Autor Tema: Klarise i Turopolje  (Posjeta: 2239 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7353
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Klarise i Turopolje
« : Travanj 09, 2012, 10:58:45 poslijepodne »
JUBILEJ: 800. OBLJETNICA UTEMELJENJA REDA SIROMAŠNIH SESTARA SV. KLARE

Klarise i Turopolje

"Pravi utemeljitelj samostana zagrebačkih klarisa bio je grof Gašpar Drašković koji ih je opskrbljivao te im još za života doznačio svoja dobra Vukovinu, Mičevec, Okuje i Kupčinu."

Piše: Ivan Nađ, Zmaj Brezanski od Hrvata

Proslava 800. obljetnice utemeljenja Reda siromašnih sestara sv. Klare slavi se od Cvjetnice 17, travnja 2011. do svetkovine sv. Klare 11. kolovoza 2012. Donosimo kratku povjesnicu jednog od najstarijih Redova u Crkvi a koji ima i neke poveznice s Turopoljem.
 Red sv. Klare ili Siromašnih sestara sv. Klare, pučki - klarise, drugi je franjevački red, a nosi ime po svojoj utemeljiteljici sv. Klari Asiškoj, a na poticaj sv. Franje. Dok sv. Franjo sa braćom krstari prostorima navješćujući Radosnu vijest, sv. Klara sa svojim sestrama u tišini moli.

Samostan sv. Damjana
 Početak reda je vezan za Cvjetnicu 1212. godine kada je sv. Klara napustila očinsku kuću, a time i svoj plemićki stalež. Prodala je svoja dobra, svoj miraz, a utržak podijelila siromasima, baš u vrijeme kada se osnivanjem gradskih središta društvo stalo otvarati potrošačkom razdoblju a želja za novcem postala jedina društvena vrijednost. Klara i njezine sestre su se nastanile u samostanu sv. Damjana u blizini grada Asiza (Italija), a ostali samostani klarisa se osnivaju u predgrađima pa i unutar zidina što bliže siromašnima. Da bi se osigurala osama, uspostavljena je stroga klauzura (zidovi i rešetke), pa su klarise dobile nadimak „zatvorene gospođe".
 Zajednica sv. Damjana je rasla jer je dolazio sve veći broj sestara, te Franjo povjerava vodstvo Klari dajući joj naslov „opatica". Za redovničke zajednice vrijedila su tradicionalna pravila: benediktinsko - monaško i augustinsko-kanoničko, a Klara je željela potpuno uključivanje u franjevačku zajednicu te je sama napisala-prilagodila Pravila, tako da je uz molitvu i odricanje stav prema radu sestara osobit: proizvode da bi poklonile, rade da bi dale milostinju.
 Klara je preminula 11. kolovoza 1253., kada i slavimo blagdan sv. Klare. Red klarisa dao je crkvi 9 svetica i mnogo blaženica i službenica Božjih. Svete su: sv. Klara Asiška, utemeljiteljica reda (zaštitnica televizije), sv. Agneza Asiška, rođena sestra sv. Klare (zaštitnica podmlatka klarisa), sv. Janja Praška, sv. Koleta Korbijska (zaštitnica trudnica. žena u porodu i nerođene djece), sv. Katarina Bolonjska, sv. Veronika Julijani (zaštitnica fotografa), sv. Eustohija Kalafato (zaštitnica od potresa) i sv. Kunigunda (Kinga), kći Bele IV.

Klarise u Hrvatskoj
 Stanislava Šubić, kci bana Stjepana Šubića, utemeljiteljica samostana u Skradinu, umrla je na glasu svetosti 1321. Crkveni povjesničar tvrdi da ju je papa Grgur XI. ubrojio u popis svetih djevica, a „Litanije svetih Dalmacije" koje sadrže njeno ime, jedini su dokaz te predaje. Još za života Klare osnovano je stotinjak samostana, a danas u svijetu ima oko 950 samostana s oko 20000 klarisa, te su prisutne na svim kontinentima.
 Klarise u hrvatske krajeve dolaze morskim putem slijedeći braću franjevce na istok, a prema predaji prvi samostan je u Zadru (iz 13. stoljeća), koji se održao do 1798. (austrijske ga vlasti zatvorile). Zatim u Dubrovniku (1806. ukinula Napoleonova vojska). U Skradinu je postojao samostan sv. Elizabete, utemeljila ga kneginja Stanislava Šubić, kći kneza Bribirskog (održao se oko sto godina). Oko 1308. klarise dolaze u Split (za razliku od ostalih ovaj je otvoren samo za pučanke, plemkinje se nisu primale) i uz burnu povijest održao se sve do danas. Samostani klarisa su bili i u Kotoru, Šibeniku, Ninu, Krku, Osoru, Rabu te u mjestima susjedne Bosne i Hercegovine. U Zagrebačkoj biskupiji u 17. stoljeću postojali su samostani franjevaca, isusovaca i pavlina. Kardinal Peter Pazmanov predlaže otvaranje ženskih samostana, u svrhu odgoja djevojaka, ali je trebalo osigurati prihode za uzdržavanje.

Klarise su uživale neke državne povlastice i potpunu zaštitu (pa i od Plemenite općine Turopoljske). Tako POT na molbu klarisa podijeli pogodnost žirovine u svojoj šumi.

Imanje u Vukovini
 Zato 1634. pregovara s grofom Gašparom Draškovićem da ovaj založi svoje imanje u Vukovini i okolici za gradnju samostana. Drašković pristaje, tim više što je njegova sestra Cecilija Uršula Drašković u požunskom samostanu klarisa. Biskup Benedikt Vinković se obraća ugarskom franjevačkom provincijalatu da pošalje redovnice u Zagreb. Sukobi sa kalvinistima pridonijeli su da je već 5. travnja 1645. iz Požuna doslo šest redovnice i dvije pripravnice.
 Kako nisu imale samostana, Drašković ih je zadržao na svom imanju u Klenoviku. Iste godine napuštaju Klenovik i dolaze u Zagreb gdje su se privremeno smjestile u kući Doroteje Vragović (udovice Gabrijela Črnkovečkog, pa udane za križevačkog kapetana Ivana Vojkovića) na Griču. Zagrebački magistrat im poklanja prostor uz gradsku kulu (Popov toranj) za gradnju samostana, a 6. svibnja 1647. je položen kamen temeljac. Samostan se ubrzano gradi uz obilnu pomoć mnogih dobročinitelja i bude dovršen 1650. godine. Građevina prati srednjevjekovne zidine i oblikuje ulicu, kasnije njima u čast prozvanu „Opatickom vulicom" (sada je u toj zgradi Muzej grade Zagreba, osnovan 1907. na inicijativu Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja", te na katu postoji stalni postav izložbe „Klarise u Zagrebu").
 U samostan se sestre useljavaju 15. srpnja 1650., a crkvu počinju zidati 24. srpnja 1658. ( za biskupa Petra Petretića). Sagrađena je 1669., a biskup Martin Borković u čast presvetom Trojstvu svečano blagoslovio 26. listopada 1670.
 Pravi utemeljitelj samostana zagrebačkih klarisa bio je upravo grof Gašpar Drašković (kanonik Janko Barle u Povijesti Turopolja II, str. 406), koji ih je opskrbljivao te im još za života doznačio svoja dobra Vukovinu, Mičevec, Okuje i Kupčinu." Tako je i njegov rođak biskup Gjurski (Jaurinensis) Juraj grof Drašković doznačio klarisama 3000 forinti, a iz zaklade od 30 000 forinti darovao godišnje kamate.
Nažalost 25. lipnja 1674. je izgorio čitav samostan s crkvom. Klarise nalaze utočiste kod župnika novoveškog, a odande se preselile u samostan Remetinec (kod Marofa). Kad se samostan popravio vračaju se u Zagreb (2. svibnja 1675.). Ponovno u požaru 1690. pretrpe veliku štetu, pa im biskup Aleksander Mikulić odobri sabiranje milodara u kraljevini Hrvatskoj. Tek što su popravile samostan i crkvu zadesi ih katastrofalni požar 14, lipnja 1706. kada je gotovo cijeli Zagreb izgorio, a prvo utočišta nađu u franjevačkom samostanu, pa se presele u sjemenišni zaselak „Zidanicu", a onda ih primi kanonik Vukmerović u svoj dvor (dolazi novakinja Kristina Črnkovečki).
 U taj samostan su pretežno pristupale kćeri hrvatskih velikaša (Zrinskih, Draškovića, Patačića, Keglevića, Oršića pa tako i kćeri plemića Orahoczya i Franje Črnkovečkog od Črnkovca) donoseći stanoviti miraz, novac i brojna imanja. A to je pomoglo da se u obnovljeni samostan klarise vračaju 1709. g. U arhivima iz 1750. se navodi da su klarise uz porodicu Erdedyevu i Orhoczyevu bile pokroviteljice župe u Jakuševcu, a u posjedu su imanja u Vukovini do svog ukinuća.

Stroga klauzura
 Zagrebačke klarise držale su se Pravila pape Urbana IV. (obdržavano u Ugarskoj) gdje je siromaštvo redovnica bilo ublaženo, ali se osobito pazilo na strogu klauzuru. Sestre su se uz svoje poslove i zajednicke molitve bavile i prosvjetnim radom, glede vlastite naobrazbe ali i davanja vise znanja djeci koja su dolazila u njihovu privatnu skolu (uz ostalo podučavale pjevanje i glazbu).
 Posebno vrijedno treba naglasiti da su njegovale hrvatski jezik. Gotovo sve isprave i pisma pisani su hrvatskim jezikom (tada službeni latinski i njemački). Klarise su uživale neke državne povlastice i potpunu zaštitu (pa i od Plemenite općine Turopoljske). Tako POT na molbu klarisa podijeli pogodnost žirovine u svojoj šumi, a posredovanjem gvardijana zagrebačkih franjevaca po reguli sv. Franje klarise su spadale u provinciju sv. Ladislava, pa su umrle sestre uvršćivali u svoj nekrologij, tako sam saznao za imena klarisa Turopolja).

Samostan u Mikulićima
 Car Josip II, ukinuo je samostan 27. veljače 1782. a u njemu su tada bile 24 redovnice. Gotovo dva stoljeća nakon ukinuća zagrebačkog samostana, u ratnom vihoru, dvije redovnice iz Splita dolaze u Zagreb 1944. a nadbiskup zagrebački dr Alojzije Stepinac, sada blaženik, pokazuje očitu radost da se u njegovoj nadbiskupiji sagradi još jedan klauzurni samostan (uz onaj sestara karmelićanki u Brezovici). Njegovom preporukom sestre su primljene na privremeni boravak na Vrhovcu kod Milosrdnih sestara sv. Križa, a sa još dvije pridošle sestre iz Splita preselile su se u samostan franjevaca u Samoboru. Uz pomoć sestara iz inozemstva kupile su prostranu kuću u Zagrebu (predgrađu Mikulići) preuredile u samostan a klauzura je svečano zatvoren 18. listopada 1968. godine.
 Iz ovoga samostana 1978. tri sestre Slovenke odlaze u Sloveniju, u Nazarje, i osnivaju samostan (nakon dva stoljeća ukinuća samostana klarisa u Sloveniji), a 2000. pet sestara odlazi osnovati samostan u Požegu (kanonski podignut 25. ozujka 2007).
 U samostanu sv. Klare Zagreb ima 27 sestara, od kojih 20 sa svečanim, a 3 s privremenim zavjetima, 3 novakinje i jedna postulantica.

Navještenje br. 398, travanj/svibanj 2012.
wwwg tablice