Autor Tema: Dojče vita na sla(n)venskomu jugu  (Posjeta: 8439 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Dojče vita na sla(n)venskomu jugu
« : Ožujak 06, 2011, 12:13:38 prijepodne »

Némci v Hrvatske

Nijemci u Hrvatskoj ili Podunavske Švabe (njemački:Donauschwaben) su jedna od 22 priznate nacionalne manjine Hrvatske. Prema posljednjemu popisu stanovništva u Hrvatskoj živi 2.902 Nijemaca, od čega najviše u Osječko-baranjskoj županiji

(Naziv) Podunavske Švabe se odnosi na Nijemce iz Vojvodine, Baranje i Slavonije.


Sadržaj
1 Kretanje broja Nijemaca
2 Popis stanovništva 2001. godine
3 Drugi svjetski rat
4 Vidi još
5 Vanjske poveznice
6 Reference

ad 3)
Drugi svjetski rat
Godine 1944. je AVNOJ zaključio da njemačku manjinu, paušalno optuženu za suradnju s okupacijskim vlastima, treba izvlastiti. U jugoslavenskim je logorima umrlo 51.000 žena, djece i staraca od sveukupnih 64.000 njemačkih civilnih žrtava, a više od 40.000 njih registrirano je imenom i prezimenom. Logori bili su zapravo logori za likvidaciju, a bilo ih je ukupno osam, u Bačkoj: Bački Jarak, Gakovo i Kruševlje, u Hrvatskoj u Krndiji i Valpovu, u Banatu Knićanin i Molin i u Srijemu u Srijemskoj Mitrovici.

Prema popisu pučanstva iz 1931. u Jugoslaviji je živjelo 497.000 Nijemaca. Na popisu iz 1948. godine Nijemaca je svega 54.000.
Na području Hrvatske živjelo je 1948. godine samo 10.000 Nijemaca umjesto očekivanih 109.000 (prema procijenjenom prirastu) u odnosu na 99.000 iz 1931. godine.
Do 1961. taj se broj Nijemaca u Hrvatskoj smanjio na 4200 osoba. Egzodusom Nijemaca u Hrvatskoj je Evangelička crkva izgubila i većinu svojih vjernika. Zagrebački evangelički biskup Philipp Popp je 1945. godine bio optužen od komunističkih vlasti za kolaboraciju i pogubljen.


Zvir:
Kvi(slin)kipedija:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Nijemci_u_Hrvatskoj
« Zadnja izmjena: Ožujak 06, 2011, 12:24:53 prijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dojče vita na sla(n)venskomu jugu
« Odgovori #1 : Ožujak 06, 2011, 12:17:39 prijepodne »

Austrijanci v Hrvatske

Austrijanci u Hrvatskoj su jedna od 22 priznate nacionalne manjine Hrvatske. Prema posljednjemu popisu stanovništva u Hrvatskoj živi 247 Austrijanaca, od čega najviše u Gradu Zagrebu

Kretanje broja Austrijanaca

Službeni naziv Hrvatske               Godina          Broj Austrijanaca
-                                             1931.             98.990*
Narodna Republika Hrvatska          1948              27.830*
                                               1953.                 749
                                               1961.                 510
Socijalistička Republika Hrvatska    1971.                 352
                                               1981.                 267
Republika Hrvatska                      1991.                 214
                                               2001.                 247

(Statistički zavod Hrvatske)


* Napomena: U popisu stanovništva 1931. godine Austrijanci su bilježeni u okviru podataka za Nijemce, dok su 1948. godine bilježeni u okviru podataka za ostale.


Zvir:
Kvi(slin)kipedija:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Austrijanci_u_Hrvatskoj
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dojče vita na sla(n)venskomu jugu
« Odgovori #2 : Ožujak 06, 2011, 12:28:39 prijepodne »


Medforumska POsudba

Forum.hr > Društvo > Povijest i povijesne teme > Nijemci u Hrvatskoj

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Donauschwabe
27.04.2005., 14:23

(Potaknut nedavnom raspravom na temi "Kvislinzi i slični" mislim da je bolje nastaviti raspravu na drugoj temi.)

