Velika Gorica - neovisni forum

Svakidašnje teme => Povijest => Autor teme: shaka zulu - Listopad 04, 2009, 11:31:02 poslijepodne

Naslov: (c/p) Josipovići
Autor: shaka zulu - Listopad 04, 2009, 11:31:02 poslijepodne
kuntakinte:
JOSIPOVIĆ(Josipovich,Jozipović),ANTUN DANIJEL ,
(Kurilovec,21.VII.1806.-Jalkovec,29.XII.1874.),
političar,turopoljski župan.
Potomak stare turopoljske plemićke obitelji.Iza IV. gramatikalnog razreda dotjerao u carskoj vojsci do podčasnika.Sovremenici su ga opisivali kao čovjeka gruba,ali veoma čvrsta u nazorima.Već 1832. usprotivio se da Zagrbačka županija preporuči bečkom dvoru Gajevu molbu za izdavanje novina na hrvatskom jeziku.Za župana (komeša) turopoljske plemićke općine,koja je u sklopu Zagrebačke županije uživala znatne povlastice u upravi,izabran je Josipović prvi puta 13.prosinca 1837. godine.Godine 1839. sudjelovao je u radu zajedničkog sabora u Požunu (Bratislavi) i tamo ga Mađari sasvim pridobiše "laskanjem".Doduše,još krajem 1840. godine surađivao je s "ilircima", jer su "Ilirske narodne novine" pohvalno pisale o obavljenoj "restauraciji",dakle izboru u gradu Lukavcu.Tom je prigodom Josipović ponovo,i to jednoglasno,izabran za turopoljskog župana.Tada je stao na čelo hrvatsko-ugarske stranke("mađaronske")pa je od tada dosljedno zauzimao neprijateljsko držanje prema Austriji i bečkom dvoru.Kao takav postao je i nepomirljivi protivnik preporodnih ideja.Naime,borio se za očuvanje starih turopoljskih plemićkih povlastica,koje se nakon proglašenja ukidanja feudalizma (1848) nisu mogle više održati.Također je tražio što tješnju vezu Hrvatske s Ugarskom,te uvođenje mađarskog jezika kao službenog,i to protiv tobožnje "vlaške" štokavštine kao književnog jezika i uopće protiv svake ideje o etničkom jedinstvu južnih Slavena.Poslije poraza "mađarona" na izborima za obnovu činovništva Zagrebačke županije (30.svibnja 1842.)Josipović je i kao čelnik stranke nastojao sustavno ocrnjivati "Ilirsku stranku" i kod ugarske vlasti i na bečkom dvoru kao "izdajničku" i "rusofilsku".A kad je za bana imenovan Erdeljac,grof Franjo Haller (18.lipnja 1842.) sa zadatkom da "uredi hrvatske prilike",Josipović se osječao ohrabrenim,pa jke u Zagrebu organizirao protuilirske demonstracije i ispade u Saboru,osobito usmjerene protiv grofa J.Draškovića i baruna F.Kulmera,štoviše i protiv samog biskupa J.Haulika,čovjeka koji je tada smatran "stupom" preporoda.A nakon zabrane ilirskog imena (11.siječnja 1843.)koju je donio sam kralj Ferdinand V.,Josipović je nastojao da,protivno dotadašnjim običajima,osigura turopoljskom seljačkom plemstvu osobno pravo glasa u Saboru i da turopoljsku plemenitu općinu izdvoji iz teritorija Zagrebačke županije.A kad u tome nije uspio,zalagao se za to da Zagrebačka županija,koja je za restauracije 1845. ipak prešla u ruke mađarona,bude neposredno zastupana u Ugarskom saboru.Međutim,vođe Narodne stranke postigle su također već 1845. godine na bečkom dvoru da se protiv Josipovića povede istraga zbog njegove samostalne vladavine u Turopolju.Godine 1846. ta je istraga 7završila skidanjem Josipovića s časti turopoljskog župana,ali ga je turopoljska općina i unatoč tome izabrala za svog predstavnika na Ugarskom saboru.Tamo je,pomognut od L.Kossuta,prenio težište svoje borbe protiv Narodne stranke.
Godine 1848. Josipović je otkazao poslušnost banu J.Jelačiću.No,ban je već 19.travnja 1848. naložio zagrebačkom podžupanu J.Žuviću da smjesta pozove u Zagreb pred bana predstavnike Turopoljske plemenite općine i njihove vođe.Također je zatražio da se smjesta proglasi prijeki sud protiv svih onih koji bi se usudili pobuniti protiv kralja,domovine ili zastupnika naroda.Ta je barunova naredba proglašena bubnjevima po cijelom Turopolju.Samo osam dana kasnije,tj.26.travnja 1848. mađarsko je ministarstvo imenovalo Josipovića velikim županom zagrebačkim,samo na papiru,dakako.Josipović je na to pobjegao u Ugarsku,a u Pešti mu je priređena serenada.Hrvatske vlasti izdale su zbog toga za njim tjeralicu poradi veleizdaje i zaplijenile mu imetak.Štoviše,prodana je i njegova kuća u Zagrebu.A za novog župana turopoljskog izabran je Stjepan pl. Josipović (29.V.1848.).Nakon što je ban Jelačić započeo rat s Mađarima,Josipović je u Ugarskoj,u Kanjiži organizirao odred mađarskih dobrovoljaca protiv hrvatske vojske,te se uopće ponašao,a osobito u Ugarskom saboru u Pešti,kao veliki župan zagrebački i predstavnik Turopoljaca.Štoviše,pokušao je mađarskim novcem privoljeti i Bošnjake (u Bosni okupiranoj od Turaka) za oružanu borbu protiv Hrvatske.No,premda je njegov odred imao uskoro više tisuča ljudi,ipak se nije odvažio da upadne u Hrvatsku,nego je uglavnom operirao u banovoj pozadini,dakako na ugarskom tlu.No suvremenici su u Ugarskoj također počeli isticati Josipovićevo slabo poznavanje mađarskog jezika,što je za njih bilo važno.Zabilježili su da je jedino umio psovati i kleti na mađarskom jeziku,očito kao isluženi podčasnik.Nakon što je skršena mađarska revolucija (1849) Josipović je zbog sudjelovanja na njenoj strani osuđen od ratnog suda na smrt vješanjem (1851.godine) i zapljenu imovine.Međutim je pomilovan na deset godina robije kojoj je podvrgnut u Ugarskoj.No godine 1860. obuhvačen je opčom amnestijom i vratio se kući u Hrvatsku,uTuropolje.Vračena mu je i imovina,pa je od tada živio na svome imanju povučeno,sve do smrti.


JOSIPOVIĆ ĐURO (Gjuro,Josip)
(? 1802.-Ljubljana,2.VII.1837.),
turopoljski župan
Sin Stjepana,velikog suca u Zagrebu i majke Karoline pl.Vojković.Oni su bili posjednici u Turopolju.Po završetku pučke škole Đuro Josipović izabran je za viceporotnika turopoljskog (12.prosinca 1823.),ali se na toj časti nakon tri godine zahvalio (1826.).Dvije godine kasnije ponovno je izabran na istu dužnost te zamjenika župana turopoljskog (13.prosinca 1828. do 16.svibnja 1832.).Na toj dužnosti tražio je od Zagrebačke županije da se i ona zauzme da se Turopoljci ubroje među prave plemiće županije,kako bi svaki od njih dobio i osobno pravo glasa u Hrvatskom saboru, a ne samo kolektivno kao Turopoljska plemenita općina.U tome nije uspio.Godine 1832. (16.svibnja) izabran je za turopoljskog župana, a već sutradan (17.svibnja) zastupao je Turopolje prilikom svečane instalacije novog hrvatskog bana Franje Vlašića,održane u Zagrebu.Premda je već bolovao od tada neizlječive tuberkuloze,bio je ustrajan u borbi za plemićka "prava" Turopoljaca.Krajem mjeseca srpnja 1837.putovao je u Ljubljanu tražeći lijeka svojoj bolesti,ali ga je na putu zadesila nagla smrt.U braku sa svojom suprugom Julijom pl.Bornemissa-Stolniković imao je dva sina:Stjepana,koji je kasnije također bio turopoljski župan i Karla.Đuru je u časti turopoljskog župana naslijedio njegov mlađi brat Antun Danijel.



