(Š)kol(-l)ekcija Večernoga lista
KATYNSKI POKOLJ
ZLOČIN IMA SVOJU PRETPOVIJEST, U POTPISIVANJU SOVJETSKO NJEMAČKOG SPORAZUMA, NAKON KOJEGA JE STALJIN OKUPIRAO ISTOČNI DIO POLJSKE
Tekst zu fotografije
Slika 1.
Njemačka vojska otkrila je grobnice kod Katyna 1943. godine, nakon čega su prekinuti odnosi između poljske vlade u emigraciji i SSSR-a. Masakr je koristila promidžba Trećeg Reicha, a Staljin je pak odlučno odbijao svaku vezu s masakrom i za njega optuživao Nijemce
Slika 2.
Narodni komesar za unutrašnje poslove SSSR-a Levrentij Berija poslao je Staljinu 5. ožujka 1940. dokument u kojem predlažu likvidaciju poljskih ratnih zarobljenika. Na njemu su potpisi Staljina, Vorošilova, Molotova i Mikojana, kao i dopisano: Kalinin - za, Kaganovič-za
Slika 3.
Ubijeni poljski ratni zarobljenici pokopani su u osam masovnih grobnica u Katynskoj šumi
Slika 4
1940. Katynska šuma –snimak iz zraka lokacije masovnih grobnica ubijenih poljskih ratnih zarobljenika.
Grad Katyn nalazi se oko 20 kilometara zapadno od Smolenska te oko 60 kilometara od granice s Bjelorusijom. U svijetu je postao najpoznatiji po masakru u Katynskoj šumi, u okolici grada, gdje su postrojbe sovjetskog NKVD-a, Staljinove tajne službe ubile više tisuća poljskih časnika.
Jedan od najvećih pokolja u Drugom svjetskom ratu dogodio se u Katynskoj šumi, gdje su postrojbe sovjetskog NKVD-a ubile nekoliko tisuća poljskih časnika. Taj je zločin bio dio šire akcije NKVD-a u okviru koje je u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusi-ji ubijeno oko 22 000 poljskih državljana, časnika, policajaca, intelektualaca i druge elite. Zločin ima svoju pretpovijest, koja počinje potpisivanjem Sovjetsko-njemačkog sporazuma o nenapadanju u kolovozu 1939., nakon kojega je uslijedila sovjetska okupacija istočne Poljske. Staljin je napao Poljsku s istoka u vrijeme kad je ta zemlja bila u ratu s Njemačkom, jer je Hitler Poljake napao 1. rujna 1939. godine. Staljinov napad na Poljsku bio je dio spomenutog Sporazuma koji je uredio podjelu interesnih sfera između nacističke Njemačke i SSSR-a. Poljska je bila u rasulu, pa je Crvena armija vrlo brzo zarobila nekoliko stotina tisuća poljskih vojnika. Većina je puštena, a pod nadzorom NKVD-a ostalo je oko 40 000 poljskih ratnih zarobljenika. I tada je, početkom 1940., Politbiro Komunističke partije SSSR-a potpisao je zapovijed za pogubljenje "nacionalista i kontrarevolucionarnih aktivista" u okupiranim područjima. Kako je zapovijed imala ovako široku definiciju, uz časnike, vojnike i pričuvnike, ubijeno je i oko 10 000 poljskih intelektualaca i policajaca. NKVD je smaknuća izvršio od 3. travnja do 19. svibnja 1940. godine. Staljinova tajna policija smatrala je da treba streljati 14 700 vojnih zarobljenika i 11 000 zatvorenika bez saslušanja, bez iznošenja optužbi i bez odluke o okončanju istrage. Poljaci su masovno ubijani na pet lokacija. U Katynu, gradu kod Smolenska, ubijeno je 4410 zatvorenika iz logora Kozelsk, a od tog broja dio je zacijelo ubijen u samom Smolensku, u sjedištu NKVD-a. Iz tog logora konvoji poljskih zarobljenika dolazili su od 3. travnja do 12. svibnja u grupama od 50 do 344 ljudi. Poslijednjeg dana organizirana su dva konvoja u kojima je ukupno bilo 205 ljudi i poslana su u logor u Juhnovu. Ostali su pobijeni i pokopani u osam masovnih grobnica. Konvoji su željezničkom prugom preko Smolenska dolazili do stanice Gnjazdovo. Odande su časnici autobusom pre-voženi na mjesto pokolja. Nad masovnim grobnicama mlađim i jačim žrtvama stavljani su šinjeli preko glave i vezivane su im ruke konopom sovjetske proizvodnje isječenim na jednake dijelove. Nakon toga izbliza su ubijani iz pištolja marke VValther, uglavnom pucnjem u zadnji dio glave. Neke žrtve dodatno su probadane sovjetskim bajunetama. Na mjestu ubojstava i kod grobnica pronađene su kasnije čahure metaka iz spomenutoga pištolja. Neki izvori kazuju da je dio žrtava, koje su pokopane kod Katyna, ubijen u Smolensku, kao i Harkivu. Dokaz za tu tbrdnju jest u tome što su tijela u jednoj od masovnih grobnica složena drugačije nego u ostalim. Tijela su bila više zbijena, ljepše složena i okrenuta licem na dolje.
