrst „domobranstva"; njihovo će uzdržavanje godi­mice stajati 40.000 dukata, ali zato će odsada Hrvatska biti sigurna od provala turskih. Po želji hrvatskih staleža imenovao je kralj „banom Dal­macije, Hrvatske i Slavonije" bivšega hercega Ivana Korvina;15 dotadašnji ban Ladislav Kanižaj spominje se posljednji put 1. ožujka 1495.
...
Kralj Vladislav uvidio je, da Turcima ne može odolijevati; zato sklopi s njima 27. ožujka 1495. u Pečuhu primirje na 3 godine. Sada tek pustiše Turci na slobodu nesretne sužnje, koje su god. 1493. zarobili u bici na Krbavskome polju.17
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Hrvatska_god._1491.%E2%80%941495.

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #18 : Svibanj 02, 2010, 10:28:12 poslijepodne »
61. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Banovanje Ivana Korvina
...
Istodobno se Ivan Korvin nalazio u Kninu, da brani Hrvatsku, jer je minulo primirje s Turskom. Sultan Bajazit nije za sada želio rata s Ugar­skom i Hrvatskom. Naprotiv se namjeravao zaratiti s mletačkom republi­kom, da joj otme južnu Grčku (Moreju). Da bi izazvao taj rat, naloži sul­tan bosanskim Turcima, neka provaljuju u mletačku Dalmaciju. Prve dvije turske čete razbije ban Ivan Korvin 2. i 3. veljače 1499.9 Nato krene iz Bosne sultanov namjesnik Skender paša. U lipnju g. 1499. opustoše Turci kotare mletačkih gradova Nina i Zadra, odakle su odveli 2000 ljudi i 38.000 glava stoke. Za tih provala dodje u tursku vlast grad Makarska.10 Turci dapače prodru preko Hrvatske i Istre u mletačku Furlansku. Slijedeće go­dine 1500. udarahu Turci na Zadar, Nin, Spljet i Trogir.11 Prestrašeni Mlečani počnu sebi tražiti saveznike. Brodova im dade papa Aleksandar VI., francuski kralj Ljudevit XII. i španjolski kralj Ferdi­nand Katolički. Na kopnu su Mlečani pomoć očekivali od Vladislava II., koji je protiv Turaka još-16. travnja 1499. sklopio savez sa svojim bratom Ivanom Albertom, kao kraljem poljskim. Kancelar Tomo Bakač sklone Vladislava, da je dozvolom sabora od 13. svibnja 1501. i na molbu pape Aeksandra VI. sklopio savez s Mlečanima. — Turci su i prije toga više puta zaprijetili Kninu, Ostrovici, Sinju, Klisu i drugim hrvatskim gradovima iz­medju Bosne i mletačke Dalmacije; na jesen pak dodje velika turska voj­ska pod grad Jajce. Ivan Korvin sabere oveću vojsku hrvatsku, te ju povede prema Vrbasu, da oslobodi Jajce. Turci mu podju u susret. Tako dodje u listopadu ili studenomu do bitke, koja je trajala više sati, a svr­šila se potpunim porazom Turaka. Na bojištu ostade 4000 Turaka i 2000 kršćana. Ban osvoji turski tabor i topove, pa time opskrbi Jajce na dulje vremena, povjerivši grad Ivanu Gjulaju na čuvanje.12 Ljeti god. 1502. op-sjednu Turci opet grad Jajce, ali ih 2. i 3. srpnja porazi kraljev kapetan Ivan Tarcaj. Nato se ozbiljno radilo oko toga, da kralj Vladislav oslobodi Bosnu od vlasti turske. No Turci sklope mir s Mlečanima, a 20. kolovoza 1503. sedamgodišnje primirje s Vladislavom. Po tome primirju ostade Tur­cima čitava Hercegovina i najveći dio Bosne. Vladislav je zadržao jajačku banovinu, koju su činili gradovi: Jajce, Jezero, Banjaluka, Vrbaški grad, Levač, Bočac, Kotor, Sokol, Greben i Komotin. Turski gradovi Ključ i Kamengrad rastavljahu jajačku banovinu od preostale Hrvatske izmedju Une i Vrbasa.13
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Banovanje_Ivana_Korvina

-

63. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Hrvatska god. 1508.—1512.
...
Neposredno prije njegova dolaska provališe u Hrvatsku turske čete, koje su opustošile imanja knezova Mihovila, Anža i Bernardina Frankopana.12 Ovoj provali radovahu se Mlečani, jer su u Turcima gledali svoje savez­nike. Turska je provala tako uplašila Hrvate, da su odmah zazirali od rata s Mlečanima.
...
Hrvati se više nijesu zanimali za ratove u Italiji, jer im je opet zaprijetila ozbiljna pogibao od Turaka. Sve pored primirja provaljivahu Turci u hrvatske zemlje. Ništa nije koristilo ni to, što je kralj Vladislav 6. srpnja 1510. na dalnje 3 godine produljio primirje s Turcima.18 Najviše je stradala Dalmacija, u kojoj su Turci god. 1510. oplijenili okolicu Spljeta, Šibenika i Trogira. Na ladjama svojim dopriješe Turci i pod grad Omiš. Mlečani se ne usudiše dići na Turke, jer su moljakali tursku pomoć u ratu protiv cara Maksimilijana. U srpnju g. 1510. otjerao je Turke ispred Trogira domaći junak Kožulić; kod Omiša pak potuče Turke u studenomu g. 1510. knez Andrija Nova-ković s Omišanima i Poljičanima, kojima se pridružio banovac Grgur iz Klisa.17 Uzalud poručuje kralj 3. svibnja 1511. ugarskome saboru u Bu-dimu: „Turci neprestano uznemiruju Hrvatsku, naročito grad Knin, te će propasti i ostatak njezin, ako se dovoljno ne zaštiti." Ipak Ugarska nije ništa učinila za obranu Hrvatske. Oko 2000 Turaka dodje 22. kolo­voza 1511. pod grad Modruše. Kad ga nijesu mogli zauzeti, razlete se po Hrvatskoj. Nitko ih nije progonio, te su više dana plijenili i palili oko Ribnika, Dubovca, Ozlja, Metlike i Mehova. Banovi nijesu mogli dizati i uzdržavati vojske, kad im kralj nije slao plaće. Tako je na pr. kralj banu Andriji Botu dugovao 16.000 dukata, što je u ono doba bila velika svota.18 No kako bi kralj plaćao banove, kad je i sam trpio veliku oskudicu! Radi njega moralo se početkom srpnja g. 1512. državno vijeće u Budimu do­mišljati, „kako da se pronadje način, da bi Njegovo Veličanstvo sa svojom djecom imalo o čemu živjeti; pošto su naime razdavani ili založeni svi kraljevski prihodi, snašlo je Njihova Veličanstva takovo uboštvo, da više puta nijesu imali što jesti." Kraljevo je siromaštvo još napadnijim činio golem imetak Ivana Zapolje, koji je g. 1510. postao vojvodom erdelj-skim.
...
Medjutim su janjičari u Carigradu 23. travnja 1512. zbacili sultana Bajazita II., pa na prijestolje stavili njegova sina Selima I. Ovaj se nije obazirao na ugovore oca svoga. Uopće je Selim I. bio ratoboran sultan. To je naravno najprije iskusila nesretna naša domovina. Već početkom srpnja g. 1512. provale bosanski Turci u Hrvatsku, razvale neka sela bi­skupa zagrebačkog, te zarobe mnogo ljudi i stoke. Na jesen provale Turci u srebreničku banovinu (nekadašnju Usoru), osvoje cijelu banovinu, a za­uzmu glavni grad Srebrenik i sve tvrdje: Tešanj, Barku, Sokol i Vaju.82 Početkom studenoga g. 1512. udare Turci na grad Skradin. Turci opu­stoše primorje, ali Skradina ipak nijesu mogli zauzeti. Zimi je prijetila opasnost gradu Kninu. Početkom pak g. 1513. provale Turci u župu Ce­tinu. Ovdje su osvojili 3 manje tvrdje (Vir kod Imotskoga, Čačvinu u Posušju i Nutjak na Cetini); bili bi osvojili i sam Sinj, da se nije raz­lila rijeka Cetina.23
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Hrvatska_god._1508.%E2%80%941512.

-

64. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Petar Berislavić

Sreća bijaše za Hrvatsku, da je na pro­ljeće g. 1513. banom postao junački Petar Berislavić, biskup vesprimski. Rodom Hrvat iz Trogira — nije Berislavić htio živjeti pod vlašću mletačkom. Pošavši medju svećenike, postigne Petar visoke časti; velik je ugled uživao i na dvoru kralja Vladislava II.

Berislavić se kao ban hrvatski oduševljeno latio posla, da domovinu svoju obrani od propasti turske. Novi papa Leo X. pošalje mu u tu svrhu mjeseca lipnja 50.000 dukata.1 Tako je Berislavić na brzu ruku mogao sastaviti priličnu vojsku. Naskoro mu se pružila prilika, da pokaže vojvod­sku sposobnost svoju. Mjeseca kolovoza g. 1513. provale Turci u današnju „Banovinu" (izmedju Une i Kupe). Ovdje su Turci najprije pustošili i ro­bili, a onda opsjedali grad Blinju. Berislavić se 15. kolovoza utabori ne­daleko Dubice. Njemu se pridruže: knez Nikola Zrinski, Mihovil Fran­kopan Slunjski i Franjo Berislavić. Sutradan (16. kolovoza) udare Turci na Hrvate, ali ih stiže potpun poraz. Preko 2000 Turaka pade u boju ili na bijegu.2 Sjajna ova pobjeda proslavi ime bana Berislavića. Papa mu pošalje blagoslovljen mač i šešir; kralj ga imenuje vranskim priorom i županom dubičkim; neki gradovi hrvatski dadoše na gradska vrata uklesati datum pobjede banove. Ipak nije ni taj poraz primirio bosanske Turke. Koncem veljače g. 1514. eto ih pred Skradinom. Oko 10.000 Turaka udari i na Knin. No ovdje ih zadesi nesreća; Turci budu suzbijeni, te se vrate u Bosnu, ostavivši pod Kninom 500 mrtvih.3 Mjeseca rujna provale u Hrvat­sku 4000 Turaka, koji porobe i opustoše imanja krbavskoga kneza Ivana Karlovića. Ovi Turci dopru i u susjedne kotare mletačke Dalmacije, te se onda u Bosnu vrate sa 3000 zarobljenika i s mnogo stoke. Koncem g. 1514. provale Turci opet u južnu Hrvatsku, gdje osvoje Karin i još 2 grada, a zarobe mnogo ljudi. Za ove su provale najviše stradali plemići stare hrvatske župe Luke.4