JOSIPOVIĆ, IMBRO (EMERIK, MIRKO) ,
(Kurilovec, 1834 - Bec, 1910),
 hrvatski ministar, privremeni zamjenik turopoljskog župana, saborski zastupnik.
Najmlađi sin Antuna D. Josipovića, turopoljskog župana i majke Antonije, pl. Pogledić-Kurilovečka. Stekao je vlastelinski posjed u Jelkovcu i Jakovlju. Bio je ministar za Hrvatsku u ugarskoj vladi (1889-1897). U toj funkciji obnasao je i čast privremenog turopoljskog župana, i to nakon smrti Stjepana Josipovića (1893) pa sve do izbora novog župana u jesen iste godine. Imbro Josipović bio je poznat i kao čovjek koji se posvetio humanitarnim dielatnostima. Kao pristaša Khuenove Narodne stranke i zastupnik u Hrvatskom saboru pozvao je zastupnike da zajedno s njime porade na osnivanju "Društva za uzgajanje gluhonijeme djece" u Hrvatskoj (1888. godine). Poradi svoje ustrajnosti u tome je i uspio. Imbro Josipović osobito je zaslužan za gradnju zagorske željeznice, koja je prozvana "zilom kucavicom" hrvatskog Zagorja. Ta je željeznica išla linijom od Zaprešića do Čakovca s prugom od Zaboka do Krapine, a otvorena je 1886. godine. Na sjednici Hrvatskog sabora (1895) javno se usprotivio ocjeni koju je izrekao dr..Josip Frank, a koja je glasila da su Turopoljci bili nekoč "mađarske legije", a jednako tako i ocjeni da su prije 1848. godine bili protiv Hrvata. "Nu ja moram toliko opaziti", kazao je tada Imbro pl. Josipović, "da se Turopolje nije držalo neprijateljski proti Hrvatskoj; Turopoljci su vojevali proti ondašnjem načelu, koje je tada uzrujavalo narod, ne protiv načela hrvatstva, nego proti načela ilirizma. Dapače, Turopoljci su se smatrali samo kao Hrvati pod ugarsku krunu spadajući, oni su vojevali proti ilircima, koji se nisu zvali Hrvati". (A. Sz.)



JOSIPOVIĆ, IVAN
(? - Zagreb, 1805),
zagrebački kanonik, posjednik u Turopolju.
Unuk Mateja, utemeljitelja plemićke obitelji Josipovića u Turopolju. Po završetku pučke škole posvetio se svečenićkom zvanju. Oko godine 1741. preporučio ga je zagrebački kanonik Adam Baltazar Krčelić zagrebačkom biskupu Jurju Branjugu za župnika u Gor. Miholjcu, a kasnije je premješten u Križevce (1761-1763). Za to vrijeme vodio je bilješke u obliku kronoloških zapisa na latinskom jeziku. U njima nalazimo i vrijednih podataka o seljačkoj buni iz godine 1755. Zbog njihove važnosti te je bilješke djelomično objavio kasnije hrvatski povjesničar K. Horvat pod naslovom: "Zapisci od 1752-1759. Ivana Josipovića, župnika križevačkoga". Godine 1763. Ivan Josipović postao je kanonikom zagrebačkim, pa je prestao voditi kronološki dnevnik događanja. Kao kanonik isticao se u radu Hrvatskog sabora, a također i u skupštinama zagrebačke županije, gdje se zalagao za promicanje općeg dobra. Godinu dana kasnije postao je rektorom hrvatskog kolegija u Beču (1764-1767). Zatim se vratio u Zagreb. A uz mnoge druge časti bio je prepošt čazmanski, arhiđakon gorički i sisački te vikar u Slavoniji. Godine 1795. kupio je Ivan Josipovic od Adama J. Kosa imanje i dvor u Kurilovcu, koje je na pocetku 20. st. bilo u vlasnistvu dr. Lj. pl. Josipovica. Pred svoju smrt (19. srpnja 1805) napisao je kanonik i opat Ivan Josipovic oporuku kojom je svojim necacima i pranecacima (Stjepanu, Ceciliji, Gjuri i Antunu) ostavio znatne sume novca. (A. Sz.)


JOSIPOVIĆ, JULIJA, rod. Bornemissa
(1812 - 4. XII. 1836).
Supruga Jurja (Đure) Josipovića, turopoljskog župana i prisjednika više županijskih sudbenih stolova. U povodu njezine prerane smrti "Kolo žalosnih prijateljah" u Zagrebu tiskalo je njoj u čast spomen-pjesmu u pet kitica, od kojih posljednja kitica glasi:

Sve se ruši, sve se gazi,
Svud se smrtni mraz prostira,
Sve se u strašnom boju pazi
Gorke smrti Julija umira. (A. Sz.)

JOSIPOVIC, LJUDEVIT
 (Jakovlje, 8. VIII. 1863 - Zagreb, 1944),
 vlastelin, hrvatski ministar, turopoljski zupan.
Sin Imbre pl. Josipovića i majke Vilme, rod. Seiler, unuk Antuna pl. Josipovića. Nasljednik vlastelinstva u Jalkovcu. Gimnaziju je polazio u Zagrebu i Varaždinu. Studij medicine završioje u Grazu (1893), pa jednu godinu i radi na kirurškoj klinici u Grazu. Budući da je listopada 1893. izabran za turopoljskog župana, napušta Graz, dolazi u Hrvatsku i posvečuje se upravnim i gospodarskim poslovima. Čast turopoljskog župana obnašao u vise mandata: 1893-1894; zatim prema novom statutu 1895-1905, a na rok za slijedecih deset godina izabran je ponovno 1905. godine i to je dužnost obavljao sve do sloma Habsburške monarhije (1918). Kao turopoljski župan bio je i član Hrvatskog sabora u Budimpešti. God. 1905. i 1906. izabran je za potpredsjednika Hrvatsko-slavonskog-dalmatinskog sabora u Zagrebu. Od godine 1912. bio je potpredsjednik Prve hrvatske štedionice u Zagrebu i na toj dužnosti ostao je i nakon 1918. godine. Smrću Ljudevita Josipovića izumrla je hrvatska grana Josipovića, a dvorac u Jalkovcu prodao je još 1911. Stjepanu pl. Leitneru iz Varaždina, dok je naslijeđeno vlastelinstvo nakon 1918. u vrijeme agrarne reforme rasprodano seljacima. (A. Sz.)



JOSIPOVIĆ MATEJ
 (?-umro krajem 18. st.)
kadet pješačke banske pukovnije, praotac turopoljske plemićke obitelji.
 Obitelj je podrijetlom iz Bosne. U Turopolje se doselila bježeći pred Turcima. Odmah se uključila u vojnu službu, i to na području vojne granice. U obrambenim vojnama osobito su se isticali Matej i njegov brat Juraj Josipović. God. 1728. Matej postaje podzastavnikom u banskoj graničarskoj vojsci. Odlikovao se i na europskim bojištima u doba hrvatsko-ugarskog kralja Karla III. Habsburškog, osobito u sedmogodisnjem ratu. Dopao je i u zarobljeništvo te bio zatočen u tvrđavi Vittenberg, ali je uspio pobjeći. I daIje je hrabro služio u vojsci te postao kadet pješačke banske pukovnije. Za stečene zasluge kraljica Marija Terezija podijelila mu je plemički list i grbovnicu (8. listopada 1765), a i sinovima Ivanu (kasnije zagrebackom kanoniku) i Mateju to kčeri Ani Mariji. Dobiveno plemstvo proglašeno je na Hrvatskom saboru vec slijedeće godine (28. V 1766). (A. Sz.)



JOSIPOVIĆ, STJEPAN ml.
(Zagreb, 7. XII. 1830 - Kurilovec, 5. VI. 1893),
turopoljski župan i dobrotvor.
Sin turopoljskog župana Đure i majke Julije, rođ. pl. Bornemissa-Stolniković. Na izvanrednoj restauraciji (izboru), koja je prema nalogu vlade bana Josipa
Jelacica održana 29. svibnja 1848. godine,
izabran je jednodušno "vrli domorodac" Stjepan Josipović za župana turopoljskog. Već 3. lipnja iste 1848. godine vodio je Josipović Turopoljce u Zagreb gdje su prisustvovali svečanoj instalaciji bana Josipa Jelacica. Prema starodrevnom običaju ban je redovito na prvoj sjednici Sabora koju je on sazvao bio na najsvečaniji način uveden u bansku čast.Tim povodom i Turopoljci se "pokloniše banu, koji ih je lijepo primio i pozvao ih u kolo hrvatsko". Na banove riječi i njegov poziv Turopoljci su tada odgovorili gromovnim "Ziv io!" Od tada pa sve do svoje smrti Josipović je stalno biran za turopoljskog župana. lako je od 1883. godine bio stalni pristaša Narodne stranke bana Dragutina Khuena Hedervarya, u Saboru se ustrajno zalagao za poboljšanje gospodarstva u zemlji. U Velikoj Gorici utemeljio je Pučku štedionu (1892), kojoj je bio i prvi predsjednik. Stjepan Josipović bio je nezenja, ali je u narodu bio poznat kao čestit i plemenit čovjek. Bio je pravi savjetnik svih slojeva pučanstva u turopoljskom kotaru te poznat i kao osobiti dobrotvor i zagovaratelj sirotinje. Davao je i stalni primjer uzornog hrvatskog gostoljublja. Njegova kuća u Kurilovcu bila je uvijek otvorena ne samo za mnogobrojne prijatelje i postovatelje nego takoder danju i noću "ubogima i nemočnima, prijateljima a i neprijateljima, a njegovo srce sve je jednako primalo, savjetovalo i darivalo (...)." Sahranjen je na groblju u Velikoj Gorici. Za pokojnikom je žalilo staro i mlado, a seljaka je bilo na tisuće. Na sprovod je došao i sam ban Dragutin Khuen Hedervary uz pratnju podbana D. Stankovića i drugih uglednika, a turopoljski plemići u narodnom odijelu sa sabljama. Prema rijećima Nikole pl. Tomašića ime turopoljskog župana Stjepana Josipovića ostat ce zauvijek u srcima plemenitih Turopoljaca jer je bio "otac i dobrotvor svog naroda". (A. Sz.)

