Autor: shaka zulu - Rujan 25, 2009, 10:25:26 poslijepodne
Citat:
BITKA KOD SAMOBORA
01.03.2010.
Vugrinščak podno Samobor-grada pretvara se u viteški vojni tabor s konjanicima, oklopljenim vitezovima, mačevaocima,streličarima, kuburašima, bojnim spravama, katapultima, kolskim taborom, fortifikacijama…
O DOGAĐANJU:
Kako bilježe stare kronike godine 1439. umro je kralj Albrecht Habsburg te se diljem Hrvatske i Ugarske vode borbe za nasljedstvo prijestolja. Uz kraljicu udovu Elizabetu pristali su moćni grofovi Celjski s vojskovođom Ivanom Vitovcem, a vojsku poljskog kralja Vladislava Jagelovića vodi Stjepan Banić Lendavski. Dvije su se vojske sukobile kod Samobora na Pepelnicu 1. ožujka 1441. godine, a žestoka borba završila je Vitovčevom pobjedom koji je zarobio vojskovođu Banića i priskrbio znatan plijen.
Vitezovi zelingradski i Red srebrnog zmaja predstavljaju dvije zaraćene vojske, a Vugrinščak se pretvara u vojni tabor s oklopljenim vitezovima, konjanicima, mačevaocima, streličarima, bojnim spravama, fortifikacijama i u srednjevjekovni sajam s klobučarima, košaračima, alkemičarima, slikarima, pjesnicima, travarima i srednjevjekovnom kašom:
PROGRAM
- podizanje vojnog tabora i pripreme za bitku
- mimohod konjanika i vitezova
- uvod u događaje: samoborski sudac, kastelan, notar, pater i cvajbar
- početak i tijek Bitke
- epilog: mirovni sporazum zaraćenih strana
- srednjevjekovni sajam i gozba
http://www.tz-samobor.com/kalendar/9-bitka-kod-samobora (http://www.tz-samobor.com/kalendar/9-bitka-kod-samobora)
Autor: shaka zulu - Veljača 19, 2010, 02:29:04 prijepodne
Na temu: "In situ"
Na Esp-u: Nedjelja, 31. siječnja 2010.
Povijesno oružje Banderija Plemenite Opčine Turopoljske
( Održavanje uspomene na tegobnu prošlost javnim manifestacijama za njegovanje ideala časti i srednjevjekovnog viteštva )
Plemenita Opčina Turopoljska (POT), kao udruga plemića jednoselaca i kao zemljišna zajednica je imala kroz 700-800 godina svoj specifičan ugovorni odnos sa kraljevima, nositeljima Krune Sv. Stjepana a nakon raznih promjena vlasti taj status je potvrđivan poveljama, od kojih se većina njih sačuvala u arhivama do današnjih dana.
Poveljama su se davale ili potvrđivale prethodne povlastice ali i naglašavale obveze koje su tim povlasticama uvjetovane. Obveze su se uglavnom odnosile na samoobranu, vjernost kralju te učestvovanje odgovarajućeg broja turopoljskih mladića kao samoorganiziranog Turopoljskog banderija u kraljevskim vojnama koje su bile često na dalekim bojištima ali i u neposrednoj blizini, braneći Kraljevinu od Turaka. Poznat je stih iz graničarsko -turopoljske pjesme: „Branili smo granicu na Savi“ . Tu je i ono elementarno, samoobrana na svojoj zemlji od čestih Turskih provala, ali na posljetku i od domaćih uzurpatora prostora.
Moć zajednice se ogledala u brojnosti zdravih srčanih mladića, odlučnosti i nepopustljivosti u zaštiti zemlje, ognjišta i svih članova zajednice te u kvaliteti oružja i uvježbanosti u njegovom korištenju. Na grbovima dodijeljenim od strane vladara obiteljima i zajednicama, predočavani su dijelovi ratne opreme kao heraldički simboli nosioca, pa tako i načina na koji je nosilac grba stekao ukazanu čast te statusni odnos sa vladarom.
(http://img197.imageshack.us/img197/4024/grbpota1737medium22f597.jpg) (http://img197.imageshack.us/i/grbpota1737medium22f597.jpg/)
Grb POT -a, podijeljen od Kralja Karla III 1737.
(http://img52.imageshack.us/img52/4480/grbpota1752medium22f59a.jpg) (http://img52.imageshack.us/i/grbpota1752medium22f59a.jpg/)
Grb POT-a (1752) nad portalom Lukavec-grada
U Grbu Plemenite Opčine Turopoljske imamo u naznakama ili sasvim vidljivu veću količinu oružja. Dvojica uniformiranih banderijalaca, naoružani helebardama stražare pred ulazom u utvrdu. Kroz nišanske šliceve vire isturene topovske cijevi. Nad vrhom utvrde (koja očito simbolizira Kaštel Lukavec -grad) je ruka koja drži isukanu sablju koja uvijek kada je van svojih korica naglašava gotovost za junačku borbu „prsa u prsa“ i to van sigurnosti koju nude zidine Kaštela. U gornjem dijelu dekorativnog ovoja nad osnovnim Grbom je oklopna kaciga koja svojim položajem tumači definiran odnos sa krunom koja joj je vidljiv pokrovitelj. Onaj tko nosi taj oklop (odnosno takav grb na svojemu stijegu) ponosi se ukazanom čašću a dokazuje ju viteškom hrabrošću.
Radi svega gore spomenutog, današnji Povijesni Banderij POT-a treba biti opskrbljen odgovarajućim brojem vjernih replika povijesnog oružja kojim može u javnim manifestacijama prezentirati svoju povijesnu ulogu. Nije dovoljno imati određeni broj mladića sa banderijskom mandurom iz 19. st., pripasanom lošom kopijom sablje i Turopoljskim stijegom te misliti da se forma zadovoljila smotrom počasne pješadijske formacije. Zašto „pješadijske formacije“ ? Pješadijske, jer nemaju konje, formacije, jer nemaju oružje da bi bili postrojba !
Za višu razinu prezentacije od sadašnje, potrebno je proizvesti replike prilične količine ratne tehnike kojom se može predočiti borbu iz dva osnovna povijesna perioda koji se razlikuju po tehnologiji ratovanja, čije preciznije scenarije ću razraditi u jednom sljedećem nastavku.
Zašto tu ratnu opremu napraviti a ne kupiti replike sa europskog tržišta? Mada je tehnologija ratovanja bila relativno brzo usvajana, razlike u nijansama su stalno postojale, lokalni naručitelji su stalno unosili mnoge specifične potrebe, često tajnovite za protivnike (nekada glumeći da su i opasniji nego što stvarno jesu), majstori su prilagođavali proizvod svojim tehnološkim saznanjima, a bilo je tu mnogo etnologije, vjere i praznovjere.
Uz to proučivši ponudu sa europskog tržišta replika povijesnog oružja vidio sam odviše očitu komercijalizaciju, unificirane prefabrikate, romantiku blisku kiču („slatkasta vizija prošlosti“ kako je takav pristup prošlosti nazvala etnologinja, pok. Dunja R. Auguštin). Uz to oni koji će kupovinom stečenu tehniku koristiti, neće doživljavati svetost oružja kroz njegovo proizvođenje niti će biti nužne interakcije naručitelj -majstor -oružje -banderijalci. Ne treba zanemariti niti želju samih boraca (danas demonstratora), , za učestvovanjem u proizvodnji svojega oružja kojega su potrebiti, a samo uz majstorsko vođenje i majstorovim alatom. Spomenuta svetost samoobrane mogla se u prošlosti jedino na ovaj način dostići.
U domaćim muzejima imamo određeni broj originala povijesnog oružja i opreme iz raznih perioda, a više toga se može rekonstruirati uz pomoć ilustracija i povijesnih opisa te koristeći znanje povjesničara i profesionalnih konzervatora -restauratora oružara.
U Muzeju Turopolja imamo nekoliko primjeraka oružja sa naglaskom na eksponat : cijev Turopoljskog topa bez potrebnog lafeta, donesenu iz Lukavec -grada a poznatog kao „Turopoljski šćuk“.
Uvježbavanje POT -ovog Banderija za scensku predodžbu povijesnih bitki bi trebalo grupirati u dvije osnovne grupe po tipu oružja koje se upotrebljavalo u vrijeme na koje se odnosi .
1. Borba iz vremena upotrebe hladnog oružja (u našim krajevima okvirno do kraja 15. st. te u kombinaciji sa novijim, vatrenim oružjem sve do sredine 19. stoljeća).
a. Odjeću pred- landsknehtskog, više lokalnog tipa, stariju po obliku i boji nego što je na Grbu POT -a iz 1737. god., te set oružja koje je koristio pojedinac tog vremena a podrazumijeva: Mač ili sablja, luk i strijele, koplje ili helebarda, štit, pancir i oklop, buzdovan ili sjekira i nož, i td.
b. Set krupnije opreme i oružja kojim se rukovalo timski podrazumijeva: Zaprežna teretna kola sa konjima u dvopregu a češće u četveropregu, razni bacači teških strijela ili projektila tipa orangera, bacača kamena (petrobol) ili katapulta za teške strijele, obrambeni ježevi i druge maštovite prepreke, ovnovi za probijanje vrata, te na posljetku kaštel sa odgovarajućim interijerom i vanjskim obrambenim sustavom. Za Turopoljce to podrazumijeva obnovu postojećeg vanjskog wasserburg sustava Lukavec -grada i boravak konja oko Kaštela sa uskladištenom i izloženom opremom za tegljenje u eksterijeru i za bojno jahanje izloženu u prizemlju interijera Kaštela. U opremu se ubraja i oprema za dojavljivanje i uzbunjivanje zvukom: Bubanj, truba kao što je rog (horn), te gong, klepetuša i zvono.
2. Borba iz vremena vatrenog oružja podrazumijeva opet oružje ratnika pojedinca i teško vatreno oružje. Od njegove prve svjetske upotrebe, u 13. st. (u turopoljskom zavičaju od sredine 15. st.) pa sve do Prvog sv. rata, vatreno oružje se upotrebljavalo u kombinaciji sa hladnim oružjem, kao što su npr. sablje, koplja i slično, a od tada se hladno oružje upotrebljava samo kao dodatak (npr. nož i bajonet na pušci). Povijesnim vatrenim oružjem svakako podrazumijevamo ono kojim se barutnim nabojem ispaljivalo razne kamene, olovne i željezne projektile kroz glatku cijev. Primjenjivano je do 18 -19. st. a od tada se počinje proizvoditi spiralno šavne cijevi sa rotirajućim metcima, koji su stoga postali daleko precizniji i većeg dometa, a upotrebljavaju se do danas. Dakle starija faza 15 -19. st. vatrenog oružja u Turopolju podrazumijeva:
a. Razne puške: kremenjače i fitiljače (tipa hakeburzi i muskete) i pistoli (kubure),
b. Ratno vatreno oružje i oprema kojom se rukuje timski, prvenstveno misleći na razne podvrste koje danas uopćeno nazivamo topovima (cannon). U tu grupu ubrajamo teške drvene i željezne bombarde na slaganje sa obručima, i još teže brončane i željezne mansere, sa i bez karusela -lafeta, zatim tanke a dugačke nišanske falcone -falconete , kulevrine, češke haubitze, te na posljetku mužare, u koje se ne stavljaju projektili nego se ispaljuju barutni naboji radi zvučnog obavještavanja i uzbunjivanja sa sličnom ulogom kao zvono ili prethodne trublje.
U današnjem scenariju bitke 15 -18 st. je najčešće u primjeni kombinacija upotrebe hladnog ručnog i vatrenog težeg naoružanja s time da se danas topovi upotrijebe jednako kao i mužari za dojmljivi dimno -zvučni efekt a bez lansiranja projektila koji bi mogli ugroziti učesnike ili publiku. Bliže 18. st. se unosi veći broj vatrenog oružja, osim u timsko oružje i u ručno naoružanje, a smanjuje se količina upotrebe hladnog oružja koje se pod kraj perioda svodi na pripasivanje sablje.
Selekcijom nabrojenog arsenala dolazimo do onog što bi bilo najnužnije za nabaviti odnosno za proizvesti rekonstrukcijom postojećih muzejskih primjeraka.
U ovom momentu (2009 -2010. god.) za Banderij POT -a prvenstveno nedostaje određena količina ručnog oružja na motki: 12 kopalja (pikovi) i bar 12 x tri vrste helebardi, te rekonstrukcija dva Turopoljska topa iz raznih povijesnih perioda zajedno sa terenskim karuselima od čega onaj noviji (iz 18. st.) još i sa visokim lafetom za interijer Kaštela Lukavec -grada te niskim, srodnim brodskom lafetu, za obavještavanje ispaljivanjem sa Lukavečkog tornja.
Do sada je Banderij POT -a imao samo plemenitaške mandure (po modi 19. st. baziranoj na estetici landsknehta sa atilom) , sablje sa koricama o pasu i Turopoljski svečani stijeg, ali sa motkom namijenjenom „za juriš“ (bez prečke pokaznice),
Ja, Radivoje Jovičić, već sam započeo realizaciju nadogradnje opreme Turopoljskog banderija, svojim istraživačkim radom i privatnim sredstvima a i ovaj tekst je uvod u znanstveni dio tog konzervatorsko -restauratorskog oružarskog rada iz pozicije požrtvovanog gospodarskog korisnika Lukavec -grada.
Jednako kako sam pogrešno očekivao da će institucije brzo prepoznati, javno podržati i pomoći projekt Etno -selo Kravaščica isto tako već vidim da se i ovdje očekuje od mene da to sve učinim sam i naravno da to i platim jer očito imam višak novaca i volje, „pa kad već imaš zanos za time izvoli si ga realizirati svojim sredstvima“. Ne bih želio prosipati žuč ali suradnja se odvija sa mnogo štopanja, upravo sa odlikama dogodovština, koje ću pedantno bilježiti i vremenom davati u javnost.
U narednom dijelu izlaganja ću objasniti izgled i ulogu raznih helebardi, Drvenog turopoljskog topa, i željeznog topa („Turopoljskog šćuka“ ).
HELEBARDA (halpart), oštroper, je višenamjensko hladno oružje na motki a izgled joj se vremenom mijenjao ovisno o raznoj kombinaciji namjene. Najviše joj je bila namjena održati protivnika na distanci odguravanjem, probijanje kroz pancir košulju kopljastim šiljkom, obaranje konjanika sa konja zahvaćanjem kukom za oklop ili manduru da bi ga se oborilo potezanjem k sebi, sječenje oklopa slično kao sjekirom, udarci plosimice kao maljem, itd.
(http://img197.imageshack.us/img197/4082/helebardemedium22f59c9.jpg) (http://img197.imageshack.us/i/helebardemedium22f59c9.jpg/)
Četiri najčešća tipa helebardi
(http://img200.imageshack.us/img200/5154/muzejbeogradmedium22f59.jpg) (http://img200.imageshack.us/i/muzejbeogradmedium22f59.jpg/)
Dojmljivi arsenal Vojnog muzeja u Beogradu
Autor: shaka zulu - Veljača 19, 2010, 02:30:32 prijepodne
Prve poznate željezne bombarde su pravljene u dijelovima, kao što poznajemo slaganje drvenih bačava od duga i obruča kojima se stišću duge. Sasvim male cijevi za kulevrine se moglo iskovati, nešto veće su slagane od duga zavarivanjem međusobno na vruće te dodatno osigurane obručima. Najveće bombarde su kovane u dvije grupe dijelova. Patron u koji se nabijao barut, se kovao u jednom masivnom komadu ili se kovao zavarivanjem duga na vruće, te je za vrlo moćnu bombardu mogao biti težak oko 500 -700 kg. Do zaklona blizu bojišnice se mogao dovesti na volujskim kolima te pod okriljem noći ga se moglo koturati po zemlji ili po legama ako je teren ravan a blatan. Drugi, veći dio se slagao direktno na ratištu i to od masivnih željeznih duga teških po cca 100 kg, koje mogu nositi dvojica jačih momaka. Takvih 30 -40 duga i 10 obruča može 20 boraca donijeti po mraku iz 500 m dalekog zaklona za sat do dva vremena na domet do opsjedane utvrde te ako su prethodno uvježbani, mogu za sljedeći sat -dva i složiti bombardu. Tako nastane cijev bombarde koja je sama teška 4 -6 tona a ispaljuje kamenu kuglu do promjera 40 cm.
Tu se još donese i veća količina drvenih greda od kojih se složi otporac, rame za bombardu. Iskopa se ležište te se bombardu počne slagati sa što manje alata po nekom od prethodno uvježbanih pravila. Najlogičnije je slaganje uspravno na prethodno uravnatu podlogu, gabarit a patron se prethodno nasadi na model -stub te se nakon slaganja duga, odozgo nabijaju redom obruči. Kada je bombarda učvršćena obručima, jednostavno ju se prevrne u iskopano ležište u zemlji i iz cijevi izvadi stalak-štap. Prije samog nabijanja obruča mora se učiniti grudobran, flapnu koja štiti od strijela, kopalja i raznih projektila iz opsjednute utvrde. Naime, nabijanje obruča na bombardu proizvodi veliku buku pa protivnici, bez obzira na mrak odmah shvate što se to sprema u neposrednoj blizini utvrde i gdje točno napadač bombardu instalira.
(http://img714.imageshack.us/img714/6112/bombardalarge22f59f8.jpg) (http://img714.imageshack.us/i/bombardalarge22f59f8.jpg/)
Crtež za slaganje željeznog topa -bombarde direktno na ratištu od duga i obruča
Kada se složi i obori bombardu u ležište, počne se slagati rame od debelih greda teške hrastovine i usidrava zabijanjem većeg broja oštrih kolaca teškim maljem u zemlju. Rame bombarde mora biti vrlo tvrdo jer se smjer slanja projektila u zid utvrde može precizno korigirati podbijanjem drvenih klinova samo ako se bombarda nije mnogo pomicala trzajem pri prethodnom ispaljivanju. Napadač jednostavno nema u planu odustati pa razmontirivanje bombarde jednostavno niti ne predviđa, a kada ju ipak treba razmontirati, nakon osvojene utvrde, čini to teže i sporije, izbijajući obruče sa nadignute bombarde u ležećem položaju sve dok se duge ne uruše na hrpu, te ih opet odnose pojedinačno.
DRVENI (TREŠNJEV) TOP
Pravljenje topa od drveta seže u prva iskustva sa novodošlim „čarobnim prahom“, barutom, kojim se po narodnoj predaji, najprije ispaljivalo iz šupljeg panja kao nekakve preteče mužara. Barut su donijeli sa sobom Turci sa istoka, vjerojatno znajući za još znatno starija, kineska iskustva. Početak upotrebe baruta na europskoj sceni može se smjestiti u 13. stoljeće.
Drveni, trešnjev top (uz katapult i ovna probijača) je najspominjanije oružje po dogodovštinama u povijesti ratovanja, bilo kao dokaz odlučnosti ugroženog na borbu svim sredstvima ili kao razlog ismijavanja protivnikove improvizacije. Trešnjev top nije ulazio u povijest kada je uspio onesposobiti protivnika nego kada se razletio i pobio svoje borce. Koliko je čija drvena kreacija bila uspješna u uništenju neprijatelja u omjeru prema nesreći da je pobila svoje proizvođače, nikada nije precizno dokumentirano ali iz upotrebe ovakvog oružja se može mnogo iščitati o društvenim okolnostima tog momenta u tom ratom zahvaćenom prostoru. Prve drvene bombarde su kvalitetno rađene samo u krajevima gdje je bila rasprostranjena kultura upotrebe drveta a manje kovanja željeza. Najprije su se pravile od jednog debla divlje trešnje bušenjem na etape usijanim željezom i nešto malo ojačane obručima od grabovih šiba ili ljeskovih kaiša a poslije željeznim obručima (ukoliko se željeza moglo pronaći i znalo iskovati). Tek nešto kasnije se drveni topovi slažu od duga najkvalitetnijeg srca drveta sa nabijanjem željeznih obruča, slično kao i kod topa slaganog od željeznih duga. Krajevi sa razvijenom kulturom upotrebe drveta kao što je cijeli zapadni i sjeverni prsten Panonske nizine (naglašeno Turopoljsko -Posavski zavičaj ) imali su veliko povjerenje u drvo, kako za gradnju tako i za najdelikatnije proizvode kao što je brestovo ralo za drveni plug, hrastovi palčevi za drvene kotače ili divlja trešnja za top. To što se drveni top manje spominjao u zoni kulture drveta a više upravo tamo gdje te kulture nema, govori samo da su se tamo češće raspali i ušli u narodne priče pobivši svoje proizvođače.
Vremenu drvenih obrambenih utvrda pripada i obrana drvenim topovima. Kao i svi slavenski srodnici, i Turopoljci su imali više drvenih obrambenih utvrda ( Želin -grad, Peršin -grad, te osim nekoliko njih uz Kupu, najpoznatiji je bio drveni Lukavec -grad i to u svoje dvije izvedbe uz selo Lukavec, te je tek 1715. god. srušen i na njegovom mjestu sagrađen novi, u svojoj današnjoj kameno -ciglenoj izvedbi. Za obranu drvenog Lukavec -grada je bio primjeren drveni top a za vrijeme ciglenog Lukavec -grada je učinjena kompletna nova postava, kako simbola (Grb primljen1737, ugrađen 1753, Kapela Sv. Lucije, barokna lukovica, sat na tornju, itd.) tako i postav tehnološki suvremenog željeznog oružja, uključujući i željezni top („Turopoljski šćuk“).
Divlja trešnja je najčešće spominjana kao odgovarajuća za pravljenje bombarde od šupljog debla. Za razliku od uobičajenog mišljenja, da je svaki top pa i drveni, najdeblji na svom dijelu gdje mu se unutar događa eksplozija, svaki top sa nabijenim obručima je najdeblji na vrhu cijevi pa sve tanji prema nazad jer bi u suprotnom pri eksploziji, uslijed trzaja unazad, odmah pri prvoj eksploziji, spali svi obruči.
Mada nisu bili teški kao željezne bombarde, ni drveni topovi nisu bili baš lagani, ali po mekom, blatnom terenu su trojica skoro trčeći mogli vući karusel a četvorica jačih banderijalaca su uz pomoć lanaca i štapova za njima mogli nositi bombardu.
Naboj baruta se činio kroz cijev u olovni uložak kao unutrašnju oblogu drveta. Kao zadnje se ubacivao projektil koji je bio kamena kugla što bliža promjeru cijevi ili sačma, u stvari probrani riječni kremeni šljunak. U prvo vrijeme se bombardu pripaljivalo usijanom iglom koju je jedan borac izvadivši iz vatre brzo ubadao u vodilicu sa zadnje strane bombarde a drugi opaljivao zabivši brzo, u jednoj sekundi još vrlo usijanu iglu, drvenim maljem u barutni naboj. Kasnije su se razvijale razne vještine pripaljivanja fitiljem, sa boka bombarde. Meta je uglavnom bila statična, to jest utvrda, pa nije bio presudan točan moment ispaljivanja. Prelazak na fitilj je bio nužan radi opasnosti od rasprskavanja cijevi i zaglušivanja boraca od snage zvuka, pa ga se moglo pripaliti i pobjeći u zaklon prije same eksplozije.
Odluka za odlijevanje brončanih te kasnije željeznih bombardi je samo djelomično bio uvjetovan tehnološkim saznanjima nekih ratnički raspoloženih naroda a djelomično je odluka za takav skupi i dugački tehnološki postupak bila uvjetovana sigurnošću da se zajednica može dovoljno dugo neometano pripremati za planirano ratovanje. S toga je nužda za proizvodnju na brzinu održala tradiciju drvenih topova od 13. st. sve do u 20. st. jer je poznato da su ih čak pravili partizani seljaci u Drugom svjetskom ratu.
REKONSTRUKCIJA TUROPOLJSKOG DRVENOG TOPA OVE 2009. GOD.
Nekadašnje pravljenje drvenog topa možemo bar donekle pojmiti samo ako ga pokušamo i sami napraviti. Ja sam se upustio u pravljenje drvenog (trešnjevog) topa radi kreativne znatiželje, kao prilog njegovanju starije turopoljske povijesti te kao maskotu budućoj „Krčmi Turopoljski top „ koju ću oformiti unutar Kaštela Lukavec -grad, a pod pokroviteljstvom Plemenite Opčine Turopoljske. Nakon dugog proučavanja povijesnih podataka i usmene predaje, nabavke originalnih drvenih kotača i debla divlje trešnje, krenuo sam praviti hrastov karusel i trešnjevu bombardu, početkom ožujka ove 2009. godine i bio je gotov za 45 dana uz mnogo peripetija i dogodovština.
Odlučio sam se za deblji top, od srca divlje trešnje 48 -50. cm. promjera ( od debla koje je bilo 70 -80. cm. sa korom i bjelikom). Dakle napravio sam verziju od jednog debla, sa nabijanjem nekoliko nužnih sigurnosnih željeznih obruča. Namijenjen je za zastrašivanje konja zvukom te široko sačmarenje kremenim šljunkom po neprijateljskoj živoj i pomičnoj sili. S toga je moment ispaljivanja morao biti precizno kontroliran pa je pala odluka da primijenim paljenje usijanom iglom. Top je lako nanijeti na drveni karusel, širokih drvenih kotača za timsko ručno voženje po mekom, blatnom terenu.
Dakle napravio sam repliku srednjevjekovnog topa koji je prvenstveno namijenjen za samoobranu. Unutar trešnjeve cijevi unutrašnjeg promjera 140 mm. ugradio sam pomičnu patronu velike izdržljivosti, unutrašnjeg promjera 115. mm. kao zamjena za olovnu oblogu cijevi, a radi visoke sigurnosti po rukovatelje topom pri ispaljivanju, jer banderijalci nemaju međuvrijeme za pobjeći u zaklon jer se ispaljuje iglom usijanom u vatri i drvenim maljem.
Postoji mnogo detalja koje treba učiniti da se današnja izvedba drvenog topa doživi srednjovjekovno a da se slobodno vidi da je to replika uz pomoć moderne tehnike. Mada sam profesionalni restaurator priznajem da sam imao mnogo dilema, kako ne podleći izazovu romantike u ushitu ambijenta, gdje sam top pravio, to jest Lukavec -grada, iz kojega vrišti zagubljeni povijesni talog. Mada danas imamo mnogo modernih pomagala ipak sve ovisi o dovitljivosti i kreiranju za koje je nesigurno koliko može biti istovjetno primijenjeno već pri proizvodnji drugog istog takvog srednjovjekovnog topa. Upravo zato i kažem da je svako srednjevjekovno oružje imalo dušu, pa ga ne može za nas proizvoditi nikakva europska niti tajvanska oružarnica. Ja sam ovom topu udahnuo dušu i vidi se to na njemu.
(http://img200.imageshack.us/img200/8425/turopoljskitopcrtezlarg.jpg) (http://img200.imageshack.us/i/turopoljskitopcrtezlarg.jpg/)
Crtež za pravljenje drvenog Turopoljskog topa;
(http://img694.imageshack.us/img694/1224/drvenituropoljskitoplar.jpg) (http://img694.imageshack.us/i/drvenituropoljskitoplar.jpg/)
Drveni Turopoljski top, Izveo RADIVOJE JOVIČIĆ, 2009 ;
KRATKI PREGLED NAJVEĆIH SVJETSKIH TOPOVA - BOMBARDI
U početku svoje upotrebe topovi nisu imali primarno razornu, udarnu ulogu, nego psihološko zastrašivanje protivnika, plašeći ljudstvo i konje. Ali u 14. st. Turci proizvode velike bombarde te već početkom 15. st. postavljaju bombarde od željeznih duga teške do 20 tona a lansiraju nevjerojatno velike kamene kugle do promjera 90 cm. Takvom nedokučivom ratnom tehnikom su opsjedali Carigrad i Rodos. Europa je brzo usvajala ratne novotarije, gdje je prednjačila sjeverna Italija. U Europi su poznate i gotovo legendarne bombarde: Margarite „Bijesna Megi“ (Mad Maggy) teška 16 tona u Ghentu. Uz veličinu kugle koja je kod velikih bombardi sezala do 60 cm, količinu barutnog punjenja (do 7 kg.), važna odlika je bila i koliko teglećih volova ili konja treba da se ju vuče po zemlji (najčešće su bile bez karusela), pa se kaže da je Niimberšku „Krimhildu“ prevozilo 12 konja a rame 16 konja.
Kod nas, u Kraljevini Slavoniji je bio povijesno najslavniji veliki top nesretnog vojskovođe Ivana Kocijana, ujedno i najtragičniji top jer su ga kod Đakova u slavonskim močvarama, zaglavljenog u blatu, zarobili Turci te su vukući ga sa sobom kao nekakvu kršćansku zlu kob „Kocijanericu“ ulijevali strah u kosti tokom 16. st. pri opsjedanju kršćanskih utvrda.
„TUROPOLJSKI ŠĆUK“ (nišanski falcon)
Falcon ( u prijevodu: ptica sokol ili kobac) je za poimanje topa, neuobičajeno elegantan, tanak i dugačak top na visokim kotačima sa vrlo dugačkom cijevi. To je odgovaralo pri obrani iz kaštela sa debelim zidovima, za pucanje kroz nišanske šliceve, dakle upravo namijenjen za ciglanu izvedbu Lukavec -grada.
Također, kada je montiran na svoj vrlo visoki karusel za voženje po turopoljskim mlakama (kotači su promjera 110 cm.), teže se moglo dogoditi da zaglavi u blatu do osovina ( po lošem iskustvu teške „Kocijanerice“ sa početka 16. st.). Stoga je imao u Europi takvo ime: falcon koje svojom lepršavošću asocira na agresivnu pticu. Svaka neuobičajena ratna tehnika je dobivala neko svoje lokalno ime koje je doprinosilo divljenju dostignuću (vidljivo po europskim sačuvanim nazivima iz Genta i Nurnberga. Turopoljci su odabrali za svoj falcon ime „Turopoljski šćuk“ (pisac A. Šenoa ga zove „Štuk“ zbog svojeg pisanja na štokavštini umjesto na domaćoj kajkavštini ). Turopolje je zavičaj jake ribarske kulture pa je radi doživljaja štuke kao ribe: tanke, dugačke, brze, dominantne i agresivne, prepoznalo u obliku topa -falcona upravo štuku ali pošto je top doživljen kao simbol muževnosti, onda je šćuk muško od ribe. Postoji i alternativno mišljenje da je Šćuk u stvari sokol štekavac, kajkavski: šćekavec .
Autor: shaka zulu - Veljača 19, 2010, 02:31:30 prijepodne
U postavu Muzeja Turopolja u Velikoj Gorici, kao muzejski eksponat, je originalna cijev „Turopoljskog topa“ (nišanski falcon). Donesena je iz Kaštela Lukavec -grada (u to vrijeme ne čuvanog i sasvim zapuštenog). Detaljnijim proučavanjem topovske cijevi se može dosta iščitati: o vremenu njegove izvedbe, načinu pripasivanja na lafet, načinu upotrebe, dostignućima ratne tehnologije u to vrijeme, o zanatskoj vještini ljevača, te neke etnološke odlike zavičaja prenesene na oružje.
Emilij Laszowski nam donosi na dva -tri mjesta podatke: prvi iščitan iz nagodbe o primopredaji zapuštenog Lukavec -grada u prethodnoj drvenoj izvedbi, između Nikole Zrinskog ml. i Turopoljaca, 1553. u kojem stoji da svojim izlaskom Zrinski ostavlja u Kaštelu svu opremu, topove i naoružanje. Tu je i popis inventara 1715. god., što se sve našlo od oružja pred rušenje drvenog stanja, sa ciljem gradnje Kameno -ciglenog Lukavec -grada. Budući da je pobrojeno 12 šakaluša (teške puške) a onda izdvojeno spominje „komad velike puške“ i mužar te tanad, onda se pitam, je li velika puška u stvari ovaj elegantni falkon. također kao treću okolnost Laszowski spominje da pri svojoj posjeti (1910), u zapuštenom Gradu u recentnoj ciglenoj izvedbi zatiče samo jedan tanki a dugački, željezni top prislonjen uz zid, a bez lafeta. Teško je reći da se stalno govori o istom topu ali zato mi možemo danas usporedbom doći do određenih zaključaka.
Kako se top mogao održati u Lukavcu tolika stoljeća a da nije odvučen na mnoge bojne i tamo se izgubio, zaglavio u blatu ili raspuknuo nestručnom upotrebom? Opravdanje bi moglo biti u jakoj standardizaciji koju je uređeno Carstvo od 16. st. provodilo u proizvodnji oružja. Vojna hijerarhija nije trpjela da nešto strši van gabarita. Tako su određivana do u detalj sva rukovanja oružjem i opremom, a u uravnati postroj nije se uklapala nikakva folklorna individualnost. Ili možda naš „Šćuk“ ipak nije od tako davnih godina izvirivao iz Lukavec -grada, na sreću ne dočekavši neprijatelja nego se samo povremeno oglašavao kao obavijest da se dogodila neka nagodba među Turopoljcima ili je neka statusna stvar zgotovljena.
Činjenica jest da je Lukavec -grad bio opsjedan u vrijeme svojega drvenog stanja, ali nemamo podatak da li se branio metalnim „šćukom“ ali svakako znademo da nikada nije osvojen od Turaka. Upotreba drvenog topa svakako ulazi u onaj folklorni dio povijesti jednako kao i narodne priče. Nemaju čvrste podatke ali su uvijek blizu istine. Netočna je na primjer narodna priča da su top „zaboravili“ ponijeti Turci kada su ih najurili Turopoljci, mada je takvih ishodišta bitki bilo a i vidljivo je na Šćuku da ima utisnutu puncu, znak križa iza kojeg je krug. Netočna je i prekosavska narodna priča Zagrebačkog Prigorja o Turskom caru koji je sjedio u Lukavcu. Očito se usmenom predajom, priča postepeno prenijela na sam Kaštel, sa čestog boravka Turskih pljačkaša u blizini. Odmarali su i napajali konje iza šume Lukavečkog čreta uz potok, ispod sela Kostanjevca kojeg su prethodno spalili, uz starihrast, naknadno po njima nazvan „Turski hrast“. Uzgred spominjem da sam ovih godina baš to staro osušeno deblo sačuvao donijevši ga u Etno-selo Kravaščicu te ovih dana za stalno izložio pred Lukavec -gradom. Tako će najstariji Turopoljski hrast, još dugo svjedočiti tegobnu prošlost Turopolja, kao eksponat, spomenik prirode i kulture RH.
Ovdje predmetni željezni Turopoljski top je mogao biti kao najstarije, proizveden sredinom 16. st. pa ako je doista tako onda je proizvođač bio vrlo suvremen i adekvatan europskoj ratnoj tehnologiji. Doista je iz starijeg perioda proizvodnje falcona, jer ima odozada alku u etnološki dekorativnom osmerokutu umjesto kasnijih izvedbi, kada se počelo glineni (ili drveni) model za lijevanje praviti tokarsko -grnčarskim rotiranjem, pa se zatiljak počelo praviti kao završna ukrasna kugla sa ukrasnim profilom između kugle i topovskog zatiljka.
(http://img52.imageshack.us/img52/4319/scukumuzejuturopoljalar.jpg) (http://img52.imageshack.us/i/scukumuzejuturopoljalar.jpg/)
Cijev Turopoljskog topa „Šćuka“ u Muzeju Turopolja
(http://img200.imageshack.us/img200/3844/cijevscukalarge22f5a84.jpg) (http://img200.imageshack.us/i/cijevscukalarge22f5a84.jpg/)
Snimak cijevi, Radivoje Jovičić i Željko pl . Stanilović
Uspoređivanjem sa drugim falconima u muzejima u okruženju vidimo određene sličnosti i razlike, a koje upućuju da je naš „Turopoljski šćuk“ vjerojatno proizveden kod domaćih majstora, možda u Zrinskoj oružarnici u Čabru ili Gvozdanskom, sredinom 16. st.
Njegov prethodno spomenuti osmerokut zatiljka je ostao kao dekorativni detalj koji simbolizira 100 -200 godina starije vrijeme kada se bombarda slagala od duga i stiskala obručima. Osmerokut simbolizira osam drvenih duga. U nešto novijih falcona proizvođači su se odrekli ove ovisnosti o tradiciji. Možda upravo taj detalj upućuje na domaći proizvod a tim emocionalnim pristupom, majstor pomaže pamćenju drvenih topova slično kao što je to činila usmena predaja sa gore spomenutom narodnom pričom.
To su oni detalji pojedinačne, manufakturne proizvodnje koji su neusporedivo vredniji od prethodno spominjanih industrijaliziranih proizvoda, gdje se uopćene replike kupuju na tržištu gotovih proizvoda za uveseljavanje nepoznatih kupaca.
REKONSTRUKCIJA „TUROPOLJSKOG ŠĆUKA“ 2009 -2010. GODINE
Radi nekorektnosti Velikogoričke vlasti i slabe POT -ove podrške mojim projektima u uvjeravanju takve vlasti, morati ću već započetu rekonstrukciju nišanskog falcona („Turopoljskog šćuka“) odgoditi na kraće vrijeme, dok se ti odnosi (poremećeni nakon Lokalnih izbora 2009.), ne dovedu u realne okvire. Do tada će već učinjena investicija u skupu željeznu cijev i drveno -okovani lafet morati odležati, sa pitanjem hoće li se uopće produžiti, ili će naivno uložena sredstva biti bačena.
(http://img714.imageshack.us/img714/1441/losturopoljskitoplarge2.jpg) (http://img714.imageshack.us/i/losturopoljskitoplarge2.jpg/)
Josip pl. Ceković sa lošom i ponižavajućom izvedbom „Turopoljski šćuk“ kakav bi trebao predstavljati Turopoljskog topa koju se već nekoliko godina koristi Turopolje pri javnim manifestacijama. a to šteti ugledu POT -a u javnim manifestacijama ;
(http://img52.imageshack.us/img52/4508/turopoljskiscuklarge22f.jpg) (http://img52.imageshack.us/i/turopoljskiscuklarge22f.jpg/)
Crtež za rekonstrukciju : Radivoje Jovičić , 2009.
U Turopolju treba što prije sazreti svijest o zaostajanju turopoljskog njegovanja svojih povijesno potvrđenih ideala časti i srednjevjekovnog viteštva. To zaostajanje je vidljivo u usporedbi sa drugim gradovima u Zagrebačkoj županiji i u širem prstenu Središnje Hrvatske, koje ja, Radivoje Jovičić, dobro znadem, mada sam u Turopolju aktivni promicatelj a tamo jedino aktivni promatrač. Vidljivo je to zaostajanje po aktivitetu i opremljenosti društava koja djeluju u spomenutim oblastima tradicijsko -kulturne aktivnosti.
Ovaj tekst je dio mojega opširnog proučavanja Turopoljske tradicije i povijesne ratne tehnike, sjedeći u Lukavec -gradu od jeseni 2008. do ljeta 2009. te ga selektiram i poklanjam POT -u u skraćenom obliku (smanjio količinu nezadovoljstva), a institucijama u oblasti tradicijske kulture dajem na uvid.
Lukavec -grad , 2009. god.
Autor: Radivoje Jovičić , viši konzervator –restaurator ; ,
20. travnja 2009.
http://www.etnoselo.org/index.php?/esp/Citajte-nase-tekstove/In-situ/Povijesno-oruzje-Banderija-Plemenite-Opcine-Turopoljske (http://www.etnoselo.org/index.php?/esp/Citajte-nase-tekstove/In-situ/Povijesno-oruzje-Banderija-Plemenite-Opcine-Turopoljske)
Čovek se počme pitati povem;
Kulko je ludi živelo v Turopolu za "turske dobe"?
Kulko je bilo ludi v posade Staroga grada Lukovca,drvenoga/zidanoga?
Da su ga delali tera mu je bila zadača?Kulko je posada po tem planu morala držati utvrdu?Kakovo mu je bilo naoružanje?
Kulko je moglo biti maksimalno napadačev gledeč čret i opkope?
Zakaj su ga napravili baš pri Lukovcu?Tere su to strateško-fortifikacijske prednosti ove lokacije?
Kakova je bila prometna infrastruktura u tu dobu?
Jesu denešni važni pravci bili i onda važni il su prioriteti drugač zgledali?
Do kud je sezala šuma?
Kak su onda zgledali puti? (Do je v vojske bil na NTT/BSTu il topu zna kaj znači breg il loš put za posadu pri transportu.Na filme čare višetonske katapulte kak po A11,malo kaj sami nejdu.. ;) )
Jesu Turopolci imali obavezu osim davati vojnike dati i tešku tehniku?Jesu imali kaj od napadačke tehnike buduči da su po vokacije bili okrenuti samo/obrane?
Autor: Bilaj - Veljača 19, 2010, 10:00:23 prijepodne
Zakaj ovak nekaj ni pri nami?Kaj su Turci zanavek pretirani z Turopola?Bil bi red da se sako leto navrneju na opsadu trdoga grada Lukovca...
A koga bi obukao u turke? ::)
Autor: plemenitashica - Veljača 19, 2010, 11:39:21 prijepodne
Zakaj ovak nekaj ni pri nami?Kaj su Turci zanavek pretirani z Turopola?Bil bi red da se sako leto navrneju na opsadu trdoga grada Lukovca...
A koga bi obukao u turke? ::)
Pa mogla bi ja biti glavna sultanova žena (ne znam kak se zove), ali znam da gospodari s ostalima, a nitko ju ne dira. Osim toga, odavno mi je jedan kolega forumaš na prošlom forumu pisal da nije njega /njegovih brežana bilo da bi se zvala Đenana. Iako je meni ljepše ime Kanita.
Jedino bi se morala pobojati u crno, ali nije to sad neka velika prepreka. ;)
Autor: dobola - Veljača 19, 2010, 10:23:38 poslijepodne
(http://img24.imageshack.us/img24/4818/austrougarskavojska.jpg) (http://img24.imageshack.us/i/austrougarskavojska.jpg/)
Viđe mog prađedu pored konja. :D
Autor: plemenitashica - Veljača 19, 2010, 10:57:53 poslijepodne
Ja, Đenana, ovo su ti bili branitelji.
Viđe mog prađedu pored konja.
Tam gdje slika treba biti manja, jer je i smanjena dovoljno jasna i vidljiva, tam ste stavili najveći format, a ovdje gdje vidim buhice niste povećali. Jedva da vidim konja, gdje još da vidim i djeda ili uopće koja je to vojska?
Autor: dobola - Veljača 20, 2010, 08:43:04 prijepodne
Ja, Đenana, ovo su ti bili branitelji.
Viđe mog prađedu pored konja.
Tam gdje slika treba biti manja, jer je i smanjena dovoljno jasna i vidljiva, tam ste stavili najveći format, a ovdje gdje vidim buhice niste povećali. Jedva da vidim konja, gdje još da vidim i djeda ili uopće koja je to vojska?
Nažalost, draga moja Plemenita moj odgovor ti je : "no coment". Naime , gosp. Stjepan mi je poslao privatnu poruku da je dosta zajebancije na ozbiljne teme i da će me isključiti sa foruma ako nastavim pa moram čekati njegovo pojašnjenje kako bi uvidio da li SMIJEM i MOGU i dalje pisati na forumu ili ĆE ME ISKLJUČITI pa ću biti na nekim drugim NEOZBILJNIM forumima. Gosp. Stjepan će to PROCIJENITI. Do tada sam na "stand buy-u". Lepo te pozdravlja bre, još malo pa nestalo.
Autor: shaka zulu - Ožujak 02, 2010, 05:45:50 poslijepodne
Vrsta događaja
Performance
Pomoćna vrsta događaja
Sajam
U Samoboru se na pravom srednjovjekovnom bojištu na livadi Vugrinščak podno starog grada po peti put organizira prikaz Bitke kod Samobora, koja se zbila 1441. godine između vojske kraljice Elizabete i vojske poljskog kralja Vladislava Jagelovića. Bitku su zabilježile Celjska kronika i drugi povijesni izvori a obilježavaju je Samoborski muzej,Turistička zajednica grada Samobora, Vitezovi zelingradski i Udruga “Oživljena povijest“. Na Vugrinščaku bit će postavljen pravi viteški vojni tabor s konjanicima, oklopljenim vitezovima, mačevaocima, streličarima, kuburašima, bojnim spravama, katapultima i utvrda. Nakon bitke Samoborci, veseli što su izbjegli opasnost, priređuju gozbu i veselicu na pravom srednjevjekovnu sajmu. Uz onodobnu glazbu i ples, na sajmu možete kušati srednjevjekovnu kašu (besplatno) te proizvode od kostimiranih krušara, travara, medičara ili kupiti drago kamenje, vitešku opremu, mačeve i sl. srednjevjekovne suvenire. Možete doznati i sudbinu na štandu coprije ili pak kupiti oprost grijeha – indulgenciju po pristupačnim cijenama. Notar će dakako izdavati svjedočanstva da ste bili na bitki, a dobru zabavu nude brojni lakrdijaši, žongleri, pjesnici i alkemičari!
Dvije su se vojske sukobile kod Samobora na Pepelnicu 1441.godine Kako bilježe stare kronike godine 1439. umro je kralj Albrecht Habsburg te se diljem Hrvatske i Ugarske vode borbe za nasljedstvo prijestolja. Uz kraljicu udovu Elizabetu pristali su moćni grofovi Celjski s vojskovođom Ivanom Vitovcem, a vojsku poljskog kralja Vladislava Jagelovića vodi Stjepan Banić Lendavski. Dvije su se vojske sukobile kod Samobora na Pepelnicu 1. ožujka 1441. godine, a žestoka borba završila je Vitovčevom pobjedom koji je zarobio vojskovođu Banića i priskrbio znatan plijen.
Samobor ima bezbroj prelijepih prostora – prirodnih pozornica, a jedan od njih je i livada Vugrinščak podno feudalnog grada Samobora koji je prizorište bitke. U prikazu sudjeluje oko 200 vitezova: Vitezovi zelingradski, Red srebrnog zmaja, Zlatni kalež, Vitezi okrogle mize, Dubovečki streličari, glumci HNK… Vitezovi su obučeni u oklope i verižnjače – replike iz 15.stoljeća.Od bojnih sprava postavljeni su katapulti, baliste, vatrene kugle, kolski tabor, fortifikacije… Tu su mačevaoci, streličari, kuburaši, konjanici, hitra ranarnička služba koja odvozi i spašava živote ranjenih.
Prije podne bubnjari gradom izvikuju proglas Magistrata u kojem se upozorava purgere na dolazeću opasnost te da se sklone pod tvrde zidine Samobor grada dok bitka ne mine. Prije same bitke razgovor suca,notara,cvajbara, patra i varoškog sluge uvodi publiku u događaj. Nakon bitke dolaze konjanici – vojskovođe i pratnja do kraljice te poraženi vojskovođa polaže zastavu i priseže na vjernost Kaštelan objavljuje svima prisutnima da je bitka završila i da su pozvani na gozbu. Iz velikih kotlova kuhane kaše po srednjovjekovnom receptu dijeli se jelo na tanjurima s grbom Samobora.