Nijemci su se na istok Europe počeli doseljavati od srednjeg vijeka, no glavni valovi doseljavnja su krenuli nakon oslobađanja panonske nizine od Turaka.

Po vremenu i načinu doseljavanja mogu se identificirati tri različite grupe.
1. Srednjovjekovno doseljavanje obrtnika i rudara - u Hrvaskoj su oni odavno asimilirani, a npr. u Rumunjoj još postoje Sasi, u Sloveniji su nekad živjeli u Kočevlju.
2. Podunavski Švabe- stigli su iz svih dijelova Njemačke, nakon turskih ratova, uglavnom dobrovoljno ili pod prisilom otišli nakon 1945.
3. Austro-Ugarsko upravno i visokoobrazovano osoblje koje se djelomično povuklo nakon 1918.

Još ću pisati o tome.

A našao sam zanimljiv članak o doprinosu Nijemaca Hrvatskoj.

http://www.matica.hr/HRRevija/revija032.nsf/AllWebDocs/beus


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Magor
27.04.2005., 15:03
Ma gdje u srednjoj Europi, Nijemci su uvijek bili pokretačka snaga građanskog razvoja. Vidi primjere: Šleska (Breslau, Kattowitz), Prag i Sudeti, gornjomađarski (rudnički) gradovi (Schemnitz /Selmecbánya/, Kaschau /Kassa/), Budimpešta, Sopron i Kiškunšag, transilvanijski gradovi (Kronstadt /Brassó/, Hermannstadt /Nagyszeben/), Vojvodina itd. :s

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

ostoja
27.04.2005., 16:06

Donauschwabe kaže:
2. Podunavski Švabe- stigli su iz svih dijelova Njemačke, nakon turskih ratova, uglavnom dobrovoljno ili pod prisilom otišli nakon 1945.


http://www.matica.hr/HRRevija/revija032.nsf/AllWebDocs/beus


Ovi nisu otišli dobrovoljno nego svi pod prisilom, jedino su neki otišli i prije nego su ih iz njihovih domova otjerali partizani i to stoga što su se bojali kolektivnog progona koji je na žalost zadesio one koji su se usudili ostati.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Donauschwabe
27.04.2005., 16:30
S područja NDH organizirana je evakuacija Nijemaca u Njemačku, dok je Nijemcima u Vojvodini i Baranji bilo zabranjeno napuštati svoje domove.

Jugoslavenske vlasti su krajem 1944 donijele zakon kojim se SVIM osobama njemačke nacionalnosti oduzima državljanstvo i sva imovina.

Poslije rata je puno Nijemaca završilo u koncentracijskim logorima, u Hrvatskoj su veći bili Valpovo i Krndija.


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

 WeM
27.04.2005., 16:33
ostoja kaže:
Ovi nisu otišli dobrovoljno nego svi pod prisilom, jedino su neki otišli i prije nego su ih iz njihovih domova otjerali partizani i to stoga što su se bojali kolektivnog progona koji je na žalost zadesio one koji su se usudili ostati.


a svabe koje su ostale, radje su se priklanjale hrvatskom narodnom korpusu nego "pobjednickom" srpskom! za razliku od kojekakovih vlaha, muslimana, zidova i MASE hrvata jugoslavena!

svabe, bili i ostali karakter, pa makar i izvan matice, kao folks dojceri!

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

 WeM
27.04.2005., 16:42
Donauschwabe kaže:
S područja NDH organizirana je evakuacija Nijemaca u Njemačku, dok je Nijemcima u Vojvodini i Baranji bilo zabranjeno napuštati svoje domove.




mogli su oni napustiti svoje domove... bilo je vremena!

no, ostali su oni koji nisu sudjelovali aktivno u ratu ili su naprotiv pomagali srbima u najtezim trenutcima!

ti su razvaljivani po logorima....

ili prozaicno...a eufemizirano o genocidu koji je nacinjen pod crvenom zvijezdom a na celu s titom:

plackaska horda je imala vec unaprijed smisljen plan preuzimanja tudje imovine, sto je i ozakonila poslije rata!

s tim... da je imala vise desetina tisuca MANJE hrvata, svaba, i ostalih narodnih neprijatelja da se bune protiv tog zakona!

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

ostoja
27.04.2005., 17:01

Donauschwabe kaže:
S područja NDH organizirana je evakuacija Nijemaca u Njemačku, dok je Nijemcima u Vojvodini i Baranji bilo zabranjeno napuštati svoje domove.

Jugoslavenske vlasti su krajem 1944 donijele zakon kojim se SVIM osobama njemačke nacionalnosti oduzima državljanstvo i sva imovina.

Poslije rata je puno Nijemaca završilo u koncentracijskim logorima, u Hrvatskoj su veći bili Valpovo i Krndija.


Samo mali ispravak, partizani su u svom zločinu bili vrlo pametni, pa nisu donijeli tako jednoznačan i jednostavan propis koji bi se nedvojbeno mogao svrstati u kategoriju rasno-etničkih motiviranih zakona. Navedena Odluka o oduzimanju imovine licima njemačke narodnosti je uvela podjelu na Nijemce koji su surađivali s partizanima (NOB-om) i one koji nisu. U formalno pravnom smislu predmetom progona su postali ovi drugi, praktično nije bilo nikakve razlike, protjerivali su koga su stigli. Ali pametni komunisti si nisu dopustili formalno-pravni previd u vidu odluke o pretjerivanju SVIH Nijemaca, jer takva bi formulacija previše sličila onome što se dešavalo pod nacistima.
Koliko je ta odluka u suštini bila rasistički motivirana govori sljedeća usporedba.
Da su nove vlasti 1945. godine takvu odluku donijele npr. za banovinske Srbe koji su od svih hrvatskih regija u kojima žive Srbi imali najviši postotak pripadnika partizanskog pokreta (18% u odnosu na cjelokupno srpsko stanovništvo tog kraja) to znači da bi ostalih 82% vojno neaktivnih Srba zaslužilo izgon iz zemlje.


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Donauschwabe
27.04.2005., 20:39
"Službeni list" Jugoslavije, 6. veljače 1945. broj 2.

"Odluka o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine ...

Danom stupanja na snagu ove odluke prelazi u državno vlasništvo...

2. sva imovina osoba njemačke narodnosti, osim Nijemaca koji su se borili u redovima NOV i partizanskih odreda Jugoslavije ..."

Ovo prepisujem pa sam skratio nebitne stvari.
Ja bih to nazvao rasnim zakonom, jer jako puno nijemaca i njemica se nije fizički moglo boriti u partizanima.
Osim toga većina nijemaca se bili seljaci koji se nisu bavili politikom i nisu se borili na ničijoj strani.

Zanimljivo je da je "Odluka" pisana i na Hrvatskom.

Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dojče vita na sla(n)venskomu jugu
« Odgovori #3 : Ožujak 06, 2011, 12:35:53 prijepodne »
Hrvatska revija, časopis Matice hrvatske
Godište II / 2002., br.3

Naslovnica

SPOMENAR

HRVATSKI BOG GERMAN

Nijemci su tijekom višestoljetne nazočnosti u Hrvatskoj bili konstruktivan čimbenik njezina društvenog oblikovanja, a nedovoljno se zna o tome tko su sve od njih bili aktivni sudionici najvažnijih nacionalno-integracijskih pokreta u Hrvata. U tijeku je vrlo opsežan projekt izrade biografskog leksikona kojim će se obuhvatiti tisuća najistaknutijih pregalaca hrvatskoga društvenoga, kulturnog i znanstvenog života njemačko-austrijskih korijena.


Danas, kada Hrvati imaju svoju suverenu državu, pitanje nacionalnih manjina ukazuje se u potpuno drukčijem svjetlu nego što je to prije bio slučaj. Proteklih su stoljeća, naime, Hrvati, živeći u nametnutim državno-političkim zajednicama u kojima su i sami bili zapostavljena manjina, pripadnike najbrojnijih nacionalnih manjina u samoj Hrvatskoj nerijetko doživljavali i tretirali kao remetilački čimbenik i medij tuđinskog utjecaja. Kroz tu su fazu odnosa s Hrvatima, već prema tome tko je Hrvatsku svojatao, morali proći Nijemci, Mađari, Talijani i Srbi, dok su pripadnici ostalih manjina uglavnom bili pošteđeni negativnih hrvatskih emocija. I nije tu ništa čudno, jer po tome Hrvati nisu ništa drukčiji od ostalih, posebice malih, naroda. No, grč dugotrajne isfrustriranosti zbog neimanja vlastite države, ozbiljno učvršćen velikosrpskom agresijom tijekom prve polovice prošloga desetljeća, tek se počeo opuštati i trebat će proći još neko vrijeme da Hrvati, kao konačno svoji na svome, postanu potpuno benevolentni prema pripadnicima svih drugih etničkih skupina. U tom smislu jedna od stvari koje će svakako trebati napraviti jest i prevrednovanje uloge pripadnika nacionalnih manjina u općem razvoju hrvatskoga društva. I to ne tek na deklarativnoj razini s koje se na Šenou, Demetra, Ružičku, Šuleka ili Teslu gleda kao na akcidentne slučajeve nego tako da se te i mnoge druge velikane smatra aktivnim i ravnopravnim sudionicima hrvatskoga razvoja. Jer, jednu četvrtinu ili petinu žitelja Hrvatske već stoljećima čine i pripadnici drugih etničkih zajednica i oni s etničkim Hrvatima čine jedinstveni hrvatski politički narod. To bitno uvjetuje funkcioniranje hrvatskoga kulturnoga obrasca kao multietničkoga, koji je po tome već odavno europski. I najnovija se znanstvena istraživanja tzv. hrvatskoga genetskog koda rugaju svim etnoekskluzivcima. Ona, navodno, (do)kazuju da je gotovo polovica današnjih Hrvata zapravo ilirskog podrijetla te da je velika većina hrvatskog etnikuma ustvari nastala miješanjem pripadnika različitih naroda.

Kakvu su ulogu u tom miješanju odigrali Nijemci? Jesu li bivstvujući na hrvatskim prostorima još od 12. stoljeća uvijek bili mrski tuđinci ili je velika većina njih dijelila sudbinu ostalog hrvatskog puka? Jesu li Švabe Hrvatima donijele tek višestoljetni kobni politički zagrljaj ili su bili aktivni stvaratelji njezina kulturno-civilizacijskog napretka? Jugoslavenska historiografija je smišljeno zamagljivala cjelovite odgovore na ta pitanja, politički oblikovana tako da opravda socijalno-klasne potrebe i prešuti neljudske čine »narodnog poretka«. Naime, kad god je politika starija sestra historiografiji, njezini su nalazi dirigirani, polovični ili cenzurirani. No, ni u proteklih jedanaest godina, u kojima se hrvatska historiografija trebala osloboditi ideoloških stega, nije bilo lako doći do pravih odgovora. Tako jedan ugledni osječki historičar (i pričuvni političar, naravno) budno pazi i na samu mogućnost da netko, govoreći o povijesti Osijeka, ne daj bože, ustvrdi kako je do 1910, i to po broju Nijemaca, njemački govorećih Židova i onih koji su se njemačkim jezikom koristili u svakodnevnoj komunikaciji, bio dominantno njemački grad. Jer kako bi to uopće bilo moguće da u Hrvatskoj postoji neki njemački grad? Ma, može, naravno da može, ali, naravno, u sociološkom ili kulturološkom, a ne nipošto političkom smislu, ali koga briga za te nijanse. Nadalje, početkom devedesetih, kada su gotovo svi imali nešto važno reći o žrtvama na Bleiburgu i križnome putu, potpuno je prešućeno da je gotovo svaka četvrta žrtva na toj Golgoti bio Nijemac, Švabo, Folksdojčer, pripadnik najbrojnije nacionalne manjine u Kraljevini Jugoslaviji, koja je u vrlo kratkom razdoblju gotovo potpuno zbrisana. No, o tome jednom drugom zgodom.

Austrijski carevi kao hrvatski kraljevi

Kada su hrvatski velikaši okupljeni na saboru u Cetinu 1527. za hrvatskog kralja proglasili Ferdinanda Habsburškoga vjerojatno su to smatrali privremenim rješenjem i nisu ni slutili da će njemačko-hrvatske prisilne ali raznolike i tijesne veze potrajati puna četiri stoljeća. Nijemci (i Austrijanci) su tijekom tih stoljeća od spasitelja (pred turskom najezdom) postali ugnjetači i porobljivači. U političkom smislu su to doista i bili, jer personalna unija na temelju Pacta Conventa iz 1102. nije zapravo nikada poštovana. Štoviše, čini se da su i Habsburgovci znali ono što je Nada Klaić mnogo poslije otkrila o njezinoj vjerodostojnosti, pa se nisu nikada nje ni držali. Podsjetimo, radi se o famoznoj povelji kojom su kneževi 12 hrvatskih plemenitih rodova pozvali Kolomana da im bude kralj, a za koju je Nada Klaić dokazivala da se radi o čistom diplomatičkom falsifikatu koji su Arpadovići proizveli mnogo poslije no što je datiran, a Habsburgovci iskoristili da hrvatske narodne pravice ignoriraju četiri stoljeća.

No, bilo bi odveć jednostrano i potpuno netočno njemački element u hrvatskoj povijesti smatrati tek remetilačkim čimbenikom. Jer Nijemci (i Austrijanci te njemački govoreći Židovi aškenaske zajednice koji s njima čine u mnogočemu jedinstven kulturni krug) naseljeni u Hrvatskoj tijekom više stoljeća za sobom su ostavili vrlo snažan utjecaj na oblikovanje najvećega broja sastavnica hrvatskoga društva, prije svega gospodarstva, ali također i njegove kulture, umjetnosti i znanosti.

Nijemce susrećemo u Hrvatskoj još u srednjem vijeku kada dolaze kao crkveni poslanici i misionari, plaćeni vojnici te najčešće kao obrtnici, majstori i rudari. Već u 13. stoljeću veći hrvatski gradovi (Varaždin, Križevci, Samobor, Virovitica i još neki) imaju njemačke ulice ili kvartove. Sve više je bilo i velikaških obitelji koje su dolazile iz njemačkih zemalja stičući imanja po Hrvatskoj, a među njima se posebno ističu Spanheimi, Andechsi, Ratoldi, Gisinzi, Albeni i Celjski koji su gotovo svi dali nekoliko banova. No, njemačko-austrijsko doseljavanje je počelo ozbiljnije tek nakon što je Hrvatska postala dijelom Habsburške Monarhije, dakle u 16. i 17. stoljeću. Tada je ono bilo uglavnom usmjereno na gradove i vojne komune diljem Vojne krajine.

Iz toga se doba valja posebno sjetiti dvaju njemačkih sinova. Prvi je Paul Scaliger (1534–1575) poznat još i kao Scalichius i Pavao Skalić, rodom Zagrepčanin, pustolov, reformatorski pisac, teolog, polihistor. Njemačkoga roda, otisnuo se u svijet i nakon studija filozofije i teologije, postao biskup-koadjutor Ljubljane, prijateljevao s papom, carevima, kneževima i vojvodama, prešao na protestantizam i svrstao se među najistaknutije hrvatsko-slovenske reformatore (Konzul, Dalmatin, Trubar, Vergerije). Navodno je zbog izmišljenih i prisvojenih titula te falsificirane genealogije stekao i mnogo neprijatelja pa je 1566. morao pobjeći u Gdazsk a odatle u Pariz i Münster. Vrativši se katolicizmu, pisao je u interesu kontrareformacije. Autor je raznih teoloških, historiografskih i polemičkih spisa a napisao je i predgovor glagoljskoga katekizma koji su pripremili hrvatsko-slovenski protestanti. Njegovo djelo Encyclopediae seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam profanarum epistemon iz 1559, zbog kojeg ga ovdje najviše i spominjemo, smatra se najznačajnijim pokušajem opće enciklopedije 16. stoljeća u Europi.
Ličnost velikog formata je i Pavao Ritter Vitezović (1652–1713), pisac, historičar i leksikograf rođen u Senju, u obitelji alzaškog doseljenika. Nakon školovanja u Senju i Zagrebu otisnuo se u svijet i prihvatio književnost i znanost kao svoje osnovno zanimanje. U Senj se vratio 1679. i krenuo u pohod protiv Turaka, potom Senjane zastupao na saborima u Sopronu, Beču i Požunu. Putovao i kao banov zastupnik, počašćen je titulama zlatnog viteza, viteza sv. Jurja, naslovnog podžupana Like i Krbave, dvorskog savjetnika i naposljetku baruna. U Linzu je 1684. tiskao svoju prvu knjigu Odiljenje sigetsko. Silno se trudio uspjeti na dvoru kao historičar i komornik, no bez većih uspjeha. Ipak, za vrijeme svog boravka u Zagrebu, gdje je odlukom Hrvatskog sabora postao upravitelj Zemaljske tiskare (izradio je fonetički alfabet, uredio nekoliko pučkih hrvatskih kalendara i objavio nekoliko svojih spisa), djelatno je pridonio da Zagreb postane kulturno središte hrvatskih zemalja. Štoviše, Vitezović se smatra začetnikom tiskarstva i osnova novinstva u nas. Napisao je mnoštvo historiografskih djela među kojima je i Croatia rediviva (1700), posvećena »čitavoj Hrvatskoj«. Od ostalih djela najpoznatija su mu Plorantis Croatiae saec. duo (1703) i Bosna Captiva (1712).

