Svakidašnje teme > Kultura i umjetnost
Venec - dobopis Matice hrvatske za kulturu
Ljudevit Kaj:
Venec(ijanec)
Vijenac - časopis Matice hrvatske za kulturu
ŽIVELA MATICA HRVATSKA!
DOLE TRUTI HRVATSKI!
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Vijenac, Broj 482-483, 6. rujna 2012.
ISSN 1330-2787
Naslovnica
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf
ili
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Naslovnica
Sadržaj:
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Sadrzaj
Druga stranica
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Druga_stranica
O tome se govori
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/O_tome_se_govori
Razgovor
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Razgovor
Komentar
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Komentar
Povijest
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Povijest
Književnost
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Knjizevnost
Kolumna
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Kolumna
Tema
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Tema
Likovna umjetnost
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Likovna_umjetnost
Kazalište
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Kazaliste
Glazba
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Glazba
Film
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Film
Matica hrvatska
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Matica_hrvatska
Hrvatska proza
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Hrvatska_proza
Ljudevit Kaj:
Vesnik Matice hrvatske
Broj 494, 6. veljače 2013.
Marijan Šunjić, znanstvenik i sveučilišni profesor
U Hrvatskoj smo daleko od dijaloga
Razgovarao Luka Šeput
1. Odnos Crkve prema znanosti bio je daleko češće pozitivan nego obratno / 2. Znanost počiva na metafizičkim pretpostavkama / 3. Scijentističku dogmu da znanost može dati odgovore na sva pitanja čovjekova života, moderna znanost je argumentirano srušila / 4. Katolička crkva premalo pozornosti posvećuju suvremenoj znanosti jer je još preplašena terorom dijalektičkog materijalizma / 5. Neke institucije daju preferenciju u promociji i izboru nastavnika ljudima koji ne pokazuju vjersku pripadnost / 6. U globalnim razmjerima dogodila se fragmentacija duhovnosti, s pogubnim posljedicama i za znanost i za društvo / 7. Mnoge dobro plaćene udruge civilnoga društva nisu reagirale na nasilno uvođenje zdravstvenog odgoja, a time su pokazale da su instrumenti ove iste vlasti / 8. Ateizam nema nikakvu podršku u znanosti / 9. Za Kinseyjevu se knjigu tvrdi da je to četvrta najštetnija knjiga 20. stoljeća, nakon Komunističkog manifesta, Mein Kampfa i Mao Ce Tungove Crvene knjižice
Reakcije javnosti u povodu nedavna uvođenja zdravstvenog odgoja u škole i polemike koje o tom pitanju još uvijek traju potakle su nas da razgovaramo s Marijanom Šunjićem, eminentnim fizičarem, sveučilišnim profesorom, bivšim rektorom i diplomatom. Profesor Šunjić, osim znanošću, intenzivno se bavi i pitanjima odnosa znanosti i religije, pri čemu je više puta pisao i govorio o opasnostima radikalnih pristupa, bilo sa znanstvene, bilo s religiozne strane. U ovom razgovoru govori o tome je li moguć dijalog dviju strana čovjekove duhovnosti, ali i o brojnim problemima suvremenoga hrvatskog društva.
Gospodine Šunjiću, kakav je odnos religije i znanosti na početku 21. stoljeća?
Prije nego što ukratko opišem osnovne modele odnosa religije i znanosti, moram naglasiti da razvoj tog odnosa treba pratiti od početaka, od vremena kada se taj kompleks duhovnosti, koji je sadržavao filozofiju, teologiju i ono što danas nazivamo znanost, počeo razdvajati i profilirati u 16. i 17. stoljeću. Taj proces odvajanja različitih aspekata čovjekove duhovnosti i pogleda na prirodu i svijet bio je vrlo postupan, često fluidan, i pritom je dolazilo do mnogih nesuglasica i nerazumijevanja, iz subjektivnih i iz objektivnih razloga.
Koji su to razlozi?
