Autor Tema: Zapeček  (Posjeta: 4606 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

shaka zulu

  • Gost
Zapeček
« : Listopad 04, 2009, 11:01:17 poslijepodne »


Zagorski list br. 306 / 28.08.2009. / županija (papérnato izdâjne)

ZA DUŠU, ZA SPOMENEK

Najstareši turisti


"Gda ševa za peva, u ciganske je krvi da zapregne kola i krene h sviet. Do cigana teri čez ljete z familjiju ne putuje po druge kraje nič ne drži njegva svita."

Piše: Nevenka Gregurić
 
Slika:
http://www.zagorje.com/thumb.ashx?path=/ckfinder/userfiles/images/komentatori/greguric.jpg&width=430&height=250



Gda sem nekteri dan obračala mese tere sem pekla vanje na gitrica, a spod njimi se čuljila žerahka, duha pečeniga mesa dragala mi je nosnice. Z dišobu su se h moje pameti počele vrteti sljike moje mladosti.

I baš ta duha pečenuga mesa vrnula me je h cajt gda mi je iste takva duha čez nosice, ciepala po trbuhu dok sem pri mostu svojuga črnca čuvala krave. Sake ljete grupa Rome, a mi sme jih zvalji cigani došlji bi z kolji, zdiglji šatre kre rieke, navike bljizu moste. Tuj bi se zadržalji par dane. Oko šatre skakalji bi, na pol obljiečeni ciganeki, zamusikani i skomojslani več nek mi selska deca. Kole su njim bile pune sakojačkuga krpljinja, šplehovlja i vrieči z kajčesem. Babe ciganice, hodile bi po sela prosit hrane, a unda bi skuhavale pri kola. Oni su kuhalji vanje i peklji mese če bi de dobilji ilji si sami „posudilji". Duha pečenuga mesa širila se po polju, kaj megla h jesenjske jutre. Dražila je naše nosnice i želučeke se vrieme gda sme bilji na paše. Pri naša hiža gda su se peklji najbolši komadi mesa nigdar tak nie dišalje. Muški cigane ilji romi hodilji su po sela iskat posije. Jedni su krpalji kotle i lonce, drugi su popravljali imbriele, a drugi su delalji korita. Radi toga su i dobivalji imene. Pak se h selu znalje reči:

„Došlji su cigani koritari, šlosari, krpenjari ilji imbrelari!"

Če je gdoj trebal korite za hadre, čuval si je i sušil vrbu kaj su mu cigani napravilji korite gda su h ljetu došlji. Selske babe imele su podrapane lončeke ilji potrene imbriela se dok nej prihajalji onie teri su jih popravljalji. Saka grupa se nie duge zadržala pri jednem mostu. Bilji bi par dane, unda bi sklopilji šatre i krenulji dalje. Za par dane bi došlji drugi. Znalji sme gledeti tu šaru povorku od dvie- tri kolji gda je odhajala ilji prihajala. Napre je navieke sedel cigan z vojkami h ruka, a kre njega ciganica. Na sredi kola bilje je nametane kaj česa, a na kraju kol bile su marže z sienem na terem su sedelji malji cigančeki. Ljudi niesu imelji rade tu šaru svitu. Makar su jih jedva dočakalji kaj su obavilji posle tere pri nas nišče nie delal, senek su odehnulji gda su prešlji. Bila je siročina po sela, a unda su još i cigani hodilji prosit. Babe su za te na nje bile hude. Nekteri su cigani znalji po sela krasti. Moja babica je znala reči da njoj nigdar niesu nič hkralji, morti za te kaj se navieke držala one: „Bolje je sto nadeljiti, nek jednuga prositi", pak njim je navieke gda je imiela pohdala kakve jajce, sireka, čvčkeca, meljice, a nie je jih nigdar špotala i tirala z dvorišča. Babica je čez ljete skupljati krpljinje i gda su došle riganice navieke je mienjala krpljinje za najlonski stolnjak ilji rubec.
Moj je otec bil fejst črni, reklji bi kaj cigan. Radi toga su ga znalji dražiti da su ga cigani ostavilji. Baš na račun toga imel je več put cirkuse. Jemput gda je išel od cuga, ziestal se z ciganjskemi kolami. Cigan je zaustavil kola i pital mojuga oca:

,,A gde je vaša šatra?". Otec se tomu nasmejal i rekel da nie njihove rozge. Jedni te iste familjije cigane, na ljiete su prihajale i postavljale svoje šatre, pak su unda dobre poznalji oni seljane i seljani nje. Bil je moj otec jemput h zime z pajdaši na terenu h Đurđefcu. Gda je išel po ceste čul je da ga nešče zove po imenu. Obrnul se i pred sobu je videl cigana po imenu Bogdan, On je na ljiete hodil pri nas po selu i prepozna! ga je, Pozvai ih je se k sebe. Gda su došlji pred rrjegvu veljiku ljesu i gda je cigo otprl i pozvai jih svoj dvorišče moj je otec i pajdaši same su zinulji od onuga kaj je su pred sobu videlji. Štala je bila ljepša nek pri nas tera hiža, a hiža ljiepa i veljika kaj škola. Mojemu ocu nikak nie bilje jasne za kaj oni hodiju po sela i trpiju preziranje i nahitavanje ljudi. Nu cigo je rekel:

"Gda ševa za peva, u ciganske je krvi da zapregne kola i krene h sviet. Do cigana teri čez ljete z familjiju ne putuje po druge kraje nič ne drži njegva svita."

