Autor Tema: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě  (Posjeta: 73102 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

shaka zulu

  • Gost
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #75 : Listopad 23, 2010, 08:29:59 poslijepodne »
Eto tulko na brzinu, a nekaj več v jednom manifetu šteroga spravljam. nadam se da bum taki gotov.

Ljudevit Kaj: Sinteza kaja i jězično potpomâgajně, vujedijnejně kajkavske emirâtov (dvorišč) sě déla (i) koriščejnem kolo.dvorišč.

To te ja pitam!
To su prave reči od prave ljudi na pravem mestu za pravu stvar.  ;D
Neznam jel pravo vreme,ali...  ;)

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #76 : Studeni 06, 2010, 02:57:52 poslijepodne »

7 plus - regionalni tjědnik severně Hrvackě


Kajkavština je već 30 godina suveren jezik rocka!

14.09.2010.
 

Za razliku od čakavštine, koja je zahvaljujući Belanu, Banu, Dvorniku i Gibonniju iz dalmatinske kancone bezbolno pretočena u pop i rock, sličan prijelaz nije se tako lako dogodio i na sjeveru, s iznimkom Istre, gdje je čakavština također zaživjela u pop-rocku (Vitasović-Morožin, Gustaffi).

No, razlika između kajkavske popijevke i rocka bila je očito prevelika da bi se kajkavština olako uglavila u rock vodama. Takvih primjera ni danas nema mnogo, ali već bi se mogao sastaviti CD nazvan – Antologija kajkavske rock glazbe!

Prekretničku ulogu u kaj-rocku imao je nekajkavac Branimir Johnny Štulić. Na singlu Azre (1981.) Štulić i njegov međimurski bubnjar Boris Leiner (ex-Haustor!) pjevali su "Lijepe žene prolaze kroz grad" s refrenom "Duda Duda Duda / zakaj me ne zoveš / Duda Duda Duda / si zabila moj broj / Duda Duda Duda / vrag ti mater zemi / ak me zoveš / bil bum tvoj"...

Bio je to malen, ali bitan iskorak. Iste godine Haustor Darka Rundeka i Srđana Sachera na prvom albumu snima pjesmu "Duhovi", višeslojnu priču o zagorskom alkoholizmu, prožetu adekvatnim kajkavizmima: "Pošli smo na izlet skupa u subotu ja i Pišta / srce nam od sreće lupa popili smo tri gemišta / ostavili smo decu žene sobom zeli luk i jeger / demižonke opletene sakrili u gepek treger / divan dan zadere se Pišta i pohotno stisne volan / otvaram vrata od dvorišta na radiju zeleni maligan / meknite se se gorje da se bu videlo Zagorje / meknite se se gorje idemo vu Zagorje".

Na "Pozitivnoj geografiji" iz 1984. sličnu interpolaciju, u veselijem kontekstu, snima drugi nekajkavac, Bajaga, u pjesmi "Papaline". To je početak humornog trenda koji je u 90-ima razvio Drele, s (pre)mnogo sprdnje s kajkavštinom, ali i s par dobrih pjesama ("Dedek Nostradamus").

U vrijednim art-rock primjerima, nakon Azre i Haustora na kaj-rock nailazimo u snimkama – istih autora. Prvu pravu kajkavsku rock stvar Štulić objavljuje na Azrinom albumu "Krivo srastanje". Raskošna produkcija posebno se izrazila u pjesmi "Klinček stoji pod oblokom", međimurskoj narodnoj, obrađenoj u bogatom aranžmanu, ali s klasičnom rokerskom strukturom i vokalnom interpretacijom. Ova je snimka imala najširi mogući značaj u afirmaciji kajkavštine među (pseudo)kulturnim krugovima!

U predvečerje rata počinju djelovati Vještice, s veteranima Haustora i Azre – Sacherom i Leinerom. Pioniri kaj-rocka snimili su još jednu "međimursku" obradu – "Ljubav se ne trži, niti ne kupuje" (izvodio ju je i Haustor). Iako s jasno izraženim rokerskim nabojem i strukturom, "Ljubav" je, osobito u segmentu aranžmana, ipak već i rezultat novog trenda – world music tj. etno glazbe.

 

Isprva daleko od interesa medija i štokavske publike, svoj put počinje zabočka Zadruga, koja se zarana definira kao pravi predstavnik kajkavskog rocka. U Zadruge ima mnogo parodije i ironije, čak i prema kajkavštini, no to je ipak jedina grupa koja kontinuirano snima na kajkavskom, koristeći ga kao ozbiljan konstitutivni element svog opusa. To je čisti kajkavski, ali i – urbani rock.

Za još jednu zabočku grupu vrijedi sve što i za Zadrugu. Fukfedere, predvođene Rajkom Furešom, zasada nije prepoznala hrvatska diskografija, no njihove pjesme pokazuju silan potencijal kaj-rocka u širokom rasponu od balada do društveno angažiranih stihova. Dosljedno, bez ironije, etno elemenata i nepotrebnih lokalizama, Fukfederi također sviraju pravi art-kaj-rock.

Varaždinski Regional band na svom repertoaru također ima nekoliko kajkavskih pjesama – "Kajgod blues" i "Volel bi". Sigurno je da postoji još sastava koji njeguju kajkavski rock, pa čitatelje koji imaju saznanja o tome molim da se jave putem e-maila, Nadam se da će sastavi poput Fukfedera i Regional banda uskoro snimiti svoje prvijence, ali još se više nadam da će kajkavština znatnije prodrijeti u glavnu struju hrvatskog rocka, kao što su to još prije 30-ak godina učinili Azra i Haustor.

(dp)

http://www.regionalni.com/zivot/mozaik/1840-kajkavtina-je-ve-30-godina-suveren-jezik-rocka


Video-Kaj:
11.03.2009. — fukfederi igraju "časek" v "saxu"
časek sax, 04:17
časek sax
http://www.forumgorica.com/tradicija/video-kaj/msg24199/#msg24199
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #77 : Studeni 06, 2010, 03:21:27 poslijepodne »

Vésnik, 04.12.2001. / Stajališča


Zašto intelektualci u kajkavskim krajevima ne govore kajkavski

Gjalski spočitava hrvatskim vukovcima što su »svu svoju dušu dali obrani Vukovoj i zagospodovanju seljačkog ličko-hercegovačkog govora u sferama knjige i književnosti. Nije se našao nijedan, ama nijedan jezikoslovac koji bi se latio posla da proučava hrvatsku kajkavštinu. A ipak je ta kajkavština toga vrijedna...« U najuglednijim se salonima govorilo i pisalo domaćim kajkavskim govorom, pa su se doseljeni Nijemci morali naučiti hrvatski i postali su Hrvati, kako nam to potvrđuju ugledne aristokratske obitelji, npr. Rauch, Kulmer, Cavanagh i drugi

Školovani ljudi u kajkavskim krajevima govore štokavski. Koriste se samo pokojom kajkavskom riječju ili frazom. Školovani kajkavci već misle na štokavskom, a ne na svojem materinskom kajkavskom jeziku.... Je li ikad župan varaždinski ili onaj međimurski održao svoj referat (govor) na kajkavskom, što bi bilo normalno s obzirom na kajkavsko pučanstvo?
Hoćemo li dočekati da listovi u kajkavskoj Hrvatskoj objavljuju uvodnike na kajkavskom, kao što čini primorski »Novi list« na čakavštini?



IVO HORVAT

Da je Gjalski svoju bogatu galeriju likova naslikao varaždinski ili zagrebački (kao što je Vojnović raguzirao svoj jezik u Trilogiji) imali bismo danas kajkavsku varijantu turgenjevštine u najsretnijem smislu ove riječi«, napisao je Krleža davne 1968. o književnom jeziku Gjalskog, zamjerivši mu još 1955. što nije »pustio svoje figure da progovore autentično, živim jezikom (Cintekovo pismo)« (Panorama pogleda..., 2, str. 323-325).

Na Gjalskog nas je ovih dana podsjetio neumoran istraživač kajkavske pisane baštine prof. dr. Alojz Jembrih u svojoj studiji »Ksaver Šandor Gjalski o Zagorju i kajkavštini«, objavljenoj u novom broju časopisa Hrvatsko zagorje (br. 1, Krapina, 2000., glavni urednik Ivan Cesarec).

Gjalski o kajkavštini

U trajnom stanju zaborava vrijednosti iz naše prošlosti, u kojem živimo i trajemo godinama, vrijedno je podsjetiti na Jemrihove nalaze o tome što je Gjalski pisao o hrvatskoj kajkavštini u časopisu DHK »Savremenik« (br. 11-12, 1929.).

Gjalski je u toj raspravi kritički izrekao svoj sud protiv tvrdnji Rudolfa Strohala da je hrvatska kajkavština nastala priljevom vindiških elemenata iz Štajerske i Kranjske među čakavce i štokavce. »Ta tvrdnja«, ističe Gjalski, »pokazuje potpuno nepoznavanje naših prilika u prošlosti, a također i nepoznavanje hrvatske kajkavštine«. Nastojeći dokazati da je kajkavština u prošlosti sezala dublje u Slavoniju, Gjalski - navodi Jembrih - donosi kao potvrdu toga činjenicu s područja onomastike - mikrotoponimije: nazive njiva, šuma, hatara i mjesta po Slavoniji i po Srijemu. Mnoga se nazivaju starim kajkavskim imenima, nastalima prije useljavanja prebjega iz krajeva pod turskom vlašću.

Gjalski spočitava hrvatskim vukovcima što su »svu svoju dušu dali obrani Vukovoj i zagospodovanju seljačkog ličko-hercegovačkog govora u sferama knjige i književnosti. Nije se našao nijedan, ama nijedan jezikoslovac koji bi se latio posla da proučava hrvatsku kajkavštinu. A ipak je ta kajkavština toga vrijedna. Vrijedna je već po tome što je ona jedina od sva tri dijalekta postigla to da je bila riječ i govor obrazovanih društvenih slojeva«.


Kajkavski i u salonima

Gjalski spominje da su se u prošlosti obrazovani čakavci i štokavci, osim uskog područja dubrovačkog, služili narodnim govorom samo u ophođenju sa slugom i pukom. »Kod hrvatskih kajkavaca, naprotiv, sve je i u najuglednijim salonima govorilo i pisalo domaćim kajkavskim govorom, pa su se doseljeni Nijemci morali naučiti hrvatski i postali su Hrvati, kako nam to potvrđuju ugledne aristokratske obitelji, npr. Rauch, Kulmer, Cavanagh i drugi«.

Zanimljivo je što se i Gjalski kritički odnosio prema Akademijinu rječniku (prvi svezak tiskan 1880.). Veli da se u njemu »gotovo sasvim mimoilazi hrvatsku kajkavštinu ma da je ona dio hrvatskog jezika«.

Alojz Jembrih nadovezuje na to da je bogato kajkavsko jezično blago, sadržano i u bogatoj kajkavskoj književnosti, ostalo po strani i u hrvatskoj novijoj leksikografiji. Da bi se to nadoknadilo, Institut za hrvatski jezik u Zagrebu pokrenuo je izradu Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika kao zasebnog djela. Dosad je objavljeno osam svezaka.


Stanje je žalosno

A što reći o govoru hrvatske inteligencije u kajkavskim krajevima danas na početku trećega tisućljeća? Stanje je žalosno

Nedavno, na promociji Malekovićevih kajkavskih feljtona »Bogomraki« u Varaždinu, jedini u dvorani koji je govorio kajkavski bio je književnik Željko Funda, prvi prevodilac Shakespearovih soneta na kajkavski.

Tako je svagdje. Školovani ljudi u kajkavskim krajevima govore štokavski. Koriste se samo pokojom kajkavskom riječju ili frazom. Sve recenzije suvremenih kajkavskih zbirki napisane su na standardu. Iznimka je jedino ona Božice Jelušić o tom Fundinu prijevodu. Školovani kajkavci već misle na štokavskom, a ne na svojem materinskom kajkavskom jeziku.


Kaj je to z nami da več i jezik svoj zapuščamo?

Pitam se: govore li kajkavski županijski i gradski skupštinari u Varaždinu i Čakovcu? Je li ikad župan varaždinski ili onaj međimurski održao svoj referat (govor) na kajkavskom, što bi bilo normalno s obzirom na kajkavsko pučanstvo?

Hoćemo li dočekati da listovi u kajkavskoj Hrvatskoj objavljuju uvodnike na kajkavskom, kao što čini primorski »Novi list« na čakavštini?

Toga mi se v srce zavleče "da o tomi mislim. Kaj je to z nami da več i jezik svoj zapuščamo?


Autor je novinar i publicist iz Zagreba


Zvir:
html: http://www.vjesnik.hr/html/2001/12/04/Clanak.asp?r=gle&c=5
.pdf:  http://www.vjesnik.hr/pdf/2001%5C12%5C04%5C10A10.PDF

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


Prvě kajkavskě gramatikě (na nemačkomu)

http://www.forumgorica.com/kajkavski/mala-kajkavska-gramatika/msg24201/#msg24201

Izvorni znanstveni članak
Barbara Štebih:   
Kajkavska gramatika Ivana Vitkovića   

Sažetak
U radu se prikazuje rukopisna gramatika Ivana Vitkovića Gründe der Croatischen Sprache zum Nutzen der deütschen Jugend verfasset iz 1779. godine. Razmatra se struktura gramatike, jezik koji se u njoj opisuje, gramatici dodan aneksni rječnik te mjesto te gramatike među ostalim kajkavskim gramatikama.   
    
http://www.forumgorica.com/kajkavski/mala-kajkavska-gramatika/msg24202/#msg24202 
« Zadnja izmjena: Studeni 06, 2010, 03:23:28 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #78 : Prosinac 11, 2010, 10:35:49 poslijepodne »

Vésnik, 12. séčna 2005. / Rubrika «Stajališča»

Neki Međimurci zaboravljaju jezik svoga zavičaja

Ne znati što znači kajkavska riječ lačen, nije samo zaboravnost ili nemar pojedinaca iz srednje generacije Međimuraca prema kajkavskom leksiku – a školska djeca u Čakovcu ne znaju ni što je cujzek (ždrijebe), žibek (pačić), škornje (čizme) itd. – nego i nemar prema našoj narodnoj pučkoj povijesti.