Objektivni je razlog svakako velika složenost tih područja, osobito nagli razvoj moderne znanosti, ali postoje i snažni subjektivni čimbenici, psihološki i politički, koji su povremeno izazivali nesuglasice. Nikad se nije radilo, niti se danas radi, o odnosu znanosti i religije, nego zapravo o odnosu ljudi koji zastupaju ili pretendiraju da zastupaju različita gledišta o tim dvama aspektima duhovnosti. Taj je proces od početaka praćen nesporazumima, u prvom redu jer nije postojala ni spoznaja o tome što je znanost, ona se tek postupno razvijala. To je još jedan od razloga zašto je nama teško shvatiti događaje iz prošlosti, jer se ne možemo uživjeti u duh i mentalitet toga vremena.
1.
U kritici Crkve često se spominju slučajevi iz njezine povijesti u kojima je znanstvenike, kojih su se teorije poslije pokazale točnima, proglašavala hereticima.
To je samo donekle točno, odnos Crkve prema znanosti bio je daleko češće pozitivan nego obratno, što se danas zaboravlja. No osim toga svaki slučaj treba posebno razmotriti, i u tom smislu karakterističan je slučaj Galilea, koji je često jednostrano interpretiran. Npr. s jedne strane Galileo ustrajava na nekim svojim teološkim teorijama i tvrdnjama koje u Crkvi izazivaju vrlo nervoznu reakciju iz političkih razloga, s obzirom na događaje u Europi u to doba. S druge strane, kardinal Bellarmin poziva Galilea da svoje teze ne plasira kao konačne istine, nego kao hipoteze jer još nema znanstvenih dokaza za ono što tvrdi. U tom konkretnom slučaju, Bellarmin čak ima pravo što se tiče Galileovih znanstvenih tvrdnji jer su one s vremenom modificirane: Kopernikov se model morao mijenjati, a tek su mnogo kasnije došli pravi dokazi za heliocentričnu hipotezu. Prema tome, često su se uloge znanstvenika, teologa i filozofa miješale i ta je zbrka dovodila do sukoba. Da ne spominjem sve osobne konflikte Galilea s kolegama, znanstvenicima pa i crkvenom hijerarhijom. Iz tog slučaja možemo mnogo naučiti o kompleksnosti tih odnosa.
(3.)
Kakva je situacija danas?
Danas možemo govoriti o četirima modelima odnosa znanosti i religije. To su model sukoba, model nezavisnosti, model dijaloga i model integracije. Model sukoba ima dvije varijante. Jedna je znanstveni fundamentalizam ili scijentizam, koji u znanosti nalazi izvor svih pravih i konačnih odgovora na sva pitanja o čovjeku i prirodi. Drugi je fideizam, dakle vjerski fundamentalizam, koji iz objave, iz svetih knjiga, Biblije, Kurana ili Talmuda, izvlači sve istine, uključujući i znanstvene. Ni jedan od ta dva ekstremna modela ne može opstati jer ne daje potrebne odgovore na sva pitanja koja čovjek postavlja. Osim toga, suvremena znanost srušila je temelje na kojima je počivao scijentizam, a to su lokalna kauzalnost i determinizam i ontološki redukcionizam.
Drugi je model nezavisnosti koji potpuno odvaja znanost i religiju, i po metodologiji i po područjima. Dakle, čini ih odvojenima, što privremeno uspostavlja mir i „pakt o nenapadanju“ između dvaju područja, no on također ne može preživjeti.
Zašto?
Jedan je od razloga što znanstveno istraživanje zahtijeva prihvaćanje nekih izvanznanstvenih pretpostavki bez kojih ne može ni započeti.
2.
Dakle, elemenata vjere ima i u znanosti?
Da. Ili, ako hoćete, znanost obiluje i počiva na metafizičkim pretpostavkama.
Koji su to?
To je, na primjer, uvjerenje da je svemir racionalno organiziran, da se ravna po nekim zakonima koji su nepromjenjivi i jednaki u svim dijelovima svemira, i koje mi možemo spoznavati. Zatim, postoje brojna granična pitanja na koja znanost ne može odgovoriti te moramo tražiti odgovore izvan samih okvira znanosti. To je i pitanje implementacije znanstvenih rezultata, kao i etike koja bi trebala regulirati područja koja izlaze izvan dometa znanosti.