Poklje pune ljiet i mi sme počelji oponašati cigane. Nu oni su ipak bilji prvi turisti.


Zâgorski list (délomično, živopisano izdâjně):
http://www.zagorje.com

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Pregled člankov « ZA DUŠU, ZA SPOMENEK » gospě Nevenkě Gregurić na POTgoričkomu forumu:
(vupisati  Gregurić v iskalicu v desnomu gôrnomu čošku na sledeče stranice):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hr-kaj-ne-lepa-nasa-kajkavska-tiskajne/
Kaj veli o slične tematike naš Ruda Brdekov.

SUŽIVOT SEOSKOG STANOVNIŠTVA I CIGANA

Turopoljski staleži odvajkada su živjeli u društvu Cigana, Židova i čistih seljaka, od kojih su mnogi bili imućni. I oni, koje komunisti zvahu proleterima, a koji nisu imali zemlje,živjeli su od nadničenja kod bogatih seljaka. Cigani su, kao neophodan sastav i sela i grada, bili svugdje prisutni sve do pojave nacizma.
Obično su u zabačenim živicama na kraju sela bili smješteni stalni Cigani, stanari u Plesu. Između Gornjih sinokoša i sela imali su svoje nastambe - potleušice i staje za konje. Takvih je bilo i u Kušancu, Vukovinu, Lužju (pored Male Mlake) i mnogim drugim selima. Tim populacijama bi se priključili Cigani selilačkog tipa, obično sa dobrim konjima i urešenim kolima. Utaborili bi se pored Cigana stanara koji su znali kovačke zanate i sami ukrašavali svoja kola. Kad bi nastale ciganske svađe, oni ratoborniji bi posjekli žbice kotača na kolima, što je za Cigane bila najveća nesreća. Ostali bi na jednom mjestu, žalosni i tužni, gledajući ostale kako radosno sele u nove prostore.
Njihove svadbe odvijale bi se u proljeće: sklapali bi se novi brakovi, naravno, na posve osebujan, ciganski način... Budući supružnici uzeli bi glineni ćup i došli do vrbe, a starješina bi na ciganskom uzviknuo: "Sastavljam u ženidbi poimence muža i ženu, i ovaj ćup bacam u vrbu i kličem: 'Neka se ovaj brak ne razvrgne kao što se ni ovaj ćup ne može sastaviti!" Njihovi brakovi obično su bili dugotrajni, jer su Cigani podizali mnoštvo djece koju su voljeli - ona su ih prirodno povezivala.
Nedjeljom bi po selu prolazili geometri, suci, ribiči, putnici, rumunjski i mađarski Cigani i Cigani "živičnjaki". Ciganke gatare proricale bi sreću znatiželjnim prolaznicima: "Če da ti gatam istinu, što će da ti se desi! Za banku, gospodine, samo daj ruku da vidim..." Ljudi bi pružali ruke, a proročice bi "medile" same lijepe stvari i banke bi im začas pale u džep. One bi i same ustuknule kada bi netko po selu proveo konje sa lijepo opletenim grivama: smatralo se da su im grive noću, kad nitko ne vidi, oplele dobre vile. Vjerovalo se da ih nitko ne smije naljutiti, jer bi se tada začas mogle pretvoriti u vještice i izazvati razne zle čine, kojih se začarana osoba mogla osloboditi samo uz pomoć malobrojnih znalaca.

RUMUNJSKI CIGANI

Cigani koritari bili su pravi umjetnici u izradi korita, grohača (koje su se rabile za miješanje krušnog tijesta), manjih zdjela za zrno i brašno... I rumunjski Cigani došli bi u proljeće. Kupili bi od seljaka vrbu ill jagnjed i vrlo vješto izrađivali prikladno posude, koje se i dan-danas može vidjeti na seoskom podrucju. Ovi Cigani nisu prosjačili po selu onako kako su to svakodnevno činile prije spomenute skupine. Kad bi opskrbili neka sela i zaradili brašna, kukuruza i pšenice, krenuli bi u nova sela u kojima su ljudi trebali posuđe.
Povezanost Cigana stanara i Cigana koritara sa seoskom okolinom bila je stalna i neophodna. Znalo se dogoditi da seljacima nestane aštrafirung, za što bi odmah bili okrivljeni Cigani, iako nije moralo značiti da su krađu počinili upravo oni.