Sve se odigrava na srednjovjekovnom sajmu sa 100 tinjak sudionika i uz srednjovjekovnu glazbu i ples, te prigodna događanja. Sudionici sajma kostimirani su u odjeću 15. stoljeća, te građansku i seosku odjeću srednjega vijeka. Cilj sajma je uključiti građane i posjetitelje Samobora u djelatnosti i događanja koja su bila karakteristična za razdoblje srednjega vijeka, a koja su mijenjanjem načina života potisnuta u zaborav. Na sajmu će biti majstori i njihovi proizvodi: klobučar, košaraš, krušarice, travar, medičar, coprija, kovač, drveni mačevi, štitovi, srednjovjekovno drago kamenje, prodaja kupinova vina, viteške opreme od kože, drvenih mačeva, pekmeza, aromatičnog bilja,sira…Sudbinu možete doznati od gatare na štandu coprije, slikari će oslikavati prizore bitke, a notar izdavati svjedočanstva da ste bili na bitki. Kod medičara možete kupiti konjeke (crvene – zelene) zaraćenih vojski. Zabavu nude i lakrdijaši i žongleri,pjesnici i alkemičari. Oprost grijeha – indulgenciju nudimo kod duhovnika po pristupačnim cijenama.
Mjseto održavanja: Samobor, livada Vugrinščak
Kada
07.03.2010 u 10 do 18 sati
Cijena
od 0 do 20 kuna
http://www.kaj-ima.hr/dogadaj-zg.php?opcija=show&broj=7802 (http://www.kaj-ima.hr/dogadaj-zg.php?opcija=show&broj=7802)
Na pamet mi je opalo;Da su zajdni put Cipeki cipove tržili?
Autor: shaka zulu - Travanj 11, 2010, 04:36:52 poslijepodne
...
2. Bana je zamolio neki Todor za dozvolu, da smije iz Turske dovesti Vlahe, koji će se naseliti u okolici Jamnice. Ban pristade na to, pa sporazumno s karlovačkim generalom Vukom Frankopanom sastavi vojsku od 4000 ljudi. Pod vodstvom baruna Petra Keglevića provali ta vojska sve do Gvozdanskoga, gdje su nekada knezovi Zrinski imali srebrene rudnike. Tamo dodje s Turcima do boja, u kome Turke stiže poraz, a Bradavica aga bude zarobljen. Od Hrvata se odlikovahu Gašpar Jan-ković i Petar Patačić. Tri satnije hrv. pješaka zaštitfše Vlahe, koji se sa svojom stokom preseliše u okolicu Jamnice.3 Novi ban Drašković sazove u Varaždin za 22. stud. 1640. hrv. sabor, koji ga jednoglasno izabere za »kapetana pokupskih Krajina«.
...
3. Zakmardi je od .kralja Ferdinanda III. donio pismo, da vrhovni tridesetničar iz Ned^lišća mora hrv. zem. blagajniku dati 50-postotnu povišicu tridesetine, koja se ubire u Hrvatskoj. Na račun pak onih 27,000 talira, što ih bečki dvor duguje Hrvatskoj za popravak tvrdje Brkiševine, doznačio je kralj 1000 talira
...
5. U ime besplatnih radnja ima svaki »dim« dati 2 težaka, koji će raditi 10 dana, a 4 »dima« daju potpun podvoz (kočijaša, konje i kola). Neka se g. 1641. poprave tvrdje u Petrinji, Ojurgjevcu i na Kupi. Red ovih radnja označit će ban.
6. Ple-jnići Ivan Vojković i Gašpar Orehovački popišat će topove, lumbarde i municiju u pokupskoj (banskoj) Krajini.
7. Svaki plemićki sudac mora u svome kotaru sve plemiće jednoselce i armaliste popisati i popis dati protonotaru Zniki. Taj će popis služiti banu, kada će ove plemiće u slučaju nužde pozvati, da dodju na Kupu.
8. Grad Ptuj u Štajerskoj uredio je skladište meda, pa ondje zaustavlja hrv. trgovce, koji izvoze med: ne pušta ih dalje u Maribor i Graz. uslijed čega mogu ptujski gradijani jeftino doći do meda. Sabor zaključuje, da se grad Ptuj u ime hrv. države pismeno pozove, neka od hrv. trgovaca kupi med bez njihove štete, odnosno neka trgovce pusti dalje poći, ako to žele.
9. U novije doba uvaža se iz Štajerske u Hrvatsku vino. To je na štetu domaćeg vinogradarstva, jer se uslijed toga teže prodaje hrv. vino. Zato sabor zabranjuje uvoz -štajerskog vina. Podban Berislavić mora pasku voditi na cestama- od Brezica i Mokrica, dok će Juraj Vragović paziti na dravske prijevoze kod Ormuža i Savračja (Savreč). Vino, koje će uhvatiti, moraju zaplijeniti i prodati; od utrška pripadaju 2 trećine Hrvatskoj, a 1 trećina Beri-slaviću odnosno Vr ago viču. Propustiti se može samo vino, što ga Hrvati voze iz svojih vinograda kod Savračja u Štajerskoj. Oni hrv. velikaši, koji imaju svoje posjede i u Štajerskoj, ne mogu u Hrvatsku dovesti vino za prodaju, već jedino za svoj stol i za dar prijateljima.
...
Radi smrti bana Sig. Erdeda nije se g. 1639. sastao hrv. sabor; nije se dakle-za g. 1639. odredio ni porez, koji bi trebalo ubrati god. 1640. Uslijed toga porasli su dugovi hrv. države. Samim haramijama dugovala, je Hrvatska do konca g. 1640. plaću za 28 mjeseci! Haramijie1 uvi-dješe nepriliku svoje domovine; zato se u korist Hrvatske odrekoše plaće za 8 mjeseci, a. u korist grofa Jurja Erdeda za 1 mjesec. Sabor je 22;,-,stud. 1640, odlučio, da svakako u red dovede hrv. drž. financije. Zato je zaključio, da svaki »dim« mora u god. 1641. uplatiti 12 ug. for., i to na Svijećnicu 6 for. u ime poreza za g. 1639., a na Gjurgjevo 6 for. kao porez za g. 1640. Trgovišta Videa, i Pet-rijaneć kod Varaždina platit čfe samo polovicu poreza, jer su neidiavno nastradala od požara. Zakmardi rijeka se pobrine, da Hrvatska dobije svoju polovicu od prihoda hrv. tri-desetnica. Isto tako neka se sada u korist Hrvatske prodade ono proso, što se od 6. pros. 1636. čuva u Zagrebu. Kod! mjerenja toga prosa zastu-pat će hrv. državu Ivan Ručić. Kao zem. blagajnik može Zakmardi jedan dio plaće haramijama isplatiti suknom mjesto novcem. Pri tom se po-lučuje trgovački dobitak, koji pripada blagajniku. No Zakmardi je na. saboru izjavio, da četvrtinu toga dobitka daje u korist Hrvatske.5 Kakva je nesigurnost' tada vladala u Hrvatskoj, najbolje pokazuje ovaj dogadjaj: Početkom g. 1641. bijaše tolika zima, da se kod Siska smrzla rijeka Kupa. Ovu prigodu upotrijebiše Turci iz Kostajnice u tu svrhu, da zapale i porobe trgovište Sisak. Po noći dopriješe Turci do nekoga tornja, koji je pripadao bivšoj cnkvi bi. djevice Marije. Tamo Je inače stajala sisačka straža, ali je ovajput nije bilo, valjda radi jake zime. U potpunoj tišini spuste se Turci sa brežuljka k rijeci Kupi, te bez ikakove zapreke prijedju po ledu na lijevu obalu. Turke je vodio Marčec koji bijaše rodjen Siščanin, ali je nekada bio zarobljen, te se poturčio. Zapalivši neke kuće, podigoše Turci silnu viku, da što većina zaplaše Siščane. U prvom času uhvatiše Turci nekoliko žena, koje s djecom izadjoše iz zapaljenih kuća. Neki Turci razbiše vrata župne crkve, gdje su ukrali kaleže, te crkveno odijelo i posudje, a djelomice oštetiše i glavni oltar. Oko crkve bijaše groblje. Onamo je iz župnoga dvora pucao sisački župnik Ivan Filipašić, ali ga Turci raniše. Kako ie tvrdja bila 2 kilometra udaljena od trgovišta, nijesu Siščani mogli čekati na pomoć od tamošnje posade. Zato se sami saberu i udare na Turke, koji onda pobjegoše preko Kupe."
...
Hrv. sabor, što ga je za 27. kol. 1641. u Zagreb sazvao ban Draško-vić, trajao je 2 dana, a stvorio je ove zaključke:...
4. Za g. 1641. ima se na Svijećnicu g. 1642. platiti porez od 8 ug. for.
5. Da se nastave započete gradnje zgrada u pokupskoj Krajini, zaključuje sabor na izvještaj bana Draškovića, da svaki »dim« ima dati još 1 težaka, a 8 »dimova« dat će 1 kola. Naredne nak g. 1642. vrijedi običajna dužnost kmetova u pogledu podavanja besplatnih radnja.
6. Prema zaključku hrv. sabora odi g. 1638. doznačuju se za popravak karlov. tvrdje kmetovi svih imanja, što ih južno od Kupe posjeduju knezovi Zrinski, Frankopani i drugi plemići
...
10. Kamenita mjera za mjerenje žita postavit će se na ogled u Zagrebu, Varaždinu i u Križevcima.
...
Još 19. veljače 1640. umro je turski sultan Murat IV., koga je naslijedio njegov brat Ibrahim. Ferdinand se požurio, da s Turskom obnovi mir. Zato 20. pros. 1640. podje carev poslanik Andrija Izdenci u Carigrad, da novomu sultanu čestita i predade običajne darove. Veliki vezir Kara Mustafa zatraži od Ferdinanda 200.000 for., kojih mu car nije mogao dati. Pregovori trajahu godinu dana. Tekar 9. ožujka 1642. sklopiše punomoćnici ugovor, kojim se mir produljuje na 20 godina. Ferdinand je brzo iza toga potvrdio taj ugovor. Ali veliki vezir ne htjede potpisati ugovor, već počne opet zahtijevati 200.000 for. i neke promjene. To je zabrinulo cara Ferdinanda tim više, što je u to doba veoma loše stajala i njegova stvar u Njemačkoj.
...
Naputak za nuncije izradit će ban Drašković, biskup Benko Vinković, sva 4 nuncija, kanonici: Martin Bogdan, Franjo' Jančijević i Nikola Dijanešević, plemići: Petar Pervan, Krsto Balagović, Juraj Vragović i Pavao Lacko-vić, te o. Martin Borković, vikar pavlinskog samostana u Lepoglavi.8
Isti je hrv. sabor stvorio ove zaključke:
1. Za g. 1642. ima svaki »dim« na Tri kralja g. 1643. u ime poreza platiti 8 ug. for.
2. Iza banova izvještaja o stanju Krajine na Kupi odredjuje se, da 35 vojnika ima stra-žariti kod mjesta: Grahovac, Šišinec, Stara Brkiševina i kod crkve sv. Trojstvo blizu tvrdje Pokupsko.
3. Pošto i ban Drašković ide na sabor u Požun, povjerava se čuvanje banske Krajine na Kupi pješačkim potka-petanima. Na njihov poziv moraju u slučaju potrebe onamo poći i turopoljski plemići.
4. Nasip uz Savu treba uzdržavati, da ne bude okolica stradala od poplave, kao prošlih godina. Tko tu ne izvrši svoju dužnost, platit će globu od 25 for.
5. Kad izadje voda iz Drave, onda je čitav kraj od Križovljana do Savračja odijeljen od Hrvatske i pripojen Štajerskoj. Da se to zlo ukloni, izvesti će pravodobno Juraj pl. Vragović potrebne radnje, u koju svrhu mu sabor doznačuje kmetova (kotara Jurja Šafarića.
6. Odsada ne smiju med u Hrvatskoj sakupljati strani trgovci niti domaći seljaci.
7. Mladi knez Nikola Zrinski obnavlja svoju tvrdju u Čakovcu. Pošto će ova tvrdja služiti za spas i obranu Hrvatske, doznačuje sabor za njenu gradnju pripomoć od 500 ug. for.
8. Isusovci u Varaždinu grade svoju crkvu. Sabor odredjuje, da kmetovi kotara Ivana Puškadije moraju 10 dana privažati gradju (kamen, drvo, opeke i vapno) za ovu crkvu.
9. Odsada će vagan za mjerenje žita sadržavati 20 pinta.* Meso se ima vagati na funte, koji važu 36 lota. Za mjerenje vina još ne postoji jedinstvena mjera, jer je drukčije vedro u Zagrebu, nego li u Varaždinu i u Križevcima. U cijelom Zagorju vrijedi krapinska mjera za vino.9
Hrvati su gotovo neprekidno vodili s Turcima t. zv. mali rat, u kome se pojedinci odlikovahu junaštvom ili spretnošću. Tako se Turci na jesen g. 1641. spremahu, da će udariti na banovo imanje Rečicu kod Karlovca. Kad je Drašković doznao za njihovu namjeru, odluči on, da će Turke preteći. U tu svrhu dodje ban sa 6 satnija pješaka i sa 4 satnije konjanika 19. studenoga u tvrdju Sredidko na Kupi. Uz bana bijaše njegov zet Vuk Erdedi, sin istoimenog junaka, zatim podban Gašpar Oreho-vački, iskusni junak Ivan Vojković i kanonik Juraj Ratkaj, koji je prvi-put pošao u boj. Iz Sredičkoga podje ban s vojskom 20. studenoga u Slatko polje na potoku Trepči, gdje bijaše turski tabor. Turci se uplaše, te uzmaknu do Kladuše. Ban ih je slijedio i pod Kladušom potukao. Uz bana se u tome boju odlikovahu: podban Orehovački, Petar Patačić, Juraj Gregurovečki i Sigismund Mrnjavčić.10 Iste g. 1641. odlikovao se petrinjski zapovjednik Mirko grof Erdedi. On je naime po noći sa svojom četom dopro do Kostajnice, koja se tada još nalazila samo na noj (bosanskoj) obali rijeke Une. Usred trgovišta bijaše tamnica, gdje stenjahu zarobljeni Hrvati, Medju zarobljenicima bio je i glasoviti junak Leginić, koji je u okovima čamio više godina, jer su Turci za nj tražili preveliku otkupninu, kakve nijesu mogli sabrati rodjaci njegovi. Leginić Je Erdedu poslao odi voska otisak ključanice, po kojem je Erdedi dao načiniti ključ, te su njegovi ljudi sretno izbavili zarobljene Hrvate.11
...
Rakoci se obvezuje, da će poći u rat na Ferdinanda, ako mu to dozvoli Turska. Naprotiv franc. kralj Ljudevit XIII. i švedska kraljica Kristina obećavaju, da će Rakocija, njer govu ženu, djecu i posjede, kao što i sve njegove pristaše protiv svakoga braniti. Aiko Rakoci bude istjeran iz Erdelja, dobivat će godišnju odštetu od 40.000 talira. Francuska i Švedska dat će Rakociju u pomoć 3000 pješaka, za ratne pak troškove u 1. godini 200.000, a u 2. godini 150.000 talira. Primirje i mir s Ferdinandom sklopit će samo u sporazumu s Rakocijem.15
...
Besplatne radnje hrv. kmetova doznačuju se i g. 1643. za popravak tvrdja na Kupi. Samo kmetovi kotara Ivana Puškadije u varažd. županiji vozit će gradju za crkvu, koju su u Varaždinu počeli graditi Isusovci,*
6. Sve oblasti u Hrvatskoj imaju strogo paziti na to, da se na njihovom teritoriju upotrebljavaju odredjene mjere za vino, žito i meso. Oblasti neka u to upute svoje »šacmeštre« ili procjenitelje.
7. Iz Hrvatske ne smije se med izvoziti prije 25. studenoga svake godine. Do toga dana obići će banovi povjerenici grad Ptuj i druga mjesta, kamo se med iz Hrvatske izvaža, te će s tamošnjim trgovcima ugovoriti cijenu, uz koju će kupovati med. Tko pokuša izvesti med prije Katarinja, smatrat će se kriomčarom, te će izgubiti robu.
8. Ponavljaju ce prijašnji članci o popravku cesta i mostova, te kazne za posjednike,, koji ne bi htjeli vršiti ove poslove.
9. Velikaši! i plemići ne smiju na svojim imanjima ino-zemce hvatati i u zatvoru držati, jer se time »krše prava dobroga susjedstva«
...
O prilikama na banskoj (pokupskoj) Krajini šalje ban Drašković 27. veljače 1643. iz Klenovnika kralju Ferdinandu ovaj izvještaj: Hrvatska uzdržaje tamo 400 vojnika (haramija).
Ovo nije dosta za obranu 12 njeni, ili vg. milja duge granice od Karlovca do Ivanića. Zato je ondje kr. komora uzdržavala još 200 pješaka i 300 konjanika, koji čine »bansku vojsku«. Kr. povjerenici obećaše ovim vojnicima, da će od kralja dobivati svake godine plaću za 6 mjeseci. Ali već 3 godine nije kralj platio ništa. Zato su neki vojnici zatražili i dobili otpust, a neki (osobito pješaci) samovoljno odoše, napustiv svoje straže i postaje. Time su tvrdjice na Kupi došle u opasnost, jer Turci »i u to vrijeme mira« neprestano reže na Krajinu, kamo često provaljuju, te odvode ljude i stoku. Ja svim silama nastojim, da se banski vojnici ne razidju. Jedne zaustavljam strahom, druge nadom, da će naskoro dobiti plaću, a trećima sami plaćam iz svoje kese. Znadem, da vaše veličanstvo ima puno troškova u to ratno doba. Ipak molim, da se pošalje plaća, koju zaslužiše banski vojnici.1
...
Medjutim je u to doba erdeljski knez Juraj Rakoci dobio od Turske dozvolu, da ratuje s Ferdinandom. Rakoci je sultanu obećao godišnji danak od 40.000 talira, ako mu pomogne osvojiti cijelu sjev. Ugarsku. Osvoji li pak Rakoci samo onih 13 ug. županija, što ih je nekada držao Betlen, tada će sultanu plaćati godimice 20.000 talira. Rakoci je 2. veljače 1644. pošao u rat. Kaiko je Ferdinand bio u madžarskom plemstvu i gradjanstvu omražen, pristade odmah uz Rakocija 7 istočnih županija. Tečajem mjeseca ožujka g. 1644. dodju pod njegovu vlast gradovi: Košiće, Prešov, Levooa, Bardjejov, Kežmarek, Tokaj i Satmar.13
Ferdinandu III. bijaše u tome času mnogo stalo do toga, da mu barem Hrvati ostanu vjerni. Zato je 10. pros. 1643. potpisao odredbu, kojom proglašuje, da se privilegija, što ih 5. Mst. 1630. dobiše Vlasi na Krajini, ne odnose na krajišnike Hrvate i Predavce, te na »privatne Vlahe«, koji stanuju na posjedima hrv. vlastele. Podjedno kralj nalaže generalu Schwarzenbergu, da spomenute Hrvate, Predavce i privatne Vlahe odijeli od krajiških Vlaha, pa da ih kao kmetove predade hrv. vlasteli.19 O toj kraljevoj odluci izvijestiše hrv. odaslanici Nikola Dijanešević i Juraj Vernić na hrv. saboru, koji se 4. travnja 1644. sastao u Varaždinu.
Sabor je stvorio ove zaključke:
1. Mjesto umrlog protonotara Gabrijela Ćrnkovečkoga bira se jednoglasno Ivan Zakmardi. Bilježnikom križ. i zagr. županije postade Mijo Jančec. Pošto se zahvališe na svojim službama križ. ppdžupan Juraj Vragović i zagr. podžupan Petar Pervan, izabrani su njihovim nasljednicima Ladislav Orehovački i Matija Stanko. Zakmardi, Jančec i Stanko položiše odmah na saboru propisane prisege i nastupiše svoje službe. Orehovački nije bio prisutan. Zato mu sabor nalaže, da ima priseći kod zajedničkoga sudbenoga stola križ. i zagr. županije. Ne bude li htio primiti službu podžupana, mora platiti globu od 100 ug. for. U tome slučaju ima ga naslijediti Juraj Orehovački. Za nove plemićke suce izabrani su: Oabrijel Jelačić, Franjo Majcen, Petar Kopšić. 1 Juraj Mindsenti.
2. Dora pl. Vragović, udovica protonotara Gabrijela Črakovečkoga, predala je »pečatnik kraljevstva« i brojne spise. Novi protonotar Ivan Zakmardi preuzeo je pečatnik, te je od sabora dobio ovlast, da dovrši diobne parnice, što ih je započeo Črnkovečki.
3. Groi Juraj Erdedi preuzeo je dužnost, da iz Beča što prije dopremi svu municiju, koju je kralj doznačio Hrvatskoj. Sabor mu u zamjenu daje kmetove kotara Jurja Šafarića, koji će g. 1644. i 1645. dati od svakoga »dima« po 2 težaka za čišćenje zamuljene grabe oko Erdedove tvrdje u Varaždinu.
4. Pošto je prazno mjesto krvnika, povjerava sabor gradu Zagrebu, da u smislu članka od 20. srpnja 1628. potraži zgodnu osobu.
5. Ponavljaju se prijašnji zaključci, prema kojima se iz Hrvatske ne smiju vojnici odvoditi niti u Hrvatsku uvoditi bez banove privole.
6. Da se točnije uzmognu ustanoviti prihodi kraljevine Hrvatske, ima Danijel Rauch, vrhovni blagajnik .tridesetnioe u Nedelišću, do Margaretinja (13. srpnja 1644.) pred izabranim povjerenicima položiti račun o 50 postotnoj povišici tridesetine, koja pripada Hrvatskoj,
7. Pošto za isplatu haramija na Kupi treba što više gotova novca, moraju strani trgovci — poimence Gabrijel Cacia, Franjo Furljan i njihovi drugovi — potpuno isplatiti povišicu tridesetine od sve robe, koju su već uvezli i koju će uvesti. Ovi trgovci stanuju u Varaždinu, gdje će gradsko poglavarstvo svim sredstvima pomoći varažd. tridesetničara, da utjera tu povišicu tridesetine.20
...
Autor: shaka zulu - Travanj 11, 2010, 04:37:48 poslijepodne
— Ratno je vijeće 9. travnja o tomu obavijestilo kralja Ferdinanda, koji mu 15. travnja 1644. odgovara, da se iz-lučenje Hrvata, Predavača i privatnih Vlaha ima odgoditi do Miholja.2*
U selima oko Božjakovine buknula je početkom g. 1644. seljačka buna. Oboružani kmetovi udariše na vlastelinski dvorac, što ga je u Božjakovini imala grofica Jelisava Seči, udovica kneza Nikole Zrinskoga,. koji je umro još 23. ožujka 1625. Tom! je prigodom! život svoj izgubio pro-vizor Blaž Nemešnepi, koga su kmetovi ubili. Kmetovi porobiše dvorac, odnijevši sav novac i vrijednije stvari. Dakako da je razgrabljeno takodjer žito, vino, konji, goveda, svinje i gospodarsko orudje. Radi toga obratila se grofica Seči na hrv. sabor, koji je 4. travnja 1644. stvorio zaključak, da podžupan ima povesti sudbeni postupak protiv kmetova. Glavni krivci ove seljačke bune kaznit će se smrću, a drugi će biti osu-djeni na globu. Od uplaćene globe ima jedan dio (kako to propisuje zakon) pripasti tužiteljici i drugoj vlasteli pobunjenih kmetova. Nato su neki kmetovi uhićeni, ali ih je iz zatvora pustio Toma pl. Ivanović, ravnatelj imanja mladoga kneza Nikole Zrinskoga. Zato je grofica Seči ponovno zatražila zaštitu od hrv. sabora, koji se 29. kol. 1644. sastao u Zagrebu. Sabor je odredio, da podžupan mora Ivanovića i sve osumnjičene kmetove pozvati, da osobno dodju na narednu sjednicu sudbenoga stola križ. i zagr. županije, gdje će im se otkrojiti sud i pravda.23
...
Za g. 1644. mora svaki »dim« u ime poreza platiti 8. ug. for., i to prvu polovicu na Svijećnicu, a drugu na Ojur-gievo g. 1645. Ovaj porez i polovicu tridesetine ima zem. blagajnik upotrijebiti za isplatu haramija i preostalog duga M. Kovačića. Haramijama neka se plaća za 6 mjeseci isplati suknom, a ne novcem. Četvrtina tako polučenog dobitka ide u korist Hrvatske, a tri četvrtine pripadaju zem. blagajniku ikao nagrada.
4. Pošto grad Zagreb još nije našao novoga krvnika uz dosadašnju zemaljsku plaću od 80 rajnskih for. na godinu, ovlaštuje ga sabor, da povisi plaću krvniku, koji osim toga dobiva od grada stan i 25 vedara vina.
...
Zagreb je 29. ožujka 1645, zadesila golema nesreća. Oko 10 sati na večer, kada su gradjani bili u prvom snu, buknula je u kući podžupana Ivana pl. Ručica vatra krivnjom pijanoga djaka. Vatra je naskoro zahvatila nedaleku crkvu sv. Marka, koja bijaše pokrivena drvenim daščicama. Silan vjetar brzo je raznio zapaljene daščice po gornjem gradu. Za pol sata bijaše čitav Grič sličan plamenom moru, iz kojega se čuo jauk bijednih gradjana. Tri sata bijesnio je požar na Griču, gdje su izgorjele 2 trećine svih kuća. Osim crkve sv. Marka nastradala je i crkva sv. Katarine, odaikle je spašeno samo crkveno posudje i odijelo. Vatra je uništila isusovački samostan, koji bijaše tek izgradjen. Isusovcima je propala knjižnica, pokućstvo, živež i 600 vedara vina. Isto tako izgor-ješe gimnazija, isusovačko sjemenište (potonji »plemićki konvikt«) i »Kamenita vrata«. Vjetar je prenio požar takodjer na Kaptol, gdje su izgorjele sve kanoničke kurije, te franjevački samostan i crkva. Vatra je zahvatila i biskupski dvor, uz koji je nastradala i stolna crkva. Ni tu nije bilo kraja strahovitom požaru. On je d'opro i u Vlašku ulicu, gdje tada stanovahu kmetovi zagr. biskupa, koji su takodjer nastradali-28
...
Kralj je od hrv. bana Draškovića zatražio, neka Hrvatska u rat protiv Rakocija pošalje najmanje 1000 dobro oboružanih konjanika. Time bi se Hrvatska otkupila od pučkog ustanka, što ga je kralj u Ugarsikoj proglasio »za obranu sv. krune«. Drašković sazove u Varaždin za 4. svibnja 1645. hrv. sabor, koji je otklonio kraljev zahtjev. U pismu, što ga hrv. staleži pišu kralju, obrazlažu taj otklon ovako:
Iz Hrvatske je već za prijašnje kraljeve vojne pohode otišlo mnogo tisuća vojnika. Time je Hrvatska tako iscrpljena, da bi se jedva za veliku plaću našlo još vojnika, Osim toga izvodi kralj takodjer vojsku iz Krajine, koja stoji »skoro gola«. To je velika pogibelj za Hrvatsku i za susjedne pokrajine, jer Turci imaju zgodu, da »običajnom svojom brzinom« provale u ove zemlje. Ništa tu ne koristi uvjeravanje, da će se s Turcima sklopiti mir. Ta i u vrijeme tobožnjeg mira običavaju Turci poduzimati provale u Hrvatsku, dapače i s ovećim brojem vojnika. Uz to ne bi hrv. staleži kraljevu želju mogli ispuniti drukčije, nego da se ka® pučki ustanaik sakupe uz bana svoga, pa da onda pcdju u Ugarsku, ostavivši domovinu praznu i u opasnosti. Sabor moli kralja, neka niti iz Krajine ne bi odvodio brojnije čete, već da glavnu silu ostavi za obranu ovih zemalja. Podjedno sabor očituje, da su hrv. staleži uvijek u slučaju potrebe pripravni, da se za obranu domovine dignu po starom običaju uz bana svoga, ali samo unutar medja Hrvatske."
Isti je hrv. sabor stvorio još ove zaključke:
1. Velikaši, plemići i slobodni kr. gradovi, koji imaju tvrdje i kaštele, neka ih poprave, da u slučaju nužde uzmognu pružiti zaklon sebi i drugim državljanima.
2, Obnavlja se članak, koji je stvoren na hrv. saboru 5. ožujka 1625., te ikoji glasi: Kad na granici počnu pucati topovi, onda moraju odmah susjedni stanovnici svi pojedince ustati i požuriti se onamo, gdje je potrebno, da se neprijatelj suzbije.
3. Osobno dolazi na hrv. sabore malo velikaša, premda oni posjeduju veći dio države. Zato se odsutni velikaši opominju, neka odsada na sabor dolaze u većem broju, ako ne će da budu kažnjeni globom, koju odredjuje primljeni već zaključak.
...
Plemić Juraj Gerečki izba-linao je o. Martina Lausija, podravnatelja isusovačkoga samostana u Zagrebu. Isusovci se pritužiše hrv. saboru radi toga zločina, koji »se nikada nije čuo u ovoj katoličkoj državi«. Pošto je na saboru prisutni Gerečki potvrdio, da je to učinio, udario ga je biskup Martin Bogdan crkvenim prokletstvom javno na saboru. Gerečki je odmah morao ostaviti sabor. Izlazeći iz dvorane, izjavio je:
-»Da sam to prije znao, odrubio bih glavu o. Lausiju«. 11.
...
Turci su porobili Smoljake kod Karlovca, a na granici utvrdiš e Kremen kod Slunja. Aga iz Zrinja dade obnavljati tvrdju Mali Gradac, koja je netkada pripadala zagr. kaptolu. Naprotiv je ogulinski kapetan Gašpar Frankopan razorio bivšu tursku tvrdju Cetin. Pojačane su utvrde grada Karlovca, u_koji se g, 1645. doselilo 300 Nijemaca sa ženama i djecom. U karlovačkoj okolici počeli su Pavlini g. 1645. graditi svoj samostan Svetice. Pošto se Turska g. 1645. zaratila s mletačkom republikom, prijetila je pogibelj, da će Turci preko Hrvatske provaliti u Italiju. Zato je Drašković poduzeo priprave, da Turcima spriječi prolaz kroz Hrvatsku. Turci su s Mlečanima ratovali na otoku Kandiji (Kreti) i u Dalmaciji. Mlečani su g. 1645. u Dalmaciji razorili grad Nin, da ne pane u turske ruke.35
DraSković je kralju 27. veljače 1646. iz Klenovnika javio, da se u Hrvatskoj sabralo 5800 rajnskih ior. za uzdržavanje onih 500 konjanika, koji bijahu odredjeni za obranu Ugarske. Od toga novca ima samo 400 r. u »bečima« i u malim ug. denarima, dok 5.400 r. čine stari groši, kojih 20 ide u 1 rajnski fer., te mletačke škude, od kojih svaka vrijedi po 2 rajnska for. u Hrvatskoj i u Kranjskoj, ali ne u Grazu i u Beču, gdje više nijesu u prometu niti stari groši. Pošto se medjutim.Rakoci pomirio s kraljem., te onih 500 konjanika ne treba za obranu Ugarske, predlaže ban, neka kralj sabranih 5.800 rajnskih for. odredi za isplatu 3 mjesečne plaće banskih vojnika. Tako će taj novac ostati u Hrvatskoj. Ako pak kralj misli drugim načinom isplatiti banske vojnike, onda neka spomenutih 5.800 r. for. ostavi banu Draškoviću kao njegovu plaću za 12 mjeseci.1
...
Pošto će uz podbana u Požun poći takodjer ban, bira sabor grofa Nikolu Erdeda za banskoga namjesnika, da Hrvatska ne pretrpi kakvu štetu.
Erdedi će imati »potpunu bansku vlast za obranu domovine i Krajine toli nad državljanima koli nad banskim i zemaljskim vojnicima u Pokuplju«. Ako domovini zaprijeti kakva pogibelj, može Erdedi poput bana bez posebnog saziva sabora — proglasiti pučki ustanak svih staleža i redova. U tome slučaju moraju se svi odmah dići, ako ne će da ih stigne odredjena kazna.
Ivan Vojković poći će u Štajersku, a Matija Oršić u Kranjsku i Korušku, da odanle pribave barut, olovo i drugu municiju. Za putni trošak dobiva svaki po 50 rajnskih for.
Ove godine moraju kmetovi utvrditi Petrinju i grad Želin, a povrh toga privažati kamen za gradnju opatičkoga samostana u Zagrebu.36
...
Naputak, što ga dobiše hrv. nunciji, sadržaje u glavnom 3 zahtjeva.
1. Hrvati imaju pravo na službe u Krajini :po 11. članku sabora od g. 1608. Ovo im pravo zajamčuje takodjer 4. točka krunidbene zavjernice. Ipak se to pravo ne vrši u slavonskoj Krajini, gdje sami Nijemci iz Štajerske postaju generali u Varaždinu, te kapetani i potkapetani u Koprivnici, Ivaniću i Križevcima, dok su vojvode i zastavnici većinom Vlasi. Prije su plaćeni konjanici u toj Krajini bili sami Hrvati; sada konjanički kapetani oduzimaju Hrvatima ove službe, te ih povjeravaju Vlasima. Kapetani imaju osim plaće još i druge velike dohotke, osobito kapetan u Koprivnici. Zato neka nunciji izrade, da se ove unosne službe povjere i Hrvatima.
2. Odavna su već od plaćanja poreza oprošteni prekokupski kmetovi u kraljevini Hrvatskoj, gdje su Turci pustošili. Od plaćanja poreza oslobadja ih takodjer 10. članak sabora od g. 1600. Medjutim su turska pustošenja prestala u onim1 krajevima, gdje su sadla opet napučena sela. Kmetovi iz sjev. Hrvatske i Slavonije ne mogu sami plaćati haramije i još podavati besplatne radnike za popravak tvrd ja na Krajini. Potreba i pravednost zahtijeva, da iste terete snose i kmetovi iz južne Hrvatske. Pošto oni krajevi još nijesu podijeljeni u porezne jedinice (zvane »dim«), neka svaka kuća u ime poreza plati ipol rajnske for. Nunciji neika izrade, da se ova odredba potvrdi javnim dekretom kraljevine.
...
Još je za Hrvate bila sreća, da su g. 1646. mirovali Turci.
-Od njihovih provala štitila je Hrvatsku u prvom redu banska vojska, koja je brojila 300 konjanika i 200 pješaka. Ova je vojska imala 5 kapetana, cd kojih je svaki dobivao 25 rajnskih for. na mjesec, kako to 27. veljače 1646. ban Ivan Drašković izvješćuje kralju. Ban je u ime svoje plaće i za uzdržavanje svoje pratnje dobivao mjesečno 449 rajnskih for.40
Iz Petrova sela kod Bihaća dodje g. 1639. u Ogulin 18 vlaških obitelji sa 108 diuša. Po kraljevu nalogu morao je ogul. kapetan Gašpar Frankopan ove Vlahe naseliti u Vitunju, gdje su od starine stanovali Petar Pavlaković, te Bartol, Juraj, Stanko i Toma Cindrić sa svojim obiteljima. Da ovi Hrvati ne ostanu bez zemlje, darovao im je Frankopan 18. kol. 1646. svoj posjed Prapuće kod Ogulina.1
...
Važan je 94. zakon, po kojemu kralj mora državni sabor sazivati svake treće godine.
Za uzdržavanje pograničnih tvrdja i posada platit će 10 for. svaka porezna jedinica, koja se u Ugarskoj redovito zove »porta« (vrata).
Kamate na posudjen novac odredjene su sa 6 postotaka."2
U zakone dodjoše i mnogi zahtjevi hrv. nuncija.
Tako 46. članak odredjuje, da se ima na Martinje g. 1647. u Varaždinu sastati povjerenstvo, koje će na Krajini riješiti sva sporna pitanja, naročito o Vlasima. te o nepravdama, što ih krajiški kapetani nanose slob. gradovima Koprivnici i Križevcima, članovima toga povjerenstva imenovani su: knez Niikola Zrinski, kr. personal Tomo Mikulić, podban Oašpar Orehovački, protonotar Ivan Zakmardi i podžupan Ivan Ručić.
Po 51. članku mora kralj što prije hrv. bana imenovati i u čast ga dati uvesti, a podjedno doznačiti plaću za bana i zai bansku vojsku. U tu svrhu odredjuje se polovica prihoda redovite tridesetine; ne bude li to dostajalo, ima kralj namaknuti novac iz drugih svojih dohodaka.
Po 55. članku moraju odsada porez plaćati i besplatne težake za javne radnje podavati takodjer preko-kupski kmetovi u kraljevini Hrvatskoj.
Po 63. članku ne mogu odsada više i kapetan i potkapetan u jednoj te istoj krajiškoj posadi biti stranci, već se ove službe moraju podjednako davati Hrvatima i strancima.
Po 103. članku može ban u Hrvatskoj osim redovitih »velikih i glavnih akta-vainih sudova« držati takodjer »kratke sudove«. Glede vremena tih sudova ima ban tražiti kraljevu privolu.
U 119. članku ističe se, da je nekada Metlika sa svojim kotarom u Kranjskoj pripadala zagr. kaptolu, komu je plaćala i crkvenu desetinu, dok ju nije sebi podložio red njem. vitezova. Kralj odredjuje, da upravu pravde u pogledu crkvene desetine ima u kotaru metličkom vršiti zagr. kaptol.43
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Ivan_Dra%C5%A1kovi%C4%87_II. (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Ivan_Dra%C5%A1kovi%C4%87_II.)
Autor: shaka zulu - Travanj 11, 2010, 10:19:16 poslijepodne
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Stjepan_Tvrtko (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Stjepan_Tvrtko)
-
Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Krvavi sabor u Križevcu
Izvor: Wikizvor
< Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)
47. Krvavi sabor u Križevcu
...
Sigismund je znao, da bi svoje prijestolje mogao najbolje utvrditi, steče li sjajnu pobjedu nad Turcima. On dakle proglasi, da će Turke g. 1396. baciti iz Evrope u Aziju. U to ime pošalje svoje poslanike u zapadnu Evropu, da brojne vitezove nagovore za sudjelovanje u slavnome ratu na Turke. Sigismund nadje velik odziv. Sama mu Francuska pošalje 10.000 momaka, medju tima 1000 vitezova, koje su vodili najodličniji velikaši. Dodjoše i vitezovi iz Engleske, Njemačke, Poljske i t. d. Sam Sigismund sakupi 30.000 banderijalaca i 16.000 erdeljskih pješaka, a najmi 20.000 plaćenika. Iz Hrvatske su. velike čete doveli braća Gorjanski, pa Ivan Mo-rović, Herman Celjski i Stjepan Lacković. Kada se toj vojsci pridružio vojvoda Mirča sa 10.000 Vlaha, brojila je ona do 100.000 ljudi, većinom na konjima. Može se reći, da tako birane vojske nije Evropa vidjela od vremena križarskih vojna. Pa ipak ju 25. rujna 1396. snadje potpun poraz kod Nikopolja u Bugarskoj. Pobjedu je odlučio despot Stjepan Laza-rević, koji se sa 5000 Srba nalazio na turskoj strani. U strahovitoj bici pade 20.000 kršćana, a mnogo ih pogibe u Dunavu i na bijegu. Sultan Bajazit izgubi takodjer preko 30.000 Turaka; ali zato uhvati velik broj kršćana i sav tabor njihov.3
Vijest o nesretnoj bici kod Nikopolja brzo dopre u Hrvatsku. Turska pobjeda uzruja i velik dio Evrope. Tri dana poslije bitke pošalje sultan svoje konjaništvo u Srbiju. Turci prijedju i preko Save, te oplijene i popale Zemun i Mitrovicu. Kako im se nitko nije opirao, prolete konjanici turski čitavom Hrvatskom izmedju Save i Drave. Oni prodru dapače i u Štajersku, gdje zapale grad Ptuj, te se onda s velikim plijenom vrate u Tursku.4
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Krvavi_sabor_u_Kri%C5%BEevcu (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Krvavi_sabor_u_Kri%C5%BEevcu)
Autor: shaka zulu - Travanj 11, 2010, 10:20:37 poslijepodne
Izvor: Wikizvor
< Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)
50. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Drugo doba vladanja Sigismundova
Koncem lipnja g. 1413. odmetne se od Hrvoja grad Spljet.8 Uzalud je Hrvoje zamolio kraljicu Barbaru, neka ga zaštiti pred kraljem, komu se on nije iznevjerio. Hrvoje u pismu dapače ističe, da je prešao na katoličku vjeru; dobro je naime znao, da ga mnogi mrze zato, što je bio bogumil.9 Osamljenomu Hrvoju ponude svoj savez Turci. Hrvoje se htjede složiti s Mlečanima; ali kad ga oni odbiše, prihvati on tursku ponudu. Tečajem g. 1414. vidjamo u Bosni turske čete, koje dapače preko Save provališe i u Hrvatsku prema Zagrebu. Sada se kod nas pojavi „turski strah", koji će kroz vijekove moriti narod hrvatski.
...
Odsada pripadat će Dalmacija republici mletačkoj sve do njenoga pada god. 1797. Više je pažnje Sigismund posvećivao obrani svoje države od Turaka. Bosanski su velikaši već g. 1415. plaćali Turcima godišnji danak, da budu poštedjeni od provala njihovih. No zato provaljuju Turci (g. 1414.—1416.) preko Bosne u Hrvatsku. Oni su g. 1415. poharali krajeve oko Zrina i Blinje. Iz popaljenih sela odvukoše Turci do 30.000 ljudi. Na jednoj takvoj provali u listopadu g. 1418. dopre Ahmed beg sa 20.000 Turaka čak u Štajersku, ali ga kod Radgone potuče vojska, u kojoj se nalazio takodjer knez Nikola Frankopan.21 Sigismund je g. 1419. za rat s Turcima spremio veliku vojsku, ali nigdje ne dodje do boja. Sultan Muhamed I. sklopi dapače petgodišnje primirje sa Sigismundom.22 — Veća pogibelj zaprijeti kršćanskim zemljama, kad je na prijestolje tursko sjeo Murat II., koji vlada god. 1421.—1451. Novi sultan ratuje sa Sigismundom 4 godine (1423.—1427.) radi Vlaške.
...
No već iza 3 godine dodje opet na prijestolje Tvrtko Tvrtković, koji vlada od g. 1421. do g. 1443. Tvrtko se isprvice držao Sigismunda, očekujući od njega pomoći u borbi s Turcima. Ali Sigismund upravo u to vrijeme troši svoje sile u Češkoj, gdje (g. 1420. do 1431.) uzalud vodi sedam križarskih vojna na Husite. Kasnije htjede Tvrtko dooiti pomoći od bogatih knezova Celjskih, koji mu bijahu rodjaci. Zato je 2. rujna 1427. u svome glavnom gradu Bobovcu izdao povelju, kojom grofa Hermana Celjskoga i njegove potomke imenuje svojim nasljednicima zi slučaj, ako bi Tvrtko umro bez potomaka.21 Ipak nije Tvrtko ni od inezova Celjskih dobio očekivane pomoći. Zato morade osamljen Tvrtko g. 1429. priznati vrhovnu vlast Muratovu, da Bosnu zaštiti od provala mrskih. Turci su tečajem toga rata zauzeli u Bosni nekoliko gradova, za coje htjede sultan u ime otkupnine dobiti 32.000 dukata. Pošto kralj Tvrtko lije imao novaca, zamoli zajam od mletačke republike, ali njegova molba Dude 5. rujna 1430. odbijena.25 • Sigismund je mnogo razmišljao, kako bi svoje zemlje učinio sposobnima za obranu od Turaka. U tu svrhu sastavi g. 1432. osnovu, na te-nelju koje izdade u Budimu 12. ožujka 1435. posebnu naredbu. Hrvatsku lojnu silu razdijeli u 3 tabora. Južni ili hrvatski, tabor čini 5 banderija, od kojih po jedan daju: kralj i ban hrvatski, te knezovi cetinski, krbavski i senjski. U taj tabor pristaju takodjer Dubrovčani i Vlasi. I srednji ili davonski tabor broji 5 banderija (po 500 vojnika), koje uzdržavaju: ban slavonski, biskup zagrebački, prior vranski (kao posjednik županije du-fcičke), knezovi Blagajski i velikaš Vladislav Toth od Susjedgrada. U istočni ili usorski tabor daju: mačvanski banovi 4000 vojnika, Ivan Morović 1000, Matko Talovac (na račun Srebrenika) 1000, a drugi velikaši zajedno 2200 vojnika. Za Ugarsku je Sigismund uredio 2 tabora; temešvarski i erdeljski.*6
...
— Kralj Sigismund umre 9. prosinca 1437. u moravskome gradu Znojmu. Sigismund nije provodio sretan obiteljski život. Mnogo je tomu bio i sam kriv. Boraveći u Rimu sam je Sigismund sebe ocrtao papi Eugenu ovako: „Tri su stvari, sveti oče, u kojima se ne slažemo, a opet se u trim stvarima slažemo. Ti u jutro dugo spavaš, a ja pred zorom ustajem; ti piješ vodu, a ja vino; ti bježiš pred ženama, a ja za njima. No zato ti darežljivo dijeliš crkveno blago, a i ja za sebe ništa ne prištedim; tebe bole noge, a mene ruke; ti razoruješ crkvu, a ja državu." To pripovijeda savremeni pisac Aenea Silvio Piccolomini, koji kasnije postade papom. Još nam Silvio kaže, da je Sigismund bio lijepoga tijela, ali da je bio pohlepan, nestalan, rasipan i razdražljiv, a uz to razbludnik i lažac; više je obećavao, nego li obdržavao.29 Ali još gora od Sigismunda bijaše njegova druga žena Barbara Celjska (prozvana „Crna kraljica"). Ona je živjela toli razuzdano, da ju je Sigismund već g. 1419. radi preljuba osudio na zatvor. Barbara je rodila jedinu kćer Jelisavu, koja se udala za austrijskoga vojvodu Albrehta V. Taj bijaše sin onoga Albrehta IV., koga je Sigismund g. 1402. proglasio nasljednikom svojim.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Drugo_doba_vladanja_Sigismundova (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Drugo_doba_vladanja_Sigismundova)
-
Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Albreht i Jelisava
Izvor: Wikizvor
< Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)
51. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Albreht i Jelisava
...