Mislite na pitanja poput umjetne oplodnje, eutanazije i slično?
Ne morate čak ni ići na tako kompleksna pitanja. Etička pitanja postoje i u samu znanstvenom istraživanju, a osobito u primjeni znanstvenih rezultata, tj. tehnologiji. Tu se postavlja ključno pitanje, smije li se učiniti sve što je moguće učiniti, ili treba primijeniti neke druge kriterije, koje pak možete dobiti samo iz nekog sustava vrijednosti.
Takav sustav vrijednosti ne postoji unutar same znanosti jer znanost vam može reći kako nešto učiniti, ali ne može reći je li to dobro ili loše. To dakle zahtijeva neki drugi sustav.
Etički sustav?
Da. Postoje mnogi neuspjeli pokušaji da se takvi sustavi utemelje na raznim više ili manje znanstvenim načelima. Ali tu ulogu su de facto tijekom povijesti čovječanstva obavljale velike religije, one su stvarale takve sustave vrijednosti. I tu se uspostavlja kontakt između znanosti i religije. Time smo došli do trećega modela – dijaloga ili komplementarnosti – koji prihvaća da znanost i religija doista imaju različite metode, različite kompetencije, da se u mnogočemu razlikuju, ali i da imaju mnogo toga zajedničkog i da se mogu i moraju međusobno obogaćivati i čovjeku pružati potpuniju sliku svemira.
Dakle, dijalog je moguć.
Ne samo da je moguć nego se i odvija neprestano u svakome od nas. Mi u svakom času donosimo odluke ili reagiramo na izvanjske podražaje, i to činimo u suradnji našeg racionalnog i emotivnog aparata. Prema tome, u svakom čovjeku kontinuirano surađuju ta dva aspekta duhovnosti, bili mi toga svjesni ili ne. Naivni su ljudi koji vjeruju da djeluju samo znanstveno, a isto tako ni vjernik ne može samo iz postulata vjere dobiti sve upute za svakodnevni život. I to upravo naglašava Ivan Pavao II. u svojoj poznatoj enciklici Vjera i razum: vjera i razum su poput dva krila, dva aspekta duhovnosti koja su potrebna čovjeku za svakodnevni život.
Govorite o unutarnjem dijalogu „znanstvenog“ i „religioznog“ pola u svakom čovjeku, ali kako bi se on mogao oformiti u društvu?
Društveni dijalog nije tako jednostavan jer ima svoje psihološke i političke aspekte te na njega utječu jaki interesi. O dijalogu je lakše govoriti na akademskoj razini nego na konkretnoj. Budući da religija nije samo teorijski sustav nego implicira norme za određeni način ponašanja, akademska načela u kontaktu s realnošću dobivaju druge konotacije, što dovodi ne samo do nerazumijevanja nego i sukoba.
3., 4.
Svjedoci smo nedavna žestoka sukoba između Crkve i države u pogledu uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. Smatrate li da se Crkva u Hrvatskoj miješa previše u znanstvena pitanja, kao što tvrde neki političari?
Najprije jedna korekcija. U sukobu s ministrom Jovanovićem nije samo Katolička crkva nego i golema većina građana kojih se to izravno tiče i koji imaju ustavno pravo i obvezu odgoja svoje djece. Jer u ovom slučaju uopće nije riječ o pitanjima znanosti nego o pitanjima odgoja, i tu su sve vjerske zajednice jedinstvene. Riječ je dakle o nametanju jednog ideološkog sustava koji je izvan kompetencija znanosti, a koji se u ljevičarskim krugovima pokušava opravdati tzv. „znanstvenim“ osnovama. To i nije nikakva novost kad znamo da smo godinama bili izloženi teroru znanstvenog materijalizma koji je tvrdio da može dati znanstvene odgovore na sva pitanja čovjekova života. Kako sam ranije rekao, tu scijentističku dogmu moderna znanost argumentirano je srušila, ali snaga argumenata u ovim političkim manipulacijama ne dolazi do izražaja. Dakle, crkvena hijerarhija, a posebno vjernici koji čine crkvu, imaju pravo i moralnu dužnost da se miješaju, da odlučuju, jer riječ je o njihovoj djeci.
Moram ovdje dodati da Katolička crkva, a i druge vjerske organizacije u Hrvatskoj, i inače premalo pozornosti posvećuju suvremenoj znanosti jer su još preplašene terorom dijalektičkog materijalizma i scijentizma koji je u ime znanosti napadao vjeru, tvrdeći da su znanost i vjera u sukobu. To, dakako, nije istina, ali da bi Crkva i vjernici spoznali pravu istinu o tim odnosima, morali bi nešto više znati o suvremenoj znanosti. Mislim da je Crkva odveć pasivna u tom pogledu. Zbog toga još društvom kolaju mitovi o svemoćnoj znanosti koja će razriješiti sve probleme i na taj način zamijeniti religiju. Jedino poznavanje pravog karaktera znanosti i znanstvenog istraživanja može razbiti takve predrasude i zaštititi vjernike.
Je li jedna takva predrasuda tvrdnja da se pojedinca može „znanstveno ustrojiti“, kako je tvrdila komunistička pedagogija?
Ako mislite na odgoj utemeljen na znanstvenim rezultatima, to je potpuno apsurdna teza. Tisuće generacija rađalo je i odgajalo djecu prije nego što je moderna znanost uopće nastala, a pogotovo otkrila npr. kvantnu fiziku ili molekularnu biologiju. Čak i danas veoma malen dio čovječanstva ima pojma o znanosti. Zar je čovječanstvo trebalo i moglo čekati rezultate znanstvenih istraživanja, za koje znamo da ni danas nisu dovršena niti će ikada to biti? Odgoj se, srećom, temelji na ljubavi, a ne na znanosti, na želji i radosti stvaranja novoga života. Pritom nam dostignuća npr. suvremene medicine, psihologije i slično mogu znatno pomoći, ali ne mogu odrediti ni smisao ni sadržaj složenoga procesa koji nazivamo odgojem.
5.
Spomenuli ste predrasude koje kolaju društvom. Je li jedna od njih i tvrdnja da je više uglednih znanstvenika ateista nego znanstvenika vjernika? Je li to točno? Jesu li znanstvenici vjernici manjina?
Teško je na to precizno odgovoriti, jer se često zaključuje na temelju javne percepcije koju obično stvaraju mediji, a u njima je manipulacija postala uobičajena. Činjenica je npr. da se u novije doba u medijima agresivno propagira tzv. novi ateizam, u čemu ulogu igraju politički i financijski motivi. I sam pojam religioznosti je fluidan, što se odnosi i na „običnu“ populaciju, a ne samo na znanstvenike. Znanstvenici su također ljudi i njihova je religioznost uvjetovana raznim čimbenicima. Neki su više religiozni, neki manje, a bezbrojni su i oblici religioznosti, od deizma, teizma, panteizma, pa do osobnih religijskih sustava ŕ la carte, osobito čestih u protestantskom svijetu. Neki to pokazuju više i glasnije, neki manje. Statistike su vrlo osjetljive i jako ovise o izboru uzorka. Znamo osim toga da neke institucije – ne samo u Hrvatskoj, nego čak i u SAD-u – diskriminiraju određene ideološke profile, odnosno daju preferenciju u promociji i izboru nastavnika ljudima koji ne pokazuju vjersku pripadnost.
Nastavek na sledečomu listu
Ljudevit Kaj:
Nastavek (z) prethodnoga lista
8.
Je li možda tako zbog toga što je religioznost postala anakrona pa je nužno da suvremeni znanstvenik bude ateist?
Ako zaključujemo na temelju argumenata, gornja tvrdnja ne može stajati. Ateizam nema nikakvu podršku u znanosti. S druge strane, znanost, kako je danas definirana, tj. uz pretpostavku dosljednoga naturalizma, nema nikakve implikacije ni za religioznost. Drugim riječima, znanost nam govori o tome kako svijet funkcionira, ali ne govori o pitanjima svrhe, cilja, svim onim pitanjima koja čovjeka muče i na koja traži odgovore u religiji.
Kažete da u SAD-u neke institucije privilegiraju znanstvenike koji ne iskazuju vjersku pripadnost. Ima li toga i u Hrvatskoj?
Nažalost ima, i čudno bi bilo da je drukčije nakon pola stoljeća ideološke diktature tzv. „znanstvenog“ materijalizma i dubokih mentalnih deformacija u društvu, a osobito u intelektualnim institucijama. Pokušaji da se o odnosu znanosti i religije argumentirano i hladno raspravlja još ne nailaze na potporu u javnosti, pa ni u akademskim krugovima, ponajprije zbog neinformiranosti i neznanja, ali i straha. Zbog toga smo na sveučilištu formirali studijsku grupu Znanost i duhovnost da potaknemo argumentiranu raspravu i komunikaciju između znanstvenika, filozofa i teologa. Ali vrlo često ljudi jednostavno ne žele o tome raspravljati.
6.
Zašto?
Razlozi su različiti. Jedna od njih je činjenica da su to vrlo složeni problemi. Nije lako uspostaviti komunikaciju između raznih područja duhovnosti, pa čak i unutar same znanosti. Današnja znanstvena praksa ustrajava na uskoj disciplinarnosti i ne potiče širinu i otvorenost, i takav angažman bi npr. za mladoga znanstvenika bio opasan „gubitak vremena“. S druge strane postoje realni problemi: na koji način i s kojim predznanjem mogu uspješno razgovarati npr. prirodoznanstvenik i filozof ili teolog. Dogodila se poznata fragmentacija duhovnosti, s pogubnim posljedicama i za znanost i za društvo, a to vrijedi i u globalnim razmjerima. U Hrvatskoj smo zato još daleko od stvarnoga dijaloga, hendikepirani svojim nasljeđem i terorom medija koji još propagiraju scijentističke ideje, odnosno znanstveni fundamentalizam.
7.
Je li nedavni sukob Crkve i ministra Jovanovića iznova otvorio duboku i dugotrajnu podjelu hrvatskoga društva, onu na „djecu partizana i ustaša“?
Ja bih to drukčije postavio. Po meni, to je samo još jedan čin nasilja ove vlasti nad narodom. Očigledno je da se golema većina građana ove države: katolika, pravoslavaca, muslimana, židova, pa čak i brojnih ateista, izrazito ne slaže se s onim što ministar uvodi dekretom, ni s načinom ni sa sadržajem To je dakle čin političkoga terorizma, koji služi zadržavanju i učvršćenju ove iste vlasti. Zbog toga to ne bih povezao s pokušajem pomirbe hrvatskog društva o kojoj je govorio predsjednik Tuđman i koja je u određenom povijesnom trenutku odigrala vrlo važnu ulogu. Ovo je sada nova faza u kojoj vladajuća klasa sustavno (jer to nije prvi takav čin) provodi nasilje koje je evidentno suprotno jasno izraženoj volji naroda. Dakle, Katolička crkva ovdje je samo glasnogovornik široke populacije. Znakovito je da na isti način nisu reagirale mnoge dobro plaćene udruge civilnoga društva, koje su time pokazale da nisu ono za što se predstavljaju, nego da su instrumenti ove iste vlasti.
9.
Spomenuli ste medije. Nedavne sankcije urednici Karolini Vidović Krišto te ukidanje njezine emisije podijelile su javnost. Jeste li gledali spornu emisiju?
Nažalost nisam imao priliku gledati tu emisiju, ali sam vidio dokumentarni film o Kinseyju o kojem se u toj emisiji govori. I bio sam zgrožen. Bilo bi dobro da svaki građanin pogleda barem dijelove toga filma pa da se uvjeri koliko je zapravo štetna cijela inicijativa koju provodi ministar Jovanović, a koja se velikoj mjeri temelji na radu i kriminalnom djelovanju Alfreda Kinseyja. Za Kinseyjevu se knjigu tvrdi da je to četvrta najštetnija knjiga 20. stoljeća, nakon Komunističkog manifesta, Mein Kampfa i Mao Ce Tungove Crvene knjižice.
Kako ocjenjujete HRT-ove sankcije urednici?
Taj je potez tipičan i ne događa se prvi put u hrvatskim medijima. Riječ je o cenzuri i nastavku sve rigidnije politike jednoumlja kojom se zabranjuje slobodno mišljenje, umjesto da se ono potiče.
Smatrate li dakle da nemamo korektan sustav javnog informiranja?
Apsolutno. Europska civilizacija nastala je na ravnoteži snaga između svjetovne i duhovne vlasti. To je često dovodilo do sukoba, ali je tijekom stoljeća ipak postojala uzajamna kontrola snaga. U tom prostoru slobode između svjetovnih i duhovnih vlasti razvijala se naša civilizacija. No s prosvjetiteljstvom dolazi do sve većih napada na duhovne strukture, odnosno na religiju organiziranu u tradicionalnim crkvama, s tvrdnjom da će tu kontrolnu ulogu znatno uspješnije odigrati „prosvijetljeno“ javno mnijenje, odnosno nezavisni mediji. No nije trebalo dugo da svi mediji dođu u ruke raznih centara moći, političkih, vojnih ili financijskih, pa danas imamo situaciju da su gotovo svi ti mediji zapravo glasnogovornici određenih interesa. Ono što situaciju čini ipak malo lakšom u slobodnom svijetu jest to što postoje razni, ponekad suprotstavljeni centri moći, pa i njihovi mediji mogu izražavati različite interese, tako da ne postoji monopol nametanja mišljenja. Zapravo, ta pluralnost centara moći temelj je demokratskoga društva jer onemogućuje uspostavu totalitarne vlasti.
Kod nas su praktički svi mediji dirigirani iz istih središta i razorno utječu na javni i politički život. Konačno, rezultati nekoliko posljednjih izbora govore vam kako se ta manipulacija može vješto odraditi. Danas mediji određuju političke događaje u narodu, i time ograničuju demokraciju jer se demokracija temelji na slobodnom odlučivanju naroda, koje mora biti utemeljeno na korektnom informiranju. Ako toga nema, onda nema demokracije.
Kakva je struktura hrvatskih centara moći danas?
Teško je o tome ovdje detaljnije govoriti, osim glavnih i poznatih naznaka. Jugoslavenski centri moći nastali su nakon 1945, kada je pobjednička komunistička strana fizički likvidirala sve stvarne i zamišljene suparnike u eventualnoj borbi za vlast. Centri moći koji su se tada formirali – partija, tajne službe i JNA – još su zastupljeni na najvažnijim pozicijama u hrvatskom društvu. Nakon demokratskih izbora 1990. iz raznih razloga nije došlo promjene strukture tih centara moći, koji su doduše privremeno prihvatili hrvatsku državnost i pritajili se, ali u novije doba opet su potpuno preuzeli vlast. S druge strane postoje i moćni međunarodni interesni centri, s kojima su uvijek i naši centri moći bili povezani, a koji su dobrim dijelom i odgovorni za sve ono što se zbivalo i u tijeku agresije i nakon nje.
No to je sve već poznata priča. Mene zapravo najviše zabrinjava činjenica da se u novoj hrvatskoj državi nisu „oporavili“ oni drugi centri moći, koji bi svojim autoritetom i stručnošću bili korektiv ovoj totalitarnoj vlasti. Tu mislim na institucije poput sveučilišta, akademija, stručnih i kulturnih društava, gospodarskih udruženja, dakle brojnih institucija potrebnih modernom društvu, koje brinu o svojim interesima, ali u okviru općeg dobra, a koje su u prošlom režimu bile ili uništene ili kontrolirane. Tu svakako ubrajam i prave političke stranke, za razliku od interesnih skupina koje se takvima kod nas prikazuju.
U jednom političkom eseju napisali ste da danas „formalno i dalje imamo sve strukture jedne demokratske države, ali u njima djeluju ljudi koji ne promiču nacionalne interese“. Na što ste točno mislili?
Ta tvrdnja može se primijeniti na sve strukture vlasti, od vrha pa naniže. No najbolje to možete uočiti ako pogledate kako djeluje Sabor, koji više i nije Hrvatski državni sabor, i vidite da u njemu uglavnom sjede ljudi kojima je njihova vlastita egzistencija daleko važnija od općih interesa. To je doduše i očekivani rezultat izbornoga sustava. Kod nas vlada partitokracija zasnovana na raspodjeli privilegija uvjetovanih poslušnošću partijskom vodstvu, a ne odgovornošću prema biračkom tijelu. Birači i ne znaju tko ih predstavlja u Saboru, a kamoli da bi političare mogli pozvati na odgovornost. To je jedan od uzroka pasivnosti biračkoga tijela i apatije koja sve jače dominira u hrvatskom političkom životu. A ta je apatija itekako dobro došla vladajućim strukturama.
Dugo ste godina bili rektor Zagrebačkoga sveučilišta. Kakva je danas situacija sa sveučilištem u Hrvatskoj?
Čak i u ono teško doba početka agresije na Hrvatsku, kad smo se morali boriti da Sveučilište fizički opstane i zadrži kontinuitet rada, pokrenuli smo proces modernizacije koji je trebao ispraviti sve ono uništeno ranijih godina kada je Sveučilište bilo razbijeno na desetke „članica“ koje su međusobno bile povezane samo nekim smiješnim samoupravnim sporazumom. U tih nekoliko godina mnogo je učinjeno zahvaljujući entuzijazmu i stručnosti ljudi u vodstvu Sveučilišta, o čemu bi se trebalo detaljnije govoriti nekom drugom prigodom. No na svakom koraku javljale su se prepreke jer su parcijalni interesi i povlastice mnogima bili važniji nego opće dobro. Nije ni bilo potrebne političke volje da se provede modernizacija Sveučilišta, što je na kraju zaustavilo naše napore, a na čelo Sveučilišta dovedeni su ljudi koji su obećali da će sve vratiti na staro, i da se „brod više neće previše ljuljati“. A taj brod, ako ne napreduje, onda propada. To je danas situacija sa Sveučilištem. S druge strane, uzrok je takvu stanju i antiintelektualna i nestručna politika Hrvatske vlade, koja čak smanjuje ionako bijedno financiranje obrazovanja i znanosti. Takve odluke produbljuju stagnaciju Sveučilišta i vrlo su loš znak u vrijeme kad ulazimo u Europsku Uniju i kada konkurencija, ali i potražnja za mladim talentiranim ljudima postaje sve jača. A Hrvatska sve brže gubi te mlade ljude, što je nenadoknadiv gubitak za tako malobrojan narod. To govori da ni Sveučilište ni naše društvo nemaju osiguranu budućnost u ovoj političkoj konstelaciji.
Koja bi trebala biti uloga sveučilišta u društvu?
Uloga sveučilišta je višestruka. U njemu se stvaraju, čuvaju i prenose nova znanja, pri čemu je osobito važna njegova uloga kao čuvara kulturnog identiteta jednog naroda. S druge strane, sveučilište je generator novih kadrova, i za sebe, i za gospodarstvo, za javne službe, pa i za politiku. Najvredniji su „proizvod“ sveučilišta dakle kvalitetni ljudi jer bez njih ni država ni narod nemaju budućnosti. Zatim, sveučilišta moraju aktivno sudjelovati u međunarodnom znanstvenoistraživačkom i obrazovnom procesu kao dio globalne akademske zajednice. Također, ne manje je važna spomenuta uloga koju sveučilište treba igrati kao korektiv društvenih procesa, a na temelju svog stručnog autoriteta. To sve piše u knjizi Strategija hrvatskog sveučilišta za 21. stoljeće, koju smo svojevremeno izradili, iako se tada nismo mogli osloniti na širu strategiju razvoja hrvatske države. Sveučilište naime mora svoju strategiju razvoja ugraditi u dugoročnu strategiju razvoja cijele države, koja nije postojala u vrijeme kad sam bio rektor, a nažalost ne postoji ni danas.
Kakva je situacija u tom pogledu u Europi?
U Europi su sveučilišta sve jači i aktivniji partner u javnom životu. To dakako zahtijeva i drukčiju organizaciju sveučilišta od naslijeđene, ono mora imati integriranu i efikasnu strukturu, koja povezuje akademsko, kadrovsko, financijsko poslovanje i dugoročnu viziju razvoja. To se u nas nije moglo ostvariti jer su pokušaji reforme nailazili na već spomenute otpore koje je mogla skršiti jedino suradnja između Ministarstva i Sveučilišta. No kad sam bio rektor, Ministarstvo je i dalje radilo na razbijanju Sveučilišta, onemogućujući integracijske procese. Bilo bi zanimljivo znati kako bi to danas opravdali.
Svima je jasno da je moderan sustav visoke naobrazbe i znanosti nužan uvjet opstanka i prosperiteta hrvatskog naroda i države u visokokompetitivnoj integriranoj Europi. To znači da će se odnos politike prema tom sustavu morati hitno mijenjati, koristeći se svim vlastitim i europskim iskustvima u toj reformi.
Pojedini hrvatski znanstvenici dobivaju visoka priznanja u svijetu, no čini se da stanje sa znanosti u cjelini u Hrvatskoj nije dobro.
Znanost u Hrvatskoj ovog je časa u slobodnom padu. Ne postoje ni programi, ni vizije, ni naznake da će doći do nekakva normalnijeg (a pogotovo ne normalnog!) stanja. Mi smo u usporedbi s ostalim europskim zemljama ispod svih kriterija financiranja i organizacije znanstvenog rada, iako bismo trebali ulagati čak i više od njih kako bismo nadoknadili zaostatke. Individualna kvaliteta pojedinih znanstvenika niti je prepoznata niti cijenjena, niti je njihov znanstveni rad omogućen. Pohvalno je što naši ljudi dobivaju priliku za uspješan rad i priznanja kada napuste domovinu, ali Hrvatska od toga ima relativno malo.
Koja je za vas društvena uloga znanstvenika i intelektualca?
Znanstvenici, intelektualci i čitavo sveučilište imaju jasnu društvenu ulogu u javnom životu jer svojim autoritetom mogu biti sukreatori i korektori političkih, gospodarskih i inih procesa, i tako pozitivno utjecati na neke događaje u društvu. No, kako sam već naglasio, to je i bio razlog zašto su komunisti razbili sveučilište, bojeći se stručne kritike, a to je i razlog zašto se danas sprečava modernizacija sveučilišta.
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac494.nsf/AllWebDocs/U_Hrvatskoj_smo_daleko_od_dijaloga
Ljudevit Kaj:
Venec (Vijenac) Matice hrvatske, br. 495, 7. ožujka 2013.
Zadnja stranica
Joško Marušić
I na točku
(V HNK-u)
Danas je trend uprizorenja filmova u kazalištu, pa smo se i mi, kao vodeća nacionalna kuća, tome priključili...
Dobro...A zašto "Užička republika"?...
Jeste li vidjeli ovogodišnje Oskare? Baš svi nominirani filmovi pripadaju žanru patriotskih filmova, a hrvatska kinematografija nije napravila još ni jedan takav...
Dvoumili smo se oko "Kozare", ali bilo je problema s dramatizacijom, "Sutjeska" je sporna jer se ne zna je li to bio poraz ili pobjeda, a "Neretva" nam je bila preskupa!... Pogotovo što nam je Rijeka odbila koprodukciju...
Zvir i (i)lustracija:
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac496.nsf/AllWebDocs/I_NA_TOCKU
Ljudevit Kaj:
Venec (Vijenac) Matice hrvatske, br. 484, 20. rujna 2012.
Kolumne / Zadnja stranica
Joško Marušić
I na točku
SCENARISTIČKA RADIONICA
NIKAKO SE NE MOŽE REĆI DA JE HRVATSKI IGRANI FILM LOŠ... DAPAČE, IMA TU ZANIMLJIVIH URADAKA, ORIGINALNIH AUTORSKIH ISKORAKA, ALI...
ALI...KAO DA NEDOSTAJE PRAVOG MOTIVA, ISTINSKOG POTICAJA...PRAVE IDEJE...
A DA SE NAPRAVI FILM O TRAGIČNOJ LJUBAVI SRBINA I MUSLIMANKE U BOSNI!? TO SE JOŠ NITKO NIJE SJETIO!...
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac484.nsf/AllWebDocs/I_na_tocku
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju