Nâstavek z prethodnoga lista: 200vladivim, osobinama. Obično je riječ o ulančanim argumentacijama, o ulančanom
nizanju »
hištorija«, u kojemu se fantastično ostvaruje tako što životinja (
konj,
golub, muha, vrabac) ima najprije sva svoja prirodno određena primarna obilježja
(glava, noge, rep, griva, dlaka, perutnica), obavlja svoje uobičajene radnje (vuče
kola, leti). Međutim, njezine stvarne značajke problematizira dodavanjem ne -
uobičajena atributa (npr.
drveni, peklenski golub), dodavanjem neuobičajene radnje
(konji vuku
ognjeni hintov, tj. kočiju, fi jaker) ili dodavanjem neuobičajene veličine
(hintov s konjima je tako malen, da ga prekriva muha svojom jednom perutnicom).
U propovijedi »Druga nedelja po Trojakeh« u objašnjenju božanskoga čuda
– pretvaranja velikog božanskog tijela u »maljahnu droptinicu kruha« – Zagrebec
niže izreke i priče imenovanih autora (Seneka, Gallenus, Adrianus Junius, Illias
Homerus, Aulus Gellius, Myrmecides, Arkites, Strada), odabrane prema načelu
neobičnosti, tj. sićušnosti, među kojima svoje mjesto imaju i životinje. Kao što životinje
mogu biti pretvorene u vrlo malene predmete (npr. prsten, ognjeni hintov
koji stane pod krilo muhe), tako je i božansko tijelo pretvoreno u malu hostiju:
»Kakti Gallenus spomina se da je videl jeden prsten z jednem takovem
dragem kemenom, vu kojem je bil izrezan Faëton bog sunca, svojem
goručem hintovom i četirema
kojni z kojem se je vozil, da je bilo na
njih poznati glave, noge, grive, repe i vse najmenše dlake« (NT, 13-14;
istaknula Z. Š.).
»Myrmecides izrezal je bil jeden hintov z kojni tak mal, da ga je jedna
muha svojum jednum samum perutnicum mogla pokriti i zakriti« (NT,
14; istaknula Z. Š).
»Ali on drveni
golub kojega je svojum rukum napravil Arkites da je po
zraku kod vsaki drugi živi golub letal« (NT, 14; istaknula Z. Š.).
»Zatem pokazal je vu jedne male škatule iz dreva napravljene
vrapce,
koji su iz škatule izleteli i pak nazad vu škatulu kakti na gnjezdo doletavali
« (NT, 14; istaknula Z. Š.).
Stvaranje nestvarne zbilje koristi propovjednik i u objašnjenju smrtnoga
grijeha: samo je naizgled sve uobičajeno, živo i realno, a u biti je već sve mrtvo.
Navedeno se želi približiti opisom smrti životinje i čovjeka, na kojima se izvana
nisu dogodile nikakve promjene, ali su iznutra mrtvi, jer im je spaljeno srce,
meso, kosti. Navedeno potvrđuje priča o čovjeku s
volovima za vrijeme oluje i
gromova (
treska):
»Ravno tak pripetilo se je jednomu mužu putem svojemi voli peljajučemu
kola, kojega i z
volmi skupa zadel je tresk; potukel je njega i
vole, ali onak kod je je na putu našel tak je je i ostavil stoječe. Iduči pak
ljudi mimo oneh sniačev i mimo ovoga muža, videči je z mirom stoječe
niti se kaj gibajuče, približavši se k njim i terkuči vu nje, taki na prah
i pešel jesu se obernuli, ar vručina onoga treska vsu vlagu, mehkoču i
201mučvarnost suši, kervi i žitka mentuje, i ako ga prem pušča pri miru na
mestu kod ga nahadža, niti mu jedinske dlake na oprave ne naškodi,
nego samo telo skonča.
Ovakovomu goručem tresku po pravice prispodobiti se more vsaki
smrtni greh (...)« (NT, 44-45; istaknula Z. Š.).
Nadalje, zbiljom neovjerovljene događaje susrećemo i u opisu strašnih
mučenja kršćana, u kojima životinjski leksemi pridonose izrazitoj zornosti i
bizarnosti ispričanoga (ponekad i sam propovjednik priznaje da je ponešto od
ispričanoga izmišljeno!):
»Velike i strašne vsakojačke muke izmišljali su negdašni pogani, z kojemi
su krščenike mučili, kada najmre vu jednom brunčenom
volu zaprte
krščenike jesu pekli, kuhali i frigali, buduči pod onem
volom velik
oganj neprestance kurjen. Velika muka zbila se ona z kojum ljuctvo
Scitie je mučilo žive ljudi, kada je je zaš(i?)vavalo vu rasparane
konjskei
volovske trbuhe, vu kojeh šparoma hranjeni z kruhom, postajali
su hrana črvov, koji vu oneh
mrcinah gnjijuči i od
črvov mučeni morali
su nesrečno pomreti« (NT, 89; istaknula Z. Š.).