Ivan je poput oca svoga službovao na kraljevskom dvoru; to se vidi iz listine od 17. siječnja 1434., u kojoj Sigismund veli: „odličan vitez našega dvora Ivan prozvan Vlah, sin nekadašnjega Vojka od Hunjada". Na grobu Ivana Hunjada u erdeljskom Biograda nalazi se spomenploča sa grbovima njegova oca i majke, kako to bijaše običajno u srednjem vijeku. Grb Ivanove majke posve je isti kao grb hrvatske plemićke obitelji Gospodičić de Zapolja (vuk sa zvijezdom i polumjesecom). Po tom sudimo, da je Ivan Hunjad po svojoj majci hrvatskoga porijekla. Time se podjedno može protumačiti, kako se naša obitelj Zapolja kasnije u vrijeme kralja Matije Korvina, sina Ivana Hunjada, mogla uzdići do najviših državnih časti. Ivan Hunjad imao je i maćuhu Jelisavu Moržinaj, koja se po smrti njegova oca Vojka preudala za Jaroslava Čolnokošija.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Albreht_i_Jelisava (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Albreht_i_Jelisava)
-
Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Vladislav Varnenčik
Izvor: Wikizvor
< Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)
52. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Vladislav Varnenčik
Da se Jelisava održi u sjevernoj i zapadnoj Ugarskoj, morala je mnogo trošiti na češke plaćenike. Zato je redomice zalagala gradove i dragocjenosti svoje. Dosta su za nju žrtvovali i knezovi Celjski. Oni saberu vojsku, koju je vodio češki plaćenik Ivan Vitovec (,,pan Jan"). Proti Celjskima krene Stjepan Banić („Banffv") od Lendave s kraljevskom vojskom, ali ga Vitovec 1. ožujka 1441. hametom potuče kod Samobora. U tome boju pogibe 1500 Magjara i Poljaka. Pobjedonosni Vitovec krene nato u zapadnu Ugarsku, gdje se nalazio sam kralj. Ali se Vladislav 19. travnja kod Subotišta izmirio sa knezovima Celjskim, koji ga napokon priznadoše kraljem svojim.6 Odsada je gotovo čitava Hrvatska pristajala uz Vladislava. No zato se u Ugarskoj nastavio gradjanski rat, premda je kralj Vladislav ozbiljno nastojao, da se pomiri s Jelisavom.
Sultan Murat htjede prilike u Ugarskoj i Hrvatskoj izrabiti u svoju korist. Već g. 1440. dodje on s velikom vojskom pod Biograd, da osvoji ovu znamenitu tvrdju. Turci su Biograd opsjedali više mjeseci. U tvrdji je zapovijedao vranski prior Ivan Talovac, koji sretno odbije sve juriše turske. Tom prigodom služilo je Talovcu i novo oružje: puška, koja se prviput spominje u našim stranama. Izgubivši 17.000 ljudi, morade se Murat bez uspjeha vratiti u Drinopolje.6 Slijedeće godine (1441.) dodju Turci opet do Biograda, a g. 1442. dvaput provale u Erdelj, odakle ih je samo osobnim junaštvom odbijao Ivan Hunjad.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Vladislav_Varnen%C4%8Dik (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Vladislav_Varnen%C4%8Dik)
Autor: shaka zulu - Travanj 18, 2010, 04:43:34 poslijepodne
...
Dok su u Hrvatskoj trajale domaće borbe, zaprijeti kršćanstvu velika pogibelj od Turaka. Poduzetni sultan Muhamed II. zauzme 29. svibnja 1453. Carigrad i učini ga prijestolnicom svojom. Slijedeće god. 1454. provali s velikom vojskom u Srbiju, odakle despot Branković uteče u Ugarsku. Sultan se doduše vratio kući sa 50.000 zarobljenika; ali već g. 1455. dodje ponovno i zauzme važan grad Novo Brdo. Despotu ostade samo malen dio Srbije; pa i za ovo morao je sultanu plaćati godišnji danak u iznosu od 30.000 dukata. — Opet se u Evropi javila ideja, da treba voditi križarsku vojnu na Turke. Ovu je ideju prigrlio papa Ka-liksto III. On šalje u Beč i Budim svoga poslanika: kardinala Ivana Carvajala. Početkom g. 1456. uredi sabor u Budimu nužne priprave za rat s Turcima. Malo iza toga (6. travnja 1456.) stiže u Budim vijest, da će sultan udariti na Biograd i provaliti u Ugarsku. Nato Ladislav Posmrtni ode s Ulrikom Celjskim iz Budima u Beč. Sva obrana Ugarske ostade na Ivanu Hunjadu. Njega je svojski pomagao franjevac Ivan Kapistran. Glasoviti ovaj govornik uze kupiti križare. Pod njegove zastave dolaze djaci, seljaci, gra-djani i redovnici. Ovi siromasi nijesu imali pravog oružja, ali zato bijahu puni oduševljenja. — Sa 120.000 Turaka dodje sultan Muhamed 20. lipnja 1456. pred Biograd. Ovamo doplovi po Dunavu i brodovlje tursko. Opkolivši Biograd sa svih strana, dade Muhamed iz 300 topova pucati na nj. U Biogradu je zapovijedao Mihajlo Silagji, brat Hunjadove žene Jeli-save. Naskoro dodje Hunjad u pomoć šurjaku svome. Kod Slankamena sakupi 200 ladja, stavi na njih jedan dio križara, te se pusti niz Dunav. Uz obalu pratio ga je Ivan Kapistran s ostalim križarima. Pred Biogradom održi (14. srpnja) kršćanska mornarica pobjedu nad turskom. Nato udju križari u tvrdju biogradsku. Sve navale turske budu odbijene. Izgubivši mnogo ljudi, napusti sultan (23. srpnja) opsadu Biograda, te se vrati kući.4
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ladislav_Posmrtni (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ladislav_Posmrtni)
-
55. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Borba za prijestolje
...
Srpski despot Gjorgje Branković umro je 24. prosinca 1456., ostavivši 3 sina: Grgura, Stjepana i Lazara. Grgur i Stjepan bijahu slijepi; zato se najmladji brat Lazar Gjorgjević proglasi despotom, te preuzme upravu Smedereva i ostataka Srbije. Da bude siguran od Turaka, izmiri se Lazar (15. siječnja 1457.) sa sultanom Muhamedom II., komu obeća godišnji danak u iznosu od 40.000 dukata. No već 20. siječnja 1458. umre despot Lazar, ostavivši samo udovicu Jelenu i kćer Maru. Sada pošalje sultan u Srbiju za despota slijepoga Grgura Gjorgjevića i njegova sina Vuka. No Jelena — porijeklom iz grčke carske obitelji Paleologa — htjede zadržati vlast u Srbiji. U tu svrhu ustupi kralju Matiji grad Golubac, a svoju kćer Maru zaruči sa bosanskim kraljevićem Stjepanom Tomaše-vićem. To razljuti sultana Muhameda, te on pošalje u Srbiju veliku vojsku. Turci zauzmu Golubac, pa onda provale preko Save u Slavoniju. No i Matija Korvin sabere vojsku, s kojom 9. rujna 1458. — u pratnji kardinala Carvajala — dodje u Petrovaradin. Tu ostade Matija do 1. listopada, te pomoću Carvajalovih križara potuče turske čete, koje su pustošile po Srijemu. Do 5000 Turaka bude zatjerano u Savu, gdje se većinom utopiše.8 Premda je imao mnogo vojske, ipak nije kralj Matija nastavio rat s Turcima, nego ostade u Biogradu tečajem listopada g. 1458. Matijinom privolom podje bosanski kraljević na proljeće g. 1459. u Sme-derevo, gdje se 1. travnja vjenčao s Marom i bio proglašen despotom srpskim. Ali naskoro udari na Smederevo sultan Muliamed. Već 20. lipnja 1459. morade despot predati Smederevo, odakle se sa svojom ženom i punicom zakloni u Bosnu. Sada zaposjedne Muhamed čitavu Srbiju i pretvori ju u pašaluk turski. Tečajem toga prvoga rata s Turcima odmetnuo se od kralja Matije velik broj velikaša.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Borba_za_prijestolje (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Borba_za_prijestolje)
-
56. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Propast kraljevine Bosne
Iza pada Srbije dodje red na Bosnu. Turci su još početkom g. 1459. provalili u Bosnu, te ondje palili kuće, sjekli voćke i vinograde, a hvatali stoku i ljude, kako biskupu Ivanu Vitezu 10. veljače 1459. iz Jezera kod Jajca piše kralj Stjepan Toma. Ovom prilikom udarahu Turci takodjer na tvrde gradove: Bobovac i Vranduk. Mjeseca travnja g. 1460. iznudi Hasan paša od bosanskoga kralja dozvolu, da Turci smiju preko Bosne provaljivati u vukovsku i srijemsku županiju. Radi toga zamjerio se Stjepan Toma kralju Matiji Korvinu, koji ga je opetovano tužio papi Piju II. U borbi s hrvatskim banom Špirančićem bude nesretni kralj Stjepan Toma 10. srpnja 1461. ubijen pod gradom Orihovicom na izvoru rijeke Une u Hrvatskoj.1 Na prijestolju bosanskom naslijedi ga njegov sin Stjepan Tomašević. Ovaj se nastani u Jajcu, jer je Bobovac bio preblizu Turskoj. Mletačka republika 20. kolovoza 1461. šalje u Bosnu svoga poslanika, da čestita novomu kralju.2 Tomašević se odmah obrati na papu Pija II., moleći od njega kraljevsku krunu i pomoć u ratu s Turcima. Papa nato pošalje u Bosnu svoje poslanike, koji početkom studenoga 1461. u Jajcu okrune kralja bosanskoga.3 Premda je Stjepan Tomašević bio dobar katolik, ipak je živio u prijateljstvu s hercegom Stjepanom i sa drugim patarenima. Zato su njegovu krunisanju prisustvovali mnogi velikaši bosanski. Tomašević se odsada ponosio naslovom: „kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Dolnjim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli, Podrinju i k tomu".4
Stjepan Tomašević sklopi g. 1462. savez s Matijom Korvinom. Podjedno prekine svaki odnošaj sa sultanom Muhamedom; uskrati mu dapače i dosadašnji danak. Zato sultan sabere na proljeće god. 1463. ogromnu vojsku (150.000 konjanika), te ju osobno povede u Bosnu. Mahomet paša dodje (19. svibnja) s prednjim četama pred Bobovac. Grad bijaše dobro utvrdjen, te bi mogao Turcima dugo odolijevati, ali ga zapovjednik Radak već treći dan izdajnički predade Mahometu. Kada se doznalo za tako brzi pad Bobovca, zavlada u Bosni silan strah. Mnogi velikaši počnu bježati u susjednu Dalmaciju. Onamo se zakloniše takodjer neki članovi kraljevske obitelji. Sam kralj uteče iz Jajca u Ključ. Ondje ga opkoli i na predaju sklone Mahomet paša, koji je kralju prisegom zajamčio život i slobodu. Istodobno je sultan zauzeo grad Jajce. Po želji sultanovoj morade nato uhvaćeni kralj pozvati zapovjednike drugih gradova, neka tvrdje predadu u turske ruke. Tako su Turci za 8 dana osvojili 70 gradova bosanskih. Polovicom lipnja provali sultan takodjer u oblast hercega Stjepana. Ipak nije mogao zauzeti kršne Hercegovine, jer se herceg valjano spremio. Uzalud je Muhamed udarao na Blagaj, glavni grad hercegov. Ondje dade kralju Stjepanu Tomaševiću odrubiti glavu. Nato se vrati u Tursku sa 100.000 zarobljenika bosanskih.5 Dok je sultan Muhamed osvajao Bosnu, provali Ali beg (mjeseca svibnja 1463.) preko Save i opustoši Srijem. Druga vojska turska prodre (početkom lipnja) iz Bosne u južnu Hrvatsku. Turci razbiju J&uhvate bana Pavla Špirančića, opustoše i popale Krbavu, pa dopru sve do primorja kod Senja.6 Brzo napredovanje tursko prestraši Mlečane. Oni se bojahu za svoju Dalmaciju. Republika mletačka uze nastojati, kako bi stvorila savez protiv Turaka. U tu je svrhu pregovarala s arbanaškim junakom Skenderbegom, s humskim hercegom Stjepanom i s vlastelom bosanskom. Boraveći u Petrovaradinu, sklopi Matija Korvin s Mlečanima 12. rujna 1463. „savez i ligu za vodjenje rata protiv zajedničkog neprijatelja". Kralj će s Turcima ratovati u Bosni, a Mlečani u Dalmaciji i na Moreji.7 Matija Korvin podje osobno u rat na Turke. Vidimo ga 29. rujna 1463. u Virovitici, a početkom listopada prijedje kod Gradiške preko Save. Dolinom rijeke Vrbasa udari kralj prema Jajcu. Brzo je zauzeo varoš, ali tvrdja mu se predade istom 25. prosinca. Prije toga je Vladislav Vukčić, sin hercega Stjepana, osvojio Ljubuški, zatim župu Ramu sa gradom Prozorom i župu Uskoplje (na gornjem Vrbasu). Vladislav prizna 6. prosinca vlast Matije Korvina. Jednako se Matiji pokore neki gradovi uz Vrbas i u Usori. Početkom god. 1464. ode kralj iz Jajca u Hrvatsku, te ga 17. siječnja nalazimo u Čazmi, a 28. siječnja u Dubravi. Tekar 13. veljače 1464. slavodobitno udje kralj u Budim, gdje je nekoliko dana prije toga umrla mlada kraljeva žena Katarina. Nato bude Matija 29. ožujka 1464. u prisutnosti mnogih prelata, velikaša, plemića i zastupnika svečano okrunjen u Stolnom Biogradu.8 Matija Korvin imenuje Mirka Zapolju „upraviteljem kraljevstva bosanskoga". Kralj je očito htio, da Zapolja bude imao što više snage; zato ga podjedno imenuje „banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije".9 No sultan Muhamed nije bio voljan, da se odrekne jednom već osvojene Bosne. On se počne spremati za rat s kraljem Matijom. Mjeseca lipnja g. 1464. dodje u Bosnu 40.000 Turaka pod vodstvom Mahomet paše. Turci popale Hercegovinu sve do Dubrovnika. Iz Bosne provale u Hrvatsku, gdje su nemilo pustošili imanja kneza Stjepana Frankopana, te uhvatili sinovca njegova.10 Malo iza toga udje u Bosnu sam sultan Muhamed s velikom vojskom. Pred njim je humski herceg Stjepan Kosaca s narodom svojim utekao u Dubrovnik; sultan pak ode pod Jajce, da zauzme važnu ovu tvrdju. Turci su pred Jajcem šalili nove topove, kojima udarahu na tvrdju kroz 30 dana. Sultan dade kopati podzemne prokope i jurišati na Jajce.11 No sve bijaše uzalud, jer se posada hrabro držala. Kad je k tomu sultan doznao, da kralj Matija dolazi Jajcu u pomoć, obustavi opsadu, pa se vrati u Tursku. — Neuspjeh sultanov osokoli Matiju Korvina. Kralj je početkom rujna 1464. imao kod Save 30.000 vojnika. S tom vojskom odluči sam kralj udariti na Turke, da im otme istočnu Bosnu. Kralja Matiju nalazimo 14. rujna u Iloku, 24. rujna u Moro vicu, a 1. listopada kod Rače na Savi. Dolinom rijeke Drine dopre kralj 18. listopada do Zvornika i počne opsjedati ovu tvrdju. Opsada se vrlo otegnula, jer je Zvornik gotovo nepristupan. Da ne izgubi vrijeme stajanjem pred Zvornikom, osvajao je Matija istodobno druge gradove medju rijekama Bosnom i Drinom. Tako je Mirko Zapolja osvojio Srebrenik, a sam kralj Srebrenicu sa bo-. gatim rudnicima. Ipak morade polovicom studenoga 1464. napustiti opsadu Zvornika. Prigodom ove opsade izgubio je Mirko Zapolja jedno oko. Kralj se vrati u Ugarsku. Tako je u vlasti turskoj i nadalje ostala sredina Bosne.12 U najveću nepriliku dodje herceg Stjepan Vukčić-Kosača. Da se uzmogne održati, morao je sultanu ustupiti velik dio Hercegovine, a za taoca dati mu svoga najmladjega sina Stjepana. No time se herceg zamjerio kralju Matiji Korvinu.
Slijedeće godine spremao se Matija Korvin za veliku vojnu na Turke. Sultan je po srpskomu despotu Vuku Grguroviću ponudio kralju Matiji mir; podjedno je nastojao, da ga odvrati od saveza s Mlečanima. No Matija odbije to, radi čega mu se 13. siječnja 1465. zahvaljuje republika mletačka.13 Sjajno poslanstvo od 300 vitezova šalje kralj Matija 30. ožujka u Rim, da dobije pomoći iz Italije. Tomu je poslanstvu bio na čelu pe-čuvski biskup Ivan Česmički.14 Poslanici predadoše papi Pavlu II. pismo, u kome kralj Matija kaže, da će sultan Muhamed god. 1465. sa čitavom svojom silom udariti na Biograd i Jajce, te osvojiti ostatak Bosne i Mačve.15 Poslanstvo bude lijepo dočekano u Rimu, a na povratku takodjer u Mlecima. Papa javlja 26. svibnja kralju Matiji, da mu za ratne troškove daje 57.500 zlatnih forinti (dukata): povrh toga šalje mu zlatan križ s komadićem onoga drvenoga križa, na kome bijaše propet Isus Krist.16 Mletačka je republika 16. srpnja odlučila, da će za vojnu na Turke doprinijeti 50.000 dukata; od toga je već 27. lipnja poslanstvu kralja Matije uručila 15.000 dukata.17 U savez protiv Turaka prizvao je kralj Matija i arba-naškoga junaka Skenderbega. No od svega toga ne bi ništa vrijedna. Kralj doista udje 8. listopada 1465. s velikom vojskom u Bosnu, ali se već iza nekoliko dana vrati natrag. Samo bana Ivana Vitovca i tavernika Ivana Rozgona pošalje s 5.000 vojnika u Hercegovinu, da tu zemlju izbave od Turaka i od sebičnih Mlečane. Vitovec i Rozgon utvrde se koncem g. 1465. u gradu Počitelju na rijeci Neretvi, a Turcima otmu sve hercegove gradove. Herceg uteče pred njima u svoj grad Novi18 na moru (danas Ercegnovi). Odanle je šarao s Mlečanima, ne bi li se njihovom pomoću održao. Za osvetu provale Vitovec i Rozgon početkom godine 1466. u mletačke već oblasti: Neretvu i Krajinu, gdje osvoje sve tvrdje i gradove. Mletačka se republika nije usudila prosvjedovati, jer se još općenito znalo, da su Neretva i Krajina (dapače i Hercegovina) od starine pripadale kraljevstvu hrvatskomu.19 U nevolji svojoj prikloni se herceg napokon kralju Matiji. No već 22. svibnja 1466. umre herceg Stjepan Kosaca u Novome. Njegovi sinovi Vladislav i Vlatko podijeliše medju se ostatak Hercegovine. Treći hercegov sin Stjepan nije dobio ništa; zato prijedje na Muhamedovu vjeru, te (kao Ahmed Hercegović) postade kasnije (god. 1497.) velikim vezirom turskim. Matija Korvin podijelio je Mirku Zapolji na proljeće g. 1465. čast „priora vranskoga", da mu namakne što više dohodaka. Ne zna se, što bijaše razlogom, da je kralj na jesen g. 1465. oduzeo Zapolji sve časti. U listini od 5. studenoga 1465. nije više Mirko Zapolja „upravitelj kraljevstva bosanskoga" niti „ban kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" niti „prior vranski", već jednostavno „nasljedni župan šipuški.20 Isto tako zove se Mirko Zapolja i u listini od 29. siječnja 1466. jednostavno „nasljednim županom šipuškim".21 Mjesto Zapolje imenovao je kralj Matija „banom kraljevina Rame, Dalmacije i Hrvatske" bivšega (g. 1459.) hrvatskoga bana Petra Zoba, komu je za druga dao Ladislava „de Disznos"; banom pak Slavonije opet je Nikola Iločki, inače takodjer „ban Mačve". Svi ovi spominju se u kraljevoj listini od 24. ožujka 1466.22
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Propast_kraljevine_Bosne (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Propast_kraljevine_Bosne)
Autor: shaka zulu - Travanj 18, 2010, 04:45:19 poslijepodne
...
Dok je Matija svoje sile trošio u Češkoj, provaljivahu Turci u Hrvatsku. Kad je naime 17. siječnja god. 1468. umro junak Juraj Kastriotić Skenderbeg, pade Albanija pod vlast tursku. Odsada je Hrvatska prva na udaru Turcima. — Na proljeće god. 1468. provale Turci iz Bosne preko Like i Krbave sve do Senja. Odavle zadju u frankopansku župu Modruše, gdje su palili kuće, pustošili polja, a hvatali ljude i stoku. Iste je godine i mletačka Dalmacija stradala od provala turskih.5 U ožujku god. 1469. nastave Turci svoje navale na Hrvatsku. Bosanski namjesnik Izabeg prodre početkom svibnja sa 20.000 Turaka preko Hrvatske u Kranjsku. Ovdje su Turci oplijenili mnoge crkve, popalili brojna sela, poubijali puno ljudi, pa se onda sa 60.000 zarobljenika vratili u Bosnu.6 Slijedećih je mjeseci opet stradala Hrvatska, odakle su Turci odvukli preko 10.000 ljudi. Na Miholje (29. rujna) provale Turci po četvrtiput iz Bosne u Hrvatsku i dopru sve do Save. Bijedni Turopoljci pobjegoše po noći u Zagreb, odakle se vidjelo, kako gore sela njihova. Bjegunci pripovijedahu, da će Turci prijeći preko Save, te oplijeniti Kaptol i stolnu crkvu. „Turski strah" ovlada Zagrepčanima; zato prestade stoljetna mržnja izmedju Kaptola i Griča, te su Gričani dozvolili kanonicima i kaptolskim gradjanima, da se-zaklone u gornji grad, koji je bio dobro utvrdjen. Ipak nijesu Turci prešli preko Save, jer je kroz noć rijeka nabujala uslijed jakih kiša u Kranjskoj. Izmedju Griča i Kaptola bude tim povodom 3. listopada g. 1469. sklopljen ugovor, kojim jedni i drugi zaboravljaju na dosadašnje nepravde. Ipak su kanonici uvidjeli potrebu, da utvrde svoj Kaptol; zato odmah zamole kralja Matiju, neka im dozvoli graditi bedeme oko Kaptola. Ovu dozvolu dade kralj Matija već 17. studenoga 1469. u Budimu.7
Za ovih turskih provala bio je u pogibelji frankopanski grad Senj. Frankopanima su pomagali Mlečani, koji se bojahu, da će Turci provaljivati u Istru, ako osvoje frankopanska imanja. Naprotiv je Matija Korvin sumnjao, da se Mlečani žele dočepati Senja, kao što su već ugrabili toliko gradova u Dalmaciji. Zato Matija pošalje u Hrvatsku svoga kapetana Blaža Magjara8 sa 9000 konjanika. U studenomu g. 1469. otme Blaž knezovima Frankopanima grad Senj.9 Odsada je Senj „kraljevski" grad; u njemu zapovijedaju posebni kapetani, koji ga brane od Turaka i Mlečana. Blaž Magjar nametne Senju godišnju daću u iznosu od 400 dukata; no kralj Matija ukine ovu daću 5. ožujka 1471., kada je gradu Senju potvrdio sve stare pravice i sloboštine.1'*
Hrvatska je i god. 1470. stradala od provala turskih. Zato je kralj Matija skinuo nesposobnog Ivana Tuza, te banom imenovao Blaža Magjara, koji se u listini od 5. prosinca 1470. zove „ban kraljevina Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije". Po nalogu kralja Matije dade Blaž Magjar skinutoga bana zatvoriti, jer je radio protiv kralja; ipak bude kasnije Ivan Tuz pušten na slobodu, te je živio u Medvedgradu kod Zagreba.11 — Još teža bijaše za Hrvatsku god. 1471. Mjeseca svibnja dopru Turci u Dalmaciji do zidina gradova Spljeta, Zadra i Šibenika. Početkom lipnja provali Izabeg preko Hrvatske u Kranjsku. Harajući sve do Ljubljane i Kranja, zadje i u Štajersku do Celja, te se onda sa 30.000 zarobljenika vrati u Bosnu. Turci su mjeseca kolovoza robili oko Zagreba, a u studenom provalili preko Krasa sve do Gorice.12 U rujnu g. 1471. zauzmu Turci tvrdju Počitelj na rijeci Neretvi. Time dodje pod tursku vlast čitava Hrvatska izmedju Neretve i Cetine, izuzev primorsku Krajinu. Odanle odu hrvatski velikaši u Slavoniju. Tako je Vladislav Vukčić, sin hercega Stjepana, dobio od Matije Korvina gradove Veliki i Mali Kalnik, dočim se vojvoda Ivan Vlatković nastanio u Gorama. Za vrijeme ovih provala turskih dobio je Blaž Magjar u banskoj časti druga: Damjana Horvata od Litve;13 ali nijedan nije dosta učinio za obranu domovine. Uz to bi se neprestano svadjali hrvatski velikaši. Najmoćniji knezovi Frankopani bijahu pocijepani u više loza, koje se nemilice zatirahu. Otvoren je rat bjesnio izmedju Frankopana i krbavskih knezova Kurjakovića. Time je padala otporna snaga naroda hrvatskoga. — Turci su znali dobro izrabiti kraljevu odsutnost i domaće smutnje. Sultan Muhamed dade god. 1471. na desnoj obali Save ispod Mitrovice graditi novu tvrdju, koja dobije ime „Šabac". Iz ove tvrdje moći će Turci prelaziti preko rijeke Save, te pustošiti po istočnoj Slavoniji i Srijemu.14 God. 1471. bukne buna proti kralju Matiji, koji ratuje s kršćanima mjesto s Turcima. Buntovnici odluče skinuti Ma-tiju, pa na prijestolje ugarsko-hrvatsko staviti poljskoga kraljevića Kazimira. U kolo buntovnika stupi Ivan Vitez (tada već nadbiskup ostrogonski), zatim biskupi: Ivan Česnički i Osvald Tuz, ban Blaž Magjar, te većina plemića i velikaša ugarskih i hrvatskih.15 Mjeseca listopada g. 1471. provali Kazimir u sjevernu Ugarsku, ali bude suzbijen, jer se medjutim kralj na saboru u Budimu pomirio s većinom biskupa i velikaša. Kralj je 18. rujna 1471. potvrdio 31 članak toga sabora, te obećao: da će svake godine sazivati sabor, čast župana podjeljivati samo plemićima, a za kaštelane po tvrdjama namještati zaslužne domaće ljude; nijedan plemić ne će izgubiti svoje imanje bez prethodne sudbene odluke; nitko ne će biti radi veleizdaje osudjen bez privole biskupa i velikaša; kraljevski vojnici ne smiju nikomu dodijavati.1" — Još je kralj proganjao buntovnike, kad li u svibnju g. 1472. provale Turci preko Hrvatske u Kranjsku i Štajersku.. Poharavši okolinu Ptuja i Maribora, opustoše Turci na povratku imanja knezova Frankopana. Mjeseca rujna preleti 12 tisuća konjanika turskih preko Hrvatske i Kranjske čak u Furlansku. Uzalud nastojahu prestrašeni Mlečani, da Frankopane, Kurjakoviće i Zrinske slože u savez protiv Turaka. U studenomu g. 1472. provale Turci opet u Hrvatsku, odakle dopru sve do Istre i Gorice.
„Turski strah" obuzme zagrebačke Dominikance, koji su imali svoj samostan izvan gradskih zidina u (Vlaškoj ulici). Dominikanci izmole 14. veljače 1473. od kralja Matije dozvolu, da sebi u gornjem gradu uz crkvu sv. Katarine sagrade nov samostan.17 Pavlini pak iz Remeta kod Zagreba kupiše sebi 22. siječnja 1473. u gornjem gradu uz gradski zid (kraj Dverca) kulu s kućom, da se i oni uzmognu zakloniti, ako u okolicu Zagreba provale Turci.18 — Medjutim je Matija Korvin g. 1471. Nikolu Iločkoga imenovao „kraljem bosanskim". Nikola se g. 1472. dade okruniti,19 pa onda uze raditi, kako bi Turcima oteo njihov dio Bosne. Nikola bijaše istodobno takodjer ban Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, te gubernator bogate prio-rije vranske. Uz Nikolu Iločkoga ostade i nadalje Damjan Horvat banom Slavonije.20 Nikola se nadao, da će uspjeti u ratu s Turcima, jer se na sultana digla Perzija. Ipak nije učinio ništa. Izabeg dapače provali (mje-rujna 1473.) u Hrvatsku, a porobi i susjedne zemlje: Kranjsku, Korušku i Štajersku. Nato kralj Matija imenuje 20. studenoga g. 1473. slavonskim banom svoga kr. blagajnika Ivana Ernušta.21 Odsada je Nikola Iločki samo „kralj bosanski", a Damjan Horvat „ban Dalmacije i Hrvatske". Odmah su Turci došli pozdraviti novoga bana. Domaći ljetopisac kaže: „Turci pridoše na Božić god. 1473. v Hrvate i ostaše v Hrvatih 15 dan i učiniše vele zla." Najveća nevolja stiže Hrvatsku g. 1474. Mjeseca lipnja opustoše Turci plodno Turopolje, te okolice gradova: Dubovca, Krapine, Zaboka, Oštrca, Grebena, Rakovca, Križevca, Varaždina i Koprivnice. Iz hrvatskoga Zagorja i Podravine odvuku Turci u ropstvo do 14 tisuća ljudi i mnogo stoke. Isti su krajevi na jesen g. 1474. ponovno nastradali. God. 1475. dopru Turci u Zagorju do Cesargrada, ali ih na Sutli 24. kolovoza potuče plemić Sigismund Polhaim.22 Tolike nevolje sklonuše napokon kralja Matiju, te se on počeo god. 1474. i 1475. spremati za rat na Turke. Još 2. listopada 1474. zaključio je sabor u Budimu, da svako ognjište ima doprinijeti po 1 dukat za obranu kraljevine Ugarske od Turaka.23 Pošto je pak početkom g. 1475. srnederevski paša Alibeg provalio u Ugarsku, te 7. veljače zapalio Veliki Varadin i — opustošiv Bačku — vratio se kući s mnogo plijena, sazove kralj Matija sabor ugarski. Ovaj sabor 24. travnja dozvoli opet kralju, da od svakog ognjišta ubere po 1 dukat za pokriće ratnih troškova.24 Kralja je na taj rat nagovarao Usun Hasan, vladar Perzije. Matija zbilja sakupi 60.000 vojnika, te 15. veljače 1476. zauzme Šabac, gdje su se Turci hrabro branili 33 dana.25 Odmah sutradan javlja kralj „iz sretnoga našega tabora kod naše varoši Šapca" papi Sikstu IV. svoj uspjeh, pa dodaje: „Ja sam osvojio već mnoge i vrlo čvrste tvrdje; ali nijedna me nije stajala toliko napora i poteškoća, pa toliko ljudi i troškova."26 Ipak nije kralj nastavio rata, nego se 15. rujna 1476. oženio sa Beatricom, kćerkom na-puljskoga kralja Ferdinanda.27 Tako su Turci opet mogli (u srpnju i listopadu 1476.) pustošiti Hrvatsku. — U ožujku g. 1476. umre slavonski ban Ivan Ernušt, a početkom g. 1477. slijedio ga je bosanski kralj Nikola Iločki. Nekoliko mjeseci iza smrti njegove provale 32.000 bosanskih Turaka u Hrvatsku, a preko nje u Kranjsku i Štajersku. Veli se, da su tada Turci u tim zemljama bez ikakve zapreke pustošili preko mjesec dana. Zdvojni Hrvati odaberu nato 3 poslanika, koji će zamoliti kralja, neka nešto učini za obranu Hrvatske. Matija se upravo nalazio u Austriji, gdje je ratovao sa carem Fridrikom. On je već prije nekoliko mjeseci imenovao Ladislava od Egervara banom čitavoga kraljevstva hrvatskoga.28 Iz Korneuburga pak pošalje kralj hrvatskim staležima 18. listopada 1477. poslanicu, kojom kraljevini Hrvatskoj podjeljuje pravo, da sama upravlja zemaljskom obranom svojom. Sabor dobiva pravo, da bira „zemaljskoga kapetana", koji će voditi vojsku hrvatsku. Pošto je pak Hrvatska zadnjih godina puno pretrpjela, oprašta joj kralj kroz 4 godine svaki porez, da što uspješnije odbija provale turske.29 Hrvati se 20. siječnja 1478. sastanu na saboru u Zdencima. Ovdje se točno ustanovilo, kako će Hrvatska suzbijati Turke. Uspjeh nije izostao. U Bosnu se ljeti g. 1478. vraćalo 20.000 turskih konjanika, koji su plijenili po Kranjskoj. Hrvatima pošalju pomoć Mlečani, da se osvete bosanskim Turcima, koji su prošle jeseni (g. 1477.) provalili u Furlansku. Knez Petar Zrinski dočeka Turke i razbije ih; ostatak im pak uništi kapetan grada Jajca.30
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Hrvatska_god._1466.%E2%80%941478. (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Hrvatska_god._1466.%E2%80%941478.)
Autor: shaka zulu - Travanj 18, 2010, 04:45:44 poslijepodne
...
Prešavši preko Une, Save i Drave, provališe Turci oko 24. kolovoza 1479. u Medjumurje. Ovdje su robili kod Čakovca i Nedelišća, te se onda razletili po susjednoj Štajerskoj i zapadnoj Ugarskoj. Na jesen g. 1479. Turci opet pustoše Hrvatsku, Slavoniju, Kranjsku i Štajersku. Kod Brežaca ih dočeka zagorski knez Juraj, sin nekadašnjeg bana Ivana Vitovca. Turci budu potučeni, te izgube mnogo konja i plijena. Mjeseca kolovoza godine 1480. provali u naše krajeve Daut paša. Turci zadju u Kranjsku, Korušku i Štajersku, gdje su robili i palili. Oni opustoše lijepe doline rijeke Save, Drave, Krke, Labuđe i Mure, te se u Bosnu vrate s velikim plijenom. Mnogo su pohvatali ljudi, koje bi onda kao roblje prodavali po carstvu turskome.3
Tolike provale turske sklonuše kralja Matiju, te on odluči, da će još iste godine osobno udariti na bosanske Turke. Kralja nalazimo 3. rujna 1480. u Medjumurju kod Preloga, odakle dodje 19. rujna u Zagreb. Ovdje ostade kralj duže vremena, spremajući vojsku, s kojom će Turcima oteti preostalu Bosnu. Iz Zagreba podje kralj u Čazmu, gdje ga vidimo 15. listopada, a odanle krene ravno prema Savi. Iz „svoga tabora kod prijelaza preko rijeke Save" piše kralj Matija 6. studenoga 1480. papi Sikstu IV. Javlja mu, da je već razbio 3000 Turaka, koji su htjeli robiti po našim stranama; sada će pak poći u Bosnu, odakle „se ne ćemo vratiti dotle, dok ne budemo Vašu Svetost mogli obradovati novim sretnim pobjedama nad Turcima."* Kod današnje Stare Gradiške prijedje Matija 7. studenoga 1480. preko Save, pa dolinom rijeke Vrbasa krene prema Jajcu. Od lako oboružanih konjanika svojih sastavi posebnu vojsku, koju su vodili: hrvatski ban Ladislav od Egervara i bosanski (jajački) ban Petar Dojčin; njima se pridružio naslovni srpski despot Vuk, junački unuk Gjorgja Brankovića. Vuk je u to doba živio u Hrvatskoj, gdje je imao više gradova. Ova konjanička vojska nenadano osvane pred Vrhbosnom (Sarajevom), odakle je Daut paša jedva utekao. Banovi i despot porobe i zapale Vrhbosnu, te se stanu vraćati. Na tome ih je povratku slijedio Daut paša s nadošlim četama turskim, te je više puta dolazilo do boja. Napokon bude Daut paša potučen u bici kod Travnika, gdje pogibe 10.000 Turaka.5 Matija se zadovoljio time, što mu se pokloniše Vlasi oko rijeke Neretve, te se početkom prosinca uze vraćati. Već 14. prosinca bijaše kralj u Zagrebu, odakle toga dana piše papi Sikstu dugo pismo, u kome potanko opisuje slavodobitnu svoju vojnu u Bosni. Da se opravda, što nije osvojio čitavu Bosnu, piše kralj, da je cijela ta zemlja posve opustošena, a preostali žitelji pobjegoše preko rijeke Drine u Srbiju; zato je kralj držao suvišnim, da osobno podje u one puste krajeve. Jošte kralj javlja papi, da je istodobno njegov kapetan Pavao Kiniži iz južne Ugarske provalio u Srbiju i potukao bega Malkočevića, zatim poharao cijelu zemlju, te se vratio u Ugarsku s velikim plijenom i sa 60.000 zarobljenih ljudi.6 U Zagrebu ostade kralj puna 3 mjeseca. Tu ga je već dočekala njegova supruga Beatrica, da mu čestita na sretnoj vojni u Bosni. Boravak u Zagrebu upotrebi kralj u tu svrhu, da uredi prilike u Hrvatskoj. Kod nas je naime već nastalo gotovo bespravno stanje, jer banovi bijahu redomice vrlo slabi ljudi; zato su prvaci kraljevine Hrvatske zatražili, neka kralj u Zagrebu drži opći sud (judicium generale).7
Općemu sudu u Zagrebu nije predsjedao kralj, nego palatin Mihajlo Orsag, komu je pomagao erdeljski vojvoda Stjepan Bator, kao „sudac kraljevskoga dvora". Time je sam kralj Matija povrijedio hrvatsko državno pravo, po kojemu je kod nas bio ban vrhovni sudac, ako osude ne izriče upravo kralj.8 Palatin je odredio, da se za svaku županiju ima sastaviti posebno sudbeno povjerenstvo, koje će u registar unašati tužbe proti velikašima i plemićima. Takvo povjerenstvo činio je veliki župan s podžupanima, plemićkim (kotarskim) sucima i s izabranim prisežnicima. Do nas dopriješe zapisnici takvih povjerenstva samo za 3 županije (zagrebačku, križevačku i virovitičku). Iz ovih zapisnika doznajemo imena sudaca, te popis okrivljenih velikaša i plemića zajedno s oznakom njihovih zločina. U samoj zagrebačkoj županiji bila su „proskribirana" 42 velikaša i plemića, kojima je sudio taj „opći sud". Medju ostalima tuženi su i ovi velikaši: 5 knezova Frankopana, 5 knezova Blagajskih, grof Petar Zrinski, zagrebački biskup Osvald Tuz, medvedgradski vlastelin (bivši ban) Ivan Tuz i krupski vojvoda Ivan Bevenjud, pa 27 plemića. Zločini su većinom veoma teški. Jedni su ljude ubijali, odnosno ih oslijepili ili drukčije osakatili; drugi su optuženi kao palikuće, odnosno kao pomagači razbojnika i tatova; treći se ogriješiše protiv kralja, patvoreći povelje i pečate, kujući ili prometajući krive novce, odnosno služeći kraljevim neprijateljima; a ima i gadnih zločina protiv ćudoredja (oskvrnuće, silovanje i rodoskvrnstvo). Nijedan od ovih optuženika nije se usudio, da osobno dodje na sud, pa da se brani; zato su svi optuženici 2. 1481. veljače osu-djeni,, iz ogluhe", na gubitak glave i svega imetka svoga.9 Slične zločine počinilo je 12 velikaša i plemića u virovitičkoj županiji, te 68 njih u križevačkoj županiji. Medju ovima „proskribirani" su „zagorski" grofovi Juraj i Vilim, sinovi nekadašnjega bana Ivana Vitovca, zatim knez job Gorjanski, te vranski prior Bartolomej i neki svećenici. Optuženo je i 13 žena, od kojih neke radi ćudorednih zločina, 2 kao „vještice", a 2 radi toga, što su nosove odrezale onim ženama, koje učiniše preljub s muževima njihovim. Nijedan od ovih optuženika nije došao na „opći sud"; zato budu sve tužbe uzete kao dokazane, te svi optuženici 2. veljače 1481. osudjeni na smrt.1" „Opći sud" potrajao je još upravo mjesec dana; nije se ipak više raspravljalo o zločinima, već su to bile gradjanske parnice privatne naravi, a ponajviše radi smetanja posjeda. — No što će kralj učiniti s tolikim brojem na smrt osudjenih velikaša i plemića? Lako bi mu bilo pohvatati male plemiće; ali kako će doći do onih silnika, koji imaju za svoju obranu tvrde gradove! Zar da ih opsjeda u njihovim tvrdjama? To bi značilo samo trošiti vojsku i vremena, a kralj ima još i drugih briga. Kralju su ove stroge osude dobro došle u tu svrhu, da imade u rukama „sigurno sredstvo, kojim će hrvatske velikaše zastrašiti i prignati na pokornost."11 Neki se velikaši odmah pokoriše, te od kralja izmoliše pomilovanje. Takvo su pomilovanje stekli n. pr. knezovi Mihajlo, Ivan i Stjepan Blagajski.11 Drugi su velikaši nastojali pomilovanje steći time, da kralju „za uzvrat" ponude kao „pripomoć" pol forinte od svakog ognjišta na svojim posjedima. Ovi su dobro znali, da je kralju puno stalo do toga, da iz Hrvatske odvuče što više novaca za nastavak rata s njemačkim carem Fridrikom. I doista vidimo, da se kraljeva srdžba daje ublažiti novcem! Kralj Matija sastavi popis onih velikaša i plemića, kojima oprašta osude „općega suda". Nije nam se sačuvao taj popis, pa ne znamo, tko je sve bio pomilovan. Ali to pomilovanje platila je cijela Hrvatska. Kralj je naime 4. ožujka 1481. u Zagrebu izdao proglas na „sve i pojedine plemiće, te na ostale posjednike svakoga staleža i zvanja" u županiji križevačkoj. Kralj im javlja, da će njegovi povjerenici popisati sve njihove posjede, pa je -svatko dužan, da bez oklijevanja plati pol forinte od svakoga ognjišta kao „pripomoć" kralju.13 Isto takav proglas upravio je kralj takodjer na druge županije. Tako je dakle globom kažnjen svaki Hrvat: bio kriv ili nevini Čudnovata pravednost, pa još k tomu od kralja, za koga je kasnije narod hrvatski govorio: „Pokle kralj Matijaš spi, nikakve pravice ni." Turci su na izlazu iz Jadranskoga mora zauzeli grad Otranto, koji je pripadao napuljskoj kraljevini. U Otrantu iskrcalo se 20.000 Turaka, da ratuju dalje po Italiji. Papa Siksto i napuljski kralj Ferdinand zamole Matiju Korvina, neka im pomogne u ratu protiv Turaka. Oba lista primio je kralj Matija 9. ožujka 1481. u Zagrebu. Odmah sutradan šalje Matija u Senj svoga „kapetana" Blaža Magjara, koji će u Italiju prevesti 400 pješaka 200 husara (lako oboružanih konjanika) i 100 konjanika u oklopima.14 Turci budu zbilja već u kolovozu g. 1481. bačeni iz Italije, čemu je znatno doprinio iskusni Biaž Magjar. Zato ga Matija Korvin imenuje „banom kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" mjesto slaboga Ladislava od Egervara.15 Početkom svibnja g. 1481. umre ratoborni sultan Muhamed II. Naslijedi ga njegov sin Bajazit II., proti komu ustade mladji brat Džem. Borbu za prijestolje tursko htjede u svoju korist upotrebiti herceg Vlatko Kosaca. Na poziv bosanskih Vlaha provali Vlatko ljeti g. 1481. u Bosnu, da odanle istjera Turke. No Daut paša razbije Vlatka i prisili ga, da se — izgubivši sve, što je imao — zakloni u Ercegnovi.16 Turci dapače pod vodstvom Ajas paše počnu opsjedati i taj grad, te ga zauzmu početkom god. 1482., premda je kralj Matija poslao u Ercegnovi nešto svoje vojske. Tako propade Hercegovina. Posljednji se herceg Vlatko nastani u mletačkim oblastima. Od cijele Hercegovine preostade samo tvrdja Kos na ušću rijeke Neretve. Ovu je tvrdju kralj Matija i nadalje branio protiv navala turskih. Kada su Turci razvalili tvrdju Kos, dade ju kralj Matija god. 1488. obnoviti.17 Daut paša nastavi provaljivati u Hrvatsku. Bosanski Turci prijedju g. 1482. preko Hrvatske u Kranjsku, a god. 1483. pustoše oko Ptuja u južnoj Štajerskoj. Pod jesen g. 1483. sakupe bosanske i srpske paše oveću vojsku, s kojom provale u Hrvatsku. Preko Kranjske dopre oko 7000 Turaka u Korušku, te ju oplijene i opustoše. Novi hrvatski ban Matija Gereb nagovori hrvatske knezove, neka udare na Turke, kada će se vraćati u Bosnu. Uz bana pristade grof Petar Zrinski, knez Bernardin Frankopan, Ivan Frankopan Cetinski, Mihajlo Frankopan Slunjski, srpski despot Vuk Grgurović, hrvatski banovac Gašpar Perušić, kapetan Blaž Magjar i mnogi plemići. Hrvatska vojska dočeka Turke kod broda Zrinskoga na Uni.18 Ovdje se 29. i 30. listopada bila velika dvodnevna bitka. Turci bijahu posve poraženi. U boju pogibe mnogo Turaka, a do 2000 ih pade u ropstvo. Uz to oslobodiše Hrvati preko 10.000 ljudi, koje su Turci pohvatali na četovanju svome.19 Iza ove slavne pobjede hrvatske ponudi sultan Bajazit petgodišnje primirje. Pošto su uvjeti bili vrlo povoljni, prihvati kralj Matija primirje.20 Odsada je izmučena Hrvatska kroz više godina bila oslobodjena od provala turskih.
