Baština > Kajkavski
JURAJ HABDELIČ TUROPÔLSKI
Ljudevit Kaj:
REPORTER
Velika Gorica 3. 12. 2009. Broj 272 Godina IX
Staro Čiče
Promocija „Zrcala Marijanskog“
U sklopu obilježavanja 400. obljetnice rođenja Jurja Habdelića, znamenitog Turopoljca koji je rođen u Starom Čiču, predstavljen je pretisak „Zerczala Marianzkoga“
Juraj Habdelić – isusovac, književnik, propovjednik, leksikograf i rektor Zagrebačkog isusovačkog kolegija, koji je ovu važnu dužnost u začecima nastajanja visokoga školstva
u našim krajevima obnašao čak dvaput, ostavio je iza sebe vrijednu kulturnu baštinu i djela koja su svojom snagom preživjela stoljeća, pa su i danas „zrcalo“ naše stvarnosti. Prvo među njima je “Zrcalo Marijansko”, tiskano u Grazu 1662. Nakon 347 godina, u Velikoj je Gorici tiskan pretisak ovog značajnog djela, a prelijepo uređena knjižica tvrdog uveza predstavljena je u župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini. Promocija je okupila niz visokih uzvanika, na čelu s pomoćnim biskupom zagrebačkim, mons. Valentinom Pozaićem,
prodekanom Filozofskog fakulteta Družbe Isusove dr. Ivanom Šestakom, rektorom Sveučilišta u Zagrebu, Aleksom Bjelišom, dr. Agnezom Szabo i književnikom Jožom Skokom, te brojnim drugim visokim uzvanicima iz društvenog i kulturnog života Zagreba i Velike Gorice. Zrcalo Marijansko prati i knjižica autora prof. dr. sc. Alojza Jembriha, koji je pretisak i pripremio za tisak.
Uglavnom, svi su ugledni gosti na promociji bili složni u jednom – ovo je djelo važan povijesni biser za Turopolje, ali i hrvatsku kulturu. Najzaslužniji za njegov ponovni sjaj svakako su Gradska knjižnica i Župa Pohoda Blažene Djevice Marije, odnosno, ravnateljica
knjižnice Katja Matković Mikulčić i župnik Đuro Sabolek, ujedno, domaćini i organizatori
promocije ovoga djela u kojemu se župna crkva u Vukovini spominje kao omiljeno proštenjarsko mjesto ovoga dijela Hrvatske i u Habdelićevo vrijeme. Sigurno je da je i sam Habdelić nekada ovdje molio i zazivao blagoslov Djevice Marije, pa se nije moglo odabrati bolje mjesto za promociju ove vrijedne knjižice koja će, sasvim sigurno, obogatiti naše
kulturne i prosvjetne institucije, a time i neke nove generacije.
Sopranistica Vesna Kovačić, u pratnji Hrvojek-Mihanović-Salopek na orguljama, te Mislava
Salopeka na violini, promociju je obogatila izvedbom djela domaćih i stranih glazbenika,
poput J. Muliha i A. Vivaldija
Ana Mirenić
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Godina posvećena Habdeliću
Ova je godina obilježena događanjima u čast 400 godina rođenja Habdelića.
Na dan njegova rođenja, 17. travnja, u Velikoj Gorici održan je znanstveni skup o životu i radu ovog iznimno učenog čovjeka, koji je u nasljeđe budućim naraštajima ostavio veliko kulturno bogatstvo, a zbornik radova nastalih na spomenutom skupu bit će predstavljen 11. prosinca 2009.
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Juraj Habdelić
Juraj Habdelić rođen je 1609. godine u Starom Čiču. Pisao je djela moralno-didaktičke problematike, a prvo među njima, “Zrcalo Marijansko”, tiskano je u Grazu 1662. godine.
Poznato je i njegovo djelo „Prvi otca našeg Adama greh“ kroz koju provlači sve slojeve društva, plemiće, građane i seljake, ali ne štedi ni svećenike.
Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, filozofiju u Grazu i teologiju u Trnavi, te je službovao kao nastavnik u Rijeci, Varaždinu i Zagrebu, gdje je postao rektorom Isusovačkoga kolegija i upraviteljem sjemeništa.
Habdelić je pisao kajkavskim i pokazao se odličnim znalcem narodnoga govora. Istodobno je
bio protivnikom običnih, profanih stvari, u koje ubraja i narodne pjesme, navodeći svog čitaoca na to da se „okani sramotneh, nepobožneh i nečisteh popijevaka.“
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Tiskara Tipomat iz Starog Čiča besplatno je tiskala 500 primjeraka Zrcala Marijanskog
Ljudevit Kaj:
Matica Hrvacka
KOLO / Broj 05-06, 2009
Vuz 400. obletnicu rođejna Jurja Habdeliča
Joža Skok
Juraj Habdelič vu svetlu značajně obletnicě
Rodno mjesto najpoznatijega kajkavskog baroknog autora, Jurja Habdelića, Staro Čiče, župna crkva u Vukovini u kojoj je kršten te zavičajno kulturno središte Turopolja Velika Gorica, na dostojanstven su i reprezentativan način 2009. godine obilježili 400. obljetnicu rođenja svoga »turopoljskog klasika« no kojega se s razlogom može nazvati i klasikom cjelokupne (staro)kajkavske književnosti. Habdelić, rođen u Starom Čiču 17. travnja l609., a umro u Zagrebu 27. studenoga 1678., tu je književnost obogatio trima, za povijest te književnosti, ali i cjelokupne hrvatske književnosti, posebno značajnim djelima. To su Zerczalo Marianzko iz 1662., Dictionar, ili Réči szlovenske iz l670., te Pervi otcza nassega Adama greh iz l674. godine.
U obljetničkoj godini upriličena je u Velikoj Gorici izložba pod nazivom Isusovci u Turopolju, održan znanstveni skup o piscu, priređen prigodni koncert barokne glazbe, a što je sve popraćeno i izlaskom zbornika o Jurju Habdeliću te reprintiranoga izdanja Zerczala Marianzkoga koje je svečano predstavljeno u župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini. Pokretač i organizator svih tih akcija i manifestacija bila je Gradska knjižnica Velika Gorica na čelu sa svojom agilnom upraviteljicom, Katjom Matković Mikulčić, koja je doista bila spiritus movens obilježja kojim je veliki književni zavičajni blagdan nadrastao svoje zavičajne okvire i nametnuo se kao blagdan cjelokupne hrvatske književnosti. Poseban trag u toj književnosti te znanosti o njoj ostavlja nesumnjivo Zbornik radova sa znanstvenoga skupa te kruna svih manifestacija, izlazak reprinta Zerczala Marianzkoga što ga je priredio Alojz Jembrih.
U uvodnome tekstu Zbornika književnoznanstveni je prilog akademika Josipa Bratulića u kojemu se autor zalaže za potencijalnu, suvremenu recepciju Habdelićeva djela Pervi otcza nassega Adama greh (1674.) Podlogu takvoj aktualizaciji kajkavskoga klasika iz l7. stoljeća autor pronalazi u Habdelićevom kritičkom odnosu prema društvenim prilikama i pojavama svoga vremena koje su, pogotovo kada je riječ o beskrupuloznosti i bahatosti vlasti, njezine socijalne neosjetljivosti, prijezirnog odnosa prema puku koji se smatra isključivo podanikom društvenoga sustava, u mnogome slične i s vremenom u kojemu živimo, jer pripadaju neki trajnim konstantama društvenih odnosa bez obzira na prostor i vrijeme u kojima se zbivaju. Tu podlogu Bratulić temelji i na nepromjenljivosti i devijacijama ljudske prirode kakve su raznoliki oblici ponašanja (poltronizam, prijetvornost, pohlepnost, oholost, priklon čulnim, svjetovnim, a ne duhovnim užicima). Habdelić je stoga kritički analizator svih društvenih slojeva što pomoću naglašene barokne afektivnosti i živopisnosti analiza daje uvjerljivost njegovim društvenim slikama kao prepoznatljivim alegorijama i suvremenoga života.