Naznake fantastičnoga ostvaruju se i postupkom ulančanih antropomorfi
zama, odnosno situacijama kada se »ljudske osobine pripisuju životinjama«,
75pa tako
lav ne želi pojesti Andronikusa,
ris vjerno prati svoga gospodara,
pozojbrani Troasa, a
orao hrani, brani svoju gospodaricu i zajedno s njom umire (NT,
135-136). Zbilja je ovdje, dakle, problematizirana negiranjem primarnih osobina
životinja i njima svojstvenih radnji (lav nije krvoločan nego dobar i pažljiv,
ris također;
pozoj ne napada čovjeka nego se kao čovjek brine o njemu, a slično
je i s
orlom).
Nadalje, svijet fantastičnoga grade i realne datosti (dijete,
zmija) u nerealnom
kontekstu (dijete sisa
zmiju, misleći u snu da je ona,
zmija – majčine
grudi!). Ovakvim kombinacijama nastaje nerealna jezovita zbilja:
»Mudri Pliniuš najosebujneši pisec od natur vseh stvarih, pišuči od
kač,
spomina se među ostalemi najbolje od nature
kače ašpiš, tako imenovane,
da naimre ova
kača ašpiš je puna najvručešega čemera, koja ako
najde kade koje maljahno dete speče, približa se k njemu ter mu svoju
glavu vu vusta postavi i svoj vruči čemer vu dete bluje, i dete zaspano
štimajuči da ima vu svojeh vustah materineh persi pupek, počne sesnuti
on vruči čemer na mesto toploga materinskoga mleka, kojega doklam
iz gubca
kače ašpiš sesne, ne more ga razlučiti od materinskoga mleka,
nego poklam se nasesne dete i vusta svoja odmakne, onda počuti žuhkoču.
Onda počne goreti od vručine onoga čemera i strašno žejati, onda
75 N. VISKOVIĆ, nav. dj., str. 34. 202počne otekati po vsem telu, po kojem se on čemer razleva. I čim se bolje
ono dete vrači, tem bolje gori, čim se bolje zaleva, tem bolje žeja, doklam
od onoga čemera i žeje poginuti mora« (NT, 215-216; istaknula Z. Š.).
Nestvarna se zbilja u Zagrepčevim propovijedima ostvaruje i onda kada
se u zatvorenom prostoru (štaglju) u istom trenutku nađu i životinje koje ovakvim
prostorima po prirodi stvari ne pripadaju (
medvjed, divlja svinja, jelen, košuta),
a obavljaju iste radnje (uništavaju sakupljeni poljski
žitek) kao i životinje
koje mogu biti primarno određene ovakvim prostorom (
vol, konj). Krajnji je
rezultat ovakva prizora – strah. Potvrđuje to i priča o škrtcu i njegovu namicanju
materijalnih dobara, koja su prolazna i za dušu pogubna:
»(...) Ar čez nekuliko dan poslavši on (skupec – op. Z. Š.) slugu svoga
gledat na marof kak vu kupeh, štaglju i hambareh žitek stoji i da bi
popravil ako se kade kaj kvari. Odišel je polek zapovedi sluga, ali čez
mal časa povrnul se je nazad ves bled i od straha tresuč pred gospona
svoga, povedajuči mu da tri strašni černi rogati voli, kojem spodobneh
nigdar ni videl, svojemi velikemi rogmi kupe žitka rastresaju i samo
klasje jedu, a slamu puščaju. I ova povedavši sluga gosponu od velikoga
straha preuzet postavil se je na postelju i do tretjega dneva je umerl.
Nut početak kaštige Božje zverhu nemilostivnoga skupca, koga hotel
je najpervo G. Bog slug mentuvati. Poslal je drugoga slugu gledat je li
istina ono kaj je prvi povedal? Ali i ov čez mal časa vnogo večem strahom
dotekel je pred gospona povedajuč da ne samo rogati voli kupe
žitka skončavaju, nego i vu štagljeh terbuhati ružni černi kojni ne samo
zob, nego ves drugi žitek vse na jagmu zoblju i fundavaju. I ov sluga
do drugoga dneva od straha je vmerl. Čujuči ova skupec odpravil se je
sam oneh beštij h gledat. I približavajuči se k marofu počeli su ga čami
prehajati od straha, počel se je tresti da je komaj mogel na nogah stati,
boječi se da bi mu se kakva nesreča ne pripetila. Vendar on komu je
draži bil žitek poljski neg telovni približal se je k štaglju, ali se ni vfal
vrat odpreti, vnogo menje vu njega pojti, nego listor čez jednu luknicu
nuter se je nalukaval. I zagledal je da se ne samo voli i kojni s njegovem
žitkom goste, nego pače pun štagelj videl je i drugeh nemeh stvarih,
kod medvedov, divjeh prasec, jelenov, košut &c., koje beštije žitek njegov
jesu grizle, rastresale, teptale i na ništar spravljale. Kaj videči on
skupec ne menje od straha, neg i od žalosti zbok pogubljenja žitka svojega
postal je i on ljuteši od stočnoga psa. Počel je simo tamo tekati i vse
okol sebe gristi, kervjum se peniti, ručati, doklam od ljudih vlovljen,
čversto zvezan, na lance pripet, i onak kod najljuteša beštija ručeh i peneči
se nesrečnu dušu je zpustil, telo pak one beštije vu štaglju buduče
jesu zgrabile, raztergale i odnesle da ni bilo videti kud kam. More vendar
ovo vsaki lehko suditi da je bila kaštiga Božja, koju kaštigu najbolje
zpoznava nesrečna duša njegova vu peklu« (NT, 221-222).
203* * *
Za stvaranje nerealne zbilje propovjednik, dakle, spretno koristi životinjski
svijet, i to češće divlje životinje vlastita podneblja (
golub, muha, vrabac, mrcina, crv,
kača, kača ašpiš, medvjed, divlja svinja, jelen, košuta, orao). Nerealna se datost realizira
aktiviranjem njihovih i pozitivnih (
konj, golub, vrabac) i negativnih osobina
(
mrcina, crv, kača, medvjed, divlja svinja, jelen, košuta), i to tako da se realno tumači
kao privid ili se stvarne životinjske vrste dovode u odnose koje ljudska zbilja
ne potvrđuje. A novostvorena zbilja ima samo jednu zadaću – izazvati strah u
čovjeku zbog težine ovozemaljskih grijeha. Jezovitost ispričanoga komentirali
su već i drugi pozorni čitatelji Zagrepčevih propovijedi: »U Zagrepčevu djelu
imamo naime toliko i takvih priča, koje nas svojim sadržajem sjećaju ne samo na
naše narodne pripovijetke, nego su one i toliko jezovite, da neke od njih svojim
nemilim opisom prelaze svaki prikaz strahota i u Danteovoj ’Komediji’.«
76ZaključakIstraživanje faune u propovijedima Štefana Zagrepca pokazalo je da je
riječ o žanru u kojemu su životinje obilato zastupljene (riječ je o 62 naziva za
životinje). Pritom dolazi do izražaja propovjednikova sklonost izrazito ozbiljnome
diskursu, jer se ni jedan leksem ne pojavljuje u kontekstu smijeha. Faunistički
se leksemi pojavljuju gotovo redovito u prenesenu značenju (npr.
pas je
metafora zavidnika, prolaznosti, loših djela; grešni je čovjek beštija ili živina),
a tek sporadično i u svom primarnom značenju, što nalaže poetika propovjedničkoga
žanra. Naime, sve priče u kojima se kao glavni akteri pojavljuju određene
životinje nemaju smisao unutar granica ispričanoga nego tek u konteksu
propovjednikova tumačenja određenih vjerskih istina. Nakon ispričane
peldeili
hištorije slijedi aplikacija, primjena na određeni segment kršćanskoga života
i transformacija neprenesenog u preneseno značenje. U tekstu se ono najjednostavnij
e ostvaruje dodavanjem pridjeva
paklenski (peklenski) – na primjer,
kačapostaje
peklenska kača (NT, 48) – određenom životinjskom leksemu, odnosno uz
pomoć usporedbe, razvedene ili nerazvedene.
Životinjski je svijet i vrstovno i čestotno i značenjski izrazito raznovrstan,
jer se uz njega ne vezuju samo pozitivne konotacije, kao što je to na primjer u
slučaju biljnoga svijeta, nego su vrlo česte negativne konotacije, ali i one kojima
se gradi jedan drukčiji, ne-stvaran svijet. Upravo se stoga uz životinjski
svijet češće vezuje nelagoda, prijetnja i strah, te je u njemu vrlo malo umanjenica
(susrećemo tek tri faunističke umanjenice:
ptičica, ovčica, pišče), dakle onih
oblika koji su bili vrlo omiljeni u hrvatskoj renesansnoj pastoralno-idiličnoj
76 F. GALINEC, »J. Habdelić, T. Brezovački, Štefan Zagrebec«, str. 71. 204drami (u kojoj su upotpunjavali osjećaj ugode), odnosno u komediji (u kojoj su
upotpunjavali drukčiju ugodu – gastronomski hedonizam).
U
Hrani duhovnoj propovjednik, nadalje, ne krije ni svoje sklonosti prema
lokalnome, dakle prema onome u čemu je Matko Peić u Kanižlićevoj
Svetoj
Rožaliji prepoznao odrednice rokokoa, istaknuvši posebice pticu
bravenjek, kao
tipičnu za požeški kraj.
77 Tako autor
Hrane duhovne na više mjesta u tekstu
ističe »Horvatcki orsag«, zatim njegove običaje (»Navada je vu našem najmre
Horvatckom orsagu z
kraguljem prepelice loviti ...« [NT, 181; istaknula Z. Š.]),
ali i njegove životinje i biljke. Lokalni kolorit otkrivaju posebno imenovane
ptice:
golub, golubica, jastreb, karvan/gavran, kragulj, lastovica, orao, vrabac.
78Na značenja koja se pridružuju određenim životinjama bitno utječu i
prostor i vrijeme i ljudi i njihova kultura. U Zagrepčevu se slučaju to vrlo lijepo
može pokazati u odnosu na
zmije/kače, koje se nakon
ptica 79 (
golub, golubica,
jastreb, gavran, kragulj, lastovica, orao, prepelica, vrabac) prema raznolikosti naziva
nalaze na drugom mjestu u njegovim propovijedima (
kača, kača ašpiš, ljutica,
kača tarantula). On govori uopćeno o
kači, zatim o
kači ašpišu (poskok), o
ljuticii o
kači tarantuli. Za nas je ovdje zanimljiva ova posljednja. Zagrebec je, naime,
naziva
kačom (zmijom), iako se zna da
tarantula može biti vrsta škorpiona,
ljuskava gušterica, odnosno vrsta otrovnog pauka. Njegovo nas svrstavanje
tarantule u
zmije (iako to ona nije) ovdje toliko ne zanima nego značenje koje
ističe kao najbitnije. On je, naime, navodi kao primjer najljućeg otrova (
čemera)
i stoga kao pogibeljnu opasnost. S njime se danas, međutim, ne bi složili i
stanovnici nekih drugih prostora, Phnom Penha na primjer, jer se u dnevnom
tisku svojedobno mogao pročitati i ovakav naslov:
Goleme pržene tarantule u
umaku od češnjaka poslastica u Kambodži (Jutarnji list, 24. 8. 2006.), što znači da
nije riječ o Zagrepčevu
čemeru nego o gastronomskom užitku.
Vratimo se još na trenutak
Hrani duhovnoj. Kada se, naime, propovijed
kao izrazito
poslušan žanr (S. P. Novak), primarno određen izravnim obraćanjem
slušateljstvu, usporedi s faunom nekih drugih žanrova 16. i 17. stoljeća
(npr. lirike, pastorale, komedije, naracije u stihu), onda se uočava da i propovi-
77 M. PEIĆ, Barok i rokoko u djelu Antuna Kanižlića (1699–1777), Rad JAZU 365, Zagreb, str. 84-85. 78 Prebrojavanjem vrsta životinja i njihove učestalosti u Najljepšim pričama klasične starine
Gustava Schwaba (Zagreb, 1952.) Nikola Visković otkrio je posebnost grčkoga bestijarija
koji pokazuje mediteranski sastav, pastirsku i ratničku narav ranih helenskih zajednica;
posebno imenovane ptice pak otkrivaju njegove regionalne osobine. Usp. N. VISKOVIĆ,
nav. dj., str. 52-53. 79 Raznolikost ptičjega svijeta u Hrani duhovnoj može biti posljedicom i utjecaja biblij skoga
teksta, u kojemu su one doista brojne: »Palestina je vrlo bogata pticama, i to stoga što
je to područje mnogostruko pogodno za stanovanje i stoga što se nalazi na jednom od
glavnih selidbenih putova. U Bibliji se to odražava: ona spominje mnoge vrste ptica.
Nekima je teško odrediti današnje ime po hebrejskom imenu.« G. CANSDALE, »Ptice i
druge životinje«, u: Biblij ski priručnik. Mala enciklopedija, ur. A. Kresina, Zagreb, 1989., str.
101. Najčešće se spominju: orlovi i strvinari, golubovi i grlice, sova, jarebica, roda. 205jed, pa tako i Zagrepčeva, pokazuje veću sklonost prema općim nazivima, pa
se tako na visoko pozicioniranim mjestima nalazi
zvijer ili
beštija 80 (kao prototip
Zvijeri u najapstraktnijem smislu), koja kontekstom dobiva drukčija značenja.
Vrstovna zastupljenost životinja u
Hrani duhovnoj upućuje na tri razine univerzuma,
podzemlje, zemlju i nebo: »Životinja kao arhetip predstavlja duboke
slojeve nesvjesnog i nagonskog. Životinje su simboli kozmičkih, materijalnih i
duhovnih načela i snaga. One dotiču tri razine univerzuma: podzemlje (gmazovi
i zmije), zemlju (zvijeri i stoka) i nebo (ptice).«
81Na kraju bi se moglo reći da je istraživanje faune u propovijedima prvog
dijela
Hrane duhovne Štefana Zagrepca potvrdilo da »religioznom čovjeku Priroda
nikada nije isključivo ’prirodna’.«
82Summary
FAUNA IN THE SERMONS OF ŠTEFAN ZAGREBEC
The focal point of interest of this paper is 18th century kajkavian prose. The authors
in question are kajkavian religious storytellers (K. Georgijević) who by writing/
telling their sermons also became prose-writers, since in their spiritual conversations
they also included various stories, anecdotes and fairytales – frequently with fantastic
elements. Prose like this was fi rst writt en in the 17th century by Juraj Habdelić, and
in the 18th century it was produced by authors such as: Juraj Mulih, Štefan Zagrebec,
Štefan Fuček, and others. The paper gives special att ention to sermons writt en by
Štefan Zagrebec (Zagreb, 1669 – Zagreb, 1742), a kajkavian preacher and storywriter.
Since his only work – Pabulum spirituale ovium christianarum ... / Hrana
duhovna, ovčic kerščanskeh ...
– was published in 5 books (volume I in Zagreb in
1715, volume II in Klagenfurt in 1718, volume III in Zagreb in 1723, volume IV in
Zagreb in 1727 and volume V in Zagreb in 1734) comprising of more than 3000 pages,
this paper discusses the last, fi ft h book from 1734. The poetics of the sermons writt en
by Zagrebec are also researched with special emphasis on fauna. Key words:
kajkavian storytellers, Štefan Zagrebec, Hrana duhovna,
sermon, animal.
80 Ovo je čak primjenjivo i na renesansnu liriku. Kao ilustraciju navedenoga ovdje koristimo
još nepublicirane rezultate istraživanja koje su proveli studenti na Odsjeku za hrvatski
jezik i književnost na osječkom Filozofskom fakultetu u okviru izbornog kolegija Flora i
fauna hrvatske renesansne književnosti šk. g. 2005./06. Predložak su bile Pjesni Šiška Vlahovića,
tj. 512 Menčetićevih pjesama objavljenih u: Pjesme Šiška Menčetića i Ģore Držića, i
ostale pjsme Rańinina zbornika (Drugo, sasvim preudešeno izdańe, priredio Milan Rešetar,
Stari pisci hrvatski, Kńiga II, Zagreb, 1937.). Prema ovom istraživanju, u Menčetićevim
su pjesmama životinjski leksemi u usporedbi s biljnima manje značajni, i po brojnosti
vrsta i po učestalosti njihova pojavljivanja. Javlja se 17 naziva za životinje: lav (37), zviri
(18), sokol (15), jelen (14), ptice (13), zmija (12), pas/hrt (8 ), zmaj, pčela (6), grlica, morska
sirena, crv (2), slavuj, vukodlak, jaganjac (1). 81 J. BRNČIĆ, »Životinja u Bibliji i biblij skoj duhovnosti«, str. 59. 82 N. VISKOVIĆ, Stablo i čovjek. Prilog kulturnoj botanici, AntiBarbarus, Zagreb, 2001., str. 294. Zvir:
Sažetek:
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=40348 (POT)puni tekst:
http://hrcak.srce.hr/file/40348