Kolonizacija Podunavlja

Najmasovnije doseljavanje njemačkoga elementa (ali i pripadnika drugih srednjoeuropskih naroda) zbilo se, pak, kao organizirana kolonizacija Podunavlja tijekom 18. stoljeća. Cijela Panonska nizina je zapravo u to doba (nakon protjerivanja Turaka južnije od Save i Dunava) bila prostor intenzivnih migracija, a Nijemci su se naseljavali u tri velika vala u sklopu državne politike naseljavanja novoosvojenih pograničnih područja. U Hrvatsku su ih uglavnom naseljavali feudalci i Crkva na svoja imanja, i to sve do konca 19. stoljeća. Kolonisti (mahom seljaci bezzemljaši, gradska sirotinja, kažnjenici kojima je obećan oprost i avanturisti raznih vrsta) u Slavoniji su (kao i u cijelom Podunavlju do Erdelja) zatekli katastrofalne uvjete života: guste hrastove šume i močvare u kojima je carevala malarija. Ni uvjeti otkupa zemlje i oruđa nisu bili povoljni pa je među naseljenicima nastala krilatica »Djedu smrt, ocu nevolja, a sinu kruh«, koja je simbolično svjedočila da je tek treći naraštaj doseljenika počeo uživati plodove svoga mukotrpnog zalaganja. Dakle, nepregledne panonske oranice nisu ništa drugo nego plod višedesetljetnog krčenja šuma i melioracije močvara, a ušorena sela su urbanistički obrazac kolonističkih graditelja. Domicilno stanovništvo nije voljelo došljake, a Nijemce, odnosno Švabe, pogotovo. Tome je pogodovala i jezična barijera ali i činjenica da su došljaci uglavnom osnivali vlastita sela. No, u mnogočemu su se na njih ugledali, jer su oni sa sobom donosili svoje zanimljive i korisne običaje, naprednije i učinkovitije načine obrade zemlje, uzgoja stoke, gradnje i priprave hrane, moderniju tehnologiju i način društvenoga organiziranja kroz solidarnu ispomoć i slično. Doseljenici su okrupnjavali posjede, gradili moderne mlinove, čitaonice, škole i crkve, osnivali vatrogasna i kulturna društva, a neki od imućnijih su gradili i osnivali prve industrijske pogone u svom kraju. Nijemci su mnogo toga prvi pokrenuli u Hrvatskoj i bili su pioniri ili nositelji velikog broja djelatnosti.
Računa se da je do 1910. u Slavoniji i Srijemu Nijemcima naseljeno oko 15 tisuća imanja s oko 134 tisuće žitelja. Samo u Osijeku (u kojem je prvi njemački teatar osnovan još daleke 1750) tada je živjelo oko 10 tisuća Nijemaca, u Zagrebu ih je bilo više od 6 tisuća, a čak više od 3 tisuće u Dalmaciji. Prema popisu pučanstva iz 1931. u Kraljevini Jugoslaviji je živjelo 490 tisuća njemački govorećih žitelja, od čega oko 170 tisuća njih na područjima današnje Hrvatske. No, kako je već tada bilo mnogo onih kojima materinski jezik više nije bio njemački nego hrvatski (asimilacija, miješanje roditelja i slično), neki su izvori (poput godišnjaka Evangeličke crkve iz 1935) procjenjivali da Nijemaca ima čak 695 tisuća, od čega da ih je u Hrvatskoj najmanje 200 tisuća. No, to su svakako pretjerane brojke.

Posljeratna sudbina naših Folksdojčera je ovih godina, unatoč nekim perfidnim opstrukcijama, uglavnom postala poznata našoj javnosti, prije svega zahvaljujući trudu nekolicine povjesničara i istraživača-publicista od kojih je najzaslužniji dr. Vladimir Geiger iz Hrvatskog instituta za povijest. Deportacijama, logorima, oduzimanjem imovine, nasilnom asimilacijom, iseljavanjem pod pritiskom i sličnim metodama komunistički režim je postigao to da su se danas Nijemci i Austrijanci sveli na brojčano gotovo neznatnu skupinu. Na posljednjem popisu pučanstva, onome iz 1991, tek njih nešto manje od 3 tisuće iskazalo je njemačku ili austrijsku nacionalnu pripadnost.

Demografski gubici njemačko-austrijske nacionalne manjine su vrlo veliki. Dio njih je izginuo tijekom rata i na tzv. Križnom putu, a proračuni govore da je tijekom i nakon Drugog svjetskog rata iz Hrvatske prisilno ili »dobrovoljno« iselilo oko 100 tisuća Folksdojčera, i to uglavnom u Njemačku i Austriju. Ostali su se uglavnom asimilirali pa se njihovi potomci danas smatraju Hrvatima.
Iskusivši prokletstvo kolektivne krivnje, Nijemci i Austrijanci su platili vrlo visoku cijenu a dio nje je bilo i svjesno prešućivanje uloge mnogih pojedinaca koji su ostavili važno i vrijedno naslijeđe u izgradnji modernog hrvatskog društva. Kako bi se barem donekle ispravila povijesna nepravda, bitno je istražiti i publicirati spoznaje o tim ljudima, a tome će nesumnjivo pridonijeti i biografski leksikon koji je u pripremi i kojim će se obuhvatiti oko tisuću najistaknutijih pregalaca hrvatskoga društva (posebice njegovih kulturnih, umjetničkih, znanstvenih i gospodarskih dosega) njemačkih i austrijskih korijena. Među njima i nekih njemački govorećih Židova koji su se sami smatrali dijelom njemačko-austrijskoga kulturnoga kruga, jer je poznato da su se mnogi Židovi koji su prešli na katoličanstvo smatrali pripadnicima njemačkoga ili austrijskoga (a najviše hrvatskoga naroda), uglavnom prema tome odakle su doselili i kojim su jezikom govorili njihovi preci. Tim leksikografskim pothvatom (kojemu nipošto nije svrha nekakvo novo etničko prebrojavanje, nego revalorizacija uloge pojedinca u stvaranju društva) popularizirat će se mnoge zanimljivosti i obnoviti sjećanja na brojne zaslužne ljude. Ovdje se možemo tek taksativno prisjetiti nekih od najzanimljivijih figura svjedočeći njihov iznimno bogat doprinos u cjelokupnome društvenom životu Hrvatske.