A slojevitost društvenih odnosa, povijesnih i političkih prilika u Habdelićevo vrijeme prikazuje Agneza Szabo u prilogu Juraj Habdelić i njegovi odgovori na izazove hrvatskoga vremena u 17. stoljeću. Kao povjesničarka Szabo se osvrće na Habdelićev plodan književni, leksikografski, pedagoški i propovjednički rad, kojim se on najaktivnije uključuje u rad i program isusovačkih obrazovnih institucija. Tim radom on zapravo daje svoje odgovore na izazove bremenitog vremena u sumornom trenutku kada je Hrvatska sinonimom svojih povijesnih relikvija. Prema toj autorici, Habdelić je svojim cjelokupnim kulturološkim radom uključen u duhovnu obranu tih relikvija reagirajući pri tom na najaktualnije društvene pojave i njihove anomalije.
Budući da se Habdelić, kao povjesničar i kroničar vremena u kojemu je živio, morao svojim odgovorima odrediti i prema nekim ključnim povijesnim događajima kakvi su nesumnjivo seljačka buna pod vodstvom Matije (Ambroza) Gupca i urota Zrinsko–Frankopanska, zanimljiv je njegov osobni odnos prema njima. Iako mušku puntu kao pobunu protiv društvenog poretka nije mogao prihvatiti, Habdelić je ipak pokazao razumijevanje za njezine motive ističući težinu seljačkog života pod grubom i bešćutnom silom »zemaljske gospode«. Doduše, pod »gizdost« te gospode Habdelić je uključio i Zrinske, no kako se u njegovo doba nije moglo slobodno govoriti o njihovoj pobuni i svirepoj odmazdi bečkoga dvora, ogradio se ipak nadom kako će se jednom i o toj temi, o kojoj je morao šutjeti, slobodno govoriti. A bilo je to (in)direktno prihvaćanje stava koji je prema Leopoldovoj odmazdi imala tada Sveta Stolica, osporavajući zajedno s nekim drugim europskim vladarima i njihovim državama pravo Beču da oduzme meritornu ustavnu vlast Hrvatskom saboru u konkretnom slučaju.
U svojoj opširnoj etnologijskoj raspravi koja je, iako već prethodno objavljena, uključena u Zbornik, a to je Gradska kultura u djelima Jurja Habdelića, njezina autorica Zrinka Nikolić Jakus ilustrira odnose tzv. gradske i pučke kulture Habdelićeva vremena upozorivši na njihove karakteristične oblike kao i njihova prožimanja. Autorica ističe često prisutan Habdelićev kritički odnos prema obje kulture kada su se njihovi oblici našli u suprotnosti s njegovim svjetonazorom i moralnim kodeksom vremena. No, uz interakciju tih kultura autorica upozorava i na njihove suprotnosti koje će dovesti do emancipacije tzv. seljačke kulture kao kasnijeg sinonima za narodnu kulturu općenito.