Stoga je ponovno aktualizirano pitanje o tome kakvi su nastavni programi u Međimurju i drugdje koji ne uviđaju važnost održanja i njege zavičajnih govora. Prije četiri i pol godine, 23. kolovoza 2000., citirao sam u listu Međimurje apel književnice Božice Jelušić: »Trećinu nastavnih predmeta treba održavati na kajkavskom jeziku«. Što su u tom smislu učinile mjerodavne županijske službe, pa i ona u Međimurju?

Po jeziku smo to kaj smo je – Međimorci. Drugač zginemo. Z međimorskim jezikom smo bogateši od oni kaj govore, spominaju se, meniju se samo štokavski, samo na jezičnom standardu.



IVO HORVAT

Žalosno je bilo 6. siječnja gledati na televiziji u popularnom »Milijunašu« kako se jedan rođeni Međimurac iz Mačkovca muči da odgovori na, barem za Međimurce, jednostavno pitanje: »Kakav je Franz u naslovu sastava Lačni Franz?«

Ne znati da lačen znači gladan sramota je za pravog Međimurca, pripadnika hrvatskog kraja poznatoga po osebujnoj kajkavštini koju je veliki Krleža osobito cijenio pa je jednom prigodom izjavio: »Međimurski je kajkavski mome uhu onaj pravi... jer sam ga naučio od svoje bake Terezije Goričanec, slušao i upijao« (Josip Šentija »S Krležom poslije "71.«). A zna se da je Krležina baka bila Međimurka. U malom Međimurju živi oko šest tisuća visokoobrazovanih ljudi, onih s fakultetom. Jesu li i oni, pod silovitim utjecajem štokavštine, tijekom školovanja i kasnije pod utjecajem radija i televizije, zaboravili svoj materinski jezik, iskonski jezik svojih predaka?

Bojim se da dobrim dijelom jesu. Osjećam to u razgovoru s nekima od njih. Opaža se to i na skupovima, pa čak i na onima kad se govori o potrebi očuvanja kajkavskog jezika u javnom životu, u školama, u prodavaonicama, u reklamama i uopće u lokalnim medijima.

Kamo mi to idemo

Slušate li pozorno radijske programe u kajkavskim sredinama, uočit ćete velik prodor engleskih riječi i izraza. Kajkavski se ne čuje, osim iznimno. I čovjek se mora zapitati: Kamo mi to idemo? Kam mi to plavamo?

Godinama nagovaram pojedine glavne urednike u Čakovcu, Varaždinu i drugdje da redovno objavljuju tekstove i na kajkavskom: reportaže, intervjue, komentare, kao što ih objavljuje Primorski Novi list na čakavici. Nema odziva. Sve se svodi na koju šaljivu anegdotu, obično vinsku, kao da je kajkavski govor jezik krčme.

Stoga je ponovno aktualizirano pitanje o tome kakvi su nastavni programi u Međimurju i drugdje koji ne uviđaju važnost održanja i njege zavičajnih govora. Prije četiri i pol godine, 23. kolovoza 2000., citirao sam u listu Međimurje apel književnice Božice Jelušić: »Trećinu nastavnih predmeta treba održavati na kajkavskom jeziku«. Što su u tom smislu učinile mjerodavne županijske službe, pa i ona u Međimurju?

Ne znati što znači kajkavska riječ lačen, nije samo zaboravnost ili nemar pojedinaca iz srednje generacije Međimuraca prema kajkavskom leksiku – a školska djeca u Čakovcu ne znaju ni što je cujzek (ždrijebe), žibek (pačić), škornje (čizme) itd. – nego i nemar prema našoj narodnoj pučkoj povijesti. Biti lačen bilo je još prije stotinu godina redovito stanje života naših djedova. Živjelo se na kukuruznom kruhu, na mlijeku vlastite kravice. Več si bil lačen nego sit. Išlo se delat na štreku kaj bi se kraj preskrbelo, poreza platilo, kčer zamuž dalo. Za onoga svetskog rata da je Međimorje bilo pod mađarijom vnogi so otpeljani v rešt. Ja sam se 1943. leta, z koli 300 Međimorcov, našel v logoru v Sarvaru. Kuljko pot smo bili lačni!

Zar ćemo nestati kao Međimurci

To je povijest našega međimurskog puka. I kad se danas nađu pojedinci iz redova školovanih ljudi koji ne znaju temeljne riječi međimurskog govora, onda bismo se zaista morali zapitati: zar ćemo nestati kao Međimurci?

Po jeziku smo to kaj smo je – Međimorci. Drugač zginemo. Z međimorskim jezikom smo bogateši od oni kaj govore, spominaju se, meniju se samo štokavski, samo na jezičnom standardu.

U tom smislu izrada međimurskog rječnika i međimurske gramatike i uopće kajkavskih zavičajnih rječnika i gramatika ima dublji smisao – očuvanja našega narodnog identiteta u bogatstvu raznolikosti ujedinjene Europe.


Autor je novinar i publicist iz Zagreba.


Zvir:
html: http://www.vjesnik.hr/html/2005/01/12/Clanak.asp?r=sta&c=2
pdf: http://www.vjesnik.hr/Pdf/2005%5C01%5C12%5C12A12.PDF

Lačni Franc : Čakaj me
http://www.forumgorica.com/kajkavski/kaj-kaj-kajzertum-slicnost-i-razlikovnost-hr-i-si-kajkavscine/msg25736/#msg25736   
« Zadnja izmjena: Prosinac 11, 2010, 10:44:23 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #79 : Siječanj 14, 2011, 10:29:14 poslijepodne »

Dubrovečki vésnik

08.01.2011.


OČUVAJMO GOVOR DUBROVNIKA

Gimnazijalci će učiti dubrovački govor


Na inicijativu učenika, privatna gimnazija u drugom polugodištu pokreće projekt učenja lokalnog dijalekta

Nakon što su učenici Privatne gimnazije u Kazalištu Marina Držića odgledali predstavu “Sinjorina Estera” na dubrovačkom dijalektu − koju su zbog, nažalost, zanemarenog i gotovo iščezloga govora ovoga kraja najblaže rečeno teško razumjeli − u toj su gimnaziji odlučili pokrenuti projekt “Očuvajmo govor Dubrovnika”. − Vjerovali ili ne, ima učenika koji ne znaju što su bursa i funjestra.
Nepoznate su im riječi koje su donedavno bile u svakodnevnom điru po gradu, a sada iščezavaju, ili ih je sve manje i manje − kaže ravnatelj dubrovačke privatne gimnazije Tomislav Franušić. S realizacijom projekta počinju u drugom polugodištu, i to na inicijativu učenika koji su se zainteresirali za dubrovački govor. − Nakon lani odgledane predstave, razgovarajući u školi, shvatili smo da veći dio učenika uopće nije mogao pratiti predstavu. Nisu je razumjeli, a radi se o govoru iz nedavnog razdoblja, prethodnog stoljeća.
Sami su željeli “življi” kontakt s govorom koji nestaje pred našim očima i dogovorili smo se početi s projektom. Potaknula nas je situacija, kao i učenici, i toga sam se vrlo rado prihvatio − kaže ravnatelj Franušić, kojemu je ova tema vrlo bliska budući da je magistrirao na povijesti jezika.

Priredit će i igrokaz

Autentični govor Dubrovnika, dodaje, analizirat će teoretski i povijesno u tekstovima 20. stoljeća. − Zadržali bismo se na riječima koje su se koristile u prethodnom stoljeću, jer još postoje živući govornici koji nam mogu posvjedočiti jesu li i koliko oni koristili te riječi, kao i njihovi roditelji, bake i djedovi. Obuhvatili bismo sve tri generacije i vidjeli kojim tempom i u kolikoj mjeri taj govor iščezava − objašnjava.
Namjeravaju izraditi i mali rječnik − koji ravnatelj dubrovačke privatne gimnazije naziva nekom vrstom ankete − s kojim bi zainteresirane učenike poslali u njihove obitelji i vidjeli rezultate. − Potom bismo ih, ako uspijemo ove godine, a ako ne, dogodine, angažirali da prirede igrokaz s tipičnim dubrovačkim riječima. Tako ćemo učenike zainteresirati, oni će to prenijeti ostaloj djeci... Možda ćemo uspjeti malo oživiti i sačuvati dubrovački govor − na koncu će Franušić
Piše Jasmina Mrvaljević

Gostovat će i glumci

Kako je upravo u monodrami “Sinjorina Estera“, na matičnoj dubrovačkoj pozornici, udovicu iz nostalgičnog i elegičnog vremena Dubrovnika, nakon 25 godina, oživjela od publike i kritike pohvaljena Žuža Egreny, u ovdašnjoj privatnoj gimnaziji razmišljaju o gostovanju renomirane dubrovačke glumice te eventualno njezinih kolega za provedbe projekta. Nastoje osigurati i nešto novca, ali od onih koji bi trebali poduprijeti “njegovanje“ dubrovačkog dijalekta, za sada nema odgovora.
– Tražili smo financijsku pomoć Grada Dubrovnika i Društva prijatelja dubrovačke starine. Poslali smo im dopis, vezano za projekt, ali nisu nam još ništa odgovorili. Vidjet ćemo! – prokomentirao je Tomislav Franušić. Slobodna Dalmacija


Primer (z jenoga komentâra):
Danas idem na bal sa sinjorino, koju sam upoznao, kada sam prvi put arivo sa vaporom u gruški port.



http://dubrovacki.hr/clanak/25489/gimnazijalci-ce-uciti-dubrovacki-govor?c=1 


Kapetan Laptalo govori arhaičnim dubrovačkim jezikom:
„jo lipote: čuvaš svoje, a svi dobronamjerni te razumu“
(Ćićo Senjanović, kolumnist Novoga lista)
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #80 : Lipanj 15, 2011, 11:17:01 poslijepodne »

Gradišćanske „Hrvatske novine“
Sri, 11/05/2011

Školstvo i znanost

U Hmi: O suvrimeni tendencija razgovornoga jezika gradišćanskih Hrvatov


Hrvatska matica iseljenika u Zagrebu srijedu, 4. maja je održala Znanstveni kolokvij pod naslovom »Suvremene tendencije razgovornoga jezika gradišćanskih Hrvata«. Kolokvij su održali u dvorani Hrvatske matice iseljenika. Uz moderaciju Vesne Kukavica na kolokviju su sudjelovali akademik Nikola Benčić i glavni urednik Hrvatskih novin Petar Tyran, sa strane Hrvatske ravnateljica Hmi Katarina Fuček, mlada dr. sc. Aleksandra Ščukanec, znanstvena novakinja Filoz. fakulteta Sveučilišća u Zagrebu i Lada Kanajet Šimić, voditeljica Odjela za školstvo, znanost i šport Hmi-ja. [/b]

Slika:
S liva: Vesna Kukavica, Petar Tyran, Nikola Benčić, Katarina Fuček, Aleksandra Ščukanec i Lada Kanajet Šimić (foto: hrvoje salopek)

http://hrvatskenovine.at/sites/default/files/imagecache/velika/3-2_14.jpg


ZAGREB — Znanstveni kolokvij o temi „Suvremene tendencije razgovornoga jezika gradišćanskih Hrvata“ se je održao u srijedu, 4. maja u Hmi-ju, Trg Stjepana Radića 3, u Zagrebu. U svoji pozdravni riči Katarina Fuček, ravnateljica Hmi-ja, istaknula je važnost djelovanja svoje institucije za hrvatske zajednice izvan granic Republike Hrvatske. Pri tom je posebno istaknula i dobru suradnju i s gradišćanskimi Hrvati. Moderatorica prof. Vesna Kukavica je na podiju pred brojnom, pretežno mladjom publikom mogla pozdraviti sudionike, med njimi su bili: dr. sc. Aleksandra Ščukanec (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu); dopisni član Hazu-a dr. sc. Nikola Benčić (Znanstveni institut gradišćanskih Hrvatov, Trajštof); Petar Tyran, glavni urednik Hrvatskih novin (Željezno i Beč) tr Lada Kanajet Šimić, voditeljica Odjela za školstvo, znanost i šport Hmi-ja.

Cilj je bio Znanstvenoga kolokvija naznačiti suvrimene tendencije razgovornoga jezika gradišćanskih Hrvatov. Korpus je analizirala Aleksandra Ščukanec uz pisane izvore na temelji svoje disertacije (ku je obranila na Germanističkom institutu kod prof. Velimira Piškorca), obuhvaća govoreni jezik tr jezik forumov i blogov ki je vrlo blizak govorenomu jeziku, kako bi se čim bolje opisala trenutačna jezična situacija med gradišćanskimi Hrvati. Iz odabranih jezičnih biografijov gradišćanskih Hrvatov, predavači su ukazači na pojedine značajke gradišćanskohrvatske jezične politike — unutar većjezične austrijske, odnosno europske zajednice.

Znanstvena novakinja Aleksandra Ščukanec nedavno je obranila doktorsku disertaciju pod naslovom „Njemačko-hrvatski jezični dodiri u Gradišću: sistemskolingvistički, sociolingvistički i jezičnobiografski aspekt“.

Dopisni član Hazu-a prof. dr. Nikola Benčić, jedan od najboljih poznavatelja gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti, čijom je zaslugom u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu pohranjena dio njegove vrlo vridne zbirke hrvatske literature iz Gradišća — komentirao je aktualne teme gradišćanskohrvatske jezične politike i posebno obrazložio značajke „Raskoraka između razgovornoga i književnoga jezika gradišćanskih Hrvata“.