Primirje s Turcima upotrebi Matija u tu svrhu, da šatre cara Fri-drika III. Matiji se činilo, da bi on mogao cara Fridrika skinuti s prijestolja, te pomoću svojih prijatelja u Njemačkoj postati „carem rimskim", kako je nekada postao kralj Sigismund. Sa carem Fridrikom ratovao je Matija neprekidno 8 godina (1479.—1487.), te mu je god. 1479. oteo štajerske gradove Ptuj i Lipnicu, g. 1480. Radgonu u Štajerskoj i Kostanje-vicu u Kranjskoj, g. 1482. Haimburg u Dolnjoj Austriji, a g. 1483. grad Kisek u Ugarskoj, koji je caru Fridriku pripadao još od god. 1440. Od straha pred Matijom preselio se Fridrik god. 1483. iz Beča u Graz. Početkom godine 1484. pošalje Matija svoje čete u Dolnju Austriju, gdje zauzmu Bruck na Litavi i Korneuburg. Matiji dobro dodje njegova „crna vojska", koja se sastojala od 6000 u crno odjevenih plaćenika. Sam je Matija 4 mjeseca opsjedao carsku prijestolnicu Beč. Kada se Beč 1. lipnja 1485. predao, uze Matija naslov: „vojvoda austrijski", te se sa Beatricom nastani u bečkome dvoru. Rat je potrajao još 2 godine. Matija zauzme 17. kolovoza 1487. Bečko Novomjesto i gotovo sve gradove u Dolnjoj Austriji; istodobno su vojske njegove pustošile i osvajale gradove po Štajerskoj, Koruškoj, Kranjskoj i Gornjoj Austriji.21 Bijedni car Fridrik uteče u Njemačku, gdje su ga uzdržavali gradovi i samostani, a 16. prosinca 1487. sklopi s kraljem Matijom primirje, koje se kasnije produljilo do 8. rujna 1490. Za toga primirja oboli Matija od uloga (reume), te su ga morali prenašati u nosiljkama. Poslije velikih boli umre Matija 6. travnja 1490. u Beču; tijelo mu uz veliko saučešće naroda 26. travnja sahraniše u Stolnom Biogradu u crkvi sv. Marije. Posljednjih godina Matijina vladanja bilo je u Hrvatskoj više mira, jer se velikaši bojahu kralja, sjećajući se „općega suda" njegova. Tako je u Hrvatskoj mirno vladao kraljev sestrić Matija Gereb, koji se u hrvatskim listinama zove „ban rusagov Dalmacije i Hrvat' i slovinskoga".-'2 Ovaj ban odlikovao se velikim osobnim junaštvom još g. 1463., kada je prigodom opsade Jajca u dvoboju svladao turskoga vojvodu Mustafu. Kralj se toga junaštva sjetio i 10. svibnja 1481., kada je Matiji Gerebu i njegovu bratu Petru darovao grad Valpovo s ogromnim imanjem.28 Matija Gereb ostade hrvatskim banom do g. 1489., kada je opet banom postao Ladislav od Egervara. Za Ugarsku bio je Matija Korvin jedan od najvećih vladara. Kao izvrstan državnik umio je na uzdi držati bogate i silovite velikaše, koji su u prijašnje doba stekli odviše moći i povlastica. Kao političar umio je Matija znatan upliv steći u Italiji i Njemačkoj, pa u češkim i austrijskim zemljama. Kao vojskovodja organizirao je vojsku svoju, opremivši ju s puškama i topovima. Zbog neprestanih ratova držao je Matija stalnu vojsku („crna vojska"); ovu su činili većinom Česi, Poljaci i Srbi, koji bi služili za pogodjenu mjesečnu plaću. Kada je nastao velik rat, pozivao je kralj sve crkvene i državne dostojanstvenike, te velikaše, plemiće i gradove, da na oružje dignu svoje ljude. Tako se znalo sakupiti do 150.000 vojnika; zato je Matija mogao gdjekad ratovati na 2 strane. K tomu je kralj na Dunavu i njegovim pritokama uzdržavao 364 ratne ladje, na kojima su kao vojnici većinom služili Srbi. Sam kralj bio je hrabar vojvoda; zato je i za kapetane postavljao vješte ljude, ne pazeći pri tom na vjeru, narodnost i odličnost obitelji. — S kraljicom Beatricom dodjoše na dvor kralja Matije mnogi Talijani, medju kojima bijaše takodjer književnika i umjetnika. Tako je i Matija postao „Mecena" poput nekih sa-vremenih vladara u Italiji. Matija dade prepisivati knjige starih latinskih i grčkih pisaca. U njegovo doba (god. 1473.) otvorena je prva tiskara u Ugarskoj, pa i kod nas (u Senju). Spremajući rukopise i tiskane knjige, stvorio je Matija znamenitu „Korvinsku knjižnicu". Sam kralj bijaše naobražen čovjek i duhovit govornik; znao je govoriti u više jezika, pa i slavenski, a dopisivao je s mnogim uglednim ljudima svoga doba na latinskom, njemačkom i češkom jeziku. Na magjarskom jeziku nije Matija Korvin izdao nijedno pismo; naprotiv ima njegovih povelja na hrvatskom jeziku, pisanih tada u nas običajnim pismom (ćirilicom i glagolicom).24
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Hrvatska_god._1479.%E2%80%941490. (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Hrvatska_god._1479.%E2%80%941490.)
Autor: shaka zulu - Travanj 18, 2010, 04:46:12 poslijepodne
...
Vladislavu ostade samo naslov kraljevski, jer je u istinu postao lutkom u rukama silnih velikaša. Bolje od njega prodje Ivan Korvin. On je naime još 17. lipnja s prelatima i velikašima sklopio ugovor, koji u glavnom glasi ovako: Ako ne bi Ivan bio izabran kraljem ugarsko-hrvatskim, postat će kraljem Bosne. Osim toga bit će Ivan do smrti svoje „herceg Slavonije"; kao takav uživat će prihod od kunovine, te od tridesetnica u Zagrebu, Čakovcu i u drugim mjestima. Ivanu će se povjeriti i „banska čast kraljevine Dalmacije i Hrvatske" sa svima običnim i pravednim prihodima. Pošto će za uzdržavanje Jajca i drugih gradova u Bosni i Hrvatskoj imati velikih troškova, mora mu kralj svake godine doznačiti 12.000 dukata. Herceg smije po volji u hrvatskim zemljama namještati podbane i druge službenike, ali samo takove, koji će hrvatske zemlje i stanovnike „nepokolebivo uzdržati u njihovim starim slobodama i zakonima". Hercegu Ivanu Korvinu ostaju sva imanja i gradovi, što ih je dosada stekao, poimence u Hrvatskoj: Varaždin, Krapina, Vrbovec, Trakošćan, Vinica, Grebengrad, Lobor, Oštre, Medvedgrad, Lukavec , Rakovec, Senj, Lipovec, Steničnjak, Ripač, Otočac, Novi, Prozor, Starigrad, Obrovac, Počitelj, Krupa, Brinje, Bilaj, Vočin, Našice, Bijela stijena, Veliki Kalnik i dr., a isto tako i neki gradovi u Kranjskoj, Štajerskoj, Ugarskoj, Austriji i Moravskoj. I ovaj ugovor potvrdio je kralj Vladislav 31. srpnja 1490., kad je sa 15.000 vojnika ulazio u Ugarsku.8 Tako je Ivan Korvin postao „hercegom Slavonije", a ne kraljem ugarsko-hrvatskim.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kako_je_Vladislav_II._postao_kraljem_Hrvatske_i_Ugarske (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kako_je_Vladislav_II._postao_kraljem_Hrvatske_i_Ugarske)
-
60. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Hrvatska god. 1491.—1495.
Turci su nastojali, da se okoriste borbom izmedju Vladislava i Maksimilijana. Zato je Škajin paša u rujnu g. 1491. sa 10.000 Turaka provalio iz Bosne u Hrvatsku. Pustošeći sve do Zagreba, krenu Turci u Kranjsku. Tu su robili oko Novog Mjesta, Kostanjevice i Krškoga. Na Miholje se utaboriše kod Metlike. Turci su namjeravali provaliti još i dalje, ali im smetahu nabujale rijeke. Zato se početkom listopada počnu vraćati u Bosnu. Sa sobom su vodili velik plijen, osobito mnogo zarobljenih ljudi. No Hrvati ih dočekaju kod Vrpila blizu Udbine. U boju se odlikovahu frankopanski knezovi: Ivan Cetinski i Mihovil Slunjski. Turci bijahu posve razbijeni; 1500 ih pogibe, a isto toliko bude pohvatano. Hrvati su oslobodili 18.000 zarobljenih kršćana.1
Slijedeće god. 1492. provalio je Ali paša iz Bosne preko Hrvatske u Kranjsku. Ovdje su Turci od Metlike do Ljubljane počinili grozna nasilja, te onda preko Trbiža provalili u Korušku. Turke je kod Celovca potukla vojska kralja Maksimilijana, kojoj se pridružiše koruška vlastela. Sam Ali paša pogibe u krvavoj bici, u kojoj pade 7000 kršćana i 10.000 Turaka. Istodobno harala je druga turska vojska u južnoj Štajerskoj; i ovi Turci budu poraženi na povratku kroz Hrvatsku.2
...
U kolovozu g. 1493. dodje bosanski paša Jakub (Hadum) s 8000 konjanika pred Jajce. Toga grada nije mogao zauzeti; ali zato prijedje preko Une i Kupe u Kranjsku; njegove čete porobe takodjer Štajersku oko Celja i Ptuja. Kada se .s velikim plijenom vraćao, htjede Jakub paša osvojiti znameniti grad Modruše, koji je pripadao Bernardinu Frankopanu. Turci doduše prodru u predgradja, gdje spale crkve i samostane; ali tvrdje nijesu mogli zauzeti. Modruški biskup Kristofor s nekim kanonicima preselio se u Novi Vinodolski. Tako je „leta 1493. bio rasap grada Modruše, koga Turci porobiše i popališe", kako piše savremeni pisac.4 Medjutim je hrvatski ban Mirko Derenčin skupio mnoge velikaše i plemiće na Krbavsko me polju. Do 15.000 Hrvata pričeka Turke ispod grada Udbine. Jakub paša uvidi, da će ga stići poraz; zato se posluži ratnom lukavštinom. Hrvati zadju u pripravljenu im zasjedu, te budu 11. rujna 1493. hametom potučeni. U bici pogibe do 10.000 Hrvata; medju ovima takodjer Ivan Frankopan Cetinski, te 70 svećenika i redovnika. Uz to je 1500 Hrvata bilo zarobljeno. U ropstvo tursko padoše: hrvatski ban Derenčin, jajački ban Juraj Vlatković, krbavski knez Karlo Gušić i knez Nikola Frankopan.5 Turci su sa zarobljenicima postupali nemilosrdno. Ban Derenčin morade biti prisutan, kad su Turci njegvomu sinu odrubili glavu; ovu su glavu Turci stavljali na stol, kadgod bi banu donijeli objed ili večeru.6 — Nikada nije Hrvate zadesio teži poraz, nego li ih stiže god. 1493. na Krbavskome polju. Tu izgibe većina plemstva hrvatskoga; to je „prvo rasulo kraljevstva hrvatskoga".7 Iz južne Hrvatske počne se bijedni narod seliti u tadašnju Slavoniju. Jakub paša pozove preostale velikaše i plemiće hrvatske, neka se do sredine god. 1494. pokore sultanu turskomu, ako hoće izbjeći sigurnoj propasti. Hrvatski staleži zamole pomoć od kralja Vladislava. Pošto im nemoćni kralj nije mogao pomoći, obrate se Hrvati na cara Maksimilijana, koji je 19. kolovoza 1493. naslijedio svoga oca Fridrika III. na prijestolju njemačkom. „Od kršćanstva ostavljeni knezovi, plemići i neplemići u Hrvatskoj" poručuju Maksimilijanu: Izlažući svoj život i blago svoje, opiremo se strašnomu neprijatelju već preko 70 godina. Poput kakve tvrdjave branimo po mogućnosti životom svojim kršćanske države. Da mi Turčinu dopuštamo, on bi danomice udarao na ostalo kršćanstvo .... Naši su gradovi i kuće uslijed ratova turskih djelomice prazni, podložnici i kmetovi odvedeni, a imanja oteta, porobljena i popaljena. Ne dobijemo li dakle- pomoći, ne ćemo se dulje moći braniti od Turaka. Padne li pak Hrvatska, lako će Turci iz nje napadati sve kršćanske zemlje. — Car Maksimilijan upravi 20. listopada 1493. iz Radgone pismo „prelatima, barunima, velmožama i stanovnicima kraljevine Hrvatske". Car im javlja, da je svojim kapetanima Ivanu Kanižaju i Sigmundu Welspergu naložio, neka se sa svojim četama pridruže Hrvatima, čim ih pozovu staleži hrvatski. To je Maksimilijan učinio zato, što „ugarski kralj Vladislav ne može sada poslati dovoljnih četa, koje bi se oprle Turcima".8 Novim „banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" imenuje kralj Vladislav 22. studenoga 1493. Ladislava Kan i ža ja, koji bijaše brat kapetanu Maksimilijanovu. Čim je novi ban preuzeo svoju čast, odmah je morao potpisati povelju, da priznaje nasljedstvo cara Maksimilijana i njegovih potomaka na temelju mira požunskoga.9
Turci su mjeseca kolovoza god. 1494. kod Mitrovice prešli Savu, te pustošili Slavoniju. Iz požeške županije, Zagorja i okolice samoborske odvedoše Turci do 7000 zarobljenih ljudi. Koncem rujna g. 1494. prijedje preko Une bosanski paša Jakub sa 20 tisuća Turaka. Ostavljeni bez ikakve pomoći, pokore se Turcima neki velikaši i plemići hrvatski. Paša je dvaput uzalud pozivao Bernardina Frankopana, neka se i on pogodi sa sultanom. Da ne gubi vremena, provali Jakub paša preko Hrvatske na sjever do Save, a zatim preko Kostanjevice u Kranjsku, pa odavle u južnu Štajersku. Nigdje mu se nije nitko opirao, te su Turci bez zapreke robili i palili.10
...
Iz Hrvatske nije ipak kralj dobio puno novaca, jer se južno od Save i Kupe nije ništa pobiralo, pošto su ovu zemlju Turci gotovo uništili, dočim se u sjevernoj Hrvatskoj pobirala samo polovica „izvanredne daće", kako to odredjuje 2. članak od god. 1492. o povlasticama kraljevine Slavonije. Nije se ubralo ni toliko, jer upravo najbogatiji velikaši ne htjedoše ništa platiti ili su dobili posebnu povlasticu, kojom ih kralj oprašta od plaćanja izvanredne daće.
...
Boraveći u Virovitici, održao je kralj Vladislav ondje hrvatski sabor. Tom prigodom odlučiše hrvatski staleži, da će urediti 10.000 domaćih konjanika kao neku vrst „domobranstva"; njihovo će uzdržavanje godimice stajati 40.000 dukata, ali zato će odsada Hrvatska biti sigurna od provala turskih. Po želji hrvatskih staleža imenovao je kralj „banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" bivšega hercega Ivana Korvina;15 dotadašnji ban Ladislav Kanižaj spominje se posljednji put 1. ožujka 1495.
...
Kralj Vladislav uvidio je, da Turcima ne može odolijevati; zato sklopi s njima 27. ožujka 1495. u Pečuhu primirje na 3 godine. Sada tek pustiše Turci na slobodu nesretne sužnje, koje su god. 1493. zarobili u bici na Krbavskome polju.17
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Hrvatska_god._1491.%E2%80%941495. (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Hrvatska_god._1491.%E2%80%941495.)
Autor: shaka zulu - Svibanj 02, 2010, 10:28:12 poslijepodne
...
Istodobno se Ivan Korvin nalazio u Kninu, da brani Hrvatsku, jer je minulo primirje s Turskom. Sultan Bajazit nije za sada želio rata s Ugarskom i Hrvatskom. Naprotiv se namjeravao zaratiti s mletačkom republikom, da joj otme južnu Grčku (Moreju). Da bi izazvao taj rat, naloži sultan bosanskim Turcima, neka provaljuju u mletačku Dalmaciju. Prve dvije turske čete razbije ban Ivan Korvin 2. i 3. veljače 1499.9 Nato krene iz Bosne sultanov namjesnik Skender paša. U lipnju g. 1499. opustoše Turci kotare mletačkih gradova Nina i Zadra, odakle su odveli 2000 ljudi i 38.000 glava stoke. Za tih provala dodje u tursku vlast grad Makarska.10 Turci dapače prodru preko Hrvatske i Istre u mletačku Furlansku. Slijedeće godine 1500. udarahu Turci na Zadar, Nin, Spljet i Trogir.11 Prestrašeni Mlečani počnu sebi tražiti saveznike. Brodova im dade papa Aleksandar VI., francuski kralj Ljudevit XII. i španjolski kralj Ferdinand Katolički. Na kopnu su Mlečani pomoć očekivali od Vladislava II., koji je protiv Turaka još-16. travnja 1499. sklopio savez sa svojim bratom Ivanom Albertom, kao kraljem poljskim. Kancelar Tomo Bakač sklone Vladislava, da je dozvolom sabora od 13. svibnja 1501. i na molbu pape Aeksandra VI. sklopio savez s Mlečanima. — Turci su i prije toga više puta zaprijetili Kninu, Ostrovici, Sinju, Klisu i drugim hrvatskim gradovima izmedju Bosne i mletačke Dalmacije; na jesen pak dodje velika turska vojska pod grad Jajce. Ivan Korvin sabere oveću vojsku hrvatsku, te ju povede prema Vrbasu, da oslobodi Jajce. Turci mu podju u susret. Tako dodje u listopadu ili studenomu do bitke, koja je trajala više sati, a svršila se potpunim porazom Turaka. Na bojištu ostade 4000 Turaka i 2000 kršćana. Ban osvoji turski tabor i topove, pa time opskrbi Jajce na dulje vremena, povjerivši grad Ivanu Gjulaju na čuvanje.12 Ljeti god. 1502. op-sjednu Turci opet grad Jajce, ali ih 2. i 3. srpnja porazi kraljev kapetan Ivan Tarcaj. Nato se ozbiljno radilo oko toga, da kralj Vladislav oslobodi Bosnu od vlasti turske. No Turci sklope mir s Mlečanima, a 20. kolovoza 1503. sedamgodišnje primirje s Vladislavom. Po tome primirju ostade Turcima čitava Hercegovina i najveći dio Bosne. Vladislav je zadržao jajačku banovinu, koju su činili gradovi: Jajce, Jezero, Banjaluka, Vrbaški grad, Levač, Bočac, Kotor, Sokol, Greben i Komotin. Turski gradovi Ključ i Kamengrad rastavljahu jajačku banovinu od preostale Hrvatske izmedju Une i Vrbasa.13
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Banovanje_Ivana_Korvina (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Banovanje_Ivana_Korvina)
-
63. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Hrvatska god. 1508.—1512.
...
Neposredno prije njegova dolaska provališe u Hrvatsku turske čete, koje su opustošile imanja knezova Mihovila, Anža i Bernardina Frankopana.12 Ovoj provali radovahu se Mlečani, jer su u Turcima gledali svoje saveznike. Turska je provala tako uplašila Hrvate, da su odmah zazirali od rata s Mlečanima.
...
Hrvati se više nijesu zanimali za ratove u Italiji, jer im je opet zaprijetila ozbiljna pogibao od Turaka. Sve pored primirja provaljivahu Turci u hrvatske zemlje. Ništa nije koristilo ni to, što je kralj Vladislav 6. srpnja 1510. na dalnje 3 godine produljio primirje s Turcima.18 Najviše je stradala Dalmacija, u kojoj su Turci god. 1510. oplijenili okolicu Spljeta, Šibenika i Trogira. Na ladjama svojim dopriješe Turci i pod grad Omiš. Mlečani se ne usudiše dići na Turke, jer su moljakali tursku pomoć u ratu protiv cara Maksimilijana. U srpnju g. 1510. otjerao je Turke ispred Trogira domaći junak Kožulić; kod Omiša pak potuče Turke u studenomu g. 1510. knez Andrija Nova-ković s Omišanima i Poljičanima, kojima se pridružio banovac Grgur iz Klisa.17 Uzalud poručuje kralj 3. svibnja 1511. ugarskome saboru u Bu-dimu: „Turci neprestano uznemiruju Hrvatsku, naročito grad Knin, te će propasti i ostatak njezin, ako se dovoljno ne zaštiti." Ipak Ugarska nije ništa učinila za obranu Hrvatske. Oko 2000 Turaka dodje 22. kolovoza 1511. pod grad Modruše. Kad ga nijesu mogli zauzeti, razlete se po Hrvatskoj. Nitko ih nije progonio, te su više dana plijenili i palili oko Ribnika, Dubovca, Ozlja, Metlike i Mehova. Banovi nijesu mogli dizati i uzdržavati vojske, kad im kralj nije slao plaće. Tako je na pr. kralj banu Andriji Botu dugovao 16.000 dukata, što je u ono doba bila velika svota.18 No kako bi kralj plaćao banove, kad je i sam trpio veliku oskudicu! Radi njega moralo se početkom srpnja g. 1512. državno vijeće u Budimu domišljati, „kako da se pronadje način, da bi Njegovo Veličanstvo sa svojom djecom imalo o čemu živjeti; pošto su naime razdavani ili založeni svi kraljevski prihodi, snašlo je Njihova Veličanstva takovo uboštvo, da više puta nijesu imali što jesti." Kraljevo je siromaštvo još napadnijim činio golem imetak Ivana Zapolje, koji je g. 1510. postao vojvodom erdelj-skim.
...
Medjutim su janjičari u Carigradu 23. travnja 1512. zbacili sultana Bajazita II., pa na prijestolje stavili njegova sina Selima I. Ovaj se nije obazirao na ugovore oca svoga. Uopće je Selim I. bio ratoboran sultan. To je naravno najprije iskusila nesretna naša domovina. Već početkom srpnja g. 1512. provale bosanski Turci u Hrvatsku, razvale neka sela biskupa zagrebačkog, te zarobe mnogo ljudi i stoke. Na jesen provale Turci u srebreničku banovinu (nekadašnju Usoru), osvoje cijelu banovinu, a zauzmu glavni grad Srebrenik i sve tvrdje: Tešanj, Barku, Sokol i Vaju.82 Početkom studenoga g. 1512. udare Turci na grad Skradin. Turci opustoše primorje, ali Skradina ipak nijesu mogli zauzeti. Zimi je prijetila opasnost gradu Kninu. Početkom pak g. 1513. provale Turci u župu Cetinu. Ovdje su osvojili 3 manje tvrdje (Vir kod Imotskoga, Čačvinu u Posušju i Nutjak na Cetini); bili bi osvojili i sam Sinj, da se nije razlila rijeka Cetina.23
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Hrvatska_god._1508.%E2%80%941512. (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Hrvatska_god._1508.%E2%80%941512.)
-
64. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Petar Berislavić
Sreća bijaše za Hrvatsku, da je na proljeće g. 1513. banom postao junački Petar Berislavić, biskup vesprimski. Rodom Hrvat iz Trogira — nije Berislavić htio živjeti pod vlašću mletačkom. Pošavši medju svećenike, postigne Petar visoke časti; velik je ugled uživao i na dvoru kralja Vladislava II.
Berislavić se kao ban hrvatski oduševljeno latio posla, da domovinu svoju obrani od propasti turske. Novi papa Leo X. pošalje mu u tu svrhu mjeseca lipnja 50.000 dukata.1 Tako je Berislavić na brzu ruku mogao sastaviti priličnu vojsku. Naskoro mu se pružila prilika, da pokaže vojvodsku sposobnost svoju. Mjeseca kolovoza g. 1513. provale Turci u današnju „Banovinu" (izmedju Une i Kupe). Ovdje su Turci najprije pustošili i robili, a onda opsjedali grad Blinju. Berislavić se 15. kolovoza utabori nedaleko Dubice. Njemu se pridruže: knez Nikola Zrinski, Mihovil Frankopan Slunjski i Franjo Berislavić. Sutradan (16. kolovoza) udare Turci na Hrvate, ali ih stiže potpun poraz. Preko 2000 Turaka pade u boju ili na bijegu.2 Sjajna ova pobjeda proslavi ime bana Berislavića. Papa mu pošalje blagoslovljen mač i šešir; kralj ga imenuje vranskim priorom i županom dubičkim; neki gradovi hrvatski dadoše na gradska vrata uklesati datum pobjede banove. Ipak nije ni taj poraz primirio bosanske Turke. Koncem veljače g. 1514. eto ih pred Skradinom. Oko 10.000 Turaka udari i na Knin. No ovdje ih zadesi nesreća; Turci budu suzbijeni, te se vrate u Bosnu, ostavivši pod Kninom 500 mrtvih.3 Mjeseca rujna provale u Hrvatsku 4000 Turaka, koji porobe i opustoše imanja krbavskoga kneza Ivana Karlovića. Ovi Turci dopru i u susjedne kotare mletačke Dalmacije, te se onda u Bosnu vrate sa 3000 zarobljenika i s mnogo stoke. Koncem g. 1514. provale Turci opet u južnu Hrvatsku, gdje osvoje Karin i još 2 grada, a zarobe mnogo ljudi. Za ove su provale najviše stradali plemići stare hrvatske župe Luke.4
Ostrogonski nadbiskup kardinal Tomo Bakač Erdedi otputovao je 2. listopada 1511. u Rim na crkveni sabor lateranski. Odanle se Bakač vratio tekar na proljeće g. 1514. s papinskom bulom, koju je proglasio na Uskrs 16. travnja u Budimu. U toj buli papa Leo X. povjerava Bakaču, da naviješta križarski rat protiv Turaka. Odmah počnu u Budim dolaziti brojni seljaci, koji su tražili vojvodu za taj rat. Medjutim se kralj Vladislav izmirio sa sultanom Selimom, te kardinal Bakač pozove seljake, neka se vrate kući. No 60.000 „križara" izabere svojim vodjom Jurja Dozu, junačkoga Sikulca iz Erdelja. Seljaci se obore na svoju gospodu. Od Budima do Temešvara plane u svibnju g. 1514. „seljački rat." Buntovnici su plemiće ubijali, a dvorce njihove palili. Stjepan Bator, kapetan dolnje Ugarske, bude od seljaka potučen i potisnut u Temešvar. Dok je Doza taj grad opsjedao, sastavi erdeljski vojvoda Ivan Zapolja znatnu vojsku (22.000 ljudi), te podje Batom u pomoć. Doza bude uslijed svoje nesmotrenosti ranjen i zarobljen, a „križari" većinom raspršeni. Zapolja dade uhvaćene seljake grozno mučiti. Sam Doza bude stavljen na željezan stolac, pod kojim su naložili vatru; tu su nesretnika štipali razbijeljenim kliještama, a na glavu mu stavili željeznu ražarenu krunu.5
U Budimu sastade se 18. listopada 1514. sabor, koji je stvorio stroge zakone protiv seljaka. Odsada se kmet ne smije seliti, jer je vezan na zemljište vlastelina svoga. Kmetovi ne smiju imati oružja; nadje li se u koga puška, neka mu se za kaznu odsječe desna ruka. Jošte su kmetovima povećane daće i besplatne službe, što ih moraju davati svojoj vlasteli. Odsada je kmet pravi „tlačnik." Ako seljak podje u svećenike, ne može više postati biskupom, kao što je postao Tomo Bakač Erdedi. Sve ove zaključke potvrdio je kralj Vladislav 14. studenoga 1514.6 Isti ovaj sabor proučio je i primio „običajno pravo kraljevine Ugarske", kako ga je sastavio protonotar Stjepan Verbeci. Taj zbornik privatnoga prava poznat je pod imenom „Tripartitum," te je vrijedio kao zakon sve do god. 1848. Njime su za ugarsko i hrvatsko plemstvo bile osigurane tadašnje plemićke povlastice u političkom i socijalnom pogledu.7
Da bi Turke zastrašio, poduze ban Berislavić u svibnju g. 1515. navalni rat. No bosanski paša hametom ga porazi tako, da je ban jedva utekao sa 25 konjanika.8 Nato se paša obori na jajačku banovinu, da ju slomi, kao što je god. 1512. nestalo banovine srebreničke. Najprije su Turci zauzeli gradove Jezero i Bočac, a zatim opkolili grad Jajce. Sada je zaprijetila ozbiljna pogibao, da će Turci zauzeti Jajce, pa time dobiti u svoje ruke ovaj bedem kršćanstva. Radi sudbine Jajca uplašio se i sam papa Leo X. Zato papa 15. lipnja 1515. moli Mlečane, neka pošalju novaca za obranu Jajca.9 Ipak je paša morao u srpnju napustiti opsadu Jajca, jer je doznao, da gradu ide u pomoć vojska. Odsada je Berislavić neumorno nastojao, da grad Jajce opskrbi živežem, zairom i posadom. Njegovom se brigom ta predstraža Hrvatske održala još nekoliko godina.
...
Kraj takvih prilika bijaše banu Berislaviću teško suzbijati navale turske. Kralj mu nije mogao ništa pomoći, a Mlečani se upravo radovahu svakoj neprilici banovoj. Jedini papa Leo X. iskreno se brinuo za obranu Hrvatske. Papa je Berislaviću u tu svrhu slao novaca, žita, puščanog praha i oružja. „Vidim i poimam" piše papa Berislaviću „tvoj težak položaj. Na tvoju utjehu poručujem ti, da na sve strane nastojim oko toga, da ti od kršćanskih vladara što prije dodje dovoljna pomoć za uspješnu obranu krajine tvoje. Dotle pako stoj hrabro kao dosada, pa ne pusti, da ti narod klone duhom."12 Papa se doista obraćao na kršćanske vladare u Evropi. Tako je 15. svibnja 1516. francuskome kralju Franji I. pisao: „Gradovi, na koje Turci ne prestaju udarati, imadu veliku važnost. Ako Turcima u ruke pade ma i jedan od njih, — n. pr. Jajce, Knin, Klis ili Skradin, — ne će se Ugarska više moći obraniti, a Turci će imati otvoren put preko Jadranskoga mora do talijanskih zemalja."13 Sličnim je riječima papa takodjer poljskoga kralja Sigismunda poticao, neka Hrvatima priskoči u pomoć. U tome pismu daje papa Petru Berislaviću naslov „ban ili potkralj" (Dal-matiae et Croatiae banus seu vicerex), pa ističe, da pogibelj od Turaka ne prijeti „samo Dalmaciji i Hrvatskoj, nego i cijeloj kraljevini Ugarskoj, te susjednim pokrajinama, dapače i čitavome kršćanstvu".14 Bosanski je paša g. 1517. udarao na Klis i Skradin. Mnogo je stradala i Krbava;15 Jajce se pak nalazilo u vječitoj pogibelji. Početkom g. 1518. htjede Be-rislavić opet Jajce opskrbiti hranom i zairom. Zato provali u Bosnu sa 10.000 vojnika. U susret mu izadje bosanski namjesnik s jakom turskom vojskom. Tako dodje do bitke, u kojoj Berislavić hametom potuče Turke. Namjesnik bosanski pade u boju, a prvi njegov doglavnik bude zarobljen. Na proljeće g. 1518. udare Turci i opet na Skradin i Ostrovicu. Berislavić nije imao dosta sredstava, da brani hrvatsku granicu, koja se protegnula odviše na dugo. Ostavši bez pomoći, morahu Skradinjani obećati Turcima harač u iznosu od 100 dukata na godinu.16 — O Martinju godine 1518. uzmanjka posadi u Jajcu hrane. U nevolji svojoj provali posada iz grada, pa udari na Turke, koji su nosili živež u neku susjednu tvrdju. Turci budu sasječeni, a živež donesen u Jajce. Tako se posada održala do početka godine 1519., kada ju je opet Berislavić opskrbio hranom i zairom.17 Car Maksimilijan umre 12. siječnja 1519., a već 5. veljače umre i palatin Mirko Peren. Time je znatno ojačala stranka Ivana Zapolje. Ipak bude palati-nom izabran temeški župan Stjepan Bator, pristaša dinastije habsburške, a ne Ivan Zapolja, koji se natjecao za palatinsku Čast. — Nemoćni kralj Ljudevit II. sklopi 28. ožujka 1519. trogodišnje primirje sa sultanom Se-limom I. U tome se ugovoru izričito spominju Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Pa ipak nije to primirje vrijedilo za hrvatske zemlje. Već o Ivanju g. 1519. provale Turci u Krbavu. Bosanski je namjesnik dapače poručivao knezu Ivanu Karloviću, da će mu Turci svakih 14 dana dolaziti u pohode.18 Opet su drktali hrvatski gradovi: Knin, Skradin, Ostrovica i Klis, za koje se kralj nije ništa brinuo. Početkom g. 1520. provale 3000 Turaka preko Hrvatske u Istru. Uz to su Turci stali sve češće harati u selima oko Zadra Šibenika, Trogira i Spljeta.19 To uplaši republiku mletačku. Po njenoj odredbi pregledao je kapetan Ivan Mauro sve gradove u Dalmaciji. Mauro je 22. ožujka 1520. izvijestio, da bi trebalo bolje opremiti mletačke gradove: Zadar, Nadin, Vranu i Novigrad.20
Mjeseca svibnja g. 1520. haraju Turci u Hrvatskoj od Une do mora. Berislavić se upravo nalazio u Otočcu, kad li mu stiže vijest, da Turci robe i pale oko Drežnika. Junački ban odmah poleti u Bihać, odakle se 20. svibnja 1520. sa 300 vojnika zaputi prema Drežniku. Na putu doznade, da se 800 Turaka nalazi u „Vražjoj gori" kod Korenice. Berislavić udari na ove Turke i natjera ih u bijeg. No kada su Hrvati progonili Turke, dospije ban u neku zasjedu. Turci mu u okršaju odrube glavu, koja bude kasnije zajedno s tijelom banovim pokopana u Vesprimu.21 — Berisla-vićeva smrt rastuži papu Leona X., kralja Ljudevita II. i poljskoga kralja Sigismunda, a najvećma Hrvate. Dugo se kod nas sačuvala uspomena na junaka, koji bijaše i biskup i ban. Zato se i poslije smrti njegove u Hrvatskoj tečajem 16. i 17. vijeka nalazilo odličnih svećenika, koji su pasali mač i udarali na Turke. („Mašu maši, britku sablju paši".) To se nije držalo nečasnim, jer je tako radio slavni Petar Berislavić.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Petar_Berislavi%C4%87 (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Petar_Berislavi%C4%87)
Kaj je to zair?
Autor: shaka zulu - Svibanj 05, 2010, 06:26:12 poslijepodne
Radio Zlatar
U Konjščini će se ove subote, 8. svibnja održati 4. Sajam kod tamošnjeg "Kaštela" i oživljavanje bitke koja se odigrala 4. svibnja 1545. pri konjščinskom Starom gradu.
Uoči Sajma u Konjščini će biti posebno svečano jer je u 12.30 najavljeno otkrivanje spomenika hrvatskom banu i vojskovođi Nikoli Šubiću Zrinskom, u organizaciji udruga "Grofovija Konjski" i "Muži zagorskog srca". Spomenik će biti postavljen ispred konjščinske ambulante, a pokrovitelji svečanosti su Hrvatski sabor, KZŽ i općina Konjščina.
Potom će svi okupljeni formirati kolonu i krenuti prema Starom gradu gdje će u 14 sati Grof Konjski otvoriti ovogodišnji Sajam. Uz prikaz starih običaja i zanata domaćih i gostujućih udruga te predstavljanje viteških skupina, ove će godine renesansni ples izvesti plesna skupina "Grofice Konjski", legende iz života konjščinskog Starog grada prezentirat će Adam Končić, izveden će biti igrokaz iz 13. stoljeća, Kostadinka Velkovska kazivat će kajkavsku poeziju, a nastupit će i grupa Slip te žongleri. Program Sajma trajat će sve do večeri te se završno paljenje krijesa očekuje oko 22 sata.
05.05.2010
http://www.zlatar.hr/index.php?subaction=showfull&id=1273059534&archive=&start_from=&ucat=1&do=index&lang=hr (http://www.zlatar.hr/index.php?subaction=showfull&id=1273059534&archive=&start_from=&ucat=1&do=index&lang=hr)
Pak bitka!
Autor: shaka zulu - Svibanj 30, 2010, 02:29:37 poslijepodne
...
Prije su Turci po Hrvatskoj ponajviše pustošili i palili; rijetko bi se kada sustavili pred kojim gradom, da ga opsjedaju. Turci su na tolikim provalama pohvatali seljake ili ih prisilili, da se odsele u sigurnije krajeve. Tako se dogodilo, da je na granici hrvatsko-turskoj bilo mnogo gradova bez okolišnih sela. U ovim pustim gradovima stoje malene posade. Počevši od g. 1522. nastoje Turci, da redomice zauzmu ove branike hrvatske.
...
Turci su u Hrvatsku provaljivali i poslije poraza pod Klisom. Najviše stradahu imanja bana Ivana Karlovića i kneza Nikole Zrinskoga, jer bijahu prva na udaru. No Turci su dopirali takodjer i dalje: do Modruša, Grobnika, Ozlja, Metlike, Jastrebarskoga i Samobora. Narod hrvatski počne opet ostavljati opustošena polja i popaljena sela, da ne pane u ropstvo tursko. U svojoj povelji od 17. svibnja 1524. dozvoljava kralj Ljudevit, da se na ugarska imanja (Enyng i Batthvan) kraljeva peharnika Franje Bacana smiju preseliti Hrvati, koji „radi straha i neprestanih provala turskih ne mogu mirno i sigurno prebivati" u kraljevini Hrvatskoj.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Ivan_Karlovi%C4%87 (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Ivan_Karlovi%C4%87)
-
66. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Bitka na Muhačkome polju
...
Pošto kralj Ljudevit nije Hrvatima slao nikakove pomoći, obraćahu se pojedini velikaši na kraljeva šurjaka nadvojvodu Ferdinanda, u komu je svatko gledao budućega kralja. Tako mu je n. pr. knez Nikola Zrinski 22. listopada 1524. ustupio dvije svoje tvrdje na rijeci Uni (Novigrad i Dobru Njivu), u koje će Ferdinand staviti svoju vojsku za obranu od Turaka.5 Ferdinandova pak sestra Marija, žena kralja Ljudevita, kupila je 27. listopada 1524. od markgrofa Jurja Braniborskoga grad u Varaždinu za 11.000 forinti, a tvrdje Medvedgrad, Rakovec i Lukavec za 22.000 forinti.6
...
Medjutim se Sulejman II. spremao za veliku vojnu na Ugarsku. Sa 100.000 vojnika i 300 topova krene sultan 23. travnja 1526. iz Carigrada. Vojska mu se putem do Biograda podvostručila. U očigled tolike pogibelji nije kralj Ljudevit ništa poduzimao za obranu države. Papin nuncij Burgio piše: „Neprijatelj je već na granici, a mi još nemamo nijednoga topa. Kralj Ljudevit ne govori o pogibelji, a niti je pravo ne poznaje; on spava do podneva, pa tek onda ide u vijeće". Jošte veli Burgio: Staleži traže, neka kralj ide u rat sa svojom četom, premda „kralj nema ni čizama", kamo li novaca za uzdržavanje vojske. Kralj ne bi mogao otpraviti .,ni svoga glasnika, da mu nijesam dao za to potrebitih novaca." Radilo se o tomu, da kaločki nadbiskup Pavao Tomori zapriječi Turcima prijelaz preko Save. Tomori je u ovu svrhu tražio 4000 pješaka i 10.000 konjanika, a dobio samo 500 pješaka i 1000 konjanika. Tako su Turci bez zapreke prešli u Srijem. — Dok se sultan odmarao u Biogradu, dodje veliki vezir Ibrahim 9. srpnja pod Petrovaradin. Ovu je tvrdju branio Juraj Alapić s 1000 vojnika veoma hrabro, odbivši 2 jaka juriša. Turci zauzmu Petrovaradin istom 28. srpnja, kada su već izginuli svi branitelji osim 90, kojima je veliki vezir dozvolio slobodan odlazak. Nato se Sulejman zaputi prema Iloku, te i njega zauzme 7. kolovoza iza kratke opsade. Slabo utvrdjeni Osijek predade se Turcima 14. kolovoza bez ikakova otpora.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Bitka_na_Muha%C4%8Dkome_polju (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Bitka_na_Muha%C4%8Dkome_polju)
-
67. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kako je Ferdinand postao kraljem
...
Ovu su povelju učesnici sabora providjeli pečatima svojim. Sa listine visi na svilenim vrpcama 7 pečata. Prvi je pečat kninskoga biskupa Andrije Tuškanića, drugi kneza Ivana Karlovića, treći Nikole Zrinskoga, peti Jurja Frankopana, šesti Vuka Frankopana, a sedmi kneza Stjepana Blagajskoga. Četvrti je pečat kraljevine Hrvatske, koji prikazuje šahovsko polje sa 64 kocke (po 8 kocaka u 8 redova), a ima napis „Regni sigil-lum." To je prvi spomen hrvatskoga pečata. Izvornik ove povelje sabora cetinskoga čuva se još i sada u c. i kr. tajnom arkivu u Beču.9
...
Odmah na proljeće g. 1527. započne u Hrvatskoj i Slavoniji borba izmedju pristaša Ferdinandovih i Zapoljinih. Slutilo se, da će Turci na svoju korist upotrijebiti ovaj gradjanski rat; lako će im pak biti osvajati Hrvatsku, kad se Ferdinand još nije ni maknuo, da ispuni uvjete, pod kojima ga je sabor u Cetinu birao za kralja hrvatskoga. Uzalud mu hrvatski velikaši 28. travnja 1527. iz Cetina upravljaju predstavku: „Neka znade Vaše Veličanstvo, da se ne može naći, da bi Hrvatsku ma koji vladar silom podjarmio. Po smrti našega posljednjega kralja — sretne uspomene Zvonimira — svojevoljno se pridružismo svetoj kruni ugarskoj, a sada Vašemu Veličanstvu. Prije su nas pomagali papa i Mlečani, a imali smo i drugih prijatelja. Otkada Vaše Veličanstvo izabrasmo za kralja, svi nas ostaviše."15 Hrvatski je sabor izabrao 2 plemića (Bernarda Tompića i Mihovila Skobljića), koji će kralju Ferdinandu prikazati, kako Hrvatska trpi od gladi i drugih neprilika. Sabor upućuje poslanike, neka kralju kažu i ovo: Nitko neka ne misli, da mi nijesmo mogli učiniti drugo, nego li se dati pod okrilje Vašega Veličanstva. Prošle je godine turski sultan k nama poslao svoje povjerenike, koji su nas molili, neka se predademo njemu. Turci obećavahu, da će nam ostati djedovina naša, pa da ne će biti vri-jedjani naši običaji, vjera i sloboda; kmetove naše oslobodit će na 10 godina od svake daće. Pri tom se sultan pozivao na to, što pod sobom imade već mnoge kršćanske zemlje, kojima je ostavio staru vjeru i običaje; nas dapače ne će siliti, da ratujemo sa drugim kršćanima. Turci su nas već više puta molili, neka im dopustimo, da preko Hrvatske provaljuju u pokrajine Vašega Veličanstva. Obećavahu nam, da će naša imanja ostaviti netaknuta, a uz to da će nam ostaviti i sav plijen osim zarobljenih ljudi. Otkako smo pod vladom Vašega Veličanstva, napastovahu nas Mlečani, neka zajedno s njima sklopimo mir s Turcima, pa će nam tada dati velike nagrade. Velike nam je ponude stavljao takodjer erdeljski vojvoda (Zapolja), koji se sada naziva kraljem.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kako_je_Ferdinand_postao_kraljem (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kako_je_Ferdinand_postao_kraljem)
-
68. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Turci pomažu Zapolji
...
Biskup Jožefić nadje Zapolji saveznika u francuskome kralju Franji I., koji bijaše nepomirljiv protivnik Habsburgovaca;* sam pak Zapolja pošalje u Carigrad svoga poslanika, koji mu 29. veljače 1528. u savez dovede sultana Sulejmana. — Hrvatska je prva iskusila taj savez. Bosanski Turci udare na Jajce i zauzmu važan taj grad.2 Sada pade pod vlast tursku i onaj dio Hrvatske izmedju Save, Une i Sane. Početkom listopada g. 1528. provali bosanski paša s 5000 Turaka preko Otočca u Hrvatsku. Turci namjeravahu oplijeniti Kranjsku; no budni Petar Kružić doznade namjeru njihovu. Kranjska se gospoda slože sa banom Karlo-vićem, te 5. listopada dočekaju Turke ispod grada Belaja na rijeci Mrežnici. Karlović zadobije 18 rana, ali ipak potuče Turke. Karlović je i 20. rujna 1528. potukao mostarskoga pašu kod Udbine.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Turci_poma%C5%BEu_Zapolji (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Turci_poma%C5%BEu_Zapolji)
Autor: shaka zulu - Svibanj 30, 2010, 02:30:35 poslijepodne
...
Ovaj sabor odredi iznimne mjere za obranu Hrvatske. Svaki velikaš i plemić hrvatski mora od 36 kmetskih kuća po 1 konjanika naoružati, te ga kroz godinu dana na svoj trošak uzdržavati na granici kraljevstva. Ako bi pak u domovinu provalio Turčin s ovećom silom, te bi zauzeo koji grad ili tvrdjavu, tad je svaki velikaš, plemić i posjednik dužan, da osobno pograbi oružje zajedno s petinom kmetova svojih, — u skrajnoj nuždi dapače i sa svima kmetovima svojim. Osim toga će Hrvatska za redovitu obranu svoju uzdržavati 300 plaćenih vojnika, i to 200 pješaka i 100 konjanika, da se uzmognu suzbijati manje provale turske. Vojskovodjom čitave hrvatske insurekcije (narodnog ustanka) bit će ban. Kada Turci gdjegod provale u Hrvatsku, dužni su velikaši i plemići, da to susjedima svojim jave gruvanjem iz mužara i palenjem vatre. Od svakih 20 kmetskih kuća imat će velikaši i plemići po jedna kola hrane u pripravi za opskrbu vojske. Jednako će dvadeseti dio priroda svoga otpremiti u pogranične gradove: Viroviticu, Nove Dvore i Kraljevu Veliku. Po kraljevoj želji odre-djuje hrv. sabor, da se za god. 1538. pobire od svakoga dimnjaka po 2 for. ratne daće (subsidium); ali taj novac ne će dobiti kralj, nego će se upotrijebiti za obranu domovine.
...