U šumi Gajec u Plesu živio je Ciganin Pajnur sa sedmoricom sinova. Žandari bi nakon krađe najprije došli kod Pajnurovih, a tada bi bilo uobičajeno batinanje po tabanima. Posebno se isticao Pajnur zvani Banko. Prilikom krađe kokoši žandarima u velikogoričkoj postaji, žandari su najprije "obrađivali" Banka, ali im je on vješto izmaknuo i pobjegao u Savu. Pokazao se vrlo snalažljivim: očevici kažu da je plivao kao riba i prešao rijeku, pa ga nisu uhvatili. Kasnije su žandari ulovili kradljivce među seljacima-bezemljašima u Kosnici, jer su upravo oni s drugim Ciganima permanentno krali.
Cigani su bili posebno vjesti u timarenju konja: znali bi operirati konja koji je imao šlajm i izliječiti ga. Ciganin Janko iz romskog naselja u Plesu kupio je jeftino od seljaka sipljivog konja. Tijekom zime je konja talovio (što znači da mu je otvorio dušnik i izvadio šlajm), a konj je ozdravio. Prodao ga je opet onom istom pleškom seljaku, koji ga je rabio za oranje i prijevoz.

Tako je bilo sve do 1942. godine, kada je Pavelić osnovao logor Jasenovac u kojem su se ubrzo našli komunisti, Židovi, Cigani i Srbi. Godine 1942. je ustaški logornik Stjepan Antoliš, nakon sto je pohvatao posavske Židove u Prudnici," nastavio hvatati Cigane u Turopolju. U suradnji s ustašama, lovio ih je i sprovodio na željezničku stanicu u Velikoj Gorici. Taj nekadašnji kalfa u trgovini "Janeš", jahao je konja i s metlom u rukama mlatio Cigane. U suradnji s turopoljskim ustašama predao ih je u Jasenovac. Samo su dvojica, Štefek i Janko, iskočili iz vlaka u Lekeniku i izbjegli sigurnu smrt. Iz Jasenovca nijedan Ciganin nije izašao živ.
Prema svjedočenju Slavka Pavleka Miškininog i supruge mu Paule, u Jasenovcu su mlade i jake Cigane upotrebljavali za likvidaciju ostalih logoraša. Samo su Nijemci mogli uzeti logoraše iz Jasenovca radi zamjene za zarobljene njemačke vojnike i oficire. Prof. ing. Slavko Pavlek Miškinin i njegova supruga Paula bili su u logoru zbog oca
Pavleka Miškine, znamenitog seljačkog pisca, kojeg su ustaše usmrtile odmah po dolasku u logor. Godine 1944. su došli na zamjenu za zarobljene njemačke oficire u Pisarovinu.
Cigani Janko i Štefek još su jednom dospjeli ustašama u ruke na svadbi u Mičevcu i tada su im na lukav način pobjegli: prenoseći ranjenika kod Majurčevih, otvorili su prozor i skočili u susjedovo dvorište, u slobodu. Poslije rata obojica su se oženili seljankama, jer nijedna Ciganka nije preživjela pogrom.
U Turopolju je praktički nestalo Cigana i Židova. U Mraclinu je preživio Židov Bartol Feldman, a u Dubrancu Židovi Milek, Slavko Ungar i njegova majka. Tako su nacisti uništili židovsku i cigansku populaciju, velik broj komunista i Srba.

Rudolf Brdek,Turopoljske zbilje

shaka zulu

  • Gost
Odg: Zapeček
« Odgovori #1 : Listopad 13, 2009, 10:57:14 poslijepodne »
Obnova drvenih mostova u Turopolju
(11.10.2009.)
 
Javna ustanova za upravljane zaštićenim prirodnim vrijednostima Sisačko-moslavačke županije u suradnji sa Javnom ustanovom Zagrebačke županije i Središnjim savezom uzgajivača konja hrvatskog posavca pokrenuli su inicijativu za provedbu projekta Rekonstrukcije i obnove drvenih mostova u značajnim krajobrazima: Odranskom polju i Turopoljskom lugu.Vezano uz tu inicijativu u srijedu su se sastali predsjednica saborskog odbora za zaštitu okoliša Marijana Petir i državni tajnik u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture Ivica Perović s generalnim direktorom Hrvatskih voda Jadrankom Husarićem, upraviteljem Uprave šuma Sisak Zvonkom Rožićem, upraviteljem Uprave šuma Zagreb Krunom Jakupčićem te načelnicima općine Lekenik i općine Orle.
Predmetni projekt jedan je od niza projekata koje Javna ustanova za upravljane zaštićenim prirodnim vrijednostima Sisačko-moslavačke županije provodi s ciljem zaštite prirodnog i kulturnog nasljeđa s posebnom brigom za potrebe lokalnog stanovništvo. Nadalje, rekonstrukcija mostova prirodnim materijalom na tradicionalan način pomogla bi daljnjoj promociji prirodne baštine i proširenja turističke ponude Sisačko – moslavačke županije i Zagrebačke županije.
Spomenute aktivnosti podržao je generalni direktor Hrvatskih voda najavivši njihovo sudjelovanje u provedbi projekta rekonstrukcije i obnove drvenih mostova u Sisačko-moslavačkoj i Zagrebačkoj županiji kao i predstavnici Hrvatskih šuma, kojima su ti mostovi važni i za njihovo svakodnenvo obavaljanje aktivnosti.
http://www.rtl-radio.hr/default/news.php?kat_id=33&news_id=4144#4144