Svojom karakterističnom filološko–akribijskom metodom Alojz Jembrih u prilogu Juraj Habdelić i njegovo djelo u kroatističkim i slavističkim proučavanjima 19. i 20. stoljeća daje iscrpan dvostoljetni pregled kritičke literature o Habdeliću, koji pouzdano potkrepljuje i njezinim priloženim popisom. Verificirajući osobno tu literaturu Jembrih distingvira karakteristične »istine« i »zablude« o autoru čije su književne, lingvističke i svjetonazorne vrijednosti bile ponekad i nekritički osporavane. U tome kontekstu dotiče se i »nesporazuma« oko Habdelićeva odnosa prema pučkom pjesništvu, naglašujući pri tom kako je Habdelić bio protiv »samo lascivne« ljubavne poezije. No, ako se i prihvati takva teza koju zastupaju i neki drugi književni povjesničari, ostaje otvorenim pitanjem što je sve pod pojmom pučke lascivnosti ovaj autor pretpostavljao. A tog se problema dotiču u svojim prilozima, i Zrinka Nikolić Jakus, i Hrvojka Mihanović–Salopek, pišući o njemu manje isključivo i nudeći umjesto kritičkog osporavanja »nekritičnih« autora objašnjenja Habdelićevih stavova po kojima je bio pravi homo sui temporis, odnosno autor motiviran na reakciju strahom »da će svjetovno nadvladati duhovno«.
Ovako to naime objašnjava i definira Hrvojka Mihanović–Salopek u svojem radu Juraj Habdelić u kontekstu crkvene himnodije (re)afirmirajući Habdelića kao značajnog autora i na tome području. Ona se, doduše, priklanja i književnim povjesničarima koji su bez kritičkih ograda prihvaćali Habdelićevo nastojanje da se pučke melodije uzimaju kao glazbena pratnja duhovnim i pobožnim pjesmama. Posebnu kritičku pozornost, međutim, autorica svraća na Habdelića kao himnodijskog stvaratelja, prevoditelja i redaktora poznatih himnodijskih tekstova kojima je nastojao pridobiti svoje slušatelje.
Historiografsku dimenziju u djelima Jurja Habdelića osvjetljuje u istoimenom prilogu Mijo Korade, koji se uvodno osvrće na dva temeljna Habdelićeva djela Zerczalo Marianzko (1662.) i Pervi otcza nassega Adama greh (1673.) smatrajući ta djela reprezentativnim uzorcima hrvatske barokne literature s naglašenim obilježjima kršćanske duhovnosti. Uz kraću analizu oba djela, Korade svoju opsežniju pažnju posvećuje autorovu odnosu prema ključnim povijesnim događajima čije odjeke unosi u svoju pripovjednu kao i propovjednu prozu. Pored toga autor se osvrće i na jedno Habdelićevo izvješće o Varaždinu iz 1652. godine, koje je zanimljivo za autorovu biografiju te povijest školstva u Varaždinu, posebice onoga gimnazijskog. Uz to Korade daje i sažet biobibliografski portret pisca s pouzdanim podatcima o njegovim objavljenim kao i pretpostavljenim i nepronađenim djelima.
O Habdelićevom leksikografskom radu koje se veže uz autorstvo djela Dictionar, ili Réči szlovenszke zvexega ukup zebrane (1670.) piše Vladimir Horvat, smještajući ga u kontekst hrvatske leksikografske literature u čiju su povijest ubilježena imena Bartola Kašića, Jakova Mikalje, Ardelia Della Belle, Franje Sušnika i Andrije Jambrošića. Horvat se egzemplarno, komparatističkom metodom osvrće na značenje svih tih leksikografa, a ističući njihove znanstvenolingvističke posebnosti, Horvat se dotiče i Habdelića kao leksikografa, smatrajući kako on svojim Dictionarom prerasta užu, didaktičku namjenu i (p)ostaje zapaženim leksikografom. Tome posebno ide u prilog Habdelićeva lingvistička otvorenost prema raznolikim kajkavskim govorima za čiju se uzajamnost kao autor izrijekom zalagao.
A specifičnim značenjem Dictionara bavi se i Ivica Martinović obrađujući temu Hrvatsko logičko nazivlje u Habdelićevu Dictionaru. Naime, s obzirom na višestruku obrazovnu namjenu toga djela u koje je uključeno i nazivlje s područja filozofije, teologije, prava, medicine i retorike, Martinović iznosi karakteristične leksičke uzorke svakoga od navedenih znanstvenih područja. Izdvaja pak pri tom tzv. logičko nazivlje kojim je autor polučio najveći terminološki uspjeh pronašavši za pojedine pojmove »jednočlane kajkavske nazivke« kojima je poticajno djelovao na kasnije kajkavske leksikografe – Belostenca i Jambrešića. Stoga je i Habdelićev Dictionar vrijedan znanstvene pažnje kakva mu se dosad nije poklanjala.