(Turopoljski vjekopisi, NSVG 1996.
Sve prijenavedene tekstove potpisuje Agneza Szabo)


kuntakinte:
Zanimlivo je da naš pokojni Josipović pl. Ljudevit,dr., župan turopoljski još navek ima nekakove zemle na brege.Nekaj sem kopal po Kravarske na gruntovne i kaj vidim..

KO Kravarsko

ZKU 35

1. kčbr. 374  sjenokoša luka u Gracu         363 čhv
2. kčbr. 375  sjenokoša luka u Gracu   1 j.   67 čhv

1. udio 1/1
           1. Josipović pl. Ljudevit,dr.,župan turopoljski

V posedu su,normalno,nekteri drugi ljudi,al most je i Vuzipović negde žif.

http://e-izvadak.pravosudje.hr/mpweb/jsp/zk/zemljiste.jsp (http://e-izvadak.pravosudje.hr/mpweb/jsp/zk/zemljiste.jsp)

Naslov: Odg: (c/p) Josipovići
Autor: shaka zulu - Listopad 05, 2009, 12:43:25 prijepodne
Naslovna  K. Vlastelinski, obiteljski i osobni arhivski fondovi  K.3. Osobni arhivski fondovi  HR-DAZG-841 Josipović Imbro

HR-DAZG-841 Josipović Imbro
Srijeda, 29 Listopad 2008 16:50    SIGNATURA FONDA: HR-DAZG-841
VREMENSKI RASPON GRADIVA: 1885./1906.

KOLIČINA GRADIVA: 1 kut. (0,1 d/m)

Sadržaj FONDA:

Sačuvano je tek nekoliko priloga za biografiju Imbre Josipovića dok su nešto brojniji spisi nastali dok je obnašao ministarsku dužnost, te njegova korespondencija. Osim toga, u fondu se nalazi i projekt navodnjavanja Lonskog polja kojeg je izradio zagrebački građevni inžinjer Franz Peyer krajem 19. stoljeća.

SERIJE U FONDU:

1. Prilozi za biografiju, 1885., 1889., 2 kom.

2. Dokumentacija nastala tijekom obavljanja profesionalne djelatnosti, 1889./1906., 11 kom.

3. Korespondencija, 1892./1906., 27 kom.

4. Razno, 1890.(?), 1 kom.

Valorizacija FONDA: 3

Fond može poslužiti kao izvor pri proučavanju hrvatske političke povijesti krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Jezik U GRADIVU: hrvatski, mađarski, njemački

Pismo U GRADIVU: latinica

ARHIVISTIČKA OBAVIJESNA POMAGALA: AI

naziv STVARATELJA FONDA: josipović imbro 

Sjedište STVARATELJA fonda: Velika Gorica, Jalkovac

Vremenski raspon DJELOVANJA STVARATELJA fonda: 1834. – 1910.

PROMJENE NAZIVA STVARATELJA fonda: -

HISTORIJAT STVARATELJA fonda:

Imbro (Mirko) Josipović, sin Antuna Danijela Josipovića, turopoljskog komeša i jednog od osnivača Unionističke stranke, rodio se 1834. u Kurilovcu. Živio je na obiteljskom imanju u Jalkovcu blizu Varaždina sa suprugom Vilmom Seiler i sinovima: Sigmundom, Gezom, Belom, Ladislavom, Ljudevitom i kćeri Sidonijom.

Sredinom sedamdesetih godina 19. stoljeća izabran je u Hrvatski sabor kao zastupnik Narodne stranke u varaždinskom izbornom okrugu. Nakon toga, više je puta bio biran kao unionist za narodnog zastupnika Varaždina u Hrvatskom saboru. Vrhunac svoje političke karijere dosegao je 1889. kad ga je car i kralj Franjo Josip imenovao hrvatsko–slavonsko–dalmatinskim ministrom bez lisnice pri Središnjoj vladi u Budimpešti. Odstupio je u prosincu 1898. uz objašnjenje da "ne želi sudjelovati u ex–lex stanju koje će nastupiti početkom sljedeće godine jer nije ugovorena nova Nagodba i nije izglasan novi proračun".

Imbro Josipović bio je predsjednik Kluba hrvatskih delegata na zajedničkom Saboru te je uspio postići da se sve koncesije Ugarske na vojnom području imaju protegnuti i na Hrvatsku s obzirom na njezin autonomni položaj. Godine 1906. odrekao se mandata i povukao iz politike. Osudio je Željezničarsku pragmatiku 1907. Bio je inicijator Zagorske željeznice.

Umro je u Beču 1910. kao ministar u miru, prvi kraljev tajni savjetnik, nositelj Reda željezne krune II. razreda, član Generalnog vijeća Austro–ugarske banke. Sahranjen je na gradskom groblju u Varaždinu. (B.M.)

http://www.daz.hr/vodic/k-vlastelinski-obiteljski-i-osobni-arhivski-fondovi/k3-osobni-arhivski-fondovi/323-hr-dazg-841-josipovi-imbro (http://www.daz.hr/vodic/k-vlastelinski-obiteljski-i-osobni-arhivski-fondovi/k3-osobni-arhivski-fondovi/323-hr-dazg-841-josipovi-imbro)
Naslov: Odg: (c/p) Josipovići
Autor: shaka zulu - Listopad 05, 2009, 01:06:45 prijepodne
Ovo leto sem bil jen dan vjutro v Lepoglave a posle sem otkuril v Varaždin da bi našel grobe il grobnice od naše Vuzipovičev.V teorije jako jednostalen posel gledeč na to da su Iskani velikaši i bivši vlasniki imajna v okolice Varaždina.Ali kak to obično ide da se čovek nečega primle kak šef Brigade Lakočemo ze sega skupa skoro niš.Nis si bil ni z vremenom na ti jel sem popoldan moral biti na nogometu na Brege.Vglavnom,čovek kaj dela na grobju kak redar mi je rekel da mi otprilike more reči de bi to bilo,če bi to bilo to,a za više bi trebal znati imena,godine...-čitava procedura,skup z posetum uprave kaj ima te informacije.Al kak sem mu rekel da si nis z vremenom na ti,a bome nit ne poznam Varaždin,čovek mi je maksimalno zašel v susret i z telefonom obavil par pozivov.Rezultat toga je da su verovatno,ak su tak poznati i veliki,zakopani v grobnica na starem delu i čovek me ureeno otprati do tam.samo...kaj se na temi grobnica više ni slove ne poznaju a kamoli kaj više.
sledom toga sem poslal emajl na adresu Groblja,ali,kak je got falil v ove par let,do dana denešnega odgovora nis dobil...
Če do ima kakove informacije il trage,bil bi zafalen.
Video se diže,kmalu ga vržem sim...

Emajl:
Citat:
Poštovani,
privatno me zanimala sudbina članova obitelji Josipović,turopoljskih plemenitaša i župana,bivših vlasnika Jalkovca te sam se jednom prilikom prije mjesec dana otputio vama u Varaždin.U razgovoru sa redarom na gradskom groblju saznao sam da postoji 18 (ili 13) grobova ili grobnica sa prezimenom Josipović no ukoliko su traženi bili velikaši tad su vjerojatno pokopani na starom dijelu.Ljubazni me gospodin otpratio do grobnica na starom dijelu groblja ali su spomenici toliko stari da se čak ni pojedina slova ne razaznaju.Da bi mi mogao konkretno reči gdje su ukopani trebao bih mu reči imena pokojnika ali tu postoji kvaka da i mene zanimaju imena jer sve su moje informacije uopćene i bave se isključivo povjesnim ličnostima.Za pretpostaviti je da ukoliko su dulje bili vlasnici imanja da su možda imali više ukopnih mjesta.Ukoliko nije tajna,biste li mi mogli poslati email sa podacima koji su vama raspoloživi?