Ferdinand je obećao, da će stalnu vojsku svoju staviti u krajiške gradove. U tu mu svrhu već koncem god. 1537. knezovi Frankopani na saboru u Dubravi ponudiše svoje gradove: Cetin, Slunj, Drežnik i Tržac; Kobašić: Brekovicu; Zrinski: Krupu, Novi, Pakrac i Racu; Blagajski: Otok i Bušević; pleme Svetački: Novsku, Britvičevinu iSuboticu; zagr. biskup: Hrastovicu i još 2 grada; zagr. kaptol: Veliki Gradac; Nadaždi : Sredice i Kraljevu Veliku ; Urban Bacan: VoČin; Tahi: Čaklovac, Kamengrad i Račiću; Keglević: Bijelu-Stijenu; Ladislav More: Orahovicu; Kaštelanović: Sirač i Zelinjak; Franjo Bacan: Kristalovec; Petar Palfi: Dijankovec; Franjo Kapelski (Kapolnav): Belu i Oporovec; Ladislav Banić: Drenovac i Mi-kleuš; Baltazar Banić: Korogj; Ladislav Kerečenj: Brezovicu; Juraj Paške: Pašinec; Ljudevit Pekri: Petrovinu. Još su kralju bili ponudjeni gradovi: Dubica i Kostajnica, što ih je nekada imao despot Stjepan Berislavić.13
Ferdinand se nije usudio, da g. 1538. vodi obećanu vojnu na Turke; oni pako gradovi, što ih je preuzeo na Krajini hrvatskoj, dobiše preslabe posade. Tako su Turci 24. travnja 1538. zauzeli Dubicu. Na vijest o tomu pobjegne iz susjednog Jasenovca mala posada, zapalivši prije toga tvrdjavu. Isto tako uteče posada iz Subotice (Subocki grad). Jasenovac i Subotica pripadahu obitelji Svetački (Zempče). Hrvati se uplaše, da će sada pasti Hrastovica, a možda i sam Zagreb, jer su Turci probili obrambenu liniju na rijeci Uni. Zato junački banovi dignu odmah u Hrvatskoj narodni ustanak. Dok je Keglević bolovao, otjera Nadaždi pomoću Marka Tomašovića tursku posadu iz Jasenovca.14
...
van Zapolja oženio se 2. ožujka 1539. s Izabelom, kćerkom poljskoga kralja Sigistnunda. Izabela rodi 7. srpnja 1540. u Budimu sina Ivana Sigismunda. Tomu se Zapolja veoma uzradovao, ali ga već 11. srpnja u Szasz-Sebesu udari kap, od koje i umre 22. srpnja 1540. u 53. godini života svoga. Sada bi Ugarska po ugovoru u Velikom Varadinu od 24. veljače 1538. imala pripasti kralju Ferdinandu. I doista zauzme Ferdinandova vojska g. 1540. gradove: Peštu, Vac, Višegrad i Stolni Biograd. No kad je g. 1541. opsjedala Budim, porazi je Mahmud paša Jahiogli. Uz to se 23. lipnja 1541. diže Sulejman na četvrtu vojnu. Sultan dodje 26. kolovoza pred Budim, gdje odluči sudbinom Ugarske. Erdelj i Zatišje (t. j. Ugarsku na lijevoj strani rijeke Tise) dade malomu Zapoljinom sinu Ivanu Sigismundu kao kneževinu. Ostali pak Zapoljin dio Ugarske pridruži sultan carstvu turskomu. U samome Budimu nastanio se Sulejman paša, poturica magjarski. — Dok se to zbivalo u Ugarskoj, planuo je u Hrvatskoj domaći rat izmedju biskupa Šimuna Erdeda i knezova Zrinskih. Ratovalo se oko Zagreba i u „Banovini" izmedju Une i Kupe. Za toga rata pogibe Ivan Zrinski, opsjedajući g. 1541. biskupov grad Vinodol kod Hrastovice.23 Uzalud se god. 1542. pobudom pape Pavla III. sabrala velika vojska kršćanska, da Turke baci iz Budima i Ugarske. Ova bi vojska kod opsade Pešte dapače i nastradala, da je nije spasio Nikola Zrinski, koji u zgodan čas dodje sa 400 hrvatskih vitezova, „kao da je bio poslan angjeo s neba".24
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Petar_Keglevi%C4%87 (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Petar_Keglevi%C4%87)
-
70. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Banovanje Nikole Zrinskoga
God. 1541. umre Gašpar Ernušt, vlastelin u Koprivnici, Gjurgjevcu i u cijelom Medjumurju. Iza Gašpara ostade samo udovica Ana, kći bana Petra Keglevića. Pošto je Gašpar umro bez potomka, morao bi čitav njegov imetak po zakonu pripasti kralju. No Petar Keglević zaposjedne sva Ernušteva imanja tvrdeći, da je njegova kći Ana ostala trudna. Da se možda ne podmetne tudje dijete, pošalje kralj u Čakovac nekoliko gospodja, da budu pri porodu. Keglević im toga ne dopusti, a svoju kćer ponovno udade za Ladislava Banica. Nato kralj naloži Kegleviću, neka se kani Ernuštevih imanja. Pošto se Keglević otimao tomu zahtjevu, skine ga kralj sa banske časti. 0 svemu tomu raspravljalo se na zajedničkom saboru, koji se 1. studenoga 1542. sastao u Požunu. Tu je stvoren poseban (43.) zakonski članak o Petru Kegle-viću, koji da je poznat nasilnik., jer je i po smrti Stjepana Dešhazija sebi prisvojio njegova imanja Susjedgrad, Želin i Stubicu, te ih jedva kasnije predao kralju Ferdinandu. Sabor odredjuje, da Keglević mora Ernušteva imanja u roku od 2 mjeseca izručiti kralju; ne učini li toga, mora kao „nevjernik" izgubiti glavu i sav svoj imetak1.
...
Samomu pak Nikoli izdao je kralj 27. prosinca 1542. dekret, u kome piše : „Ovim svojim pismom dajemo na znanje, kako su naše kraljevine Hrvatska i Slavonija kroz nekoliko minulih mjeseci bile bez stanovitoga vodje i bana, pa je mnogo toga ludo propušteno, što bi se moralo učiniti toli za upravu i obranu koli za vladanje nad podanicima u onim kraljevinama. Tako su sve prilike tih kraljevina već tražile, da im na čelo stavimo vodju ili bana. Potaknuti vrlinom i čestitošću našega vjernoga, uzvišenoga i moćnoga kneza Nikole Zrinskoga, — za kojega smo razabrali, da je nadaren i duhom i valjanom ratnom vještinom, što je ne jedanput već i dokazao, — izabrali smo ga za bansku čast u rečenim kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji . . . S njime smo učinili pogodbu za 600 lako oboružanih konjanika, te će za svakoga od njih dobivati godišnju plaću po 20 forinti. Kada pak bude u službi našoj i naših kraljevina, dat ćemo mu kao mjesečninu po 2 forinta na mjesec za svakoga konjanika. Još će on morati držati 400 pješaka, za koje će mu se svaki mjesec plaćati po 2 for. Za uzdržavanje njegova stola, pa za držanje uhoda i šiljanje poslanika prema potrebi vremena, davat će se se banu 4000 for. na godinu".
...
— Muratbeg iz Požege nastojao je, da zauzme Brezovicu, grad Ladislava Kerečenja u Podravini. Kada se brezovički kapetan Budanec s jednim dijelom posade nalazio na vojnoj vježbi u Virovitici, udari Muratbeg 5. studenoga 1543. na Brezovicu i prisili ju sutradan na predaju. To uplaši posade u Pakracu i u Petrovini, te uteknu iz ovih gradova, koji tako bez ikakva otpora dodjoše u tursku vlast.6
U svibnju g. 1544. prijedju iz Bosne preko Save u Slavoniju brojni Turci, koje su vodili: Ulama beg i Amurat beg. Ovi Turci osvoje sela oko Stare Gradiške i Cernika; koncem lipnja zauzmu i Kraljevu Veliku na Ilovi.7 Sada je Turcima pripadalo čitavo slavonsko gorje izmedju Podravine i Posavine. Tu bijaše nekoliko gradova, u kojima se nastaniše Turci; medju gradovima pak nasele brojne Vlahe iz Bosne, radi čega je ovaj kraj i dobio ime „Mala Vlaška". Na tome „krajištu" turskom ne plaćahu Vlasi ni desetine ni robote, već samo carski harač; no zato morahu Turcima pomagati u borbi s Hrvatima. — Za obranu od Turaka podigne kaptol zagrebački g. 1544. tvrdju kod Siska (na ušću Kupe u Savu), a biskup zagrebački utvrdi grad Ivanić. Kranjskoj, Štajerskoj i Koruškoj nametne kralj t. zv. „turski porez", kojim će za njihovu obranu uzdržavati pomoćnu vojsku u Hrvatskoj. — Početkom svibnja god. 1545. provali u Slavoniju 10.000 Turaka, koje su vodili: Ulamabeg iz Bosne i Malkočbeg iz Požege. Dolinom rijeke Lonje udare Turci prema Zagorju, spalivši uz put grad Dubravu. Kod Ko nj š čine dočeka ih ban, komu se pridruže neki hrvatski velikaši i Juraj Wildenstein, zapovjednik kraljeve vojske na slavonskoj Krajini. Tu dodje 5. svibnja do bitke, u kojoj prijevarom pobijede Turci. Na povratku su Turci bez uspjeha pokušali zauzeti Križevac i Čazmu; ali zato oplijeniše i popališe mnoga sela u okolici njihovoj.8 — Mjeseca lipnja g. 1545. opustoše Turci imanja opatije Topusko, te provale čak u Kranjsku. Vraćajući se preko Samobora, porobe Turci plodno Turopolje; no Hrvati im otmu dio plijena u okršaju kod Vagato-vićeva broda. Turci su g. 1545. još dvaputa provalili u Slavoniju. Ulamabeg i Malkočbeg udare 20. kolovoza na Moslavinu i zapale taj grad Petra Erdeda. Htjeli su osvojiti i Čazmu, ali im sretno odolješe kanonici kaptola čazmanskoga. Nekoliko dana poslije toga opsjedahu Turci Kegle-vićevu tvrdju Ustilonja na ušću Lonje u Savu; ipak moradoše uzmaknuti, kada su doznali, da tvrdji dolazi u pomoć Juraj Wildenstein.9
Nikola Zrinski oženio se 17. lipnja 1543. u Ozlju sa kneginjom Katarinom iz porodice Frankopana Ozaljskih. Nikola je sa svojim šurjakom Stjepanom Frankopanom 1. veljače 1544. pred kaptolom zagrebačkim sklopio ugovor o medjusobnom nasljedstvu i o zajednici dobara. Tada je posjedovao 17 imanja, poimence: Zrinj, Gvozdansko, Pedalj, Krupu, Mutnicu, Jamnicu, Lješnicu, Kostajnicu, Komogovinu, Prekovrški, Medvedgrad, Lukavec, Božjakovinu, Vrbovec, Pakrac (samo po imenu), te „Novi na granici" i „Novi u Kostajnici". Po tome ugovoru donese Katarina knezu Zrinskomu za miraz 25 Frankopanovih gradova, medju tima: Ozalj, Dubovac, Ribnik, Novigrad, Ogulin, Plaški, Modruše, Jesenicu i Lukovdol, pa Trsat Bakar, Grobnik, Hreljin, Drivenik, Grižane, Bribir i Novi u Primorju.10
...
Protiv bana ustadoše g. 1548. takodjer seoski plemići Turopoljci, kojima je banov kaštelan Gašpar Držanić iz Lukavca pustošio posjede i pljačkao kuće. Turopoljci su Nikolu Zrinskoga 7. kolovoza 1549. tužili samome kralju Ferdinandu, dokazujući mu, da grad Lukavec pripada njima, jer su ga nekada oni podigli za svoju obranu. Ova je parnica potrajala 5 godina, a svršila se 12. studenoga 1553. u Brezovici, gdje se ban u dvorcu Ambroza Gregorijanca pomirio s Turopoljcima. Zrinski je Turopoljcima ustupio grad Lukavec i odrekao se svih daća, koje su mu plemići dosada morali davati; Turopoljci se pak odrekoše svake odštete za tolike progone, što ih podniješe od banovih činovnika.
...
O tomu javlja 8. kolovoza Sekelj: „Turci su s velikim jurišem udarili na varoš Gjurgjevac; juriš je trajao gotovo 6 sati, ali se posada hrabro držala, te su medju Turcima poginule neke age i vojvode. Poslije toli uzalud obavljenog posla i napora zaputiše se Turci odanle prema sv. Dominiku (danas Domanjkuš kod Bjelovara), odakle će — kako nam pripovijeda pribjeg, koji je sada došao — poći zauzimati Dubravu, Čazmu, Ivanić, Sisak i Kostajnicu.18
...
Čim su Turci zauzeli Čazmu, odmah urediše ondje poseban „sandžak" (oblast), pod koji spadahu sva mjesta uz rijeku Čazmu, Ilovu i Pakru. Zapovjednik sandžaka čazmanskoga imao je stalnu vojsku (1400 konjanika i pješaka), s kojom je provaljivao u susjednu Hrvatsku. Zrinski javlja kralju Ferdinandu 13. listopada 1552. iz Rakovca, da iz Čazme „ne prestaju skrovite provale turskih konjanika i haračlija u ove krajeve". Ako se taj grad odmah ne otme Turcima, propast će još ove jeseni ili najkasnije naredne zime kukavni ostanci ove kraljevine . . . Narod je uslijed ovih neprestanih provala već zastrašen i zdvojan". Zato Zrinski moli kralja, neka pošalje „dostojnu vojsku", s kojom bi se Čazma predobila.52 Isto tako tražili su od kralja pomoći kaptol zagrebački i Juraj od Herešinca, upravitelj biskupije zagrebačke. Kaptol je naime g. 1552. podigao tvrdju Sokol i kulu Čuntić na svome imanju kod Hrastovice, gdje je već otprije imao tri tvrdje: Petrinju (danas Jabukovac), te Gornji i Dolnji Gradac. Kaptol moli kralja, neka na svoj trošak uzdržaje barem 100 vojnika u tvrdji Sisku, koja ima veliku važnost za obranu Hrvatske, otkako je propala tvrdja Ustilonja. Zagrebačka biskupija ima takodjer previše troškova za svojih 5 tvrdja (Hrastovica, Sveti Križ, Ivanić-grad, Ivanić-Kloštar i Gradec kod Križevca) dočim je posve razvaljena tvrdja i varoš u Dubravi.
...
Mjesto od Turaka trpjela je Hrvatska od strašne kuge, koja je u listopadu g. 1553. nemilo harala u okolici zagrebačkoj, a mjeseca lipnja g. 1554. u Križevcima, Vrbovcu, Gracu i u Sv. Petru, te u Medjimurju.28 Kralj je nastojao, da s Turcima sklopi mir; ali pregovori se razbiše radi EMelja, gdje je g. 1555. konačno prevladao sultanov štićenik Ivan Sigismund Zapolja. Nove. borbe s Turcima žapočeše u svibnju g. 1556. Turci su počinili velike štete u selima oko Ivanića i Vrbovca; podjedno su opustošili okolicu Topuskoga, te imanja kneza Franje Frankopana Slunjskoga na rijeci Kupi. Tom prigodom odvedoše Turci u ropstvo mnogo Hrvata.
Ban Nikola Zrinski mnogo se brinuo za sudbinu Sigeta. On je dapače sudjelovao u vojni, koja je 19. srpnja 1556. poduzeta na nedaleku tvrdju Bobovac, da se time Alipaša odvrati od Sigeta.31 Tako nije Zrinski dospio, da istodobno zaštiti Hrvatsku na drugoj strani. Bosanski paša udari na Kostajnicu, gdje je carskoj posadi zapovijedao kaštelan Pankracije Lusthaler. Podmićen od Turaka (sa 2000 dukata) predade Lusthaler 23. srpnja 1556. tvrdju kostajničku. Probivši tako hrvatsku obrambenu crtu na rijeci Uni, provališe Turci u one krajeve izmedju Une i Kupe (današnja »Banovina«), koji bijahu dotle poštedjeni. Tamo su Turci nesmiljeno popalili hrvatska sela, opustošili polja i vinograde, poubijali muškarce, a do 46.000 ljudi, žena i djece odveli u ropstvo.32 Jaka turska vojska prešla je dapače i preko rijeke Kupe, te je na Bartolovo (24. kolovoza) 1556. ognjem i mačem strahovala po Turopolju.33 Neki su Turci tom prigodom doprli i preko Save do zidina grada Zagreba, gdje je u magli na Turke nabasao grof Petar Erdedi, komu ubiše desetak ljudi.31
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Banovanje_Nikole_Zrinskoga (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Banovanje_Nikole_Zrinskoga)
Autor: shaka zulu - Lipanj 26, 2010, 11:23:02 prijepodne
Četvrtak, 24 Lipanj 2010 15:10 | Autor Josip | | |
POVIJESNI LIKOVI I OPREMA OKUPIRALI NOVE DVORE
Sredinom lipnja u Novim dvorima, točnije u prostoru Vršilnice, otvorena je izložba pod nazivom “Oživimo povijest”. Prije samog otvorenja, sve prisutne svojim su borilačkim, mačevalačkim i ostalim vještinama zadivili momci iz zagrebačke viteške udruge Red srebrnog zmaja.
U preslikanim povijesnim odorama, potpuno zaštićeni željeznim lančanim oklopom, kacigama, te oboružani raznoraznim srednjovjekovnim oružjem organizirali su pravu pravcatu povijesnu borbu. Nemilice su izmjenjivali udarce, mlatili se i branili uz pokoji povik “umri” i sl., koji je malo opustio napetu publiku. Doista, samo svojim hodom, a kamoli pravom i nenamještenom borbom i najhrabrijima su ulijevali strah u kosti originalnim prikazom surovog i žestokog povijesnog okršaja.
Nakon prikaza povijesne bitke, „plemići“ su otvorili vrata Vršilnice. Uslijedio je govor jedne od organizatorica, Vande Velagić. Ona nam je pojasnila malo više o tome kako se sve skupa dogodilo.
- Projekt je nastao povezivanjem Učilišta „Profokus“, odjela kostimografije i višednevnim Međunarodnim festivalom fotografije „Fotoextempore“ iz Novigrada, u suradnji sa Visokom školom za poslovanje i upravljanje Baltazar Adam Krčelić iz Zaprešića, rekla je Velagić.
S nekoliko riječi zahvale i čestitkama studentima za dobru pripremu za buduća zvanja okupljenima se obratio dekan Visoke škole Nikola Skledar. Nakon njega o samoj manifestaciji par riječi je prozborio povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Marino Baldini, koji je posljednjih 20-tak godina uvelike utjecao na umjetničku scenu te je uvijek spreman pomoći studentima i mladim umjetnicima.
Marina Viculin je osoba koja je svojim mentorstvom i profesionalnim vođenjem bila stup na kojem se cjeli projekt gradio. Kako se moderatorica našalila, ona je osoba koja je stalno govorila zašto nešto valja, zašto ne valja, kako treba te kako ne treba. S receptom za mršavljenje „ako želite smršaviti, primite se projekta u kulturi u godini recesije“ svojim je vrckastim i komičnim vođenjem Vanda Velagić predala riječ potpredsjednici Vijeća Grada Zaprešića Ruži Katić koja je nakon isprike zbog nedolaska gradonačelnika Turka otvorila trodnevnu izložbu pod nazivom.
Na izložbi su bile prikazane srednjovjekovne haljine, raznih uzoraka i veličina, fotografije koje prikazuju povijest i suvremene ljude u povijesnom okruženju, te u povijesnim odorama. Na samom otvorenju gostima je bio ponuđen i srednjovjekovni gulaš, paštete kao i vino koje ipak nije bilo iz Srednjeg vijeka. Svojim su sviranjem otvorenje ove zanimljive izložbe uveličale i dvije polaznice glazbene škole Ferdo Livadić iz Samobora. Poseban duh izložbi daje i atmosfera prostora Vršilnice koja se savršeno uklapa u povijesni ambijent.
Baklje i svjećice, povijesne odore, prekrasne slike, povijesna hrana, kvalitetno vino, i vrijedni mladi ljudi koji su pokazali da znaju i žele raditi u svojoj struci samo su neki od razloga zašto bi vam trebalo biti žao što niste bili tamo.
http://www.prigorskikaj.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=375:u-zapreikim-novim-dvorima-mladi-kulturnjaci-oivjeli-povijest&catid=34:zaprei&Itemid=27 (http://www.prigorskikaj.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=375:u-zapreikim-novim-dvorima-mladi-kulturnjaci-oivjeli-povijest&catid=34:zaprei&Itemid=27)
Autor: shaka zulu - Srpanj 03, 2010, 12:36:16 prijepodne
Zamjenik gradonačelnika Dugog Sela Ivan Gereci u prostoru Turističke zajednice Zagrebačke županije u Zagrebu 8. lipnja otvorio je izložbu "Dani templara u Dugom Selu".
Na izložbi se mogu vidjeti slike iz zbirke Pučkog otvorenog učilišta Dugo Selo nastale na susretima likovnih umjetnika Zagrebačke županije, kao i knjige iz područja navedene tematike te eksponati o temi Templara u Zemlji sv. Martina.
Prilikom svečanog otvorenja Gereci je naglasio kako je ova izložba i svojevrsna pozivnica na Međunarodni viteški turnir koji će se održati 3. i 4. srpnja na Martin Bregu. Gereci se zahvalio Udruzi "Vitezovi Zelingradski" koji su ustupili dio eksponata za ovu izložbu, a sastoje se od viteške opreme i oružja. Ujedno je naglasio kako datum održavanja turnira nije slučajno izabran već je to stoga što se 4. srpnja obilježava dan kada je sv. Martin postao biskupom po kojem i crkva nosi ime te je na taj način zajedno s templarima zaokružena jedna cjelina.
Svečanom otvorenju nazočio je i predsjednik Turističke zajednice Zagrebačke županije Vlado Horina koji je rekao kako se ovom izložbom predstavlja jedan kulturno turistički proizvod, odnosno manifestacija koja će nas vratiti duboko u povijest - u vrijeme templara koji u Dugom Selu imaju svoju tradiciju.
Onaj stručni osvrt na izložbu dao je i dr.sc. Juraj Belaj, znanstveni suradnik Instituta za arheologiju koji je rekao nešto više o templarima. Ova izložba bit će otvorena do 12. srpnja te u tom je razdoblju svi zainteresirani mogu pogledati, a sve one koje zanima pogled na život i običaje ljudi tog doba mogu doći na Međunarodni viteški turnir koji će se održavati, kako smo gore već i spomenuli, 3. i 4. srpnja. Na autentičnoj povijesnoj lokaciji, ispod drevne crkve sv. Martina, odakle je veliki templarski meštar 1241. godine poveo templarsku vojsku u bitku protiv Mongola, okupit će se viteške skupine Hrvatske, Mađarske i Slovačke te će pokušati dočarati ljude i običaje tog doba. Posebna zanimljivost turnira bit će i noćna bitka pod zidinama stare crkve svetog Martina iz 1209. godine.
Ana Kašnar © Dugoselska kronika
http://www.dugoselska-kronika.hr/dk/532/kultura-1.htm (http://www.dugoselska-kronika.hr/dk/532/kultura-1.htm)
Autor: shaka zulu - Rujan 11, 2010, 11:11:32 poslijepodne
SISAKTV BITKA KOD STAROG GRADA SISKA (http://www.youtube.com/watch?v=9ntmSavDh3o#ws)
Autor: shaka zulu - Rujan 11, 2010, 11:12:02 poslijepodne
Autor: shaka zulu - Rujan 11, 2010, 11:12:26 poslijepodne
Autor: kuntakinte - Ožujak 15, 2011, 11:04:55 poslijepodne
SAMOBOR - Na šesto uprizorenje povijesne bitke kod Samobora došlo je oko 25 tisuća ljudi. Bitka se organizira u spomen na povijesni događaj kada su se u Samoboru 1441. godine sukobile vojske poljskog kralja Vladislava Jagelovića i grofova Celjskih. U sklopu obilježavanja organizaran je srednjovjekovni sajam, a mogla se kušati ukusna hrana pripremljena po ondašnjim receptima te alkemičarski napici od kojih kasnije boli glava. Bitka je vješto odglumljena, tako da je samo jedan ‘vitez’ lakše stradao. Nakon bitke priređena je raskošna konjička revija. Manifestaciju je šestu godinu zaredom organizirao Samobrski muzej na čelu s direktorom Miroslavom Milonjićem, kustosom Andrejem Lapaineom i začetnicom ideje Ivankom Brekalo.
http://www.jutarnji.hr/uprizorenje-samoborske-bitke-iz-1441-/931556/ (http://www.jutarnji.hr/uprizorenje-samoborske-bitke-iz-1441-/931556/)
Autor: kuntakinte - Ožujak 15, 2011, 11:06:11 poslijepodne
Za bana hrvatskoga dadoše Erdedi instalirati na saboru, koji se 7. ožujka 1557. sastao u Zagrebu. Ovaj sabor stvorio je važne zaključke za obranu domovine. Kmetovi će morati utvrdjivati tvrdju i varoš Koprivnicu, varoši Ivanić i Križevci, pa tvrdje: Sv. Ivan Žabno, Gradec, Sisak, Zrinj, Prekovršiki, Blinju, Drežnik, Tržac, Modruše i Slunj. Sami vlasnici imaju se pobrinuti, da bolje utvrde Veliki Kalnik, Božjakovinu, Hrastovicu, Gradac, Raven, Kostanjevec i Rasinju. Kralja pak moli sabor, neka se »poskrbi za svoj kraljevski grad Zagreb, koji je metropola ovih kraljevina«. Sabor je odredio, da svako ognjište mora platiti 1 for. kao ratnu daću (subsidium), koja ide, kralju; za druge pak potrebe domovine platit će svako ognjište po 12 denara kao »dimnicu« u zemaljsku blagajnu.4
Isprvice je Petar Erdedi pobolijevao, a bolest njegovu upotrijebiše Turci. Sa 4000 Turaka krene mladi Ferhad beg dolinom Lonje prema Zagorju. Kod Sv. Helene blizu Rakovca dočekao je Turke 19. kolovoza 1557. Ivan Lenković, junački vrhovni zapovjednik Krajine. Lenkoviću se pridruže Ivan Alapić i Lad. Kerečenj. Tisuću konjanika i pješaka hrvatskih udari na Turke uz poklik: »U ime božje!« i hametom ih potuče. Ferhad beg izgubi sav plijen i polovicu konjanika svojih.5 Ovom pobjedom silno se proslavio Ivan Lenković. Njegova je obitelj porijeklom iz Like, odakle se koncem 15. vijeka preselila u Kranjsku. Lenković se prvi put istaknuo g. 1529., kada su Turci opsjedali Beč. Po Kružićevoj smrti postade Lenković senjskim kapetanom, te je kao takav g. 1551. do 1554. podigao Nehajgrad za obranu Senja. Istodobno sagradio je na rijeci Kupi grad Podbrežje (Freithurn) za obranu Kranjske. Iste godine 1557. razbio je 19. kolovoza koprivnički kapetan Krsto barun Ungnad virovitičke Turke, koji su na četovanju svome doprli do Koprivnice.6
Najljuće se u Hrvatskoj ratovalo g. 1558. Mjeseca veljače opsjedahu Turci bez uspjeha Keglevićev grad Blinju. Sredinom travnja navališe na Hrastovicu; no Hrastovici dodju u pomoć: ban Erdedi i general Lenković, koji složno potuku Turke. Jednako nastradaše bosanski Turci, koji su u kolovozu pustošili oko Cazina, Bužima i Ostrošca, te oko Hrastovice i Gora. No zato su Turci 29. i 30. rujna vod vodstvom Malkoč-bega bez zapreke poharali okolicu Topuskoga i Steničnjaka, te se preko Perne, Krstirije, Kladuše i Vranograča vratili u Bosnu. Turaka bijaše 6 do 10 tisuća, jer se Malkoč-begu pridružio i Ferhad beg i turski ćehaje iz Požege, Livna i Mostara. Malkoč beg zauze 1. studenoga 1558. Zrinski grad Lišnicu na lijevoj, a 3. studenoga gradove Otok i Bušević na desnoj obali Une. Lenković je još istoga mjeseca preoteo Turcima grad Bušević. Iz Slavonije dopru Turci u noći od 29. studenoga do Koprivnice i zapale predgradje. Kad je krajiški podzapovjednik Vid Halek s kapetanima Krstom Ungnadom i Jakovom Sekeljem iz tvrdje izveo posadu, uzmaknu Turci do Gjurgjevca. Ovdje dodje do bitke, u kojoj budu Turci pobijedjeni i razbijeni, a kršćansko roblje oslobodjeno.7 — Odsada se Turci bojahu, da ne bi njihova tvrdja Čazma pala u kršćanske ruke; zato ju Malkoč beg dade u travnju g. 1559. razoriti, a sijelo sandžaka premjestiti u Pakrac.
U Zagrebu se 3. ožujka 1560. sastao sabor Hrvatske i Slavonije, komu i opet bijaše glavna briga, da udesi sve, što je potrebno za obranu domovine. Najviše se raspravljalo o pojačanju tvrdje koprivničke. Sjtaleži odrediše takodjer, da kmetovi moraju urediti, odnosno popraviti tvrdje: Cirkvenu, Sisak, Hrastovicu, Ogulin, Sračicu, Bojnu i Hresno. Da vojska bude za slučaj rata imala dosta živeža, zaključio je sabor, da svako-ognjište mora u tu svrhu doprinijeti po jednu četvrtinku pšenice i prose,, a živež čuvat će se u Koprivnici, Križevcima, Zagrebu, Topuskom i Cetinu. Kralj je poručio, neka se poruše tvrdje: Zrinj, Prekovrški, Pedalj,. Bušević i Slunj, da ne padnu Turcima u ruke; no staleži ne privoliše na to, jer da su ovi gradovi zgodni za suzbijanje Turaka, samo neka kralj stavi posade u njih. Naprotiv je sabor odredio, neka ban Erdedi i general Lenković razvale samostane, koji se nalaze uz grad Križevac i uz varoš Hrastovicu, jer bi se Turci za slučaj navale mogli s njima poslužiti, kao god. 1552. sa samostanskom zgradom kod Virovitice. Još je sabor izdao odredbe, kako će se Turcima zapriječiti prijelaz preko Kupe, Gline i Korane ; točno je podijelio, tko će čuvati brodove na ovim rijekama.8 — Hrvatska je i god. 1560. mnogo trpjela od provala turskih. Lenkoviću podje za rukom, te je u ožujku razbio dvije turske čete, koje su četovale ako Vranograča i Slunja. Tom prigodom odlikovao se mladi knez: Franjo Frankopan Slunjski. No zato je 6. lipnja postradalo Zrinsko trgovište Novigrad (danas Todorovo) kod Vranograča, kojom prigodom pogibe do 1000 Hrvata. Ove je Turke vodio Šafer beg, sin Malkočev. * Njega je skoro stigla kazna, jer je kod Popovca (blizu Čazme) izgubio .život, kada u rujnu g. 1560. htjede sa 2000 konjanika udariti na Križevce.9 Turski ćehaja iz Jajca došao je početkom listopada sa 2000 Turaka pred Dolnju Kladušu, odakle je prijetio Cetinu i Hojšiću. Turci su robili, dok nije k Petrovoj gori prišao krajiški kapetan Herbart Auersperg, komu se pridružiše Frankopan Slunjski i Frankopan Tržački. — Turci su četovali takodjer godine 1561. i 1562. Tako 8. listopada 1561. prijedjoše ispod Hra-stovice preko rijeke Kupe, gdje su palili i plijenili, ali ih kmetovi hrvatski nemilo pobiše i u Kupu zatjeraše. Mjeseca lipnja g. 1562. robili su Turci najprije Frankopanova sela pod Kladušoni, a kasnije sela oko Bovića, koja pripadahu opatiji u Topuskom. Istodobno pustošili su Turci takodjer u Podravini oko Ludbrega.10 Ali ne mirovahu ni Hrvati. Mjeseca ožujka god. 1562. provali ban Erdedi s koprivničkim kapetanom Gašparom Rabom u tursku Podravinu. Potukavši Turke kod Slati n e, zapali taj grad i 1000 vlaških kuća oko Vočina, Slatine i Mikleuša, odakle su Vlasi često u hrvatsku Podravinu provaljivali i veliku joj štetu nanosili. Sporazumno s Erdedom provalio je istodobno (25. ožujka 1562.) iz južne Ugarske u tursku Podravinu takodjer Nikola Zrinski, koji je iza smrti Marka Stančića Horvata g. 1561. postao kapetanom grada Sigeta. Turci su naime naumili, da na rijeci Dravi podignu tvrdje u Sv. Gjurgju i u Moslavini. •odakle će lakše udarati na Siget. Ovaj posao preuzeo je Arslan beg, zapovjednik sandžaka u Požegi; on je uza se imao 3000 vojnika, te mnogo Vlaha i seljaka, koji su dovozili gradju. Zrinski je kod Moslavine 26. ožujka raspršio tursku vojsku, te Arslan bega potisnuo prema Valpovu do Sv. Gjurgja, otevši mu dvije zastave i sve topove. Razvalivši još utvrde kod Moslavine i spalivši drvenu gradju, vratio se Zrinski u Siget, odakle je 31. ožujka uspjeh svoga četovanja javio kraljeviću Maksimilijanu. Tri mjeseca iza toga dodje u tursku Podravinu mostarski sandžak Malkoč beg s velikom vojskom, u kojoj bijahu takodjer Arslan beg i Ferhat beg, pa dade utvrditi Moslavinu."
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Petar_Erdedi (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Petar_Erdedi)
Autor: kuntakinte - Ožujak 19, 2011, 08:54:02 poslijepodne
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Prve_godine_vladanja_kralja_Maksimilijana (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Prve_godine_vladanja_kralja_Maksimilijana)
-
Radi obrane preostale Hrvatske imenuje kralj još jednoga bana: kneza Franju Frankopana Slunjskoga, koji je na hrvatskoj granici posjedovao gradove: Slunj, Cetin, Gore, Krstinju, Kremen, Letovanić, te gornju i dolnju Kladušu.
...
Uz Koprivnicu popravit će se utvrde u Ivaniću, Sisku, Vrbovcu, Hrastovici, Tršcu i Cetinu, a na rijeci Glini imaju kmetovi podići tvrdju Presjeku.
U Drinopolju je 17. veljače 1568. bio sklopljen mir s Turskom na 8 godina. Car i kralj Maksimilijan obvezao se, da će poput svoga oca Ferdinanda plaćati sultanu godišnji »dar« od 30.000 dukata. I kršćanima i Turcima zabranjuju se na granicama t. zv. četovanja i megdani (dvoboji); ali nove tvrdje smiju podizati jedni i drugi. Hrvatski je sabor 24. lipnja 1568. ponovno odredio, koji će kmetovi ići podizati odnosno popravljati tvrdje, poimence Koprivnicu, Ivanić, Tržac, Presjeku i Cetin. Na istom saboru stvoren je takodjer zaključak o tomu, kako da se namakne vojnička posada za Hrastovicu, gdje je vojnike pokosila kuga, koja je na proljeće g. 1568. užasna harala u Hrvatskoj.
Usprkos ustanova o miru provaljivahu turski vojnici iz Kostajnice i Krupe prema rijekama Kupi, Glini i Korani. U kolovozu g. 1568. dopriješe Turci na takvom četovanju sve do Siska i Hrastovice, te bi možda nastradale i ove tvrdje, da im nijesu za vremena u pomoć pritekli banovi. Kod Perušića je pak 280 senjskih Uskoka g. 1569. razbilo 2.700 Turaka. Borbe s Turcima trajahu i g. 1570. Hrvatski sabor 12. travnja 1570. ističe da »čitava Bosna prijeti Hrastovici«, pod koju se »i sada za vrijeme primirja zalijetaju svakoga tjedna dvaput ili triput«. Zato je hrvatski, sabor još 8. svibnja 1569. zaključio, da se u ime izvanredne daće pobire od svakoga dimnjaka polovicu forinte, premda kmetovi trpe glad i siromaštvo. S ovim novcem neka se podignu zidine oko Hrastovice i drugih mjesta na granici. Iz Bosne je 1.300 Turaka 19. srpnja 1570. porobilo trgovište Krstinju, odakle odvedoše 100 ljudi u ropstvo. A 26. kolovoza 1570. beg iz Pakraca, koji je četovao oko Ivanića, zarobio je zagrebačkoga kanonika Franju Filipovića. (Ovaj »Delipop« odrekao se g. 1574. kršćanstva, prešao na islam i uzeo ime Mehmed.) Mjeseca pak rujna g. 1570. provalio je preko Une ispod Kostajnice u Bosnu ban Frankopan, komu se pridružiše hrvatski knezovi: Juraj Zrinski, Franjo Blagajski i Nikola Frankopan Tržački, da kazne i zastraše Turke.
...
Da se u Hrvatskoj osigura Hrastovica, odredio je hrv. sabor 5. ožujka 1571. besplatne radnike, koji će utvrditi nedaleku Blinju. Sam pak ban Frankopan redovito je stanovao u svome gradu Gore blizu Hrastovice. Zato je i mogao suzbiti 330 turskih konjanika, koji su u srpnju g. 1571. navalili na Hrastovicu, gdje bijaše kapetan Josip Dornberg. Hrvatski sabor koji se 30. listopada 1571. sastao u Zagrebu, hvali banove Drašikovića i Frankopana, što su »najvećom brigom i marljivošću« netaknute sačuvali granice hrvatske, te »nijesu Turcima za svoga banovanja dozvolili, da otmu kakav kaštel ili ma i neznatnu koju tvrdjicu«. Oba bana trpe oskudicu. Turci su opustošili Frankopanova imanja tako, da stoje sami goli gradovi, te on imade jedva još 20 kmetova. Isto je sa glavnim biskupovim posjedima (Hrastovica i Topusko), koji se nalaze u sredini ljute borbe s Turcima. Zato sabor preporuča kralju Maiksimilijanu, neka banovima daruje vrijedna imanja, da budu imali od čega uzdržavati sebe i svoju družinu. Tako bi Draškoviću mogao u vlasništvo dati grad Trakošćan, koji je iza smrti Ivana Gjulaja pripao kralju, a od g. 1569. drži ga u zalogu ban Juraj Drašković.
...
Hrvatski sabor, koji se u Zagrebu sastao 18. siječnja 1573., uze na znanje kraljevu odluku glede Draškovića. Na tome saboru vodila se rasprava o kmetovima na imanjima Susjedgraida i Stubice, koji se još na proljeće g. 1572. pobuniše protiv svoga okrutnoga gospodara Franje Taha. Kmetovi su triput slali svoje ljude u Beč, da kod kralja Maksimilijana traže zaštitu od nasilja Tahovih. Sve bijaše uzalud, a sad je evo Tah izradio, da sabor kmetove proglasi »veleizdajnicima«, protiv kojih se može upotrijebiti sila. Na vijest o toj odluci pobune se Tahovi kmetovi u Podsusedu, Stenjevcu, Stupniku, Zaprešiću, Brdovcu, Podgori, Pušci i u Dolnjoj Stubici. Njima se pridruže kmetovi nekih zagorskih velikaša i plemića. Naskoro se kod Stubice sabralo 10.000 kojekako oboružanih seljaka, koji proglase svojim vodjom (»begom«) seljaka Matiju Gubca. Kmetovi su za sebe tražili slobodu, kakvu uživaju drugi ljudi. Zato će odstraniti vlastelu i pobirače kmetskih podavanja, te će sami pobirati poreze i brinuti se za obranu domovine. Da se unaprijedi trgovina, namjeravahu kmetovi ukinuti carinu i maltarinu.
S kmetovima je ružno postupala grofica Barbara Erdedi. Zato se pobuniše i kmetovi na njenim imanjima u Samoboru, Okiću, Jastrebarskom i Kerestincu, osobito pak u Cesargradu kod Klanjca. Da bi taj ustanak raširio po Štajerskoj i Kranjskoj, gdje su takodjer kmetovi trpjeli svakojake muke i nepravde, prijedje Ilija Gregorić 2. veljače 1573. preko Sutle sa 1000 seljaka. Hrvatima se odmah pridruže štajerski kmetovi u Brezicama, Pilštajnu, Videmu, Sevnici i drugdje. Ali kad je dio buntovnika 5. veljače preko Save prešao u Kranjsku, potuče ih barun Thurn, kapetan Uskoka žumberačkih. Gregorića pak razbije celjski kapetan Schrattenbach 8. veljače kod Sv. Petra pod Kunšpergom. Istoga se dana u Zagrebu sabraše banske i plemićke čete (oko 5.000 konjanika i pješaka). Vodjom im postade Gašpar Alapić, ikoji je 6. veljače kod Kerestinca i Mokrica razbio 3000 kmetova svoje sestre Barbare Erdedi. Alapić krene odmah s vojskom u Zagorje, te već sutradan (9. veljače) potuče Gubca kod Stubičkih Toplica. U tome boju pogibe 5.000 seljaka; mnogo pak zarobljenika povješali su plemići po drveću uz ceste. Najgore je prošao satir Gubec. Njega su 15. veljače u Zagrebu usmrtili nakon groznih muka. Na glavu mu staviše užarenu željeznu krunu, pošto ga oklevetaše, da se proglasio »seljačkim ikraljem«. Gregorić je smaknut istom koncem g. 1574.
Turci su s veseljem dočekali čas, kada se Hrvati medju sobom kolju i zatiru. Oni odlučiše, da će sada osvojiti »ostanke« kraljevine Hrvatske. Mjeseca travnja g. 1573. provale Turci u Hrvatsku, te spale grad Sokol kod Bihaća. Malo iza toga dopru Turci na svome četovanju do Kirina, a mjeseca kolovoza prodru u Hrvatsku izmedju Kupe i Save, odakle ih je brzo protjerao ban Drašković,
Na jesen g. 1573. četovalo je 3.000 bosanskih Turaka sve do Cetina. Od provala turskih nije ostala poštedjena niti Hrvatska izmedju Save i Drave. Na hrvatskom saboru, koji se 30. prosinca 1573. sastao u Zagrebu, predstavio je Drašković novoga podbana Vladislava Bukovačkoga, koga je imenovao mjesto umrlog Ivana Forčića. Isti je sabor odredio 2.273 radnika za utvrdjivanje važnih točaka u južnoj Hrvatskoj. Teške borbe s Turcima nastaviše se g. 1574. Odmah iza Nove godine navale Turci na Krstinju; porobe Utinju i dopru sve do Bovića na jednoj a do Klinca kod Hrastovice na drugoj strani. Mjeseca veljače zapale Turci tvrdjice Gredu i Rosac, a 4. ožujka provali Ferhadpaša iz Bosne sa 3000 Turaka do grada Steničnjaika na Kupi, odakle je u ropstvo odveo 500 Hrvata. Malo iza toga udare Turci na Ivanić, gdje ih je potukao kapetan Ivan Panović. No već početkom travnja ponoviše bosanski Turci navalu na Steničnjak, gdje su zarobili 100 ljudi.
Tolike nesreće prisiliše Hrvate, da poduzmu nove mjere za obranu domovine svoje. Hrvatski sabor, koji se 15. svibnja 1574. sastao u Zagrebu, stvorio je zaključak, da se imaju sagraditi 2 nove tvrdje: jedna kod Topuskoga na rijeci Glini, a druga kod Bresta, gdje Turci običavaju prelaziti rijeku Kupu. Još će u južnoj Hrvatskoj popraviti tvrdje: Slunj, Turanj, Tounj i Herendić, a u sjevernoj Hrvatskoj tvrdje: Rasinju, Gradec i Vrbovec. Na trošak čitave Hrvatske uzdržavat će se odsada nova vojska: 240 haramija. Pod zapovjedništvom podbana branit će 200 haramija tvrdje i prijelaze kod rijeke Kupe, gdje se tako razvila poikupska ili banska Krajina. Drugih 40 haramija služit će kao prvi oružnici, da Hrvatsku brane od Vlaha, koji su kao turski »martolozi« hvatali djecu u Zagorju. Zato će 20 haramija čuvati prijelaze na Zagrebačkoj gori, a drugih 20 na Očuri. Za uzdržavanje haramija plaćat će se u Hrvatskoj daća »dimnica«, i to forint od svakoga dimnjaka. Mjeseca srpnja g. 1574. provališe bosanski Turci do Bovića, odakle odvedoše 100 zarobljenika. Jednako su 24. kolovoza 1574. porobili i zapalili Zlat (danas Slavsko polje) pod Petrovom gorom i neka sela kod Steničnjaka. Na jesen g. 1574. udarilo je 4000 Turaka iz Slavonije na Koprivnicu, gdje zapališe predgradja, ali tvrdja se ipak održala. Istodobno su bosanski Turci robili i pustošili oko Steničnjaka.
Početkom g. 1575. četovao je bosanski namjesnik (beglerbeg) Ferhadpaša oko grada Cetina. Odanle zadje na sjever do sela Budački, gdje ga je 7. siječnja dočekao krajiški potpukovnik Ivan Auersperg. Turci potuku kršćansku vojsku, te se s plijenom vrate u Bosnu. Odsada su Turci sve jače udarali na Hrvatsku, jer je sultana Selima II. na prijestolju naslijedio 12. prosinca 1574. njegov ratoborni sin Murat III.
Nesigurnost imetka i života zbog neprekidnih provala turskih i vlaških bijaše razlogom, da se hrvatski narod g. 1575. počeo sve brojnije iz južne Hrvatske seliti u sigurne krajeve, naročito u Kranjsku, Štajersku, Austriju i u zapadnu Ugarsku.
...
Karlo se već otprije brinuo za obranu hrvatske Krajine, jer je znao, da time od provala turskih štiti i svoju nasljednu državu. Sada pak uze nastojati, da na rijeci Kupi učini jaku tvrdju, u kojoj bi se nalazila velika posada za obranu južne Hrvatske. Drašković mu predloži, neka u tu svrhu preudesi grad Steničnjak, koji je s velikim ali opustošenim imanjem pripadao grofu Franji Nadaždiju. Karlo bijaše sporazuman s ovim prijedlogom, te je Nadaždiju u ime otkupnine ponudio 30.000 forinti. Ali pregovori se razbiše, jer Nadaždi ne htjede novac, nego jednako vrijedan posjed u Austriji.
Hrvatski sabori, koji se sastadoše 23. ožujka i 17. travnja 1575., brinu se za utvrdjivanje izloženih mjesta. Turci udare u svibnju g. 1575. na Hrastovicu, ali ih sretno odbije hrabra posada. Naprotiv je posada grada Ivanića u lipnju g. 1575. nastradala. Mjeseca srpnja bojao se ban Drašković za Sisak.
...
Tečajem mjeseca kolovoza g. 1575. provališe Turci više puta u Podravinu, gdje su pustošili i plijenili sela izmedju Koprivnice i Varaždina. Tom prigodom zapališe Turci i koprivničko predgradje Miklinovec. U rujnu g. 1575. htjede Ferhadpaša zauzeti Bihać. Kad mu to nije uspjelo, podje sa desetak tisuća Turaka prema rijeci Kupi. Turke je kod Budačkoga 22. rujna dočekao Herbart Auersperg, zapovjednik hrvatske Krajine. Daleko brojniji Turci ubiju Auersperga i 200 vojnika, a zarobe 2000 krajišnika provale dolinom Kupe sve do Metlike u Kranjskoj, odakle se 24. rujna vrate u Bosnu s velikim plijenom. Službeni izvještaj kaže, da su Turci tom prigodom porobili i zapalili 16 sela, odakle odvedoše u ropstvo preko 1000 ljudi.
...
Sam Ferhadpaša udario je mjeseca travnja g. 1576. sa 7000 Turaka na Hrastovicu. Junačka je posada odbila sva 4 juriša. Ali Turci zauzmu susjednu tvrdjicu Peć (danas »Pecki«), te pogube 150 ljudi, a mnogo zarobljenika odvedu sa sobom u Bosnu.
...