Ostrogonski nadbiskup kardinal Tomo Bakač Erdedi otputovao je 2. listopada 1511. u Rim na crkveni sabor lateranski. Odanle se Bakač vra­tio tekar na proljeće g. 1514. s papinskom bulom, koju je proglasio na Uskrs 16. travnja u Budimu. U toj buli papa Leo X. povjerava Bakaču, da naviješta križarski rat protiv Turaka. Odmah počnu u Budim dolaziti brojni seljaci, koji su tražili vojvodu za taj rat. Medjutim se kralj Vladi­slav izmirio sa sultanom Selimom, te kardinal Bakač pozove seljake, neka se vrate kući. No 60.000 „križara" izabere svojim vodjom Jurja Dozu, ju­načkoga Sikulca iz Erdelja. Seljaci se obore na svoju gospodu. Od Budima do Temešvara plane u svibnju g. 1514. „seljački rat." Buntovnici su ple­miće ubijali, a dvorce njihove palili. Stjepan Bator, kapetan dolnje Ugar­ske, bude od seljaka potučen i potisnut u Temešvar. Dok je Doza taj grad opsjedao, sastavi erdeljski vojvoda Ivan Zapolja znatnu vojsku (22.000 ljudi), te podje Batom u pomoć. Doza bude uslijed svoje nesmotrenosti ranjen i zarobljen, a „križari" većinom raspršeni. Zapolja dade uhvaćene seljake grozno mučiti. Sam Doza bude stavljen na željezan stolac, pod kojim su naložili vatru; tu su nesretnika štipali razbijeljenim kliještama, a na glavu mu stavili željeznu ražarenu krunu.5

U Budimu sastade se 18. listopada 1514. sabor, koji je stvorio stroge zakone protiv seljaka. Odsada se kmet ne smije seliti, jer je vezan na zemljište vlastelina svoga. Kmetovi ne smiju imati oružja; nadje li se u koga puška, neka mu se za kaznu odsječe desna ruka. Jošte su kmetovima povećane daće i besplatne službe, što ih moraju davati svojoj vlasteli. Odsada je kmet pravi „tlačnik." Ako seljak podje u svećenike, ne može više postati biskupom, kao što je postao Tomo Bakač Erdedi. Sve ove zaključke po­tvrdio je kralj Vladislav 14. studenoga 1514.6 Isti ovaj sabor proučio je i primio „običajno pravo kraljevine Ugarske", kako ga je sastavio proto­notar Stjepan Verbeci. Taj zbornik privatnoga prava poznat je pod ime­nom „Tripartitum," te je vrijedio kao zakon sve do god. 1848. Njime su za ugarsko i hrvatsko plemstvo bile osigurane tadašnje plemićke povla­stice u političkom i socijalnom pogledu.7

Da bi Turke zastrašio, poduze ban Berislavić u svibnju g. 1515. na­valni rat. No bosanski paša hametom ga porazi tako, da je ban jedva ute­kao sa 25 konjanika.8 Nato se paša obori na jajačku banovinu, da ju slomi, kao što je god. 1512. nestalo banovine srebreničke. Najprije su Turci za­uzeli gradove Jezero i Bočac, a zatim opkolili grad Jajce. Sada je zapri­jetila ozbiljna pogibao, da će Turci zauzeti Jajce, pa time dobiti u svoje ruke ovaj bedem kršćanstva. Radi sudbine Jajca uplašio se i sam papa Leo X. Zato papa 15. lipnja 1515. moli Mlečane, neka pošalju novaca za obranu Jajca.9 Ipak je paša morao u srpnju napustiti opsadu Jajca, jer je doznao, da gradu ide u pomoć vojska. Odsada je Berislavić neumorno nastojao, da grad Jajce opskrbi živežem, zairom i posadom. Njegovom se brigom ta predstraža Hrvatske održala još nekoliko godina.
...
Kraj takvih prilika bijaše banu Berislaviću teško suzbijati navale turske. Kralj mu nije mogao ništa pomoći, a Mlečani se upravo radovahu svakoj neprilici banovoj. Jedini papa Leo X. iskreno se brinuo za obranu Hrvatske. Papa je Berislaviću u tu svrhu slao novaca, žita, puščanog praha i oružja. „Vidim i poimam" piše papa Berislaviću „tvoj težak položaj. Na tvoju utjehu poručujem ti, da na sve strane nastojim oko toga, da ti od kršćan­skih vladara što prije dodje dovoljna pomoć za uspješnu obranu krajine tvoje. Dotle pako stoj hrabro kao dosada, pa ne pusti, da ti narod klone duhom."12 Papa se doista obraćao na kršćanske vladare u Evropi. Tako je 15. svibnja 1516. francuskome kralju Franji I. pisao: „Gradovi, na koje Turci ne prestaju udarati, imadu veliku važnost. Ako Turcima u ruke pade ma i jedan od njih, — n. pr. Jajce, Knin, Klis ili Skradin, — ne će se Ugarska više moći obraniti, a Turci će imati otvoren put preko Jadran­skoga mora do talijanskih zemalja."13 Sličnim je riječima papa takodjer poljskoga kralja Sigismunda poticao, neka Hrvatima priskoči u pomoć. U tome pismu daje papa Petru Berislaviću naslov „ban ili potkralj" (Dal-matiae et Croatiae banus seu vicerex), pa ističe, da pogibelj od Turaka ne prijeti „samo Dalmaciji i Hrvatskoj, nego i cijeloj kraljevini Ugarskoj, te susjednim pokrajinama, dapače i čitavome kršćanstvu".14 Bosanski je paša g. 1517. udarao na Klis i Skradin. Mnogo je stradala i Krbava;15 Jajce se pak nalazilo u vječitoj pogibelji. Početkom g. 1518. htjede Be-rislavić opet Jajce opskrbiti hranom i zairom. Zato provali u Bosnu sa 10.000 vojnika. U susret mu izadje bosanski namjesnik s jakom turskom vojskom. Tako dodje do bitke, u kojoj Berislavić hametom potuče Turke. Namjesnik bosanski pade u boju, a prvi njegov doglavnik bude zarobljen. Na proljeće g. 1518. udare Turci i opet na Skradin i Ostrovicu. Berislavić nije imao dosta sredstava, da brani hrvatsku granicu, koja se protegnula odviše na dugo. Ostavši bez pomoći, morahu Skradinjani obećati Turcima harač u iznosu od 100 dukata na godinu.16 — O Martinju godine 1518. uzmanjka posadi u Jajcu hrane. U nevolji svojoj provali posada iz grada, pa udari na Turke, koji su nosili živež u neku susjednu tvrdju. Turci budu sasječeni, a živež donesen u Jajce. Tako se posada održala do početka godine 1519., kada ju je opet Berislavić opskrbio hranom i zairom.17 Car Maksimilijan umre 12. siječnja 1519., a već 5. veljače umre i palatin Mirko Peren. Time je znatno ojačala stranka Ivana Zapolje. Ipak bude palati-nom izabran temeški župan Stjepan Bator, pristaša dinastije habsburške, a ne Ivan Zapolja, koji se natjecao za palatinsku Čast. — Nemoćni kralj Ljudevit II. sklopi 28. ožujka 1519. trogodišnje primirje sa sultanom Se-limom I. U tome se ugovoru izričito spominju Hrvatska, Slavonija i Dal­macija. Pa ipak nije to primirje vrijedilo za hrvatske zemlje. Već o Ivanju g. 1519. provale Turci u Krbavu. Bosanski je namjesnik dapače poručivao knezu Ivanu Karloviću, da će mu Turci svakih 14 dana dolaziti u pohode.18 Opet su drktali hrvatski gradovi: Knin, Skradin, Ostrovica i Klis, za koje se kralj nije ništa brinuo. Početkom g. 1520. provale 3000 Turaka preko Hrvatske u Istru. Uz to su Turci stali sve češće harati u selima oko Zadra Šibenika, Trogira i Spljeta.19 To uplaši republiku mletačku. Po njenoj odredbi pregledao je kapetan Ivan Mauro sve gradove u Dalmaciji. Mauro je 22. ožujka 1520. izvijestio, da bi trebalo bolje opremiti mletačke gra­dove: Zadar, Nadin, Vranu i Novigrad.20

Mjeseca svibnja g. 1520. haraju Turci u Hrvatskoj od Une do mora. Berislavić se upravo nalazio u Otočcu, kad li mu stiže vijest, da Turci robe i pale oko Drežnika. Junački ban odmah poleti u Bihać, odakle se 20. svibnja 1520. sa 300 vojnika zaputi prema Drežniku. Na putu doznade, da se 800 Turaka nalazi u „Vražjoj gori" kod Korenice. Berislavić udari na ove Turke i natjera ih u bijeg. No kada su Hrvati progonili Turke, do­spije ban u neku zasjedu. Turci mu u okršaju odrube glavu, koja bude kasnije zajedno s tijelom banovim pokopana u Vesprimu.21 — Berisla-vićeva smrt rastuži papu Leona X., kralja Ljudevita II. i poljskoga kralja Sigismunda, a najvećma Hrvate. Dugo se kod nas sačuvala uspomena na junaka, koji bijaše i biskup i ban. Zato se i poslije smrti njegove u Hrvat­skoj tečajem 16. i 17. vijeka nalazilo odličnih svećenika, koji su pasali mač i udarali na Turke. („Mašu maši, britku sablju paši".) To se nije držalo nečasnim, jer je tako radio slavni Petar Berislavić.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Petar_Berislavi%C4%87

Kaj je to zair?