Kao npr.;
http://www.gradskagroblja.hr/Trazilica/default.aspx (http://www.gradskagroblja.hr/Trazilica/default.aspx)
 
Pozdrav
___ ____
 
Josipovići
http://www.forum.gorica.hr/index.php/topic,3660.0.html (http://www.forum.gorica.hr/index.php/topic,3660.0.html)
 
...
Umro je u Beču 1910. kao ministar u miru, prvi kraljev tajni savjetnik, nositelj Reda željezne krune II. razreda, član Generalnog vijeća Austro–ugarske banke. Sahranjen je na gradskom groblju u Varaždinu. (B.M.)
http://www.daz.hr/vodic/k-vlastelinski-obiteljski-i-osobni-arhivski-fondovi/k3-osobni-arhivski-fondovi/323-hr-dazg-841-josipovi-imbro (http://www.daz.hr/vodic/k-vlastelinski-obiteljski-i-osobni-arhivski-fondovi/k3-osobni-arhivski-fondovi/323-hr-dazg-841-josipovi-imbro)
 
...
Jalkovec, naselje 4 km južno od Varaždina. Stara kurija plemićke obitelji Josipović srušena je 1910. Na njezinu mjestu sagrađen je 1911. jednokatni dvorac po nacrtu njemačkog arhitekta P. Schulze-Naumburga. Taj najmlađi dvorac u Hrvatskom zagorju okruženje starim perivojem.
http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=23123 (http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=23123)
Varaždin,Groblje,Josipović,2009 07 11 (http://www.youtube.com/watch?v=XWGE1q0dDOs#)
Naslov: Odg: (c/p) Josipovići
Autor: shaka zulu - Svibanj 14, 2010, 09:58:18 poslijepodne
Vezano vuz Cirkvu i nezinu imovinu...

Akademski slikar Ivan Obsieger: Freske dvorca Brezovica

Josip Kazimir Draskovic
Uništene freske
Dvorac Brezovica 1971




U Galeriji Kristofor Stanković, u Zagrebu, a nakon što je izložba pogledana i u atelieru Lučko, otvorena izložba fotografija fresaka akademskog slikara Ivana Obsiegera pod nazivom "Dvorac Brezovica - (Re)kapitulacija propadanja".

Izložbu je otvorila potpredsjednica Gradske skupšina Grada Zagreba mr.sc. Tatjana Holjevac. O Dvorcu Brezovica kroz povijest govorio je doc.dr.sc. Željko Holjevac.
Glazbeni dio otvorenja ostvarili su Rajko Dujmić i Mario Rucner.


Izložba fotografija fresakaAkademski slikar Ivan Obsieger, prof."Dvorac Brezovica - freske(re)kapitulacija propadanja II"Organizatori izložbe fotografija fresaka Dvorca Brezovica: Atelijer Lučko, Galerija Kristofor Stanković (Gradska skupšiina Grada Zagreba)
"Kad pogledate s vrha Mesničke ulice ili sa Štrosmajerovog šetališta, vidjet ćete nadesno iza Savskog mosta prema Vukomeričkim goricama, nalijevo od Stupnika u simfoniji pitome ravnice dvije, tri bijele pjege: crkvu, župni dvor, a nalijevo u parku stari grad, plemićki dvorac... To vam je Brezovica. Za dva sata dobra pješačenja ste tamo... Tu, pod starim, časnim ovim krovom, naučio sam i ja najveću ljudsku dužnost našu: da razumijemo našu zemlju i naš narod, da iznad svega na svijetu ljubimo Domovinu i da svaku uvredu njoj nanesenu osjetimo kao mraz na vlastiti obraz, kao osobnu uvredu." (VIII, 154-155. A. G. Matoš: MISLI I POGLEDI, izbor M. Ujević, Zagreb, 1955. Izdanje i naklada Leksikografski zavod FNRJ)

Gospoštija Brezovica spominje se već u 13. stoljeću. Godine 1217. u njoj stoluje knez Jaroslav, a kasnije njegov sin Ivan Okićki. Potomci Ivanovi se po njemu nazivaju Ivanovići (filii Iwan de Bresowitza). Nasljedstvo Ivanovića zadnji put se spominje 1488. godine, a nasljeđuju ga kćeri kojima se priženjuje rod Dragostić te nakon toga opet po kćerima rod Mrnjavčević (ili Mrnjavčić prema Laszowskom) koji drži posjed Brezovicu od 1526. do 1663. godine. Nakon smrti zadnjeg Mrnjavčevića Vuka 1663. godine posjed preuzimaju Zrinski. Najprije Nikola, zatim njegova udovica, pa brat Petar koji ga u ime svojeg nećaka zaposjeda do svoje tragične smrti u Bečkom Novom Mjestu 1671. Godine1691. posjed darovnicom preuzimaju grofovi Draškovići. Ivan V. Drašković je najvjerojatnije započeo gradnju baroknog dvorca kakav danas poznajemo, a nakon što je izgorjela stara drvena kurija. Obitelj je izgradila 1756. godine i župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije s dva specifična valjkasta tornja na Golom brijegu nedaleko Dvorca te 1776. kapelicu uz Dvorac. I crkva i kapelica bile su oslikane, što je nažalost uglavnom uništeno. Josip Kazimir Drašković je po povratku iz Sedmogodišnjeg rata dao izraditi freske s motivima ratnih prizora u glavnoj dvorani Dvorca. Draškovići drže imanje do 1807. kada ga preuzima hrvatski ban Gyulay, potom od obitelji Gyulay posjed kupuje zagrebački veletrgovac Auš (ili Aus), a od njega Zagrebačka nadbiskupija 1912. koja ga drži do 1946. Godine 1939. kardinal Alojzije Stepinac daje izgraditi samostan karmela u neposrednoj blizini Dvorca.

Dolaskom nove vlasti posjed se otima Nadbiskupiji i predaje u "vlasništvo narodu". Sav je inventar Dvorca, stilski namještaj, bogata biblioteka i sl., opljačkan ili uništen. Veći je dio raritetnog "engleskog" parka, stoljetni hrastovi, bukve, crnogorica, egzota, posječen. Freske kao neprimjerene novom ustroju društva, prebojane su sivom, nasreću tutkalnom bojom. Većim dijelom su očišćene i restaurirane 60-ih godina. 1947. ili 48. godine nadomak Dvorca sagrađena je zgrada Vrtlarske škole. Kasnije je u zgradi bila Osnovna škola do 1967, a od 1968. do 1999. "Atelijer Brezovica'' (slikari Eugen Kokot, Mladen Macolić, Nevenka Šafranić Macolić, Ivan Obsieger, Mirko Stoić, Fadil Vejzović i Ljerka Žingerlin). U početku je u Dvorcu bila konjušnica, pa skladište Poljoprivredne zadruge, nakon toga nastava predvojničke obuke, da bi 50-ih sve bilo dano na korištenje (u posjed) ugostiteljima - "Griču", "Lovačkom rogu", "Lotrščaku", "Splendidu"! Ugostitelji Dvorac koriste uglavnom na neprimjeren način, zlorabeći povijesnu i kulturnu baštinu: "Centralna dvorana s freskama također služi kao prostorija za veće skupove i na freskama su vidljivi zabijeni čavli, rupe od prijašnjih čavala te pokušaj krpanja takvih tragova gipsom - potpuno neprimjereno i protivno svim restauratorskim principima.

Freske su u prilično lošem stanju - izložene su i agresivnoj atmosferi - dimu cigareta. Cijela prostorija je do visine parapeta (vjerojatno zbog lakšeg održavanja) oličena uljenim naličem - opet potpuno u suprotnosti s principima zaštite i očuvanja kulturne baštine. (Freske su se protezale do poda! - opaska I. O.) ...Izričito je bilo dogovoreno i utvrđeno da se centralna dvorana ne koristi za potrebe ugostiteljstva (...) što, međutim, nije poštivano. (Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Zagreb, 612-08/90-01/101 od 9. srpnja 1990) U proljeće 2007. godine sve je vraćeno Zagrebačkoj nadbiskupiji, odnosno Kaptolu, a prije toga je još jednom sve opljačkano (inventar, radijatori, lusteri i sl.). Do siječnja 2009. Dvorac je služio kao okupljalište, "tulumara" narkomanima i sličnima koji su provalili sva vrata i prozore, porazbijali gotovo sva stakla i uništili što su stigli. Nasreću, freske nisu dirali. Nakon reportaže u novinama i na televiziji te prijave policiji (urudžbeni broj: 511-19-32/3-8851/08), vlasnik je ipak zaštitio objekt od neposredne opasnosti devastiranja, požara i sličnog, zatvorivši daskama prozore i vrata u prizemlju. Dvorac, nažalost, i dalje nezaustavljivo propada, krov prokišnjava, drvenarija trune, žbuka otpada, sve zarasta u korov i smeće...!

Imanje Brezovica je kroz stoljeća bilo predmet nasljeđivanja, trgovine, preprodavanja, darovnica, raznih hipoteka i malverzacija, pa i nasilnog otimanja, eksplicira Emilij Laszowski u svojoj knjizi ''Hrvatske povjesne gradjevine - mjestopisni i povjesni opisi gradova, kula, samostana, crkava i drugih povjesnih gradjevina domovine Hrvata'' (Zagreb, 1902) i to se očito nastavlja do danas. ''Poslije rata 1945. komunisti su oteli dušu hrvatskim dvorcima i kurijama'' - rekao je nedavno jedan poznati znalac. Je li i sada ponovo na djelu svojevrsni "baštinocid" kad je u pitanju Dvorac Brezovica i to od strane instance od koje bi se to moglo najmanje očekivati!? Vlasnik je kocem 2009. godine djelomični i privremeno zaštitio Dvorac Brazovica ograđivanjem, ostaklio je prozore i popravio krov gdje je prokišnjavalo. Naophodno je da se Dvorac revitalizira i privede primjerenoj namjeni.

JOSIP KAZIMIR DRAŠKOVIĆ 1716 - 1765. Ivan V. Drašković (1660-1733), poznati pripadnik hrvatske plemićke obitelji bio je hrvatski ban i general. Za pretpostaviti je da je inicirao gradnju Dvorca Brezovica. Njegov sin Josip Kazimir Drašković nastavio je obiteljsku tradiciju, stupio je u vojničku službu 1734. u osamnaestoj godini života.
Ratovao je protiv Turaka u Srbiji i Vlaškoj i na mnogim drugim ratištima te je uskoro stekao čin general-bojnika. Učestvovao je u Sedmogodišnjem ratu 1756-1763. Borio se protiv Friedricha II. Velikog. Zapovijedao je postrojbama Hrvatskih krajišnika. Isticao se izuzetnom hrabrošću i vještinom. Radi toga je 4. prosinca 1758. promaknut u čin podmaršala i odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije, najvišim caričinim odlikovanjem.
Sagradio je Dvorac Brezovica, zasadio prekrasan ''engleski'' park i vrlo rado boravio na obiteljskom imanju, pažljivo ga i s ljubavlju njegujući. U središnjoj je dvorani dao izraditi freske s prizorima iz Sedmogodišnjeg rata u kojem se proslavio. Freske su izuzetne likovne vrijednosti i raritetne po gotovo "stripovskom" prikazu onovremene strategije i taktike ratovanja, vojne opreme, opsade i granatiranja utvrda, saniteta, vojne logistike i sl.
Bio je u braku s barunicom Suzanom Malatinski. Imali su tri sina - Ivana VIII., Filipa I., Josipa II. i dvije kćeri, Julijanu i Barbaru. Pred samu smrt, 15. listopada 1765. odlikovan je Komanderskim križem Marije Terezije, unaprijeđen u generala topništva i postavljen za zapovjednika Transilvanije (Erdelja). Josip Kazimir Drašković je umro u Dvorcu Klenovnik, 9. studenog 1765. godine.

''... tada shvaćam onu zamamnu otajstvenost kojom bi me uvijek svladala starodrevna Brezovica. Usred svega toga - gdje mi se svagdje javljala prošlost i sve odisalo njenim tajanstvenim dahom, a treptjele sjene života, već i na groblju zaboravljena - bilo mi je svaki put kao da sam zašao u kakav daleki bajni svijet i kao da sam pristupio ne više djedovima već pradjedovima, pa mi je stoga na srcu bilo nekako čudnovato nesigurno, nejasno, dapače i tjeskobno, ali i neiskazano ugodno. (...) Možda nemam pravo, ta - čemu da tajim, meni svu dušu i sve srce prisvaja ljubav i odanost prema tim starodrevnim domovima.'' (Ksaver Šandor Gjalski: ''Diljem Brezovice'', iz zbirke ''Pod starim krovovima'')

S lijeve strane, vozeći se iz Zagreba željeznicom prema Karlovcu kod postaje Leskovca, vide se svjetle kube kula brezovičkoga grada. Grad stoji na oniskom humku okružen krasnim nasadom, u prostranoj ravnici, što no se pružila od desne obale Save prema Vukomeričkim goricama. Osobito se lijepo prikazuje brezovički grad sa Štrossmayerovog šetališta u Zagrebu. Od onuda opažamo onu lijepu izmjenu položaja razvaline okićke, te pitomoga okoliša, u kojem se raskrilio grad Brezovica. Od Zagreba je jedva sat i četvrt vožnje do toga grada, a od željezničke postaje Leskovca lako se onamo stigne pješke za četvrt sata.

Tako je prije više od stotinu godina hrvatski povjesničar Emilij Laszowski započeo svoj i danas vrijedan «mjestopisni i povjesni» opis Brezovice u publikaciji Hrvatske povijesne gradjevine, tiskanoj 1902. u Zagrebu. Brezovica se spominje još 1277. kao posjed Ivana, sina kneza Jaroslava, gospodara grada Okića. Koncem 14. stoljeća posjed dolazi u ruke obitelji čiji se potomci nazivaju Ivanovićima i nose pridjevak «de Brezovica». Iako su obnašali ugledne javne dužnosti kao kraljevski i banski povjerenici, gospodari Brezovice zapali su u drugoj polovici 15. stoljeća u materijalne teškoće pa su počeli zalagati dijelove imanja. Kad je umro Nikola Ivanović, koji se poslije 1488. više ne spominje, obitelj Ivanovića je izumrla u muškoj lozi, ali je Nikolina kći Katarina uspjela zadržati Brezovicu. Godine 1522. posjed je preuzeo Katarinin zet Nikola Mrnjavčić, koji je 1524. dobio i formalnu potvrdu vlasništva u obliku kraljevske darovnice. U to vrijeme brezovički je grad bio okružen dvostrukim bedemom, a na njegovoj istočnoj strani nalazio se okrugli toranj. Iako je Vuk Mrnjavčić, posljednji muški potomak Mrnjavčića, 1644. oporukom prepustio Brezovicu hrvatskom banu Ivanu Draškoviću, poslije njegove smrti 1663. imanje su preoteli moćniji Zrinski. No, nakon što je Petar Zrinski 1671. pogubljen u Bečkom Novigradu (Wiener Neustadt), Ivan Drašković je ipak ušao u posjed Brezovice i počeo graditi barokni dvorac kakav danas poznajemo. Draškovići su 1756. podigli župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije s dva specifična valjkasta tornja na Golom Bregu nedaleko dvorca, a 1776. obitelj je uredila i kapelicu uz dvorac.

Posebnu pažnju uređenju dvorca i njegova okoliša posvetio je Josip Kazimir Drašković (1716.-1765.), sudionik Sedmogodišnjeg rata (1756.-1763.). Riječ je o ratu u kojem su se na jednoj strani borile Velika Britanija, Francuska i Pruska, a na drugoj Habsburška Monarhija i Rusija. Borbe su se vodile u srednjoj i zapadnoj Europi, ali i u Sjevernoj Americi i Indiji. U Srednjoj Europi ratovali su Hrvati i drugi habsburški podanici zajedno s Prusima protiv Rusa, u zapadnoj Europi sukobljavali su se Francuzi i Englezi, a u Sjevernoj Americi i Indiji vodila se borba između Velike Britanije i Francuske za kolonije. Budući da se istovremeno odvijao čak na tri kontinenta (Europa, Sjeverna Amerika i južna Azija), Sedmogodišnji rat može se smatrati svjetskim ratom 18. stoljeća ili svjetskim ratom prije svjetskih ratova 20. stoljeća. Po povratku iz rata, u kojem je stekao generalski čin i bio odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije, Josip Kazimir Drašković je dao urediti park u engleskom stilu. Za razliku od francuskog parka, obilježenog postojanjem granica između geometrijski rezanih dijelova parka i ostatka okoliša, osnovno je obilježje engleskoga parka potpuno brisanje granica između parka i ostatka okoliša. Središnju dvoranu u dvorcu Kazimir je uresio freskama s prizorima iz Sedmogodišnjeg rata, izuzetne dokumentarne i umjetničke vrijednosti.

Ivan Obsieger je rođen 1939. godine u Koprivnici. Godine 1961. završio je u Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, slikarski odjel u klasi prof. Ive Šebalja. Godine 1966. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Raula Goldonija. Studijski je boravio u Parizu, Londonu, Rimu i Budimpešti. Kroz svoj rani vijek bio je učitelj likovnog odgoja u osnovnoj školi u Brezovici te profesor slikanja i crtanja na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. U mirovini je od 2004. godine. Piše likovne eseje te je objavio knjigu „U pitanju je odgovor", u izdanju Matice hrvatske Koprivnica. Od 2000. godine u novom atelijeru u Lučkom organizira izložbe i kulturna događanja pod nazivom „Dani otvorenog atelijera" okupljajući Brezovčane, kolege iz Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, te mnoge druge ne samo likovne umjetnike. Živi i u Zagrebu.

Brezovicu je 1807. od Draškovića preuzeo hrvatski ban Gyulay, 1893. kupio ju je zagrebački veletrgovac Auš (Ausch), a 1912. dvorac je prešao u vlasništvo Zagrebačke nadbiskupije. Osim što je 1946. oduzet crkvi, dvorac je opljačkan, a veći dio engleskog parka posječen. Brezovica je pretvorena u „narodnu imovinu", postavši svačije i ničije dobro, što je generiralo njezino višedesetljetno devastiranje, zanemarivanje i propadanje. Nadomak dvorca sagrađena je zgrada Vrtlarske škole, a u dvorcu su se redali neprikladni sadržaji: konjušnica, skladište Poljoprivredne zadruge, nastava predvojničke obuke i ugostiteljski sadržaji. U zgradi Vrtlarske škole radila je do 1967. osnovna škola, a od 1968. do 1999. tamo je bio smješten "Atelijer Brezovica" (slikari Eugen Kokot, Mladen Macolić, Nevenka Šafranić Macolić, Ivan Obsieger, Mirko Stoić, Fadil Vejzović i Ljerka Žingerlin). U proljeće 2007. dvorac Brezovica vraćen je Zagrebačkoj nadbiskupiji. Novi vlasnik je dosad malo što učinio na zaštiti dvorca, a kamoli na njegovoj primjerenoj valorizaciji. Dvorac i dalje propada, krov prokišnjava, žbuka otpada, a dragocjene freske se oštećuju. Krajnje je vrijeme da se sustavnije i osmišljenije poradi na uređenju dvorca i njegovu privođenju svrsi uobičajenoj u civiliziranom svijetu.
http://brezovickopolje.blogspot.com/ (http://brezovickopolje.blogspot.com/)
Naslov: Odg: (c/p) Josipovići
Autor: shaka zulu - Svibanj 14, 2010, 09:58:57 poslijepodne
Propadanje dvorca Brezovica uvrjeda je Domovini
Pripremili: Robert Krmpotić, Nenad Piskač,Ivan Obsieger
Hrvatsko slovo

Kad smo toga vrućeg četvrtka 30. srpnja krenuli put Brezovice zagrebački se asfalt topio u tzv. špici turističke sezone. Zatišje pred koncert U2. U svemu tome ima i dobrih strana: Zagreb je gotovo prazan, nema gužve, semafori rade, nema prometne nervoze. Vozimo cestom kojom sam nekada vijugao do vatrenog položaja, pa mi sjećanja na te dane dodatno dižu temperaturu. Još u vrućoj školjki automobila slikar Ivan Obsieger, koji godinama neumorno upozorava na propadanje dvorca Brezovica, obasipa nas podatcima o vlasnicima dvorca, o freskama na zidu dvorane prvoga kata, o povijesti ove građevine koja spada u prvu kategoriju spomenika kulture, i o prirodi koja ga okružuje. Tada smo još mislili kako ćemo cijeloj priči posvetiti jednu stranicu. Ali...
Parkirali smo u perivoj, zapušten, nekošen perivoj, koji tek u grubim naznakama daje mašti za volju – nekad je očito bio prekrasan. Korov raste čak i po stazama sve do platoa pred dvorcem. Zarasla stabla možda se još sjećaju riječi – hortikultura. Prvo pitanje – ima li koga tko čuva perivoj i dvorac. Očito takve stalne službe nema. Odmah u oči upadaju išarani zidovi, na grafitima najčešće piše UMB. Što to znači, pitamo se. Navodno je riječ o kratici imena skupine koja ovdje nesmetano provodi „slobodno vrijeme“ uništavajući sve što se uništiti može. Uglavnom noću.
Obsieger pokazuje na razvaljenu OSB dasku desnog prozora u prizemlju. „Prije dva dana daska je bila pribijena na prozor“. Upozorava nas i moli da pišemo o propadanju Brezovice – jer se stvar još stigne spasiti. Baš kao što je svojedobno upozoravao Antun Gustav Matoš: „Kad pogledate s svrha Mesnićke ulice ili sa Štrosmajerovog šetališta, vidjet ćete nadesno iza Savskog mosta prema Vukomeričkim goricama, nalijevo od Stupnika u simforniji pitome ravnice dvije, tri bijele pjege: crkvu, župni dvor, a nalijevo u parku stari grad, plemićki dvorac... To Vam je Brezovica. Za dva sata dobra pješačenja ste tamo... tu, pod starim, časnim ovim krovom, naučio sam i ja najveću ljudsku dužnost našu: da razumijemo našu zemlju i naš narod, da iznad svega na svijetu ljubimo domovinu i da svaku uvredu njoj nanesenu osjetimo kao mraz na vlastiti obraz, kao osobnu uvredu“.
Sadašnje stanje dvorca jest uvrjeda Domovini
Čudimo se šumu vode što dolazi iz unutrašnjosti. Da, u nekadašnjim sanitarnim prostorima nesmetano žubori voda, ona iz vodovoda. Naš vodič već je izračunao koliko je to godišnje „kubika“ puta toliko i toliko kuna. Boli glava. Milijuni su u pitanju. Samo za vodu!
Vidi se kako su svi prozori porazbijani. Gdjegdje vise prozorska krila. Oluci truli. Unutrašnjost je totalno zapuštena, hodnici puni stakla, praznih boca, nekoliko razvaljenih kreveta, naznaka drogiranja nepoznatih vandala. Krš i lom. Freska, do koje je slikaru nekako, čini se, najviše stalo, također je uništena grafitima. Još se drži stari kamin i sve to nemoćno promatra, sam u prljavoj središnjoj dvorani na prvom katu. Iako je propuh, jer prozorskih stakala nema, užasno zaudara, što od ustajalog zraka, što od vlage, otpale žbuke, smeća...
Pred ulaz parkira se automobil. Pomislismo kako dolazi čuvarska služba. Ne, riječ je o inspektorima Ministarstva kulture. I oni fotografiraju. Upoznajemo se. Kažu da su došli provjeriti daske na prozorima. Pitamo, možemo li dobiti izjavu. Ne. Jedino putem glasnogovornika. Dobro, i bez glasnogovornika vidimo o čemu je riječ. Idemo dalje uokolo dvorca kroz visoki drač i još više koprive. Miris podivljalog bilja odvodi nas u prošlost...
Na gospoštiji Brezovica, zna se, godine1217. stoluje knez Jaroslav, pa njegov sin Ivan Okićki. Od ondašnjeg 13. stoljeća, do današnjeg početka 21. stoljeća, znamo da se Ivanovi potomci spominju do godine 1488. Onda dolaze obitelj Dragostić pa Mrnjavčević, a 1663. posjed je u Zrinskih. Godine 1691. prelazi obitelji Drašković. Pretpostavlja se da Ivan V. Drašković započinje izgradnju baroknog dvorca, ovoga koji sad stoji pred nama. Sredinom 18. stoljeća Draškovići grade crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije i kapelicu uz dvorac. Od 1807. dvorac je pod banom Gyulayjem. Zatim ga kupuje zagrebački veletrgovac Auš, te napokon od njega Zagrebačka nadbiskupija (1912.) i drži ga sve do 1946. kad smo pali pod oslobođenje. U međuvremenu kardinal Alojzije Stepinac dao je 1939. izgraditi samostan, karmel, tik uz dvorac gdje su i danas sestre karmelićanke. Komunističke vlasti oslobodile su dvorac cjelokupnog inventara, stilskog namještaja, biblioteke... Oslobodile su perivoj stoljetnih hrastova, bukva i crnogorice. A one freske zbog kojih Obsieger danas ne može mirno spavati prebojane su sivom bojom. Šezdesetih godina su očišćene i restaurirane. Nastale su 1776. po narudžbi grofa Kazmira Draškovića i prikazuju događaje iz semodgodišnjeg rata u kojima je sudjelovao Drašković, i „imaju značajnu umjetničku virjednost i predstavljaju rijetki sačuvani primjer zidnog slikarstva baroknih dvoraca u Hrvatskoj“. Autor je nepoznat, predpostavlja se kako je riječ o nekom od bečkih fresko-slikara.
Dvorac je 1955. ipak proglašen spomenikom kulture. I kao takav predan je na upravljanje gostiteljima. U njemu je bio disco-klub, restoran... U jednoj sporednoj građevini u parku stvarala je nekolicina hrvatskih slikara, dok ih gostitelji nisu prisilili da oslobode prostor „od osoba i stvari“. Prije negoli je godine 2007. u izrazito lošem stanju vraćen Nadbiskupiji zagrebačkoj još je jednom dvorac temeljito opljačkan, odneseno je sve što se moglo odnijeti, od radijatora do instalacija. Daljnju devastaciju dvorca nisu spriječile ni daske na prozorima, zabijene „po propisima“. U međuvremenu svaki tjedan događa se novi incident, provala u dvorac.
Iz Nadbiskupije kažu da je obnova ovoga spomenika nulte kategorije skupa, te da zahtijeva složene zahvate konzervatora, građevinara, arhitekata. Dosad nema zadovoljavajućeg prijedloga koji bi dao cjelovito rješenje. Dvorac je zatvoren prema propisima Ministarstva. I što sad? Provale su stvar policije. Zaštita je stvar vlasnika. Ministarstvo kulture skrbi o kulturnim dobrima temeljem Javnog poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi i zahtjeva za financiranjem, na preporuku Hrvatskog vijeća za kulturna dobra. Još jednom – i što sad?
Možda je najbolji, ali dugoročni, odgovor dao dr. Vinicije Lupis, znanstveni suradnik Instituta Ivo Pilar, u intervjuu Glasu Koncila (9. kolovoza, str. 8 i 9): „Crkva u Hrvata treba poraditi na svom neovisnom sustavu zaštite spomenika, a ne ovisiti o 'milosti' državnih institucija. Crkva treba organizirati mrežu restauratora i konzervatora koji su vjernici, i koji će s mnogo poleta i žara obavljati svoj posao na dobrobit hrvatskog naroda“. Potpisujemo.
I dodajemo kako bi u međuvremenu nekoliko nezaposlenih hrvatskih branitelja rado prihvatila posao čuvanja dvorca, njegova čišćenja i elementarnog uređenja okoliša. To bi za početak bio dobar znak. Za dragovoljnu šire organiziranu radnu akciju čišćenja i sami bi se javili. Kao što znamo Crkva se u povodu proturecesijskih nastojanja ove godine odrekla 50 milijuna kuna. Ne kažemo da bi taj iznos pokrio sve što na dvorcu treba uraditi, ali ovaj biser udaljen samo pola sata vožnje od središta Zagreba, bez obzira na recesiju, treba obnoviti, sačuvati, dati mu dušu.
Prije odlaska Ivan Obsieger insistira da pogledamo i građevinu u nekadašnjem parku u kojoj su od 1968. do 1999. stvarali hrvatski slikari. Atelier Brezovica, kako to gordo zvuči, danas je zapušteno zdanje, razbijenih prozora. Slikar nam pokazuje prozor svoga nekadašnjeg ateliera. Probijamo se prozoru kroz koprive, a stopala o nešto zapinju. Među gustim šipražjem pobacan Novi zavjet, izdanje Kršćanske sadašnjosti, prepoznajemo ga po plavim koricama. Desetci njih trunu porazbacani u visokoj gustoj travi, a većina u provaljenoj i opustošenoj prostoriji nekadašnjega ateliera. Dio krova više ne postoji, zjape šuplji zidovi. Ne možemo vjerovati! Pokraj ateliera ostatci „logorske vatre“, ložilo se i velike balvane, a za potpalu dobro dođe i Novi zavjet. Kako to nitko nije vidio i spriječio? Pitamo se kako je noću karmelićankama u samostanu preko puta.
- Robert, znaš kaj? Ovo što smo vidjeli je očajno.
- Strašno. Ovdje sam često kao klinac dolazio s roditeljima. Tema je za „duplericu“ s puno fotografija. Neka se vidi da nam nije svejedno.
- Pazite da ne dobijete po prstima – upozorava Obsieger, poučen vlastitim iskustvom.
http://brezovickopolje.blogspot.com/ (http://brezovickopolje.blogspot.com/)
Naslov: Odg: (c/p) Josipovići
Autor: shaka zulu - Svibanj 14, 2010, 10:00:32 poslijepodne
12 svibanj 2010
DVORAC BREZOVICA I ODNOS CRKVE SPRAM HRVATSKOG DRUŠTVA
DIJALOG KULTURNE BAŠTINE I LJUDSKIH PRAVA U DVORCU BREZOVICA

Saznajemo da je predsjedniku HBK mons. Marinu Srakiću dodijeljena, na Međunarodni dan ljudskih prava, nagrada HHO za unaprjeđenje međureligijskog dijaloga i vjersku toleranciju.Dodijeljena je nobelova nagrada za mir Barracku Obami. Nije dodijeljena za ono što je napravio, nego za ono što se od njega očekuje da napravi – toliko očekivani mir u dijelu svijeta u koji se šalju nove vojne snage.Vidimo da se nagrade po novom dijele za buduće čine. Bez obzira koliko su realni i da li će se zbiti.Nije li poštivanje zakonitosti prošlog i sadašnjeg vremena uvjet da se primi nagrada? Marin Srakić ne poštuje zakon kada je riječ o baštinjenju kulturnog nasljeđa Republike Hrvatske u slučaju devastiranog dvorca Brezovica u vlasništvu zagrebačke Nadbiskupije.Nepoštivanje dijaloga između onih koji drže do osnovnih načela pravne države i poštivanja njezinih zakona i Nadbiskupije zagrebačke (kao „moralnog i etičkog stupa“ provođenja zakona) je nonsens sam po sebi. Primanjem nagrade gospodin Srakić vjerojatno tek preuzima impuls poštivanja zakonitosti u slučaju dvorca Brezovica. Prije primanja nagrade obveze su bile zamagljene drugim aktivnostima – briga kardinala, nadbiskupa i biskupa oko izbora novog hrvatskog Baracka Obame koji treba biti „kršten“, „katolik“ ili „kršćanin“ – u zavisnosti od razumijevanja samih pojmova. Sredstva za uređenje Brezovice namirit će se iz proračunskih sredstava RH po ustoličenju novog predsjednika RH.Pravedna je to i pravna priča nadbiskupije – primanje nekretnina u vlasništvo, a uređenje državnim sredstvima (ako novi predsjednik bude „kršten“). Ako budući predsjednik ne bude po volji biskupima i stanju ljudskih prava u Hrvatskoj tada će se upotrijebiti američki način uspostave prava crkve na situaciju u Brezovici – zagovornici zakonitosti bit će prikazani kao oruđe rata protiv crkve i čimbenici obmane javnosti. U tom slučaju vlasnik nekretnine neće biti zainteresiran za dijalog s Ministarstvom kulture u obnovi dvorca. Baština svetog Petra (Sveta Stolica) trebat će sklopiti novi Međunarodni ugovor o sudjelovanju proračunskih sredstava RH u obnovi.
http://brezovickopolje.blogspot.com/ (http://brezovickopolje.blogspot.com/)

Dvorac Brezovica propada - slike
...
Zbog sramotnog propadanja dvorca Brezovica, akademski slikar Ivan Obsieger je kao građanin Republike Hrvatske podnio prijavu protiv Zagrebačke nadbiskupije, Ministarstva kulture, Gradskog ureda za zaštitu spomenika kulture i prirode, Poduzeća Splendid i protiv nepoznate osobe ili više njih, zbog zanemarivanja, devastacije i potpunog uništavanja dvorca Brezovica.
Dvorac je u nekoliko navrata provaljen, razbijeni su prozori i drvenarija, freske u glavnoj dvorani su djelomično potpuno uništene grafitima, u sanitarnom čvoru mjesecima punom snagom curi voda, povremeno je upaljena električna rasvjeta, krov prokišnjava, puno je truleži i smeća.
U dvorcu je pokradeno sve što je bilo moguće pokrasti. Pitanje je dana kada će dvorac Brezovica biti potpuno uništen, krov će se urušiti i tada će po sili Zakona spomenik kulture i povijesti biti brisan kao takav iz Registra, a što, može biti, vlasnik priželjkuje zbog svojih interesa.
Naslov: Odg: (c/p) Josipovići
Autor: shaka zulu - Svibanj 30, 2010, 07:26:53 poslijepodne
...Našastari kad pominlju knjižnice (u koiliko ih je bilo u gospodskim kućama) rijetko vele gdje su knjige bile spremljene: na policama, ili u posebnim ormarima, ili na kojim drugim ormarima, ili pomiješano s drugim stvarima. Tek Člikulinijev našastar 1746. veli, da je statumen libroruim antiquum procijenjen.
Specificatio librorum F. Čikulinija iskazuje samo 33 knjige, a Conscriptio Librorum Niikole Mesića napominje 72 knjige u Zagrebu, a u kuriji Kurilovec 41 knjigu, dok u Samoboru 28 knjiga.
Mesićev našastar iz 1758. izričito kaže; Item unum ormariollum minus, in quo praespecificati Libri repositi comservantur, jam ultra medietatem attium, ex arbore pini (dakle ormarić iz jelovine), dok se policu zvalo »statera libralis«.

U starije doba lektira je stručna i strana, školska ili pak priručna. Broj knjiga je razmjerno malen, beletristike gotovo i nema (čini se, da je i strana beletristika ušla u hrvatske kuće tek u drugoj polovini XVIII. stoljeća), a o hrvatsko-dalmatinskim i kajkavskim knjigama gotovo ni spomena (u Čikuliniija samo Mulihov: Posel apostolski vu navuku kršćanskoim, a u Kurilovcu u Mesićevoj kuriji »Zakon Bratinstva s. Isidora«, Ratkajev »Proemium« pa »Histonia Rithmica illirico idiomate conscripta de obsidione Szigethensi« te »Osztroge duhovne«, u Samoboru »Philomela illiti Szlavichek«. Nuz ovaj napominje se još jedan molitvenik hrvatski bez naslova te »Abeczevicza«. Nuz knjige vidno mjesto zapremahu i zemljopisne karte i atlasi (mappe del mondo).
...
http://www.forum.hr/showthread.php?t=560&page=76 (http://www.forum.hr/showthread.php?t=560&page=76)
Naslov: Odg: (c/p) Josipovići
Autor: shaka zulu - Rujan 24, 2010, 01:35:53 prijepodne
Gradsko vijeće
Aktualni sat 10. sjednice Gradskog vijeća
20.09.2010.
...
Zdravko Lučić:

...Drugo pitanje je pitanje naše graditeljske baštine, i to bi samo spomenuo dvije stvari koje se tiču Grada Gorice. Ponajprije kurija Josipović. Prošle godine sam javkao, javkao sam i prije pa se kao nešto radilo. Na kraju ispada da će i ove godine ta kurija biti pod snijegom bez ikakve zaštite, kao što s druge strane da bi se Lukavec grad mogao staviti u funkciju potrebno je produbiti, odnosno pročistiti bunar i napraviti novi pod u dvorištu. Te dvije stvari su prepreka, a ovise o Gradu. Hvala.

Gradonačelnik Dražen Barišić:
...Što se tiče, a opet je vezano djelomično i na ovo vaše prvo pitanje, graditeljske baštine i nas itekako boli situacija dvora Josipović u Kurilovcu. Bili smo, i na prošlom vijeću sam o tome govorio, i bili smo i često smo tamo i intenzivno imamo pregovore sa Župom BDM sa velečasnim Razumom, kako riješiti taj problem. Kao što znate i to zemljište i taj objekt je u vlasništvu Župe. Imamo pregovore u tom smjeru, dakle da se taj objekt vrati Gradu i da se isprave čestice tamo na tom dijelu. Jedan dio čestica će ostati u vlasništvu Župe, a drugi dio za gradnju sakralnog objekta, jer imaju potrebe za gradnju objekta u Kurilovcu takve namjene, a drugi dio na kojem se nalazi kurija Josipović će pripasti Gradu, a paralelno s tim prikupili smo svu dokumentaciju, dakle da vidimo, nismo baš svu ali da vidimo koja je do sada napravljena, a tiče se razgradnje odnosno deponiranja postojećih dijelova građevine kako bi se one sačuvale, i kako bi se onda krenulo jednog dana, vrlo vjerojatno u gradnju replike. Ono što smo pokušali interventno napraviti u suradnji s predstavnicima GČ ‘Kurilovec’, koji su također pokazali inicijativu da se sačuva taj dio naše baštine, je da ga uz pomoć, odnosno imali smo narudžbu prema VG Komunalcu da ga ogradimo. Ono što smo napravili, vjerujte drugi dan je bilo devastirano. Dakle, fizička ograda da se ne prilazi tom objektu, drugi dan je doslovno bila devastirana i srušena. Mi smo stavili građevinsku mrežu na ulaz gdje su nekada bila vrata i prozori, i ta mreža je iščupana van i to je, mogu slobodno reći, divljački način ponašanja prema tom dragulju tradicijske i kulturne drvene baštine kod nas.

Zdravko Lučić:
...Što se ovog drugog tiče, jasno da treba ograditi da djeca ne stradaju, to je jasno. Međutim, to nije srž pitanja. Ovo što ste rekli to na neki način pozdravljam ali u cjelini ja bih prosio u vezi obadva pitanja malo cjelovitije objašnjenje i radi građana i radi vijećnika.
Naslov: Odg: Izdajica, lopov Danica Josipović
Autor: kuntakinte - Kolovoz 15, 2013, 12:20:09 prijepodne
Izdajica, lopov Danica Josipović
 Portret Antuna Danijela Josipovića, turopoljskoga grofa, protivnika Narodnoga preporoda
i jedne od najpoznatijih “negativnih pojava” hrvatske historiografije
– prema nedavno otkrivenome rukopisu Josipa Horvata
...On je za Matoša “nesumnjivo velika figura ... nepokolebiv kao Rimljanin ... značajnik stvoren za vođu” (Matoš, Campus nobilium,Obzor br. 147, 11. V. 1913). Pravaš Matoš nazrijevao je u Josipoviću
preteču Antuna Starčevića i njegove koncepcije hrvatskog nacionalizma.
Arhivska građa u mnogom mijenja sliku Josipovića,
kakovu su namrijeli njegovi suvremeni protivnici, ali tek donekle
potvrđuje Matošev sud.
http://www.gordogan.com.hr/gordogan/wp-content/uploads/2011/10/G_2_16.pdf (http://www.gordogan.com.hr/gordogan/wp-content/uploads/2011/10/G_2_16.pdf)

PRETPOVIJEST I POČECI KARIKATURE U HRVATSKOJ 4.dio
Mađaron u kolijevci
...Najstariji litografski list u Hrvatskoj s nedvojbenim
obilježjima karikature jest Magyaron
in der Wiege (Mađaron u kolijevci.).
Litografi ja prikazuje Lajosa Kossutha, bana
Franju Hallera i dijete u kolijevci, sve troje
djelomice preobraženo u životinje.
...Svi dosadašnji navodi u literaturi tumače
da se u kolijevci s mađarskim grbom ljulja
mali Turopoljac mađaron. Ne vjerujemo
da je spomenuti lik Turopoljca alegorijska
figura koja predstavlja sve Turopoljce. Ako
se pažljivije pogleda, lako je primijetiti da to
nije lice djeteta s brcima, već lice muškarca
u zrelim godinama i zapravo predstavlja
portret poput Kossuthova i Hallerova, samo
što je nešto teže uočljiv jer je u skladu s
proporcijama djeteta. Ako postavimo pitanje
tko bi mogao biti treći lik ove neobične
scene, izbor je relativno ograničen, a pov-
ijesne okolnosti upućuju da bi to mogao biti
mađaron Antun Danijel Josipović. Plemić
iz Turopolja, Antun Danijel Josipović
(1806.–1874.), između 1837. i 1846. godine
turopoljski župan, bio je žestok protivnik
iliraca i zagovornik mađarskoga jezika kao
službenog jezika u Hrvatskoj. Hipotezu da
je lik mađarona u kolijevci Antun Danijel
Josipović mogli bismo potvrditi pronalaskom
portreta Antuna Danijela Josipovića iz vremena
nastanka litografije. Međutim, jedini
Josipovićev portret koji nam je poznat
nastao je mnogo kasnije (autor portreta je
Franjo Mücke, 1866.) i on nije dovoljan za
potvrdu sličnosti s mađaronom u kolijevci.
Pod pretpostavkom da je karikatura nastala
1848. godine, mađaron u kolijevci mogao
bi biti Kazimir Batthyanay (1807.–1854.)
koji je upamćen po četrdesetosmaškom
proglasu mađarske vlade krajišnicima. ...
http://www.hdk.hr/karika/karika63.pdf (http://www.hdk.hr/karika/karika63.pdf)