U plodnu tradiciju srednjoeuropske barokne književnosti koja pripada istaknutom katoličkom kulturnom krugu i to Njemačke, Austrije i Mađarske – Franjo Pajur je smjestio i Habdelića u svom prilogu Juraj Habdelić u kontekstu srednjoeuropske barokne propovjedne književnosti. Prema Pajuru, nepobitna je Habdelićeva oslonjenost na poetičku strukturu književnosti tih zemalja, a najdirektnija je pri tom Habdelićeva veza s propovjednim djelima poznatoga isusovca Heremiasa Drexeliusa koji je živio i djelovao krajem 16. i početkom 17. stoljeća. Drexelius je inače bio autor više baroknih propovjednih djela na latinskom jeziku koja su, prevedena na više europskih jezika, bila popularna u cijeloj Europi. Habdelićeva organska veza s matičnom hrvatskokajkavskom književnošću 17. stoljeća produbljena je tako i s njezinim europskim izvorima kojima Habdelić nije bio samo korisnikom nego i posrednikom.
Prilog Joze Marevića Habdelićev latinski ilustrativan je, ne samo za tvrdnju o Habdelićevom tečnom latinskom jeziku, nego i za vrijednosnu ocjenu cjelokupnog Habdelićevog leksikografskog djela. Iako je taj prilog pisan kao autorov poticaj za šire osvjetljenje i dublje poniranje u obje teme, Marević daje njihove ključne označnice i to s obiljem komparatističkih primjera kojima pouzdano osvjetljuje Habdelićeve leksikografske postupke. Za Marevića je Habdelić jedan od naših najvrsnijih latinista poslije Marka Marulića, u čemu je sadržano i Habdelićevo posebno značenje za bogatu tradiciju hrvatskoga latinizma. A kao jedan od utemeljitelja hrvatske leksikografije Habdelić je, po Marevićevu mišljenju, dao svoj doprinos i budućoj standardizaciji to u doba »kada se trebalo itekako snalaziti u jeziku i pravopisu«.
Pitanje identiteta, odnosno specifičnosti Habdelićeve kajkavštine, kao i Habdelićeva odnosa prema njoj, tema je priloga Mije Lončarića Habdelić između dijalekta i književnog jezika. Lončarićevo je stajalište kako Habdelić nije zaslužan samo za afirmaciju kajkavštine kao književnoga jezika već i za upozorenje na kajkavštinu kao bogato izvorište leksičkog i izražajno–dijalektalnog thesaurusa. Habdelić je bio vrstan poznavatelj raznolikosti kajkavskoga narječja koje osobno uporabljuje u adekvatnom mjesnom zavičajnom govoru, no s jasnom porukom čitatelju da po svom dijalektalnom osjećaju čita njegova djela. Lončarić ustvrđuje kako je Habdelić svojim književnim jezikom koji je bio »dijalektni s obzirom na svoju osnovu« obogatio podjednako hrvatsku kajkavsku književnost 17. stoljeća kao što je obogatio i hrvatsku leksikografiju, pa je njegova književnojezična sinteza potvrdom vrijednog Habdelićevog priloga kajkavskom jeziku.