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #19 : Svibanj 05, 2010, 06:26:12 poslijepodne »
SAJAM KOD STAROG GRADA KONJŠĆINA 
Radio Zlatar 
U Konjščini će se ove subote, 8. svibnja održati 4. Sajam kod tamošnjeg "Kaštela" i oživljavanje bitke koja se odigrala 4. svibnja 1545. pri konjščinskom Starom gradu.
Uoči Sajma u Konjščini će biti posebno svečano jer je u 12.30 najavljeno otkrivanje spomenika hrvatskom banu i vojskovođi Nikoli Šubiću Zrinskom, u organizaciji udruga "Grofovija Konjski" i "Muži zagorskog srca". Spomenik će biti postavljen ispred konjščinske ambulante, a pokrovitelji svečanosti su Hrvatski sabor, KZŽ i općina Konjščina.
Potom će svi okupljeni formirati kolonu i krenuti prema Starom gradu gdje će u 14 sati Grof Konjski otvoriti ovogodišnji Sajam. Uz prikaz starih običaja i zanata domaćih i gostujućih udruga te predstavljanje viteških skupina, ove će godine renesansni ples izvesti plesna skupina "Grofice Konjski", legende iz života konjščinskog Starog grada prezentirat će Adam Končić, izveden će biti igrokaz iz 13. stoljeća, Kostadinka Velkovska kazivat će kajkavsku poeziju, a nastupit će i grupa Slip te žongleri. Program Sajma trajat će sve do večeri te se završno paljenje krijesa očekuje oko 22 sata.
05.05.2010
http://www.zlatar.hr/index.php?subaction=showfull&id=1273059534&archive=&start_from=&ucat=1&do=index&lang=hr

Pak bitka!

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #20 : Svibanj 30, 2010, 02:29:37 poslijepodne »
65. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Ivan Karlović
...
Prije su Turci po Hrvatskoj ponajviše pustošili i palili; rijetko bi se kada sustavili pred kojim gradom, da ga opsjedaju. Turci su na toli­kim provalama pohvatali seljake ili ih prisilili, da se odsele u sigurnije krajeve. Tako se dogodilo, da je na granici hrvatsko-turskoj bilo mnogo gradova bez okolišnih sela. U ovim pustim gradovima stoje malene po­sade. Počevši od g. 1522. nastoje Turci, da redomice zauzmu ove bra­nike hrvatske.
...
Turci su u Hrvatsku provaljivali i poslije poraza pod Klisom. Najviše stradahu imanja bana Ivana Karlovića i kneza Nikole Zrinskoga, jer bijahu prva na udaru. No Turci su dopirali takodjer i dalje: do Modruša, Grob­nika, Ozlja, Metlike, Jastrebarskoga i Samobora. Narod hrvatski počne opet ostavljati opustošena polja i popaljena sela, da ne pane u ropstvo tursko. U svojoj povelji od 17. svibnja 1524. dozvoljava kralj Ljudevit, da se na ugarska imanja (Enyng i Batthvan) kraljeva peharnika Franje Bacana smiju preseliti Hrvati, koji „radi straha i neprestanih provala tur­skih ne mogu mirno i sigurno prebivati" u kraljevini Hrvatskoj.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Ivan_Karlovi%C4%87

-

66. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Bitka na Muhačkome polju
...
Pošto kralj Ljudevit nije Hrvatima slao nikakove pomoći, obraćahu se po­jedini velikaši na kraljeva šurjaka nadvojvodu Ferdinanda, u komu je svatko gledao budućega kralja. Tako mu je n. pr. knez Nikola Zrinski 22. listopada 1524. ustupio dvije svoje tvrdje na rijeci Uni (Novigrad i Dobru Njivu), u koje će Ferdinand staviti svoju vojsku za obranu od Turaka.5 Ferdinandova pak sestra Marija, žena kralja Ljudevita, kupila je 27. listo­pada 1524. od markgrofa Jurja Braniborskoga grad u Varaždinu za 11.000 forinti, a tvrdje Medvedgrad, Rakovec i Lukavec za 22.000 forinti.6
...
Medjutim se Sulejman II. spremao za veliku vojnu na Ugarsku. Sa 100.000 vojnika i 300 topova krene sultan 23. travnja 1526. iz Carigrada. Vojska mu se putem do Biograda podvostručila. U očigled tolike pogi­belji nije kralj Ljudevit ništa poduzimao za obranu države. Papin nuncij Burgio piše: „Neprijatelj je već na granici, a mi još nemamo nijednoga topa. Kralj Ljudevit ne govori o pogibelji, a niti je pravo ne poznaje; on spava do podneva, pa tek onda ide u vijeće". Jošte veli Burgio: Staleži traže, neka kralj ide u rat sa svojom četom, premda „kralj nema ni či­zama", kamo li novaca za uzdržavanje vojske. Kralj ne bi mogao otpra­viti .,ni svoga glasnika, da mu nijesam dao za to potrebitih novaca." Ra­dilo se o tomu, da kaločki nadbiskup Pavao Tomori zapriječi Turcima prijelaz preko Save. Tomori je u ovu svrhu tražio 4000 pješaka i 10.000 konjanika, a dobio samo 500 pješaka i 1000 konjanika. Tako su Turci bez zapreke prešli u Srijem. — Dok se sultan odmarao u Biogradu, dodje veliki vezir Ibrahim 9. srpnja pod Petrovaradin. Ovu je tvrdju branio Juraj Alapić s 1000 vojnika veoma hrabro, odbivši 2 jaka juriša. Turci zauzmu Petrovaradin istom 28. srpnja, kada su već izginuli svi branitelji osim 90, kojima je veliki vezir dozvolio slobodan odlazak. Nato se Su­lejman zaputi prema Iloku, te i njega zauzme 7. kolovoza iza kratke opsade. Slabo utvrdjeni Osijek predade se Turcima 14. kolovoza bez ikakova otpora.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Bitka_na_Muha%C4%8Dkome_polju

-

67. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kako je Ferdinand postao kraljem
...
Ovu su povelju učesnici sabora providjeli pečatima svojim. Sa li­stine visi na svilenim vrpcama 7 pečata. Prvi je pečat kninskoga biskupa Andrije Tuškanića, drugi kneza Ivana Karlovića, treći Nikole Zrinskoga, peti Jurja Frankopana, šesti Vuka Frankopana, a sedmi kneza Stjepana Blagajskoga. Četvrti je pečat kraljevine Hrvatske, koji prikazuje šahovsko polje sa 64 kocke (po 8 kocaka u 8 redova), a ima napis „Regni sigil-lum." To je prvi spomen hrvatskoga pečata. Izvornik ove povelje sabora cetinskoga čuva se još i sada u c. i kr. tajnom arkivu u Beču.9
...
Odmah na proljeće g. 1527. započne u Hrvatskoj i Slavoniji borba izmedju pristaša Ferdinandovih i Zapoljinih. Slutilo se, da će Turci na svoju korist upotrijebiti ovaj gradjanski rat; lako će im pak biti osvajati Hrvatsku, kad se Ferdinand još nije ni maknuo, da ispuni uvjete, pod kojima ga je sabor u Cetinu birao za kralja hrvatskoga. Uzalud mu hrvat­ski velikaši 28. travnja 1527. iz Cetina upravljaju predstavku: „Neka znade Vaše Veličanstvo, da se ne može naći, da bi Hrvatsku ma koji vladar si­lom podjarmio. Po smrti našega posljednjega kralja — sretne uspomene Zvonimira — svojevoljno se pridružismo svetoj kruni ugarskoj, a sada Vašemu Veličanstvu. Prije su nas pomagali papa i Mlečani, a imali smo i drugih prijatelja. Otkada Vaše Veličanstvo izabrasmo za kralja, svi nas ostaviše."15 Hrvatski je sabor izabrao 2 plemića (Bernarda Tompića i Mi­hovila Skobljića), koji će kralju Ferdinandu prikazati, kako Hrvatska trpi od gladi i drugih neprilika. Sabor upućuje poslanike, neka kralju kažu i ovo: Nitko neka ne misli, da mi nijesmo mogli učiniti drugo, nego li se dati pod okrilje Vašega Veličanstva. Prošle je godine turski sultan k nama poslao svoje povjerenike, koji su nas molili, neka se predademo njemu. Turci obećavahu, da će nam ostati djedovina naša, pa da ne će biti vri-jedjani naši običaji, vjera i sloboda; kmetove naše oslobodit će na 10 go­dina od svake daće. Pri tom se sultan pozivao na to, što pod sobom imade već mnoge kršćanske zemlje, kojima je ostavio staru vjeru i obi­čaje; nas dapače ne će siliti, da ratujemo sa drugim kršćanima. Turci su nas već više puta molili, neka im dopustimo, da preko Hrvatske prova­ljuju u pokrajine Vašega Veličanstva. Obećavahu nam, da će naša imanja ostaviti netaknuta, a uz to da će nam ostaviti i sav plijen osim zaroblje­nih ljudi. Otkako smo pod vladom Vašega Veličanstva, napastovahu nas Mlečani, neka zajedno s njima sklopimo mir s Turcima, pa će nam tada dati velike nagrade. Velike nam je ponude stavljao takodjer erdeljski voj­voda (Zapolja), koji se sada naziva kraljem.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kako_je_Ferdinand_postao_kraljem

-

68. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Turci pomažu Zapolji
...
Biskup Jožefić nadje Zapolji saveznika u francuskome kralju Franji I., koji bijaše nepomirljiv protivnik Habsburgovaca;* sam pak Zapolja pošalje u Carigrad svoga poslanika, koji mu 29. veljače 1528. u savez dovede sultana Sulejmana. — Hrvatska je prva iskusila taj savez. Bo­sanski Turci udare na Jajce i zauzmu važan taj grad.2 Sada pade pod vlast tursku i onaj dio Hrvatske izmedju Save, Une i Sane. Početkom listopada g. 1528. provali bosanski paša s 5000 Turaka preko Otočca u Hrvatsku. Turci namjeravahu oplijeniti Kranjsku; no budni Petar Kružić doznade namjeru njihovu. Kranjska se gospoda slože sa banom Karlo-vićem, te 5. listopada dočekaju Turke ispod grada Belaja na rijeci Mrež­nici. Karlović zadobije 18 rana, ali ipak potuče Turke. Karlović je i 20. rujna 1528. potukao mostarskoga pašu kod Udbine.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Turci_poma%C5%BEu_Zapolji

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #21 : Svibanj 30, 2010, 02:30:35 poslijepodne »
69. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Petar Keglević
...
Ovaj sabor odredi iznimne mjere za obranu Hrvatske. Svaki velikaš i plemić hrvatski mora od 36 kmetskih kuća po 1 konjanika naoružati, te ga kroz godinu dana na svoj trošak uzdržavati na granici kraljevstva. Ako bi pak u do­movinu provalio Turčin s ovećom silom, te bi zauzeo koji grad ili tvr­djavu, tad je svaki velikaš, plemić i posjednik dužan, da osobno pograbi oružje zajedno s petinom kmetova svojih, — u skrajnoj nuždi dapače i sa svima kmetovima svojim. Osim toga će Hrvatska za redovitu obranu svoju uzdržavati 300 plaćenih vojnika, i to 200 pješaka i 100 konjanika, da se uzmognu suzbijati manje provale turske. Vojskovodjom čitave hr­vatske insurekcije (narodnog ustanka) bit će ban. Kada Turci gdjegod provale u Hrvatsku, dužni su velikaši i plemići, da to susjedima svojim jave gruvanjem iz mužara i palenjem vatre. Od svakih 20 kmetskih kuća imat će velikaši i plemići po jedna kola hrane u pripravi za opskrbu vojske. Jednako će dvadeseti dio priroda svoga otpremiti u pogranične gradove: Viroviticu, Nove Dvore i Kraljevu Veliku. Po kraljevoj želji odre-djuje hrv. sabor, da se za god. 1538. pobire od svakoga dimnjaka po 2 for. ratne daće (subsidium); ali taj novac ne će dobiti kralj, nego će se upotrijebiti za obranu domovine.
...
Ferdinand je obećao, da će stalnu vojsku svoju staviti u krajiške gradove. U tu mu svrhu već koncem god. 1537. knezovi Frankopani na saboru u Dubravi ponudiše svoje gradove: Cetin, Slunj, Drežnik i Tržac; Kobašić: Brekovicu; Zrinski: Krupu, Novi, Pakrac i Racu; Blagajski: Otok i Bušević; pleme Svetački: Novsku, Britvičevinu iSuboticu; zagr. biskup: Hrastovicu i još 2 grada; zagr. kaptol: Veliki Gradac; Nadaždi : Sredice i Kraljevu Veliku ; Urban Bacan: VoČin; Tahi: Čaklovac, Kamengrad i Račiću; Keglević: Bijelu-Stijenu; Ladislav More: Orahovicu; Kaštelanović: Sirač i Zelinjak; Franjo Bacan: Kristalovec; Petar Palfi: Dijankovec; Franjo Kapelski (Kapolnav): Belu i Oporovec; Ladislav Banić: Drenovac i Mi-kleuš; Baltazar Banić: Korogj; Ladislav Kerečenj: Brezovicu; Juraj Paške: Pašinec; Ljudevit Pekri: Petrovinu. Još su kralju bili ponudjeni gradovi: Dubica i Kostajnica, što ih je nekada imao despot Stjepan Berislavić.13

Ferdinand se nije usudio, da g. 1538. vodi obećanu vojnu na Turke; oni pako gradovi, što ih je preuzeo na Krajini hrvatskoj, dobiše preslabe posade. Tako su Turci 24. travnja 1538. zauzeli Dubicu. Na vijest o tomu pobjegne iz susjednog Jasenovca mala posada, zapalivši prije toga tvr­djavu. Isto tako uteče posada iz Subotice (Subocki grad). Jasenovac i Subotica pripadahu obitelji Svetački (Zempče). Hrvati se uplaše, da će sada pasti Hrastovica, a možda i sam Zagreb, jer su Turci probili obram­benu liniju na rijeci Uni. Zato junački banovi dignu odmah u Hrvatskoj narodni ustanak. Dok je Keglević bolovao, otjera Nadaždi pomoću Marka Tomašovića tursku posadu iz Jasenovca.14
...
van Zapolja oženio se 2. ožujka 1539. s Izabelom, kćerkom polj­skoga kralja Sigistnunda. Izabela rodi 7. srpnja 1540. u Budimu sina Ivana Sigismunda. Tomu se Zapolja veoma uzradovao, ali ga već 11. srpnja u Szasz-Sebesu udari kap, od koje i umre 22. srpnja 1540. u 53. godini ži­vota svoga. Sada bi Ugarska po ugovoru u Velikom Varadinu od 24. ve­ljače 1538. imala pripasti kralju Ferdinandu. I doista zauzme Ferdinandova vojska g. 1540. gradove: Peštu, Vac, Višegrad i Stolni Biograd. No kad je g. 1541. opsjedala Budim, porazi je Mahmud paša Jahiogli. Uz to se 23. lipnja 1541. diže Sulejman na četvrtu vojnu. Sultan dodje 26. kolovoza pred Budim, gdje odluči sudbinom Ugarske. Erdelj i Zatišje (t. j. Ugarsku na lijevoj strani rijeke Tise) dade malomu Zapoljinom sinu Ivanu Sigismundu kao kneževinu. Ostali pak Zapoljin dio Ugarske pridruži sultan carstvu turskomu. U samome Budimu nastanio se Sulejman paša, poturica magjarski. — Dok se to zbivalo u Ugarskoj, planuo je u Hrvatskoj do­maći rat izmedju biskupa Šimuna Erdeda i knezova Zrinskih. Ratovalo se oko Zagreba i u „Banovini" izmedju Une i Kupe. Za toga rata pogibe Ivan Zrinski, opsjedajući g. 1541. biskupov grad Vinodol kod Hrastovice.23 Uzalud se god. 1542. pobudom pape Pavla III. sabrala velika vojska krš­ćanska, da Turke baci iz Budima i Ugarske. Ova bi vojska kod opsade Pešte dapače i nastradala, da je nije spasio Nikola Zrinski, koji u zgodan čas dodje sa 400 hrvatskih vitezova, „kao da je bio poslan angjeo s neba".24
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Petar_Keglevi%C4%87

-

70. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Banovanje Nikole Zrinskoga

God. 1541. umre Gašpar Ernušt, vlastelin u Koprivnici, Gjurgjevcu i u cijelom Medjumurju. Iza Gašpara ostade samo udovica Ana, kći bana Petra Keglevića. Pošto je Gašpar umro bez potomka, morao bi čitav njegov imetak po zakonu pripasti kralju. No Petar Keglević zaposjedne sva Ernušteva imanja tvrdeći, da je nje­gova kći Ana ostala trudna. Da se možda ne podmetne tudje dijete, po­šalje kralj u Čakovac nekoliko gospodja, da budu pri porodu. Keglević im toga ne dopusti, a svoju kćer ponovno udade za Ladislava Banica. Nato kralj naloži Kegleviću, neka se kani Ernuštevih imanja. Pošto se Keglević otimao tomu zahtjevu, skine ga kralj sa banske časti. 0 svemu tomu raspravljalo se na zajedničkom saboru, koji se 1. studenoga 1542. sastao u Požunu. Tu je stvoren poseban (43.) zakonski članak o Petru Kegle-viću, koji da je poznat nasilnik., jer je i po smrti Stjepana Dešhazija sebi prisvojio njegova imanja Susjedgrad, Želin i Stubicu, te ih jedva kasnije predao kralju Ferdinandu. Sabor odredjuje, da Keglević mora Ernušteva imanja u roku od 2 mjeseca izručiti kralju; ne učini li toga, mora kao „nevjernik" izgubiti glavu i sav svoj imetak1.
...
Samomu pak Nikoli izdao je kralj 27. prosinca 1542. dekret, u kome piše : „Ovim svojim pismom dajemo na znanje, kako su naše kraljevine Hrvatska i Slavonija kroz nekoliko minulih mjeseci bile bez stanovitoga vodje i bana, pa je mnogo toga ludo pro­pušteno, što bi se moralo učiniti toli za upravu i obranu koli za vladanje nad podanicima u onim kraljevinama. Tako su sve prilike tih kraljevina već tražile, da im na čelo stavimo vodju ili bana. Potaknuti vrlinom i čestitošću našega vjernoga, uzvišenoga i moćnoga kneza Nikole Zrinskoga, — za kojega smo razabrali, da je nadaren i duhom i valjanom ratnom vještinom, što je ne jedanput već i dokazao, — izabrali smo ga za bansku čast u rečenim kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji . . . S njime smo učinili pogodbu za 600 lako oboružanih konjanika, te će za svakoga od njih dobivati godišnju plaću po 20 forinti. Kada pak bude u službi našoj i naših kraljevina, dat ćemo mu kao mjesečninu po 2 forinta na mjesec za svakoga konjanika. Još će on morati držati 400 pješaka, za koje će mu se svaki mjesec plaćati po 2 for. Za uzdržavanje njegova stola, pa za držanje uhoda i šiljanje poslanika prema potrebi vremena, davat će se se banu 4000 for. na godinu".
...
— Muratbeg iz Požege nastojao je, da zauzme Brezovicu, grad Ladislava Kerečenja u Podravini. Kada se brezovički kapetan Budanec s jednim dijelom posade nalazio na vojnoj vježbi u Virovitici, udari Muratbeg 5. studenoga 1543. na Brezovicu i prisili ju sutradan na predaju. To uplaši posade u Pa­kracu i u Petrovini, te uteknu iz ovih gradova, koji tako bez ikakva otpora dodjoše u tursku vlast.6

U svibnju g. 1544. prijedju iz Bosne preko Save u Slavoniju brojni Turci, koje su vodili: Ulama beg i Amurat beg. Ovi Turci osvoje sela oko Stare Gradiške i Cernika; koncem lipnja zauzmu i Kraljevu Veliku na Ilovi.7 Sada je Turcima pripadalo čitavo slavonsko gorje iz­medju Podravine i Posavine. Tu bijaše nekoliko gradova, u kojima se nastaniše Turci; medju gradovima pak nasele brojne Vlahe iz Bosne, radi čega je ovaj kraj i dobio ime „Mala Vlaška". Na tome „krajištu" turskom ne plaćahu Vlasi ni desetine ni robote, već samo carski harač; no zato morahu Turcima pomagati u borbi s Hrvatima. — Za obranu od Turaka podigne kaptol zagrebački g. 1544. tvrdju kod Siska (na ušću Kupe u Savu), a biskup zagrebački utvrdi grad Ivanić. Kranjskoj, Štajerskoj i Koruškoj nametne kralj t. zv. „turski porez", kojim će za njihovu obranu uzdržavati pomoćnu vojsku u Hrvatskoj. — Početkom svibnja god. 1545. provali u Slavoniju 10.000 Turaka, koje su vodili: Ulamabeg iz Bosne i Malkočbeg iz Požege. Dolinom rijeke Lonje udare Turci prema Zagorju, spalivši uz put grad Dubravu. Kod Ko nj š čine dočeka ih ban, komu se pridruže neki hrvatski velikaši i Juraj Wildenstein, zapovjednik kraljeve vojske na slavonskoj Krajini. Tu dodje 5. svibnja do bitke, u kojoj prije­varom pobijede Turci. Na povratku su Turci bez uspjeha pokušali zauzeti Križevac i Čazmu; ali zato oplijeniše i popališe mnoga sela u okolici njiho­voj.8 — Mjeseca lipnja g. 1545. opustoše Turci imanja opatije Topusko, te provale čak u Kranjsku. Vraćajući se preko Samobora, porobe Turci plodno Turopolje; no Hrvati im otmu dio plijena u okršaju kod Vagato-vićeva broda. Turci su g. 1545. još dvaputa provalili u Slavoniju. Ulama­beg i Malkočbeg udare 20. kolovoza na Moslavinu i zapale taj grad Petra Erdeda. Htjeli su osvojiti i Čazmu, ali im sretno odolješe kanonici kaptola čazmanskoga. Nekoliko dana poslije toga opsjedahu Turci Kegle-vićevu tvrdju Ustilonja na ušću Lonje u Savu; ipak moradoše uzmak­nuti, kada su doznali, da tvrdji dolazi u pomoć Juraj Wildenstein.9

Nikola Zrinski oženio se 17. lipnja 1543. u Ozlju sa kneginjom Ka­tarinom iz porodice Frankopana Ozaljskih. Nikola je sa svojim šurjakom Stjepanom Frankopanom 1. veljače 1544. pred kaptolom zagrebačkim sklo­pio ugovor o medjusobnom nasljedstvu i o zajednici dobara. Tada je posjedovao 17 imanja, poimence: Zrinj, Gvozdansko, Pedalj, Krupu, Mutnicu, Jamnicu, Lješnicu, Kostajnicu, Komogovinu, Prekovrški, Medvedgrad, Lukavec, Božjakovinu, Vrbovec, Pakrac (samo po imenu), te „Novi na granici" i „Novi u Kostajnici". Po tome ugovoru donese Katarina knezu Zrinskomu za miraz 25 Frankopanovih gradova, medju tima: Ozalj, Dubovac, Ribnik, Novigrad, Ogulin, Plaški, Modruše, Jesenicu i Lukovdol, pa Trsat Bakar, Grobnik, Hreljin, Drivenik, Grižane, Bribir i Novi u Primorju.10
...
Protiv bana ustadoše g. 1548. ta­kodjer seoski plemići Turopoljci, kojima je banov kaštelan Gašpar Držanić iz Lukavca pustošio posjede i pljačkao kuće. Turopoljci su Ni­kolu Zrinskoga 7. kolovoza 1549. tužili samome kralju Ferdinandu, doka­zujući mu, da grad Lukavec pripada njima, jer su ga nekada oni podigli za svoju obranu. Ova je parnica potrajala 5 godina, a svršila se 12. stu­denoga 1553. u Brezovici, gdje se ban u dvorcu Ambroza Gregorijanca pomirio s Turopoljcima. Zrinski je Turopoljcima ustupio grad Lukavec i odrekao se svih daća, koje su mu plemići dosada morali davati; Turo­poljci se pak odrekoše svake odštete za tolike progone, što ih podniješe od banovih činovnika.
...
O tomu javlja 8. kolovoza Sekelj: „Turci su s velikim jurišem udarili na varoš Gjurgjevac; juriš je trajao gotovo 6 sati, ali se posada hrabro dr­žala, te su medju Turcima poginule neke age i vojvode. Poslije toli uzalud obavljenog posla i napora zaputiše se Turci odanle prema sv. Dominiku (danas Domanjkuš kod Bjelovara), odakle će — kako nam pripovijeda pribjeg, koji je sada došao — poći zauzimati Dubravu, Čazmu, Ivanić, Sisak i Kostajnicu.18
...
Čim su Turci zauzeli Čazmu, odmah urediše ondje poseban „sandžak" (oblast), pod koji spadahu sva mjesta uz rijeku Čazmu, Ilovu i Pakru. Zapovjednik sandžaka čazmanskoga imao je stalnu vojsku (1400 konjanika i pješaka), s kojom je provaljivao u susjednu Hrvatsku. Zrinski javlja kralju Ferdinandu 13. listopada 1552. iz Rakovca, da iz Čazme „ne prestaju skro­vite provale turskih konjanika i haračlija u ove krajeve". Ako se taj grad odmah ne otme Turcima, propast će još ove jeseni ili najkasnije naredne zime kukavni ostanci ove kraljevine . . . Narod je uslijed ovih neprestanih provala već zastrašen i zdvojan". Zato Zrinski moli kralja, neka pošalje „dostojnu vojsku", s kojom bi se Čazma predobila.52 Isto tako tražili su od kralja pomoći kaptol zagrebački i Juraj od Herešinca, upravitelj bi­skupije zagrebačke. Kaptol je naime g. 1552. podigao tvrdju Sokol i kulu Čuntić na svome imanju kod Hrastovice, gdje je već otprije imao tri tvrdje: Petrinju (danas Jabukovac), te Gornji i Dolnji Gradac. Kaptol moli kralja, neka na svoj trošak uzdržaje barem 100 vojnika u tvrdji Sisku, koja ima veliku važnost za obranu Hrvatske, otkako je propala tvrdja Ustilonja. Zagrebačka biskupija ima takodjer previše troškova za svojih 5 tvrdja (Hrastovica, Sveti Križ, Ivanić-grad, Ivanić-Kloštar i Gradec kod Križevca) dočim je posve razvaljena tvrdja i varoš u Dubravi.
...
Mjesto od Turaka trpjela je Hrvatska od strašne kuge, koja je u listopadu g. 1553. nemilo harala u okolici zagrebačkoj, a mjeseca lipnja g. 1554. u Križev­cima, Vrbovcu, Gracu i u Sv. Petru, te u Medjimurju.28 Kralj je nastojao, da s Turcima sklopi mir; ali pregovori se razbiše radi EMelja, gdje je g. 1555. konačno prevladao sultanov štićenik Ivan Sigismund Zapolja. Nove. borbe s Turcima žapočeše u svibnju g. 1556. Turci su počinili velike štete u selima oko Ivanića i Vrbovca; podjedno su opustošili okolicu Topuskoga, te imanja kneza Franje Frankopana Slunjskoga na rijeci Kupi. Tom prigodom odvedoše Turci u ropstvo mnogo Hrvata.

Ban Nikola Zrinski mnogo se brinuo za sudbinu Sigeta. On je da­pače sudjelovao u vojni, koja je 19. srpnja 1556. poduzeta na nedaleku tvrdju Bobovac, da se time Alipaša odvrati od Sigeta.31 Tako nije Zrinski dospio, da istodobno zaštiti Hrvatsku na drugoj strani. Bosanski paša udari na Kostajnicu, gdje je carskoj posadi zapovijedao kaštelan Pankracije Lusthaler. Podmićen od Turaka (sa 2000 dukata) predade Lusthaler 23. srpnja 1556. tvrdju kostajničku. Probivši tako hrvatsku obrambenu crtu na rijeci Uni, provališe Turci u one krajeve izmedju Une i Kupe (današnja »Banovina«), koji bijahu dotle poštedjeni. Tamo su Turci nesmiljeno popalili hrvatska sela, opustošili polja i vinograde, poubijali muškarce, a do 46.000 ljudi, žena i djece odveli u ropstvo.32 Jaka turska vojska prešla je dapače i preko rijeke Kupe, te je na Bartolovo (24. ko­lovoza) 1556. ognjem i mačem strahovala po Turopolju.33 Neki su Turci tom prigodom doprli i preko Save do zidina grada Zagreba, gdje je u magli na Turke nabasao grof Petar Erdedi, komu ubiše desetak ljudi.31
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Banovanje_Nikole_Zrinskoga

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #22 : Lipanj 26, 2010, 11:23:02 prijepodne »
U zaprešićkim Novim dvorima mladi kulturnjaci oživjeli povijest
Četvrtak, 24 Lipanj 2010 15:10 | Autor Josip |  |  |
 
POVIJESNI LIKOVI I OPREMA OKUPIRALI NOVE DVORE

Sredinom lipnja u Novim dvorima, točnije u prostoru Vršilnice, otvorena je izložba pod nazivom “Oživimo povijest”. Prije samog otvorenja, sve prisutne svojim su borilačkim, mačevalačkim i ostalim vještinama zadivili momci iz zagrebačke viteške udruge Red srebrnog zmaja.

U preslikanim povijesnim odorama, potpuno zaštićeni željeznim lančanim oklopom, kacigama, te oboružani raznoraznim srednjovjekovnim oružjem organizirali su pravu pravcatu povijesnu borbu. Nemilice su izmjenjivali udarce, mlatili se i branili uz pokoji povik “umri” i sl., koji je malo opustio napetu publiku. Doista, samo svojim hodom, a kamoli pravom i nenamještenom borbom i najhrabrijima su ulijevali strah u kosti originalnim prikazom surovog i žestokog povijesnog okršaja.

Nakon prikaza povijesne bitke, „plemići“ su otvorili vrata Vršilnice. Uslijedio je govor jedne od organizatorica, Vande Velagić. Ona nam je pojasnila malo više o tome kako se sve skupa dogodilo.

- Projekt je nastao povezivanjem Učilišta „Profokus“, odjela kostimografije i višednevnim Međunarodnim festivalom fotografije „Fotoextempore“ iz Novigrada, u suradnji sa Visokom školom za poslovanje i upravljanje Baltazar Adam Krčelić iz Zaprešića, rekla je Velagić.

S nekoliko riječi zahvale i čestitkama studentima za dobru pripremu za buduća zvanja okupljenima se obratio dekan Visoke škole Nikola Skledar. Nakon njega o samoj manifestaciji par riječi je prozborio povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Marino Baldini, koji je posljednjih 20-tak godina uvelike utjecao na umjetničku scenu te je uvijek spreman pomoći studentima i mladim umjetnicima.

Marina Viculin je osoba koja je svojim mentorstvom i profesionalnim vođenjem bila stup na kojem se cjeli projekt gradio. Kako se moderatorica našalila, ona je osoba koja je stalno govorila zašto nešto valja, zašto ne valja, kako treba te kako ne treba. S receptom za mršavljenje „ako želite smršaviti, primite se projekta u kulturi u godini recesije“ svojim je vrckastim i komičnim vođenjem Vanda Velagić predala riječ potpredsjednici Vijeća Grada Zaprešića Ruži Katić koja je nakon isprike zbog nedolaska gradonačelnika Turka otvorila trodnevnu izložbu pod nazivom.

Na izložbi su bile prikazane srednjovjekovne haljine, raznih uzoraka i veličina, fotografije koje prikazuju povijest i suvremene ljude u povijesnom okruženju, te u povijesnim odorama. Na samom otvorenju gostima je bio ponuđen i srednjovjekovni gulaš, paštete kao i vino koje ipak nije bilo iz Srednjeg vijeka. Svojim su sviranjem otvorenje ove zanimljive izložbe uveličale i dvije polaznice glazbene škole Ferdo Livadić iz Samobora. Poseban duh izložbi daje i atmosfera prostora Vršilnice koja se savršeno uklapa u povijesni ambijent.

Baklje i svjećice, povijesne odore, prekrasne slike, povijesna hrana, kvalitetno vino, i vrijedni mladi ljudi koji su pokazali da znaju i žele raditi u svojoj struci samo su neki od razloga zašto bi vam trebalo biti žao što niste bili tamo.
http://www.prigorskikaj.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=375:u-zapreikim-novim-dvorima-mladi-kulturnjaci-oivjeli-povijest&catid=34:zaprei&Itemid=27

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #23 : Srpanj 03, 2010, 12:36:16 prijepodne »
Otvorena izložba "Dani templara u Dugom Selu"

Zamjenik gradonačelnika Dugog Sela Ivan Gereci u prostoru Turističke zajednice Zagrebačke županije u Zagrebu 8. lipnja otvorio je izložbu "Dani templara u Dugom Selu".
Na izložbi se mogu vidjeti slike iz zbirke Pučkog otvorenog učilišta Dugo Selo nastale na susretima likovnih umjetnika Zagrebačke županije, kao i knjige iz područja navedene tematike te eksponati o temi Templara u Zemlji sv. Martina.
Prilikom svečanog otvorenja Gereci je naglasio kako je ova izložba i svojevrsna pozivnica na Međunarodni viteški turnir koji će se održati 3. i 4. srpnja na Martin Bregu. Gereci se zahvalio Udruzi "Vitezovi Zelingradski" koji su ustupili dio eksponata za ovu izložbu, a sastoje se od viteške opreme i oružja. Ujedno je naglasio kako datum održavanja turnira nije slučajno izabran već je to stoga što se 4. srpnja obilježava dan kada je sv. Martin postao biskupom po kojem i crkva nosi ime te je na taj način zajedno s templarima zaokružena jedna cjelina.
Svečanom otvorenju nazočio je i predsjednik Turističke zajednice Zagrebačke županije Vlado Horina koji je rekao kako se ovom izložbom predstavlja jedan kulturno turistički proizvod, odnosno manifestacija koja će nas vratiti duboko u povijest - u vrijeme templara koji u Dugom Selu imaju svoju tradiciju.
Onaj stručni osvrt na izložbu dao je i dr.sc. Juraj Belaj, znanstveni suradnik Instituta za arheologiju koji je rekao nešto više o templarima. Ova izložba bit će otvorena do 12. srpnja te u tom je razdoblju svi zainteresirani mogu pogledati, a sve one koje zanima pogled na život i običaje ljudi tog doba mogu doći na Međunarodni viteški turnir koji će se održavati, kako smo gore već i spomenuli, 3. i 4. srpnja. Na autentičnoj povijesnoj lokaciji, ispod drevne crkve sv. Martina, odakle je veliki templarski meštar 1241. godine poveo templarsku vojsku u bitku protiv Mongola, okupit će se viteške skupine Hrvatske, Mađarske i Slovačke te će pokušati dočarati ljude i običaje tog doba. Posebna zanimljivost turnira bit će i noćna bitka pod zidinama stare crkve svetog Martina iz 1209. godine.

Ana Kašnar  © Dugoselska kronika
http://www.dugoselska-kronika.hr/dk/532/kultura-1.htm

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #24 : Rujan 11, 2010, 11:11:32 poslijepodne »
Još par primerov kak od ničega napraviti nekaj i još malo više;

SISAKTV BITKA KOD STAROG GRADA SISKA

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #25 : Rujan 11, 2010, 11:12:02 poslijepodne »

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #26 : Rujan 11, 2010, 11:12:26 poslijepodne »

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7353
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #27 : Ožujak 15, 2011, 11:04:55 poslijepodne »
Uprizorenje samoborske bitke iz 1441
SAMOBOR - Na šesto uprizorenje povijesne bitke kod Samobora došlo je oko 25 tisuća ljudi. Bitka se organizira u spomen na povijesni događaj kada su se u Samoboru 1441. godine sukobile vojske poljskog kralja Vladislava Jagelovića i grofova Celjskih. U sklopu obilježavanja organizaran je srednjovjekovni sajam, a mogla se kušati ukusna hrana pripremljena po ondašnjim receptima te alkemičarski napici od kojih kasnije boli glava. Bitka je vješto odglumljena, tako da je samo jedan ‘vitez’ lakše stradao. Nakon bitke priređena je raskošna konjička revija. Manifestaciju je šestu godinu zaredom organizirao Samobrski muzej na čelu s direktorom Miroslavom Milonjićem, kustosom Andrejem Lapaineom i začetnicom ideje Ivankom Brekalo.
http://www.jutarnji.hr/uprizorenje-samoborske-bitke-iz-1441-/931556/
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7353
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #28 : Ožujak 15, 2011, 11:06:11 poslijepodne »
...
Za bana hrvatskoga dadoše Erdedi instalirati na saboru, koji se 7. ožujka 1557. sastao u Zagrebu. Ovaj sabor stvorio je važne zaključke za obranu do­movine. Kmetovi će morati utvrdjivati tvrdju i varoš Koprivnicu, varoši Ivanić i Križevci, pa tvrdje: Sv. Ivan Žabno, Gradec, Sisak, Zrinj, Prekovršiki, Blinju, Drežnik, Tržac, Modruše i Slunj. Sami vlasnici imaju se pobrinuti, da bolje utvrde Veliki Kalnik, Božjakovinu, Hrastovicu, Gradac, Raven, Kostanjevec i Rasinju. Kralja pak moli sabor, neka se »poskrbi za svoj kraljevski grad Zagreb, koji je metropola ovih kra­ljevina«. Sabor je odredio, da svako ognjište mora platiti 1 for. kao ratnu daću (subsidium), koja ide, kralju; za druge pak potrebe domovine platit će svako ognjište po 12 denara kao »dimnicu« u zemaljsku blagajnu.4

Isprvice je Petar Erdedi pobolijevao, a bolest njegovu upotrijebiše Turci. Sa 4000 Turaka krene mladi Ferhad beg dolinom Lonje prema Za­gorju. Kod Sv. Helene blizu Rakovca dočekao je Turke 19. kolovoza 1557. Ivan Lenković, junački vrhovni zapovjednik Krajine. Lenkoviću se pridruže Ivan Alapić i Lad. Kerečenj. Tisuću konjanika i pješaka hr­vatskih udari na Turke uz poklik: »U ime božje!« i hametom ih potuče. Ferhad beg izgubi sav plijen i polovicu konjanika svojih.5 Ovom pobje­dom silno se proslavio Ivan Lenković. Njegova je obitelj porijeklom iz Like, odakle se koncem 15. vijeka preselila u Kranjsku. Lenković se prvi put istaknuo g. 1529., kada su Turci opsjedali Beč. Po Kružićevoj smrti postade Lenković senjskim kapetanom, te je kao takav g. 1551. do 1554. podigao Nehajgrad za obranu Senja. Istodobno sagradio je na rijeci Kupi grad Podbrežje (Freithurn) za obranu Kranjske. Iste godine 1557. razbio je 19. kolovoza koprivnički kapetan Krsto barun Ungnad virovitičke Turke, koji su na četovanju svome doprli do Koprivnice.6

Najljuće se u Hrvatskoj ratovalo g. 1558. Mjeseca veljače opsjedahu Turci bez uspjeha Keglevićev grad Blinju. Sredinom travnja navališe na Hrastovicu; no Hrastovici dodju u pomoć: ban Erdedi i general Len­ković, koji složno potuku Turke. Jednako nastradaše bosanski Turci, koji su u kolovozu pustošili oko Cazina, Bužima i Ostrošca, te oko Hrastovice i Gora. No zato su Turci 29. i 30. rujna vod vodstvom Malkoč-bega bez zapreke poharali okolicu Topuskoga i Steničnjaka, te se preko Perne, Krstirije, Kladuše i Vranograča vratili u Bosnu. Turaka bijaše 6 do 10 tisuća, jer se Malkoč-begu pridružio i Ferhad beg i turski ćehaje iz Po­žege, Livna i Mostara. Malkoč beg zauze 1. studenoga 1558. Zrinski grad Lišnicu na lijevoj, a 3. studenoga gradove Otok i Bušević na desnoj obali Une. Lenković je još istoga mjeseca preoteo Turcima grad Bušević. Iz Slavonije dopru Turci u noći od 29. studenoga do Koprivnice i zapale predgradje. Kad je krajiški podzapovjednik Vid Halek s kape­tanima Krstom Ungnadom i Jakovom Sekeljem iz tvrdje izveo posadu, uzmaknu Turci do Gjurgjevca. Ovdje dodje do bitke, u kojoj budu Turci pobijedjeni i razbijeni, a kršćansko roblje oslobodjeno.7 — Odsada se Turci bojahu, da ne bi njihova tvrdja Čazma pala u kršćanske ruke; zato ju Malkoč beg dade u travnju g. 1559. razoriti, a sijelo sandžaka pre­mjestiti u Pakrac.

U Zagrebu se 3. ožujka 1560. sastao sabor Hrvatske i Slavonije, komu i opet bijaše glavna briga, da udesi sve, što je potrebno za obranu domovine. Najviše se raspravljalo o pojačanju tvrdje koprivničke. Sjtaleži odrediše takodjer, da kmetovi moraju urediti, odnosno popraviti tvrdje: Cirkvenu, Sisak, Hrastovicu, Ogulin, Sračicu, Bojnu i Hresno. Da vojska bude za slučaj rata imala dosta živeža, zaključio je sabor, da svako-ognjište mora u tu svrhu doprinijeti po jednu četvrtinku pšenice i prose,, a živež čuvat će se u Koprivnici, Križevcima, Zagrebu, Topuskom i Ce­tinu. Kralj je poručio, neka se poruše tvrdje: Zrinj, Prekovrški, Pedalj,. Bušević i Slunj, da ne padnu Turcima u ruke; no staleži ne privoliše na to, jer da su ovi gradovi zgodni za suzbijanje Turaka, samo neka kralj stavi posade u njih. Naprotiv je sabor odredio, neka ban Erdedi i general Lenković razvale samostane, koji se nalaze uz grad Križevac i uz varoš Hrastovicu, jer bi se Turci za slučaj navale mogli s njima poslužiti, kao god. 1552. sa samostanskom zgradom kod Virovitice. Još je sabor izdao odredbe, kako će se Turcima zapriječiti prijelaz preko Kupe, Gline i Ko­rane ; točno je podijelio, tko će čuvati brodove na ovim rijekama.8 — Hr­vatska je i god. 1560. mnogo trpjela od provala turskih. Lenkoviću podje za rukom, te je u ožujku razbio dvije turske čete, koje su četovale ako Vranograča i Slunja. Tom prigodom odlikovao se mladi knez: Franjo Frankopan Slunjski. No zato je 6. lipnja postradalo Zrinsko trgo­vište Novigrad (danas Todorovo) kod Vranograča, kojom prigodom pogibe do 1000 Hrvata. Ove je Turke vodio Šafer beg, sin Malkočev. * Njega je skoro stigla kazna, jer je kod Popovca (blizu Čazme) izgubio .život, kada u rujnu g. 1560. htjede sa 2000 konjanika udariti na Križevce.9 Turski ćehaja iz Jajca došao je početkom listopada sa 2000 Turaka pred Dolnju Kladušu, odakle je prijetio Cetinu i Hojšiću. Turci su robili, dok nije k Petrovoj gori prišao krajiški kapetan Herbart Auersperg, komu se pridružiše Frankopan Slunjski i Frankopan Tržački. — Turci su četovali takodjer godine 1561. i 1562. Tako 8. listopada 1561. prijedjoše ispod Hra-stovice preko rijeke Kupe, gdje su palili i plijenili, ali ih kmetovi hrvatski nemilo pobiše i u Kupu zatjeraše. Mjeseca lipnja g. 1562. robili su Turci najprije Frankopanova sela pod Kladušoni, a kasnije sela oko Bovića, koja pripadahu opatiji u Topuskom. Istodobno pustošili su Turci takodjer u Podravini oko Ludbrega.10 Ali ne mirovahu ni Hrvati. Mjeseca ožujka god. 1562. provali ban Erdedi s koprivničkim kapetanom Gašparom Ra­bom u tursku Podravinu. Potukavši Turke kod Slati n e, zapali taj grad i 1000 vlaških kuća oko Vočina, Slatine i Mikleuša, odakle su Vlasi često u hrvatsku Podravinu provaljivali i veliku joj štetu nanosili. Sporazumno s Erdedom provalio je istodobno (25. ožujka 1562.) iz južne Ugarske u tursku Podravinu takodjer Nikola Zrinski, koji je iza smrti Marka Stan­čića Horvata g. 1561. postao kapetanom grada Sigeta. Turci su naime naumili, da na rijeci Dravi podignu tvrdje u Sv. Gjurgju i u Moslavini. •odakle će lakše udarati na Siget. Ovaj posao preuzeo je Arslan beg, za­povjednik sandžaka u Požegi; on je uza se imao 3000 vojnika, te mnogo Vlaha i seljaka, koji su dovozili gradju. Zrinski je kod Moslavine 26. ožujka raspršio tursku vojsku, te Arslan bega potisnuo prema Valpovu do Sv. Gjurgja, otevši mu dvije zastave i sve topove. Razvalivši još utvrde kod Moslavine i spalivši drvenu gradju, vratio se Zrinski u Siget, odakle je 31. ožujka uspjeh svoga četovanja javio kraljeviću Maksimilijanu. Tri mjeseca iza toga dodje u tursku Podravinu mostarski sandžak Malkoč beg s velikom vojskom, u kojoj bijahu takodjer Arslan beg i Ferhat beg, pa dade utvrditi Moslavinu."
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Petar_Erdedi
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7353
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #29 : Ožujak 19, 2011, 08:54:02 poslijepodne »
Dok je trajala opsada Sigeta, sabrao je hrvatski ban Petar Erdedi 29. kolovoza 1566. kod Topuskoga oveću vojsku (3000 konjanika i 4 ban-derija pješaka), s kojom udari na tursku tvrdju Novigrad. Novi­gradu pohrli u pomoć Usraim beg iz Požege s 5000 konjanika i Holi beg iz Livna s 800 konjanika i 800 janjičara. No ban potuče Turke i zarobi im čitav tabor; uhvaćen bude i sam Usraim beg, koji se kasnije otkupio za 30.000 dukata. Erdedi poleti za Turcima prema Požegi, te se vrati s velikim plijenom. U toj banovoj vojsci bijahu takodjer: knez Franjo Frankopan Slunjski, krajiški kapetan Herbart Auersperg i kranjski kapetan Jošt Josip Turn. Ban Petar Erdedi umro je 26. travnja 1567., a po­kopaše ga u kapelici sv. Petra u Jastrebarskom. Iza njega ostadoše dva mala sina: Tomo i Petar.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Prve_godine_vladanja_kralja_Maksimilijana

-

Radi obrane preostale Hrvatske imenuje kralj još jednoga bana: kneza Franju Frankopana Slunjskoga, koji je na hr­vatskoj granici posjedovao gradove: Slunj, Cetin, Gore, Krstinju, Kremen, Letovanić, te gornju i dolnju Kladušu.
...
Uz Ko­privnicu popravit će se utvrde u Ivaniću, Sisku, Vrbovcu, Hrastovici, Tršcu i Cetinu, a na rijeci Glini imaju kmetovi podići tvrdju Presjeku.
U Drinopolju je 17. veljače 1568. bio sklopljen mir s Turskom na 8 godina. Car i kralj Maksimilijan obvezao se, da će poput svoga oca Fer­dinanda plaćati sultanu godišnji »dar« od 30.000 dukata. I kršćanima i Turcima zabranjuju se na granicama t. zv. četovanja i megdani (dvoboji); ali nove tvrdje smiju podizati jedni i drugi. Hrvatski je sabor 24. lipnja 1568. ponovno odredio, koji će kmetovi ići podizati odnosno popravljati tvrdje, poimence Koprivnicu, Ivanić, Tržac, Presjeku i Cetin. Na istom saboru stvoren je takodjer zaključak o tomu, kako da se namakne voj­nička posada za Hrastovicu, gdje je vojnike pokosila kuga, koja je na proljeće g. 1568. užasna harala u Hrvatskoj.

Usprkos ustanova o miru provaljivahu turski vojnici iz Kostajnice i Krupe prema rijekama Kupi, Glini i Korani. U kolovozu g. 1568. dopriješe Turci na takvom četovanju sve do Siska i Hrastovice, te bi možda nastradale i ove tvrdje, da im nijesu za vremena u pomoć pritekli banovi. Kod Perušića je pak 280 senjskih Uskoka g. 1569. razbilo 2.700 Turaka. Borbe s Turcima trajahu i g. 1570. Hrvatski sabor 12. travnja 1570. ističe da »čitava Bosna prijeti Hrastovici«, pod koju se »i sada za vri­jeme primirja zalijetaju svakoga tjedna dvaput ili triput«. Zato je hrvatski, sabor još 8. svibnja 1569. zaključio, da se u ime izvanredne daće pobire od svakoga dimnjaka polovicu forinte, premda kmetovi trpe glad i siro­maštvo. S ovim novcem neka se podignu zidine oko Hrastovice i drugih mjesta na granici. Iz Bosne je 1.300 Turaka 19. srpnja 1570. porobilo trgo­vište Krstinju, odakle odvedoše 100 ljudi u ropstvo. A 26. kolovoza 1570. beg iz Pakraca, koji je četovao oko Ivanića, zarobio je zagrebačkoga ka­nonika Franju Filipovića. (Ovaj »Delipop« odrekao se g. 1574. kršćanstva, prešao na islam i uzeo ime Mehmed.) Mjeseca pak rujna g. 1570. provalio je preko Une ispod Kostajnice u Bosnu ban Frankopan, komu se pridružiše hrvatski knezovi: Juraj Zrinski, Franjo Blagajski i Nikola Frankopan Tržački, da kazne i zastraše Turke.
...
Da se u Hrvatskoj osigura Hrastovica, odredio je hrv. sabor 5. ožujka 1571. besplatne radnike, koji će utvrditi nedaleku Blinju. Sam pak ban Frankopan redovito je stanovao u svome gradu Gore blizu Hrasto­vice. Zato je i mogao suzbiti 330 turskih konjanika, koji su u srpnju g. 1571. navalili na Hrastovicu, gdje bijaše kapetan Josip Dornberg. Hrvatski sabor koji se 30. listopada 1571. sastao u Zagrebu, hvali banove Drašikovića i Frankopana, što su »najvećom brigom i marljivošću« netaknute sačuvali granice hrvatske, te »nijesu Turcima za svoga bano­vanja dozvolili, da otmu kakav kaštel ili ma i neznatnu koju tvrdjicu«. Oba bana trpe oskudicu. Turci su opustošili Frankopanova imanja tako, da stoje sami goli gradovi, te on imade jedva još 20 kmetova. Isto je sa glavnim biskupovim posjedima (Hrastovica i Topusko), koji se nalaze u sredini ljute borbe s Turcima. Zato sabor preporuča kralju Maiksimilijanu, neka banovima daruje vrijedna imanja, da budu imali od čega uzdržavati sebe i svoju družinu. Tako bi Draškoviću mogao u vlasništvo dati grad Trakošćan, koji je iza smrti Ivana Gjulaja pripao kralju, a od g. 1569. drži ga u zalogu ban Juraj Drašković.
...
Hrvatski sabor, koji se u Zagrebu sastao 18. siječnja 1573., uze na znanje kraljevu odluku glede Draškovića. Na tome saboru vodila se rasprava o kmetovima na imanjima Susjedgraida i Stubice, koji se još na proljeće g. 1572. pobuniše protiv svoga okrutnoga gospodara Franje Taha. Kmetovi su triput slali svoje ljude u Beč, da kod kralja Maksimilijana traže zaštitu od nasilja Tahovih. Sve bijaše uzalud, a sad je evo Tah izradio, da sabor kmetove proglasi »vele­izdajnicima«, protiv kojih se može upotrijebiti sila. Na vijest o toj odluci pobune se Tahovi kmetovi u Podsusedu, Stenjevcu, Stupniku, Zaprešiću, Brdovcu, Podgori, Pušci i u Dolnjoj Stubici. Njima se pridruže kmetovi nekih zagorskih velikaša i plemića. Na­skoro se kod Stubice sabralo 10.000 kojekako oboružanih seljaka, koji proglase svojim vodjom (»begom«) seljaka Matiju Gubca. Kmetovi su za sebe tražili slobodu, kakvu uživaju drugi ljudi. Zato će odstraniti vlastelu i pobirače kmetskih podavanja, te će sami pobirati poreze i brinuti se za obranu domovine. Da se unaprijedi trgovina, namjeravahu kmetovi uki­nuti carinu i maltarinu.

S kmetovima je ružno postupala grofica Barbara Erdedi. Zato se pobuniše i kmetovi na njenim imanjima u Samoboru, Okiću, Jastrebarskom i Kerestincu, osobito pak u Cesargradu kod Klanjca. Da bi taj usta­nak raširio po Štajerskoj i Kranjskoj, gdje su takodjer kmetovi trpjeli svakojake muke i nepravde, prijedje Ilija Gregorić 2. veljače 1573. preko Sutle sa 1000 seljaka. Hrvatima se odmah pridruže štajerski kmetovi u Brezicama, Pilštajnu, Videmu, Sevnici i drugdje. Ali kad je dio buntov­nika 5. veljače preko Save prešao u Kranjsku, potuče ih barun Thurn, kapetan Uskoka žumberačkih. Gregorića pak razbije celjski kapetan Schrattenbach 8. veljače kod Sv. Petra pod Kunšpergom. Istoga se dana u Zagrebu sabraše banske i plemićke čete (oko 5.000 konjanika i pješaka). Vodjom im postade Gašpar Alapić, ikoji je 6. veljače kod Kerestinca i Mokrica razbio 3000 kmetova svoje sestre Barbare Erdedi. Alapić krene odmah s vojskom u Zagorje, te već sutradan (9. veljače) potuče Gubca kod Stubičkih Toplica. U tome boju pogibe 5.000 seljaka; mnogo pak za­robljenika povješali su plemići po drveću uz ceste. Najgore je prošao satir Gubec. Njega su 15. veljače u Zagrebu usmrtili nakon groznih muka. Na glavu mu staviše užarenu željeznu krunu, pošto ga oklevetaše, da se pro­glasio »seljačkim ikraljem«. Gregorić je smaknut istom koncem g. 1574.

Turci su s veseljem dočekali čas, kada se Hrvati medju sobom kolju i zatiru. Oni odlučiše, da će sada osvojiti »ostanke« kraljevine Hrvatske. Mjeseca travnja g. 1573. provale Turci u Hrvatsku, te spale grad Sokol kod Bihaća. Malo iza toga dopru Turci na svome četovanju do Kirina, a mjeseca kolovoza prodru u Hrvatsku izmedju Kupe i Save, odakle ih je brzo protjerao ban Drašković,
Na jesen g. 1573. četovalo je 3.000 bosan­skih Turaka sve do Cetina. Od provala turskih nije ostala poštedjena niti Hrvatska izmedju Save i Drave. Na hrvatskom saboru, koji se 30. prosinca 1573. sastao u Zagrebu, predstavio je Drašković novoga podbana Vladislava Bukovačkoga, koga je imenovao mjesto umrlog Ivana Forčića. Isti je sabor odredio 2.273 rad­nika za utvrdjivanje važnih točaka u južnoj Hrvatskoj. Teške borbe s Turcima nastaviše se g. 1574. Odmah iza Nove go­dine navale Turci na Krstinju; porobe Utinju i dopru sve do Bovića na jednoj a do Klinca kod Hrastovice na drugoj strani. Mjeseca veljače za­pale Turci tvrdjice Gredu i Rosac, a 4. ožujka provali Ferhadpaša iz Bosne sa 3000 Turaka do grada Steničnjaika na Kupi, odakle je u ropstvo odveo 500 Hrvata. Malo iza toga udare Turci na Ivanić, gdje ih je po­tukao kapetan Ivan Panović. No već početkom travnja ponoviše bosanski Turci navalu na Steničnjak, gdje su zarobili 100 ljudi.

Tolike nesreće prisiliše Hrvate, da poduzmu nove mjere za obranu domovine svoje. Hrvatski sabor, koji se 15. svibnja 1574. sastao u Zagrebu, stvorio je zaključak, da se imaju sagraditi 2 nove tvrdje: jedna kod Topuskoga na rijeci Glini, a druga kod Bresta, gdje Turci običavaju prelaziti rijeku Kupu. Još će u južnoj Hrvatskoj popraviti tvrdje: Slunj, Turanj, Tounj i Herendić, a u sjevernoj Hrvatskoj tvrdje: Rasinju, Gradec i Vrbovec. Na trošak čitave Hrvatske uzdržavat će se odsada nova vojska: 240 haramija. Pod zapovjedništvom podbana branit će 200 hara­mija tvrdje i prijelaze kod rijeke Kupe, gdje se tako razvila poikupska ili banska Krajina. Drugih 40 haramija služit će kao prvi oružnici, da Hrvatsku brane od Vlaha, koji su kao turski »martolozi« hvatali djecu u Zagorju. Zato će 20 haramija čuvati prijelaze na Zagrebačkoj gori, a drugih 20 na Očuri. Za uzdržavanje haramija plaćat će se u Hrvatskoj daća »dimnica«, i to forint od svakoga dimnjaka. Mjeseca srpnja g. 1574. provališe bosanski Turci do Bovića, odakle odvedoše 100 zarobljenika. Jednako su 24. kolovoza 1574. porobili i za­palili Zlat (danas Slavsko polje) pod Petrovom gorom i neka sela kod Steničnjaka. Na jesen g. 1574. udarilo je 4000 Turaka iz Slavonije na Koprivnicu, gdje zapališe predgradja, ali tvrdja se ipak održala. Isto­dobno su bosanski Turci robili i pustošili oko Steničnjaka.

Početkom g. 1575. četovao je bosanski namjesnik (beglerbeg) Ferhadpaša oko grada Cetina. Odanle zadje na sjever do sela Budački, gdje ga je 7. siječnja dočekao krajiški potpukovnik Ivan Auersperg. Turci potuku kršćansku vojsku, te se s plijenom vrate u Bosnu. Odsada su Turci sve jače udarali na Hrvatsku, jer je sultana Selima II. na prijestolju na­slijedio 12. prosinca 1574. njegov ratoborni sin Murat III.

Nesigurnost imetka i života zbog neprekidnih provala turskih i vlaških bijaše razlogom, da se hrvatski narod g. 1575. počeo sve brojnije iz južne Hrvatske seliti u sigurne krajeve, naročito u Kranjsku, Šta­jersku, Austriju i u zapadnu Ugarsku.
...
Karlo se već otprije brinuo za obranu hrvatske Krajine, jer je znao, da time od pro­vala turskih štiti i svoju nasljednu državu. Sada pak uze nastojati, da na rijeci Kupi učini jaku tvrdju, u kojoj bi se nalazila velika posada za obranu južne Hrvatske. Drašković mu predloži, neka u tu svrhu preudesi grad Steničnjak, koji je s velikim ali opustošenim imanjem pripadao grofu Franji Nadaždiju. Karlo bijaše sporazuman s ovim prijedlogom, te je Nadaždiju u ime otkupnine ponudio 30.000 forinti. Ali pregovori se razbiše, jer Nadaždi ne htjede novac, nego jednako vrijedan posjed u Austriji.

Hrvatski sabori, koji se sastadoše 23. ožujka i 17. travnja 1575., brinu se za utvrdjivanje izloženih mjesta. Turci udare u svibnju g. 1575. na Hrastovicu, ali ih sretno odbije hrabra posada. Naprotiv je posada grada Ivanića u lipnju g. 1575. nastradala. Mjeseca srpnja bojao se ban Draško­vić za Sisak.
...
Tečajem mjeseca kolovoza g. 1575. provališe Turci više puta u Podravinu, gdje su pusto­šili i plijenili sela izmedju Koprivnice i Varaždina. Tom prigodom zapališe Turci i koprivničko predgradje Miklinovec. U rujnu g. 1575. htjede Ferhadpaša zauzeti Bihać. Kad mu to nije uspjelo, podje sa de­setak tisuća Turaka prema rijeci Kupi. Turke je kod Budačkoga 22. rujna dočekao Herbart Auersperg, zapovjednik hrvatske Krajine. Daleko broj­niji Turci ubiju Auersperga i 200 vojnika, a zarobe 2000 krajišnika provale dolinom Kupe sve do Metlike u Kranjskoj, odakle se 24. rujna vrate u Bosnu s velikim plijenom. Službeni izvještaj kaže, da su Turci tom prigodom porobili i zapalili 16 sela, odakle odvedoše u ropstvo preko 1000 ljudi.
...
Sam Ferhadpaša udario je mjeseca travnja g. 1576. sa 7000 Turaka na Hrastovicu. Ju­načka je posada odbila sva 4 juriša. Ali Turci zauzmu susjednu tvrdjicu Peć (danas »Pecki«), te pogube 150 ljudi, a mnogo zarobljenika odvedu sa sobom u Bosnu.
...
Malo iza toga Vlasi iz Novoga četovahu kod tvrdje Gradac. S Turcima je doduše 25. prosinca 1576. bio obnovljen mir na dalnjih 8 go­dina; ali toga se mira ne drže turski pogranični zapovjednici. Turska je g. 1577. na granici hrvatskoj i slavonskoj uzdržavala 6563 plaćena voj­nika, koji bijahu razmješteni u tvrdjama, naročito u Kostajnici, Krupi, Udbini, Buniću, Požegi i Virovitici. Osim toga imali su Turci oko 12.000 neplaćenih vojnika (Vlaha), ikoji slobodno kao martolozi prodiru u hr­vatske zemlje, da pale, pustoše i robe. Turci su na proljeće g. 1577. se­lili Vlahe u Liku, da lakše provaljuju u južnu Hrvatsku. O tomu je nadvoj­voda Ernest 3. lipnja 1577. izvijestio kralja Rudolfa, koji je onda 7. lipnja naložio, neka se ovi Vlasi istjeraju iz Like. Kraljev nalog nije se mogao izvršiti, jer su Turci medjutim započeli novu borbu.
...
Drašković je kralju 5. studenoga 1577. javio, da su Turci zapalili tvrdju Mazin, koju je on podigao za obranu svoga imanja oko Topuskoga.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Juraj_Draskovi%C4%87
wwwg tablice