Drugo mjesto pokolja bio je grad Harkiv, okružno sjedište NKVD-a. Ondje je ubijeno 3739 zatvorenika iz logora u Staro-belsku. Iz logora su odlazili konvoji od 5. travnja do 12. svibnja. Dva konvoja od 25. travnja i 12. svibnja u kojima je ukupno bilo 78 ljudi je poslano u logor u Juhnovu. Ostali su ubijeni i sahranjeni u masovnim grobnicama u okolini Harkiva, 1,5 kilometara od sela Pjatihatki. Konvoji sa zarobljenicima su vagonima dolazili do Harkiv, a sa željezničke stanice automobilima do zatvora NKVD-a. Poslije identifikacije zatvorenicima su vezivane ruke, potom su uvođeni u dvoranu u kojoj su ubijani pucnjem u potiljak. Tijela ubijenih su, sa čaršavima vezanim oko glave, po noći odvožena kamionima i sahranjivana. U Tveru, još jednom okružnom sjedištu NKVD-a, ubijeno je 6314 zatvorenika iz logora u Ostaškovu. Iz logora su odlazili konvoji od 4. travnja do 16. svibnja. Tri konvoja od 29. travnja, 13. i 16. svibnja u kojima je ukupno bilo 112 osoba je poslano u logor u Juhnovu. Ostali su ubijeni i sahranjeni u preko 20 masovnih grobnica u okolini Tvera u naselju Mednoje.
Konvoji sa zarobljenicima su pješice dovođeni preko zaleđenog jezera Seliger do naselja Tupik i željezničke stanice Soro-ga, a potom vagonima do Tvera u zgradu NKVD-a. U podrumu je svaki'zarobljenik identificiran, poslie čega je dovođen do tapeciranih vrata. Slično kao i u Harkivu, žrtve su ubijane pucnjem u potiljak iz pištolja. Prvi put, kada je došao konvoj od 390 osuđenika egzekutori su imali problema sa ubijanjem tako velikog broja ljudi pa sljedeći konvoji nisu prelazili brojku od 250 osoba. Ostaci ubijenih su odnošeni na kamione koji su čekali ispred i potom voženi do 32 km udaljenog naselja Mednoje. Tamo je, na letnjikovcu Tverskog NKVD-a na kraju šume, uz pomoć bagera iz Moskve već bila pripremljena raka dubine 4-6 m u kojoj je moglo da se smjesti oko 250 posmrtnih ostataka. Leševi su ubačeni u raku poslije čega je bager zatrpavao leševe i pripremao raku za sljedeći dan. U Kijevu je pak ubijeno 3435 (po drugim podacima 4.181) zatvorenika iz zapadne Ukrajine, dok neki drugi zvori navode i 4181 ubijenih, i na kraju, u Minsku je ubijeno 3870 zatvorenika iz zapadne Bjelorusije, iako ima izvora koji tvrde o 4465 likvidiranih. U Katiyn-skom masakru NKVD je likvidirao gotovo polovicu ukupnog broja poljskih časnika, a medu ubijenim časnicima bilo je i 14 generala. Mjesto pokolja otkrili su nacisti 1943. godine. Da bi svijetu demonstrirali barbarstvo Rusa, čitali su javno i putem razglasa imena svih pobijenih. Dvije godine kasnije je Crvena Armija pokazala falsificirane snimke koje su navodno trebale dokazati da su masakr počiniii pripadnici njemačkog Gesta-poa. Tek 1990. je posljednji sovjetski predsjednik, Mihail Gorbačov, priznao krivicu Sovjetskog Saveza za pokolj. Kako su Sovjeti masovno likvidirali poljske časnike u Katynu 1940., isti su zločin počinili i nad ukrajinskim stanovništvom u Vinici, 120 km jugozapadno od Kijeva 1938. godine. Te grobnice također su otkrili 1943. Nijemci, pod čijom se vlašću tada nalazio taj zapadni dio Sovjetskoga Saveza. Bilo je to poslije otkrivanja masovnih grobnica u Katynskoj šumi. Dakako, kao i u slučaju Ka-tyna, Sovjeti su te zločine pripisali Nijemcima, i to je bila „službena istina" sve do kraja Gorbačovljeve vladavine, kad je on osobno priznao da je te zločine počinio svemoćni NKVD. Ali za njih nitko nikad
nije kažnjen. Kako je Sovjetska Rusija bila uzor jugoslavenskim komunistima, u koju su se kleli, kao i u Staljina, Anketna komisija Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača (ZKRZ) u Zagrebu, na čelu s dr. Fer-dom Čulinovićem, izvijestila je odmah nakon rata, 16. lipnja 1945., Predsjedništvo ZKRZ-a da je „do sada" donijela odluku o „utvrđenju zločina", medu ostalim i za dr. Ljudevita Juraka. On je bio prvi predstojnik Kliničkog zavoda za patologiju u Za-grebu. Godine 1921. osnovao je i Zavod za patologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, te je bio istaknuti forenzički vještak i nastavnik Sudske medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Vodio je Odjel za patologiju Bolnice Sestara milosrdnica sve do 1945. godine. Anketna komisija ZKRZ-a imala je za cilj „pronaći i utvrditi kao zločince one, koji su svoje umne sposobnosti dali u službu neprijatelja i time mu najbolje poslužuju u porobljavanju, razjedinjavanju našeg naroda: koji su intelektualni začetnici zločina, koji su drugi kasnije provodili." U kratkom opisu i kvalifikaciji zločina prof. dr. Juraka, Odluke o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača sastavljene 9. srpnja 1945., inkriminirajuće je što je bio „članom tzv. Medjunarodnog povjerenstva o nalazima u Vinici, koje je imalo zadatak da masovni pokolj u Vinici pripiše prijateljskoj Sovjetskoj Rusiji, te ja nakon toga u 'Hrvatskom narodu' od 25. VII. 1943. br. 790 str. 3 napisao članak 'Skupni grobovi u Vinici. Razmatranje o nalazima u Vinici prigodom rada medjunarodnog povjerenstva', i u tom članku publicirao fotografiju tendencioznog karaktera vršeći pri tom svijesno i zlonamjerno propagandu protiv prijateljske Sovjetske Rusije, a po tom posredno i protiv interesa našeg naroda. Time je počinio zločin iz čl. 13 Uredbe o vojnim sudovima od 5 maja 1944." Naime, isti zločin kao u Katynu NKVD je počinio i u spomenutoj Vini-ci. Jurak je 9. lipnja 1945. osuđen na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanskih časti i konfiskaciju imovine. Iako je smrtna presuda nad njime izvršena odmah idućeg dana, 10. lipnja, jugoslavenska tajna policija Ozna za Zagreb uputila mu je 15. kolovoza 1945. pismeni poziv da se „ima prijaviti" u sjedište Ozne u Zagrebu u Đordićevoj ulici 2 „radi davanja podataka". Kao što je vidljivo, i ZKRZ je tek 9. srpnja donio Odluku o utvrđenju zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem, te je i dostavila istog dana Vojnom sudu Komande grada Zagreba s prijedlogom „da se okrivljeni odmah uhapsi, jer postoji opasnost bijega". A Jurak je smaknut prije mjesec dana. To je ogledni primjer načina rada novih, komunističkih vlasti u Jugoslaviji i Hrvatskoj, o čemu će biti više riječi u drugom dijelu ove knjige.
Zvir:
Super kolekcija Večernjeg lista
RATNI ZLOČINI (3)
Sve o komunističkim zločinima u svijetu i Hrvatskoj
ISBN 978-953-280-122-4