Ovoj tezi ide u prilog i rad Marice Čunčić Djela Jurja Habdelića u Rječniku hrvatskoga jezika. Naime, sva tri poznata Habdelićeva djela jedno su od ključnih ishodišta toga značajnog, nažalost još uvijek nedovršenog Rječnika u koji je, prema pouzdanoj informaciji autorice, ušao u cijelosti Habdelićev Dictionar kao i leksik njegovih književnih djela s obiljem autentičnih kajkavskih frazema kao živopisnih pojmovnih ilustracija. Posebnost je pak Rječnika i u tome što je uz riječi iz svakodnevnog života obogaćen, kako ističe autorica priloga, i »raznovrsnim riječima i primjerima iz Duhovnih vježbi sv. Ignacija Lojolskoga što dosad nije bilo primijećeno« pa je tako Habdelićevom sintezom svjetovnoga i duhovnoga naglašena i značajna dimenzija Rječnika.
Specifičnim fenomenom gramatičke prirode vezanim uz Habdelićev kajkavski jezik zaokupljen je u svome prilogu Imenički spojevi riječi u Dictionaru Jurja Habdelića Ivo Pranjković. U svome prilogu autor ilustrira raznolike imeničke spojeve riječi i to na temelju odabranih uzoraka, a što upućuje na raznovrsnost, gramatičku kao i stilističku funkciju Habdelićeva leksika. Na temelju tipologije o karakterističnim spojevima, a koja se temelji na preciznoj raščlambi uzoraka, Pranjković u Dictionaru prepoznaje vrsnog i obrazovanog leksikografa koji je skloniji perifrazama, parafrazama, opisima i definicijama nego neologizmima kao što je nesklon i prema tuđicama ili posuđenicama od kojih neke nije mogao izbjeći. Tim prilogom vrsnog hrvatskog jezikoslovca, »gramatičara«, Habdelićev se jezik u konkretnom vidu otkrio kao širi lingvistički izazov.
Zborniku je još pridodan i prilog Marijana Steinera o knjižnici »Juraj Habdelić« pri Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, te tekstualni i ilustrativni materijal s izložbe Isusovci u Turopolju, što svakako upotpunjuje ovaj vrijedan »obljetnički« zbornik.
Zvir:
http://www.matica.hr/kolo/kolo2009_5.nsf/AllWebDocs/Juraj_Habdelic_u_svjetlu_znacajne_obljetnice
Nâstavek na sledečomu listu.
Ljudevit Kaj:
Nâstavek z prethodnoga lista:
Vuz 400. obletnicu rođejna Jurja Habdeliča
Joža Skok
Juraj Habdelič vu svetlu značajně obletnicě
Pretisak Zerczala Mariazkoga kojemu su nakladnici Župa Pohoda Blažene Djevice Marije iz Vukovine i Gradska knjižnica iz Velike Gorice rađen je pod brižnom i stručnom rukom Alojza Jembriha, autora već čitave biblioteke kajkavskih pretisaka pomoću kojih su brojna djela iz starijih razdoblja kajkavske književnosti doslovce vraćena u svoj novi život. Tako je i s ovim pretiskom još jedan thesaurus linguae kajkavicae bljesnuo u svom najljepšem kinču zahvaljujući obnovljenom izvorniku, ali i popratnom pogovoru priređivača koji, uz prigodnu riječ nakladnika, sadrži i Jembrihovu studiju Juraj Habdelić u svjetlu Zerczala Marianzkoga (1662.).
Ta je studija pouzdan autorov vodič kroz djelo koje se s razlogom smatra biserom hrvatske mariološke literature, ali i blistavim i poetičkim uzorkom kajkavske barokne književnosti, posebice one duhovnoga obilježja. Uz kritičko–znanstveni portret pisca, temeljen na pouzdanim podatcima o njegovu životu i radu, Jembrih približuje čitateljima Habdelićevo Zerczalo i korisnom tematsko–sadržajnom eksplikacijom djela, a u funkciji čitateljskog vodiča nalazi se i popis literature o Habdeliću, te koristan kajkavsko–štokavski rječnik s kontekstualnim značenjima kajkavskih riječi. Čitateljskoj afirmaciji pridonosi i Slovopis priložen pretisku kojim se originalni kajkavski grafemi iz Habdelićeva vremena približuju čitatelju u suvremenom fonemskom obličju, a što je svojevrsna kompenzacija za (ne)izlazak i potrebne transliteracijske verzije Zerczala.
