http://ivansarar.tumblr.com/Ovaj tekst se samo naoko tiče visoke nacionalne kulturne politike, a zapravo se bavi elementarnom logikom koja dekonstruira postojeće nedosljednosti. Tekst bi trebao interesirati svakog u Hrvatskoj, a naročito stanovnike Osijeka, Splita i Rijeke.
Ukoliko mislite da se vas ovo ne tiče to je samo znak da ste malodušni.
Prelazim na stvar.
Nedavno me novinar Novog lista pitao zašto se rebalansom gradskog proračuna drastično smanjuje iznos (sa milijun i 300 tisuća na samo 300 tisuća kuna) za sanaciju pročelja zgrade HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Odgovorio sam da stručni elaborat taj projekt procjenjuje na više od 24 milijuna kuna, na njega će se nadovezati i elaborat o rekonstrukciji interijera te je evidentno da takve zahvate nije moguće financirati iz gradskog proračuna, na kapaljku. Mišljenja sam da su takvi zahvati tema i pitanje nacionalne kulturne politike, ukoliko zaista vjerujemo da su sva Hrvatska narodna kazališta od posebnog značaja za kulturu nacije.
Na moj tekst reagirao je gospodin Srećko Šestan, ravnatelj Uprave za izvedbene umjetnosti i audiovizualnu djelatnost Ministarstva kulture RH, bazirajući svoje reagiranje na tumačenju postojećeg Zakona o kazalištu, odnosno moje nepoznavanje istoga. Gospodin Šestan smatra da je održavanje HNK posao osnivača tj. Grada Rijeke a komparaciju sa zagrebačkim HNK onemogućava tvrdnjom da su u Zagrebu suosnivači Republika Hrvatska s udjelom od 51 posto i Grad Zagreb s udjelom 49 posto te je u tom omjeru kazalište i financirano.
To je nesumnjivo točno, ali je li i pravedno? Jer istovremeno su Hrvatskim narodnim kazalištima u Osijeku, Splitu i Rijeci osnivači samo matični gradovi, ali ne i Republika Hrvatska. Zato nemam namjeru dalje polemizirati sa sadašnjim stavovima gospodina Šestana koji je nesumnjivo vrhunski poznavatelj ove problematike, stoga na njegovo reagiranje objavljeno u Novom listu nisam odgovarao.
No ovdje podsjećam na njegove stavove od prije nešto više od deset godina, točnije iz njegova intervjua Vijencu u studenom 2000. godine. dok je obnašao funkciju intendanta riječkog HNK. (intervju dostupan na linku):
http://www.matica.hr/Vijenac/Vij175.nsf/AllWebDocs/KljucanjetimskiradOdgovori gospodina Šestana koje citiram odnose se na iste teme koja sam nedavno dotakao u spomenutom članku Novog lista: nelogičnosti u financiranju sustava HNK, potreba za jedinstvenom koordinacijom mreže HNK, potreba za balansiranjem razina financiranja svih nacionalnih kazališnih kuća od strane države odnosno gradova osnivača. Ukratko, potreba za logičnijim i umreženijim sustavom nacionalnih kuća koji neće nikoga favorizirati.
Pogledajmo nekoliko tadašnjih promišljanja gospodina Šestana:
” Nas sada uglavnom financira Grad, koji daje 82 posto prihoda, a svega 8 posto daje nam Ministarstvo kulture. Moj je prijedlog da se u okviru novoga kazališnog zakona uvede drukčiji sustav financiranja, u kojem bi materijalno-režijske troškove pokrivao državni proračun, a programe i investicijsko održavanje Grad. Na taj bi se način sva četiri nacionalna kazališta izjednačila u startnim osnovama.”
“Ništa se ne može poduzeti dok se ne riješe ključne stvari, a nadam se da će to biti uskoro. Mislim na promjenu zakona o nacionalnim kazalištima, ponajprije na sustav njihova financiranja. Iluzorno je očekivati da će mladi glumci doći iz Zagreba u Rijeku na manju plaću nego što je mogu dobiti u bilo kojem zagrebačkom kazalištu.”
“Zaključeno je da su potrebna četiri nacionalna kazališta. Sad treba promisliti kako međusobnom suradnjom racionalizirati njihov repertoar.”
Na prvi pogled jasno je podudaranje brojnih stavova gospodina Šestana i mene. Naravno, ostavljam otvorenu mogućnost da se stavovi s vremenom mijenjaju ali ipak vjerujem da je podudarnost naših stavova značajnija od slučajne i izravno govori o važnosti teme. A tema je bolno elementarna i nacionalna - nema nikakve veze sa političkim prepucavanjima na relaciji Rijeka-Zagreb, kako se to često voli imputirati. Ta tema otvara neka uznemirujuća pitanja, bez obzira na sezonu kiselih krastavaca.
Kako je moguće da država sustav nacionalnih kazališnih kuća financira tako da narodna kazališta naše najveće gradove financijski opterećuju na posve neuravnotežen način: Zagreb tako “svoj” HNK financira sa samo 9% od ukupnog gradskog proračuna za kulturu, Split i Rijeka “svoja” Hrvatska narodna kazališta uobičajeno sa cca 50% od proračuna kulture, a Osijek sa šokantnih 72%?
Koja to državna kulturna politika stvara takav nesrazmjer kroz vlastite zakone (u kojima je Zagreb privilegiran budući da država kao suosnivač pokriva 51% proračuna HNK) i hoće li akteri budućih parlamentarnih izbora dotaknuti ovu vruću temu, i kakve su uopće kulturne politike naših političkih stranaka?
Kako je moguće da zakon daje za pravo državnoj politici (točnije Ministarstvu kulture, točnije ministru kulture) odobravanje mandata intendantima ustanova koje financira sa oko 5% ukupnog proračuna (kao što je slučaj u riječkom HNK) i kako iz toga proizlazi pravo državne politike da određuje količinu produkcije nacionalnim kućama u čijim troškovima tako skromno sudjeluje?
Kada bi se nečija državna kulturna politika usudila preispitati zakone, te barem malo poštenije razdijeliti tih 60-ak milijuna kuna koje odlaze u nacionalne kuće (npr. 30 m. Zagrebu, a preostalih 30 dijele Osijek, Split i Rijeka) tada bi ti hrvatski gradovi dobili “push” u kulturnom proračunu od cca milijun eura godišnje – sredstva s kojima bi mogli učiniti, iz sadašnje perspektive, nezamislivo mnogo.
Duboko vjerujem da je to znatno poštenija nacionalna kulturna politika.
Neka se gospoda zamisle.
