http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Dalmacija/Knin-sesnaest-godina-nakon-Oluje-Grad-bez-perspektive-na-drzavnim-jaslamaKnin šesnaest godina nakon Oluje: Grad bez perspektive na državnim jaslamaDržava je u Knin »ulupala« čak 320 milijuna kuna ali za ušminkavanje i kupovinu socijalnog mira umjesto u otvaranje novih radnih mjesta, pa grad danas ima umirovljenika gotovo jednako broju zaposlenih i nezaposlenih zajedno
Tko god sjedi u kafiću ima vojnu mirovinu. Drugi gledaju da im platimo piće jer nemaju ništa. Iskreno će Stjepan Barić, umirovljeni branitelj, sažimajući u tom primjeru cijelu sliku današnjega Knina. Trijumfalizam je okopnio, a pogrešna državna politika Knin i šesnaest godina od akcije Oluja drži zatočenikom u slobodi bez izgleda za razvoj.
Prosječna plaća 6.000 kuna!?
U gradu koji se nalazi na socijalnom i gospodarskom dnu gotovo nevjerojatno zvuči podatak da prosječna plaća iznosi čak 6.000 kuna. Ima i tomu objašnjenja. Većina je zaposlena u lokalnoj i državnoj upravi, a uz njih tu su vojska, liječnici, profesor. Svi na plaći iz državnog proračuna. K tome, mnogi od zaposlenih u Kninu u tom gradu ne žive već u njega putuju.
Svakoga dana u grad stiže 10 autobusa sa 300 vojnika iz Splita, Zadra i Benkovca, u bolnici je polovica od 26 liječnika iz Šibenika, profesori dolaze iz Šibenika i Zadra.
– Uzmite primjer profesora iz Zadra. Ne postoji autobusna linija Zadar-Knin. Znači on iz Zadra ide u Šibenik pa iz Šibenika u Knin. Ako mu je prosječna plaća 4.000 kuna, još 2.000 dobije za putne troškove. Veliki je prosjek ljudi koji ovamo dolaze raditi i tako dolazimo do ove prosječne plaće. To jest problem. Mnogi su u Kninu nezaposleni, a ovamo dolaze raditi ljudi iz drugih mjesta. Problem je u nedostatku kadra. Iz Knina je četvero ili petero mladih koji su otišli na Medicinski fakultet, završili ga i nitko od njih se nije odlučio vratiti i uzeti specijalizaciju – kaže gradonačelnica Josipa Rimac.
Knin je pretvoren u grad apsurda. Dok većina stanovništva grca na egzistencijalnom rubu, nižu se ulicama brojni i uvijek popunjeni kafići. Grad je to sa vjerojatno jednim od najskupljih glavnih trgom u Hrvatskoj u koji su se milijuni ulagali čak tri puta; prvi puta je popločen nakon Oluje, potom je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić financirao gradnju fontane, a danas je za šest milijuna kuna kompletno preuređen te je na njemu niknuo spomenik pobjede Oluja 95 . Istovremeno, tik do trga nalazi se željeznički kolodvor koji još uvijek nema toaleta za putnike pa Kninjani godinama sarkastičko dobacuju da bi valjda tome trebala služiti Bandićeva fontana.
Tragičnost političke nesposobnosti još zornije se ogleda u ulaganjima. Država je u njega ulupala silni novac. Čak 320 milijuna kuna. Ali za ušminkavanje i kupovinu socijalnog mira umjesto otvaranje novih radnih mjesta.
Obilaze burzu
– Ja osobno imam od čega živjeti. Rodom sam iz Sarajeva. Za rata sam bio u Hrvatskom vijeću obrane, sudjelovao u Oluji, ranjen sam dva puta. Nakon rata sam se doselio u Knin, stambeno sam zbrinut i dobio sam vojnu mirovinu. No, drugima je teško. Razočaran sam jer sam očekivao da će biti drugačije. Da će se grad razvijati. Ljudi i dalje nemaju posla, bore se, životare, crnče na bauštelama sretni ako im se plati. Knin ima dobre ljude, dobru klimu, vodu, ali nikakve perspektive – veli Stjepan Barić dok njegov prijatelj Vjeko Čurić, također umirovljeni branitelj, potvrdno klima glavom dodajući na koncu kako se ipak nada da će i za ostale stanovnike nešto krenuti na bolje. U kninskom čemeru, vele, jedino što im je svijetloga ostalo jest proslava Oluje.
– Taj dan je barem drugačije. Osjetimo ponos, ponovno se probudi nada da će se stvari promijeniti i ovaj grad konačno pokrenuti – kaže Barić.
No, onima koji žive od socijalne pomoći, obilaze burzu rada ili rade za minimalnu plaću, niti taj »dan ponosa i slave« ne ulijeva nadu da će za skora dočekati bolje dane.
– Radio sam u HŽ-u do rata. Imam 25 godina radnog staža. Kad je počela nevolja ostao sam bez posla, firme su pozatvarane, uništene, posla nema, ničega. Danas živim od socijalne pomoći. Budućnost za ovaj grad ima samo ako se bude radilo, a radna mjesta najprije treba stvoriti. Trebaju nam pogoni, treba uzorati polja. Mnogo je mladih koji bi radili bilo što, samo im treba dati mogućnost. Ja sam evo dočekao šezdesetčetvrtu godinu života. Zadnjih 15 godina od toga samo muka i jad. Ja više ne mogu ništa nego još ovu jednu godinu izgurati da dobijem kakvu penzijicu, ali za mlade treba stvoriti radna mjesta da ne napuste ovaj grad – iznosi Mirko Bradaš.
Nema posla
Koga god se na ulici zaustavi, priča je slična.
Ljilja Bošnjak sa suprugom i četvero djece u Knin se doselila iz Širokog Brijega nakon Oluje. Odlučili su doći, prisjeća se, jer su čuli pozive predsjednika Franje Tuđmana da se Hrvati u što većem broju nasele Knin u kojemu ih očekuju stanovi i radna mjesta.
– Dobili smo stan od grada. Neki nisu niti to iako imaju rješenja. Ali nikakvog života. Od kada smo došli živimo od socijale. Čitavo vrijeme. Užas. Jedva režije platimo i to je to. Što da vam kažem kako nam je. Muž je privatno radio malo s drvima, ali je i to propalo. Spasili bi se da imamo posla – ispričala je 50-godišnja Ljilja Bošnjak. Svakoga dana odlazi u pučku kuhinju po jelo. Da nema toga, veli, bili bi gladni.
– Došli smo, a na ništa. Eto. Prevareni svi. Ali nakon što si došao više nemaš kud. Nego trpi pa kako bude – zdvaja.
Jednako zbori i 37-godišnja Janja Bagavac koja ističe da je u Kninu stanje uvijek teško, no gospodarska kriza učinila ga je neizdrživim.
– Ja sam nezaposlena. Muž mi je obrtnik, bavio se građevinarstvom, no uslijed krize je sve propalo. Sada je i on bez posla. Ne bi mogli prehraniti dijete da nam svekrva ne pomaže. Srećom pa može. Sve bi bilo drugačije da se više radi na otvaranju radnih mjesta, no od gospodarstva nema ništa – ustvrdila je.
I statističke se brojke crne. Prema ovogodišnjem popisu stanovništva Knin ima 15.388 stanovnika. Čak 1.930 obitelji, odnosno 5.748 osoba, pod patronatom je Centra za socijalnu skrb. Njih 2.200 je nezaposleno. Umirovljenika je preko 4.000, gotovo jednako broju zaposlenih i nezaposlenih zajedno. A glavnina onih sretnika koji su zaposleni radna mjesta su u državnoj upravi i službama.
Lijepa obećanja
Slika je jasna. Cijeli grad živi na državnom proračunu.
Razlika je samo u tomu što zaposleni i umirovljenici dobivaju više negoli nezaposleni i socijalno najugroženiji.
– Već dugo vremena se vodi potpuno pogrešna politika koja sustavno uništava grad. Uložila je država 320 milijuna kuna, ali od toga nije otvoreno niti jedno jedino radno mjesto. Oko 60 posto ljudi živi na skrbi, a u proizvodnji ukupno ne radi niti 300 ljudi. Svake godine na proslavu Oluje svi hrle u Knin. Čuje se lijepih govora, obećanja, prođe proslava, a Knin ostaje na svojim mukama – veli Đuro Rusić, vijećnik Srpske demokratske partije u Gradu Kninu, inače profesor matematike u kninskoj srednjoj školi, nastavljajući »teško ti je kad vidiš da to nestaje grad, a ti želiš da živi«. Očekuje da će se propadanje samo nastaviti.
– Dok se korjenito ne promijeni pristup politike prema ovomu gradu, nema pomoći. Obojene su zgrade, lijepo izgleda, ali od čega da živimo. Novac se daje za podilaženje raznim skupinama, ne mislim samo na branitelje nego na sve. Primjerice, mnogo je i Srba i Hrvata koji nisu ovdje, popisani su zbog kuća, socijalnih pomoći. Nitko niti to neće dokinuti jer politici svi ti ljudi trebaju za izbore. Dijeli se na sve strane, na kraju se novac rasprši, ništa se korisnoga od njega ne napravi, a ljudi koji žive u Kninu ne mogu se prehraniti. Neću niti spominjati paradoks da imamo više penzionera nego zaposlenih i nezaposlenih zajedno. To valjda dovoljno govori kakav je grad stvorila politika – navodi Rusić.
Pozitivnim ocjenjuje tek činjenicu da nema međunacionalnih tenzija.
– Jednako je teško i Hrvatima i Srbima. Srbi se ne vraćaju, a Hrvati odlaze. Nedavno je deset hrvatskih obitelji napustilo Knin. Trbuhom za kruhom otišli su u Kanadu. U općem beznađu tu više nema nacionalnih podjela i trvenja – zaključuje, dok HSS-ov vijećnik Marinko Čavka, inače koalicijski partner vladajućeg HDZ-a, život u Kninu opisuje u jednoj rečenici »nije teško, nego je poprimilo razmjere elementarne nepogode«.
Neumoljive brojke priznaje i kninska gradonačelnica Josipa Rimac . No, ona ipak na situaciju gleda s optimizmom.
– U ovom trenutku država u Kninu ima 320 milijuna kuna investicija kroz stanove, obnovu državne ceste D1, uređenje Zvonimirove i Tuđmanove ulice, gradnju spomenika, sustava vodovoda i odvodnje koji je dobio sredstva iz IPA programa, a država ga sufinancira. Imamo investicije u HŽ, obnavlja se kolodvor i pogon u kojemu se servisiraju vlakovi. Obnovljeno je 20 zgrada u koje je uloženo 32 milijuna kuna, a još 40 zgrada imamo u pripremi – navodi.
Potrebna brza cesta
Ali, priznaje i sama, razvojnog zamaha u gospodarstvu i dalje nema.
– Od gospodarstva imamo tvornice DIV i KNAUF. DIV ima 220 zaposlenih, a Knauf 125. Možda još stotinjak ljudi radi u proizvodnji kroz male obrte. Točno je da je najmanje zaposlenih u proizvodnji. Zemljište na poduzetničkoj zoni Preparandija uzet će netko tko je lokal patriot, tko je vezan uz ovaj kraj. Drugi će otići na Pode u Šibeniku jer su pokraj autoceste. Teško je očekivati da će itko sa strane doći i podići pogon kada je prometno izoliran – govori gradonačelnica Rimac.
Od rata je prošlo 16 godina, a Knin i dalje vapi za radnim mjestima. No, preduvjet gospodarskom razvoju je prometna infrastruktura. Grad koji je u bivšoj državi bio prometno čvorište Hrvatske, danas je izoliran i od samog županijskog središta, Šibenika, do Zadra uopće nema autobusnih linija, a, paradoksalno, više ih vozi put Beograda negoli Hrvatske metropole – Zagreba.
Gradu je nasušno potrebna brza cesta Šibenik-Drniš-Knin-Strmica. Koju upravo HDZ-ova vlast godinama najavljuje, pače trebala je biti izgrađena i otvorena još 2005. godine, no do danas nije ucrtana niti u prostorni plan. Čut će se u petak, na proslavi Oluje i oslobođenja Knina, ponovno svakojakih obećanja. Prštat će optimizam sa kninske tvrđave dok se politički vrh bude ponosno kočoperio pod barjakom, a nakon što se svjetla reflektora ugase, Kninjani će kao i svake godine ostati prepušteni sebi samima. Tko na burzi, tko u pučkoj kuhinji, a oni s braniteljskim mirovinama i dalje će puniti kafiće i poznanicima stisnutima neimaštinom platiti piće.