Izniman je kuriozitet ovoga pretiska što je izrađen po sačuvanom i neoštećenom izvorniku iz 1662. godine, a koji je u vlasništvu pasioniranoga kajkavskoga bibliofila, glumca Vida Baloga. A on svojim kratkim, nadahnutim kajkavskim prilogom potiče Habdelićeve čitatelje, ne samo za posezanjem za njegovim zercalom riječi, nego ih podsjeća i na suvremenu sudbinu Réči koja je sinonimom hrvatskoga kajkavskoga jezika. No, kada je riječ o kuriozitetima pretiska valja svakako istaći još jedan po kojemu je svoj zamjetan prilog Habdelićevoj obljetnici dao i vlasnik tiskare Tipomat iz Staroga Čiča, Marijan Matejić – besplatnim tiskanjem novog »originala« te jednako dragocjene popratne knjižice o njemu.
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
--- Citat: Ljudevit Kaj - Listopad 16, 2010, 11:38:15 poslijepodne ---
Vid Balog:
Prilog: Zercalo otca Jurja
Knjigah kaj su malovredne, ništkoristne, bludne, pogibelne, bedaste, nacifrane z kipcimi kak muške, tak ženske norcaste malarije; gde se prezenteraju ljudi prez duha i pameti kakti skrajnje dosegnutje vu kojem se valja civilisatia nostra, knjigah kaj ni jedne spametne – ne reči – neg praf složene slove nemreš najti, knjigah kotere su opšane i nevaljane (sprešanoga mišlenja i nalarfanoga govorenja) kaj trumpečeju malovrednosti lucke; obilno nabređene napuhnjencom, a kakti sedem egiptomskeh gladneh krav siromaške i bogečke zdravoga razuma, takove knjige ne ti treba po drugeh, stranjskeh orsagov ziskavati, preveč ih je i vu ovom našem nevolnom Horvackom zakutku.
Nâstavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/juraj-habdelic-turopolski/msg23442/#msg23442
--- Kraj citata ---
Zvir:
http://www.matica.hr/kolo/kolo2009_5.nsf/AllWebDocs/Juraj_Habdelic_u_svjetlu_znacajne_obljetnice
Ljudevit Kaj:
Alojzije Jembrih
Pogovor uz pretisak ''Zerczala Marianzkoga'' Jurja Habdelića (1662.)
http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&lang=EN(31.3.2006&rad=443847
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Nakladnici
Župa Pohoda Blažene Djevice Marije, Vukovina Staro Čiče, J. Habdelića 14 i
Gradska knjižnica Velika Gorica Zagrebačka 37, Velika Gorica
© Župa Pohoda Blažene Djevice Marije, Vukovina Gradska knjižnica Velika Gorica
Odgovorni urednik
Katja Matković Mikulčić
Pogovor napisao
dr. sc. Alojz Jembrih:
Juraj Habdelić u svjetlu
Zerczala Marianzkoga
(1662.)
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Sadržaj
Vlč. Đuro Sabolek i Katja Matković Mikulčić:
Riječ izdavača.........................5
Vid Balog:
Zercalo otca Jurja......................9
Alojz Jembrih Juraj Habdelić u svjetlu
Zerczala Marianzkoga (1662.)...........12
Juraj Habdelić i njegova djela..............18
Sadržaj Zerczala Marianzkoga (1662.).......30
Habdelićevi životni opisi
u Zerczalu Marianzkome.................. 37
Habdelićeva jezična promišljanja............56
Habdelićeva djela u Jagićevim
promišljanjima (1904. i 1910.)..............61
Uz objašnjenje pridjeva „slovenski"
u Zerczalu Marianzkom (1662)............. 63
Jagić o jeziku u Zerczalu Marianzkom (1662.)... 67
Jezična obilježja u
Zerczalu Marianzkomu (1662.).............72
Slovopis u Zerczalu Marianzkom (1662.).....82
Habdelićeva posveta u Zerczalu Marianzkom
Nikoli Erdödyju ..........................................93
Literatura.......................... 101
Bilješka o autoru pogovora............. 110
Kajkavsko-štokavski rječnik
uz Zerczalo Marianzko (1662.).........115
Ljudevit Kaj:
Nâstavek z prethodnoga lista:
Vid Balog:
Prilog: Zercalo otca Jurja
Knjigah kaj su malovredne, ništkoristne, bludne, pogibelne, bedaste, nacifrane z kipcimi kak muške, tak ženske norcaste malarije; gde se prezenteraju ljudi prez duha i pameti kakti skrajnje dosegnutje vu kojem se valja civilisatia nostra, knjigah kaj ni jedne spametne – ne reči – neg praf složene slove nemreš najti, knjigah kotere su opšane i nevaljane (sprešanoga mišlenja i nalarfanoga govorenja) kaj trumpečeju malovrednosti lucke; obilno nabređene napuhnjencom, a kakti sedem egiptomskeh gladneh krav siromaške i bogečke zdravoga razuma, takove knjige ne ti treba po drugeh, stranjskeh orsagov ziskavati, preveč ih je i vu ovom našem nevolnom Horvackom zakutku.
Kaj štimaš, poštuvani čtavec, da bi otec naš Juraj med nas došel kak bi se začudil i čudeči križal gda bi ne jednu, neg celu vnožinu teh takoveh nevredneh knjig našel.
Pak bi otec naš Juraj, gda bi videl kak se ne leto na leto, ne tjeden na tjeden, nego den na den takova štampa ne na kile, ne na metre, neg na klaftre natiskava, o kak bi se, otec Juraj naš, kak bi se stužil gda bi vsa ova videči spoznal i prepoznal; najmre da još navek vseposud pišeju i ručeju voli Babilonski, a ne spametni, svestni i bogaboječ muži.
Jurko moj, vredna tvoja reč gori pred nami skoram vre četiristo let potlam kak si ju skup složil i na svetlo dal; ne kak lampaš v kmični merklini povsudašnje noči, nego kak kres žergoči okre koterega kresa deca tvojega kepenjka još navek kolo zaigrati moreju.
Iskrice toga kresa kak mesec i zvezdiči nebo za vedrine, Iskrice toga kresa kak Zvezda Repača štalicu porođenja Jezuševoga, o Iskrice toga kresa Tvojega tak uprav pamet našu razsvetluju i bistriju i snažiju kagdar su ščera, a ne pled stotin let vužgane.
I kaj bi anda istinski i istiniti domorodci, kakva nas i ne tak mala herpica jošče jest, drugo zdehnuti mogli nego jeden vekivečni valete, vpučen k Tebi ne vu zdvojnosti dnev denešnjeh, neg vu radosti zapisanja tvojega kaj nas je veselem terhom opteršilo da se navek i znovič k tvoji vnebokričečoj Reči povernuti moremo i moramo.
Na vnoga leta naj živi i ov naš mali pridavek k Tvojem nevmertelnom proslavlenju, najmre ova knjiga kaj pred nami kakti feniks ftica pokore, posle velikonočnoga nespomenka, znovič ze žerjavke i pepela razgoreva, ako i zametene, ali nigdar pozablene, jognjice plavnja Reči horvacke.
Ogleni se i ti, dobri čtavec, v Zercalo Marijansko pak svoju dušu na Njezinu priliku naravnaj; a ove slove naj budu kak Gospon Bog i zapoveda – staršem na poštenje, mladem na veselje.
Do vidova vam verni čtavci, do vidova vam zanesenjaki domovine, do vidova vu Diki nebeski, verni Jurko naš, od srca Tvoj
Vid Balog
Nâstavek na sledečomu listu.
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju