Autor Tema: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o  (Posjeta: 20275 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

shaka zulu

  • Gost
Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« : Rujan 25, 2009, 10:25:26 poslijepodne »
Zakaj ovak nekaj ni pri nami?Kaj su Turci zanavek pretirani z Turopola?Bil bi red da se sako leto navrneju na opsadu trdoga grada Lukovca...
Citat:
BITKA KOD SAMOBORA
01.03.2010.

Vugrinščak podno Samobor-grada pretvara se u viteški vojni tabor s konjanicima, oklopljenim vitezovima, mačevaocima,streličarima, kuburašima, bojnim spravama, katapultima, kolskim taborom, fortifikacijama…

O DOGAĐANJU:
Kako bilježe stare kronike godine 1439. umro je kralj Albrecht Habsburg te se diljem Hrvatske i Ugarske vode borbe za nasljedstvo prijestolja. Uz kraljicu udovu Elizabetu pristali su moćni grofovi Celjski s vojskovođom Ivanom Vitovcem, a vojsku poljskog kralja Vladislava Jagelovića vodi Stjepan Banić Lendavski. Dvije su se vojske sukobile kod Samobora na Pepelnicu 1. ožujka 1441. godine, a žestoka borba završila je Vitovčevom pobjedom koji je zarobio vojskovođu Banića i priskrbio znatan plijen.

Vitezovi zelingradski i Red srebrnog zmaja predstavljaju dvije zaraćene vojske, a Vugrinščak se pretvara u vojni tabor s oklopljenim vitezovima, konjanicima, mačevaocima, streličarima, bojnim spravama, fortifikacijama i u srednjevjekovni sajam s klobučarima, košaračima, alkemičarima, slikarima, pjesnicima, travarima i srednjevjekovnom kašom:

PROGRAM
- podizanje vojnog tabora i pripreme za bitku
- mimohod konjanika i vitezova
- uvod u događaje: samoborski sudac, kastelan, notar, pater i cvajbar
- početak i tijek Bitke
- epilog: mirovni sporazum zaraćenih strana
- srednjevjekovni sajam i gozba
http://www.tz-samobor.com/kalendar/9-bitka-kod-samobora
« Zadnja izmjena: Veljača 19, 2010, 02:26:51 prijepodne kuntakinte »

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,Povijesno oružje Banderija POTa
« Odgovori #1 : Veljača 19, 2010, 02:29:04 prijepodne »
Jen zanimliv i po teme sroden tekst Radivoja Jovičića.

Na temu: "In situ"
Na Esp-u: Nedjelja, 31. siječnja 2010.

Povijesno oružje Banderija Plemenite Opčine Turopoljske
( Održavanje uspomene na tegobnu prošlost javnim manifestacijama za njegovanje ideala časti i srednjevjekovnog viteštva )
Plemenita Opčina Turopoljska (POT), kao udruga plemića jednoselaca i kao zemljišna zajednica je imala kroz 700-800 godina svoj specifičan ugovorni odnos sa kraljevima, nositeljima Krune Sv. Stjepana a nakon raznih promjena vlasti taj status je potvrđivan poveljama, od kojih se većina njih sačuvala u arhivama do današnjih dana.
Poveljama su se davale ili potvrđivale prethodne povlastice ali i naglašavale obveze koje su tim povlasticama uvjetovane. Obveze su se uglavnom odnosile na samoobranu, vjernost kralju te učestvovanje odgovarajućeg broja turopoljskih mladića kao samoorganiziranog Turopoljskog banderija u kraljevskim vojnama koje su bile često na dalekim bojištima ali i u neposrednoj blizini, braneći Kraljevinu od Turaka. Poznat je stih iz graničarsko -turopoljske pjesme: „Branili smo granicu na Savi“ . Tu je i ono elementarno, samoobrana na svojoj zemlji od čestih Turskih provala, ali na posljetku i od domaćih uzurpatora prostora.
Moć zajednice se ogledala u brojnosti zdravih srčanih mladića, odlučnosti i nepopustljivosti u zaštiti zemlje, ognjišta i svih članova zajednice te u kvaliteti oružja i uvježbanosti u njegovom korištenju. Na grbovima dodijeljenim od strane vladara obiteljima i zajednicama, predočavani su dijelovi ratne opreme kao heraldički simboli nosioca, pa tako i načina na koji je nosilac grba stekao ukazanu čast te statusni odnos sa vladarom.



Grb POT -a, podijeljen od Kralja Karla III 1737.
 

Grb POT-a (1752) nad portalom Lukavec-grada
 

U Grbu Plemenite Opčine Turopoljske imamo u naznakama ili sasvim vidljivu veću količinu oružja. Dvojica uniformiranih banderijalaca, naoružani helebardama stražare pred ulazom u utvrdu. Kroz nišanske šliceve vire isturene topovske cijevi. Nad vrhom utvrde (koja očito simbolizira Kaštel Lukavec -grad) je ruka koja drži isukanu sablju koja uvijek kada je van svojih korica naglašava gotovost za junačku borbu „prsa u prsa“ i to van sigurnosti koju nude zidine Kaštela. U gornjem dijelu dekorativnog ovoja nad osnovnim Grbom je oklopna kaciga koja svojim položajem tumači definiran odnos sa krunom koja joj je vidljiv pokrovitelj. Onaj tko nosi taj oklop (odnosno takav grb na svojemu stijegu) ponosi se ukazanom čašću a dokazuje ju viteškom hrabrošću.
Radi svega gore spomenutog, današnji Povijesni Banderij POT-a treba biti opskrbljen odgovarajućim brojem vjernih replika povijesnog oružja kojim može u javnim manifestacijama prezentirati svoju povijesnu ulogu. Nije dovoljno imati određeni broj mladića sa banderijskom mandurom iz 19. st., pripasanom lošom kopijom sablje i Turopoljskim stijegom te misliti da se forma zadovoljila smotrom počasne pješadijske formacije. Zašto „pješadijske formacije“ ? Pješadijske, jer nemaju konje, formacije, jer nemaju oružje da bi bili postrojba !
Za višu razinu prezentacije od sadašnje, potrebno je proizvesti replike prilične količine ratne tehnike kojom se može predočiti borbu iz dva osnovna povijesna perioda koji se razlikuju po tehnologiji ratovanja, čije preciznije scenarije ću razraditi u jednom sljedećem nastavku.
Zašto tu ratnu opremu napraviti a ne kupiti replike sa europskog tržišta? Mada je tehnologija ratovanja bila relativno brzo usvajana, razlike u nijansama su stalno postojale, lokalni naručitelji su stalno unosili mnoge specifične potrebe, često tajnovite za protivnike (nekada glumeći da su i opasniji nego što stvarno jesu), majstori su prilagođavali proizvod svojim tehnološkim saznanjima, a bilo je tu mnogo etnologije, vjere i praznovjere.
Uz to proučivši ponudu sa europskog tržišta replika povijesnog oružja vidio sam odviše očitu komercijalizaciju, unificirane prefabrikate, romantiku blisku kiču („slatkasta vizija prošlosti“ kako je takav pristup prošlosti nazvala etnologinja, pok. Dunja R. Auguštin). Uz to oni koji će kupovinom stečenu tehniku koristiti, neće doživljavati svetost oružja kroz njegovo proizvođenje niti će biti nužne interakcije naručitelj -majstor -oružje -banderijalci. Ne treba zanemariti niti želju samih boraca (danas demonstratora), , za učestvovanjem u proizvodnji svojega oružja kojega su potrebiti, a samo uz majstorsko vođenje i majstorovim alatom. Spomenuta svetost samoobrane mogla se u prošlosti jedino na ovaj način dostići.
U domaćim muzejima imamo određeni broj originala povijesnog oružja i opreme iz raznih perioda, a više toga se može rekonstruirati uz pomoć ilustracija i povijesnih opisa te koristeći znanje povjesničara i profesionalnih konzervatora -restauratora oružara.
U Muzeju Turopolja imamo nekoliko primjeraka oružja sa naglaskom na eksponat : cijev Turopoljskog topa bez potrebnog lafeta, donesenu iz Lukavec -grada a poznatog kao „Turopoljski šćuk“.
Uvježbavanje POT -ovog Banderija za scensku predodžbu povijesnih bitki bi trebalo grupirati u dvije osnovne grupe po tipu oružja koje se upotrebljavalo u vrijeme na koje se odnosi .

1. Borba iz vremena upotrebe hladnog oružja (u našim krajevima okvirno do kraja 15. st. te u kombinaciji sa novijim, vatrenim oružjem sve do sredine 19. stoljeća).
   a. Odjeću pred- landsknehtskog, više lokalnog tipa, stariju po obliku i boji nego što je na Grbu POT -a iz 1737. god., te set oružja koje je koristio pojedinac tog vremena a podrazumijeva: Mač ili sablja, luk i strijele, koplje ili helebarda, štit, pancir i oklop, buzdovan ili sjekira i nož, i td.
   b. Set krupnije opreme i oružja kojim se rukovalo timski podrazumijeva: Zaprežna teretna kola sa konjima u dvopregu a češće u četveropregu, razni bacači teških strijela ili projektila tipa orangera, bacača kamena (petrobol) ili katapulta za teške strijele, obrambeni ježevi i druge maštovite prepreke, ovnovi za probijanje vrata, te na posljetku kaštel sa odgovarajućim interijerom i vanjskim obrambenim sustavom. Za Turopoljce to podrazumijeva obnovu postojećeg vanjskog wasserburg sustava Lukavec -grada i boravak konja oko Kaštela sa uskladištenom i izloženom opremom za tegljenje u eksterijeru i za bojno jahanje izloženu u prizemlju interijera Kaštela. U opremu se ubraja i oprema za dojavljivanje i uzbunjivanje zvukom: Bubanj, truba kao što je rog (horn), te gong, klepetuša i zvono.

2. Borba iz vremena vatrenog oružja podrazumijeva opet oružje ratnika pojedinca i teško vatreno oružje. Od njegove prve svjetske upotrebe, u 13. st. (u turopoljskom zavičaju od sredine 15. st.) pa sve do Prvog sv. rata, vatreno oružje se upotrebljavalo u kombinaciji sa hladnim oružjem, kao što su npr. sablje, koplja i slično, a od tada se hladno oružje upotrebljava samo kao dodatak (npr. nož i bajonet na pušci). Povijesnim vatrenim oružjem svakako podrazumijevamo ono kojim se barutnim nabojem ispaljivalo razne kamene, olovne i željezne projektile kroz glatku cijev. Primjenjivano je do 18 -19. st. a od tada se počinje proizvoditi spiralno šavne cijevi sa rotirajućim metcima, koji su stoga postali daleko precizniji i većeg dometa, a upotrebljavaju se do danas. Dakle starija faza 15 -19. st. vatrenog oružja u Turopolju podrazumijeva:
   a. Razne puške: kremenjače i fitiljače (tipa hakeburzi i muskete) i pistoli (kubure),
   b. Ratno vatreno oružje i oprema kojom se rukuje timski, prvenstveno misleći na razne podvrste koje danas uopćeno nazivamo topovima (cannon). U tu grupu ubrajamo teške drvene i željezne bombarde na slaganje sa obručima, i još teže brončane i željezne mansere, sa i bez karusela -lafeta, zatim tanke a dugačke nišanske falcone -falconete , kulevrine, češke haubitze, te na posljetku mužare, u koje se ne stavljaju projektili nego se ispaljuju barutni naboji radi zvučnog obavještavanja i uzbunjivanja sa sličnom ulogom kao zvono ili prethodne trublje.
 
U današnjem scenariju bitke 15 -18 st. je najčešće u primjeni kombinacija upotrebe hladnog ručnog i vatrenog težeg naoružanja s time da se danas topovi upotrijebe jednako kao i mužari za dojmljivi dimno -zvučni efekt a bez lansiranja projektila koji bi mogli ugroziti učesnike ili publiku. Bliže 18. st. se unosi veći broj vatrenog oružja, osim u timsko oružje i u ručno naoružanje, a smanjuje se količina upotrebe hladnog oružja koje se pod kraj perioda svodi na pripasivanje sablje.
Selekcijom nabrojenog arsenala dolazimo do onog što bi bilo najnužnije za nabaviti odnosno za proizvesti rekonstrukcijom postojećih muzejskih primjeraka.
U ovom momentu (2009 -2010. god.) za Banderij POT -a prvenstveno nedostaje određena količina ručnog oružja na motki: 12 kopalja (pikovi) i bar 12 x tri vrste helebardi, te rekonstrukcija dva Turopoljska topa iz raznih povijesnih perioda zajedno sa terenskim karuselima od čega onaj noviji (iz 18. st.) još i sa visokim lafetom za interijer Kaštela Lukavec -grada te niskim, srodnim brodskom lafetu, za obavještavanje ispaljivanjem sa Lukavečkog tornja.
Do sada je Banderij POT -a imao samo plemenitaške mandure (po modi 19. st. baziranoj na estetici landsknehta sa atilom) , sablje sa koricama o pasu i Turopoljski svečani stijeg, ali sa motkom namijenjenom „za juriš“ (bez prečke pokaznice),
Ja, Radivoje Jovičić, već sam započeo realizaciju nadogradnje opreme Turopoljskog banderija, svojim istraživačkim radom i privatnim sredstvima a i ovaj tekst je uvod u znanstveni dio tog konzervatorsko -restauratorskog oružarskog rada iz pozicije požrtvovanog gospodarskog korisnika Lukavec -grada.
Jednako kako sam pogrešno očekivao da će institucije brzo prepoznati, javno podržati i pomoći projekt Etno -selo Kravaščica isto tako već vidim da se i ovdje očekuje od mene da to sve učinim sam i naravno da to i platim jer očito imam višak novaca i volje, „pa kad već imaš zanos za time izvoli si ga realizirati svojim sredstvima“. Ne bih želio prosipati žuč ali suradnja se odvija sa mnogo štopanja, upravo sa odlikama dogodovština, koje ću pedantno bilježiti i vremenom davati u javnost.
U narednom dijelu izlaganja ću objasniti izgled i ulogu raznih helebardi, Drvenog turopoljskog topa, i željeznog topa („Turopoljskog šćuka“ ).
HELEBARDA (halpart), oštroper, je višenamjensko hladno oružje na motki a izgled joj se vremenom mijenjao ovisno o raznoj kombinaciji namjene. Najviše joj je bila namjena održati protivnika na distanci odguravanjem, probijanje kroz pancir košulju kopljastim šiljkom, obaranje konjanika sa konja zahvaćanjem kukom za oklop ili manduru da bi ga se oborilo potezanjem k sebi, sječenje oklopa slično kao sjekirom, udarci plosimice kao maljem, itd.

 

Četiri najčešća tipa helebardi
 

Dojmljivi arsenal Vojnog muzeja u Beogradu

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #2 : Veljača 19, 2010, 02:30:32 prijepodne »
NAJSTARIJE BOMBARDE NA SLAGANJE SA OBRUČIMA
Prve poznate željezne bombarde su pravljene u dijelovima, kao što poznajemo slaganje drvenih bačava od duga i obruča kojima se stišću duge. Sasvim male cijevi za kulevrine se moglo iskovati, nešto veće su slagane od duga zavarivanjem međusobno na vruće te dodatno osigurane obručima. Najveće bombarde su kovane u dvije grupe dijelova. Patron u koji se nabijao barut, se kovao u jednom masivnom komadu ili se kovao zavarivanjem duga na vruće, te je za vrlo moćnu bombardu mogao biti težak oko 500 -700 kg. Do zaklona blizu bojišnice se mogao dovesti na volujskim kolima te pod okriljem noći ga se moglo koturati po zemlji ili po legama ako je teren ravan a blatan. Drugi, veći dio se slagao direktno na ratištu i to od masivnih željeznih duga teških po cca 100 kg, koje mogu nositi dvojica jačih momaka. Takvih 30 -40 duga i 10 obruča može 20 boraca donijeti po mraku iz 500 m dalekog zaklona za sat do dva vremena na domet do opsjedane utvrde te ako su prethodno uvježbani, mogu za sljedeći sat -dva i složiti bombardu. Tako nastane cijev bombarde koja je sama teška 4 -6 tona a ispaljuje kamenu kuglu do promjera 40 cm.
Tu se još donese i veća količina drvenih greda od kojih se složi otporac, rame za bombardu. Iskopa se ležište te se bombardu počne slagati sa što manje alata po nekom od prethodno uvježbanih pravila. Najlogičnije je slaganje uspravno na prethodno uravnatu podlogu, gabarit a patron se prethodno nasadi na model -stub te se nakon slaganja duga, odozgo nabijaju redom obruči. Kada je bombarda učvršćena obručima, jednostavno ju se prevrne u iskopano ležište u zemlji i iz cijevi izvadi stalak-štap. Prije samog nabijanja obruča mora se učiniti grudobran, flapnu koja štiti od strijela, kopalja i raznih projektila iz opsjednute utvrde. Naime, nabijanje obruča na bombardu proizvodi veliku buku pa protivnici, bez obzira na mrak odmah shvate što se to sprema u neposrednoj blizini utvrde i gdje točno napadač bombardu instalira.

 

Crtež za slaganje željeznog topa -bombarde direktno na ratištu od duga i obruča
 

Kada se složi i obori bombardu u ležište, počne se slagati rame od debelih greda teške hrastovine i usidrava zabijanjem većeg broja oštrih kolaca teškim maljem u zemlju. Rame bombarde mora biti vrlo tvrdo jer se smjer slanja projektila u zid utvrde može precizno korigirati podbijanjem drvenih klinova samo ako se bombarda nije mnogo pomicala trzajem pri prethodnom ispaljivanju. Napadač jednostavno nema u planu odustati pa razmontirivanje bombarde jednostavno niti ne predviđa, a kada ju ipak treba razmontirati, nakon osvojene utvrde, čini to teže i sporije, izbijajući obruče sa nadignute bombarde u ležećem položaju sve dok se duge ne uruše na hrpu, te ih opet odnose pojedinačno.


DRVENI (TREŠNJEV) TOP
Pravljenje topa od drveta seže u prva iskustva sa novodošlim „čarobnim prahom“, barutom, kojim se po narodnoj predaji, najprije ispaljivalo iz šupljeg panja kao nekakve preteče mužara. Barut su donijeli sa sobom Turci sa istoka, vjerojatno znajući za još znatno starija, kineska iskustva. Početak upotrebe baruta na europskoj sceni može se smjestiti u 13. stoljeće.
Drveni, trešnjev top (uz katapult i ovna probijača) je najspominjanije oružje po dogodovštinama u povijesti ratovanja, bilo kao dokaz odlučnosti ugroženog na borbu svim sredstvima ili kao razlog ismijavanja protivnikove improvizacije. Trešnjev top nije ulazio u povijest kada je uspio onesposobiti protivnika nego kada se razletio i pobio svoje borce. Koliko je čija drvena kreacija bila uspješna u uništenju neprijatelja u omjeru prema nesreći da je pobila svoje proizvođače, nikada nije precizno dokumentirano ali iz upotrebe ovakvog oružja se može mnogo iščitati o društvenim okolnostima tog momenta u tom ratom zahvaćenom prostoru. Prve drvene bombarde su kvalitetno rađene samo u krajevima gdje je bila rasprostranjena kultura upotrebe drveta a manje kovanja željeza. Najprije su se pravile od jednog debla divlje trešnje bušenjem na etape usijanim željezom i nešto malo ojačane obručima od grabovih šiba ili ljeskovih kaiša a poslije željeznim obručima (ukoliko se željeza moglo pronaći i znalo iskovati). Tek nešto kasnije se drveni topovi slažu od duga najkvalitetnijeg srca drveta sa nabijanjem željeznih obruča, slično kao i kod topa slaganog od željeznih duga. Krajevi sa razvijenom kulturom upotrebe drveta kao što je cijeli zapadni i sjeverni prsten Panonske nizine (naglašeno Turopoljsko -Posavski zavičaj ) imali su veliko povjerenje u drvo, kako za gradnju tako i za najdelikatnije proizvode kao što je brestovo ralo za drveni plug, hrastovi palčevi za drvene kotače ili divlja trešnja za top. To što se drveni top manje spominjao u zoni kulture drveta a više upravo tamo gdje te kulture nema, govori samo da su se tamo češće raspali i ušli u narodne priče pobivši svoje proizvođače.
Vremenu drvenih obrambenih utvrda pripada i obrana drvenim topovima. Kao i svi slavenski srodnici, i Turopoljci su imali više drvenih obrambenih utvrda ( Želin -grad, Peršin -grad, te osim nekoliko njih uz Kupu, najpoznatiji je bio drveni Lukavec -grad i to u svoje dvije izvedbe uz selo Lukavec, te je tek 1715. god. srušen i na njegovom mjestu sagrađen novi, u svojoj današnjoj kameno -ciglenoj izvedbi. Za obranu drvenog Lukavec -grada je bio primjeren drveni top a za vrijeme ciglenog Lukavec -grada je učinjena kompletna nova postava, kako simbola (Grb primljen1737, ugrađen 1753, Kapela Sv. Lucije, barokna lukovica, sat na tornju, itd.) tako i postav tehnološki suvremenog željeznog oružja, uključujući i željezni top („Turopoljski šćuk“).
Divlja trešnja je najčešće spominjana kao odgovarajuća za pravljenje bombarde od šupljog debla. Za razliku od uobičajenog mišljenja, da je svaki top pa i drveni, najdeblji na svom dijelu gdje mu se unutar događa eksplozija, svaki top sa nabijenim obručima je najdeblji na vrhu cijevi pa sve tanji prema nazad jer bi u suprotnom pri eksploziji, uslijed trzaja unazad, odmah pri prvoj eksploziji, spali svi obruči.
Mada nisu bili teški kao željezne bombarde, ni drveni topovi nisu bili baš lagani, ali po mekom, blatnom terenu su trojica skoro trčeći mogli vući karusel a četvorica jačih banderijalaca su uz pomoć lanaca i štapova za njima mogli nositi bombardu.
Naboj baruta se činio kroz cijev u olovni uložak kao unutrašnju oblogu drveta. Kao zadnje se ubacivao projektil koji je bio kamena kugla što bliža promjeru cijevi ili sačma, u stvari probrani riječni kremeni šljunak. U prvo vrijeme se bombardu pripaljivalo usijanom iglom koju je jedan borac izvadivši iz vatre brzo ubadao u vodilicu sa zadnje strane bombarde a drugi opaljivao zabivši brzo, u jednoj sekundi još vrlo usijanu iglu, drvenim maljem u barutni naboj. Kasnije su se razvijale razne vještine pripaljivanja fitiljem, sa boka bombarde. Meta je uglavnom bila statična, to jest utvrda, pa nije bio presudan točan moment ispaljivanja. Prelazak na fitilj je bio nužan radi opasnosti od rasprskavanja cijevi i zaglušivanja boraca od snage zvuka, pa ga se moglo pripaliti i pobjeći u zaklon prije same eksplozije.
Odluka za odlijevanje brončanih te kasnije željeznih bombardi je samo djelomično bio uvjetovan tehnološkim saznanjima nekih ratnički raspoloženih naroda a djelomično je odluka za takav skupi i dugački tehnološki postupak bila uvjetovana sigurnošću da se zajednica može dovoljno dugo neometano pripremati za planirano ratovanje. S toga je nužda za proizvodnju na brzinu održala tradiciju drvenih topova od 13. st. sve do u 20. st. jer je poznato da su ih čak pravili partizani seljaci u Drugom svjetskom ratu.
REKONSTRUKCIJA TUROPOLJSKOG DRVENOG TOPA OVE 2009. GOD.
Nekadašnje pravljenje drvenog topa možemo bar donekle pojmiti samo ako ga pokušamo i sami napraviti. Ja sam se upustio u pravljenje drvenog (trešnjevog) topa radi kreativne znatiželje, kao prilog njegovanju starije turopoljske povijesti te kao maskotu budućoj „Krčmi Turopoljski top „ koju ću oformiti unutar Kaštela Lukavec -grad, a pod pokroviteljstvom Plemenite Opčine Turopoljske. Nakon dugog proučavanja povijesnih podataka i usmene predaje, nabavke originalnih drvenih kotača i debla divlje trešnje, krenuo sam praviti hrastov karusel i trešnjevu bombardu, početkom ožujka ove 2009. godine i bio je gotov za 45 dana uz mnogo peripetija i dogodovština.
Odlučio sam se za deblji top, od srca divlje trešnje 48 -50. cm. promjera ( od debla koje je bilo 70 -80. cm. sa korom i bjelikom). Dakle napravio sam verziju od jednog debla, sa nabijanjem nekoliko nužnih sigurnosnih željeznih obruča. Namijenjen je za zastrašivanje konja zvukom te široko sačmarenje kremenim šljunkom po neprijateljskoj živoj i pomičnoj sili. S toga je moment ispaljivanja morao biti precizno kontroliran pa je pala odluka da primijenim paljenje usijanom iglom. Top je lako nanijeti na drveni karusel, širokih drvenih kotača za timsko ručno voženje po mekom, blatnom terenu.
Dakle napravio sam repliku srednjevjekovnog topa koji je prvenstveno namijenjen za samoobranu. Unutar trešnjeve cijevi unutrašnjeg promjera 140 mm. ugradio sam pomičnu patronu velike izdržljivosti, unutrašnjeg promjera 115. mm. kao zamjena za olovnu oblogu cijevi, a radi visoke sigurnosti po rukovatelje topom pri ispaljivanju, jer banderijalci nemaju međuvrijeme za pobjeći u zaklon jer se ispaljuje iglom usijanom u vatri i drvenim maljem.
Postoji mnogo detalja koje treba učiniti da se današnja izvedba drvenog topa doživi srednjovjekovno a da se slobodno vidi da je to replika uz pomoć moderne tehnike. Mada sam profesionalni restaurator priznajem da sam imao mnogo dilema, kako ne podleći izazovu romantike u ushitu ambijenta, gdje sam top pravio, to jest Lukavec -grada, iz kojega vrišti zagubljeni povijesni talog. Mada danas imamo mnogo modernih pomagala ipak sve ovisi o dovitljivosti i kreiranju za koje je nesigurno koliko može biti istovjetno primijenjeno već pri proizvodnji drugog istog takvog srednjovjekovnog topa. Upravo zato i kažem da je svako srednjevjekovno oružje imalo dušu, pa ga ne može za nas proizvoditi nikakva europska niti tajvanska oružarnica. Ja sam ovom topu udahnuo dušu i vidi se to na njemu.

 

Crtež za pravljenje drvenog Turopoljskog topa;
 

Drveni Turopoljski top, Izveo RADIVOJE JOVIČIĆ, 2009 ;
 
     

KRATKI PREGLED NAJVEĆIH SVJETSKIH TOPOVA - BOMBARDI
U početku svoje upotrebe topovi nisu imali primarno razornu, udarnu ulogu, nego psihološko zastrašivanje protivnika, plašeći ljudstvo i konje. Ali u 14. st. Turci proizvode velike bombarde te već početkom 15. st. postavljaju bombarde od željeznih duga teške do 20 tona a lansiraju nevjerojatno velike kamene kugle do promjera 90 cm. Takvom nedokučivom ratnom tehnikom su opsjedali Carigrad i Rodos. Europa je brzo usvajala ratne novotarije, gdje je prednjačila sjeverna Italija. U Europi su poznate i gotovo legendarne bombarde: Margarite „Bijesna Megi“ (Mad Maggy) teška 16 tona u Ghentu. Uz veličinu kugle koja je kod velikih bombardi sezala do 60 cm, količinu barutnog punjenja (do 7 kg.), važna odlika je bila i koliko teglećih volova ili konja treba da se ju vuče po zemlji (najčešće su bile bez karusela), pa se kaže da je Niimberšku „Krimhildu“ prevozilo 12 konja a rame 16 konja.
Kod nas, u Kraljevini Slavoniji je bio povijesno najslavniji veliki top nesretnog vojskovođe Ivana Kocijana, ujedno i najtragičniji top jer su ga kod Đakova u slavonskim močvarama, zaglavljenog u blatu, zarobili Turci te su vukući ga sa sobom kao nekakvu kršćansku zlu kob „Kocijanericu“ ulijevali strah u kosti tokom 16. st. pri opsjedanju kršćanskih utvrda.
„TUROPOLJSKI ŠĆUK“ (nišanski falcon)
Falcon ( u prijevodu: ptica sokol ili kobac) je za poimanje topa, neuobičajeno elegantan, tanak i dugačak top na visokim kotačima sa vrlo dugačkom cijevi. To je odgovaralo pri obrani iz kaštela sa debelim zidovima, za pucanje kroz nišanske šliceve, dakle upravo namijenjen za ciglanu izvedbu Lukavec -grada.
Također, kada je montiran na svoj vrlo visoki karusel za voženje po turopoljskim mlakama (kotači su promjera 110 cm.), teže se moglo dogoditi da zaglavi u blatu do osovina ( po lošem iskustvu teške „Kocijanerice“ sa početka 16. st.). Stoga je imao u Europi takvo ime: falcon koje svojom lepršavošću asocira na agresivnu pticu. Svaka neuobičajena ratna tehnika je dobivala neko svoje lokalno ime koje je doprinosilo divljenju dostignuću (vidljivo po europskim sačuvanim nazivima iz Genta i Nurnberga. Turopoljci su odabrali za svoj falcon ime „Turopoljski šćuk“ (pisac A. Šenoa ga zove „Štuk“ zbog svojeg pisanja na štokavštini umjesto na domaćoj kajkavštini ). Turopolje je zavičaj jake ribarske kulture pa je radi doživljaja štuke kao ribe: tanke, dugačke, brze, dominantne i agresivne, prepoznalo u obliku topa -falcona upravo štuku ali pošto je top doživljen kao simbol muževnosti, onda je šćuk muško od ribe. Postoji i alternativno mišljenje da je Šćuk u stvari sokol štekavac, kajkavski: šćekavec .

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #3 : Veljača 19, 2010, 02:31:30 prijepodne »
CIJEV „TUROPOLJSKOG TOPA“ U MUZEJU TUROPOLJA
U postavu Muzeja Turopolja u Velikoj Gorici, kao muzejski eksponat, je originalna cijev „Turopoljskog topa“ (nišanski falcon). Donesena je iz Kaštela Lukavec -grada (u to vrijeme ne čuvanog i sasvim zapuštenog). Detaljnijim proučavanjem topovske cijevi se može dosta iščitati: o vremenu njegove izvedbe, načinu pripasivanja na lafet, načinu upotrebe, dostignućima ratne tehnologije u to vrijeme, o zanatskoj vještini ljevača, te neke etnološke odlike zavičaja prenesene na oružje.
Emilij Laszowski nam donosi na dva -tri mjesta podatke: prvi iščitan iz nagodbe o primopredaji zapuštenog Lukavec -grada u prethodnoj drvenoj izvedbi, između Nikole Zrinskog ml. i Turopoljaca, 1553. u kojem stoji da svojim izlaskom Zrinski ostavlja u Kaštelu svu opremu, topove i naoružanje. Tu je i popis inventara 1715. god., što se sve našlo od oružja pred rušenje drvenog stanja, sa ciljem gradnje Kameno -ciglenog Lukavec -grada. Budući da je pobrojeno 12 šakaluša (teške puške) a onda izdvojeno spominje „komad velike puške“ i mužar te tanad, onda se pitam, je li velika puška u stvari ovaj elegantni falkon. također kao treću okolnost Laszowski spominje da pri svojoj posjeti (1910), u zapuštenom Gradu u recentnoj ciglenoj izvedbi zatiče samo jedan tanki a dugački, željezni top prislonjen uz zid, a bez lafeta. Teško je reći da se stalno govori o istom topu ali zato mi možemo danas usporedbom doći do određenih zaključaka.
Kako se top mogao održati u Lukavcu tolika stoljeća a da nije odvučen na mnoge bojne i tamo se izgubio, zaglavio u blatu ili raspuknuo nestručnom upotrebom? Opravdanje bi moglo biti u jakoj standardizaciji koju je uređeno Carstvo od 16. st. provodilo u proizvodnji oružja. Vojna hijerarhija nije trpjela da nešto strši van gabarita. Tako su određivana do u detalj sva rukovanja oružjem i opremom, a u uravnati postroj nije se uklapala nikakva folklorna individualnost. Ili možda naš „Šćuk“ ipak nije od tako davnih godina izvirivao iz Lukavec -grada, na sreću ne dočekavši neprijatelja nego se samo povremeno oglašavao kao obavijest da se dogodila neka nagodba među Turopoljcima ili je neka statusna stvar zgotovljena.
Činjenica jest da je Lukavec -grad bio opsjedan u vrijeme svojega drvenog stanja, ali nemamo podatak da li se branio metalnim „šćukom“ ali svakako znademo da nikada nije osvojen od Turaka. Upotreba drvenog topa svakako ulazi u onaj folklorni dio povijesti jednako kao i narodne priče. Nemaju čvrste podatke ali su uvijek blizu istine. Netočna je na primjer narodna priča da su top „zaboravili“ ponijeti Turci kada su ih najurili Turopoljci, mada je takvih ishodišta bitki bilo a i vidljivo je na Šćuku da ima utisnutu puncu, znak križa iza kojeg je krug. Netočna je i prekosavska narodna priča Zagrebačkog Prigorja o Turskom caru koji je sjedio u Lukavcu. Očito se usmenom predajom, priča postepeno prenijela na sam Kaštel, sa čestog boravka Turskih pljačkaša u blizini. Odmarali su i napajali konje iza šume Lukavečkog čreta uz potok, ispod sela Kostanjevca kojeg su prethodno spalili, uz starihrast, naknadno po njima nazvan „Turski hrast“. Uzgred spominjem da sam ovih godina baš to staro osušeno deblo sačuvao donijevši ga u Etno-selo Kravaščicu te ovih dana za stalno izložio pred Lukavec -gradom. Tako će najstariji Turopoljski hrast, još dugo svjedočiti tegobnu prošlost Turopolja, kao eksponat, spomenik prirode i kulture RH.
Ovdje predmetni željezni Turopoljski top je mogao biti kao najstarije, proizveden sredinom 16. st. pa ako je doista tako onda je proizvođač bio vrlo suvremen i adekvatan europskoj ratnoj tehnologiji. Doista je iz starijeg perioda proizvodnje falcona, jer ima odozada alku u etnološki dekorativnom osmerokutu umjesto kasnijih izvedbi, kada se počelo glineni (ili drveni) model za lijevanje praviti tokarsko -grnčarskim rotiranjem, pa se zatiljak počelo praviti kao završna ukrasna kugla sa ukrasnim profilom između kugle i topovskog zatiljka.

 

Cijev Turopoljskog topa „Šćuka“ u Muzeju Turopolja
 

Snimak cijevi, Radivoje Jovičić i Željko pl . Stanilović
 
     

Uspoređivanjem sa drugim falconima u muzejima u okruženju vidimo određene sličnosti i razlike, a koje upućuju da je naš „Turopoljski šćuk“ vjerojatno proizveden kod domaćih majstora, možda u Zrinskoj oružarnici u Čabru ili Gvozdanskom, sredinom 16. st.
Njegov prethodno spomenuti osmerokut zatiljka je ostao kao dekorativni detalj koji simbolizira 100 -200 godina starije vrijeme kada se bombarda slagala od duga i stiskala obručima. Osmerokut simbolizira osam drvenih duga. U nešto novijih falcona proizvođači su se odrekli ove ovisnosti o tradiciji. Možda upravo taj detalj upućuje na domaći proizvod a tim emocionalnim pristupom, majstor pomaže pamćenju drvenih topova slično kao što je to činila usmena predaja sa gore spomenutom narodnom pričom.
To su oni detalji pojedinačne, manufakturne proizvodnje koji su neusporedivo vredniji od prethodno spominjanih industrijaliziranih proizvoda, gdje se uopćene replike kupuju na tržištu gotovih proizvoda za uveseljavanje nepoznatih kupaca.
REKONSTRUKCIJA „TUROPOLJSKOG ŠĆUKA“ 2009 -2010. GODINE
Radi nekorektnosti Velikogoričke vlasti i slabe POT -ove podrške mojim projektima u uvjeravanju takve vlasti, morati ću već započetu rekonstrukciju nišanskog falcona („Turopoljskog šćuka“) odgoditi na kraće vrijeme, dok se ti odnosi (poremećeni nakon Lokalnih izbora 2009.), ne dovedu u realne okvire. Do tada će već učinjena investicija u skupu željeznu cijev i drveno -okovani lafet morati odležati, sa pitanjem hoće li se uopće produžiti, ili će naivno uložena sredstva biti bačena.

 

Josip pl. Ceković sa lošom i ponižavajućom izvedbom „Turopoljski šćuk“ kakav bi trebao predstavljati Turopoljskog topa koju se već nekoliko godina koristi Turopolje pri javnim manifestacijama. a to šteti ugledu POT -a u javnim manifestacijama ;
 

Crtež za rekonstrukciju : Radivoje Jovičić , 2009.
 
     

U Turopolju treba što prije sazreti svijest o zaostajanju turopoljskog njegovanja svojih povijesno potvrđenih ideala časti i srednjevjekovnog viteštva. To zaostajanje je vidljivo u usporedbi sa drugim gradovima u Zagrebačkoj županiji i u širem prstenu Središnje Hrvatske, koje ja, Radivoje Jovičić, dobro znadem, mada sam u Turopolju aktivni promicatelj a tamo jedino aktivni promatrač. Vidljivo je to zaostajanje po aktivitetu i opremljenosti društava koja djeluju u spomenutim oblastima tradicijsko -kulturne aktivnosti.
Ovaj tekst je dio mojega opširnog proučavanja Turopoljske tradicije i povijesne ratne tehnike, sjedeći u Lukavec -gradu od jeseni 2008. do ljeta 2009. te ga selektiram i poklanjam POT -u u skraćenom obliku (smanjio količinu nezadovoljstva), a institucijama u oblasti tradicijske kulture dajem na uvid.
Lukavec -grad , 2009. god.

Autor: Radivoje Jovičić , viši konzervator –restaurator ; ,
20. travnja 2009.
http://www.etnoselo.org/index.php?/esp/Citajte-nase-tekstove/In-situ/Povijesno-oruzje-Banderija-Plemenite-Opcine-Turopoljske


Čovek se počme pitati povem;

Kulko je ludi živelo v Turopolu za "turske dobe"?
Kulko je bilo ludi v posade Staroga grada Lukovca,drvenoga/zidanoga?
Da su ga delali tera mu je bila zadača?Kulko je posada po tem planu morala držati utvrdu?Kakovo mu je bilo naoružanje?
Kulko je moglo biti maksimalno napadačev gledeč čret i opkope?
Zakaj su ga napravili baš pri Lukovcu?Tere su to strateško-fortifikacijske prednosti ove lokacije?

Kakova je bila prometna infrastruktura u tu dobu?
Jesu denešni važni pravci bili i onda važni il su prioriteti drugač zgledali?
Do kud je sezala šuma?
Kak su onda zgledali puti? (Do je v vojske bil na NTT/BSTu il topu zna kaj znači breg il loš put za posadu pri transportu.Na filme čare višetonske katapulte kak po A11,malo kaj sami nejdu.. ;) )

Jesu Turopolci imali obavezu osim davati vojnike dati i tešku tehniku?Jesu imali kaj od napadačke tehnike buduči da su po vokacije bili okrenuti samo/obrane?

Bilaj

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #4 : Veljača 19, 2010, 10:00:23 prijepodne »
Zakaj ovak nekaj ni pri nami?Kaj su Turci zanavek pretirani z Turopola?Bil bi red da se sako leto navrneju na opsadu trdoga grada Lukovca...

A koga bi obukao u turke?  ::)

plemenitashica

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #5 : Veljača 19, 2010, 11:39:21 prijepodne »
Zakaj ovak nekaj ni pri nami?Kaj su Turci zanavek pretirani z Turopola?Bil bi red da se sako leto navrneju na opsadu trdoga grada Lukovca...

A koga bi obukao u turke?  ::)

Pa mogla bi ja biti glavna sultanova žena (ne znam kak se zove), ali znam da gospodari s ostalima, a nitko ju ne dira. Osim toga, odavno mi je jedan kolega forumaš na prošlom forumu pisal da nije njega /njegovih brežana bilo da bi se zvala Đenana. Iako je meni ljepše ime Kanita.
Jedino bi se morala pobojati u crno, ali nije to sad neka velika prepreka.  ;)

Offline dobola

  • Skoro pa pravi član
  • ***
  • Postova: 229
  • Karma: +1/-0
  • Imagine
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #6 : Veljača 19, 2010, 10:23:38 poslijepodne »
Ja, Đenana, ovo su ti bili branitelji.


Viđe mog prađedu pored konja. :D
Ko to tamo peva?

plemenitashica

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #7 : Veljača 19, 2010, 10:57:53 poslijepodne »
Ja, Đenana, ovo su ti bili branitelji.
Viđe mog prađedu pored konja.

Tam gdje slika treba biti manja, jer je i smanjena dovoljno jasna i vidljiva, tam ste stavili najveći format, a ovdje gdje vidim buhice niste povećali. Jedva da vidim konja, gdje još da vidim i djeda ili uopće koja je to vojska?

Offline dobola

  • Skoro pa pravi član
  • ***
  • Postova: 229
  • Karma: +1/-0
  • Imagine
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #8 : Veljača 20, 2010, 08:43:04 prijepodne »
Ja, Đenana, ovo su ti bili branitelji.
Viđe mog prađedu pored konja.

Tam gdje slika treba biti manja, jer je i smanjena dovoljno jasna i vidljiva, tam ste stavili najveći format, a ovdje gdje vidim buhice niste povećali. Jedva da vidim konja, gdje još da vidim i djeda ili uopće koja je to vojska?

Nažalost, draga moja Plemenita moj odgovor ti je : "no coment". Naime , gosp. Stjepan mi je poslao privatnu poruku da je dosta zajebancije na ozbiljne teme i da će me isključiti sa foruma ako nastavim pa moram čekati njegovo pojašnjenje kako bi uvidio da li SMIJEM i MOGU i dalje pisati na forumu ili ĆE ME ISKLJUČITI pa ću biti na nekim drugim NEOZBILJNIM forumima. Gosp. Stjepan će to PROCIJENITI. Do tada sam na "stand buy-u". Lepo te pozdravlja bre, još malo pa nestalo.
Ko to tamo peva?

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #9 : Ožujak 02, 2010, 05:45:50 poslijepodne »
Bitka kod Samobora i srednjovjekovni sajam
Vrsta događaja
Performance
Pomoćna vrsta događaja
Sajam

U Samoboru se na pravom srednjovjekovnom bojištu na livadi Vugrinščak podno starog grada po peti put organizira prikaz Bitke kod Samobora, koja se zbila 1441. godine između vojske kraljice Elizabete i vojske poljskog kralja Vladislava Jagelovića. Bitku su zabilježile Celjska kronika i drugi povijesni izvori a obilježavaju je Samoborski muzej,Turistička zajednica grada Samobora, Vitezovi zelingradski i Udruga “Oživljena povijest“. Na Vugrinščaku bit će postavljen pravi viteški vojni tabor s konjanicima, oklopljenim vitezovima, mačevaocima, streličarima, kuburašima, bojnim spravama, katapultima i utvrda. Nakon bitke Samoborci, veseli što su izbjegli opasnost, priređuju gozbu i veselicu na pravom srednjevjekovnu sajmu. Uz onodobnu glazbu i ples, na sajmu možete kušati srednjevjekovnu kašu (besplatno) te proizvode od kostimiranih krušara, travara, medičara ili kupiti drago kamenje, vitešku opremu, mačeve i sl. srednjevjekovne suvenire. Možete doznati i sudbinu na štandu coprije ili pak kupiti oprost grijeha – indulgenciju po pristupačnim cijenama. Notar će dakako izdavati svjedočanstva da ste bili na bitki, a dobru zabavu nude brojni lakrdijaši, žongleri, pjesnici i alkemičari!

Dvije su se vojske sukobile kod Samobora na Pepelnicu 1441.godine Kako bilježe stare kronike godine 1439. umro je kralj Albrecht Habsburg te se diljem Hrvatske i Ugarske vode borbe za nasljedstvo prijestolja. Uz kraljicu udovu Elizabetu pristali su moćni grofovi Celjski s vojskovođom Ivanom Vitovcem, a vojsku poljskog kralja Vladislava Jagelovića vodi Stjepan Banić Lendavski. Dvije su se vojske sukobile kod Samobora na Pepelnicu 1. ožujka 1441. godine, a žestoka borba završila je Vitovčevom pobjedom koji je zarobio vojskovođu Banića i priskrbio znatan plijen.

Samobor ima bezbroj prelijepih prostora – prirodnih pozornica, a jedan od njih je i livada Vugrinščak podno feudalnog grada Samobora koji je prizorište bitke. U prikazu sudjeluje oko 200 vitezova: Vitezovi zelingradski, Red srebrnog zmaja, Zlatni kalež, Vitezi okrogle mize, Dubovečki streličari, glumci HNK… Vitezovi su obučeni u oklope i verižnjače – replike iz 15.stoljeća.Od bojnih sprava postavljeni su katapulti, baliste, vatrene kugle, kolski tabor, fortifikacije… Tu su mačevaoci, streličari, kuburaši, konjanici, hitra ranarnička služba koja odvozi i spašava živote ranjenih.

Prije podne bubnjari gradom izvikuju proglas Magistrata u kojem se upozorava purgere na dolazeću opasnost te da se sklone pod tvrde zidine Samobor grada dok bitka ne mine. Prije same bitke razgovor suca,notara,cvajbara, patra i varoškog sluge uvodi publiku u događaj. Nakon bitke dolaze konjanici – vojskovođe i pratnja do kraljice te poraženi vojskovođa polaže zastavu i priseže na vjernost Kaštelan objavljuje svima prisutnima da je bitka završila i da su pozvani na gozbu. Iz velikih kotlova kuhane kaše po srednjovjekovnom receptu dijeli se jelo na tanjurima s grbom Samobora.

Sve se odigrava na srednjovjekovnom sajmu sa 100 tinjak sudionika i uz srednjovjekovnu glazbu i ples, te prigodna događanja. Sudionici sajma kostimirani su u odjeću 15. stoljeća, te građansku i seosku odjeću srednjega vijeka. Cilj sajma je uključiti građane i posjetitelje Samobora u djelatnosti i događanja koja su bila karakteristična za razdoblje srednjega vijeka, a koja su mijenjanjem načina života potisnuta u zaborav. Na sajmu će biti majstori i njihovi proizvodi: klobučar, košaraš, krušarice, travar, medičar, coprija, kovač, drveni mačevi, štitovi, srednjovjekovno drago kamenje, prodaja kupinova vina, viteške opreme od kože, drvenih mačeva, pekmeza, aromatičnog bilja,sira…Sudbinu možete doznati od gatare na štandu coprije, slikari će oslikavati prizore bitke, a notar izdavati svjedočanstva da ste bili na bitki. Kod medičara možete kupiti konjeke (crvene – zelene) zaraćenih vojski. Zabavu nude i lakrdijaši i žongleri,pjesnici i alkemičari. Oprost grijeha – indulgenciju nudimo kod duhovnika po pristupačnim cijenama.

Mjseto održavanja: Samobor, livada Vugrinščak
Kada
07.03.2010 u 10 do 18 sati
Cijena
od 0 do 20 kuna
http://www.kaj-ima.hr/dogadaj-zg.php?opcija=show&broj=7802

Na pamet mi je opalo;Da su zajdni put Cipeki cipove tržili?

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turci na Kupe
« Odgovori #10 : Travanj 11, 2010, 04:36:52 poslijepodne »
83. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Ivan Drašković II.
...
2. Bana je zamolio neki Todor za dozvolu, da smije iz Turske dovesti Vlahe, koji će se naseliti u okolici Jamnice. Ban pristade na to, pa spo­razumno s karlovačkim generalom Vukom Frankopanom sastavi vojsku od 4000 ljudi. Pod vodstvom baruna Petra Keglevića provali ta vojska sve do Gvozdanskoga, gdje su nekada knezovi Zrinski imali srebrene rudnike. Tamo dodje s Turcima do boja, u kome Turke stiže poraz, a Bradavica aga bude zarobljen. Od Hrvata se odlikovahu Gašpar Jan-ković i Petar Patačić. Tri satnije hrv. pješaka zaštitfše Vlahe, koji se sa svojom stokom preseliše u okolicu Jamnice.3 Novi ban Drašković sazove u Varaždin za 22. stud. 1640. hrv. sabor, koji ga jednoglasno izabere za »kapetana pokupskih Krajina«.
...
3. Zakmardi je od .kralja Ferdinanda III. donio pismo, da vrhovni tridesetničar iz Ned^lišća mora hrv. zem. blagajniku dati 50-postotnu povišicu tridesetine, koja se ubire u Hrvatskoj. Na račun pak onih 27,000 talira, što ih bečki dvor du­guje Hrvatskoj za popravak tvrdje Brkiševine, doznačio je kralj 1000 talira
...
5. U ime besplatnih radnja ima svaki »dim« dati 2 težaka, koji će raditi 10 dana, a 4 »dima« daju potpun podvoz (kočijaša, konje i kola). Neka se g. 1641. poprave tvrdje u Petrinji, Ojurgjevcu i na Kupi. Red ovih radnja označit će ban.
6. Ple-jnići Ivan Vojković i Gašpar Orehovački popišat će topove, lumbarde i municiju u pokupskoj (banskoj) Krajini.
7. Svaki plemićki sudac mora u svome kotaru sve plemiće jednoselce i armaliste popisati i popis dati protonotaru Zniki. Taj će popis služiti banu, kada će ove plemiće u slu­čaju nužde pozvati, da dodju na Kupu.
8. Grad Ptuj u Štajerskoj uredio je skladište meda, pa ondje zaustavlja hrv. trgovce, koji izvoze med: ne pušta ih dalje u Maribor i Graz. uslijed čega mogu ptujski gradijani jeftino doći do meda. Sabor zaključuje, da se grad Ptuj u ime hrv. države pismeno pozove, neka od hrv. trgovaca kupi med bez njihove štete, od­nosno neka trgovce pusti dalje poći, ako to žele.
9. U novije doba uvaža se iz Štajerske u Hrvatsku vino. To je na štetu domaćeg vinogradarstva, jer se uslijed toga teže prodaje hrv. vino. Zato sabor zabranjuje uvoz -štajerskog vina. Podban Berislavić mora pasku voditi na cestama- od Brezica i Mokrica, dok će Juraj Vragović paziti na dravske prijevoze kod Ormuža i Savračja (Savreč). Vino, koje će uhvatiti, moraju zaplije­niti i prodati; od utrška pripadaju 2 trećine Hrvatskoj, a 1 trećina Beri-slaviću odnosno Vr ago viču. Propustiti se može samo vino, što ga Hrvati voze iz svojih vinograda kod Savračja u Štajerskoj. Oni hrv. velikaši, koji imaju svoje posjede i u Štajerskoj, ne mogu u Hrvatsku dovesti vino za prodaju, već jedino za svoj stol i za dar prijateljima.

...
Radi smrti bana Sig. Erdeda nije se g. 1639. sastao hrv. sabor; nije se dakle-za g. 1639. odredio ni porez, koji bi trebalo ubrati god. 1640. Uslijed toga porasli su dugovi hrv. države. Samim haramijama dugo­vala, je Hrvatska do konca g. 1640. plaću za 28 mjeseci! Haramijie1 uvi-dješe nepriliku svoje domovine; zato se u korist Hrvatske odrekoše plaće za 8 mjeseci, a. u korist grofa Jurja Erdeda za 1 mjesec. Sabor je 22;,-,stud. 1640, odlučio, da svakako u red dovede hrv. drž. financije. Zato je zaključio, da svaki »dim« mora u god. 1641. uplatiti 12 ug. for., i to na Svijećnicu 6 for. u ime poreza za g. 1639., a na Gjurgjevo 6 for. kao porez za g. 1640. Trgovišta Videa, i Pet-rijaneć kod Varaždina platit čfe samo polovicu poreza, jer su neidiavno nastradala od požara. Zakmardi rijeka se pobrine, da Hrvatska dobije svoju polovicu od prihoda hrv. tri-desetnica. Isto tako neka se sada u korist Hrvatske prodade ono proso, što se od 6. pros. 1636. čuva u Zagrebu. Kod! mjerenja toga prosa zastu-pat će hrv. državu Ivan Ručić. Kao zem. blagajnik može Zakmardi jedan dio plaće haramijama isplatiti suknom mjesto novcem. Pri tom se po-lučuje trgovački dobitak, koji pripada blagajniku. No Zakmardi je na. saboru izjavio, da četvrtinu toga dobitka daje u korist Hrvatske.5 Kakva je nesigurnost' tada vladala u Hrvatskoj, najbolje pokazuje ovaj dogadjaj: Početkom g. 1641. bijaše tolika zima, da se kod Siska smrzla rijeka Kupa. Ovu prigodu upotrijebiše Turci iz Kostajnice u tu svrhu, da zapale i porobe trgovište Sisak. Po noći dopriješe Turci do nekoga tornja, koji je pripadao bivšoj cnkvi bi. djevice Marije. Tamo Je inače stajala sisačka straža, ali je ovajput nije bilo, valjda radi jake zime. U potpunoj tišini spuste se Turci sa brežuljka k rijeci Kupi, te bez ikakove zapreke prijedju po ledu na lijevu obalu. Turke je vodio Marčec koji bijaše rodjen Siščanin, ali je nekada bio zarobljen, te se poturčio. Zapalivši neke kuće, podigoše Turci silnu viku, da što većina zaplaše Siščane. U prvom času uhvatiše Turci nekoliko žena, koje s djecom izadjoše iz zapaljenih kuća. Neki Turci razbiše vrata župne crkve, gdje su ukrali kaleže, te crkveno odijelo i posudje, a djelomice oštetiše i glavni oltar. Oko crkve bijaše groblje. Onamo je iz župnoga dvora pucao si­sački župnik Ivan Filipašić, ali ga Turci raniše. Kako ie tvrdja bila 2 ki­lometra udaljena od trgovišta, nijesu Siščani mogli čekati na pomoć od tamošnje posade. Zato se sami saberu i udare na Turke, koji onda pobjegoše preko Kupe."
...
Hrv. sabor, što ga je za 27. kol. 1641. u Zagreb sazvao ban Draško-vić, trajao je 2 dana, a stvorio je ove zaključke:...
4. Za g. 1641. ima se na Svijećnicu g. 1642. platiti porez od 8 ug. for.
5. Da se nastave započete gradnje zgrada u pokupskoj Krajini, zaključuje sabor na izvještaj bana Draškovića, da svaki »dim« ima dati još 1 težaka, a 8 »dimova« dat će 1 kola. Naredne nak g. 1642. vrijedi običajna dužnost kmetova u pogledu podavanja besplatnih radnja.
6. Prema zaključku hrv. sabora odi g. 1638. doznačuju se za popravak karlov. tvrdje kmetovi svih imanja, što ih južno od Kupe posjeduju knezovi Zrinski, Frankopani i drugi plemići

...
10. Kamenita mjera za mjerenje žita postavit će se na ogled u Zagrebu, Varaždinu i u Križevcima.
...
Još 19. veljače 1640. umro je turski sultan Murat IV., koga je na­slijedio njegov brat Ibrahim. Ferdinand se požurio, da s Turskom obnovi mir. Zato 20. pros. 1640. podje carev poslanik Andrija Izdenci u Carigrad, da novomu sultanu čestita i predade običajne darove. Veliki vezir Kara Mustafa zatraži od Ferdinanda 200.000 for., kojih mu car nije mogao dati. Pregovori trajahu godinu dana. Tekar 9. ožujka 1642. sklopiše punomoć­nici ugovor, kojim se mir produljuje na 20 godina. Ferdinand je brzo iza toga potvrdio taj ugovor. Ali veliki vezir ne htjede potpisati ugovor, već počne opet zahtijevati 200.000 for. i neke promjene. To je zabrinulo cara Ferdinanda tim više, što je u to doba veoma loše stajala i njegova stvar u Njemačkoj.
...
Naputak za nuncije izradit će ban Drašković, biskup Benko Vinković, sva 4 nun­cija, kanonici: Martin Bogdan, Franjo' Jančijević i Nikola Dijanešević, plemići: Petar Pervan, Krsto Balagović, Juraj Vragović i Pavao Lacko-vić, te o. Martin Borković, vikar pavlinskog samostana u Lepoglavi.8
Isti je hrv. sabor stvorio ove zaključke:
1. Za g. 1642. ima svaki »dim« na Tri kralja g. 1643. u ime poreza platiti 8 ug. for.
2. Iza banova izvještaja o stanju Krajine na Kupi odredjuje se, da 35 vojnika ima stra-žariti kod mjesta: Grahovac, Šišinec, Stara Brkiševina i kod crkve sv. Trojstvo blizu tvrdje Pokupsko.
3. Pošto i ban Drašković ide na sabor u Požun, povjerava se čuvanje banske Krajine na Kupi pješačkim potka-petanima. Na njihov poziv moraju u slučaju potrebe onamo poći i turo­poljski plemići.
4. Nasip uz Savu treba uzdržavati, da ne bude okolica stradala od poplave, kao prošlih godina. Tko tu ne izvrši svoju dužnost, platit će globu od 25 for.