Petar Tyran govorio je o „Razvitku gradišćanskohrvatskoga jezika u Hrvatskim novinama, kao najčitanijem manjinskom glasilu“.

Uz gradišćanskohrvatske jezične izazove bila je riči i o „Prvom Hrvatskom internetskom tečaju“ (Lada Kanajet Šimić, voditeljica Odjela za školstvo, znanost i šport Hmi-ja). (ured.)


http://hrvatskenovine.at/clanak/11-05-2011/u-hmi-o-suvrimeni-tendencija-razgovornoga-jezika-gradiscanskih-hrvatov
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #81 : Lipanj 15, 2011, 11:28:56 poslijepodne »

GLAS ZAGORJA , 01. SVIBNJA 2011. / SVIJET UMJETNIKA

Unaprijedimo kajkavski

Glumac Vid Balog će doktorirati kajkavski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Potreba se javila zbog kredibiliteta i vjerodostojnosti da bi iza tog kajkavskog mogel imati znanstvenu titulu i svaka riječ veću težinu. Ne zbog vlastitog probitka, već zbog same situacije s  kajkavskim kojem želimo svo dobro, a još nemamo sistem da ga unaprijedimo, da bi ga očuvali.

Vid je istaknuo važnost i ulogu kajkavskog jezika, otkrio kakvu predstavu sprema i najavio otvorenje Glumačkog festivala u Krapini.



Vrati li ste se u studentske dane na Filozofski fakultet u Zagrebu. Kakav ste doktorski studij točno upisali? Kojim povodom se javila potreba za diplomom i studijem?

- Studij antropologije, koji je povezan zapravo s filologijom, ljubavi prema jezicima, tumačenjem riječi u indoeuropskim jezicima i odnosima tih riječi. Ustvari, specijaliziran je za kajkavske ostatke mitoloških pranazora kaj mi danas zapravo ne registriramo. Potreba se javila zbog kredibiliteta i vjerodostojnosti da bi iza tog kajkavskog mogel imati znanstvenu titulu i svaka riječ veću težinu. Ne zbog vlastitog probitka, već zbog same situacije s  kajkavskim kojem želimo svo dobro, a još nemamo sistem da ga unaprijedimo, da bi ga očuvali. Čovjek može stajati iza toga pogotovo ak je akademska zajednica (tu mislim na Sveučilište u Zagrebu) potvrdila njegova nastojanja i razmišljanja koja su očigledno i točna. Vjerodostojnost može biti potvrda svakom ko moj nastup, mišljenje u ovom poslu čuje.

Otkud ideja prijevoda Novog Zavjeta s hrvatskog standardnog jezika na kajkavski i zašto?
- Pa, nije još objavljen. Novi Zavjet i liturgijske knjige na kajkavskom imaju dugu tradiciju.
Misa se nije držala na kajkavskom, već na latinskom. Mi imamo iz Međimurja sve dijelove
mise na kajkavskom. Unatoč crkvenoj praksi, imali smo četrdesetak tisuća kajkavaca
u Mađarskoj u nekoliko župa, di oni imaju kao jezik mise kajkavski. Njima će Novi Zavjet
koristiti da mogu imati svetu misu na tome. A što se tiče samog jezika, to je za njega velika stvar. Još od 16. stoljeća gotovo celi Novi i Stari Zavjet su prevedeni. U tom mojem se upućuje na najnovija dostignuća Biblije. Nadam se skorom objavljenju; mnogo toga se mora srediti i natipkati pa i s brojnim fusnotama protumačiti o čemu se piše.

Čime ste trenutačno zaokupljeni osim studiranjem?
- Pa, evo Drele i ja spremamo jednu predstavu V Remetinec, v Remetinec kaj je već izvedena na Gumbekovim danima u Histrionskom domu. Prava premijera predstave, u kojoj zu šalu i pjesmu nastupamo Davor Dretar Drele, Luka Bulić i ja je 20. svibnja u Mariji Bistrici. Tolko je toga da je teško nabrojiti . Pišem i hrvatska bajoslovlja, to je prvi dio o mitologiji, jako je bogato oslikana. Radi se o vjerovanjima u nadnaravna bića i pojave, uglavnom u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, ima malo Podravine, nešto Zagorja i Međimurja, a drugi dio bude kompletno Zagorje, Primorje i tak dalje. Nutra ima i bajkača, a sve je potkrepljeno znanstvenom literaturom.
A ko zna, možda se iz toga napravi crtić Zagrebačke škole crtanog filma ili predstava s
lutkama. Bajoslovlja su zapravo priče naših babica na novi način, čak bi rekel new ageovski.

Na ovogodišnjem GFUK-u nastupit ćete u predstavi Lovački rog. Što publika može očekivati od Vas i predstave uopće?
Predstava se pokazala kao izvanredno duhovita i publici draga. To je već izvodil Teatar u
gostima, zvala se Gospon lovec, onda su već igrali to unatrag pred tridesetak i više godina.
Izvanredni Adam Končić, izvrsna Nela Kočiš pa i moja malenkost smo to zavrteli sad i već
2010., a s tim otvaramo i Glumački festi val u Krapini.


Zvir:
http://www.radio-krapina.hr/wp-content/uploads/vjesnik/broj-80.pdf , str.10
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #82 : Lipanj 15, 2011, 11:41:02 poslijepodne »

Prikazi i osvrti
Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 29 (2003), str. 423-464


Prvi dvojezični hrvatski pravopis

 (Kratki navuk za pravopiszanye horvatzko za potrebnozt narodnih skol, Institut za hrvatski jezik
i jezikoslovlje, Biblioteka Pretisci, knjiga 4, Zagreb 2002, 71 str.)

Kad se Kratki navuk za pravopisanje horvatsko (...) 1779. iznova čita i prouči,  s današnjega gledišta fonetike, fonologije i pravopisa, s pravom se može reći da je taj pravopis bio (i ostao) dokazom izgrađenosti hrvatskokajkavskoga standarda u sjevero-zapadnoj Hrvatskoj, pravopis iz kojega su participirali kasniji autori sličnih pravopisa štokavske osnovice u drugoj polovici 19. stoljeća.

Taj pravopis pokazuje da je u bližoj i daljoj prošlosti učinjena kulturološka nepravda kajkavskome književno-jezičnome korpusu prešućivanjem i nepoznavanjem višestruke koristi i vrijednosti kroz tri i pol stoljeća njegove opstojnosti.


Nastavek:
Citat:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/mala-kajkavska-gramatika/msg33223/#msg33223
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #83 : Rujan 13, 2011, 11:31:09 poslijepodne »

Za-bok(a miloga)

Horvacki govoriti ili mučati

Dok po svietu hodiš, čujti ti vsigde je moči, gde god da dojdeš, kak ljudi h čeve si kraje došel po domači povedaju, kak se spominaju med sobu a i z tobu na svojemu jeziku.
...
... tak lepe da sme odhitili jezik svoj jedini, najsvetečnejši – Horvacki. A zakaj, zate da bi z veseljem počeli govoriti jezik kraja z teroga nam Vukec Karađić došel je, jer su nam nekteri tam povedali da vse te skup trieba je delati da bi se horvatski ljudi bolj razmeli. A da je po istinice vse te drugač bile i da su nam se nekteri tam daleke smejali dok sme Horvackoga jezika odhitili, jer prek jezika unda, prie več od stopedeset ljet krenuli su na posel kaj su ga prie deset – petnest ljet z puškami i topi šteli dovršiti.
...
A pak dojdeme nate da nemreš razmeti te kaj su i kak su tie „naši domači pajdaši“ svojega se jezika odrekli i jezik stranjski za svoj zeli. Une kaj su kak zločicu najvekšu napravili, napravili su. Da te same uni znaju zakaj su napravili, i te istina je. Jedine kaj se još otom povedati more je te da vse jedne tie kaj jezika su Horvackoga prodati šteli, vse jedne niesu te do kraja spelali. Kak god da nekteri med nami te z veseljem su zeli za jezika svojega - jezik Horvacki vse jedne živi, živi i živel bu dok je vseh nas kaj govorime i kaj ž njem dičime se.

Horvacki govoriti, zdej i za navek, nikak drugač!



Slikovnica:
Grb Hrvatske udruge Muži zagorskog srca (Zagorje supra omnia)
i
prim mr.sc. Rajko Fureš dr.med.


Dok po svietu hodiš, čujti ti vsigde je moči, gde god da dojdeš, kak ljudi h čeve si kraje došel po domači povedaju, kak se spominaju med sobu a i z tobu na svojemu jeziku. Z tem se jezikem spominaju, toga se jezika ne sramiju, za toga jezika vse bi dali jer dobre im poznate je da vekšega blaga nie im nek te njihov im jezik je. A pak, kak god da nebi štel otom povedati, dojti morame i do toga kaj se pri nas dogodile, kaj sme dobrem delem sami zase si priskrbeli. Napravili sme te največ si sami, a na drugu stran vse une druge ide kaj su nam nekteri lucki potkurili, vse jedne nikoga drugoga nemreme kriviti za vse te naopačne kaj sme si pririhtali – tak lepe da sme odhitili jezik svoj jedini, najsvetečnejši – Horvacki. A zakaj, zate da bi z veseljem počeli govoriti jezik kraja z teroga nam Vukec Karađić došel je, jer su nam nekteri tam povedali da vse te skup trieba je delati da bi se horvatski ljudi bolj razmeli. A da je po istinice vse te drugač bile i da su nam se nekteri tam daleke smejali dok sme Horvackoga jezika odhitili, jer prek jezika unda, prie več od stopedeset ljet krenuli su na posel kaj su ga prie deset – petnest ljet z puškami i topi šteli dovršiti. I vse jedne pak življenje navek praf vse nas vuči, same je trieba posluhnuti, same je trieba nekaj nahčiti se z unoga kaj drugi krive su delali, ak se te če nahčiti. Ak se te neče nahčiti, vse nam skup unda niti nemre na pravu stran ziti, unda pak nam bu bile vse te skup same naopak nasajene.

Da za nekoga moreš povedati da nie svoj nek da je tvoj, te je moči same unda gda počne ti kimati na vsaku tvoju reč i gda počne po tvojem jeziku govoriti. Te nie ljehke spelati, te se more same tak da se ide male po male ili da se nekoga na silu zgnjete tak da bogec več niti nemre nič druge nek same za tobu kak ftiček  na glas povedati une kaj ti češ i kaj ti mu povedaš. Otom se iste tak mogli bi duge spominati, a da vse jedne nič rešili h vsemu tomu mogli ni nebi.

Horvacki govoriti ili mučati, mnogi med nami su tak na glas govorili, mnogi su se zate i borili, mnogi niesu stali, mnogi su zate po glave dobili, mnogi se niesu vrnuli i mnogi se nič niesu naščili ili su se splašili. Da se vsaki med nami splašiti more, da vsaki med nami ma straha husebe, da vsaki med nami drgeče i steplje z sobu dok po glave mu vrtiju se zmešane reči, vse te mnogi put i stoji. A pak une kaj stoji i kaj je vse nas ne same jemput poštene i steple, une kaj nam največ put nejde unak kak sami te sme si šteli, vse te skup same na jedne ziti more, a ziti more same i jedine unak kak nič druge nemre. Da se morti moči zvlječi od toga, unda vsaki med nami nebi niti mogel nič druge povedati nek te da se same o vsemu tomu čist zabadaf i praf naopak spominame. A tak nie, i kak god da veseli sme i da ne marime za nič druge, nek same za vrieme kaj je same sebe potrle, vse te skup teške da zbeči moreme.
Zate se vsi skup zmisliti triebame vsege toga kaj nie nikak drugač predrle tu steklovinje, nek tak kak otrgnule je vse une kaj nie druge ni bile, nek same zlamenčica h dobe kaj nie se dirati smela. A pak dojdeme nate da nemreš razmeti te kaj su i kak su tie „naši domači pajdaši“ svojega se jezika odrekli i jezik stranjski za svoj zeli. Une kaj su kak zločicu najvekšu napravili, napravili su. Da te same uni znaju zakaj su napravili, i te istina je. Jedine kaj se još otom povedati more je te da vse jedne tie kaj jezika su Horvackoga prodati šteli, vse jedne niesu te do kraja spelali. Kak god da nekteri med nami te z veseljem su zeli za jezika svojega - jezik Horvacki vse jedne živi, živi i živel bu dok je vseh nas kaj govorime i kaj ž njem dičime se.

Horvacki govoriti, zdej i za navek, nikak drugač!


prim.mr.sc. Rajko Fureš, dr.med.

http://zabok.org/blog/hrvatska/horvacki-govoriti-ili-mucati/
 
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #84 : Siječanj 12, 2012, 11:33:19 poslijepodne »
 
Nagrada za najbolši neobjavleni rukopis

Intervju
Željko Funda, dobitnik “Gervaisa”:

Morti je semu kriva Jadranka Kosor…

 
Autor: Kim Cuculič
9. listopada 2011.

Kajkavizeral: LK
 
Glede naslova zbirke, rekel bi da se prvenstveno dela o svevrsnomu »gimmicku« (give me), daklem, probajnu da se privleče pažna čitatela buduč je ime premijerke med najpoznatešemi v Hrvatske ter se ona sakoga na ov ili on način dotikavle, pojašnava Funda


Željko Funda ovoletni (2011.) je dobitnik kniževne nagrade »Drago Gervais« za najbolši neobjavleni rukopis »De je des Jadranka Kosor?« Tak je dokončalo prosudbeno poverenstvo v sastavu Milorad Stojevič, Elis Deghenghi Olujič, Maja Hrgovič, Ivica Prtenjača i Robert Bebek. Prema rečmi poverenstva, sedamdeset i četiri pesme z nagrajene pesničke zbirke predstavlaju jasnu, kompaktnu i skroz artikuleranu celinu.

Željko Funda rođen je 1950. v Varaždinu, de živi i dela kak profesor engleskoga jezika v Prve varaždinske gimnazije. Diplomeral je komparativnu kniževnost i engleski jezek na Filozofskomu fakultetu v Zagrebu. Član je Društva hrvatske kniževnikov. Vuvrščen je v brojne zbornike i antologije kajkavske poezije, kak i v mnoge mednarodne zbornike i antologije haiku-poezije. Do sada je vundal devet knig.


Nagradu »Drago Gervais« dobili ste za zbirku pesmi »De je des Jadranka Kosor?« Ke se skrivle iza ovoga intrigantnoga naslova i o kakvem se pesmam dela?

– Dela se o završnomu delu pesme istoga naslova v tere reči, pa i ova formulacija, služe v borbe protiv mučajna v komunikacije dve osamlenikov. Vu-te pesme »Jadranka Kosor« je za-te lude jenako važna kak vremenska prognoza ili televizijski program. Buduč ime označava občepoznatu osobu, premijerku, dela se o očajničkomu probajnu da se gene spomenek v stilu: »Pa ak nemamo ke povedati o vremenske prognoze (to je glavni način fingerajna spomenka), valda bumo si bar neke mogli povedati o premijerke«.


Brutalna poezija

Glede naslova zbirke, rekel bi da se prvenstveno dela o svevrsnomu »gimmicku« (give me), daklem, probajnu da se privleče pažna čitatelov buduč je ime premijerke med najpoznatešemi v Hrvatske ter se ona sakoga na ov ili on način dotikavle. Pesme ze zbirke su neke suprotno od pesmi v proze i ja je zovem »pripovesti v stihi«.

Makar se dela o narativnej poezije, ja si vumišlam da su one zbog sve intonacije neke novo v hrvatske poezije. Od sake oj-dni bi se zaizres mogla napisati pripovest.

    Predsednik žirija Robert Bebek rekel je da je vaša poezija jako direktna i brutalna. Slažete li se z tum konstatacijum i jel vas je na pisajne takve vrste poezije nagnalo vupravo društvo v teromu živimo?

– Donekle. Pesme su zaizres okrutne, naturalističke, divle, vulgarne, strašne jer pripovedaju o takvomu aspektu života. Zato me društvo i trenutek v teromu živimo nesu natirali na pisajne ove knige. V sakomu društvu i v sakom povesnomu trenutku ima stvari kakve se opisuju v me knige. Na priliku, v dobro vuređene Švicarske il, još bolši primer, v vuzorne Norveške. Sečate se ke se tam pripetilo predi dva meseca?

Treba znati da se stalno dogajaju nesreče, ludi smrtno zbetežavaju, nekoga vubiju, vuz-nas žive Neroni, Stalini, Torquemade. No istovremeno deca se rajaju, dogajaju se zlatne medale, postoje ludi kak Mater Tereza, Albert Schweizer, Florence Nightingale, negdo kak ja dobiva krasnu nagradu itd.

Život je sakoga trenutka i lep i mrski, i lak i strašen. Bez jenoga aspekta on ne-bi bil potpun i zanimliv, ne bi bil ludski. V tome je i naše prokletstvo i naša nagrada.


Premučeni lubavni soneti

Žiri takaj navodi da su vaše pesme kritike i kronike društva reklam. Zake ste imali potrebu pisati o ove teme i zake prema jne zauzimate kritički stav?

– Pre ove zbirke napisal sem sto lubavne sonetov. Vusput, kniga je prešla potpuno nezamečeno. Jel zbog inata ke se to zgodilo il je je(d)nostavno kniga ovakve obrade teme došla na red – žmeko mi je povedati. A glede konzumerizma, do prema te iluzije raja nema kritički stav? To je sačija moralna obaveza. Na-žalost, mi smo vu-tu opsenu tuliko vurojneni da nigdo, pa ni ja, nemremo a da nabumo »mokri«, vekši ili mejni šoperi.

    V teromum periodu su nastale pesme z nagrajene zbirke?

– Pesme su napisane lani v letnu dobu. Unda nemam brig oko đakov i nastave pa se morem koncentrerati na pisajne. Večinu sve tekstov napisal sem v letno doba. Črez nastavno leto se akumulera inspiracija i spisatelska energija i da pojde, ide. V neke dane napisal sem i po četiri pesme. No, muram povedati da je puno leže pisati nevezanu, narativnu poeziju, a puno žmekše sonete. Ne-treba iskati friške rime, brojiti sloge, zebirati reči po zvučnosti i tak dale.

    Ke vam znači nagrada »Drago Gervais«?

– Saka nagrada je dobrodošla i draga. Si, ja takaj, imamo rada nagrade. To je ludski, kaj ne? Ova nagrada mi posebno puno znači jer prihaja posle obče, javne i privatne, ignorancije me zbirke sonetov. Tu knigu, »Zar mi nisi živa voda?«, poslal sem sem relevantnem medijem, pojedincem teri se bave sonetom – niš. Nigdo se ne javil, nigdo ne zafalil, a kam da objavi osvrt na knigu. Zaizres me bolelo. Sad, pak, »Gervais«, tuliki penezi! No, istovremeno i paradoks sudbine: lubav ne, okrutnost da. Ne kužim. Morti je semu kriva Jadranka Kosor…


Shakespeare na kajkavskomu

Pišete kajkavsku poeziju, vundali ste i »Malu kajkavsku gramatiku«, kajkavski roman… Kakov je, po vašem mišlejnu, status kniževnosti pisane na kajkavščine v kontekstu korpusa hrvatske kniževnosti i v odnosu na standardnojezičnu dominantu?

– »Dijalektalne« kniževnosti, a posebno kajkavska, vuglavnom se ignoreraju. Razlogi su brojni. Prvo, tu je potreba za hrvatskem jedinstvom v periodu stvarajna vlastite države. Nadale, globalizacija i anglizacija kak nejni sastavni del. Pa vuverejne da je »dijalektalno« provincijsko, primitivno, pa strav i sram – čak i neznajne! – kajologov i kajofilov da pišeju i govore kajkavski.
Ja stalno trdim da su i kajkavski i čakavski jeziki jer imaju jezičnu zalihnost. Na priliku, kak je moguče da ono ke je do ilirizma bilo jezek najemput zgubi sve jezične konstituente, fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksik? Dijalekt je del jezika i ž-nem deli temelne osobine. Hrvatski kajkavski i standardni štokavski više se razlikuju neg, na priliku, hrvatski i bosanski.

    Preobrnuli ste na kajkavski se Shakespeareove sonete i vundali je leta 2000. Kuliko je bil zahteven te jezični zahvat? Na teri ste način v tomu pothvatu povezali svu struku profesora engleskoga jezika i poznavajne kajkavščine?

– Bilo je zahtevno, al izazovno, žmeko, al vuživajuče, makar me negda zabolela glava v iskajnu za pravum rimum i ritmom. Trebalo je kopati po Belostencu, Habdeliču i drugem kajkavskem rečnikem da bi došel do prave reči. Gustokrat sem si spomagal i latinskem rečnikom ter sem prek latinskoga dohajal do kajkavske reči (vekši tom Belostenčovoga rečnika je latinsko-kajkavski). Naravno, bez znajna engleskoga ne-bi išlo. Zgodila se kombinacija engleski-kajkavski-pesnička »žica«.

Još muram povedati da je v jenom engleskomu vuđbeniku za sredne škole objavlen 18. Shakespeareov sonet (»Shall I compare thee to a summer‘s day?«). Mi smo ga na nastave preobračali (prevodili) doslovno i »pesnički«. Đakem je, naravno, prvo išlo jako žmeko, a drugo im je bilo neizvedivo. To je bil izazov da ja probam. Išlo je pa sem nastavil dale, i dale. Kad sem preobrnul dvadesetek lakše sonetov, odlučil sem preobrnuti se.

Jenu stvar bi štel povedati vezano z Shakespeareovemi kajkavskemi soneti. Buduč v Hrvatske postoji samo jen čovek teri dovolno dobro zna i engleski i kajkavski (Bulcsu Laszlo), o memu prevodu je do sada pripovedal samo on i to na znanstvenomu skupu v Krapine 2008. Ni-jen novinski prikaz ne objavlen.

    Terum vrstum kajkavščine pišete?

– Svojum, derivatom, onum varijantum za teru verujem da bi mogla biti standardni kajkavski. Daklem, otprilike, kajkavskem kakov je postojal do ilirizma.


Ignorerani haiku

Važen doprinos davate i haiku poezije, a dobitnik ste i brojne nagradi na natečaji v Japanu. Ke vas je privleklo haikuu?

– (I)zravnost, antiegzibicionizem, nemogučnost blefirajna, antijapajakajne, se ono čega je moderna zapadnačka poezija prepuna. Ke nemate dojam da je zapadnačka poezija autistična, sama sebe dovolna, narcisoidna, sebična, ohola, razmetliva, pretenciozna, bahata, da si vumišla da je vupravo ona »govor bitka«? Poezija teru ni nejni autor ne razme ne verodostojna i ja je se vugiblem. Jeste slučajno spetili da v prikazi takve poezije nigdar nema odgovora na pitajne tero se samo po-sebe nameče: »Ke je pesnik štel povedati?«

   Kakov je des položaj haiku poezije v Hrvatske?

– Marginalen. Makar smo mi (Nazansky, Maretič, Štef (Stjepan) i Đurđa Rožič, ima je još) osvojili breg priznajn i nagrad na relevantnemi mednarodnemi natječaji, nas v mediji vuobče nema. Nema nas ni v kniževnemi časopisi. Zato bute tu našli haikue autorov teri ne predstavlaju ama baš niš na svetske haiku scene. Naravno, nema nas ni v antologijam hrvatske poezije. Kuliko znam, do sada je samo pokojni Dubravko Ivančan vuvrščen v jenu antologiju, Pavletičovu.


Škola stresa

Delate kak srednoškolski profesor engleskoga jezika v Prve varaždinske gimnazije. Jeste zadovolni poslom v škole i jel morti des žmekše delati v školstvu neg rajneše?


    – Zadovolen sem. Lepo je delati z mladi, pametni i nadobudni ludmi. Takvi pomlajšuju. Imam privilegij delati v najbolše varaždinske sredne škole, de dohaja »krema« vučenikov z-naše županije, pa i širše.
    No, promene za nastavnike su se bržeše, ja se stareši, zahtevi tere postavla sustav se su vekši, me moči se slabeše. Pre, kad su »gospon profesor« neke predstavlali v društvu, bilo je, dakak, leže i je(d)nostavneše delati. Kad sem ja, na priliku, bil gimnazijalec, jen profesor držal je nastavu tak da je čital z vuđbenika. Dočekal je penziju i još je živ.
    Des je tak neke nezamislivo. Muraš stalno biti zabaven, kreativen, originalen, ne-smeš ni povisiti ton a kam da lošomu vučeniku poveš da je loš vučenik. Demokracija jako gusto pela do frustracij, ke je put v stres, a stres, znate, kam se more otpelati.



Zvir:
http://www.novilist.hr/Kultura/Knjizevnost/Zeljko-Funda-dobitnik-Gervaisa-Mozda-je-svemu-kriva-Jadranka-Kosor?

Citat:
prof. Željko Fuda

divotna večer


bilo je sparno i vruče
celu večer motali sme se po našemu sitiju
bili sme v pet, šest luknji
vse jedino starkenjci il bebači
nigde normalne ljudske face
bilo je il doma v popizditis il po cugu pa v park
kupili dve litre pive i dva deci vinjaka
več ne bilo love


Nastavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/pro(iliti)za-kajkavsku-p(r)oeziju/msg41101/#msg41101
« Zadnja izmjena: Siječanj 12, 2012, 11:40:25 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7353
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #85 : Siječanj 28, 2012, 10:32:25 poslijepodne »
Predstavljena knjiga o oborovskome govoru

Izgledom malo ali značajem veliko izdanje rugvičke učiteljice i mještanke Oborova Mare Šimunec predstavljeno je u Knjižnici Osnovne škole Rugvica. U ime nakladnika, Pučkog otvorenog učilišta Dugo Selo, o ovoj knjizi posvećenoj posebnostima oborovskoga govora kao dijela kajkavskoga dijalekta, govorio je ravnatelj Nenad Haleuš-Mali. Knjigu je financirala Općina Rugvica. Svoje dobre namjere u očuvanju tih govornih posebnosti i doprinosu jezične raznolikosti obrazložila je sama autorica. Njezine kolegice iz Škole, Kristina Munić-Matošević i Violeta Đukić očitovale su joj potporu svojim stručnim osvrtima i osobnim doživljajima objavljene materije. Izdanje koje portretira jezičnu osobitost oborovskoga govora, s učestalim glasom J ispred svake riječi koja počinje s glasom O, pobudilo je pozornost znatiželjnika, uglavnom žitelja posavskih sela, koji često ističu i propituju se o tom oborovskom jezičnom fenomenu. Zapisani su i objavljeni pomalo zaboravljani biseri dijalekta s «prijevodom» na standardni hrvatski jezik te je dan pregled germanizama prisutnih u kajkavštini. Izdanje je upotpunjeno starim fotografijama iz obiteljskih albuma s prikazima autentičnih starina, opisom znamenitosti oborovskoga kraja i drugim zapažanjima autorice, koju su životni tokovi prije 18 godina doveli u ovu sredinu.

Potaknuta odgojno-obrazovnom profesijom kojom se bavi, emotivnim odnosom prema jeziku, kajkavskom dijalektu ali i okruženju u kojem sada živi, upustila se u zahtjevan posao brušenja jezičnih bisera perom, čime je pridonijela njihovoj vrijednosti. U tom smislu knjiga malog formata a velikoga značaja prava je jezična i kajkavska poslastica, baš kao i gibanica z jojeri za koju je objavljen recept u oborovskoj varijanti dijalekta, a sama autorica ju je ponudila čitateljima knjige.
http://www.dugoselo.hr/component/content/article/3-novosti/1967-predstavljena-knjiga-o-oborovskome-govoru.html
wwwg tablice

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #86 : Ožujak 03, 2012, 02:03:51 prijepodne »


Damir Kalogjera
Filozofski fakultet, Zagreb

Što i kako s hrvatskim dijalektima?

Nestanku dijalekata pridonosi pored percepcije njihove socijalne inferiornosti i tvrdnja da su dijalekti i lingvistički inferiorni, da ne posjeduju sve lingvističke potencijale kao jezik, pa ljudi i protiv svojih dubljih osjećaja prelaze na standardni jezik. Protiv neprijateljskoga stava prema dijalektima uspješno se može boriti pokazujući na one uređene zemlje kao što su Švicarska, Luksemburg i Norveška gdje se dijalekti upotrebljavaju i kultiviraju.

Naša stvarnost i dogledna budućnost je dvodijalekatska, dijalekt za svakodnevnu razgovornu uporabu, a književni jezik, ne nužno u elitističkom obliku, kao kanal za širu komunikaciju.

Dijalekti pridonose i komunikaciji među zajednicama u susjednim državama koju standardni jezici ugrožavaju, jer prekidaju dijalekatski kontinuum, kao npr. u graničnim prostorima Njemačke i Nizozemske gdje se govore slični dijalekti, a mi bismo mogli dodati i hrvatsko-slovensko pogranično područje.



Dunja Jutronić dugo vremena prati i opisuje splitski govor. U prigodi njezina rođendana bilježim ovih nekoliko misli o tome kako se percipiraju dijalekti u hrvatskoj jezičnoj zajednici i kulturi i kako je takva percepcija povezana sa stavovima i uputama utjecajnih filologa.

Kad se govori o povijesti hrvatske pismenosti i književnosti pod tim se naslovom uključuju napisi i djela na čakavskom (npr. Vinodolski zakonik 13. st., Marko Marulić 15. st.) i na kajkavskom.(Ivan Pergošić 16.st., Tituš Brezovački 18 st.) i na štokavskom ( Marin Držić16.st.) . Međutim odabirom štokavštine kao temelja književnome jeziku i njenim prevladavanjem u pisanoj upotrebi, jer se njome otad služe izvorni govornici čakavskoga i kajkavskoga, položaj dijalekata u pismenosti i u govoru u našoj kulturi dolazi pod znak pitanja. Slikovito rečeno, bitku je dobio štokavski i s položaja jednoga od regionalnih narječja postao je, psihološki i praktično, nadređen u svim regijama ostalim dvama. Usput je dobio epitete najčišćeg, i sl., a time se naglašava purizam kao jedna njegova značajka. Interes se filologa usredotočio na kodificiranje odabranog temeljnog dijalekta (na odluke što iz njega izabrati u književni jezik,a što odbaciti), na njegovu funkcionalnu purističku razradu (još od Šulekovih rječnika), a prema dijalektima u komunikaciji kao da se nisu znali postaviti. To se donekle vidi i iz odabira vokabulara u Rječniku Jugoslavenske akademije započetom u 19. st.

Uostalom preskriptivni filolozi nisu imali lak posao uvjeriti neštokavsku javnost u djelotvornost književnoga jezika utemeljenog na jezičnom sustavu različitom od onoga kojima su se služili neštokavci. U tim ranim fazama propagiranja književne štokavštine možda im nije zamjeriti da su 'dijalektizme', čitaj: interferenciju materinskoga jezika neštokavskih govornika u propisani štokavski sustav, morali osuditi kao pogreške i time pridonijeti jačanju upotrebe te 'čiste' štokavštine, ali usput i marginalizaciji dijalekata, i njihovom 'ponižavanju' kao rezervoara pogrešaka.

Kad se nedostatak uputa o odnosu književnoga jezika i dijalekata prenio u školske klupe i nužno pojednostavnio, ondje je odnos prema dijalektu postao još stroži i posao učitelja na iskorjenjivanju tvrdoglavih dijalektizama nije bio lagan. Na pitanje, koje se moralo nametnuti učitelju, jesu li dijalekti samo izvori pogrešaka ili i nešto drugo, nije bilo jasnih odgovora. O izboru dijalekta kao oznake lokalnoga identiteta i regionalne solidarnosti nije se tada raspravljalo. Čini se sve do druge polovice 20. stoljeća.

Percepciji dijalekata, kao manje bitnom komunikacijskom problemu, pridonijelo je implicitno vjerovanje, koje je poslije dovelo i do eksplicitnih tvrdnji, da će širenjem pismenosti na književnom jeziku te utjecajem škole, crkve i medija uskoro doći do gašenja dijalekata i da će književni jezik prevladati. U srbijanskoj situaciji tako je približno sugerirao P.Ivić (1970), a u hrvatskoj D.Brozović (1966 :7)) upotrebljava metaforu dijalekta kao parazita na književnom jeziku, (a parazita se ljudi nastoje osloboditi). Tu bi se metaforu moglo i obratno upotrijebiti, naime, da na lokalnim dijalektima parazitira književni jezik, ali se to nitko ne bi usudio napisati.. Pri ovakvome pogledu na jezičnu situaciju filolozi su zanemarivali činjenicu široke uporabe regionalnih dijalekata u obliku mjesnih govora i koinea u svakodnevnoj komunikaciji.

Mogli bismo reći da se u našoj filološkoj literaturi dosta razmatrao odabir, selekcija, dijalekta kao temelja književnome jeziku (Haugen 1966), mišljenja filologa koji su se tome izboru protivili,(Vince 1978), dakle statusno planiranje (H.Kloss 1969), a premalo se razmatralo i razmatra činjenično prihvaćanje ( akceptacija) književnoga jezika u svakodnevnom uzusu kao i njegov faktički društveni prestiž ili nedostatak te sastavnice (npr. u našemu glavnome gradu).

Odnos prema dijalektima, njihov (prikriveni) prestiž ili nedostatak prestiža u stanovitim situacijama, sučelje dijalekata i književnoga jezika, pitanje dijalekata i identiteta govornika – sve izvanredno zanimljive sociolingvističke teme - tretirale su se usput, površno i općenito kao pitanja od manje važnosti. Vodeći filolozi se nisu odrekli dijalekata već se njihov opis prepustio tradicionalnoj dijalektologiji, koja je tragala za 'čistim' dijalektima , a zaustavljala se na opisu i povijesnom njihovu tumačenju, uhodanim legitimnim metodama, ali se u tome radu malo pozornosti obraćalo njihovoj sinkronijskoj komunikacijskoj ulozi u govornim zajednicama.

Naime u toj ulozi ne nalaze se idealno čisti dijalekti, već se miješaju s drugim dijalektima ili 'razvodnjavaju' elementima književnoga jezika, pa se tradicionalnim dijalektolozima prikazuju kaotičnima i teško je u njihovu opisu primijeniti tradicionalne metode (Ivić 1971:95). Tako ćemo čuti u Dalmaciji Ako budeš trebat novaca, čini mi znati (knjiž.: Ako budeš trebao novca, obavijesti me) ; ili u Zagrebu : Što budeš tamo kupio? (kajkavski: Kaj buš tam kupil? književno: Što ćeš ondje kupiti?)

Promjene se u dijalektima zbivaju zbog unutarnjih razloga, kao i kod svih idioma, zbog dodira s drugim dijalektima, jer stare izolacije nestaju prigodom unutarnjih migracija i miješanja stanovništva. Događaju se i 'odozgo' djelovanjem propisanoga književnog jezika. No promjene ne znače i smrt dijalekta. Zbog spomenutih pojava lokalne dijalekte ne čuva danas cijelo mjesto, grad itd. već tek dio lokalnoga stanovništva, a pridošlice ga djelomično prihvaćaju utječući istodobno svojim govorom na dotični lokalni dijalekt (usp. Jutronić 2001 et pass.).

Da miješane konstrukcije rijetko nalazimo u pisanome objavljenom jeziku ''zaslužni'' su lektori koji plijeve takve pojave, iako se povremeno provuku kroz njihovo sito. Metode za istraživanje ovakvih 'difuznih' miješanih varijeteta jezika nisu se još u nas razvile; tek su Dunja Jutronić i još nekoliko filologa kroatista učinili značajan iskorak u tom smjeru. U međunarodnoj sociolingvističkoj dijalektologiji postoji nekoliko modela za takva istraživanja (npr.Kerswill 1996)).

No neće biti samo nedostatak metoda koji obeshrabruje istraživanja, bit će u tome i
simbolike. Kanonska filologija ide za čistim varijetetima, a na miješanje govora ili jezika, kao i na sve miješane pojave u društvu izvan jezika, kako je jednom primijetila poznata antropologinja Mary Haas, ljudi ne gledaju dobro unatoč činjeničnom stanju.


''Uznesenje'' dijalekata kao nesporazum

Dijalekti su, čini se, doživjeli kratak simboličan preporod u našem društvu devedesetih godina u vezi s otvorenim nastupom nove jezične politike u Hrvatskoj, kojoj se početak mogao naslutiti već šezdesetih. Naime od šezdesetih godina (Katičić 2008:29, navodi Jonkeovu monografiju o Weberu 1956.g.,kao početak; pisac ovih redaka to prati od ranih šezdesetih) skupina utjecajnih hrvatskih filologa revidira i reinterpretira dotada kanonske postavke o književnom jeziku Hrvata i Srba, o reformi književnoga jezika koju su krajem 19. i početkom 20.stoljeća , po njihovu mišljenju grubo provodili hrvatski Vukovci, ograničivši opseg hrvatskoga književnog jezika i zanemarujući njegov povijesni razvitak. Iako su spomenuti filolozi to isprva radili oprezno služeći se u obrazlaganju svoje politike kulturalno-lingvističkim principima i tumačeći ih u korist svojih postavki, u rukama politički nastrojenih laika stvar se pojednostavnila do te mjere da se počelo sumnjati u hrvatski standardni jezik koji kao da nije autentično hrvatski. Za te aktiviste se upotrebljavao termin ''revolucionari' koji su smatrali ''da u promijenjenoj duhovnoj i političkoj situaciji treba stečenu slobodu iskoristiti za drastične promjene'' (Katičić 2008:28), za nekakav povratak oblika književnoga jezika u razdoblje prije reforme iz kraja 19. i početka 20. stoljeća.

Vjerojatno zbunjen ovim tvrdnjama, dio javnosti se okrenuo dijalektima, u koje nitko nije mogao sumnjati da nisu hrvatski. I doista u to doba javljaju se u raznim zavičajnim klubovima i društvima, koji su obično gajili samo folklor i lokalne običaje, posebno zanimanje za isticanje lokalnih dijalekata.( prva rana manifestacija toga tipa bili su možda festival Kajkavske popevke sedamdesetih i časopis Kaj). I dok je taj pokret u jednu ruku bio koristan za uvažavanje dijalekata i njihove uloge, za komunikaciju na području cijele zemlje, dijalekatski razuđene, dijalekti dakako ne mogu nadomjestiti donekle umjetnu ali funkcionalno adekvatnu književnu štokavštinu, s time da se u njenoj uporabi ne mora insistirati na strogoj njezinoj normi (''hrvatskoj katarevuzi'') već da se toleriraju uobičajena odstupanja (''parazitiranje'') pod utjecajem govornikova materinskoga dijalekta. Naša je kanonska književnost prihvatila književnu štokavštinu, s tek povremenim dijalekatskim umecima, a tako i većina medija. Rijetki su pisci koji su računali na šire prihvaćanje a da su pisali samo na dijalektu. Na kraju, kad se vlast obraća građanima s dokumentima koje bi teorijski svi građani trebali razumjeti, čini to na ovome idiomu.
Zbog ideološki pojednostavljene interpretacije donekle argumentirane kritike povijesti normiranja našega književnog jezika, pokušalo se promijeniti sam taj idiom, poništiti njegovu korisnu i najvažniju transdijalekatsku ulogu i propisati javnosti koji drukčiji jezik. No ovaj je nesporazum između dijela javnosti i jezičnih propisivača, kako rekosmo, ipak potaknuo ozbiljnije razmišljanje o položaju dijalekata i možda oslabio metaforu o njihovoj parazitskoj ulozi.

Na naprijed postavljeno pitanje zašto ljudi u nepisanoj komunikaciji tek djelomično prihvaćaju književni jezik, kad bi njegovim prihvaćanjem bili društveno nagrađeni, dio je odgovora svakako nevoljkost odricanja od lokalnoga ili regionalnog identiteta koji je dobrim dijelom obilježen dijalektom.

Međunarodni projekt Komunikacijska kompetencija u višejezičnoj sredini, kojemu je cilj bilo istraživanje višejezičnosti i višedijalektalnosti na hrvatskim prostorima, potvrdio je još uvijek snažan regionalni dijalekatski izraz u nas te iz istraživanja proizlazi da je vrijedno lokalno gajiti dvodijalektalnost gdje bi jedan varijetet bio lokalni idiom a drugi književni jezik, dakle s jedne strane poduprijeti lokalni identitet, a s druge olakšati širu komunikaciju i sigurniji društveni položaj. Sudionice projekta su između ostaloga sastavile kratak rječnik na razini nižih razreda osnovne škole, koji bi od malih nogu upućivao djecu na našu višedijalektalnost (Jelaska, Kovačević, Dobrovac 2003). Da bi takav plan uspio trebalo bi unijeti elemente kontrastivne analize u pouku književnoga jezika što pretpostavlja i neke promjene u sveučilišnom studiju kroatistike.


O dijalektima u Europi

Zanimljivi su neke tvrdnje sociolingvista iz europskih zemalja o pitanjima dijalekata. P.Trudgill (1995 ) suprotstavlja homogenizaciju i dijalekte. Ovdje treba naglasiti da je Trudgill kritičan prema načinu na koji se engleski jezik poučava u engleskim školama , naročito njegov birani izgovor. Više klase, nekad naglašeno klasno podijeljenoga engleskog društva, po Trudgillu, nametnule su svoj izgovor, a i svoju gramatiku, kao standardnu, dok su zanemarili i ponizili druge izgovore. Ne ulazeći u tu specifičnu internu problematiku (engleska je tradicija posebno osjetljiva na vezu izgovora i identiteta), vrijedno je iznijeti što Trudgill misli o položaju dijalekata u novoj Europi. On tvrdi da se ne poštuje jezik, točnije nikakvi njegovi varijeteti osim standardnoga pisanog jezika i to čine oni od kojih bi se takav stav najmanje očekivao: inteligencija , literati, novinari i političari. Za njih manjinski jezici i nestandardni jezici ne predstavljaju vrijednost.

Prezir prema vernakularima je potencijalno opasan stav. Mnogi jezici u Europi umiru velikom brzinom. Sociolingvisti pomažu da bi ugrožene zajednice prenijele svoj jezik sljedećoj generaciji. Jedan način da to uspije jest poduprijeti pozitivan stav govornika prema svojim jezicima i dijalektima.'' Brzi nestanak jezika je dio šire pojave – jezične homogenizacije; ovo uključuje i smrt dijalekta što je kulturalna tragedija. Dijalekti su isto tako intimno povezani s kulturom kao i jezici'' (Trudgill 1995:45) Uz simboliziranje lokalne kulture nabrajaju se i druge prednosti dijalekta i njegove funkcije u novoj Europi. U skladu s tvrdnjama da će u toj Europi lokalne i regionalne zajednice postati važnije od nacionalnih država, potporom i osnaženjem lokalnih kultura dijalekti se mogu uspješno nositi s nacionalizmima. Oni pridonose i komunikaciji među zajednicama u susjednim državama koju standardni jezici ugrožavaju, jer prekidaju dijalekatski kontinuum, kao npr. u graničnim prostorima Njemačke i Nizozemske gdje se govore slični dijalekti, a mi bismo mogli dodati i hrvatsko-slovensko pogranično područje.

Nestanku dijalekata pridonosi pored percepcije njihove socijalne inferiornosti i tvrdnja da su dijalekti i lingvistički inferiorni ,da ne posjeduju sve lingvističke potencijale kao jezik, pa ljudi i protiv svojih dubljih osjećaja prelaze na standardni jezik. Protiv neprijateljskoga stava prema dijalektima uspješno se može boriti pokazujući na one uređene zemlje kao što su Švicarska, Luksemburg i Norveška gdje se dijalekti upotrebljavaju i kultiviraju.


Hrvatska je zemlja u kojoj dijalekti imaju znatnu ulogu u svakodnevnoj komunikaciji, dakako u onom 'miješanom'' i ''razvođenom'' obliku kako smo spomenuli. Naši najveći gradovi, koji utječu na jezičnu uporabu svoje okoline, Zagreb, Split, Rijeka, smješteni su u dijalekatskim područjima koji nisu ''dobili bitku''. Tamo se čuvaju lokalni dijalekti i regionalni koinei, dakako u stalnim dinamičnim promjenama, te pridonose obilježavanju lokalnoga identiteta i solidarnosti, a standardni se jezik rabi samo u formalnim okolnostima .U nas nije viša klasa, ako se misli na imućne skupine, nametnula javnosti svoj tip jezika i izgovora (kao u Engleskoj), jer toj skupini u nas pripadaju većinom slabo pismeni nouveau riche, barem u sadašnjoj generaciji. Tip našega književnog jezika izabrali su i kodificirali utjecajni filolozi. Njime upravljaju njihovi današnji sljedbenici, no kao da im pri tome nedostaje doticaja s našom uporabnom stvarnošću te propisuju beskompromisno isključivo jednu hrvatsku ''katarevuzu'', kojom mi filolozi nekako izlazimo na kraj , ali obrazovana javnost , da bi se javila u pismenom obliku i izbjegla kvalifikaciju nepismenosti, mora podastrti svoje tekstove nadzoru lektora. Naša stvarnost i dogledna budućnost je dvodijalekatska, dijalekt za svakodnevnu razgovornu uporabu, a književni jezik, ne nužno u elitističkom obliku, kao kanal za širu komunikaciju.



Literatura

Brozović, D. 1966. O razgovornom jeziku u Dalmaciji, Slobodna Dalmacija, 6767:7.

Haugen, E. 1966. Dialect, language, nation, in Pride,J. and J. Holmes, eds. Sociolinguistics, Penguin, 97-111.

Ivić, P. 1971. Srpski narod i njegov jezik, Srpska književna zadruga, Beograd.

Jelaska,Z., M.Kovačević, G.Dobrovac 2003. Zaviri, Mali hrvatski zavičajni rječnik s igrama i zadatcima. Alfa ,Zagreb

Jutronić,D. 2001. Morphological changes in the urban vernacular of the city of Split, International Journal of the Sociology of Language,147: 65-78.

Kalogjera,D. 2001. On attitudes toward Croatian dialects and on their changing status, International Journal of the Sociology of Language, 147 :91-100.

Katičić,R. 2008. Recimo koju o Greenbergovoj knjizi, u Anita Peti-Stantić ur. Identitet jezika jezikom izrečen,Srednja Europa ,17-33.

Kerswill, P. 1996. Milton Keynes and dialect levelling in south-eastern British English,in Graddol, D., D. Leith and J. Swann, eds. English History, Diversity and Change, Routledge, 292-300.

Kloss, H. 1969. Research Possibilities on Group Bilingualism . A report. Quebec: Universite Laval.C:I.R.B. 28

Trudgill, P. 1995. Dialect and Dialects in the New Europe, The European English Messenger,IV/1.,44-46.


Zvir:
http://oddelki.ff.uni-mb.si/filozofija/files/Festschrift/Dunjas_festschrift/kalogjera.pdf
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #87 : Ožujak 05, 2012, 10:36:53 poslijepodne »

Uz knjigu Petra Šimunovića »Čakavska čitanka« u nakladi »Golden marketinga«

KNJIGA KOJA PRŠTI ČAKAVICOM

Ovom »Čitankom«, cijelim njezinim korpusom, Šimunović je izgradio velebni i nezaobilazni spomenik čakavskoj riječi učinivši je zapamtljivom i vidljivom




U izdanju »Golden marketinga«, u ediciji »Izabrana djela« kao knjiga 6, lani je tiskana je knjiga akademika Petra Šimunovića »Čakavska čitanka« na 459 stranica. Skroman naslov – »čitanka« – skriva pogolemo djelo koje pršti čakavicom: svakodnevnom, pjesničkom i povijesnom.

    Ova je knjiga još jedan spomenik akademika Šimunovića idiomu koji živi gotovo tisuću godina na našim prostorima, od pisanih spomenika preko žive ljudske riječi do pjesničke, čak uklesane i u kamen. Autor, akademik Šimunović, sam je izvorni čakavski govornik rodom s otoka Brača, ali i vrstan dijalektolog koji je istraživao i opisivao čakavicu od Istre do Dubrovnika. Sve je to bio zalog ovoga vrsnoga djela u kojem autor svojom znanstvenom akribičnošću bilježi svaku riječ, svako slovo, svaki znak.

   
Istarski govori

U knjizi se nalaze čakavski tekstovi s cijeloga današnjega čakavskog područja: od najsjevernije točke u Mariji Bistrici (sjeverozapadna Hrvatska), preko Istre, Hrvatskog primorja do srednje i južne Dalmacije s otocima. Ukupno oko stotinjak organskih govora čakavskih mjesta, zatim tekstovi čakavske dijaspore i najstariji čakavski pisani spomenici, od Baščanske ploče do Lekcionara Bernardina Splićanina. Iza čakavštine izvan domovine slijedi čakavština u čakavskom pjesništvu s autentičnom pjesničkom riječju novijih čakavskih pjesnika.

    Nakon tekstova slijedi priručni rječnik uz čakavske tekstove te 1007 bibliografskih jednica o čakavici, što je još jedan biser autorove ljubavi prema svemu što je čakavsko.     

    Knjiga počinje dragocjenim »Proslovom« u kojem nas autor ukratko upoznaje s gotovo svim relevantnim jezičnim, povijesnim i kulturološkim činjenicama o čakavskom narječju na njegovu cijelom području. Šimunović nas i dalje, kroz cijelu knjigu, vodi upoznajući nas ispred gotovo svakog citiranog teksta, s njegovim glavnim jezičnim osobitostima, njegovu zapisivaču i literaturi. Tako nas, primjerice, upoznaje s Lastovom, najjužnijim čakavskim (jekavskim) govorom, i ilustrira ga s dva teksta koje je snimio Dalibor Brozović 1978. godine.

    Na drugom su polu čakavštine istarski govori, a za Istru Šimunović kaže da je »izvanredno zanimljiva za spoznaju čakavskog narječja. Ona predstavlja vrlo izdiferenciran dijelektni pejzaž. Smještena je na rubu Romanije i Slavije i čuva do danas stara jezična obilježja, koja su u drugim dijalektalnim regijama odavno nestala, ili su pretrpjela bitne promjene«.

    Kao za Istru »koju valja i na ovaj način spašavati od muka i zaborava«, Šimunović ističe i važnost zapisivanja tekstova govora u zavičajnoj izoliranosti, tj. iseljenih Hrvata, koji imaju »veliku znanstvenu vrijednost za povijesnu dijalektologiju« i sa sociolingvističkoga gledišta nude zanimljiva sinkronijska i dijakronijska istraživanja.

   
Narječje s više dijalekata

Budući da čakavsko narječje čuva tragove duboke slavenske starine, s cijelim inventarom svojih jezičnih osobina, ima izuzetno značenje za opću slavistiku. Svemu tome pridonose autentični primjeri govora izvornih govornika, zatim autentična pjesnička riječ te najstariji spomenici pisani glagoljicom, ćirilicom i latinicom hrvatskim jezikom, među kojima su pjesme, natpisi, molitve, inkunabule, pravni spisi, zakonici, a mnogi uklesani u kamen. Svi su tekstovi popraćeni meritornim znanstvenim komentarima vrhunskog stručnjaka kakav je akademik Petar Šimunović.

    Kako je čakavština narječje s više dijalekata, uglavnom regionalno podijeljenih, može se reći da je ova »Čitanka« u pravom smislu riječi dijalektološka čitanka, gotovo udžbenik, u kojoj se uživa i iz koje se uči.

    I ovom se knjigom Petar Šimunović potvrđuje kao vrhunski znanstvenik i dijalektolog. Njegovim više od 500 bibliografskih jedinica pridužuje se ova knjiga kao još jedna kruna u nizu njegovih obola voljenoj čakavici. To što je nastala na predlošku knjige P. Šimunović – R. Olesch »Čakavische Texte«, izdanoj u Beču 1983. godine, ne dovodi u pitanje njenu vrijednost i važnost jer je umnogome drukčija, nova i originalna i, ponajprije, dostupna hrvatskim čitateljima. Njome će se sačuvati autentična čakavska riječ za što bi možda već sutra bilo kasno zbog promjene koje se zbivaju brzo, gotovo naočigled. Zbog toga je ovom »Čitankom«, cijelim njezinim korpusom, Šimunović izgradio velebni i nezaobilazni spomenik čakavskoj riječi učinivši je zapamtljivom i vidljivom.


Vesna ZEČEVIĆ

http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285C2863285B2863285A28582859285A28632895288D288C28632863285E2858285928582859285D28632863286328592863Z
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #88 : Srpanj 19, 2012, 10:51:51 poslijepodne »
Kak je standardizeran gradiščanskohrvatski jezek

                                                                                             U zadnjoj trećini 20. stoljeća
počinje se ocrtavati i potreba za standardizacijom jezika. Dok su stoljećima neka vrsta
naddijalekta pa i gradišćanskohrvatski književni jezik zadovoljavali potrebe naroda
kod pisanja knjiga uglavnom vjerskog sadržaja, tiskanja novina te kalendara, sada
dolazi do promjena jezično-političkih okolnosti, a time ujedno i do snažnijeg javnog
ugleda manjinskih jezika u Austriji. Nakon početka emitiranja hrvatskih emisija
na radiju (krajem sedamdesetih godina) i televiziji (u osamdesetim godinama),
proširenjem ponude hrvatskog jezika u školama, uvođenjem gradišćanskohrvatskog
kao drugog službenog jezika u Gradišću, taj se jezik morao izgraditi kako bi i dalje
ostao funkcionalan. Tako je zapravo preko javne komunikacijske prakse realiziran
regionalni hrvatski standardni jezik, naime gradišćanskohrvatski standardni
jezik
. Ovime je u diskusiji oko hrvatskog jezika koja se protezala kroz cijelo 20.
stoljeće, prevagnula ona strana koja je zahtijevala razvijanje vlastitog standarda,
za razliku od drugog, manjeg dijela inteligencije koji je zagovarao preuzimanje
hrvatskog štokavkog standardnog jezika. Godine 1982. tiska se prvi dio dugo
očekivanog Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatskoga rječnika (Bencsics, Finka,
Šojat, 1982.) koji je zasigurno pojačao autonomnost gradišćanskohrvatskog jezika.
Devedesetih godina tiska se prva gradišćanskohrvatska školska gramatika Mirka
Berlakovića (Berlakovich, 1995.), a god. 2003. u suradnji Znanstvenoga instituta
Gradišćanskih Hrvatov s Institutom za hrvatski jezik u Zagrebu izašla je Gramatika
gradišćanskohrvatskog jezika
(SUČIĆ et al., 2003).


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2011

UDK 811.163.42 (436.3)(091)"14/20"
Izvorni znanstveni članak
Primljen: 06. 07. 2011.
Prihvaćen za tisak: 04. 11. 2011.

Zorka Kinda-Berlaković
Institut für Slawistik der Universität Wien
Spitalgasse 2-4 / Hof 3 – 1210 Wien


Razvojni put književnog jezika gradišćanskih Hrvata
do regionalnog hrvatskog standardnog jezika


Kako su razvoj jezika i razvoj identiteta kod gradišćanksih Hrvata neobično usko
povezani, postajala je i postoji opravdana težnja unutar te manjine za kodificiranim/
normiranim jezikom koji bi trebao ojačati svijest manjine i biti jak oslonac u borbi za
nacionalni opstanak. U članku se analizira razvoj jezika kod gradišćanskih Hrvata
koji zbog posebnoga geografskog položaja te odvojenosti od matičnoga naroda
nisu mogli slijediti jezični razvoj u staroj domovini, već su od samih početaka svog
dolaska u novu domovinu njegovali i razvijali svoj književni jezik.

Ključne riječi: gradišćanski Hrvati, gradišćanskohrvatski, književni jezik.


1. Naziv gradišćanskohrvatski

Današnje područje naseljavanja gradišćanskih Hrvata obuhvaća hrvatska
naselja u Austriji (55 sela u Gradišću), Zapadnoj Madžarskoj (19 sela) i Slovačkoj
(6 sela). Uz to živi još znatan broj gradišćanskih Hrvata u Beču (oko 19.000), a oko
1.000 Hrvata živi raseljeno po Češkoj.

Termin Burgenland / Gradišće javlja se prvi put 1921. kao naziv za novostvorenu
austrijsku pokrajinu a izraz gradišćanskohrvatski, koji obuhvaća sve hrvatske
idiome gore navedenih područja, udomaćuje se u lingvistici tek u 2. polovici 20.
stoljeća. Kako među gradišćanske Hrvate uz Hrvate koji žive u današnjem Gradišću
ubrajamo i sve potomke onih doseljenika iz Hrvatske i današnje sjeverozapadne
Bosne koji su koncem 15. i početkom 16. stoljeća naselili područje tadašnje zapadne
Ugarske, jasno je da gradišćanskohrvatski ne predstavlja naziv za "novi" jezik
(unatoč takvim ili sličnim izjavama nekih tobožnjih predstavnika), već se ovdje radi
o regionalnom hrvatskom književnom jeziku. Prema lingvističkim kriterijima to je
hrvatski jezik koji se genetski razvio iz sjeverozapadnih hrvatskih narječja 15. – 17.
stoljeća (Hamm, 1974: 49).


378
Zorka Kinda-Berlaković, Razvojni put... Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387



2. Jezik i identitet

Zbog posebnog geografskog položaja te odvojenosti od matičnog naroda
gradišćanski su Hrvati počevši od 16. stoljeća razvili svoj književni jezik, kojemu
je osnovica srednjočakavska. Uz ovu izrazito čakavsku jezičnu tradiciju ima i nešto
manje kajkavskih te štokavskih utjecaja pa i brojnih interferencija s njemačkim, a nešto
manje i s madžarskim jezikom. Posebnost gradišćanskohrvatskog jezika uvjetovana
je i različitim razvojem književnog jezika u Hrvatskoj, jer su dijalektalna pomicanja
u staroj domovini prouzrokovala jezične promjene koje nisu doprle do gradišćanskih
Hrvata. Iako već od 19. stoljeća gradišćanski Hrvati pokušavaju preuzeti štokavski
književni jezik, zbog dinamičnih životnih okolnosti nikada do toga nije došlo. Tek
krajem 19. stoljeća a posebice u među- i neposrednom poratnom vremenu dolazi
do znatnog približavanja (pravopis, leksik) hrvatskom standardu, no ujedno se i
dalje njeguje gradišćanskohrvatska književna tradicija. U zadnjoj trećini 20. stoljeća
počinje se ocrtavati i potreba za standardizacijom jezika. Dok su stoljećima neka vrsta
naddijalekta pa i gradišćanskohrvatski književni jezik zadovoljavali potrebe naroda
kod pisanja knjiga uglavnom vjerskog sadržaja, tiskanja novina te kalendara, sada
dolazi do promjena jezično-političkih okolnosti, a time ujedno i do snažnijeg javnog
ugleda manjinskih jezika u Austriji. Nakon početka emitiranja hrvatskih emisija
na radiju (krajem sedamdesetih godina) i televiziji (u osamdesetim godinama),
proširenjem ponude hrvatskog jezika u školama, uvođenjem gradišćanskohrvatskog
kao drugog službenog jezika u Gradišću, taj se jezik morao izgraditi kako bi i dalje
ostao funkcionalan. Tako je zapravo preko javne komunikacijske prakse realiziran
regionalni hrvatski standardni jezik, naime gradišćanskohrvatski standardni
jezik
. Ovime je u diskusiji oko hrvatskog jezika koja se protezala kroz cijelo 20.
stoljeće, prevagnula ona strana koja je zahtijevala razvijanje vlastitog standarda,
za razliku od drugog, manjeg dijela inteligencije koji je zagovarao preuzimanje
hrvatskog štokavkog standardnog jezika. Godine 1982. tiska se prvi dio dugo
očekivanog Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatskoga rječnika (Bencsics, Finka,
Šojat, 1982.) koji je zasigurno pojačao autonomnost gradišćanskohrvatskog jezika.
Devedesetih godina tiska se prva gradišćanskohrvatska školska gramatika Mirka
Berlakovića (Berlakovich, 1995.), a god. 2003. u suradnji Znanstvenoga instituta
Gradišćanskih Hrvatov s Institutom za hrvatski jezik u Zagrebu izašla je Gramatika
gradišćanskohrvatskog jezika
(SUČIĆ et al., 2003).


2.1 Razvoj gradišćanskohrvatskoga književnog jezika

U sljedećem poglavlju ćemo kratko ocrtati razvojni put gradišćanskohrvatskog
književnog jezika te ukazati na najvažnije aspekte koji su bitno utjecali na današnji
jezični sustav.

O govorima i o književnom jeziku gradišćanskih Hrvata do sada je već dosta
objavljeno (Berlaković, 1987; Brabec, 1973; Koschat, 1978; Neweklowsky, 1978;
Jembrih, 1997). Razvoj književnoga jezika u 18. i 19. stoljeću opisao je podrobno
Hadrovicz (Hadrovicz, 1974. i 1995.) pa ćemo za to razdoblje dati samo kratak
pregled, dok ćemo se u ovome članku uglavnom usredotočiti na jezični razvoj u 20.
stoljeću, kojemu se do sada u literaturi posvećivalo manje pozornosti.


379
Zorka Kinda-Berlaković, Razvojni put... Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387



Kao što je već rečeno, Hrvati u novoj domovini već od samog početka koriste
svoj narodni jezik u liturgiji te razvijaju svoju bogatu književnu tradiciju koja
ima čvrstu čakavsku ikavsko-ekavsku osnovu. Razlog za to ne treba isključivo
tražiti u tome što toj dijalekatskoj grupi pripada najveći dio gradišćanskih Hrvata
- gradišćansko-hrvatski govori dijele se na manju štokavsku i veću čakavsku grupu,
dok se kajkavsko narječje očuvalo samo u nekoliko sela – već u činjenici da su pisci
potjecali iz tih krajeva, odnosno pisali prvenstveno na tom narodnom jeziku. Tako
Grgur Mekinić, koji nije gradišćanski Hrvat, 1609. i 1611. tiska dvije protestantske
pjesmarice na narodnom jeziku. Spomenuti se mora i djelovanje franjevaca u
protureformaciji koji djeluju u Željeznom na čelu s Lovrom Bogovićem, čiji se
molitvenik Hiža zlata iz 1754. godine tiskao približno 30 (!) puta, što potvrđuje
njegovu popularnost (Benčić, 1998: 77).

Tako uz tipično čakavski leksik imamo mnoštvo čakavskih fonetsko-fonoloških
obilježja koja su se očuvala sve do danas. Od tih osobina navest ću na ovom mjestu
samo najvažnije (1 ): Prema čakavskoj tradiciji u gh. je kontinuanta poluglasa vokal a:
malin, tajedan, zamem, s manom, kade
; kontinuanta nekadašnjega općeslavenskoga
nazala iza palatala je a: žajan, žatva, jatra; prijedlog v ostvaruje se kao va: va hiži,
va stanu
; izvedenice glagola iti imaju u infinitivu i prezentu oblike: najti-najdem,
pojti-pojdem, dojti-dojdem
; stare konsonantske skupine st`, sk`, stj, skj u većini
gh. govora reflektiraju se kao šć pa imamo plašć, gušćer, ognjišće, sveučilišće; čuva
se upitno-odnosna zamjenica ki, ka, ko; nema štokavskog skupa št: stanovničtvo,
seljačtvo
; stara skupina čr-/ čer- čuva se: črljeno, čerišnja, črip, črv. Gh. ima na
mjestu nekadašnjega jata ikavsko-ekavski refleks (nekada po zakonu Mayera-
Jakubinskoga, danas je raznoraznim analogijama ikavska ili ekavska kontinuanta
vezana uz pojedine riječi). U morfologiji je najuočljivije čuvanje starih nastavaka
u DLI mn., pa nema ujednačavanja tih triju padeža kao u hrvatskom književnom
jeziku. Karakterističan je i gubitak aorista te imperfekta.

U 17. i 18. stoljeću gradišćanskohrvatski književni jezik naslanja se na kajkavsku
nabožnu književnost, što se najbolje vidi u leksiku (aldovati, batriti, mentovati, kinč,
oroslan, trsje, vkanjevati...
), ali i u sintaksi te morfologiji. Tako se npr. uvodi nastavak
-um za I sg. kod imenica ženskog roda na konsonant: npr. ričom, košćom. Ne smije
se zaboraviti da su u to vrijeme tekstovi iz Hrvatske na Sjever mogli biti preneseni
s minimalnim izmjenama, jer se tada književni jezik izgrađivao na osnovi svih triju
hrvatskih narječja, što kasnije, nakon provođenja jezične reforme 1836. a pogotovo
otkako su se probili vukovci u Hrvatskoj nije više bio slučaj: gradišćanskohrvatski
i hrvatski književni jezik počinju se sve više razlikovati, tako da kod velikog dijela
gradišćanskih Hrvata dolazi do odbijanja reformiranoga književnog jezika. Tako
npr. imamo slučaj da već u vrijeme Bachova apsolutizma dio hrvatske inteligencije
u zapadnoj Ugarskoj odbija hrvatske školske knjige koje su pisane na reformiranom
književnom jeziku i koje je bečka izdavačka kuća "Schulbücherverlag" tiskala za
sve Hrvate u Monarhiji (Kinda-Berlaković, 2001: 17). Kao ispriku svećenici navode
da te knjige nisu razumljive za "ovdašnje Hrvate". Tako se nekoliko školskih
udžbenika za đursku biskupiju izdaje u prerađenom izdanju koje je bilo prilagođeno
gradišćanskohrvatskim govorima. Završetkom Bachove ere i proizvodnja školskih


(1 ) Detaljniji prikaz vidi: Brabec, 1973.; Neweklowsky, 1978.; Šojat, 1980.


380
Zorka Kinda-Berlaković, Razvojni put... Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387



knjiga doživjela je decentralizaciju, što je opet pomoglo lokalnim tradicijama da
dođu do ponovnog izražaja.

Vrijedno je spomenuti da se još u 19. stoljeću (1877.) učitelj M. Naković zalaže
za preuzimanje tzv. gajevice, no taj reformirani pravopis preuzima se tek nekoliko
desetljeća kasnije. Uspješniji je kod izgradnje rječničkog fonda što se tiče osnovne
znanstvene terminologije, gdje preuzima dosta inovacija iz Hrvatske: knjižnica,
časopis, izbori, zastupnik, vinogradarstvo
(Sučić, 2001.). U ovom se razdoblju iz
hrvatskog književnog jezika preuzima i dosta novih riječi unatoč postojećim domaćim
izrazima, tako da danas u gradišćanskohrvatskome imamo dosta dubleta: zatvor/uza,
liječnik /vračitelj, sluškinja/službena, pjevati/jačiti, milostinja/milodar
itd.

Uz to se stvaraju i neologizmi po čakavskim kriterijima: peljačtvo (rukovodstvo),
pojavljuju se brojne prevedenice (kalkovi) s njemačkog jezika: ognjobranac (od
njem.: Feuerwehr, umjesto ognjogasitelj prema vatrogasac), vandavanje (od njem.
Ausgaben, hrv. izdatak), nutarzimanje (njem. Eingaben, hrv. primitak). Te jezične
pojave pridonijele su tome da je današnji leksik čakavsko-štokavsko izmiješan, s
obiljem interferencija iz njemačkog i madžarskog jezika: šujstar / postolar, cukor,
špengljar / limar, mulatovati / svečevati
(Kinda-Berlaković, 2001a).


2.2 Pitanje (gradišćansko-) hrvatskoga jezika u 20. stoljeću:
Od književnog do standardnog jezika


Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u zapadnoj Ugarskoj dolazi do pojačanog
razvoja svjetovne književnosti (lirika, novela, drama, putopisi) te do tiskanja
većeg broja udžbenika za gradišćanskohrvatske škole. Pitanje izgradnje jezika
te jedinstvene norme postaje aktualno i velik dio inteligencije težio je što većem
približavanju hrvatskom književnom jeziku pa čak i posvemašnjem preuzimanju,
tako da se u gradišćanskohrvatskom počinju još više preplitati jezični utjecaji stare
i nove domovine.

Nakon što 1903. izlazi zadnji broj Kerštjansko-Katoličanskog Kalendara pod
vodstvom M. Borenića, pokrenuti su Kalendar Svete Familije i Hervatski kalendar
Svetoga Antona
koji izlaze do 1919. g., odn. 1922. g., pa glavnu ulogu u daljnjem
jezičnome razvoju preuzimaju urednici tih kalendara (Meršić Miloradić, Semeliker,
Dobrović, Domnanović, Borenić, Kuzmić). Uz to, od 1.1.1910. g. izlaze Naše novine
(1910. – 1919.) koje kasnije mijenjaju svoj naziv u Hrvatske novine (1923. – 1943.,
1960. – dato) i koje su do danas jedini svjetovni tjednik gradišćanskih Hrvata na
gradišćansko-hrvatskom jeziku. Glavni urednici netom spomenutih novina (F.
Sučić, R. Sučić, T. Schneider, J. Csenar, P. Tyran) imali su uvijek najveći utjecaj kod
provođenja jezičnih promjena.

U svim ovim izdanjima pisalo se o važnosti očuvanja hrvatskog jezika, no što se
samog jezika tiče, ne može se govoriti o nekoj normi. Pisci su objavljivali članke na
svom seoskom dijalektu, odnosno onako kako su znali. Iz ovih razloga objavljuju se
već u dvadesetim godinama 20. stoljeća u Hrvatskim novinama povremeno jezične
upute. Tako npr. Ivan Dobrović zagovara finitno m umjesto n, domom a ne domon,
ili zagovara čuvanje glasa h na početku, hiža a ne iža. Zalaže se i za prijedlog s
umjesto zis: s mojim otcem < zis mojim otcem.


Nastavek na sledečomu listu
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #89 : Srpanj 19, 2012, 11:04:25 poslijepodne »
Nastavek prethodnoga lista


381
Zorka Kinda-Berlaković, Razvojni put... Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387



Posebice se Mate Meršić Miloradić, svećenik, narodni prosvjetitelj i najpoznatiji
pjesnik gradišćanskih Hrvata zalaže za približavanje hrvatskomu književnomu
jeziku: Ako hoćemo ostat Hrvati, se moramo književno najzad pricipit našemu
stablu na Jugu ter tamo slati duha konči na 'južinu'.
(2) Godine 1919. izlazi u Djuri
Miloradićeva gramatika Slovnica hervatskoga jezika za selske škole, koja treba služiti
kao pomoć u približavanju hrvatskomu standardu, a koja, međutim, izrazito čuva
gradišćanskohrvatsku tradiciju: tako npr. imamo čuvanje -l na kraju sloga (rekal,
čul
), kod konjugacije se konzekventno navodi nastavak -u u 3.l. mn: oni tresu, nosu;
u deklinaciji imamo čuvanje starih nastavaka za DLI mn.: jelenom, jelenih, jelenih;
ženam, ženah, ženami; selom, selih, selih
. Zanimljivo je da Miloradić vokativ ne
ubraja u padeže: U jednini i množini ima klonitba šestere padeže, ki se zovu: 1.
nazivni, 2. rodovni, 3. dajevni, 4. trpni, 5. mestovni, 6. oružni padež. (...) Zovni
padež imamo neg za nike riči: Bože! človiče! pretelju! gospodaru! striče! teče! ujče!
kume!
U ovoj gramatici dolazi i do odstupanja od jednačenja po zvučnosti (opazke
vs. opaske) pa i do odstupanja kod slogotvornoga r (hervatski jezik).

Pripomenuti treba da u diskusiji oko jezika sudjeluje gotova sva tadašnja
hrvatska inteligencija, ponajprije pisci, učitelji i svećenici.

Tako već 1922. g. zahtijevaju školski nadzornik Dobrović i Klaudus, bivši
zagrebački student i školski nadzornik u razdoblju nakon II. svjetskog rata,
osnivanje Akademije koja bi trebala izdavati jezične priručnike te tako rješavati
aktualna jezična pitanja (Weilguni, 1984: 32). Tu se prvenstveno mislilo na
pitanje pravopisa (3) te na problem uvođenja novih izraza. Ovdje se posebice ističe
svećenik i književnik Mate Karall koji traži da osnova rječnika, gramatike pa
i pravopisa bude hrvatski književni jezik SHS države te se kritično postavlja
prema vlastitim novotvorenicama: Zač se udaljit od književnoga jezika, na
mesto približavanja? Ćemo li moć mi va dijaspori živući Hrvati zaista tuliko
delat, i tuliko dobroga dugovanja za naše ljude pisat, da je zadovoljimo!
(HN,
1923/8, str. 2). I drugi utjecajni Hrvati tog vremena (političar Koloman Tomsich,
svećenik Martin Mersich ml., pisci Ivan Blaževich i Tome Bedenik) zalažu se za
preuzimanje hrvatskoga književnog jezika zauzimajući stav da može postojati
samo jedan hrvatski jezik.

Ovoj skupini jezičnih obnovitelja oštro se suprotstavlja svećenik Martin Mersich
st. koji se svom snagom zalaže za očuvanje narodnog jezika i to onoga kojim su
pisali gradišćanskohrvatski pisci (Ficko, Jordan Mušković,...): Ni triba, da si riči
idemo posudit Zagreb, ali oš dalje! Vadimo neg iz svojih zviranjkov.
4 Zato je i
protiv osnivanja Akademije.

Izgleda da je Meršićev utjecaj bio vrlo velik, jer se već godinu dana kasnije
u toj polemici javlja svećenik i pisac Ignac Horvat koji priznaje da za stvaranje
Akademije još nisu povoljne okolnosti te da na osnovi narodnog jezika treba
razvijati književni jezik.


(2 ) Mate Meršić Miloradić: "Poštovanoj hrvatskoj braći u Gradišću", HN, 11, 1926, str.1.
(3 ) Dobrovich, I: "Jednak pravopis", HN, 2, 1932, str. 2.
(4 ) M. Mersich: "Hrvatska akademija, pravopis, književni jezik?", HN, 12, 1923, str. 2.


382
Zorka Kinda-Berlaković, Razvojni put... Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387



No i kod novog utemeljenja Hrvatskog kulturnog društva (HKD-a) 1929.
godine, tada jedinog zastupničkog društva gradišćanskih Hrvata, kad se napokon
želi riješiti jezično pitanje, ostalo se opet samo kod praznih riječi: (...)naš stari,
sobom donešeni hrvatski jezik izobraziti i razvijati; dobar hrvatski pravopis i lipo
izreće narediti i skrbiti, da se vsagdir jednak, lip pisani jezik hasnuje pri ljudih.
(HN,
1928/38, str. 1)

Tako se u međuratnom vremenu nije iskoristila jedinstvena povijesna prilika
da se prihvati hrvatski književni jezik koji bi i gradišćanskohrvatskom žiteljstvu
omogućio pristup cjelokupnoj modernoj hrvatskoj kulturi.

Ostalo se samo kod kompromisnih rješenja pa tako Dobrović 1929. u svojoj
Tretoj Štanki, čitanci za 5.–8. razred osnovnih škola, prelazi u većini slučajeva s
morfonološkog pravopisa na fonološki (težko-teško, sudca-suca, žalostno-žalosno),
uvodi pisanje slogotvornog r: (čern-črn, vert-vrt), a leksik obogaćuje preuzimanjem
izraza iz hrvatskog književnog jezika: tvornica, bilježnik, časnik.

Za vrijeme austrofašizma 1936. dolazi do "narodnog sporazuma" između
Vaterländische Front i zastupnika gradišćanskih Hrvata (HKD-a). Povod ovome
sporazumu bila je afera u vezi s dr. Jagšićem, svećenikom u Uzlopu, bivšim
zagrebačkim studentom te profesorom na Učiteljskom zavodu u Mattersburgu/
Matrštofu. Jagšić je umjesto gradišćanskohrvatskoga književnog jezika predavao
hrvatski književni jezik (tada nazvan srpskohrvatskim), pa je zbog toga i izgubio
radno mjesto. Čini se da je tada nekim učiteljima i svećenicima jedinstveni
standardni jezik bio trn u oku, ponajviše iz tih razloga što su se uz sam naziv
"srpskohrvatski" konotirali pojmovi kao što su komunizam, jugoslavenstvo itd.
U razmatranju cjelokupne dotadašnje jezične problematike jasno je da su različiti
stavovi u pitanju jezika kod gradišćanskih Hrvata morali dovesti do sukoba.
Ovog puta pobijedila je ideologija Ständestaata pa tako i zastupnici hrvatske
manjine napominju povezanost s Austrijom te da nikako ne žele realizirati
ideju "Koridora"(5): Hrvatski narod u Gradišću čini jednu narodnu i kulturnu
individualnost. Mi smo gradišćanski Hrvati. Ne kanimo iz ovoga naroda ništar
drugo stvoriti. U Gradišću se ne će niti germanizirati i se ne će niti jugoslavizirati.
(6)
Zanimljivo je spomenuti da je u Narodnom sporazumu gradišćanskohrvatskoj
manjini ponuđeno da se u 8. razredu osnovne škole čitaju i djela na "književnohrvatskom",
no ovaj prijedlog nije prihvaćen jednoglasno sa strane gradišćanskih
Hrvata. Jedino se tražilo opetovano pisanje vlastite gramatike.

Za vrijeme II. svjetskog rata nema javnih diskusija o jeziku gradišćanskih
Hrvata. Hrvatski jezik izbačen je iz škole i javne uporabe, a hrvatsko je žiteljstvo
zastrašivano i bilo izloženo teroru. Vjerojatno je još 1940.g. Ignac Horvat napisao
Kratak pravopis, preradu Borenićeva Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika koji
čakavizira te prilagođuje gradišćanskohrvatskim prilikama.
Iz područja morfologije daje jezične savjete, kao npr. savjet o pravilnoj upotrebi
instrumentala s prijedlogom i bez njega. Uvodi povratno-posvojnu zamjenicu svoj.
Oblike pokaznih zamjenica štokavizira: ov, va vo > ov, ova, ovo; ota, oto, > ta, to;


(5) Pitanjem "slavenskog koridora" između Čehoslovačke i SHS države bavio se B. Krizman u: "Gradišće
na Pariškoj mirovnoj konferenciji (1919-20)", Nastava povijesti,   Zagreb, 4, 1974.

(6) "Hrvatska inteligencija za narodni sporazum u Gradišću", u: Hrvatske novine, 48, 1936, str. 1.


383
Zorka Kinda-Berlaković, Razvojni put... Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387



on, na, no > on, ona, ono, itd. Kod konjugacije u 3.l. mn daje prednost završetku
-ju: znadu > znaju. U genitivu mn. daje prednost kratkim oblicima: ženov > žen,
divojkov
> divojak.

Tek nakon II. svjetskog rata pitanje hrvatskog jezika postaje opet aktualno.
Predlažu se dvije mogućnosti:

(1) da se od danas na sutra uvede hrvatski književni jezik

(2) da se stupnjevito prelazi iz narječja na književni jezik, tako da se u domaćem
razgovoru ipak zadrži "naš jezik", ali da narod bude u stanju čitati i pisati na
hrvatskom književnom jeziku.

Iako uvođenje jedinstvenoga književnog jezika nije uspjelo, dolazi do znatnog
približavanja hrvatskom književnom jeziku. Naš tjednik (1947. – 1960.) kao
stalnu rubriku uvodi "Jezični kut" u kojem se objavljuju jezične upute kojih se
gradišćanski Hrvati do danas uglavnom konzekventno pridržavaju, pa se zato s
pravom može govoriti o Jezičnoj reformi (7) krajem četrdesetih godina (1948./49.)
dvadesetog stoljeća, koja se oslanja na Horvatov Kratak pravopis, te Miloradićevu
pa i Maretićevu gramatiku (8 ). Uvodi se jednačenje suglasnika po zvučnosti: težko
> teško; -h se gubi u LI mn.: u crikvah, školah > u crikva, škola, na svih tih
trih visokih brigih
> na svi ti tri visoki brigi; u G mn. čuva se h kod pridjeva,
zamjenica i brojeva, dok se kod imenica gubi: svih onih velikih ljudih > svih
onih velikih ljudi
; -l na kraju sloga prelazi u -o: pakal/pakao, andjel/andjeo, bil/
bio, govoril/govorio
; zamjenice ov, va odn. ota, oto zamjenjuju se štokavskim
zamjenicama: ov, ta, to; kod imenica ž.r. probija se kraći oblik; instrumental
imenica i-deklinacije glasi -ju: radošću, ričju a ne ričom; kod imenica m. i sr.
roda zamjenjuje se nastavak -i u L sg. nastavkom -u: na polji > na polju; glasovna
grupa vs prelazi u sv: vsaki, vse, vsejedno > svaki, sve, svejedno; kod glagola u
3.l. mn. preporučuje se nastavak -u/-ju umjesto starog nastavka -du: govoru >
govoridu; prijedlog va zamjenjuje se prijedlogom u: va crikvu > u crikvu, sonant
r ostvaruje se kao u hkj. slogotvorno: kerv, perst, vert > krv, prst, vrt. Napušta
se ekavsko/ikavska realizacija jata (delo, lipo) i uvodi se (i)jekavsko/ikavsko
pisanje. Ekavska kontinuanta koja se diftongira kao (ie:) bilježi se grafemima
je/ije, distribuiranim kao u hkj., dok se kontinuanta i čuva: bijel, vjera, mliko.
Kod ikavskog refleksa moguće su i dublete: brig/brijeg, svist/svijest. Nastavlja se
borba protiv germanizama i kalk-prijevoda s time da se preporučuju kroatizmi:
novine < cajtung, žučni kamenci < goljštajn, sudjelivati < diozeti.(9) Unatoč
različitim pokušajima da se u ortografiji uvede đ, ostaje se kod grafema dj.


(7 )  Horvath, Ignac: "Razvitak gradišćanskoga hrvatskoga pisma", u: Gradišće Kalendar, 1971, str. 70:
Nismo došli do hrvatskoga književnoga jezika! A to je on poslovični Rubikon, na kom će se odlučiti
sudbina naše gradišćanske narodne kulture.

(8 )  Ribar: "Jezični kut: Za jedinstven fonetički pravopis", NT, 1947, 29, str. 3.
(9 ) Usp. Horvath, Ignac: "25 ljet u Austriji", Gradišće Kalendar, 1947: 33, detaljniji prikaz vidi kod
Hajszan, 1979: 93.



Nastavek na sledečomu listu
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549