Malo iza toga Vlasi iz Novoga četovahu kod tvrdje Gradac. S Turcima je doduše 25. prosinca 1576. bio obnovljen mir na dalnjih 8 godina; ali toga se mira ne drže turski pogranični zapovjednici. Turska je g. 1577. na granici hrvatskoj i slavonskoj uzdržavala 6563 plaćena vojnika, koji bijahu razmješteni u tvrdjama, naročito u Kostajnici, Krupi, Udbini, Buniću, Požegi i Virovitici. Osim toga imali su Turci oko 12.000 neplaćenih vojnika (Vlaha), ikoji slobodno kao martolozi prodiru u hrvatske zemlje, da pale, pustoše i robe. Turci su na proljeće g. 1577. selili Vlahe u Liku, da lakše provaljuju u južnu Hrvatsku. O tomu je nadvojvoda Ernest 3. lipnja 1577. izvijestio kralja Rudolfa, koji je onda 7. lipnja naložio, neka se ovi Vlasi istjeraju iz Like. Kraljev nalog nije se mogao izvršiti, jer su Turci medjutim započeli novu borbu.
...
Drašković je kralju 5. studenoga 1577. javio, da su Turci zapalili tvrdju Mazin, koju je on podigao za obranu svoga imanja oko Topuskoga.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Juraj_Draskovi%C4%87 (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Juraj_Draskovi%C4%87)
Autor: kuntakinte - Ožujak 19, 2011, 08:55:49 poslijepodne
...
Ove kraljeve odluke uslijediše prije, nego li je svoje vijećanje završio sabor Karlovih nasljednih zemalja, koji se 1. siječnja 1578. sastao u Brucku na Muri. Tamo je 45 zastupnika iz Štajerske, Koruške i Kranjske (kojoj se pribrajahu Gorica, Trst, Istra i Rijeka) preko 2 mjeseca raspravljalo o tomu, kako da se turska sila zaustavi na Krajini; jer propadne li Krajina, Turci će provaljivati u Kranjsku, Štajersku i Korušku. Sabor je odlučio, da će spomenute zemlje doprinositi znatne žrtve za opstanak Krajine. Južno od Kupe i Save (u t. zv. hrvatskoj Krajini) uzdržavat će se troškom od 160.848 forinti na gqdinu 2.435 vojnika, i to: 500 husara, 300 (konjanika s puškom, 320 njemačkih pješaka, te 1315 haramija, t. j. pješaka obučenih u hrvatsko seljačko odijelo. U sjevernoj ili >slavonskoj« Krajini trošit će se godimice 152.496 forinti za uzdržavanje 2.700 vojnika, od toga: 400 husara, 200 arkibusira, 350 njemačkih pješaka i 1750 haramija. Jošte je spomenuti sabor odredio 420.000 forinti u tu svrhu, da se u hrvatskoj Krajini poprave neke tvrdje i da se sagradi nova jaka tvrdja, koja će moći suzbijati navale turske. Ove svoje zaključke priopćiše zastupnici 1. ožujka 1578. nadvojvodi Karlu
...
Medjutim je nadvojvoda Karlo odlučio, da će 10. kolovoza 1578. povesti veliku vojsku na bosanske Turke, da ih kazni i zastraši, pa da im preotme one gradove, koje zauzeše tečajem prošlih godina. Na hrvatski sabor, koji se sastao 15. srpnja 1578., došao je Vid Halek, zapovjednik slavonske Krajine, te je u ime nadv. Karla zamolio sudjelovanje Hrvata na toj vojni. Sabor je zaključio, da se imaju svi staleži (t. j. velikaši, plemići, gradovi i crkveni dostojanstvenici sa dobro opremljenim četama svojim do 6. kolovoza sabrati u taboru bana Krste Ungnada kod Odre u Turopolju. »Nadvojvoda neka sa banom Hrvatske i Slavonije goji takav sporazum, da se ne dogodi štogod nesuglasna i slobodi ove kraljevine protivna. Ban se naime nikako ne može podrediti kojemu drugomu kapetanu (vojskovodji) bez povrede banske časti i vjekovite naše slobode«. Povrh toga odredio je sabor, što bijaše potrebno za opakrbu vojske, za prijevoz topova iz Varaždina i Zagreba na bojno polje, te za utvrdjivanje Koprivnice, Ivanića, Križevaca, Graca, Topolovca i Cirkvene.
Ipak nije nadv. Karlo osobno vodio ovu vojnu, već je vodstvo povjerio Jurju Khevenhilleru, koji bijaše zemaljski kapetan u Koruškoj. On je dobio 18 velikih topova i oko 7000 vojnika, većinom iz Koruške, Kranjske, Gorice i austrijskog dijela Istre. Istodobno je Ungnad kod Odre sakupio 4 do 5 hiljada pješaka i konjanika.
...
Početkom g. 1579. spremao se nadvojvoda Karlo, da izvrši zaključak sabora u Brucku glede gradnje velike tvrdje u južnoj Hrvatskoj. Valjda po savjetu potpukovnika Ferenbergera odlučio je Karlo, da ovu tvrdju podigne u onom kutu, gdje Korana utječe u Kupu. Pošto je ova zemlja pripadala gradu Dubovcu, zapitao je Karlo kneza Jurja Zrinskoga, hoće li spomenuto mjesto odstupiti za gradnju tvrdje. Zrinski je u ožujku g. 1579. izjavio svoju pripravnost, da ono zemljište prodade uz primjerenu cijenu. Nato se Karlo 22. ožujka 1579. obratio na hrvatski sabor s molbom, da za gradnju nove tvrdje doznači potrebite radnike. U Zagrebu se 3. svibnja 1579. sastao hrvatski sabor, koji je odredio, da za gradnju nove tvrdje moraju po 6 težaka i 3 kola od svakoga dimnjaka besplatno dati kmetovi na imanjima: Ozalj, Petrovina, Slavetić, Turanj i Jastrebarsko, a po 6 težaka i 4 kola imanja onih velikaša i plemića, koji stanuju preko Kupe. Ipak je sabor izrazio svoju bojazan, da nova tvrdja ne će poslužiti za obranu Hrvatske s ove strane dolnjega tijeka Kupe (misle na Turopolje). Bilo bi bolje, da nadv. Karlo pojača utvrde i posadu u Brestu, mjesto da gradi novu tvrdju pod Dubovcem. Za gradju nove tvrdje bila bi podesna Kneja kod Steničnjaka. Za sjedište zapovjednika hrvatske Krajine mogao bi poslužiti girad Topusko, kojemu manjka samo krov. Da se što prije dovrši utvrdjivanje Koprivnice, zaključio je sabor, da kmetovi iz čitave županije varaždinske moraju dati po 3 težaka od svakoga dimnjaka. Svaki težak mora iskopati pol hvata zemlje iz grabe koja okružuje tvrdju koprivničku. Pošto sada u cijeloj Hrvatskoj vlada glad, poći će kmetovi na spomenuti posao 1. kolovoza 1579., kada se požanje pšenica, ječam; i raž, te bude novoga kruha. Kmetovi iz 3 kotara županije križevačke i zagrebačke moraju dati po 6 kola i 6 težaka od svakoga dimnjaka za utvrdjivanje Ivanića i Križevaca. Svi pak preostali kmetovi županije zagrebačke moraju od svakoga dimnjaka dati po 12 težaka, koji će postavljati ograde na onim mjestima, gdje Turci običavaju prelaziti preko Kupe izmedju Siska i Dubovca. Poimence se spominju: Brest, Letovanić, Hergovići, Gorica, Perčeno, Sredički, Brkiševina, Šišinec, Mišljenović, Degoj, Augustinovac, Sveti Jakob i Rečica.
Na proljeće god. 1579. spremao se Ferhadpaša za nove provale u Hrvatsku. Njegove je priprave budnim okom pratio potpukovnik Ferenberger. Još u travnju javlja Ferenberger nadv. Karlu, da je tursko topništvo sakupljeno u Banjaluci, odakle će udariti na Bihać. Turci namjeravaju učvrstiti zauzete tvrdje Zrin, Gvoadansko, Cazin i Ostrožac, da im služe kao uporište za dalnje osvajanje. Ovaj posao obavit će Vlasi, koji su 13. svibnja već bili uz Ferhadpašu u Krupi. Vlasi na svojim konjima vuku 5 velikih i 25 malih topova. Turci su u Banjaluku dovezli 16 topova; jedan je top taiko velik, da je pred njim bilo zapregnuto 100 konja. Sredinom svibnja utvrdjivahu se već Zrin, Gvozdansko, Cazin i Ostrožac. Ferenberger 23. svibnja 1579. iz tabora kod Dubovca moli nadv. Karla, neka ga riješi potpukovničke službe, koju je sred najveće opasnosti savjesno vršio, te nije Turcima dopustio, da zauzmu ikoji grad na Krajini.
Nadv. Karlo ne htjede Ferenbergera riješiti službe zapovjednika hrvatske Krajine, dok se ne podigne nova tvrdja pod Dubovcem na utaku Korane u Kupu. Ferenberger je dapače dobio zadaću, da s krajiškom vojskom od 2000 ljudi štiti gradnju ove tvrdje, što je on zaista i proveo. Gradnja je započela 13. srpnja 1579., kada su u temelj stavili 900 turskih glava. (Ovi Turci poginuše početkom travnja g. 1578. prigodom jurišanja na Dubovac.) Hrvatski su kmetovi naokolo tvrdje kopali grabe, u koje će se napustiti voda iz rijeke. Iskopanu zemlju izvažahu na bedeme, koji će biti 3 hvata visoki. Pošto bijaše dbvoljan broj radnih sila, gradnja je brzo napredovala. Već 2. rujna bijaše veći dio bedema izgradjen, a 4. listopada sjedi već Ferenberger u gotovoj tvrdji, koja je po nadv. Karlu dobila ime »Karlovac« (njemački »Karlstadt«).
...
Zapovjednikom hrvatske Krajine postade koncem listopada 1579. barun Vajkard Auersperg, koji bijaše dosada zemaljski kapetan Kranjske. Auersperg je nadv. Karla 31. listopada zamolio, neka mu dade naslov »pukovnika«, te neka pojača krajiške posade, osobito u Senju, Trsatu, Bihaću, Ripaču, Cetinu i Slunju. Karlo je to djelomice i učinio, te je 6. studenoga Auersperga pozvao, neka što prije kao »pukovnik« zamijeni potpukovnika Ivana Ferenbergera. Kao zapovjednik Krajine mora stalno boraviti u Karlovcu, gdje će biti, i posada od 800 vojnika, od toga 400 husara. Na Korani i Mrežnici treba sagraditi mostove. Pod Auersperga spadat će krajiški kapetani u Ogulinu, Hrastovici, Slunju, Bihaću i Senju s 2485 vojnika. Ogulinskoj kapetaniji pripadaju tvrdje: Ogulin, Modruše i Svetica (kod Josipdola) sa 62 haramije; hrastovičkoj kapetaniji tvrdje: Hrastovica i Srednji Gradac (na potoku Bručini) sa 150 haramija i 62 njemačke sluge; slunjskoj kapetaniji tvrdje: Slunj, Cetin, Tržac, Dabar i Je-senica sa 420 haramija i Uskoka (žumberačkih); bihaćkoj kapetaniji tvrdje: Bihać, Izačić i Ripač sa 50 husara, 150 haramija i 202 njem. sluge; senjskoj kapetaniji tvrdje: Senj, Karlobag, Ledenice, Trsat, Brlog, Otočac i Brinje sa 248 haramija i 33 njem. sluge. Izravno pod nađzorom zapovjednika hrv. Krajine stoje tvrdje: Budački, Hresno, Petrova gora (bivši samostan pavlinski), Smrčković, Dolnja Kladuša i Blagajski toranj (na Korani) sa 280 haramija. Povrh toga može on zaposjesti tvrdje: Blinju i Vinodol kod Hrastovice, Bojnu, Vranograč i Gornju Kladušu pod Petrovom Gorom, Ključ na Korani, Sokol kod Bihaća, Plaški kod Ogulina, Prozor kod Otočca, te Perušić u Lici. Ove tvrdje smije i razoriti, ako ih ne bi htjeli čuvati njihovi vlasnici.
...Hrvatska je i g. 1580. trpjela od provala turskih. Tako je Ferhadpaša 29. lipnja iz Bosne provalio u Turopolje, odakle je sa sobom odveo 2 tisuće ljudi i vrlo mnogo stoke. Istodobno su Turci iz Slavonije četovali u Podravini oko Gjurgjevca, a 6. srpnja jurišahu Turci od jutra do 4 sata poslije podne na tvrdjicu Sv. Ivan Žabno. Turci iz Kostajnice prijedjoše 19. srpnja preko rijeke Gline, te su opljačkali sela Rečicu i Lipje na Kupi. Kada se ovi Turci vraćahu u Kostajnicu sa 300 zarobljenika i mnogo stoke, podje za njima iz Karlovca u potjeru pukovnik Vajkard Auersperg, koji ih potuče i plijen im otme. Mjeseca srpnja provalio je u Turopolje pakrački Alibeg s mnogo Turaka, ali je i njega na povratku potukao Ivan Panović, krajiški kapetan iz Ivanića.
...
Dobro su Hrvati g. 1579. predvidjali, da će Karlovac od turskih provala štititi samo Kranjsku i južnu Hrvatsku, a ne Turopolje i dolnje Pokuplje. Ovamo su Turci i nadalje provaljivali iz Bosne i Slavonije. To je g. 1580. uvidio i sam nadv. Karlo. Zato je on poslao 3 izaslanika na hrvataki sabor, koji se 25. travnja 1581. sastao u Varaždinu. Po njima je Karlo predložio, neka odsada Ungnad sa banskom vojskom stalno boravi u tvrdji Letovaniću na Kupi. Izmedju Letovanića i Siska treba na Kupi izgraditi novu jaku tvrdju u Brestu. Isto takvu tvrdju treba podići u Sredičkom izmedju Letovanića i Karlovca. Hrvatska neka o svome trošku uzdržaje 300 pješaka i 200 konjanika, koji će činiti posade u Brestu i Sredičkom. Sabor je primio prijedlog, ida se 13. srpnja 1581. počnu graditi nove jake tvrdje: Brest i Sredičko. Rat i glad prouzročiše u Hrvatskoj toliko siromaštvo, da će se od prihoda »dimnice« moći u Brestu i Sređičkom uzdržavati samo 100 pješaka. Ove bi tvrdje ipak mogle imati dovoljne posade, ako kralj povisi bansku vojsku na 600 konjanika i 400 pješaka, kako bijaše za bana Petra Erdeda. Da Karlovac osim vojske dobije i gradjanstvo, preselio je nadv, Karlo onamo stanovnike iz varoši Hrastovice.
...
Oko 3000 Turaka iz Bosne i Požege provalilo je 3. rujna preko Kupe, te je učinilo velike štete. Malo iza toga prodriješe begovi iz Pakraca i Cernika u Turopolje, odakle odvedoše 100 ljudi i vrlo mnogo stoke. Beg iz Krupe udario je 21. rujna s 500 konjanika na Bihać, ali se vratio bez uspjeha. No zato je 3000 bosanskih Turaka 24. rujna prešlo preko Kupe jednu milju daleko od Karlovca, te je na četovanju zarobilo 400 ljudi i pohvatalo puno stoke. Valjda je ovaj dogodjaj bio razlogom, da je Vajkarda Auersperga u rujnu g. 1581. barun Josip Jošt Thurn zamijenio u časti zapovjednika hrvatske Krajine. Početkom listopada poražen je beg iz Cernika u boju, u kojemu se odlikovao barun Mihalj Sekelj, vlasnik grada Krapine, te u kojemu sudjelovahu hrvatski velikaši: Gašpar Alapić, Stjepan Tahi uz braću Tomu i Petra Erdeda.
Pošto se podban Stjepko Gregorijanec na službi zahvalio, imenovao je Ungnad novim podbanom Gaspara pl. Druškovečkoga. Sabor je to imenovanje 23. srpnja 1581. prihvatio, našto je Druškovečki na tome šatoru položio svečanu prisegu. Isti ovaj sabor stvorio je zaključak, da ban imade podići »zemaljski ustanak«, te sa svima silama poći 6. kolovoza u Sredičko, da od turskih provala zaštiti gradnju tamošnje tvrdje.
...
Nadv. Karlo držao je, da će biti suvišna tvrdja u Hrastovici, čim se dovrše utvrde na Kupi. Zato je već 25. travnja 1581. hrv. saboru poručio, da će Hrastovicu razvaliti. Sabor se tomu usprotivio, jer da Hrastovica služi za obranu Turopolja i Pokuplja. Trebalo bi oveću posadu staviti u Hrastovicu i u susjedne tvrdjice: Vinodol i Gradac. Ponovno je nadv. Karlo potaknuo to pitanje na saboru, koji se 24. lipnja 1582. sastao u Zagrebu. Sabor odlučno ustade protiv toga, da se ukine hrastovička kumpanija, jer bi Turci odmah onaj ikraj sebi prisvojili, pa Vlahe naselili u bivša sela izmedju Une i Kupe (današnja Banovina). Ipak sabor uvidja da je teško braniti Hrastovicu, koja ima za pravo 3 tvrdje: jednu na brijegu Sv. Duh (gornja tvrdja), drugu uz potok Petrinjčicu (dolnja tvrdja), a treću oko bivše varoši Hrastovice, odakle se gradjani već preseliše u Karlovac. Zato sabor pristaje, da se poruše dolnja tvrdja i utvrde oko bivše varoši. Gornju pak tvrdju u Hrastovici treba još bolje utvrditi, te u nju staviti jaku posadu, da služi kao predstraža za tvrdje na Kupi.
...
U Zagrebu se 3. lipnja 1583. sastao hrvatski sabor, koji je doznačio potrebite radnike za popravak tvrdja u Koprivnici, Ivaniću, Križevcima i Gjurgjevcu, kao što i za dovršenje novih tvrdja u Brestu i Sredičkom.[/b]
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Krsto_Ungnad (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Krsto_Ungnad)
Autor: kuntakinte - Rujan 03, 2011, 10:26:08 poslijepodne
...
Služeći se svojim pravom, postavio je Tomo Erdedi za novoga pod-bana plemića Ivana od Zaboka, koji će podjedno biti župan zagrebačke i križevačke županije. Podban je na saboru položio propisanu prisegu. Zatim je sabor vijećao o gradnji nove tvrdje kod Bresta, jer je dosadašnja tvrdja bila izložena poplavi Kupe. Kralj je 16. rujna 1583. dozvolio nadv. Karlu, da razori dolnju Hrastovicu, ali da sačuva gornju tvrdju, u koju neka stavi jaku posadu; isto tako neka 50 haramija iz Hrastovice preseli u Brest. Sada pak sabor zaključuje, neka se za gradnju nove tvridlje kod Bresta upotrijebi kamen i druga gradja iz razvaljene varoši i dalnje tvrdje hrastovičke, te iz ruševnoga samostana i crkvi u okolici Hrastovice. Kmetovi zagrebačke županije moraju dati težake, koji će o svome trošku živjeti i besplatno raditi. I turopoljski plemići moraju u Brest poslati 60 kola za dovoz kamena, vapna i drva. Radnje imaju započeti 1. lipnja 1584., a nadzirat će ih ban i podban. Kmetovi križevačke i varaždinske županije imaju dati besplatne podvoze i težake za obnovu i pojačanje tvrdje u Koprivnici, Gjurgjevcu, Ivaniću i Križevcima; izuzimaju se samo kmetovi grada Varaždina; ovi neka Varaždincima pomažu obnovu grada, koji je g. 1582. pogorio. Sam ban će podići novu tvrdju kod Rečice na Kupi.
Na samom saboru povela se riječ o tomu, kako težak život provodi kmet hrvatski. On mora besplatno obradjivati zemlje svoga vlastelina i još mu davati dio priroda svoga. Crkvi mora plaćati desetinu, a župniku davati lukno. Kmetovi svake porezne jedinice, zvane »dimnjak« (fumus) ili »vrata« (porta), moraju kralju u ime poreza, koji se zove »dika« (dica regia), plaćati godimice po 1 ugarski forint (dukat) za uzdržavanje banske vojske. Za uzdržavanje pak zemaljskih haramija na rijeci Kupi, — te na gorskim prijelazima za obranu od vlaških razbojnika, — moraju plaćati po 2 ug. forinta kao »dimnicu« (pecuniae fumales). Povrh toga moraju kmetovi doprinositi i daće za razne druge potrebe kraljevine Hrvatske, kao što su plaće za podbana, protonotara, podžupane, plemićke suce i zem. blagajnika; nabava oružja i municije za zemaljske tvrdje i vojnike; troškovi za uzdržavanje poslanika kod kralja i na zajedničkim saborima ugarsko-hrvatskim i t. d. Strahovite turske provale, koje traju od pada Kostajnice g. 1556., umanjiše hrvatsko žiteljstvo. Nekada je sama križevačka županija, koja je na istok sizala do Valpova i Našica, brojila 12.000 »dimnjaka« ili »porta«. Sada pak »ostanci« čitave »žalosne kraljevine« Hrvatske jedva broje 3000 dimova! Preostali kmetovi moraju doprinositi besplatne radnje za obnovu starih i za gradnju novih tvrdja. Oni jedva nadju vremena, da obrade svoje vinograde i da zasiju polja svoja, pa i onda nijesu sigurni, da će oni brati i žeti: jer Turci i Vlasi pustoše sve, do čega dodju. Nije dakle čudo, što hrvatski kmetovi hrpimice ostavljaju bijednu svoju domovinu, tražeći sebi sigurnije krajeve u Kranjskoj, Štajerskoj, Ugarskoj, Austriji, dapače i u Moravskoj. Već sada se u Hrvatskoj opaža pomanjkanje radne sile za podržavanje brojnih tvrdja. Pošto ove tvrdje služe takodjer obrani Kranjske i Štajerske, moli sabor nadv. Karla, neka poradi, da odsada na gradnju tvrdja dodju takodjer kmetovi susjednih kotara iz Kranjske i Štajerske. U Hrvatskoj se na proljeće g. 1584. dogodiše neke promjene. Kralj je 7. veljače 1584. odredio, da odsada u gradjanskom životu ne vrijedi Julijanski koledar, nego novi koledar, što ga je 4. list. 1582. u crkvu uveo papa Gregorije. U Zagrebu je 4. travnja 1584. umro bivši ban Gašpar Alapić, koga svečanim sprovodom pokopaše u pavlinskoj crkvi u Remetama. S obzirom na zasluge biskupa Jurja Draškovića potpisao je kralj Rudolf 1. svibnja 1584. u Pragu listinu, kojom njegovu bratu Gašparu Draškoviću za 23.500 rajnskih forinti prodaje ogromno imanje Trakošćan (Drachenstein) u hrvatskom Zagorju.
Turski je sultan Murat III. obnovio 11. lipnja 1584. s kraljem Rudolfom primirje na dalnjih 8 godina. Ali Hrvatska ipak nije niti kasnije imala mira. Premda je g. 1584. u Bosni i Hercegovini, kao što i u susjednoj Srbiji, harala strahovita kuga, koja je pomorila 200.000 ljudi, ipak je 24. listopada 1584. iz Bosne preko Hrvatske u Kranjsku provalilo 8.000 Turaka, većinom konjanika, Ban Erdedi složio se s karlovačkim pukovnikom Thurnom, te oni 26. listopada u dolini Močila kod Slunja sa 700 pješaka i 1330 konjanika dočekaše Turke, koji se vraćahu s ogromnim plijenom. U boju pogibe 2000 Turaka, medju njima i dosta poznatih prvaka. Ostali Turci budu raspršeni, a plijen i zarobljenici oslobodjeni. U Zagrebu je 3. rujna 1584. umro biskup Ivan Kranjčić, koga je koncem iste godine naslijedio Petar Herešinec.
Pukovnik Josip Jošt Thurn činio je nasilja hrvatskim plemićima u okolici Karlovca. Radi toga tužio ga je nadv. Karlu hrvatski sabor, koji je za 10. ožujka 1585. sazvao ban Erdedi u Zagreb. Isti ovaj sabor odredio je radnike za konačno dovršenje tvrdje u Brestu i za gradnju nove kute kođ Šišinca, gdje Turci lako mogu prelaziti preko Kupe. Pošto Vlasi sve češće provaljuju u Zagorje, gdje hrvatsku djecu kradu i prodavaju u Tursku, odredjuje sabor 60 haramija, da hvataju ove vlaške razbojnike. U Hrvatskoj bijaše g. 1585. takova suša, da su rijeke ostale gotovo bez vode. Ban se bojao, da će to upotrijebiti Vlasi i Turci za provalu preko Kupe. Zato je hrv. sabor 30. lipnja 1585. zaključio, da svaki vlastelin ima u pripremi držati 5 pješaka i 5 konjanika, koji će na prvi poziv pohitati u banov tabor. Isti je sabor izabrao Mihajla od Vurnovca za vice-pronotara mjesto Ivana Petričevića, koji je umro. Ferhadpaša je s ovećom vojskom 14. rujna 1585. došao pred Bihać, da ga zauzme. Ali kapetan Horner počne sutradan iz topova pucati na Turke toli uspješno, da je Ferhadpaša napustio opsadu Bihaća, te se zadovoljio s pustošenjem nekih sela u okolici. Da mu uzvrati milo za drago, provali ban Erdedi u Bosnu. Tom prigodom zapalio je tvrdju Kostajnicu, koja bijaše sijelo najgorih Turaka.
Početkom g. 1586. vladala je u Hrvatskoj oštra zima. Ipak se mnogo ratovalo. Ferhadpaša navali na tvrdju Gradec, ali nije uspio baš kao što ni požeški beg, koji je četovao do Koprivnice. I Gjurgjevac je nešto stradao, jer na nj udariše Turci iz južne Ugarske. Da se Turcima osveti i dia zastraši Vlahe, koji su poput razbojnika robili i palili hrvatska sela, te krali djecu i prodavali je Turcima, odlučio je barun Mihalj Sekelj iz Krapine povesti vojnu u t. zv. Malu Vlašku kod Pakraca. Sekelju se pridružio koprivnički kapetan Ivan Globitzer, te oni s više stotina haramija i konjanika koncem siječnja 1586. provaiiše sve do Sirača. Putem su vlaška sela zapalili, a pohvatali 100 Vlaha i njihova kneza Peašinovića. U Zagrebu se 20. travnja 1586. sastao hrvatski sabor, na kome je Erdedi plemića Vladislava Imprića iz Jamnice imenovao za podbana mjesto 16. veljače umrlog Ivana od Zaboka. Pošto je umro i stari protonotar Mirko Petev, izabere sabor Martina od Sombatelja za novoga protonotara. Podban i protonotar položiše na saboru svečanu prisegu. Sabor odredjuje besplatne radnike, koji će na Kupi popraviti tvrdje: Sredičko, Šišinec, Pleter, Hergovići i Perčevo, a u t. zv. slavonskoj Krajini gradove Koprivnicu i Križevce, pa tvrdje: Dubravu, Ivanić i Gjurgjevac. Nadv. Karlo je doduše tražio takodjer radnike, koji će popraviti tvrdje: Cirkvenu, Gradec, Topolovac, Gjurgjic i Sv. Petar-Čvrstec; ali sabor nije tomu udovoljio. Najviše je narodu hrvatskom život i opstanak ugrožavala potpuna i trajna nesigurnost pred vlaškim razbojnicima. Šume i gore pružahu Vlasima priliku, da se iz dalekih krajeva došuljaju čak u Zagorje. Obično su to činili u ljetno doba, kad je narod radio na poljima, a djeca se bezbrižno igrahu pred kućama. Poput divlje zvjeradi napadali bi Vlasi nejaku djecu, te ju odvodili u Tursku, gdje su dječake prodavali za janjičare, a djevojčice za hareme. Ova bijeda prisilila je hrv. sabor, da broj haramija, koji će hvatati vlaške razbojnike, povisi od 60 na 100. Po 20 haramija stražit će na Kalniku, na Medvednici (danas »Zagrebačka gora«), na Očuri (danas »Strahinčica«) i u Božjakovini, a po 10 haramija u Humu (kod Hrašćine) i u Dvorišću. Haramije će na trošak Hrvatske biti uzdržavani svake godine od 1. svibnja do 1. studenoga, dakle samo u ljetno doba. Njih će plaćati i nadzirati viceprotonotar Mihalj od Vurnovca. Kolika je ogorčenost vladala u Hrvatskoj protiv razbojnika vlaških, najbolje pokazuje zaključak sabora, da haramije — kada uhvate Vlaha —moraju ga najprije preslušati, a zatim odmah živoga na kolac nabiti.
...
Medjutim se Ferhadpaša spremao, da udari na Bihać ili na Hrastovicu. Kad je za to doznao ban Erdedi, pozove hrvatske velikaše i plemiće, da 29. kolovoza s oružanim pješacima i konjanicima dodju u banov tabor kod Stenjevca. Ferhadpaša je valjda po svojim uhodama saznao za banove priprave; zato je odustao od navale.
...
Ban je doznao, da će Ferhadpaša osvetiti smrt svoga brata Alibega. Zato je hrvatski sabor 4. siječnja 1588. stvorio zaključak, da na prvi poziv bana Erdeda moraju na odredjeno mjesto doći svi plemići i velikaši sa oboružanim kmetovima. Ban je sa svojim kmetovima gradio novu tvrdju na rijeci Lonji, a kaptol zagrebački kod Drenčine na Kupi. Sabor odredjuje besplatne radnike za popravak tvrdja Brest, Pleter, Hergovići i Sredičko, jer će vjerojatno bosanski Turci nastojati, da provale preko Kupe. Kmetovi Franje Nadaždija iz Rečice i Luke imaju popravljati tvrdju Karlovac, kamo će doći i Zrinski kmetovi iz Ozlja. Na slavonskoj Krajini obnovit će obitelj Turoc tvrdju Ludbreg, koja je nedavno izgorjela. Isto tako popravit će se ruševna tvrdja Rakovec, dok će se uz rijeku Čazmu podići drvene ograde i zaprijeke, da se Turcima i Vlasima oteščaju provale. Jošte se doznačuju besplatni radnici za popravak šest tvrdja (Koprivnica, Križevci, Gradec, Dubrava, Ivanić i Gjurgjevac). Za plaću haramija mora svaki »dimnjak« dati po 2 forinta.
...
Tako se već u rujnu 1587. opazila nestašica žita u Hrvatskoj, te se »četvrtinka« pšenice prodavala po 2 rajnstke for. O toj oskudici hrane raspravljalo se i na hrvatskom saboru 21. rujna 1587., jer je nadv. Karlo tražio, da Hrvati dadu žita za krajišku vojsku. Isti ovaj sabor odredio je, da Ivan, Stjepan i Gavro Tahi moraju što prije obnoviti svoju tvrdju Božjakovinu, kao što će ban Erdedi obnoviti susjedni Rakovec. Isto tako ima se na rijeci Kupi popraviti tvrdja Pokupsko, kojoj manjka krov. Odredjeni su radnici, koji će dovršiti Brest, a popraviti Koprivnicu, Kri-ževce, Sredičko, Ivanić, Dubravu, Gradec, Topolovec, Sv. Petar i Cirkvenu. Varaždinci se opominju, neka više brige posvećuju utvrdama oko svoje varoši, gdje se nasipi ruše, a grabe zamuljuju.
...
Tomu se nalogu pokorilo 10 plemića na saboru, koji se 2. svibnja 1588. sastao u Zagrebu. Ovaj sabor odredio je radnike, koji će podići zidanu tvrdju u Nebojanu (na desnoj obali Kupe, gdje je dosele bila drvena tvrdja. Podjedno je kmetovima u Letovaniću, Dužici, Kravarskom i Zelinu naloženo, da imaju besplatno voziti kamen, crijep i vapno u Nebojan za gradnju tvrdje. Neka se u tu svrhu upotrijebi gradja ruševnih crkvi sv. Križa, sv. Kuzme i sv. Nikole (potonje u Žažini). Na Kupi treba još popraviti tvrdje Brest, Sredički, Pleter i Perčevo, a u slavonskoj Krajini: Ivanić, Gradec, Rasinju i Ludbreg. Onih 100 oružnika, što ih je Hrvatska uzdržavala u tu svrhu, da hvataju vlaške razbojnike, koji idu u Zagorje krasti djecu, razvrstao je sabor tako, da će 20 haramija čuvati prijelaze na Medvednici, 20 na Kalniku, te oko Hrašćine, Huma i Čanjeva, 20 oko Božjakovine, Rakovca, Bisaga i Moravča, 20 oko Krapine, Lobora i Očure, a preostalih 20 oko Ivanca, Bijele i Lestakovca. Sabor ponavlja zaključak, da haramije »moraju uhvaćene Vlahe nabiti na kolac«. Na Kupi će Hrvatska i nadalje uzdržavati 200 haramija.
Posljednjih godina nestalo je u Hrvatskoj mnogo kmetova. Jedne su ubili ili u ropstvo odveli Turci i Vlasi, a drugi se iseliše u sigurnije zemlje. S obzirom na plaćanje poreza i na podavanje besplatnih radnika za gradnju tvrdjava trebalo je u Hrvatskoj obaviti popis žiteljstva i njegova imetka, da se ustanovi broj poreznih jedinica (»dimnjaka« ili »porta«). U tu svrhu bili su od strane kr. komore (kao financijalne oblasti) odredjeni plemići: Krsto Vragović i Baltazar Drenovački. Njima je Franju Stolnikovića i Gašpara Petričevića od svoje strane pridao hrvatski sabor, koji se 24. srpnja 1588. sastao u Zagrebu. Isti ovaj sabor naglasio je staro pravo Hrvatske, da se od svakoga »dimnjaka« u ime ratne daće (»dika«) plaća samo polovica one svote, koju je odobrio zajednički sabor ugarsko-hrvatski. Na saboru se ustanovilo, da u Hrvatskoj ima još nekoliko ljudi, koji se služe starim (julijanskim) koledarom. To su po svoj prilici bili protestanti, koji se i drugdje opirahu novomu koledaru zato, što ga je uveo papa Gregorije XIII. Sabor odredjuje, da plemićki suci imaju u svojim kotarima običajnim načinom objaviti uporabu novoga koledara. Tko bi se iza toga služio starim koledarom, mora platiti 200 forinti globe. U Hrvatskoj nije bilo jedinstvene mjere za vino, žito i sličnu robu. Zato je sabor odredio, da odsada ima u čitavoj Hrvatskoj vrijediti samo zagrebačka mjera. Jošte je sabor doznačio besplatne radnike za obnovu krajiških tvrdja.
...
Turci su g. 1588. vodili velik rat s Perzijom. Uz to je Ferhadpaša bio iz Bosne premješten u Budim. Zato je Hrvatska g. 1588. uživala mir, čega nije imala već mnogo godina. Narod se nešto oporavio i od gladi, jer je žetva g. 1588. ispala prilično povoljno.
I godina 1589. protekla je u Hrvatskoj mirno. Samo na Senj udariše Turci, da ga zauzmu; ali ih otjeraše hrabri Uskoci, koji su kasnije iz osvete provaljivali u Tursku. Hrvate je umirila i vijest, da su Ferhadpašu u Budimu g. 1589. ubili vlastiti vojnici njegovi. Ipak je za obranu Hrvatske sve mjere opreznosti poduzeo hrvatski sabor, koji se na banov poziv 29. svibnja 1589. sastao u Zagrebu. Sabor je odredio, da se ima na Kupi obnoviti kaptolska tvrdja Vurot kod Bresta, koju je oštetio grom. Isto tako treba obnoviti razoreni Ivanić-Kloštar, koji pripada biskupu zagrebačkomu. Braća Tahi neka poprave svoju tvrdju Božjakovinu, Gašpar Petričević svoj kaštel Miketinec, a braća Keglevići svoju tvrdju Totuševinu kod Siska. Ban Erdedi počeo je nedavno te temelja nanovo graditi tvrdju Rakovec, koja će poslužiti obrani Hrvatske; zato sabor doznačuje besplatne radnike. Gradjana varaždinski neka očiste grabe oko utvrdjene svoje varoši, kamo su česte poplave Drave donijele mnogo pijeska i blata. U tome poslu pomagat će im kmetovi grada i tvrdje, koji se zato do 1. kolovoza 1590. opraštaju od svih drugih besplatnih radnja. Jošte sabor doznačuje radnike za popravak tvrdja: Koprivnice, Ivanića, Gjurgjevca, Dubrave, Cirkvene, Ludbrega, Karlovca, Bresta i Sredičkoga. Posto ban Erdedil ne će više da vodi haramije u t. zv. banskoj Krajini uz Kupu, izabire sabor Stjepka Gregorijanca za kapetana njihova.
...
Autor: kuntakinte - Rujan 03, 2011, 10:28:35 poslijepodne
Sam kralj Rudolf nastojao je, da na mir sklone turskoga sultana Murata III., koji je na proljeće g. 1590. svršio rat s Perzijom. Sultan je zaista 29. studenoga 1590. pristao, da se primirje od 11. lipnja 1584. produži na dalnjih 8 godina.
Početkom g. 1591. postade ratoborni Hasanpaša sultanovim namjesnikom (beglerbegom) u Bosni. On je na proljeće g. 1591. počeo sabirati vojsku u Banjaluci, kamo je još Ferhadpaša prenio sjedište iz dotadašnjega glavnoga grada Travnika. Erdedi je odmah naslućivao, da će Hasanpaša udariti na Bihać ili na Sisak. O tom se govorilo i na hrv. saboru, koji se 26. srpnja 1591. sastao u Zagrebu. Zato je sabor stvorio zaključak, da se ima dići opći ustanak, ako u Hrvatsku provali Hasanpaša. U tom slučaju moraju svi velikaše, plemići i gradjani zajedno sa svojim kmetovima odmah oboružani doći u banov tabor.
...
Hasanpaša je zaista početkom kolovoza g. 1591. sa 16.000 Turaka udario na Sisak. Ovu tvrdju, koju je sagradio kaptol zagrebački, branila su 2 kanonika: Nikola Mikac i Stjepan Kovačić. Posada se hrabro držala, dapače je 6. kolovoza prodrla iz tvrdje i udarila po Turcima. Uz to je Sisku dolazio u pomoć ban Erdedi s hrvatskim ustašama. To je prisililo Hasanpašu, da već 11. kolovoza napusti opsadu Siska. No zato je zauzeo i spalio nedaleku Keglevićevu tvrdju Totuševinu (danas Topolovac na Savi). Kad je za to doznao ban, udari on 12. kolovoza na tursku tvrdju Moslavinu, koja je nekada pripadala obitelji Erdedi. Turci su ustrajno branili ovu tvrdju do 15. kolovoza, kada ju ban zapali i zauzme, a onda dade razoriti. Radi tolike spremnosti i uspjeha dobio je Erdedi 19. kolovoza pohvalu od kralja, a 20. kolovoza od nadv. Ernesta. Početkojm listopada 1591. provalio je Hasanpaša drugiput u Hrvatsku. On je 5. listopada zauzeo i spalio Tahijevui tvrdju Božjakovinu, te je nemilice harao sela ako Rakovca, Sv. Helene i Vrbovca. Jedni turski konjanici dopriješe sve do blizu Zagreba, dok su drugi spalili selo Gušćerovec ispod Kalnika. Hasanpaša je 6. listopada noćio kod tvrdje Vrbovec, kamo su mu vojnici dovodili zarobljene ljude i stoku. Sutradan je dopro pod Gradec, gdje je doznao, da će na nj udariti krajiške čete iz Koprivnice, Križevaca, Ivanića i Graca. Pošto su uslijed kiša nabujale Glogovnica i Lonja, krene Hasanpaša prema Dubravi s prednjom četom. On je tako sretno izmakao, dok su krajišnici kod Graca potukli stražnju četu njegovu i oslobodili 400 zarobljenika.
Kad se Hasanpaša vratio u Bosnu, opkoli iznenada 6. studenoga 1591. tvrdju Ripač na Uni, koju već sutradan zauzme. Nato je spalio nedaleko selo Golubić, a opusošio čitav kraj oko Sturlića i Blagaja na Korani. Znalo se, da će Hasanpaša na proljeće nastaviti borbu, jer je on odlučio, da će osvojiti ostatak Hrvatske. Trebalo je dakle i s hrvatske strane poduzeti sve za obranu. Po želji nadv. Ernesta stvorio je hrvatski sabor 5. siječnja 1592. zakon o »insurekciji«, t. j. o sveopćem ustanku. Sva vlastela moraju osobno doći u banov tabor. Tko ne dodje ili se prije bitke udalji bez dozvole bana (odnosno »kapetana kraljevstva«), izgubit će sva imanja svoja. Isto vrijedi za »plemiće jednoselce«, koji nemaju imanja i kmetove, nego samo posjed u veličini jednoga selišta. Osobno moraju u rat poći i »armaliste«, t. j. takvi plemići, koji nemaju nikakova posjeda, a plemstvo stekoše kr. poveljom. Isto vrijedi i za gradjane; ipak mora u svakom gradu ostati 1 brijač, koji služi mjesto liječnika. Glede kmetova odredjuje zakon ovo: Vlastela moraju od 10 »dimnjaka« na svome posjedu oboružati 2 pješaka i 1 konjanika. Pješaci će dobiti pušku, a konjanici jošte kacigu, oklop i koplje. Bogati trgovci moraju oboružati 1 konjanika i osobno pridoći na vojnu ili mjesto sebe opremiti još 1 konjanika; ne učine li tako, izgubit će svu robu. Slobodni gradovi (Zagreb, Varaždin, Križevci i Koprivnica), te Pavlini u Lepoglavi imaju topove, prah i olovo prevažati u banov tabor; zato moraju vazda u pripravi držati dovoljan broj kola. Da pomoćne čete ne ostanu bez hrane, kako ostadoše g. 1578; prigodom Khevenhillerove vojne, odredio je sabor, da ban, velikaši, prelati, plemići, .slobodni gradovi, kaptol, samostani, župnici i altariste moraju do 1. ožujka 1592. od svakoga kmetskoga dimnjaka na svome posjedu dati po jednu »četvrtinku raži, prose i zobi, te polovicu četvrtinke graha. Ovaj živež imaju vlastela dovesti u Zagreb, gdje će se na Griču pohraniti u crkvi sv. Katarine i u susjednoj kući. (To bijaše samostan Dominikanaca, koji od straha pred Turcima pobjegoše iz Zagreba u Ljubljanu.) Pošto se crkva i kuća nalaze u lošem stanju, treba ih odmah popraviti. U tu svrhu ima do 1. veljače svaka »porta« (vrata) dati po 20 denara. U Hrvatskoj se osjećala »dosta velika oskudica živeža«. Zato sabor odlučuje, da se spomenuta hrana i krma ne će Nijemcima pokloniti, nego prodati po tržnoj cijeni, te će svaki vlastelin dobiti utržak doprinesenog živeža.
Najviše je namjeri Hasanpaše smetala hrv. bojna linija na Kupi. Da ju probije, pomišljao je na to, da zauzme tvrdju Brest ili Brkiševinu. Ipak odustade od toga, te se odluči, da na desnoj obali Kupe podigne svoju tvrdju, i to na ušću rijeke Petrinjčice u Kupu, dakle nasuprot Brestu. Ban je po svojim uhodama doznao, da se Hasanpaša sprema na neko poduzeće. Zato se ban preselio na svoje imanje Želin u Turopolju, odakle je Zagrepčane 1. ožujka 1592. opomenuo, neka spremaju živež, jer će ga naskoro trebati za opskrbu vojske.
S velikom vojskom stiže Hasanpaša 12. travnja 1592. do rijeke Kupe. Nebrojeni radnici počnu ondje blizu ušća Petrinjčice podizati drvenu tvrdju, za koju je već bio priredjen gradjevni materijal. Dok se nova tvrdja dizala, zauzeo je Hasanpaša nedaleku tvrdju Gore. Nato se 15. travnja predala i krajiška posada u Hrastovici. Srednjega Graca nije Hasanpaša trebao osvajati, jer je ovu svoju tvrdju sam kaptol zagrebački dao u srpnju g. 1591. porušiti, da ne padne Turcima u ruke. Erdedi se sa banskom vojskom utaborio u Maloj Gorici kod Bresta. Odanle je Zagrepčanima 14. travnja javio, da je u Malu Goricu došao general Auersperg s Karlovčanima, »a još danas će doći i Nijemci«. Vojsci je nestalo živeža te će se razići, ako ga ne bude odmah. Zato ban Zagrepčanima nalaže, neka što brže pošalju kruh, brašno i zob. Hasanpaša je novu tvrdju podizao u obliku četverokuta, a »uresio ju je s 5 tornjeva (kula) i 2 vrata«. Hrastove balvane pričivrstiše dvostrukim čavlima i željeznim kvakama. Oko tvrdje iskopaše grabe, u koje se mogla svesti voda iz Petrinjčice. Kopanjem graba dobilo se mnogo zemlje, s kojom podigoše 8 stopa visok i 3 stope širok nasip. Sav posao bijaše dovršen 2. svibnja 1592., kada su Turci od veselja pucali iz topova i pušaka, te uz svirku trubalja i udaranje bubnjeva obilazili oko nove tvrdje, kojoj po rijeci Petrinjčici dadoše ime »Petrinja«. U tvrdji je Hasanpaša ostavio posadu od 1000 Turaka. Da bude Petrinja imala zaledje, stavio je on po 200 Turaka takodjer u Gore i Hrastovicu. S ostalom vojskom ode Hasanpaša 4. svibnja u Kostajnicu.
Dok se jošte gradila Petrinja, nastade 23. travnja poplava, te rijeka Kupa izadje preko svojih obala. Time je nestalo mogućnosti, da ban Erdedi zapriječi gradnju Petrinje. Osim toga nijesu bana slušali Nijemci. Malo po malo počela se već 3. svibnja razilaziti sabrana vojska, a 7. svibnja digao je svoj tabor i ban. Medjutim se Hasanpaša spremao za opsadu Bihaća. S mnogo Turaka i topova dodje on 12. lipnja 1592. pred Bihać, gdje je kapetan Josip Lamberg imao 500 vojnika. Hasanpaša dade tjedan dana pucati iz topova na Bihać. Za to vrijeme zauzeo je i nedaleku tvrdju Izačić. Lamberg se hrabro branio do 19. lipnja, kada je Bihać predao Hasanpaši uz uvjet, da svi stanovnici smiju slobodno otići iz grada i sa sobom ponijeti svoje stvari. Ipak nije Hasanpaša održao riječ, jer je od 5000 žitelja gradskih dao 2000 ubiti, a 800 djece poslati u Carigrad, gdje su Turci svečano proslavili zauzeće Bihaća.
Banov brat Petar Erdedi bijaše kapetan žumberačkih Uskoka, te je kao takav zapovijedao i u tvrdji Slunju. On je držao, da će Hasanpaša iz Bihaća krenuti na Slunj, koji je sada najviše izložen udarcu Turaka. U to je vjerovao i Andrija Auersperg, general hrvatske Krajine. On se bojao, da će Hasanpaša iza Slunja udariti na Karlovac; zato je svoje i kranjske čete skupljao u Karlovcu. Naprotiv je Stjepan Grasswein, pukovnik slav. Krajine, bio uvjeren, da će Hasanpaša ići osvajati Ivanić, Križevce i Koprivnicu. Uslijed toga ne htjede ni Auersperg ni Grasswein pomoći banu, koji je znao, da će Hasanpaša najprije udariti na Brest i Sisak. Turci su naime kod Petrinje podizali na Kupi most od ladja. Dok je tako cijela Hrvatska živjela u nekoj trzavici od »straha turskogas doplovio je nenadano početkom srpnja g. 1592. mletački admiral Tiepolo s ratnom mornaricom pred Karlobag, koji se onda zvao Bag. Premda nije republika bila u ratu s kraljem Rudolfom, ipak je Tiepolo dao iz topova pucati na Karlobag. Kada se Karlobag predao, Mlečani porobiše sve kuće, a vojnike okovaše na svoje ladje.