5. Kad izadje voda iz Drave, onda je čitav kraj od Križovljana do Savračja odijeljen od Hrvatske i pripojen Štajerskoj. Da se to zlo ukloni, izvesti će pravodobno Juraj pl. Vragović potrebne radnje, u koju svrhu mu sabor doznačuje kmetova (kotara Jurja Šafarića.
6. Odsada ne smiju med u Hrvatskoj sakupljati strani trgovci niti domaći seljaci.
7. Mladi knez Nikola Zrinski obnavlja svoju tvrdju u Čakovcu. Pošto će ova tvrdja služiti za spas i obranu Hrvatske, doznačuje sabor za njenu gradnju pripomoć od 500 ug. for.

8. Isusovci u Varaždinu grade svoju crkvu. Sabor odredjuje, da kmetovi kotara Ivana Puškadije moraju 10 dana privažati gradju (kamen, drvo, opeke i vapno) za ovu crkvu.
9. Odsada će vagan za mjerenje žita sadržavati 20 pinta.* Meso se ima vagati na funte, koji važu 36 lota. Za mjerenje vina još ne postoji jedin­stvena mjera, jer je drukčije vedro u Zagrebu, nego li u Varaždinu i u Križevcima. U cijelom Zagorju vrijedi krapinska mjera za vino.9

Hrvati su gotovo neprekidno vodili s Turcima t. zv. mali rat, u kome se pojedinci odlikovahu junaštvom ili spretnošću. Tako se Turci na jesen g. 1641. spremahu, da će udariti na banovo imanje Rečicu kod Karlovca. Kad je Drašković doznao za njihovu namjeru, odluči on, da će Turke preteći. U tu svrhu dodje ban sa 6 satnija pješaka i sa 4 satnije konja­nika 19. studenoga u tvrdju Sredidko na Kupi. Uz bana bijaše njegov zet Vuk Erdedi, sin istoimenog junaka, zatim podban Gašpar Oreho-vački, iskusni junak Ivan Vojković i kanonik Juraj Ratkaj, koji je prvi-put pošao u boj. Iz Sredičkoga podje ban s vojskom 20. studenoga u Slatko polje na potoku Trepči, gdje bijaše turski tabor. Turci se uplaše, te uzmaknu do Kladuše. Ban ih je slijedio i pod Kladušom potukao. Uz bana se u tome boju odlikovahu: podban Orehovački, Petar Patačić, Juraj Gregurovečki i Sigismund Mrnjavčić.10 Iste g. 1641. odlikovao se petrinjski zapovjednik Mirko grof Erdedi. On je naime po noći sa svojom četom dopro do Kostajnice, koja se tada još nalazila samo na noj (bosanskoj) obali rijeke Une. Usred trgovišta bijaše tamnica, gdje stenjahu zarobljeni Hrvati, Medju zarobljenicima bio je i glasoviti junak Leginić, koji je u okovima čamio više godina, jer su Turci za nj tražili preveliku otkupninu, kakve nijesu mogli sabrati rodjaci njegovi. Legi­nić Je Erdedu poslao odi voska otisak ključanice, po kojem je Erdedi dao načiniti ključ, te su njegovi ljudi sretno izbavili zarobljene Hrvate.11
...
Rakoci se obvezuje, da će poći u rat na Ferdinanda, ako mu to dozvoli Turska. Naprotiv franc. kralj Ljudevit XIII. i švedska kraljica Kristina obećavaju, da će Rakocija, njer govu ženu, djecu i posjede, kao što i sve njegove pristaše protiv sva­koga braniti. Aiko Rakoci bude istjeran iz Erdelja, dobivat će godišnju odštetu od 40.000 talira. Francuska i Švedska dat će Rakociju u pomoć 3000 pješaka, za ratne pak troškove u 1. godini 200.000, a u 2. godini 150.000 talira. Primirje i mir s Ferdinandom sklopit će samo u spora­zumu s Rakocijem.15
...
Besplatne radnje hrv. kmetova doznačuju se i g. 1643. za popravak tvrdja na Kupi. Samo kmetovi kotara Ivana Puškadije u varažd. županiji vozit će gradju za crkvu, koju su u Varaž­dinu počeli graditi Isusovci,*
6. Sve oblasti u Hrvatskoj imaju strogo paziti na to, da se na njihovom teritoriju upotrebljavaju odredjene mjere za vino, žito i meso. Oblasti neka u to upute svoje »šacmeštre« ili pro­cjenitelje.
7. Iz Hrvatske ne smije se med izvoziti prije 25. studenoga svake godine. Do toga dana obići će banovi povjerenici grad Ptuj i druga mjesta, kamo se med iz Hrvatske izvaža, te će s tamošnjim trgovcima ugovoriti cijenu, uz koju će kupovati med. Tko pokuša izvesti med prije Katarinja, smatrat će se kriomčarom, te će izgubiti robu.

8. Ponavljaju ce prijašnji članci o popravku cesta i mostova, te kazne za posjednike,, koji ne bi htjeli vršiti ove poslove.
9. Velikaši! i plemići ne smiju na svo­jim imanjima ino-zemce hvatati i u zatvoru držati, jer se time »krše prava dobroga susjedstva«
...
O prilikama na banskoj (pokupskoj) Krajini šalje ban Drašković 27. veljače 1643. iz Klenovnika kralju Ferdinandu ovaj izvještaj: Hrvatska uzdržaje tamo 400 vojnika (haramija).
Ovo nije dosta za obranu 12 njeni, ili vg. milja duge granice od Karlovca do Ivanića. Zato je ondje kr. ko­mora uzdržavala još 200 pješaka i 300 konjanika, koji čine »bansku vojsku«. Kr. povjerenici obećaše ovim vojnicima, da će od kralja dobi­vati svake godine plaću za 6 mjeseci. Ali već 3 godine nije kralj platio ništa. Zato su neki vojnici zatražili i dobili otpust, a neki (osobito pje­šaci) samovoljno odoše, napustiv svoje straže i postaje. Time su tvrdjice na Kupi došle u opasnost, jer Turci »i u to vrijeme mira« neprestano reže na Krajinu, kamo često provaljuju, te odvode ljude i stoku. Ja svim si­lama nastojim, da se banski vojnici ne razidju. Jedne zaustavljam stra­hom, druge nadom, da će naskoro dobiti plaću, a trećima sami plaćam iz svoje kese. Znadem, da vaše veličanstvo ima puno troškova u to ratno doba. Ipak molim, da se pošalje plaća, koju zaslužiše banski vojnici.1
...
Medjutim je u to doba erdeljski knez Juraj Rakoci dobio od Turske dozvolu, da ratuje s Ferdinandom. Rakoci je sultanu obećao godišnji danak od 40.000 talira, ako mu pomogne osvojiti cijelu sjev. Ugarsku. Osvoji li pak Rakoci samo onih 13 ug. županija, što ih je nekada držao Betlen, tada će sultanu plaćati godimice 20.000 talira. Rakoci je 2. veljače 1644. pošao u rat. Kaiko je Ferdinand bio u madžarskom plemstvu i gradjanstvu omražen, pristade odmah uz Rakocija 7 istočnih županija. Tečajem mjeseca ožujka g. 1644. dodju pod njegovu vlast gradovi: Košiće, Prešov, Levooa, Bardjejov, Kežmarek, Tokaj i Satmar.13
Ferdinandu III. bijaše u tome času mnogo stalo do toga, da mu ba­rem Hrvati ostanu vjerni. Zato je 10. pros. 1643. potpisao odredbu, ko­jom proglašuje, da se privilegija, što ih 5. Mst. 1630. dobiše Vlasi na Kra­jini, ne odnose na krajišnike Hrvate i Predavce, te na »privatne Vlahe«, koji stanuju na posjedima hrv. vlastele. Podjedno kralj nalaže generalu Schwarzenbergu, da spomenute Hrvate, Predavce i privatne Vlahe odi­jeli od krajiških Vlaha, pa da ih kao kmetove predade hrv. vlasteli.19 O toj kraljevoj odluci izvijestiše hrv. odaslanici Nikola Dijanešević i Juraj Vernić na hrv. saboru, koji se 4. travnja 1644. sastao u Varaždinu.
Sabor je stvorio ove zaključke:
1. Mjesto umrlog protonotara Gabrijela Ćrnkovečkoga bira se jednoglasno Ivan Zakmardi. Bilježnikom križ. i zagr. županije postade Mijo Jančec. Pošto se zahvališe na svojim služ­bama križ. ppdžupan Juraj Vragović i zagr. podžupan Petar Pervan, iza­brani su njihovim nasljednicima Ladislav Orehovački i Matija Stanko. Zakmardi, Jančec i Stanko položiše odmah na saboru propisane prisege i nastupiše svoje službe. Orehovački nije bio prisutan. Zato mu sabor nalaže, da ima priseći kod zajedničkoga sudbenoga stola križ. i zagr. žu­panije. Ne bude li htio primiti službu podžupana, mora platiti globu od 100 ug. for. U tome slučaju ima ga naslijediti Juraj Orehovački. Za nove plemićke suce izabrani su: Oabrijel Jelačić, Franjo Majcen, Petar Kopšić. 1 Juraj Mindsenti.
2. Dora pl. Vragović, udovica protonotara Gabrijela Črakovečkoga, predala je »pečatnik kraljevstva« i brojne spise. Novi protonotar Ivan Zakmardi preuzeo je pečatnik, te je od sabora dobio ovlast, da dovrši diobne parnice, što ih je započeo Črnkovečki.
3. Groi Juraj Erdedi preuzeo je dužnost, da iz Beča što prije dopremi svu muni­ciju, koju je kralj doznačio Hrvatskoj. Sabor mu u zamjenu daje kmetove kotara Jurja Šafarića, koji će g. 1644. i 1645. dati od svakoga »dima« po 2 težaka za čišćenje zamuljene grabe oko Erdedove tvrdje u Varaždinu.
4. Pošto je prazno mjesto krvnika, povjerava sabor gradu Zagrebu, da u smislu članka od 20. srpnja 1628. potraži zgodnu osobu.

5. Ponavljaju se prijašnji zaključci, prema kojima se iz Hrvatske ne smiju vojnici od­voditi niti u Hrvatsku uvoditi bez banove privole.
6. Da se točnije uz­mognu ustanoviti prihodi kraljevine Hrvatske, ima Danijel Rauch, vr­hovni blagajnik .tridesetnioe u Nedelišću, do Margaretinja (13. srpnja 1644.) pred izabranim povjerenicima položiti račun o 50 postotnoj po­višici tridesetine, koja pripada Hrvatskoj,
7. Pošto za isplatu haramija na Kupi treba što više gotova novca, moraju strani trgovci — poimence Gabrijel Cacia, Franjo Furljan i njihovi drugovi — potpuno isplatiti po­višicu tridesetine od sve robe, koju su već uvezli i koju će uvesti. Ovi trgovci stanuju u Varaždinu, gdje će gradsko poglavarstvo svim sred­stvima pomoći varažd. tridesetničara, da utjera tu povišicu tridesetine.20
...

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turci na Kupe
« Odgovori #11 : Travanj 11, 2010, 04:37:48 poslijepodne »
Sehwarzenberg je 7. travnja 1644. iz Varaždina pisao ratnomu vi­jeću u Graz, kako je sada opasno Vlahe, Predavce i Hrvate na Krajini predati hrv. staležima. Kralju prijeti pogibelj, da će Rakoci osvojiti cijelu Ugarsku. Rakocijevi pak saveznici Turci u Bosni i Slavoniji čine pri­prave za provalu u Hrvatsku.
— Ratno je vijeće 9. travnja o tomu oba­vijestilo kralja Ferdinanda, koji mu 15. travnja 1644. odgovara, da se iz-lučenje Hrvata, Predavača i privatnih Vlaha ima odgoditi do Miholja.2*
U selima oko Božjakovine buknula je početkom g. 1644. seljačka buna. Oboružani kmetovi udariše na vlastelinski dvorac, što ga je u Božjakovini imala grofica Jelisava Seči, udovica kneza Nikole Zrinskoga,. koji je umro još 23. ožujka 1625. Tom! je prigodom! život svoj izgubio pro-vizor Blaž Nemešnepi, koga su kmetovi ubili. Kmetovi porobiše dvorac, odnijevši sav novac i vrijednije stvari. Dakako da je razgrabljeno tako­djer žito, vino, konji, goveda, svinje i gospodarsko orudje. Radi toga obratila se grofica Seči na hrv. sabor, koji je 4. travnja 1644. stvorio za­ključak, da podžupan ima povesti sudbeni postupak protiv kmetova. Glavni krivci ove seljačke bune kaznit će se smrću, a drugi će biti osu-djeni na globu. Od uplaćene globe ima jedan dio (kako to propisuje zakon) pripasti tužiteljici i drugoj vlasteli pobunjenih kmetova. Nato su neki kmetovi uhićeni, ali ih je iz zatvora pustio Toma pl. Ivanović, rav­natelj imanja mladoga kneza Nikole Zrinskoga. Zato je grofica Seči po­novno zatražila zaštitu od hrv. sabora, koji se 29. kol. 1644. sastao u Zagrebu. Sabor je odredio, da podžupan mora Ivanovića i sve osumnjičene kmetove pozvati, da osobno dodju na narednu sjednicu sudbenoga stola križ. i zagr. županije, gdje će im se otkrojiti sud i pravda.23
...
Za g. 1644. mora svaki »dim« u ime po­reza platiti 8. ug. for., i to prvu polovicu na Svijećnicu, a drugu na Ojur-gievo g. 1645. Ovaj porez i polovicu tridesetine ima zem. blagajnik upo­trijebiti za isplatu haramija i preostalog duga M. Kovačića. Haramijama neka se plaća za 6 mjeseci isplati suknom, a ne novcem. Četvrtina tako polučenog dobitka ide u korist Hrvatske, a tri četvrtine pripadaju zem. blagajniku ikao nagrada.
4. Pošto grad Zagreb još nije našao novoga krvnika uz dosadašnju zemaljsku plaću od 80 rajnskih for. na godinu, ovlaštuje ga sabor, da povisi plaću krvniku, koji osim toga dobiva od grada stan i 25 vedara vina.
...
Zagreb je 29. ožujka 1645, zadesila golema nesreća. Oko 10 sati na večer, kada su gradjani bili u prvom snu, buknula je u kući podžupana Ivana pl. Ručica vatra krivnjom pijanoga djaka. Vatra je naskoro za­hvatila nedaleku crkvu sv. Marka, koja bijaše pokrivena drvenim dašči­cama. Silan vjetar brzo je raznio zapaljene daščice po gornjem gradu. Za pol sata bijaše čitav Grič sličan plamenom moru, iz kojega se čuo jauk bijednih gradjana. Tri sata bijesnio je požar na Griču, gdje su iz­gorjele 2 trećine svih kuća. Osim crkve sv. Marka nastradala je i crkva sv. Katarine, odaikle je spašeno samo crkveno posudje i odijelo. Vatra je uništila isusovački samostan, koji bijaše tek izgradjen. Isusovcima je propala knjižnica, pokućstvo, živež i 600 vedara vina. Isto tako izgor-ješe gimnazija, isusovačko sjemenište (potonji »plemićki konvikt«) i »Ka­menita vrata«. Vjetar je prenio požar takodjer na Kaptol, gdje su izgor­jele sve kanoničke kurije, te franjevački samostan i crkva. Vatra je za­hvatila i biskupski dvor, uz koji je nastradala i stolna crkva. Ni tu nije bilo kraja strahovitom požaru. On je d'opro i u Vlašku ulicu, gdje tada stanovahu kmetovi zagr. biskupa, koji su takodjer nastradali-28
...
Kralj je od hrv. bana Draškovića zatražio, neka Hrvatska u rat pro­tiv Rakocija pošalje najmanje 1000 dobro oboružanih konjanika. Time bi se Hrvatska otkupila od pučkog ustanka, što ga je kralj u Ugarsikoj pro­glasio »za obranu sv. krune«. Drašković sazove u Varaždin za 4. svibnja 1645. hrv. sabor, koji je otklonio kraljev zahtjev. U pismu, što ga hrv. staleži pišu kralju, obrazlažu taj otklon ovako:
Iz Hrvatske je već za pri­jašnje kraljeve vojne pohode otišlo mnogo tisuća vojnika. Time je Hr­vatska tako iscrpljena, da bi se jedva za veliku plaću našlo još vojnika, Osim toga izvodi kralj takodjer vojsku iz Krajine, koja stoji »skoro gola«. To je velika pogibelj za Hrvatsku i za susjedne pokrajine, jer Turci imaju zgodu, da »običajnom svojom brzinom« provale u ove zemlje. Ništa tu ne koristi uvjeravanje, da će se s Turcima sklopiti mir. Ta i u vrijeme tobožnjeg mira običavaju Turci poduzimati provale u Hrvatsku, dapače i s ovećim brojem vojnika. Uz to ne bi hrv. staleži kraljevu želju mogli ispuniti drukčije, nego da se ka® pučki ustanaik sakupe uz bana svoga, pa da onda pcdju u Ugarsku, ostavivši domovinu praznu i u opasnosti. Sabor moli kralja, neka niti iz Krajine ne bi odvodio brojnije čete, već da glavnu silu ostavi za obranu ovih zemalja. Podjedno sabor očituje, da su hrv. staleži uvijek u slučaju potrebe pripravni, da se za obranu domovine dignu po starom običaju uz bana svoga, ali samo unutar medja Hrvatske."
Isti je hrv. sabor stvorio još ove zaključke:
1. Velikaši, plemići i slo­bodni kr. gradovi, koji imaju tvrdje i kaštele, neka ih poprave, da u slu­čaju nužde uzmognu pružiti zaklon sebi i drugim državljanima.
2, Ob­navlja se članak, koji je stvoren na hrv. saboru 5. ožujka 1625., te ikoji glasi: Kad na granici počnu pucati topovi, onda moraju odmah susjedni stanovnici svi pojedince ustati i požuriti se onamo, gdje je potrebno, da se neprijatelj suzbije.

3. Osobno dolazi na hrv. sabore malo velikaša, premda oni posjeduju veći dio države. Zato se odsutni velikaši opominju, neka odsada na sabor dolaze u većem broju, ako ne će da budu kažnjeni globom, koju odredjuje primljeni već zaključak.
...
Plemić Juraj Gerečki izba-linao je o. Martina Lausija, podravnatelja isusovačkoga samostana u Za­grebu. Isusovci se pritužiše hrv. saboru radi toga zločina, koji »se nikada nije čuo u ovoj katoličkoj državi«. Pošto je na saboru prisutni Gerečki potvrdio, da je to učinio, udario ga je biskup Martin Bogdan crkvenim prokletstvom javno na saboru. Gerečki je odmah morao ostaviti sabor. Izlazeći iz dvorane, izjavio je:
-»Da sam to prije znao, odrubio bih glavu o. Lausiju«.
11.
...
Turci su porobili Smoljake kod Karlovca, a na granici utvrdiš e Kremen kod Slunja. Aga iz Zrinja dade obnavljati tvrdju Mali Gradac, koja je netkada pripadala zagr. kaptolu. Naprotiv je ogulinski kapetan Gašpar Frankopan razorio bivšu tursku tvrdju Cetin. Pojačane su utvrde grada Karlovca, u_koji se g, 1645. doselilo 300 Nijemaca sa ženama i dje­com. U karlovačkoj okolici počeli su Pavlini g. 1645. graditi svoj samo­stan Svetice. Pošto se Turska g. 1645. zaratila s mletačkom republikom, prijetila je pogibelj, da će Turci preko Hrvatske provaliti u Italiju. Zato je Drašković poduzeo priprave, da Turcima spriječi prolaz kroz Hr­vatsku. Turci su s Mlečanima ratovali na otoku Kandiji (Kreti) i u Dal­maciji. Mlečani su g. 1645. u Dalmaciji razorili grad Nin, da ne pane u turske ruke.35
DraSković je kralju 27. veljače 1646. iz Klenovnika javio, da se u Hrvatskoj sabralo 5800 rajnskih ior. za uzdržavanje onih 500 konjanika, koji bijahu odredjeni za obranu Ugarske. Od toga novca ima samo 400 r. u »bečima« i u malim ug. denarima, dok 5.400 r. čine stari groši, kojih 20 ide u 1 rajnski fer., te mletačke škude, od kojih svaka vrijedi po 2 rajn­ska for. u Hrvatskoj i u Kranjskoj, ali ne u Grazu i u Beču, gdje više ni­jesu u prometu niti stari groši. Pošto se medjutim.Rakoci pomirio s kra­ljem., te onih 500 konjanika ne treba za obranu Ugarske, predlaže ban, neka kralj sabranih 5.800 rajnskih for. odredi za isplatu 3 mjesečne plaće banskih vojnika. Tako će taj novac ostati u Hrvatskoj. Ako pak kralj misli drugim načinom isplatiti banske vojnike, onda neka spomenutih 5.800 r. for. ostavi banu Draškoviću kao njegovu plaću za 12 mjeseci.1
...
Pošto će uz podbana u Požun poći takodjer ban, bira sabor grofa Nikolu Erdeda za banskoga namjesnika, da Hrvatska ne pretrpi kakvu štetu.
Erdedi će imati »potpunu bansku vlast za obranu domovine i Krajine toli nad državljanima koli nad banskim i zemaljskim vojnicima u Pokuplju«. Ako domovini zaprijeti kakva pogibelj, može Erdedi poput bana bez posebnog saziva sabora — proglasiti pučki ustanak svih staleža i redova. U tome slučaju moraju se svi odmah dići, ako ne će da ih stigne odredjena kazna.
Ivan Vojković poći će u Šta­jersku, a Matija Oršić u Kranjsku i Korušku, da odanle pribave barut, olovo i drugu municiju. Za putni trošak dobiva svaki po 50 rajnskih for.
Ove godine moraju kmetovi utvrditi Petrinju i grad Želin, a povrh toga privažati kamen za gradnju opatičkoga samostana u Zagrebu.
36
...
Naputak, što ga dobiše hrv. nunciji, sadržaje u glavnom 3 zahtjeva.
1. Hrvati imaju pravo na službe u Krajini :po 11. članku sabora od g. 1608. Ovo im pravo zajamčuje takodjer 4. točka krunidbene zavjernice. Ipak se to pravo ne vrši u slavonskoj Krajini, gdje sami Nijemci iz Šta­jerske postaju generali u Varaždinu, te kapetani i potkapetani u Kopriv­nici, Ivaniću i Križevcima, dok su vojvode i zastavnici većinom Vlasi. Prije su plaćeni konjanici u toj Krajini bili sami Hrvati; sada konjanički kapetani oduzimaju Hrvatima ove službe, te ih povjeravaju Vlasima. Ka­petani imaju osim plaće još i druge velike dohotke, osobito kapetan u Koprivnici. Zato neka nunciji izrade, da se ove unosne službe povjere i Hrvatima.
2. Odavna su već od plaćanja poreza oprošteni prekokupski kmetovi u kraljevini Hrvatskoj, gdje su Turci pustošili. Od plaćanja po­reza oslobadja ih takodjer 10. članak sabora od g. 1600. Medjutim su turska pustošenja prestala u onim1 krajevima, gdje su sadla opet napučena sela. Kmetovi iz sjev. Hrvatske i Slavonije ne mogu sami plaćati hara­mije i još podavati besplatne radnike za popravak tvrd ja na Krajini. Po­treba i pravednost zahtijeva, da iste terete snose i kmetovi iz južne Hr­vatske. Pošto oni krajevi još nijesu podijeljeni u porezne jedinice (zvane »dim«), neka svaka kuća u ime poreza plati ipol rajnske for. Nunciji neika izrade, da se ova odredba potvrdi javnim dekretom kraljevine.
...
Još je za Hrvate bila sreća, da su g. 1646. mirovali Turci.
-Od njihovih provala štitila je Hrvatsku u prvom redu banska vojska, koja je brojila 300 konjanika i 200 pješaka. Ova je vojska imala 5 kapetana, cd kojih je svaki dobivao 25 rajnskih for. na mjesec, kako to 27. veljače 1646. ban Ivan Drašković izvješćuje kralju. Ban je u ime svoje plaće i za uzdržavanje svoje pratnje dobivao mjesečno 449 rajnskih for.
40
Iz Petrova sela kod Bihaća dodje g. 1639. u Ogulin 18 vlaških obi­telji sa 108 diuša. Po kraljevu nalogu morao je ogul. kapetan Gašpar Fran­kopan ove Vlahe naseliti u Vitunju, gdje su od starine stanovali Petar Pavlaković, te Bartol, Juraj, Stanko i Toma Cindrić sa svojim obiteljima. Da ovi Hrvati ne ostanu bez zemlje, darovao im je Frankopan 18. kol. 1646. svoj posjed Prapuće kod Ogulina.1
...
Važan je 94. zakon, po kojemu kralj mora državni sabor sa­zivati svake treće godine.
Za uzdržavanje pograničnih tvrdja i posada platit će 10 for. svaka porezna jedinica, koja se u Ugarskoj redovito zove »porta« (vrata).
Kamate na posudjen novac odredjene su sa 6 postotaka."2

U zakone dodjoše i mnogi zahtjevi hrv. nuncija.
Tako 46. članak odredjuje, da se ima na Martinje g. 1647. u Varaždinu sastati povjeren­stvo, koje će na Krajini riješiti sva sporna pitanja, naročito o Vlasima. te o nepravdama, što ih krajiški kapetani nanose slob. gradovima Ko­privnici i Križevcima, članovima toga povjerenstva imenovani su: knez Niikola Zrinski, kr. personal Tomo Mikulić, podban Oašpar Orehovački, protonotar Ivan Zakmardi i podžupan Ivan Ručić.
Po 51. članku mora kralj što prije hrv. bana imenovati i u čast ga dati uvesti, a podjedno do­značiti plaću za bana i zai bansku vojsku. U tu svrhu odredjuje se polo­vica prihoda redovite tridesetine; ne bude li to dostajalo, ima kralj na­maknuti novac iz drugih svojih dohodaka.
Po 55. članku moraju odsada porez plaćati i besplatne težake za javne radnje podavati takodjer preko-kupski kmetovi u kraljevini Hrvatskoj.
Po 63. članku ne mogu odsada više i kapetan i potkapetan u jednoj te istoj krajiškoj posadi biti stranci, već se ove službe moraju podjednako davati Hrvatima i strancima.

Po 103. članku može ban u Hrvatskoj osim redovitih »velikih i glavnih akta-vainih sudova« držati takodjer »kratke sudove«. Glede vremena tih su­dova ima ban tražiti kraljevu privolu.
U 119. članku ističe se, da je ne­kada Metlika sa svojim kotarom u Kranjskoj pripadala zagr. kaptolu, komu je plaćala i crkvenu desetinu, dok ju nije sebi podložio red njem. vitezova. Kralj odredjuje, da upravu pravde u pogledu crkvene desetine ima u kotaru metličkom vršiti zagr. kaptol.43

http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Ivan_Dra%C5%A1kovi%C4%87_II.

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #12 : Travanj 11, 2010, 10:19:16 poslijepodne »
Otkako su naime Turci g. 1353. pro­drli iz Azije u Evropu, prijeti pogibelj državama na Balkanskom polu­otoku. Sultan Murat (koji vlada od g. 1362. do g. 1389.) zauze g. 1369. grad Drinopolje, pa ga učini prijestolnicom carstva turskoga. Neprekidnim ratovima oteše Turci velikoj državi bizantskoj gotovo sve zemlje u Evropi osim Carigrada i okolice njegove. Srpski kralj Vukašin pogibe godine 1371. u boju s Turcima kod Črnomena na rijeci Marici. Murat zauze važne gradove: Sofiju (g. 1382.) i Niš (g. 1386.). Srpski ga knez Lazar g. 1387. razbije kod Pločnika. No sada se istom Turci spreme za glavnu navalu. Murat zauzme god. 1388. gradove Šumen i Trnovo, pa time pri­sili bugarskoga cara Šišmana na plaćanje danka. Slijedeće godine 1389. udari Murat na Srbiju. Lazar zamoli pomoć od kralja bosanskoga. Tvrtko mu pošalje vojsku, koju su vodili: Ivan Horvat i Vlatko Vuković. Tako dodje do bitke na Kosovu polju. Srpski vitez Miloš Obilić ubije sultana Murata. Ipak Turci održe pobjedu; oni dapače uhvate kneza Lazara, te mu odsijeku glavu. Porazom na Kosovu polju izgubi i Srbija samostalnost svoju. Lazarov sin i nasljednik Stjepan Lazarević morade (g. 1390.) sul­tanu Bajazitu obećati, da će mu kao „despot" srpski plaćati danak i Turcima pomagati u ratu.0
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Stjepan_Tvrtko

-

Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Krvavi sabor u Križevcu
Izvor: Wikizvor
< Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)

47. Krvavi sabor u Križevcu
...
Sigismund je znao, da bi svoje prijestolje mogao najbolje utvrditi, steče li sjajnu pobjedu nad Turcima. On dakle proglasi, da će Turke g. 1396. baciti iz Evrope u Aziju. U to ime pošalje svoje poslanike u za­padnu Evropu, da brojne vitezove nagovore za sudjelovanje u slavnome ratu na Turke. Sigismund nadje velik odziv. Sama mu Francuska pošalje 10.000 momaka, medju tima 1000 vitezova, koje su vodili najodličniji veli­kaši. Dodjoše i vitezovi iz Engleske, Njemačke, Poljske i t. d. Sam Sigismund sakupi 30.000 banderijalaca i 16.000 erdeljskih pješaka, a najmi 20.000 plaćenika. Iz Hrvatske su. velike čete doveli braća Gorjanski, pa Ivan Mo-rović, Herman Celjski i Stjepan Lacković. Kada se toj vojsci pridružio vojvoda Mirča sa 10.000 Vlaha, brojila je ona do 100.000 ljudi, većinom na konjima. Može se reći, da tako birane vojske nije Evropa vidjela od vremena križarskih vojna. Pa ipak ju 25. rujna 1396. snadje potpun poraz kod Nikopolja u Bugarskoj. Pobjedu je odlučio despot Stjepan Laza-rević, koji se sa 5000 Srba nalazio na turskoj strani. U strahovitoj bici pade 20.000 kršćana, a mnogo ih pogibe u Dunavu i na bijegu. Sultan Bajazit izgubi takodjer preko 30.000 Turaka; ali zato uhvati velik broj kršćana i sav tabor njihov.3

Vijest o nesretnoj bici kod Nikopolja brzo dopre u Hrvatsku. Turska pobjeda uzruja i velik dio Evrope. Tri dana poslije bitke pošalje sultan svoje konjaništvo u Srbiju. Turci prijedju i preko Save, te oplijene i po­pale Zemun i Mitrovicu. Kako im se nitko nije opirao, prolete konjanici turski čitavom Hrvatskom izmedju Save i Drave. Oni prodru dapače i u Šta­jersku, gdje zapale grad Ptuj, te se onda s velikim plijenom vrate u Tursku.4
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Krvavi_sabor_u_Kri%C5%BEevcu

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #13 : Travanj 11, 2010, 10:20:37 poslijepodne »
Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Drugo doba vladanja Sigismundova
Izvor: Wikizvor
< Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)

50. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Drugo doba vladanja Sigismundova
Koncem lipnja g. 1413. odmetne se od Hrvoja grad Spljet.8 Uzalud je Hrvoje zamolio kraljicu Barbaru, neka ga zaštiti pred kraljem, komu se on nije iznevjerio. Hrvoje u pismu dapače ističe, da je prešao na katoličku vjeru; dobro je naime znao, da ga mnogi mrze zato, što je bio bogumil.9 Osamljenomu Hrvoju ponude svoj savez Turci. Hrvoje se htjede složiti s Mlečanima; ali kad ga oni odbiše, prihvati on tursku ponudu. Tečajem g. 1414. vidjamo u Bosni turske čete, koje dapače preko Save provališe i u Hrvatsku prema Zagrebu. Sada se kod nas pojavi „turski strah", koji će kroz vijekove moriti narod hrvatski.
...
Odsada pripadat će Dalmacija republici mle­tačkoj sve do njenoga pada god. 1797. Više je pažnje Sigismund posvećivao obrani svoje države od Turaka. Bosanski su velikaši već g. 1415. plaćali Turcima godišnji danak, da budu poštedjeni od provala njihovih. No zato provaljuju Turci (g. 1414.—1416.) preko Bosne u Hrvatsku. Oni su g. 1415. poharali krajeve oko Zrina i Blinje. Iz popaljenih sela odvukoše Turci do 30.000 ljudi. Na jednoj ta­kvoj provali u listopadu g. 1418. dopre Ahmed beg sa 20.000 Turaka čak u Štajersku, ali ga kod Radgone potuče vojska, u kojoj se nalazio tako­djer knez Nikola Frankopan.21 Sigismund je g. 1419. za rat s Turcima spremio veliku vojsku, ali nigdje ne dodje do boja. Sultan Muhamed I. sklopi dapače petgodišnje primirje sa Sigismundom.22 — Veća pogibelj zaprijeti kršćanskim zemljama, kad je na prijestolje tursko sjeo Murat II., koji vlada god. 1421.—1451. Novi sultan ratuje sa Sigismundom 4 godine (1423.—1427.) radi Vlaške.
...
No već iza 3 godine dodje opet na prijestolje Tvrtko Tvrtković, koji vlada od g. 1421. do g. 1443. Tvrtko se isprvice držao Sigismunda, očekujući od njega pomoći u borbi s Turcima. Ali Si­gismund upravo u to vrijeme troši svoje sile u Češkoj, gdje (g. 1420. do 1431.) uzalud vodi sedam križarskih vojna na Husite. Kasnije htjede Tvrtko dooiti pomoći od bogatih knezova Celjskih, koji mu bijahu rodjaci. Zato je 2. rujna 1427. u svome glavnom gradu Bobovcu izdao povelju, kojom grofa Hermana Celjskoga i njegove potomke imenuje svojim nasljednicima zi slučaj, ako bi Tvrtko umro bez potomaka.21 Ipak nije Tvrtko ni od inezova Celjskih dobio očekivane pomoći. Zato morade osamljen Tvrtko g. 1429. priznati vrhovnu vlast Muratovu, da Bosnu zaštiti od provala mrskih. Turci su tečajem toga rata zauzeli u Bosni nekoliko gradova, za coje htjede sultan u ime otkupnine dobiti 32.000 dukata. Pošto kralj Tvrtko lije imao novaca, zamoli zajam od mletačke republike, ali njegova molba Dude 5. rujna 1430. odbijena.25 • Sigismund je mnogo razmišljao, kako bi svoje zemlje učinio sposob­nima za obranu od Turaka. U tu svrhu sastavi g. 1432. osnovu, na te-nelju koje izdade u Budimu 12. ožujka 1435. posebnu naredbu. Hrvatsku lojnu silu razdijeli u 3 tabora. Južni ili hrvatski, tabor čini 5 banderija, od kojih po jedan daju: kralj i ban hrvatski, te knezovi cetinski, krbavski i senjski. U taj tabor pristaju takodjer Dubrovčani i Vlasi. I srednji ili davonski tabor broji 5 banderija (po 500 vojnika), koje uzdržavaju: ban slavonski, biskup zagrebački, prior vranski (kao posjednik županije du-fcičke), knezovi Blagajski i velikaš Vladislav Toth od Susjedgrada. U istočni ili usorski tabor daju: mačvanski banovi 4000 vojnika, Ivan Morović 1000, Matko Talovac (na račun Srebrenika) 1000, a drugi velikaši zajedno 2200 vojnika. Za Ugarsku je Sigismund uredio 2 tabora; temešvarski i erdeljski.*6
...
— Kralj Sigismund umre 9. prosinca 1437. u moravskome gradu Znojmu. Sigismund nije provodio sretan obiteljski život. Mnogo je tomu bio i sam kriv. Boraveći u Rimu sam je Sigismund sebe ocrtao papi Eugenu ovako: „Tri su stvari, sveti oče, u kojima se ne slažemo, a opet se u trim stvarima slažemo. Ti u jutro dugo spavaš, a ja pred zorom ustajem; ti piješ vodu, a ja vino; ti bježiš pred ženama, a ja za njima. No zato ti darežljivo dijeliš crkveno blago, a i ja za sebe ništa ne prištedim; tebe bole noge, a mene ruke; ti razoruješ crkvu, a ja državu." To pripovijeda savremeni pisac Aenea Silvio Piccolomini, koji kasnije postade papom. Još nam Silvio kaže, da je Sigismund bio lijepoga tijela, ali da je bio pohlepan, nestalan, rasipan i razdražljiv, a uz to razbludnik i lažac; više je obećavao, nego li obdržavao.29 Ali još gora od Sigismunda bijaše njegova druga žena Barbara Celjska (pro­zvana „Crna kraljica"). Ona je živjela toli razuzdano, da ju je Sigismund već g. 1419. radi preljuba osudio na zatvor. Barbara je rodila jedinu kćer Jelisavu, koja se udala za austrijskoga vojvodu Albrehta V. Taj bi­jaše sin onoga Albrehta IV., koga je Sigismund g. 1402. proglasio na­sljednikom svojim.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Drugo_doba_vladanja_Sigismundova

-

Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Albreht i Jelisava
Izvor: Wikizvor
< Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)
51. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Albreht i Jelisava
...
Ivan je poput oca svoga službovao na kraljevskom dvoru; to se vidi iz listine od 17. siječnja 1434., u kojoj Sigismund veli: „odličan vitez našega dvora Ivan prozvan Vlah, sin nekadašnjega Vojka od Hunjada". Na grobu Ivana Hunjada u erdeljskom Biograda nalazi se spomenploča sa grbovima njegova oca i majke, kako to bijaše običajno u srednjem vijeku. Grb Ivanove majke posve je isti kao grb hrvatske plemićke obitelji Gospodičić de Zapolja (vuk sa zvijezdom i polu­mjesecom). Po tom sudimo, da je Ivan Hunjad po svojoj majci hrvatskoga porijekla. Time se podjedno može protumačiti, kako se naša obitelj Zapolja kasnije u vrijeme kralja Matije Korvina, sina Ivana Hunjada, mogla uzdići do najviših državnih časti. Ivan Hunjad imao je i maćuhu Jelisavu Moržinaj, koja se po smrti njegova oca Vojka preudala za Jaroslava Čolnokošija.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Albreht_i_Jelisava

-

Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Vladislav Varnenčik
Izvor: Wikizvor
< Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)

52. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Vladislav Varnenčik
Da se Jelisava održi u sjevernoj i zapadnoj Ugarskoj, morala je mnogo trošiti na češke plaćenike. Zato je redomice zalagala gradove i dragocjenosti svoje. Dosta su za nju žrtvovali i knezovi Celjski. Oni saberu vojsku, koju je vodio češki plaćenik Ivan Vitovec (,,pan Jan"). Proti Celjskima krene Stjepan Banić („Banffv") od Lendave s kraljevskom vojskom, ali ga Vitovec 1. ožujka 1441. hametom potuče kod Samobora. U tome boju pogibe 1500 Magjara i Poljaka. Pobjedonosni Vitovec krene nato u zapadnu Ugarsku, gdje se nalazio sam kralj. Ali se Vladislav 19. travnja kod Subotišta izmirio sa knezovima Celjskim, koji ga napokon priznadoše kraljem svojim.6 Odsada je gotovo čitava Hrvatska pristajala uz Vladislava. No zato se u Ugarskoj nastavio gradjanski rat, premda je kralj Vladislav ozbiljno nastojao, da se pomiri s Jelisavom.

Sultan Murat htjede prilike u Ugarskoj i Hrvatskoj izrabiti u svoju korist. Već g. 1440. dodje on s velikom vojskom pod Biograd, da osvoji ovu znamenitu tvrdju. Turci su Biograd opsjedali više mjeseci. U tvrdji je zapovijedao vranski prior Ivan Talovac, koji sretno odbije sve juriše turske. Tom prigodom služilo je Talovcu i novo oružje: puška, koja se prviput spominje u našim stranama. Izgubivši 17.000 ljudi, morade se Murat bez uspjeha vratiti u Drinopolje.6 Slijedeće godine (1441.) dodju Turci opet do Biograda, a g. 1442. dvaput provale u Erdelj, odakle ih je samo osobnim junaštvom odbijao Ivan Hunjad.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Vladislav_Varnen%C4%8Dik

shaka zulu

  • Gost
Odg: Turci na Kupe
« Odgovori #14 : Travanj 18, 2010, 04:43:34 poslijepodne »
54. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ladislav Posmrtni
...
Dok su u Hrvatskoj trajale domaće borbe, zaprijeti kršćanstvu ve­lika pogibelj od Turaka. Poduzetni sultan Muhamed II. zauzme 29. svibnja 1453. Carigrad i učini ga prijestolnicom svojom. Slijedeće god. 1454. provali s velikom vojskom u Srbiju, odakle despot Branković uteče u Ugarsku. Sultan se doduše vratio kući sa 50.000 zarobljenika; ali već g. 1455. dodje ponovno i zauzme važan grad Novo Brdo. Despotu ostade samo malen dio Srbije; pa i za ovo morao je sultanu plaćati godišnji danak u iznosu od 30.000 dukata. — Opet se u Evropi javila ideja, da treba voditi križarsku vojnu na Turke. Ovu je ideju prigrlio papa Ka-liksto III. On šalje u Beč i Budim svoga poslanika: kardinala Ivana Carvajala. Početkom g. 1456. uredi sabor u Budimu nužne priprave za rat s Turcima. Malo iza toga (6. travnja 1456.) stiže u Budim vijest, da će sultan udariti na Biograd i provaliti u Ugarsku. Nato Ladislav Posmrtni ode s Ulrikom Celjskim iz Budima u Beč. Sva obrana Ugarske ostade na Ivanu Hunjadu. Njega je svojski pomagao franjevac Ivan Kapistran. Glasoviti ovaj go­vornik uze kupiti križare. Pod njegove zastave dolaze djaci, seljaci, gra-djani i redovnici. Ovi siromasi nijesu imali pravog oružja, ali zato bijahu puni oduševljenja. — Sa 120.000 Turaka dodje sultan Muhamed 20. lipnja 1456. pred Biograd. Ovamo doplovi po Dunavu i brodovlje tursko. Opkolivši Biograd sa svih strana, dade Muhamed iz 300 topova pucati na nj. U Biogradu je zapovijedao Mihajlo Silagji, brat Hunjadove žene Jeli-save. Naskoro dodje Hunjad u pomoć šurjaku svome. Kod Slankamena sakupi 200 ladja, stavi na njih jedan dio križara, te se pusti niz Dunav. Uz obalu pratio ga je Ivan Kapistran s ostalim križarima. Pred Biogradom održi (14. srpnja) kršćanska mornarica pobjedu nad turskom. Nato udju križari u tvrdju biogradsku. Sve navale turske budu odbijene. Izgubivši mnogo ljudi, napusti sultan (23. srpnja) opsadu Biograda, te se vrati kući.4
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ladislav_Posmrtni

-

55. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Borba za prijestolje
...
Srpski despot Gjorgje Branković umro je 24. prosinca 1456., osta­vivši 3 sina: Grgura, Stjepana i Lazara. Grgur i Stjepan bijahu slijepi; zato se najmladji brat Lazar Gjorgjević proglasi despotom, te preuzme upravu Smedereva i ostataka Srbije. Da bude siguran od Turaka, izmiri se Lazar (15. siječnja 1457.) sa sultanom Muhamedom II., komu obeća godišnji danak u iznosu od 40.000 dukata. No već 20. siječnja 1458. umre despot Lazar, ostavivši samo udovicu Jelenu i kćer Maru. Sada pošalje sultan u Srbiju za despota slijepoga Grgura Gjorgjevića i njegova sina Vuka. No Jelena — porijeklom iz grčke carske obitelji Paleologa — htjede zadržati vlast u Srbiji. U tu svrhu ustupi kralju Matiji grad Golubac, a svoju kćer Maru zaruči sa bosanskim kraljevićem Stjepanom Tomaše-vićem. To razljuti sultana Muhameda, te on pošalje u Srbiju veliku vojsku. Turci zauzmu Golubac, pa onda provale preko Save u Slavoniju. No i Matija Korvin sabere vojsku, s kojom 9. rujna 1458. — u pratnji kardi­nala Carvajala — dodje u Petrovaradin. Tu ostade Matija do 1. listo­pada, te pomoću Carvajalovih križara potuče turske čete, koje su pusto­šile po Srijemu. Do 5000 Turaka bude zatjerano u Savu, gdje se ve­ćinom utopiše.8 Premda je imao mnogo vojske, ipak nije kralj Matija nastavio rat s Turcima, nego ostade u Biogradu tečajem listopada g. 1458. Matijinom privolom podje bosanski kraljević na proljeće g. 1459. u Sme-derevo, gdje se 1. travnja vjenčao s Marom i bio proglašen despotom srpskim. Ali naskoro udari na Smederevo sultan Muliamed. Već 20. lipnja 1459. morade despot predati Smederevo, odakle se sa svojom ženom i punicom zakloni u Bosnu. Sada zaposjedne Muhamed čitavu Srbiju i pretvori ju u pašaluk turski. Tečajem toga prvoga rata s Turcima odmetnuo se od kralja Matije velik broj velikaša.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Borba_za_prijestolje

-

56. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Propast kraljevine Bosne

Iza pada Srbije dodje red na Bosnu. Turci su još početkom g. 1459. provalili u Bosnu, te ondje palili kuće, sjekli voćke i vinograde, a hvatali stoku i ljude, kako biskupu Ivanu Vi­tezu 10. veljače 1459. iz Jezera kod Jajca piše kralj Stjepan Toma. Ovom prilikom udarahu Turci takodjer na tvrde gradove: Bobovac i Vranduk. Mjeseca travnja g. 1460. iznudi Hasan paša od bosanskoga kralja dozvolu, da Turci smiju preko Bosne provaljivati u vukovsku i srijemsku županiju. Radi toga zamjerio se Stjepan Toma kralju Matiji Korvinu, koji ga je opetovano tužio papi Piju II. U borbi s hrvatskim banom Špirančićem bude nesretni kralj Stjepan Toma 10. srpnja 1461. ubijen pod gradom Orihovicom na izvoru rijeke Une u Hrvatskoj.1 Na prijestolju bosanskom naslijedi ga njegov sin Stjepan Tomašević. Ovaj se nastani u Jajcu, jer je Bobovac bio preblizu Turskoj. Mletačka republika 20. kolovoza 1461. šalje u Bosnu svoga poslanika, da čestita novomu kralju.2 Tomašević se odmah obrati na papu Pija II., moleći od njega kraljevsku krunu i pomoć u ratu s Turcima. Papa nato pošalje u Bosnu svoje poslanike, koji po­četkom studenoga 1461. u Jajcu okrune kralja bosanskoga.3 Premda je Stjepan Tomašević bio dobar katolik, ipak je živio u prijateljstvu s her­cegom Stjepanom i sa drugim patarenima. Zato su njegovu krunisanju pri­sustvovali mnogi velikaši bosanski. Tomašević se odsada ponosio na­slovom: „kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Dolnjim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli, Podrinju i k tomu".4

Stjepan Tomašević sklopi g. 1462. savez s Matijom Korvinom. Pod­jedno prekine svaki odnošaj sa sultanom Muhamedom; uskrati mu dapače i dosadašnji danak. Zato sultan sabere na proljeće god. 1463. ogromnu vojsku (150.000 konjanika), te ju osobno povede u Bosnu. Mahomet paša dodje (19. svibnja) s prednjim četama pred Bobovac. Grad bijaše dobro utvrdjen, te bi mogao Turcima dugo odolijevati, ali ga zapovjednik Radak već treći dan izdajnički predade Mahometu. Kada se doznalo za tako brzi pad Bobovca, zavlada u Bosni silan strah. Mnogi velikaši počnu bježati u susjednu Dalmaciju. Onamo se zakloniše takodjer neki članovi kraljevske obitelji. Sam kralj uteče iz Jajca u Ključ. Ondje ga opkoli i na predaju sklone Mahomet paša, koji je kralju prisegom zajamčio život i slobodu. Istodobno je sultan zauzeo grad Jajce. Po želji sultanovoj morade nato uhvaćeni kralj pozvati zapovjednike drugih gradova, neka tvrdje predadu u turske ruke. Tako su Turci za 8 dana osvojili 70 gradova bosanskih. Polovicom lipnja provali sultan takodjer u oblast hercega Stjepana. Ipak nije mogao zauzeti kršne Hercegovine, jer se herceg valjano spremio. Uzalud je Muhamed udarao na Blagaj, glavni grad hercegov. Ondje dade kralju Stjepanu Tomaševiću odrubiti glavu. Nato se vrati u Tursku sa 100.000 zarobljenika bosanskih.5 Dok je sultan Muhamed osvajao Bosnu, provali Ali beg (mjeseca svibnja 1463.) preko Save i opustoši Srijem. Druga vojska turska prodre (početkom lipnja) iz Bosne u južnu Hrvatsku. Turci razbiju J&uhvate bana Pavla Špirančića, opustoše i popale Krbavu, pa dopru sve do primorja kod Senja.6 Brzo napredovanje tursko prestraši Mlečane. Oni se bojahu za svoju Dalmaciju. Republika mletačka uze nastojati, kako bi stvorila savez protiv Turaka. U tu je svrhu pregovarala s arbanaškim junakom Skenderbegom, s humskim hercegom Stjepanom i s vlastelom bosanskom. Boraveći u Petrovaradinu, sklopi Matija Korvin s Mlečanima 12. rujna 1463. „savez i ligu za vodjenje rata protiv zajedničkog neprijatelja". Kralj će s Turcima ratovati u Bosni, a Mlečani u Dalmaciji i na Moreji.7 Matija Korvin podje osobno u rat na Turke. Vidimo ga 29. rujna 1463. u Virovitici, a početkom listopada prijedje kod Gradiške preko Save. Dolinom rijeke Vrbasa udari kralj prema Jajcu. Brzo je zauzeo varoš, ali tvrdja mu se predade istom 25. prosinca. Prije toga je Vladislav Vukčić, sin hercega Stjepana, osvojio Ljubuški, zatim župu Ramu sa gradom Pro­zorom i župu Uskoplje (na gornjem Vrbasu). Vladislav prizna 6. prosinca vlast Matije Korvina. Jednako se Matiji pokore neki gradovi uz Vrbas i u Usori. Početkom god. 1464. ode kralj iz Jajca u Hrvatsku, te ga 17. siječnja nalazimo u Čazmi, a 28. siječnja u Dubravi. Tekar 13. veljače 1464. slavodobitno udje kralj u Budim, gdje je nekoliko dana prije toga umrla mlada kraljeva žena Katarina. Nato bude Matija 29. ožujka 1464. u pri­sutnosti mnogih prelata, velikaša, plemića i zastupnika svečano okrunjen u Stolnom Biogradu.8 Matija Korvin imenuje Mirka Zapolju „upraviteljem kraljevstva bo­sanskoga". Kralj je očito htio, da Zapolja bude imao što više snage; zato ga podjedno imenuje „banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije".9 No sultan Muhamed nije bio voljan, da se odrekne jednom već osvojene Bosne. On se počne spremati za rat s kraljem Matijom. Mjeseca lipnja g. 1464. dodje u Bosnu 40.000 Turaka pod vodstvom Mahomet paše. Turci popale Hercegovinu sve do Dubrovnika. Iz Bosne provale u Hrvatsku, gdje su nemilo pustošili imanja kneza Stjepana Frankopana, te uhvatili sinovca njegova.10 Malo iza toga udje u Bosnu sam sultan Muhamed s velikom vojskom. Pred njim je humski herceg Stjepan Kosaca s narodom svojim utekao u Dubrovnik; sultan pak ode pod Jajce, da zauzme važnu ovu tvrdju. Turci su pred Jajcem šalili nove topove, kojima udarahu na tvrdju kroz 30 dana. Sultan dade kopati podzemne prokope i jurišati na Jajce.11 No sve bijaše uzalud, jer se posada hrabro držala. Kad je k tomu sultan doznao, da kralj Matija dolazi Jajcu u pomoć, obustavi opsadu, pa se vrati u Tursku. — Neuspjeh sultanov osokoli Matiju Korvina. Kralj je početkom rujna 1464. imao kod Save 30.000 vojnika. S tom vojskom od­luči sam kralj udariti na Turke, da im otme istočnu Bosnu. Kralja Matiju nalazimo 14. rujna u Iloku, 24. rujna u Moro vicu, a 1. listopada kod Rače na Savi. Dolinom rijeke Drine dopre kralj 18. listopada do Zvornika i počne opsjedati ovu tvrdju. Opsada se vrlo otegnula, jer je Zvornik go­tovo nepristupan. Da ne izgubi vrijeme stajanjem pred Zvornikom, osvajao je Matija istodobno druge gradove medju rijekama Bosnom i Drinom. Tako je Mirko Zapolja osvojio Srebrenik, a sam kralj Srebrenicu sa bo-. gatim rudnicima. Ipak morade polovicom studenoga 1464. napustiti op­sadu Zvornika. Prigodom ove opsade izgubio je Mirko Zapolja jedno oko. Kralj se vrati u Ugarsku. Tako je u vlasti turskoj i nadalje ostala sre­dina Bosne.12 U najveću nepriliku dodje herceg Stjepan Vukčić-Kosača. Da se uzmogne održati, morao je sultanu ustupiti velik dio Hercegovine, a za taoca dati mu svoga najmladjega sina Stjepana. No time se herceg zamjerio kralju Matiji Korvinu.

Slijedeće godine spremao se Matija Korvin za veliku vojnu na Turke. Sultan je po srpskomu despotu Vuku Grguroviću ponudio kralju Matiji mir; podjedno je nastojao, da ga odvrati od saveza s Mlečanima. No Matija odbije to, radi čega mu se 13. siječnja 1465. zahvaljuje republika mletačka.13 Sjajno poslanstvo od 300 vitezova šalje kralj Matija 30. ožujka u Rim, da dobije pomoći iz Italije. Tomu je poslanstvu bio na čelu pe-čuvski biskup Ivan Česmički.14 Poslanici predadoše papi Pavlu II. pismo, u kome kralj Matija kaže, da će sultan Muhamed god. 1465. sa čitavom svojom silom udariti na Biograd i Jajce, te osvojiti ostatak Bosne i Mačve.15 Poslanstvo bude lijepo dočekano u Rimu, a na povratku takodjer u Mle­cima. Papa javlja 26. svibnja kralju Matiji, da mu za ratne troškove daje 57.500 zlatnih forinti (dukata): povrh toga šalje mu zlatan križ s koma­dićem onoga drvenoga križa, na kome bijaše propet Isus Krist.16 Mle­tačka je republika 16. srpnja odlučila, da će za vojnu na Turke doprinijeti 50.000 dukata; od toga je već 27. lipnja poslanstvu kralja Matije uručila 15.000 dukata.17 U savez protiv Turaka prizvao je kralj Matija i arba-naškoga junaka Skenderbega. No od svega toga ne bi ništa vrijedna. Kralj doista udje 8. listopada 1465. s velikom vojskom u Bosnu, ali se već iza nekoliko dana vrati natrag. Samo bana Ivana Vitovca i tavernika Ivana Rozgona pošalje s 5.000 vojnika u Hercegovinu, da tu zemlju izbave od Turaka i od sebičnih Mlečane. Vitovec i Rozgon utvrde se koncem g. 1465. u gradu Počitelju na rijeci Neretvi, a Turcima otmu sve hercegove gradove. Herceg uteče pred njima u svoj grad Novi18 na moru (danas Ercegnovi). Odanle je šarao s Mlečanima, ne bi li se njihovom pomoću održao. Za osvetu provale Vitovec i Rozgon početkom godine 1466. u mletačke već oblasti: Neretvu i Krajinu, gdje osvoje sve tvrdje i gradove. Mletačka se republika nije usudila prosvjedovati, jer se još op­ćenito znalo, da su Neretva i Krajina (dapače i Hercegovina) od starine pripadale kraljevstvu hrvatskomu.19 U nevolji svojoj prikloni se herceg napokon kralju Matiji. No već 22. svibnja 1466. umre herceg Stjepan Ko­saca u Novome. Njegovi sinovi Vladislav i Vlatko podijeliše medju se ostatak Hercegovine. Treći hercegov sin Stjepan nije dobio ništa; zato prijedje na Muhamedovu vjeru, te (kao Ahmed Hercegović) postade ka­snije (god. 1497.) velikim vezirom turskim. Matija Korvin podijelio je Mirku Zapolji na proljeće g. 1465. čast „priora vranskoga", da mu namakne što više dohodaka. Ne zna se, što bijaše razlogom, da je kralj na jesen g. 1465. oduzeo Zapolji sve časti. U listini od 5. studenoga 1465. nije više Mirko Zapolja „upravitelj kra­ljevstva bosanskoga" niti „ban kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" niti „prior vranski", već jednostavno „nasljedni župan šipuški.20 Isto tako zove se Mirko Zapolja i u listini od 29. siječnja 1466. jednostavno „na­sljednim županom šipuškim".21 Mjesto Zapolje imenovao je kralj Matija „banom kraljevina Rame, Dalmacije i Hrvatske" bivšega (g. 1459.) hrvat­skoga bana Petra Zoba, komu je za druga dao Ladislava „de Disznos"; banom pak Slavonije opet je Nikola Iločki, inače takodjer „ban Mačve". Svi ovi spominju se u kraljevoj listini od 24. ožujka 1466.22
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Propast_kraljevine_Bosne