Hasanpaša je u noći od 18. na 19. srpnja 1592. s velikom vojskom stigao u Petrinju. Odmah poslije objeda 19. srpnja prijedje on preko mosta i kod Bresta udari na bana Erdeda, koji je imao samo 1000 Hrvata i 2000 štajerskih ustaša. Daleko brojniji Turci pobijediše bana. U dvosatnom boju pogibe mnogo ljudi, osobito Štajeraca, koji ne bijahu vješti borbi s Turcima. Hasapanša je zarobio 5 topova i mnogo vojnika. Ban je sretno utekao i zaklonio se u svoj grad Jastrebarsko.
Naredne noći zauze Hasanpaša tvrdju Brest, koju dade zapaliti. Turci su 20, srpnja razorili tvrdje Hergović i Gotoču. Iza toga zapališe selo Drenčinu, gdje stanu opsijedati tvrdju, jer se posada nije htjela predati. Tri dana pljačkali su Turci okolišna sela, u kojima uhvatiše 2000 ljudi i mnogo stoke. Tom prigodom zapališe varoš Sisak, odakle se žiteljstvo zaklonilo u kaptolsku tvrdju. Ovu je Hasanpaša 23. srpnja 1592. opkolio i pozvao na predaju. Kanonici Nikola Mikac, Blaž Gjurak i Matija Fintić odlučiše, da će Sisak braniti do posljednjega čovjeka. Hasanpaša nastavi 16 svojih i 5 zarobljenih topova, iz kojih dade pucati na tvrdju. Tjedan dlana gruvahu topovi, koji učiniše mnogo štete braniteljima i zidovima,, ali kanonici ne popuštaju. Uzalud bijahu Turcima i juriši na tvrdju. Napokon je Hasanpaša 29. srpnja napustio opsadu, ali se zakleo, da ne će mirovati, dok ne zauzme Sisak. Na odlasku je užasno opustošio velika imanje, što ga je kod Siska imao kaptol zagrebački; podjedno dade porušiti tvrdju u Drenčini, koju zauzeše Turci.
...
Autor: kuntakinte - Rujan 03, 2011, 10:29:18 poslijepodne
Gradnja Petrinje, pad Bihaća, poraz kod Bresta i opsada Siska uvjeriše napokon kralja Rudolfa, da ipak treba nešto učiniti za obranu Hrvatske. On je odredio, da odsada mora u svim crkvama njegovih država danomice triput zvoniti »tursko zvono«, koje će kršćane sjećati, neka mole Boga, da ih obrani od Turaka. Štajerci su odmah poslali mnoga vojnika u Zagreb: Ovamo je 30. rujna stigao grof Franjo Nadaždi s 100O konjanika, što ih je kralj dao na svoj trošak sabrati i opremiti u Ugarskoj. Oko bana Erdeda sabrao se pučki ustanak iz preostale Hrvatske. Svi vojnici nastane se u selima od Zagreba do Podsuseda. Tako je Zagreb bio dovoljno zaštićen. No zato je ljuto stradalo Turopolje. Hrustanbeg je 18. kolovoza 1592. iz Petrinje s 1000 konjanika provalio u Turopolje gdje je zarobio 300 ljudi. Odsada su u Turopolje provaljivali ne samo Turci, već i Vlasi. Tako je 150 Vlaha u noći od 25. na 26. kolovoza kod Lekenika udarilo na 100 Uskoka, koji spavahu. Uskoci budu razbijeni, a njihov kapetan Petar Erdedi jedva spase život svoj. Sam Hasanpaša s velikom vojskom provali 25. rujna iz Petrinje u Turopolje, gdje je zauzeo tvrdje: Vukovinu i Lomnicu, dok se sretno obranila banova tvrdja Zelin. Tom prigodom Turci porobiše i spališe sela: Mraclin, Veliku i Malu Goricu, Veliku i Malu Mlaku, Gornji i Dolnji Lukavec, Gornje i Dolnje Čehe,: Novake, Novo Čiče, Kostanjevec, Kobilić, Markuševec, Rakarje, Lazine, Orešje, Košnicu, Dolnju Lomnicu, Zaprudje, Sv. Klaru, Pleso, Hrašće, Buzin, Botinec, Brezovicu i Obrež. Neka od ovih sela nijesu više bila obnovljena. Iz Zagreba se po noći vidjelo crveno nebo nad cijelim Turopoljem. Turci su na tome četovanju doprli do banove tvrdje Kerestinec pod Okićem. Odanle se vraćahu ispod Vukomeričkih gorica, gdje su opustošili vinograde bijednih Turopoljaca i uništili upravo dozrelo groždje. Hasanpaša se u Petrinju vratio sa silnim plijenom. Zarobio je mnoga ljudi i svu silu stoke, a na tisuću kola dovezao je ugrabljeno žito.
Više nego li Zagrepčane uplašila je ova Hasanova provala stanovnike Ljubljane. Tamo su mnogi gradjani svoju obitelj i najpotrebnije stvari natrpali u kola, pa hajde u šumu ili u planinu. Bijedni ljudi plakahu po gradu, kao da ih već uhvatiše Turci.
U Zagreb je 7. studenoga 1592. došao burgavski markgrof Karlo, koji bijaše sin tirolskoga nadv. Ferdinanda. Karla je kralj imenovao zapovjednikom svih četa, sabranih kod Zagreba, da se razori Petrinja i da se obnovi obrambena linija na rijeci Kupi. S Karlom je stigla i tirolska vojska. Naskoro dodjoše u Zagreb još 2 njemačke pukovnije i čete nadbiskupa iz Salzburga, a Sebastijan Montekukoli dovede dobrovoljce iz Italije. Sve to nije smetalo Hasanpašu. On je čekao, dok se u Turopolje vrate seljaci, koji pred Turcima pobjegoše u šume ili se zakloniše preko Save. Zato je Hasanpaša 14. studenoga s velikom vojskom nahrupio u Turopolje, gdje je popalio neka sela, te se vratio s 2.000 zarobljenika. Varaždin je ljuto nastradao g. 1592. Tamo se naime 11. travnja porodio požar, koji je silan vjetar raznio po gradu. Izgorjela je većina kuća, zatim gradska vijećnica i župna crkva.
Hasanpaša je tečajem g. 1591. i 1592. u Hrvatskoj zauzeo 26 tvrdja i tvrdjica, a spalio stotinu sela, iz kojih su Turci i Vlasi oko 35.000 Hrvata odveli u ropstvo. Uslijed toga je u Turskoj pala cijena robiju. Prije se za 1 dječaka dobivao 1 konj; sada pak Vlasi nudjaju 5 dječaka za 1 konja! Hrvate je zatirala i carska pomoćna vojska, koja je narodu oko Zagreba otimala hranu i vino, dapače i odijelo. Osobito je haračio Joža Vesej, potkapetan madžarskih konjanika pukovnije Nadaždi. O tom se raspravljalo i na hrv. saboru, koji se 24. siječnja 1593. sastao na Kaptolu u Zagrebu. U zapisniku toga sabora stoji ogorčena prijetnja: »Staleži i redovi najbijednije kraljevine Slavonije, — lišeni pomoći i potpore, — prije, nego li svi padnu Turcima u ruke ili ostave prebivalište u predragoj svojoj domovini, najsvečanije očituju, da će — našavši se u skrajnjoj nevolji — za svoj život i opstanak učiniti ono, što im sudbina i nužda pokaže kao zgodnije i korisnije.« Turci su u Turopolje provaljivali i kasnije. Višeput je došlo i do okršaja s njima. Tako su Hrvati 4. veljače pobili Mehmedagu kod Vukovine, a nekoliko dana kasnije Hrustanbega kod Kravarskoga. Najviše stradahu imanja bana Erdeda. Hrustanbeg je 20. svibnja 1593. sa 3000 konjanika i 300 pješaka provalio sve do Jastrebarskoga, popalivši na putu Stupnik, Zdenčinu, Kupinec, Jamnicu, Galgovo i Colnićevo selo.
Uništivši Turopolje, spremi se Hasanpaša za treću opsadu Siska. U pomoć mu dodjoše Turci iz Like, Klisa, Livna, Hercegovine, Gradiške, Cernika i Zvornika. Sa 20.000 vojnika dodje Hasan 15. lipnja 1593. na ono mjesto, gdje se danas nalazi Caprag. Ovamo su ladje iz Gradiške dovele velike topove za opsjedanje i hranu za vojsku tursku. Hasan dade na Kupi sastaviti most od ladja, a onda pucati na Sisak. U tvrdji zapovijedahu zagrebački kanonici: Blaž Gjurak i Matija Fintić, koji su uza se imali 400 ljudi. Fintić naskoro pogibe, a teško ranjeni Gjurak zamoli pomoć od bana. Tomo Erdedi odmah digne ustanak plemstva hrvatskoga. Jednako je svoje čete (1600 ljudi) sabrao grof Rupert Eggenberg, koji je u veljači g. 1593. mjesto markgrofa Karla postao zapovjednikom carske pomoćne vojske u Hrvatskoj. General Andrija Auersperg dovede karlovačke arkibuzire, Petar Erdedi (brat banov) sakupi Uskoke i husare, Stjepan Grasswein dovede čete iz slavonske Krajine, a Gjuro i Sigismund Paradeiser karlovačke i koruške mušketire. Sa 5000 vojnika primaknu se kršćanske vojvode Sisku 22. lipnja. U susret im podje Hasanpaša sa 10.000 biranih vojnika. Kod ušća rijeke Odre u Kupu dodje o podne do kratke ali krvave bitke. Turci budu hametom potučeni. Samo 400 ih sretno uteče preko mosta; svi drugi poginuše u boju ili se utopiše u susjednim rijekama. Eggenberg je u Kupi nabrojio 1000 lešina turskih. Medju ostalima stiže smrt Hasanpašu i 12 begova. Preostali Turci na desnoj obali Kupe zapale tabor, te pobjegnu u Petrinju. Radi toga poraza navijesti sultan Murat III. rat caru i kralju Rudolfu.
Ban Erdedi htjede kršćansku vojsku povesti od Siska prema Petrinji, da zauzme ovu tvrdju, radi koje propade Turopolje. Ali na to ne htjedoše pristati druge vojvode, jer da za vojsku nema dosta hrane. Istom poslije velikih priprava sakupi se 9. kolovoza kod Bresta kršćanska vojska. Prešavši preko Kupe, dade ban Erdedi iz 8 topova pucati na tvrdju petrinjaku. Opsada se otegnula do 24. kolovoza. Toga dana doznade ban, da Petrinji dolazi u pomoć grčki beglerbeg Hasanpaša, sin slavnoga Sokolovića. Sada uzmakne kršćanska vojska, a Hasanpaša dodje pred Petrinju sa 40.000 Turaka. Hasan se još isti dan zaputi prema Sisku, te počne udarati na nj. U tvrdji se nalazila mala posada od 100 vojnika, kojima zapovijedahu kanonici: Gašpar Grandja i Andrija Kovačić. Turci su topovima probili zidine, pa onda jurišali na tvrdju. Kanonik Grandja pogibe u boju, a njegov drug morade 30. kolovoza predati Sisak. Erdedi naime nije mogao poći u pomoć Sisku, jer su carske pomoćne čete pobjegle u Štajersku. Hasanpaša dade plijeniti i paliti sela na lijevoj obali Save sve do Božjakovine i Kraljevca (kod Dugog sela), odakle odvedoše u ropstvo 1000 Hrvata. Turci su prijetili, da će opkoliti i Zagreb. Od straha pred Turcima poslaše kanonici riznicu stolne crkve iz Zagreba u Bolonju. »Turski strah« dopre dapače do štajerskoga Graca, odakle se odseliše neke odlične porodice. No Hasanpaša morade poći u Ugarsku, kamo je iz Carigrada kretao i veliki vezir Sinan.
Koncem g. 1593. postade nadv. Ernest namjesnikom u španjolskoj Nizozemskoj. Sada je kralj regentom Štajerske, Koruške i Kranjske imenovao svoga mladjega brata Maksimilijana. Namjesnikom pak u Hrvatskoj, Ugarskoj i Austriji postade 14. travnja 1594. nadv. Matija. Početkom god. 1594. povjeri kralj Maksimilijanu i upravu Krajine u Hrvatskoj i Slavoniji, U dekret mu stavlja izreku: »Prejasni će nadvojvoda raditi sporazumno sa banom Hrvatske i Slavonije«. Maksimilijan pošalje svoga poslanika na sabor, što ga je Tomo Erdedi sazvao 21. ožujka 1594. u Zagrebu. Poslanik izjavi, da će nadvojvoda poštivati sva prava Hrvatske, te osobno voditi veliku vojsku, da Turcima otme Sisak i Petrinju. Hrvatski sabor zaključi opći ustanak. Banu se pridruže brojne čete iz Štajerske, Koruške i Kranjske. Isto tako i krajiški zapovjednici: Juraj Lenković, koji je naslijedio 8. listopada 1593. umrlog Auersperga, te barun Ivan Sigismund Herberstein, koji je naslijedio 26. ožujka 1594. umrloga pukovnika Stjepana Grassweina. Oko 16.000 ljudi dodje sa banom 21. srpnja 1594. do Petrinje. Tjedan dana kasnije stiže u tabor i nadv. Maksimilijan s 1000 konjanika. Dok je kršćanska vojska opsjedala Petrinju, zauze 5. kolovoza general Juraj Lenković susjedne tvrdje: Hrastovicu i Gore. Videći, da se ne će moći održati, zapali Hrustanbeg Petrinju u noći od 9. na 10. kolovoza, pa uteče u Kostajnicu. Sutradan pobjegne turska posada iz Siska, zapaliv prije tvrdju, u koju opet udju Hrvati. Nato dade Maksimilijan do temelja razvaliti ostatak tvrdje petrinjske, te proglasi vojnu dovršenom. Na jesen g. 1594. zauzmu Turci opet Hrastovicu i Gore, a Hrustanbeg obnovi i tvrdju petrinjsku. Da zastraši Turke, udari Juraj Lenković s karlovačkom posadom na Bihać. On Je 5. studenoga 1594. provalio u varoš, ali tvrdje nije mogao zauzeti. Lenković je zapalio varoš, gdje je sasjekao mnogo Turaka i oslobodio 1200 hrv. zarobljenika, te se 8. stud. s velikim plijenom vratio u Karlovac. Nesposobni kralj Rudolf nije nikada banu Erdedu uredno plaćao bansku četu. Hrv. sabor 24. siječnja 1593. ističe, da sadašnja banska četa. koja broji 250 konjanika i 250 pješaka, nije već nekoliko godina primila od kralja plaće. Erdedi je na sreću Hrvatske posjedovao velika imanja (Želin i Novigrad u Turopolju, zatim Okić, Jastrebarsko, Lipovec, Rakovec, Cesargrad, Mokrice i Metliku). Njegova mu žena Marija, kći bana Krste Ungnada, donese takodjer lijep miraz. Uz to je Erdedi god. 1591. od Ungnada kupio Samobor. Tako je mogao prihodima svojih posjeda plaćati bansku četu. Ipak je i Erdedi vremenom potrošio svoje novce. Neke pak posjede njegove uništiše Turci. Zato Erdedi zamoli kralja, neka mu u podmirbu duga prodade grofiju Pazin u Istri. Sličnim je načinon i g. 1546. Nikola Zrinski stekao Medjumurje. Ipak bude banova molba odbijena. Zato je Erdedi 15. svibnja 1595. na saboru položio, bansku čast
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Prvo_banovanje_Tome_Erdeda (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Prvo_banovanje_Tome_Erdeda)
Autor: kuntakinte - Rujan 03, 2011, 10:30:08 poslijepodne
...
Naročito obećaje sabor besplatne radnike, koji će mjesto spaljene drvene tvrdje u Brestu podići novu veliku tvrdju. Jednako će "hrvatski kmetovi obnoviti spaljenu i oštećenu tvrdju u Sisku. Osim 300 pješaka haramija, što ih Hrvatska na svoj trošak uzdržava, držat će odsada i stalno konjaništvo, jer će svakih 10 porta morati dati 1 konjanika.
Mjesto nadv. Maksimilijana preuze g. 1595. vrhovni nadzor nad Krajinom nadv. Ferdinand, sin nekadašnjeg nadv. Karla. Mladi Ferdinand, komu bijaše tek 17 godina, pošalje u Hrvatsku generala Eggenberga s pučkim ustankom iz Štajerske, Koruške i Kranjske. Eggenbergu se 22. rujna 1595. kod Siska pridruže general Juraj Lenković iz Karlovca i pukovnik Sigismund Herberstein iz Varaždina. Istoga još dana podje prema Petrinji kapetan Danilo Frankol, da istraži puteve. Iz Petrinje mu u susret izadje Hrustanbeg, te zametne kreševo, u kome dopadne smrtne rane. "Kad je Hrustanbeg 23. rujna umro, pobjegnu Turci iz Petrinje i Hrastovice. Kršćanska vojska zaposjedne 24. rujna ove dvije tvrdje, koje će odsada braniti Turopolje. Kralj premjesti svoje čete iz Zagreba u Petrinju.
...
Tako i hrvatski sabor, koji se u Zagrebu sastao 17. prosinca 1595., ne sazvaše imenovani banovi, nego župani preostalih triju županija hrvatskih. Sabor je odredio, da svaki »dimnjak« mora u Petrinju poslati po 1 konjanika, koji će sa sobom ponijeti hrane za 15 dana. Isto tako moraju u Petrinju svi plemići osobno doći ili mjesto sebe poslati oboružanoga slugu. Ovi će vojnici tečajem zime izmjenice čuvati Petrinju, jer se pročulo, da bosanski paša namjerava zimi zauzeti ovu važnu tvrdju. Sabor odredjuje poseban porez, kojim će se preko zime uzdržavati haramije u 5 tvrdja (Sisak, Gore, Brkiševina, Rečica i Dunarića slap).
...
Turci pak 31. svibnja 1596. ponovno zaposjednu Klis. U Hrvatskoj prevlada mnijenje, da treba ikakvim junačkim djelom oprati neuspjeh kod Klisa. Tako se zasnovala vojna na Kostajnicu. Sa 3000 vojnika dodje ban Drašković 3. srpnja 1596. u Petrinju. Ovamo stignu i krajiške čete, a nadv. Ferdinand pošalje 1000 konjanika štajerskih. Tako se kod Petrinje sakupilo 6000 vojnika. Vlasi oko Kostajnice poruče, da će kršćanskoj vojsci pomagati. Ipak nijesu držali obećanja. Kršćanska vojska dodje 10. srpnja pred Kostajnicu, te na brdu »Djed« potuče združene Turke i Vlahe. Kostajnici dodje u pomoć bosanski paša Apardi, ali 12. srpnja i njega stiže poraz. Istom onda, kad se doznalo, da prema Kostajnici kreće velika turska vojska, koju vodi Hafiz Ahmedpaša, razidje se kršćanska vojska. No sad će Hafiz udariti na Petrinju. Sa 20.660 Turaka započne on Petrinju 14. rujna opsjedati. U tvrdji se nalazilo do 600 branitelja, kojima zapovijedahu Danijel Frankol i Gjuro Brestovški. Turci su bez prestanka 6 dana pucali na grad. Posada je sretno odbila i nekoliko juriša turskih. Ipak bi Petrinja pala, da joj u zadnji čas ne pomože ban Drašković. Banu se pridruže krajiški generali (Lenković i Herberstein), te svi zajedno dodju 19. rujna do Bresta. Sa 6000 Turaka prijedje paša preko Kupe i udari na Hrvate, ali bude hametom potučen. Slijedeće noći počne Hafiz uzmicati prema Kostajnici. Istodobno su Hrvati kod Siska sastavili most od ladja, po kome prijedju na desnu obalu Kupe. U jutro 20. rujna stiže još ban Drašković kod Petrinje oko 8000 janjičara i konjanika turskih. Tu se zametne bitka, u kojoj budu Turci posve razbijeni.
Slavna obrana Petrinje obradovala je sve Hrvate. Zato hrv. sabor u Zagrebu 25. rujna 1596. odredjuje nagradu od 100 forinti za vojvodu Jurja Brestovskoga, zastavnika Miju Ivančica i za 28 junaka, koji su Petrinju hrabro branili. Za popravak tvrdje petrinjske odredjuje se mnogo kmetova iz cijele Hrvatstke. Kmetovi moraju već 10. listopada pridoći, te besplatnoj i neprekidno raditi 15 dana.
...
Dok su ban Drašković i general Herberstein vodili navalni rat na Turke u Slavoniji, marljivo je hrv. narod nastojao, da preostalu Hrvatsku što bolje osigura od možebitnih provala turskih. Zato je hrv. sabor 20. svibnja 1597. odredio, da braća Keglevići imaju obnoviti svoju tvrdju Totuševinu kod Siska. Da se pojača tvrdja Petrinja, odlučio je isti sabor, da će podići novu tvrdju »Husarski grad« na lijevoj obali Kupe upravo nasuprot Petrinji. Zato svaka »porta« u cijeloj Hrvatskoj mora 1. lipnja 1597. poslati u Petrinju po 2 radnika, koji će neprekidno i besplatno raditi 15 dana. Tada se grad Križevci dijelio u 3 varoši: gornju, dolnju i srednju. Potonja bijaše utvrdjena, ali je na proljeće g. 1597. pogorjela. Zato sabor 20. svibnja zaključuje, da žitelji iz gornjega i dolnjega Križevca moraju dati kola i težake za obnovu spaljenih utvrda u srednjem Križevecu. Koprivničani i kmetovi tvrdje koprivničke moraju krčiti šume, koje su preguste u tamošnjoj okolici. U ovim šumama skrivaju se Vlasi i Turci, koji su g. 1597. pohvatali 70 žitelja iz Koprivnice. Jošte se na saboru 20. svibnja 1597. iznijela misao, da bi trebalo obnoviti tvrdju Čazmu, koja je već davno razorena. Čazma bi Hrvatskoj osigurala znatan onaj kraj, koji je sada u turskim šakama.
Hrvatski sabor, koji se u Zagrebu sastao 14. travnja 1598., zaključio je, da se ima obnoviti spaljena Frankopanska tvrdja Novigrad na Dobri. Erdedi je u Turopolju imao dva grada: Želin kod Bukevja i Novigrad kod Ruča. Pod ove gradove spadahu brojni kmetovi u selima uz rijeku Savu. Ovi Posavci dobiju zadaću, da podignu novu tvrdju u Cerju kod Pokupskoga. Grad Varaždin dobio je nalog, da kod Petrinje podigne drveni most preko Kupe. Isti je sabor doznačio besplatne radnike, koji će na Kupi popraviti tvrdje: Letovanić, Pleter i Sredičko. Još je Tomi Erdedu naloženo, da na lijevoj obali Save utvrdi sela: Mahovo i Hrastilnicu.
I na jesen g. 1598. morali su hrvatski seljaci besplatno i o svome trošku obavljati teške javne radnje. Hrvatski naime sabor, koji se 26. kolovoza 1598. sastao u Krapini, odredio je, da kmetovi imaju od 1. do 15. stuSenoga I598. osim u Rovišću podići novu tvrdju u Brckovljanima kod Božjakovine, zatm obnoviti razorenu tvrdjieu Poganec kod Koprivnice, a na Kupi popraviti tvrdje: Pokupsko, Degoj, Kljuku, Pleter, Španjograd, Hergović, Letovanić i Petrinju.
Hrvatski sabor 26. travnja 1599. odredjuje, da kmetovi križevačke županije moraju kod Ivanića podići novu tvrdju Selca, a kod Čazme imaju obnoviti razorenu tvrdju Gumnik (Bosiljevo). Drugi kmetovi moraju pojačati tvrdju Petrinju. Sabor pak 21. listopada 1599. doznačuje radnike za tvrdju Šišinec, gdje Vlasi i Turci prelaze preko Kupe, kada idu u Turopolje hvatati ljude, žene, djecu i raznu stoku. I sabor 8. svibnja 1600. brine se, da na Kupi budu popravljene tvrdje: Sisak, Petrinja, Nebojan, Mala Gorica, Hergović, Pokupsko, Degoj, Srediako, Šišljavić i Karlovac. Radnici se doznačuju takodjer za Ivanić, Križevce i Koprivnicu. Pošto su Turci 20. listopada 1600. zauzeli Kanižu, u koju staviše jaku posadu, zaprijetila je hrv. Podravini i Medjimurju velika pogibelj iz južne Ugarske. Zato hrv. sabor, koji se 16. studenoga 1600. sastao u Sv. Križu-Začreću, odredjuje radnike, koji će podići nove tvrdjice u Sv. Petru i u Sv. Gjurgju izmedju Ludbrega i Bukovca, da se narod uzmogne zakloniti, kada Turci provale. Drugi će radnici pojačati utvrde u Ludbregu i Gjelekovcu, te očistiti zamuljene grabe oko nasipa u Varaždinu.
...
Na jesen g. 1602. provalio je Saferbeg iz Bosne s 3000 Turaka preko Kupe, te je opustošio Rečicu kod Karlovca. O toj nesreći raspravljao je 5. rujna 1602. hrv. sabor u Zagrebu. Ustanovilo se, da ban ima samo 400 vojnika, pa niti ovi nijesu sigurni za obranu, jer ih kralj ne plaća uredno. Turci mogu lako provaliti preko Kupe, jer je vodostaj rijeke neobično nizak. Zato sabor zaključuje, da se ima obrana Kupe osigurati tako, da svakih 2Q,kuća oboruža 1 konjanika ili 2 pješaka, koji će imati puške. Plemići »jednoselci«, moraju osobno svi pridoći. Grad Zagreb mora dati 50, a Varaždin 60 oboružanih pješaka. Svi ovi vojnici iz bližih krajeva imaju na most kod Bune (ispod Kravarskoga) stići 12. rujna, a oni drugi 15. rujna. Sa sobom moraju vojnici ponijeti hrane za mjesec dana. Medjutim je naskoro zaprijetila pogibelj Podravini od onih, 16.000 Tatara, što su ih Turci s poluotoka Krima doveli u južnu Ugarsku, gdje se nastaniše oko Pečuha, Sigeta i Kaniže. Na hrv. sabor 16. siječnja 1603. u Zagrebu doprla je vijest, da će Tatari i Turci naskoro provaliti u Hrvatsku, đa ju pustoše i robe. Zato sabor stvara zaključak, da se pucnjavom topova ima najaviti dolazak neprijatelja. Svatko mora s oružjem u ruci pojuriti na onu stranu, otkuda će dopirati pucnjava. Pošto se smrznuše Drava i Kupa, moraju ljudi iz susjednih mjesta razbijati led na ovim rijekama, đa ne bi Turci, Tatari i Vlasi mogli prelaziti na hrv. stranu. — Hrv. sabor io. veljače 1603. doznačuje radnike, koji će pojačati utvrde u Ludbregu. Podjedno će se zamoliti kralj, da u Ludbreg pošalje prah, olovo i topove.
...
Da se Hrvatska zaštiti od ponovnih provala turskih, pristupio je hrv. sabor g. 1603. dalnjem utvrdjivanju. Tako su 30. travnja 1603. doznačeni radnici, koji će na Kupi pojačati tvrdje: Farkašić, Brkiševinu, Šišljavić i Husarski grad kod Petrinje. Za obranu Hrvatske mora svako ognjište dati po 3 pješaka, oboružanih puškom. Gdje kmetovi nijesu razvrstani na ognjišta, tamo 3 kuće moraju opremiti 1 pješaka, a 20 kuća 1 konjanika. Svi vojnici imaju 15. svibnja pridoći na livade Klešće kod rijeke Lonje ispod sv. Ivana u Moravču. Tamo će biti tabor. Sa sobom mora svaki vojnik ponijeti hranu za 1 mjesec. Tko ne dodje ili zakasni, platit će globu od 1 forinte za svaki dan.
...
Sabor doznačuje radnike, koji će u Podravini dovršiti tvrdju Virje i obnoviti tvrdju Novigrad. U krizevačkoj kapetaniji pojačat će se tvrdje Topolovac i Sv. Petar Čvrstec. U ivanićkoj Krajini obnovit će se g. 1604. tvrdja Čazma, koju su Turci g. 1552. zauzeli, a g. 1559. razorili. Na molbu grofa Tome Erdeda obećao je sabor, da će naredne godine, kada se obnovi Čazma, doznačiti radnike za popravak Erdedove tvrdje Moslavine. Na rijeci Kupi pojačat će se tvrdje: Petrinja, Rečica i Brkiševina.
...
Na jesen g. 1604. doniješe uhode vijesti, da se na granicama Hrvatsike sabiru velike čete Turaka. Pošto je prijetila pogibelj, da će Turci provaliti u Hrvatsku, stvara hrv. sabor 9. studenoga 1604. zaključak, da ban Drašković smije prema potrebi zakazati tabor, u koji će onda svakih 10 kmetskih kuća županije zagrebačke i križevačke odmah poslati 1 pješaka, a 20 kuća 1 konjanika. Ovu vojnu dužnost protegnuo je hrv. sabor 13. siječnja 1605. takodjer na varaždinsku županiju. Podjedno je odredio, da u slučaju skrajnje potrebe moraju u banov tabor osobno doći svi velikaši, plemići i t. zv. plemići jednoselci. Tko ne dodje, platit će globu, i to za pješaka 50 denara, a za konjanika 1 forint dnevno. Radi veće sigurnosti podržavala je Hrvatska i tečajem zime stalnu svoju zemaljsku vojsku od 400 haramija.
...
Da pak ne bi Turci istodobno iz Bosne provalili preko Kupe, ostat će ondje dosta vojnika pod zapovjedništvom grofa Petra Erdeda. Tako se Hrvatska g. 1605. sretno obranila od združenih Madžara i Turaka.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Ivan_Dra%C5%A1kovi%C4%87_I. (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Ivan_Dra%C5%A1kovi%C4%87_I.)
Autor: kuntakinte - Ožujak 14, 2013, 11:48:46 poslijepodne
...
Tim povodom sastao se 10. travnja 1606. u Zagrebu hrv. sabor, da bira nuncije za požunski sabor i da izjavi svoje mnijenje o spomenutom nacrtu. Za nuncije budu izabrani: podban Krsto Mrnjavčić, kanonik Petar Domitrović i varaždinski odvjetnik Ivan Kitonić, koji bijaše tada glasovit pravnik. Njima daje sabor instrukciju (naputak), kako da rade u Požunu. Što se tiče obrane staroga ustava ugarskog, neka nunciji podupru Madžare. Ali u vjerskim stvarima nikako ne smiju popustiti od prava katoličke crkve. Uz to neka iznesu tegobe i želje kraljevine Hrvatske, napose ove:
1.Kralj ne smije Hrvate siliti, da ratuju u Ugarskoj, jer Turci »danju i noću nastoje, da ovu kraljevinu — ne toliko otvorenim oružjem, koliko prijevarom — osvoje, a osobito da zauzmu Petrinju i Koprivnicu«.
...
Podjedno je sabor za popravak Petrinje doznačio kmetove županije zagrebačke, a za obnovu tvrdje Koprivnice kmetove križevačke i varaždinske županije.
...
Bečki je mir odredio, da se kralj Rudolf ima izmiriti s turskim sultanom Ahmetom. I zaista je na ušću rijeke Žitve u Dunav (nedaleko Komorana) 20. listopada 1606. došlo do pregovora, a 11. studenoga i do mira. Svaka je stranka zadržala, "što je tečajem dugoga rata osvojila. Tako su Hrvatskoj pripale tvrdje: Petrinja, Čazma, Moslavina, Gore i Hrastovica. Car ne će više Turcima plaćati godišnji danak od 30.000 dukata, nego će jednom za uvijek poslati sultanu dar od 200.000 forinti. Mir ima trajati 20 godina, računajući od 1. siječnja 1607. Na granicama se više ne smije četovati, plijeniti, pustošiti ili tvrdje osvajati. Nove tvrdje ne smiju se podizati; ali stare tvrdje slobodno se popravljaju i obnavljaju.
Ovo je prvi pravi mir s Turcima. Dosele je Turska »dozvoljavala« samo primirja. Turci su za pregovaranja o miru tečajem 16. vijeka samovoljno nametali preteške uvjete, da ponize protivnika. Sada pak postupahu po medjunarođnom pravu, smatrajući protivnika ravnopravnim sebi. Zato se svijet čudio, što kralj Rudolf nije zadovoljan s uvjetima toga mira. On je doduše mir 9. prosinca 1606. potpisao, ali je spis zadržao kod sebe. Ispravu je nadv. Matiji poslao tekar 31. ožujka 1607., kada ga je na to sklonuo njegov sluga Filip Lang, koji je u tu svrhu primio mito od 40.000 forinti. Toga nije dočekao Stjepan Bočkaj, koji je nenadano umro 29. prosinca 1606. u Košicama. Njega je naslijedio dosadašnji namjesnik Sigismund Rakoci, koga su Erdeljci izabrali 12. veljače 1607. za vojvodu svoga.
...
U Varaždinu je Tomo Erdedi uz velike svečanosti 10. prosinca 1607. uveden u podijeljene mu časti. Kr. povjerenikom za taj čin bijaše zagrebački biskup Šimun Bratulić. Od hrv. velikaša bijahu prisutni: Ivan i Petar Drašković, Ivan i Gjuro Keglević, Petar Erdedi, Benko Turoc, Ivan Ratkaj, Fridriik Sekelj i Nikola Ištvanfi, a od uglednih hrv. plemića: podban Krsto Mrnjavčić, viceprotonotar Stjepan Berislavić, podžupan Ivan Petev, Krsto Petev, Vuk i Grga Druškoveaki, Mojzes Zabočki, Ivan Budor, Gašpar Gotal, Ljudevit Bedeković, Ivan Šemovečki i Baltazar Patačić
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Posljednje_godine_kralja_Rudolfa (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Posljednje_godine_kralja_Rudolfa)
Autor: kuntakinte - Ožujak 14, 2013, 11:52:15 poslijepodne
Novi kralj Matija II. pozove Ugre i Hrvate, neka 29. rujna 1608. dodju na krunidbeni sabor u Požun. Tim povodom sastao se 3. rujna u Zagrebu hrv. sabor. Pošto nije bilo bana, sazvaše sabor Tomo Erdedi kao župan varaždinski, te podban Krsto Mrnjavčić kao župan zagrebački i križevački. Sabor je odlučio, da u Požun kao nunciji kraljevine Hrvatske podju: Krsto Mrnjavčić, Franjo Orehovačiki, Grga Petev i Stjepan Patačić. Njima je sabor dao ovaj naputak:
...
8.Neka se ustanove granice izmedju Turske i Hrvatske, kako su iza mira uredjene izmedju Turske i Ugarske.
9.Neka se »po starom običaju« odsada u Hrvatskoj svi porezi raspisuju i ubiru po portama (vratima); »ubiranje pak po kućama neka se posvema ukine.«
10.Ako sabor u Požunu dozvoli kralju porez, neka se nunciji pobrinu, da se ovaj porez u Hrvatskoj — kao prošlih godina — »okrene u korist i za uzdržavanje naših vojnika na Kupi«.
...
Još je sabor odredio besplatne radnike, koji će 12. rujna početi utvrdjivati Petrinju i Brkiševinu. Podanici grofa Tome Erdeda iz Posavine oko Zelina i Novigrada poći će u Moslavinu, da ondje grade novu tvrdju. Sabor je pozvao generala Vida Kisela, neka po svojoj obvezi krajiške vojnike smjesti u obnovljenu tvrdju Hrastovicu.
...
I poslije krunisanja potvrdio je kralj neke zaključke krunidbenoga sabora. Hrvatske se tiče 9. članak, u kome se govori o Vlasima. Taj članak odredjuje, da ban ima odmah provesti zakon od g. 1604., kojim naseljeni Vlasi u Hrvatskoj i Slavoniji postaju kmetovi hrvatske vlastele. Podjedno je i kralj Matija u Požunu 6. prosinca 1608. podijelio sankciju onim zaključcima hrv. sabora od 5. lipnja 1604., koje je nedavno potvrdio kralj Rudolf.
Glavni savjetnik nadv. Ferdinanda u Grazu bijaše lavantinski biskup Juraj Stoboeus. On je 31. listopada 1608. iz Graza pisao knezu Nikoli Zrinskomu, kako Štajerci drže, da će Vlasi iz Hrvatske prebjeći natrag u Tursku, ako ih tko bude silio, da postanu kmetovi one hrv, vlastele, na čije posjede se doseliše. Pošto sada Vlasi dobro poznaju puteve, šume i mostove u Hrvatskoj, mogli bi Turcima poslužiti kao provodiči. Inače biskup Stoboeus odobrava stajalište Hrvata u pogledu Krajine. Svoje mnijenje otvoreno 17. studenoga 1608. javlja generalu Ruprehtu Eggenbergu. Hrvati »ne traže drugo, nego li svoje. Ove naime Krajine pripadaju za pravo njima a mi se bečkim mirom obvezasmo, da ćemo ih vratiti«. Čim se kralj Matija okrunio, odmah je počeo raditi oko toga, da hrv. banu čast ponizi, a vlast umanji. Zato nije Tomi Erdedu poslao »banderij«, t. j. svilenu zastavu, koja bijaše vanjski znak vrhovne vojničke vlasti banove u Hrvatskoj. Isto tako nije banu doznačio plaću za uzdržavanje banske čete. Matija dapače ne htjede imenovati niti kr. povjerenike, koji bi Erdeda hrv. saboru predstavili i svečanim načinom uveli u bansku čast. Sve su to opazili Hrvati, ikoji na poziv Tome Erdeda dodjoše 27. veljače 1609. u Zagreb na hrv. sabor.
...Isti je sabor stvorio još ove zaključke:
1.Jednoglasno se potvrdjuju prijašnji članci, koji zabranjuju uvadjanje tudje vjere u Hrvatsku. Ako u Hrvatsku dodje kakav protestantski propovjednik, svatko ga smije uhvatiti i predati u ruke bana ili biskupa; smije ga i ubiti, ako ga ne bi mogao uhvatiti. Tko uvede takvoga propovjednika, kaznit će se po odredbi »Tri-partita«.
2.Pošto već dugo nije bilo sudova, a sadašnji ban nije instaliran, neka podban Krsto Mrnjavčić po starom običaju kroji pravdu u županiji zagrebačkoj i križevaakoj.
3.Sabor bira 5 povjerenika, koji će izbrojiti porezne jedinice »dimnjak« zvane u Hrvatskoj, pošto je sabor u Požunu zaključio, da se kraljev porez (dica) ne će pobirati po kućama, nego po dimnjacima (dimovima). Povjerenici (dicatores fumorum) imaju savjesno popisati sva imanja, te ih razrediti na dimnjake, izuzev vlastelinske zgrade. Od popisa se oslobadjaju kmetovi, koji u novije doba naseliše mjesta, koja su Turci opustošili.
4.Za ponovnu izgradnju tvrdje petrinjske doznačuju se kmetovi, koji će raditi 10 dana.
5.Svi plemići i velikaši moraju odmah popraviti ceste i mostove u opsegu svojih imanja.
6.Turcima se ne dozvoljava trgovanje u Hrvatskoj; oni dapače ne smiju niti prelaziti preko granice bez posebne dozvole banove.
Po zaključku sabora u Požunu podjoše k nadv. Ferdinandu u Graz radi uredjenja hrv. i slav. Krajine kao poslanici: Ivan Joo, barun Stjepan List i naslovni bosanski biskup Ivan Telegdi. Njima je kralj Matija dao 7. siječnja 1609. vjerodajno pismo. Poslanici su 14. siječnja zamolili nadv. Ferdinanda, neka dozvoli, da se Krajina uredi u smislu zakona, koji su po želji Hrvata stvoreni na saboru u Požunu. Istoga dana zamoliše kranjske, štajerske i koruške staleže, neka iz hrv. i slav. Krajine povuku svoje časnike. Ferdinand je 15. siječnja odgovorio, da će o tome pitanju zatražiti mnijenje staleža svih svojih zemalja. — Medjutim se uzbuniše njemački baruni i plemići u Štajerskoj, Kranjskoj i Koruškoj. Njihovi su rodjaci imali velike dohotke kao časnici na Krajini. Svaki je naime kapetan nastojao, da sebi u okolici tvrdje uredi svoje novo imanje, koje će besplatno, obradjivati kmetovi onoga područja. Sada bi to imalo prestati. Da se to ne zbudne, stvoriše zaključak: Krajina pripada nadv. Ferdinandu; bez njegove dozvole ne može o njoj odlučivati nitko, dakle niti zajednički sabor ugarsko-hrvatski. Tako se desilo, da je nadv. Ferdinand 27. travnja 1609. odbio zahtjeve poslanika sabora požunskog. Da na Krajini lakše izigra Hrvate, počeo je nadv. Ferdinand g. 1609. opet ondje naseljavati Vlahe. On se nadao, da će mu Vlasi pomoći stvarati posebnu državu na teritoriju kraljevine Hrvatske. Iz Ribnika u turskoj Lici došlo je 1. svibnja 550 Vlaha, koji se nastaniše u Gackoj oko Brloga. Mjeseca srpnja g. 1609. dodjoše Vlasi iz Turske u okolicu Ogulina. U kolovozu zamoliše ovi Vlasi od nadv. Ferdinanda dozvolu, da se smiju nastaniti kod Plaškoga pod Kapelom oko rijeke Dretulje i Jesenice; za njihovu sigurnost trebalo bi u Plaškom sagraditi tvrdjicu. Ovi su Vlasi imali 3 kneza (Lalića, Ljubešića i Taideškovića), koji zamoliše nadv. Ferdinanda, da im podijeli vojne službe. Ferdinand je njihovu molbu 19. kolovoza 1609. uslišao.
Kralj je odredio, da se 1. stud. 1609. ima u Požunu sastati zajednički ug.-hrv. sabor. Znalo se, da će taj sabor početi vijećati nekoliko dana kasnije. Zato se tekar 4. stud. 1609. u Zagrebu sastao hrv. sabor, da bira nuncije za sabor u Požunu. Izabrani su: kanonik Baltazar Dvorničić, podžupan Stjepan Patačić i vlastelin Grga Petev iz Ivanca kod Varaždina. Sabor ih upućuje, neka se požure u Požun, gdje imaju — po starom običaju — zaposjesti prvo mjesto u sabornici. Nunciji dobiše ovaj naputak:
...
6.Na sabor u Požun doći će i oni ljudi, koji bijahu poslani k nadv. Ferdinandu u Graz. Od njih neka nunciji potraže točne upute o pitanju Krajine.
7.Turci krše ustanove mira, jer prelaze preko granice, te u ropstvo odvode naše ljude.
8.Neka nunciji izrade, da se potvrdi i počne provoditi 14. zakonski članak požunskoga sabora od g. 1604. o Vlasima.
...
Sabor u Požunu uvažio je sve želje, što ih izniješe hrv. nunciji. Tako je stvoren 28. članak, koji glasi, da »se ban što prije uvede u svoju bansku čast«; zatim 27. članak, koji traži, da »se vanjska vojska makne iz Hrvatske i Slavonije, pa da se obnovi banska vlast«.
Novim palatinom bude izabran protestant Gjuro Thurzo. Kralj je 23. siječnja 1610. potvrdio sve zaključke sabora požunskoga. Po starom običaju treba da se ovi zaključci proglase i na hrv. saboru, jer tekar onda dobivaju moć zakona u Hrvatskoj. U tu svrhu sastao se 20. travnja 1610. hrv. sabor u Zagrebu. Tu je zaključeno, da se kralju Matiji u Beč pošalju kanonik Baltazar Dvorničić i vlastelin Grga Petev, koji će ga zamoliti, da provede 28. članak pož. sabora, pa da Erdeda po starom običaju uvede u bansku čast, a banskoj četi da doznači plaću. — Isti je hrv. sabor stvorio medju inim još ove zaključke:
1.U Hrvatskoj se pojaviše brojni zločinci, koji kradu, pale, otimaju i ubijaju. Da im se na put stane, odredjuje sabor haramije pod zapovjedništvom hrv. plemića Ivana Budora, Baltazara Vragovića i Franje Orehovačkoga. Ovi će zločince tražiti i voditi ih pred prijeki sud, koji će ih smrću kazniti.
2.Za uzdržavanje haramija i za putne troškove poslanika ima svaka porezna jedinica (»dimnjak«) platiti 3 ug. forinta (po 100 denara). Od toga će se šesti dio (50 denara) odstupiti čuvarima krune sv. Stjepana.
3.Za obnovu tvrdje u Petrinji i u Brkiševini mora svaki »dimnjak« u Hrvatskoj dati po 2 težaka, koji će o svome trošku raditi 8 dana. Za dovoz gradjevnoga drva imaju 4 »dimnjaka« dati po 1 podvoz.
4.Posjedi hrv. činovnika (podban, protonotar, podžupani, plemićki suci, zem. blagajnik i zem. kapetan) ne trebaju plaćati nikakve poreze; oprošteni su i od javnih radnja.
5.Grga Petev bira se za »kapetana hrv. konjanika«. Pod njegovu će zapovijed — u slučaju potrebe — svakih 8 »dimnjaka« poslati po 1 konjanika. Gradovi daju samo pješake.
6.Netko je kaptolu zagrebačkomu pisao »paskvil«, u kome prijeti, da će Vlasi provaliti na Kaptol i ubiti sve kanonike. Sabor odredjuje, neka se pisac pronadje i kazni kao »izdajica kraljevine«.
7.Na više strana prijeti seljačka buna. Tako neki ljudi bune kaptolske kmetove u Kraljevcu i Dumovcu. Blaž Filipović podjaruje biskupske kmetove u Vugrovcu, a Stjepan Portuna i Juraj Bijenik potiču na bunu kmetove ispod Kalnika. Sabor odredjuje smrtnu kaznu za sve kolovodje bune.
8.Doznaje se, da netko kralja Matiju i nadv. Ferdinanda nagovara, neka Hrvatima ne predadu Krajinu. Sabor jednoglasno zaključuje: »Ako se to obistini, pa takav rušitelj općih sloboština osvane u javnom saboru kraljevine, oborit će se na nj šake svih staleža i redova«.
...
— Isti je sabor doznačio kmetove, koji će nastaviti utvrđivanje Petrinje i gradnju nove tvrdje u Gjelekovcu. Kaptolski kmetovi moraju obnovti tvrdju Sisak, a Keglevićevi kmetovi iz Lobora dovršit će tvrdju Totuševinu.
...
Sabor zaključuje, da se ima na odgovornost pozvati Ivan Oršić, koji je po Hrvatskoj protuzakonito sakupljao vojnike za ratovanje u tudjini.
Još 15. siječnja 1608. naložio je kralj Rudolf hrv. saboru, da od plemića jednoselaca u Turopolju ne traži ratne daće. O tome pitanju raspravljalo se i 23. rujna 1610. na hrv. saboru, koji je zaključio, da odsada turopoljski plemići ne trebaju plaćati nikakve poreze, pristojbe ili druga podavanja; isto tako ne moraju izvoditi javne radnje (popravljati tvrdje, dizati nasipe, graditi ceste i mostove). O tomu je hrv. sabor Turopoljcima izdao posebnu ispravu.
...Za podmirbu troškova toga poslanstva, te za isplatu haramija, za dar Isusovcima i za druge potrebe ima svaki »dim« doprinijeti 6 ug. forinti; od ove daće ne izuzimaju se ni slobodnjaci ni plemići jednoselci.
— Isti je sabor još doznačio kmetove za utvrdjivanje Petrinje, Siska, Totuševine i Gjelekovca. Uz to je zaključio, da se odsada i u Hrvatskoj ima primati svakovrsni novac kraljevine Poljske. Još 20. travnja 1610. stvoren je zaključak,, da strani trgovci mogu robu za izvoz iz Hrvatske kupovati samo u Zagrebu, Varaždinu, Krapini, Samoboru i u Jastrebarskom. Sada se onaj zaključak potvrdjuje. Podjedno sabor odredjuje, da se ima roba oduzeti onomu, tko bi izvan spomenutih mjesta izvozio med i svinje. To je učinjeno zato, da se kupci prisile na plaćanje tridesetine državi i maltarine vlasteli.
...
Senjski kapetan Sigismund Gusić javio je 31. siječnja 1611. nadv. Ferdinandu, da mu je neki vlaški svećenik iz Like javio, kako Vlasi namjeravaju porobiti i razvaliti tursku tvrdju Novi (kod Gospića), te se onda preseliti na Gusićevo polje izmedju Senja i Otočca. Isti Gusić 25. ožujka 1611. javlja nadv. Ferdinandu, da se u Hrvatsku žele preseliti Vlasi iz 4 sela u Turskoj. Pošto je u Otočac već stiglo 12 vlaških vobitelji iz Podlapače, pita nadvojvodu, da li ih smije nastaniti u Brlogu? Isto je 28. ožujka izvijestio otočki kapetan Semenić. Nadvojvoda je 14. travnja 1611. izdao Gusiću dozvolu, da spomenute Vlahe preseli u Brlog.
Na poziv ostrogonskog nadbiskupa Franje Forgača održala se početkom kolovoza g. 1611. u Trnavi sinoda ug. i hrv. svećenstva. Pošto se radilo o koristi katol. crkve, podje onamo zagrebački biskup Šimun Bratulić, koga su pratili kanonici: Petar Domitrović (naslovni biskup pećuvski), Franjo Ergeljski (nasl. b. vesprimski), Juraj Otavčić i nasl. bosanski biskup Ivan Telegdi. Na povratku iz Trnave umro je Bratulić u pavlinskom samostanu u Lepoglavi. Biskupom pak zagrebačkim postade Petar Domitrović, rodom iz Oštrca u Žumberku, gdje su njegovi roditelji bili Uskoci vjere grčko-istočne.
Autor: kuntakinte - Ožujak 14, 2013, 11:53:17 poslijepodne
Isti je sabor stvorio zaključak, da se odsada više ne smije trgovati u nedjelje i na blagdane. Tko donese robu na prodaju, neka mu se oduzme. Za obnovu Petrinje i tvrdjica na Kupi doznačio je sabor brojne radnike. Pošto se mnogi ljudi potužiše, da Cigani, koje tada nazivahu Egipćanima, izvode mnoge kradje, zaključio je sabor: neka se objesi svaki Ciganin, koga zateknu u kradji. Pod jesen g. 1611. počelo se u Hrvatskoj govoriti, da će opet doći do rata s Turcima. O tomu i general Trautmansdorf piše zagr. biskupu Domitroviću 10. rujna 1611. iz Ivanića, gdje se tada nalazio. General moli biskupa, neka dozvoli, da njegovi kmetovi pomažu Krajini ponovno utvrditi selo Križ kod Ivanića, kako bi se to moglo dovršiti još iste jeseni. ...
Nikoga nijesu tada Hrvati mrzili više, nego li nadv. Ferdinanda. Njega nagovarahu štajerski baruni i plemići, neka ne popusti u pitanju Krajine. Oni su to činili iz koristoljublja, da sebi osiguraju unosne kapetanije i generalije. I zaista je Ferdinand odbijao sve predstavke sabora hrvatskog. On je odgovarao, da će svoje čete iz Krajine povući onda kada mu Hrvatska vrati sav novac, što su ga Štajerska, Kranjska i Koruška potrošile za gradnju tvrdjava. te za nabavu oružja u Krajini. Hrvati mu lijepo odgovarahu, da su ovim troškom Štajerska, Kranjska i Koruška zaštitile sebe od većih šteta i nesreća. Hrvati su spomenute zemlje neprekidnim prolijevanjem svoje krvi obranili od provale Turaka. Pošto je g. 1606. sklopljen mir s Turcima, nema nikakove potrebe, da njem. čete stoje u krajiškim tvrdjama. Nato je nadv. Ferdinand prkosno odgovorio, da će on odsada ove tvrdje držati kao vlasnik, a ne kao upravitelj. To je Hrvate tako raspalilo, da već pomišljahu i na rat s Ferdinandom. Od toga ih je odvraćao strah pred Turcima, koji bi u takvom slučaju sigurno provalili u Hrvatsku. Ferdinand se pak najviše pouzdavao u Vlahe, koji se doseliše, u Hrvatsku, gdje služe njegovoj namjeri, da Krajinu učini »carskom« zemljom.
...
U Zagrebu se 7. svibnja 1612. sastao hrv. sabor, koji je stvorio ove zaključke:
1.Za obnovu tvrdja mora svaka porezna jedinica (»dimnjak«) dati po 2 težaka, koji će besplatno i o svojoj hrani raditi 10 dana. Kmetovi iz varaždinske županije gube 2 dana na putu do pograničnih tvrdja; zato će raditi samo 8 dana. Posjedi na desnoj obali Kupe nijesu razdijeljeni na »dimnjake«. Ondje će svakih 5 kuća dati po 1 težaka, odnosno svakih 10 kuća 1 kola s konjima. U Blatnici, Završju, Šišljaviću, Jamnici, Kupini i Vučilnici imaju tvrdjice obnoviti domaći kmetovi.
...
3.Plemić Gabrijel Bukovački izabire se za nadzornika haramija u pokupskoj Krajini s god. plaćom od 50 ug. for.
...
9.Gdjegod se u Hrvatskoj nadju vještice, vračarice i čarobnice, mogu ih stanovnici dotičnih mjesta uhvatiti i predati vlastelinu, koji ih smije po zasluzi kazniti, pa i objesiti.
Njemački izborni knezovi izabraše kralja Matiju 13. lipnja 1612. za cara njemačkoga. Time je Matija sebi naprtio samo novih briga i posala, kojima nije bio dorasao. Odsada se on još manje brine za Hrvatsku, koja je uzalud od njega očekivala pomoći protiv nadv. Ferdinanda i protiv njem. časnika na Krajini. Ovi su i nadalje u Hrvatsku naseljavali Vlahe, da sada Nijemcima služe u borbi protiv Hrvata, kako su prije služili Turcima.
...
Kralj je Ugre i Hrvate 8. siječnja 1613. pozvao, neka 24. veljače 1613. dodju na zajednički sabor u Požun, kamo će i on osobno doći. Tim povodom sastade se 13. veljače u Zagrebu hrv. sabor, da bira nuncije. Izabrani su: Baltazar Dvorničić, Grga Petev i Stjepan Patačić, kojima sabor dade ovaj naputak:
...
2.Nunciji neka izrade, da kralj — poput svojih predšasnika — uzdržaje bansku četu za čuvanje banske (pokupske) Krajine. Hrvatsku su naime dugotrajni turski ratovi iscrpli, pa ipak već od krunisanja kralja Matije neprekidno mora iznad svojih sila doprinositi za uzdržavanje haramija na banskoj Krajini, jer se boji, da onuda ne provale Turci, ako Krajina ostane bez posade.
...
1.Ako sabor u Požunu raspiše kakav porez, neka se nunciji pobrinu, da sav porez, ubran u Hrvatskoj, bude i odsada kao dosada namijenjen za uzdržavanje pokupske vojske.
2.Odsada više ne mogu Hrvati kralju odobriti nikakvu potporu za čuvanje krune.
...
4.Ozbiljno treba nastojati, da Vlasi u Hrvatskoj — prema zakonima prošlih godina — dodju pod vlast one gospode, na čije zemlje se doseliše iz Turske, pa da snose zem. terete, kako će im odrediti ban i vlastela.
5.Kralja treba zamoliti, da se još tečajem trajanja sabora u Požunu konačno s nadv. Ferdinandom sporazumi o Vlasima tako, da koli kralj toli nadvojvoda pošalju krajiškim generalima i kapetanima najstroži nalog, neka nad Vlasima izvan vojske ne vrše
jurisdikciju (sudbenost); isto tako da posebnim nalogom odrede Vlasima, da se pokore hrv. vlasteli.
Madžari su na saboru u Požunu poduprli želje hrv. nuncija. Tako je stvoren 38. članak, koji glasi: Neka kralj Tomu Erdeda uvede u bansku čast, kako se obvezao već prijašnjim zakonima, te kako je obećao u svojoj rezoluciji prije polaska na sabor njemački. Sve sudbene odluke, izdane pod pravim pečatom sadašnjega bana, te koje će se još izdati prije njegove instalacije, smatraju se zakonitima. U 39. članku potvrdjuju se prijašnji zakoni o Vlasima u Hrvatskoj. Vlasi moraju postati kmetovi one vlastele, na čijim se posjedima nalaze. Pošto poslanstva u Graz stajahu nekoliko tisuća forinti, a nijesu urodila nikakvim učinkom, moli sabor kralja, neka dobrostivo provede one zakone o Vlasima, koji već stekoše njegovu potvrdu, da »ne dodje do kakve pogibeljne smutnje izmedju državljana i Vlaha, ako se ovi ne bi pokorili vlasteli«.
...
Zato ban Erdedi sazove hrv. sabor za 13. svibnja 1613. u Zagreb. Pošto još nijesu stigli po kralju potpisani zakoni, izvijestiše nunciji usmeno o zakonima, koji su primljeni u Požunu. Iza toga stvorio je hrv. sabor ove zaključke:
1.Biraju se 4 »dikatora«, koji će posjede u Hrvatskoj popisati i razvrstati u porezne jedinice (»dimnjake«, »dimove« ili »vrata«), Izuzimaju se prekokupske zemlje, te vlastelinski namještenici i vojnici. Ovi de »dikatori« položiti prisegu i za svoj posao primiti po 25 ug. forinti nagrade.
2.Popisat će se takodjer posjedi, ikoji pripadaju tvrdji u Koprivnici. Pošto tamošnji kapetani tečajem mnogo godina ne dozvoljavahu, da se kmetovima na spomenutim posjedima propisuje bilo kakav porez, zatražit će »dikatori« privolu generala Trautmansdorfa. Ako on uskrati privolu, onda Hrvatska ne će kralju Matiji poslati nikakav dar. (Postojao je naime običaj, da zajednički ug.-hrv. sabori povodom radosnih dogadjaja u kraljevskoj obitelji odrede ikakav dar. Pošto je kralj: Matija 24. veljače 1613. došao na sabor u Požun prviput iza svoga vjenčanja, zaključio je sabor, da se ima sabirati novac kao »vjenčani dar« kralju).
3.Za potrebe kraljevine Hrvatske u g. 1613. doprinijet će svaki »dimnjak« 7 ug. forinti. Prva polovica ima se platiti 15. kolovoza, a druga 25. studenoga.
4.Kmetovi županije varaždinske dat će po 2 težaka od svakoga »dimnjaka«, da 12 dana čiste zamuljene grabe oko tvrdje ikopriv-ničke. Kmetovi zagrebačke i križevačke županije imaju obnoviti tvrdje u Petrinji i u Gjelekovcu. Nadzor nad ovim radnjama obavit će 5 plemića,, koji dobivaju po 1 ug. forint dnevnice.
5.Jednoglasno se zaključuje, da treba provesti članke prošlih sabora o zabrani protestanske vjere.
6.Grad Varaždin treba pismeno u ime kraljevine pozvati, neka skine sadašnje svoje poglavarstvo, koje čine protestanti. Ovi ne mogu dobiti nikakve službe tako dugo, dok ostanu protestanti.
Njem. generali i kapetani u Krajini upotrijebiše sva sredstva, da se ne provede 39. članak požunskoga sabora o Vlasima. Trautmansdorf je 15. ožujka 1613. pismeno iz Varaždina zamolio nadv. Ferdinanda, neka sklone kralja Matiju, da Vlahe ne preda biskupu Domitroviću i hrv. vlasteli. Istodobno (25. ožujka) Vlasi oko Ivanića biskupu na njegovo pismo odgovoriše, da se ne opiru dobrovoljno, nego od straha pred nadv. Ferdinandom i pred štajerskom gospodom. Vlasi se naime boje zamjeriti njima,, koji im dadoše plaćene službe na Krajini. Car i kralj Matija pozvao je 30. svibnja 1613. zagr. biskupa Domitrovića, da ga prati na njemački državni sabor, koji se u Regensburgu otvorio 13. kolovoza 1613. Boraveći u blizini njegovoj, sklonuo je biskup kralja Matiju, da 10. listopada 1613. pozove nadv. Ferdinanda, neka Vlahe, koji se nastaniše na biskupovim posjedima, podvrgne vlasti biskupovoj. Ipak nije provedena niti ova kr. odredba, premda se biskup 3 puta pismeno obratio na nadv. Ferdinanda. Pobijedio je general Trautmansdorf, koji je 13. kolovoza 1613. nadv. Ferdinanda odvraćao od toga, dokazujući mu, da se Vlasi naseliše na posjede, koji bijahu 70 do 80 godina pusti. Radi popisa zbog oporezovanja pobuniše se kmetovi u Kupčini, Rečici, Završju, Lutki, Blatnici tu Šišljaviću. Kad su onamo došli dikatori (poreznici) Gabrijel Bulkovački i Grgur Jagatić, navališe na njih oboružani kmetovi, te im onemogućiše provesti razdiobu na porezne jedinice, zvane »dim«. O tome je 14. stud. 1613. u Zagrebu raspravljao hrv. sabor, koji je zaključio, da će spomenutim kmetovima kaznu izreći pod-banov sud u Zagrebu. Isti je sabor odredio, da svi plemići jednoselci moraju 15. siječnja 1614. doći u Zagreb, Varaždin ili u Gornju Rijeku, te ondje povjerenstvu pokazati svoje isprave o plemstvu i uplatiti 1 for. pristojbe za potrebe Hrvatske. Tko ne dodje i ne plati, ne će se više smatrati plemićem. Medjutim je biskup Domitrović zamolio nadv. Maksimilijana Ernesta, neka svoga brata Ferdinanda sklone, da provede zakon o Vlasima. Zato je Ferdinand osjetio potrebu, da 10. siječnja 1614. nadv. Maksimilijanu Ernestu obrazloži, zašto ne može Vlahe podrediti zagr. biskupu. Rado bih — piše Ferdinand — zadovoljio biskupa. Ali onda će odmah s tim zahtjevom doći drugi hrv. plemići, na čije se posjede doseliše Vlasi. U tome će slučaju Vlasi dići ustanak i uskočiti u Tursku, kako to otvoreno govore. Pošto pak dobro poznavaju sve staze i putove, mogu Vlasi opet iz Turske četovati u Krajini i u zaledju, gdje će učiniti goleme štete
...
Isti je sabor odlučio, da imaju do kralja kao poslanici poći biskup Domitrović i Nikola pl. Malenić, koji će ga u ime kraljevine Hrvatsike još jednom zamoliti, neka dade Tomu Erdeda uvesti u bansku čast. Još je sabor stvorio ove zaključke:
1.Za daljnje utvrdjivanje Petrinje doznačuju se po 2 težaka od svakoga »dima« u zagrebačkoj i ikri-ževačkoj županiji. Za čišćenje grabe oko bedema tvrdje u Koprivnici od-redjeni su kmetovi čitave županije varaždinske. Svi ovi težaci moraju na posao doći 21. travnja 1614., te će neprekidno raditi 10 dana pod nadzorom svojih podžupana i plemićkih sudaca.
2.Za uzdržavanje haramija na Kupi i za druge potrebe kraljevine doprinijet će g. 1614. svaki »dim« 7 ug. for. Prva polovica mora se uplatiti 8. rujna, a druga polovica 25. stud.
3.Zagr. biskup neka crkvenim kaznama postupa protiv krivovjeraca (protestanata) u Varaždinu i drugdje.
...
Medjutim je Matija otklonio molbu hrv. poslanika Domitrovića i Malenića glede instalacije bana Erdeda. Pošto je kraij doznao, da će se Tomo Erdedi zbog toga odreći banske časti, počeo je tražiti zgodnoga mu nasljednika. U tu svrhu bude i vesprimski biskup Franjo Er-geljski zapitan za mnijenje. On je 16. kol. 1614. palatinu Thurzou pisao, da bi za bansku čast bili sposobni: Ivan i Juraj Keglević, Benko Turoc i Petar Drašković. Potonja trojica sigurno bi otklonila bansku čast, jer Turoc nema dosta imetka, Drašković je prestar, a Juraj Keglević ima unosniju službu kao kapetan tvrdje u Vesprimu. Prema tomu bit će najpodesniji Ivan Keglević, koji je vrlo bogat i čelična zdravlja, a ima dovoljno iskustva i znanja.
Na hrv. saboru, koji se 27. stud. 1614. sastao u Zagrebu, javno se na banskoj časti zahvalio Tomo Erdedi. Sabor mu zapisnički daje »besmrtnu hvalu za preslavna i domovini korisna djela, kojima nema premca«. Staleži zamoliše Erdeda, da bansku službu i nadalje u punoj mjeri vrši, dok ne bude novi ban imenovan i sa banderijem uveden u bansku službu. Da mu pak pokažu svoju ljubav, podijeliše mu »službu kapetana zem. pješaka«. Ovu službu može vršiti doklegod hoće sam ili po svojim sinovima. Ipak se na saboru našao plemić, koji je mrzio Tomu Erdeda, pa ga je tom prigodom i uvrijedio. To bijaše Juraj Mikulić, koga je radi toga sabor kaznio globom od 100 ug. forinti. Isti je sabor zaključio, da kmetovi na crkvenim dobrima odsada svojim župnim crkvama daju onakve radnje, kakve podavaju vlastelinu kmetovi dotičnoga mjesta.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Drugo_banovanje_Tome_Erdeda (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Drugo_banovanje_Tome_Erdeda)
Autor: kuntakinte - Ožujak 14, 2013, 11:55:29 poslijepodne
Početkom g. 1615. spremahu se, bosanski Turci za navalu na Petrinju. To je doznao ban Tomo Erdedi, koji se odmah pobrinuo, da pojača posadu u Petrinji. U tu svrhu pisao je u Odri 16. siječnja Jurju Vagiću, županu turopoljskomu, ovo hrv. pismo: »Neka znate, kako nam iz Petrinje stanoviti poglaviti ljudi zbog nje pogibelji hude glas pišu. Zato, da orsag po neprigledbi kojoj kakvoga skvara ne valuje, zapovidamo vam našom banskom moćjom, da taki iz plemenitih Turovoga polja ljudi polovicu na 15 dan sa dovoljnim brašnom i oružjem v nutar v Petrinju, a drugu polovicu opet na drugih 15 dan, kako ste se i sami obećali poslati, da od neprijatelja Petrinju čuvaju, v tom ino da nimate včiniti, a i od drugod hoćemo v nutar pomoć dati*.
Kralj je 16. veljače 1615. za bana hrvatskoga imenovao ludbreškoga vlastelina Benka Turoca. Ovaj potomak stare plemićke obitelji iz sjev. Hrvatske bijaše glasovit junak. Turoc je prvi udario na Turke u slavnoj bici kod Siska 22. lipnja 1593. On je i kasnije sudjelovao u mnogim borbama s Turcima, te se vazda odlikovao.
...
Još istoga je dana hrv. sabor upravio kralju pismo, koje poniješe Jagustić i Malenić. U tome pismu staleži mole kralja:
1.Neka što prije banu pošalje kr. banderij i plaću za bansku četu; ova će »na (pokupskoj) Krajini, koja je već toliko godina gotovo zapuštena i zanemarena«, biti spas toli »ovim ostancima kraljevine koli susjednim pokrajinama vašega veličanstva«.
2.Neka dade pomoći za obnovu tvrdjava, u koje treba staviti topove i drugo oružje.
3.Neka kralj provede tolike stvorene zakone, kojima se odredjuje, da Vlasi postaju kmetovi one vlastele, na čije se posjede doseliše.
Jagustić i Malenić izniješe pred kralja potrebu, da ban Turoc s banskom četom stalno boravi u Brkiševini na Kupi radi lakše obrane Hrvatske od Turaka. U tu svrhu trebalo bi troškom od 27.000 for. obnoviti tvrdju u Brkiševini i ondje sagraditi zgrade za bana i vojsku.
O tom je kralj Matija — boraveći 26. rujna 1615. u Pragu — raspravljao sa svojim »dvorskim vijećem«, te je stvorio ove odluke:
1.Neka se odmah piše u Beč, da izrade banderij, koji će poslati kr. povjerenicima (Domitroviću i Draškoviću), da ga predadu g. banu.
2.Treba se pobrinuti, da nova banska vojska dodje u tvrdje (na Kupi), gdje će činiti posade i straže.
3.Još prije nastupa zime neka se toj vojsci dade plaća za 8 ili 9 mjeseci u gotovu novcu i u suknu.
4.Od zatraženih 27.000 for. za izgradnju i obnovu tvrdje Brkiševine u prikladno mjesto za rezidenciju g. bana želi kralj, da se tridesetnici u Nedelišću naloži, neka u tu svrhu što prije doznači barem 10.000 for., a ostatak neka se namakne od prihoda, koji će caru doći iz Njemačke. Jednako se kralj odlučio, da dozna pravo stanje u Krajini. Zato je odredio komisiju, koja će proučiti »vlaško pitanje«. To je kralj iz Praga 4. rujna 1615. javio Ivanu i Nikoli Peašinoviću, starješinama Vlaha u slav. Krajini.
Kralj je u to vrijeme htio udobrovoljiti Hrvate zato, Što se već sigurno znalo, da će zaći u rat s mletačkom republikom. Ovaj rat prouzročiše senjski Uskoci; zato se obično i zove »Uskočki rat«. Kako im samo ime kaže, Uskoci su nekada uskočili iz Turske. Zato oni mrze Turke i njihove pomagače Vlahe (martoloze). Kolika je to bila mržnja, najbolje pokazuju ova 2 dogadjaja. Uskoci su g. 1569. kod Perušića uhvatili 2 martoloza, koji su »senjsku djecu lovili i Turkom prodavali«. Da im se osvete, Uskoci ih žive nabiše na kolce, oko kojih zapališe drva. A g. 1599. uhvatiše Uskoci 25 martoloza, koji su u Primorju »robili, žgali i veliko zlo činili«. Uskoci su »vse do jednoga na kolce nabili i kruto s oštrom smertjum vumreti vučinili«.
...
O toj mlet. navali na Novi raspravljalo se na hrv. saboru u Zagrebu 12. listopada 1615. Hrvati se bojahu, da će sada i Turci zaigrati krvavo kolo. Zato sabor odredjuje, da cijela varaždinska županija mora obnoviti tvrdju u Koprivnici. Svaki »dim« ima dati po 2 težaka, koji će raditi 10 dana. Kmetovi zagr. i križ. županije moraju utvrdjivati Petrinju. Kaptolski kmetovi imaju pojačati tvrdju Sisak, biskupovi Poikupsko, a Erdedovi: Želin i. Novigrad. Sva vlastela moraju za 15 dana popraviti mostove i javne ceste na svojim posjedima. Za isplatu vjenčanoga dara kralju, te za plaću haramija i za druge potrebe doprinijet će za g. 1615. svaki »dim« po 7 for.
...
Ova je kraljevina i u člancima bečkoga mira (od 23. lipnja 1606.) ostavljena netaknuta u staroj svojoj vjeri. Uostalom ostanci ovih kraljevina ne priznavaju drugu nego li jedinu rimokatoličku pravu vjeru, koju im predji ostaviše i koju su dosada neokaljanu sačuvali.« Još je sabor odredio, da se iz Hrvatske izagna Nikola Nagy, koji je g. palatina zlo uputio, te koji se usudio, da ustane protiv javnih ustanova. Ako Nagy za 15 dana ne ostavi Hrvatsku, neka se uhvati i radi kazne predade grofu Tomi Erdedu, kao vrhovnomu kapetanu grada Varaždina; njegov pak imetak neka se zaplijeni za isplatu haramija. Nikoli Maleniću, kao izaslaniku hrv. sabora, poslala je austr. dvorska komora iz Praga 5. siječnja 1616. izvještaj o isplatama banske čete. Za prošle tri godine duguje kralj banskim vojnicima 73.000 for. Na račun toga duga isplatit će komora 25.000 for. u roku od 6 mjeseci, a ostatak do konca g. 1616., i to djelomice u novcu, djelomice u suknu i u srebru. Bivšem banu Ivanu Drašikoviću duguje kralj 77.000 rajnskih for., što ih je Drašković predujmio za uzdržavanje banske vojske. Kralj će i taj dug u 2 obroka tečajem g. 1616. isplatiti obitelji pok. bana. Za uzdržavanje sadašnje banske čete odredio je kralj dosada 4.000 talira. Za obnovu tvrdje Brkiševine odredio je kralj 10.000 for. Komora (kao financijalna oblast) šalje Maleniću prijepise ovih kraljevih doznaka za tridesetnicu u Nedelišću.
Usprkos miru provališe Turci iz Bosne g. 1615. u Hrvatsku, gdje zapališe kuće ispod Križanićeva Turnja blizu utoka Mrežnice u Koranu. Očekivalo se, da će Turci na proljeće g. 1616. navaliti s većom silom. Zato hrv. sabor u Zagrebu 18. travnja 1616. zaključuje, da se u takvom slučaju ima oko bana Turoca sabrati sav narod »po starom i već posvećenom običaju«. Osim toga sabor odredjuje radnike, koji će pojačati tvrdje Petrinju, Koprivnicu, Brkiševinu, Sisak, Pokupsko, Želin i Novigrad. Iz turskoga se ropstva vratio zagorski velikaš Juraj Konjski. Pošto je mnogo novaca morao Turcima platiti za otkupninu, sabor mu u ime pripomoći daruje sav porez, koji će se tečajem 5 godina ubrati na posjedima njegovim i brata njegova. Još je sabor stvorio ovaj zaključak: »Stranci, koji stekoše plemstvo, ne će se u Hrvatskoj smatrati plemićima dotle, dok u hrv. saboru ne polože prisegu vjernosti«.
Malo iza toga provalilo je 2500 Turaka u pokupsku Krajinu, gdje otvoreno — kao da je rat — pod zastavama i uz zvukove trubalja udariše na tvrdju Sredičko. Turci su imali topove, te zauzeše tvrdju, u kojoj zarobiše 40 haramija. Kada ih naši zapitaše, zašto ratuju i krše ugovor o miru, odgovoriše Turci, da više nema mira. Medjutim je kralj Matija obnovio mir s Turcima. On je ugovor o miru poslao i hrv. saboru, koji se 16. lipnja 1616. sastao u Zagrebu. Staleži zahvališe kralju za obnovljeni mir; ne zaboraviše istaknuti, kako Turci u novije doba s otvorenim mačem provaljuju u Hrvatsku, pa time krše mir. Zato sabor zaključuje, neka ban podje u Beč, da ove neprilike razloži kralju i ratnomu vijeću, a podjedno da zatraži i bansku plaću. Da se zaštiti tvrdja Sredičko, imaju onamo 24. lipnja 1616. poći oboružani svi plemići jednoselci križ. županije. Oni će tamo čuvati stražu 10 dana. Tko ne dodje, platit će globu od 40 denara za svaki dan. Ako se pokaže potreba, morat će se dići i u Sredičko poći takodjer svi plemići jednoselci zagrebačke županije. Ban Turoc nije pošao kralju u Beč, jer je opet 300 Turaka udarilo na Sredičko. Zato on 20. lipnja 1616. iz Vinice javlja kralju ove turske provale. Podjedno ga moli, neka mu već jednom pošalje banderij (bansku zastavu) i doznači plaću za bansku četu, koju uzdržaje vlastitim novcem. Turoc još nije primio nikakvoga novca, dapače niti plaće, kroja mu pripada kao banu hrvatskomu.
...
Svaki »dim« varažd. županije ima po 2 radnika poslati u Koprivnicu, gdje će svaki radnik morati oko bedema očistiti grabu u širini od 1 rifa. Kmetovi zagr. i križ. županije utvrdjivat će Petrinju. Sabor opominje baštinike Petra Erdeda, neka ne zapuste staru tvrdju Cesargrad (kod Klanjca), koja se pretvara u ruševinu. Kralj je doznačio municiju za tvrdje na rijeci Kupi, te sabor odredjuje, da se ova municija doveze iz Beča na trošak Hrvatske.
U Vinici je 8. studenoga 1616. umro hrv. ban Benko Turoc, koga i pokopaše u tamošnjoj župnoj crkvi. Nadgrobni natpis sa slikom banovom sačuvao se do danas. Povodom banove smrti sastade se u Zagrebu 17. stud. 1616. hrv. sabor, koji je zaključio, da imaju odmah u Beč poći kanonik Pavao Jagustić i plemić Nikola Malenić.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Benko_Turoc (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Benko_Turoc)
Autor: kuntakinte - Ožujak 14, 2013, 11:56:45 poslijepodne
...O svome radu i uspjehu u Požunu izvijestiše nunciji hrv. sabor, koji se na poziv bana Frankopana sastao 16. kolovoza 1618. u Zagrebu. Po¬što je u Požunu zaključena nova razdioba žiteljstva u svrhu ubiranja poreza, izabrao je hrv. sabor za taj posao 4 dikatora (poreznika). Za g. 1618. mora svaka porezna jedinica (»dim«) platiti po 4 ug. for. za uzdr¬žavanje haramija na Kupi, zatim 1 for. za krunidbeni dar kralju Ferdi¬nandu, 1 for. za čuvare krune sv. Stjepana i 60 denara za nabavu kuće u Požunu, gdje će prigodom zajedničkih sabora stanovati hrv. nunciji. Prva polovica ovih daća mora se podmiriti do Martinja g. 1618., a druga polovica do Gjurgjeva g. 1619. Na 50 haramija ima se uzeti 1 vojvoda, koji će mjesečno dobivati 10 for. Kmetovi varažd. županije popravljat će tvrdje na rijeci Kupi i Želin u Posavini. Svaki »dim« mora dati do 2 težaka, koji će besplatno raditi 10 dana, a 4 »dima« daju 1 podvoz za dovažanje drvene gradje.
...Za sve ovo znali su i Turci, koji već pomišljahu na to, kako će za tih smutnja osvojiti Hrvatsku. Pod jesen g. 1618. provalilo je iz Bosne 2000 Turaka, koji dopriješe do tvrdje Sredičko na Kupi. Tamo su zau¬zeli neku stražarnicu, u kojoj zarobiše 47 ljudi. Već 24. rujna 1618. obnoviše Turci navalu na pokupsku Krajinu. Tada je 3500 Turaka četovalo oko Sredičkoga i Jamnice, gdje zapališe 20 kuća, a zarobiše 50 ljudi, te nekoliko stotina konja, goveda i druge stoke. O tom je Frankopan 5. list. 1618. obavijestio kralja iz Bosiljeva, gdje je već dugo ležao bolestan. Pošto se opet spremala provala Turaka, odredio je Frankopan 9. list. 1618. pučki ustanak u Hrvatskoj. »Vsi plemeniti ljudi« moraju osobno doći 15. ili 16. list. u selo Hruševac, gdje će biti »banderij (zastava) cešarove svitlosti.« Po zakonu mora svaki vlastelin »v tabor na 3 tjedne ili 1 misac dan, ako bude potriba, poslati« sa svojih posjeda »od vsakoga dima 2 pisca (pješaka) s puškami spravna i od četireh dimov 1 konja¬nika dobro oružana«. U tome pozivu kaže ban, da o Turcima ima »zopet glase, da vojsku kupe, ter hoće kamo na našu Krajinu pokupsku pojti robiti«. Turci imaju namjeru »zavsima Pokupski Brig opustiti.«
Obrana pokupske Krajine bijaše glavni cilj hrv. sabora, što ga je Frankopan za 4. siječnja 1619. sazvao u Zagreb. Sabor je doznačio kme¬tove, koji će pojačati tvrdje na Kupi, osobito Petrinju. Na banov poziv imaju onamo poći svi plemići, koji nemaju vlastelinstva, dakle jedno-selci i armaliste. Oni će kmetove za vrijeme rada na Kupi štititi od provale Turaka, a podjedno i braniti prijelaze preko Kupe. Ako ustreba, morat će vlastela na banov poziv od svakoga »dima« poslati 1 pješaka. Nastane li pak otvoren rat s Turcima, onda mora sav narod ustati i poći k banu pod kr. banderij. Radi nesigurnosti odgadja ban obdržavanje sazvanoga već oktavalnoga suda od Tri Kralja na Jakobovo (25. srp¬nja). Sabor bira 20 prisjednika toga banskoga suda; ako koji ne dodje, može mu ban odrediti zamjenika. Za dnevnicu ovih prisjednika ima svaki »dim« do 24. lipnja platiti 20 denara. Pošto za uzdržavanje 300 haramija na Kupi ne će dostajati po 4 ug. for. od svakoga »dima«, odredjuje sa¬bor, da svaki »dim« doprinese još 1 for. Posjedi u pokupskoj Krajini plaćat će i nadalje samo polovicu daće. Pošto se Tomo Erdedi odrekao službe kapetana pokupskih pješaka (haramija), bira sabor zem. kapeta¬nom bana Frankopana, komu će pomagati podban Krsto Mrnjavčić i grof Vuk Erdedi. Sabor šalje u Beč kanonika Benka Vinkovića i Petra Gala, da kralja Matiju zamole, neka provede zakon, kojim se Vlasi imaju predati hrv. vlasteli.
Čini se, da Vinković i Gal nijesu ništa obavili u Beču, gdje se teško bolestan kralj Matija već borio sa smrću. Zato se 24. veljače 1619. opet u Zagrebu sastadoše hrv. staleži, da se dogovore o tomu, što im valja činiti. Oni odlučiše, da kralju Ferdinandu iznesu ove svoje želje:
1. Ban i vojnici njegovi neuredno dobivaju plaću, uslijed čega prijeti pogibelj, da će vojnici ostaviti svoje postaje na Kupi. To bi moglo donijeti užasnu nesreću, jer Turci — usprkos mira — često provaljuju, pale i pljačkaju. Tridesetnica u Nedelišću ima jedva toliko prihoda,, da može isplatiti samo polovicu plaće za bana i za banske vojnike. Zato bi trebalo, da se ostatak namakne iz drugih pokrajina, ikoje imaju korist od toga, što Hr¬vati sustavljaju tursku silu na Kupi.
2. U cijeloj pokupskoj Krajini nema ni jedno mjesto barem toliko udobnosti, da bi moglo poslužiti kao sigurno i stalno obitavalište za kojega kapetana. Isto tako nema tamo ni ban svoje rezidencije. Uslijed toga opaža se slabi red i u banskoj vojsci, koju je teško nadzirati. Zato Hrvati mole kralja, neka za banovo stalno boravište odredi kaptolsku tvrdju Sisak. Zagrebački kaptol mogao bi se odštetiti tako, da mu kralj u zamjenu dade jednako imanje u kojoj drugoj pokra¬jini.
3. Vlahe treba podrediti vlasteli, koja se već dogovoriše, da im ne će nametnuti teške terete.
4. Neka se kralj pobrine za bolje utvrdjivanje Petrinje i za točnu isplatu tamošnjih krajiških vojnika, jer njihovi njem. kapetani čine štete i nasilja susjednim hrv. selima.
5. Domaćim Hrvatima treba na Krajini podavati i generalske i kapetanske službe u istom omjeru kao Štajercima, Kranjcima i Korutancima.
Ove želje hrv. staleža ponio je u Graz hrv. ban Frankopan, koga je pratio turopoljski plemić Nikola Malenić, koji bijaše kapetan banovih konjanika. Pošto Ferdinanda nije bilo u Grazu, pregovarao je Frankopan s njegovim ratnim vijećem. Ban je upozorio, da su sada ispražnjena mjesta krajiških kapetana u Senju i u Koprivnici, te generala u Karlovcu. Bilo bi dakle u redu, da se ove službe dadu rodjenim Hrvatima. Što se tiče Vlaha, ne treba se bojati, da bi oni pobjegli natrag u Tursku, ako ih kralj učini kmetovima one hrv. vlastele, na čije posjede se naseliše. Hrvati ne namjeravaju od ovih Vlaha tražiti više podavanja, nego li oni sada daju krajiškim kapetanima. Na banskoj (pokupskoj) Krajini treba jako utvrditi Petrinju, Sredičko i Brkiševinu, pa u tvrdje staviti dovoljno to¬pova, oružja i municije. Kralj se Matija obvezao, da će za utvrdjenje Brkiševine dati 27.000 for., te je u tu svrhu doznačio 10.000, ali je zaista isplaćeno samo tisuću talira. Ratno je vijeće iz Graza 4. ožujka 1619. javilo kralju Ferdinandu želje Hrvata. Podjedno mu je savjetovalo, neka za sada Hrvate udobrovolji time, da im podijeli jednu kapetaniju, a ne generaliju. Dvorsko pak ratno vijeće u Beču preporučilo je kralju Matiji, neka odredi, da »Vlaško povjerenstvo« provede 32. članak sabora i Vlahe stavi pod vlast Hrvata, ali uz lake dužnosti. Sam kralj Matija naložio je 18. ožujka dvorskoj komori, neka s kaptolom zagrebačkim započne pre¬govore o tomu, da Sisak postane sjedište hrv. bana.
...Još je sabor doznačio kmetove, koji će 15 dana obnavljati Koprivnicu, Petrinju i tvrdje na Kupi.
...8. Da ban¬ska Krajina ne ostane bez obrane, ondje će na Turke paziti podban Krsto Mrnjavčić i grof Vuk Erdedi. Oni će uz 300 zem. haramija imati i sve kmetove, koji živu na nedalekim imanjima: Sisak, Dužica, Želin i Novi¬grad.
9. Ako bi pak Hrvatskoj iz Ugarske zaprijetila skrajnja nužda, onda će — na banov zahtjev,— u Šemovec doći takodjer grof Vuk Erdedi s ha¬ramijama i s kmetovima spomenutih imanja.
...6. Kr. komora doznačit će potrebit novac za izgradnju tvrdje u Brkiševini.
...Za uzdržavanje 300 haramija na Kupi mora svaki »dim« za g. 1619. doprinijeti 5 for., od čega će prvu polovicu platiti 6. si¬ječnja, a drugu polovicu 24. lipnja 1620. Kmetovi zagr. i križ. županije imaju dati težake za utvrđjivanje Petrinje.
...Broj zem. haramija na Kupi povisuje se za 100. Da se pokriju novo nastali troš¬kovi, odredjuje sabor, da do 1. svibnja 1620. mora svaki »dim« zem. bla¬gajniku Petru Galu platiti 2 ug. for. Od toga se ne izuzimaju niti »slobod¬njaci« (libertini). Plemići armaliste moraju do 24. lipnja pokazati svoje pl. isprave, te u zem. blagajnu uplatiti 1 for. Tko toga ne učini, izgubit će plemićke povlastice. Poslije žetve moraju kmetovi ići popravljati tvrdje na Kupi, a 3 kotara čistiti će grabe oko tvrdje u Koprivnici.
...Turci su 1. svibnja 1620. udarili na Petrinju, ali ih sretno odbiše Hrvati.
...5. Obranu Kupe vodit će grof Vuk Erdedi i podban Krsto Mrnjavčić. Njima se (uz haramije) ostav¬ljaju kmetovi s imanja, koja spadaju pod tvrdje Sisak, Želin i Novigrad, te kmetovi na svim imanjima preikokupskim.
...3. Onih 100 haramija, što ih je zaključio unovačiti hrv. sabor 6. travnja 1620., ne će služiti na Kupi„ nego na Dravi. Njima će iza bana za¬povijedati plemić Stjepan Gerečki.
...5. Za obnovu Pe¬trinje doznačuju se kmetovi zagr. i križ. županije, a grabe oko tvrdje u Koprivnici čistit će kmetovi varažd. županije.
...1. Čim se po¬kaže potreba, neka ban odredi u Hrvatskoj pučki ustanak. Tada će svi Hrvati poći na Dravu. Za obranu Kupe ostavlja se samo 100 haramija, te kmetovi imanja Ozalj i najbližega kotara. Tamo će zapovijedati grof Vuk Erdedi i podban Krsto Mrnjavčić.
2. Za kapetana zem. haramija bira sabor grofa Sigismunda Erdeda.
...Pošto su narasli troškovi Hrvatske za uzdržavanje hara¬mija i za poslanstva, ima svaki »dim« do 29. rujna platiti još 1 for. povrh već uplaćenih 6 for. Od ove izvanredne uplate ne opraštaju se niti »slo¬bodnjaci«.
...Uz to ban zapušta vojnike i tvrdje na pokupskoj Krajini, a pojedinim plemićima nanosi uvrijede i štete.
...2. Tvrdji Petrinji prijeti pogibelj, da će se posve srušiti. Zato će onamo u ime sabora poći: kanonik Baltazar Dvorničić, Petar Ratkaj, Grga Petev, Stjepan Gerečki i Nikola Medjurečki, da zajedno s genera¬lom Trautmansdorfom odluče, hoće li se ova tvrdja obnoviti ili će se na drugom prikladnom mjestu iz temelja sazidati nova tvrdja. Hrvatska ne može dati novaca za obnovu stare ili izgradnju nove tvrdje; ali zato će dati radnike, tako ih je i prije davala.
3. Za dizanje ograda (zapreka) oko Petrinje doznačuje sabor sve kotare zagr. i križ. županije, koji g. 1621. još nijesu dali težake za javne radnje. Tvrdjicu Pleter obnovit će kmetovi s imanja grada Zelina, a Pokupsko kmetovi zagr. biskupa.
4. Nikola Tompa i Nikola Medjurečki pregledat će pokupsku Krajinu. Oni će po¬pisati i municiju, koja se nalazi u tamošnjim tvrdjama, te će o tomu sa¬staviti inventar.
...8. Dosada nije zem. kapetan podržavao nikakovih uhoda u Turskoj. Medjutim se opazilo, da Krajina ne može po¬stojati bez uhoda. Zato sabor u tu svrhu doznačuje po 100 rajnskih for. godimice.
...12. Sabor podjeluje i indigenat (domaćinstvo) barunu Sigismundu Fridriku Trautmansdorfu, generalu slavonske Krajine i vrhovnomu kapetanu tvrdje Petrinje. Staleži ga primaju za pravoga i zakonitoga člana i sugradjana svoga, nakon što je na saboru položio prisegu vjernosti.
...Sabor je stvorio ove za¬ključke:
1. Za uzdržavanje zem. vojske (haramija) ima svaki »dim« platiti 6 ug. for., i to prvu polovicu 26. svibnja, a drugu 29. rujna.
2. Za popravak »petrinjskih ruševina« mora svaki »dim« u zagr. i križ. županiji dati po 2 ručna težaka.
...4. Sabor je odlučio, da izgradi novu tvrdju u Petrinji. U tu svrhu doznačuju se kmetovi iz cijele Hrvatske, koji će tamo doći 15. svibnja i neprekidno raditi 12 dana. Tko ne dodje, platit će za svaki dan globu od 50 denara (pol ug. forinta).
...Uz to je Frankopan obiteljima Jelačić i Medjurečki silom oteo njihov kaštel Letovanić.
...Još je sabor zaključio, da radi oskudice hrane na kasnije vri¬jeme odgadja izgradnju nove tvrdje u Petrinji. Dotle će pak u sadašnjoj tvrdji neprekidno boraviti po 100 vojnika, ikoji će se izmjenjivati svaki mjesec. Polovicu ove posade dat će pokupske haramije, a polovicu ple¬mići jednoselci. Sabor je na temelju inventara ustanovio, da Juraj Matuz zvan »Cinoberski« u Zagrebu čuva 7 topova, za koje ima 6 posuda baruta i 9 škrinja olova u težini od 1491 funte. Povrh toga čuva on 6 škrinja sit¬nijeg olova (za puške). Barut i olovo darovao je i kralj na molbu sabora.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Nikola_Frankopan_Tr%C5%BEa%C4%8Dki (http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Nikola_Frankopan_Tr%C5%BEa%C4%8Dki)
Autor: kuntakinte - Travanj 29, 2013, 10:23:13 poslijepodne
Jurjaši u povorci, s kočijama ili pješke, pod pratnjom bubnja Turopoljskog banderija pristigli su do kaštela, gdje se već održavao kulturni program. Nakon svečanog otvaranja, sve su oči bile uperene prema turskim osvajačima koji su pokušali osvojiti utvrdu, ali su protjerani iz Turopolja. I njima u čast, baš kako se stoljećima vatrom tjera zlo, zapaljen je jurjevski krijes.
Bitku je pratilo mnoštvo posjetitelja, a upravo je velik broj gostiju poticaj da Plemenita opčina turopoljska nastavi ovim putem.
http://www.vgdanas.hr/Dogadjanja/Clanak/6578/turopoljsko-jurjevo.aspx (http://www.vgdanas.hr/Dogadjanja/Clanak/6578/turopoljsko-jurjevo.aspx)
Bil je više i red...
Jura, dobra slika!
Turopoljsko Jurjevo - Lukavec - FOTO
Na Turopoljskom Jurjevu, u starom dvorcu Lukavec, prikazana je bitka između Turaka i Hrvata. Uz mnogobrojnu pucnjavu iz topova i kubura, te mnogo vatre. Nakon toga je zapaljen tradicionalni krijes.
Jurjevo lukavec 2013
Turopoljsko Jurjevo u Lukavcu -2013.g. - Pogledajte Foto Galeriju.
Foto: Marjan Perić
http://velika-gorica.org/velika-gorica/hrvatska/turopoljsko-jurjevo-lukavec-foto (http://velika-gorica.org/velika-gorica/hrvatska/turopoljsko-jurjevo-lukavec-foto)
Autor: kuntakinte - Svibanj 02, 2013, 11:47:16 poslijepodne