Nijemci u hrvatskome narodnom pokretu

Ilirski pokret i narodnjačko jugoslavenstvo, koje se kao izvorno hrvatska nacionalno-integracijska ideologija 19. stoljeća na njega nastavilo, u svojoj su biti iz potpuno razumljivih razloga bili protumađarski i protugermanski. Neki od ilirskih prvaka su gorljivo rogoborili protiv Nijemaca na način koji je bez ostatka bio ne samo pun nacionalnoga žara, nego i šovinistički. Tome je, naravno, pogodovala pokvarena politika cara Franje Josipa koja se obila o glavu Hrvatima nakon revolucije 1848. godine. Tako se Andrija Torkvat Brlić, jedan od poznatijih iliraca, rugao Nijemcima najgorim pogrdama proglašavajući ih najvećim zlom i pozivajući Hrvate da ne uče njemački jezik. Nije bio u tome jedini. Ni Josip Juraj Strossmayer (1815–1905), biskup đakovački i bosansko-srijemski, sigurno najpoznatiji ovdašnji njemački potomak (unuk austrijskog doseljenika iz Linza), nije volio njemački. Zabilježeno je da s njemačkim pukom u slavonskim selima nije razgovarao njemački i korio ih je što ne uče hrvatski. No, i on je na golemim imanjima svoje biskupije gotovo na sva ključna mjesta postavio Nijemce, katedralu u Đ akovu, kao stolnu crkvu u Osijeku, te mnoge druge važne građevine koje je dao podignuti, gradili su i oslikavali njemački majstori. Možda zato što su bili najdostupniji, ali to ne mijenja vrijednost njihova učinka. Što se Strossmayera tiče, njegova je uloga u hrvatskoj kulturnoj i političkoj povijesti upravo nenadomjestiva a o njegovoj veličini svjedoči i činjenica da Sveučilište u Osijeku nosi njegovo ime. No, vratimo li se ilirizmu, obično se smatra da je to pokret u kojem su participirali samo hrvatski sinovi. Malo je poznato da su i neki od najpoznatijih iliraca imali njemačke korijene, pa i za samoga Ljudevita Gaja su politički suparnici kazivali da je po svojim precima zapravo Ludwig von Gay. I Stanku Vrazu, slovenskom ilircu, na nos su nabijali inačicu prezimena Frass. No, to su tek pretpostavke koje su imale za cilj difamirati i diskreditirati ilirske perjanice. Ono što je definitivno poznato jest to da je najbolji prijatelj i desna ruka bana Josipa Jelačića bio Joseph von Neustädter (1796–1866). Ugarski barun, protestant podrijetlom iz Franačke, vojnu je karijeru okončao u činu divizijskog generala i sa čašću austrijskoga podmaršala. U Petrovaradinu je upoznao Jelačića, poslije bana, te se s njim zbližio u vrlo prisnom prijateljstvu do kraja života. Za vrijeme revolucionarnih zbivanja 1848. godine bezrezervno je pristao uz njega i s njim sudjelovao u ratnim pohodima i slamanju mađarske pobune. Nakon umirovljenja kupio je imanje Schönbach (Lepa Ves) uz potok Medveščak i nastanio se u Zagrebu. Naučio je hrvatski, pisao i objavljivao na njemu. Zemni ostaci baruna Neustädtera i njegove supruge Helene preneseni su 1909. godine s Jurjevskoga groblja na Mirogoj, zajedno s nadgrobnim spomenikom koji je 1867. godine izradio zagrebački klesar Robert Streschnack. Jelačićeva supruga, grofica Sofija von Stockau, koja je mnogo puta imala presudan utjecaj na bana, također je bila Njemica.

Jedan od njihovih najuglednijih suvremenika i otac hrvatske opere Vatroslav Lisinski, pravim imenom Ignaz Fuchs, bio je njemačko-židovskog podrijetla, a svoje ime je pohrvatio kao gorljivi ilirac. Njegov učitelj je bio Georg Carl (Juraj Karlo) Wiesner von Morgenstern (1783–1855) doseljenik iz rumunjskoga Arada, koji je isprva bio tajnik grofa Erdędyja, a potom i jedan od osnivača i prvi dirigent Zagrebačkoga glazbenog zavoda (Agramer Musikverein, poslije HGZ). Prvi predsjednik i osnivač tog društva (1827) bio je Gustav von Prandau, a dvije godine poslije otvorili su i prvu glazbenu školu u kojoj su osim Wiesnera predavali i Anton Kirschofer i Ignaz Scheitinger. Nakon dolaska Lisinskog za novoga ravnatelja 1855, za nastavnike su angažirani i Anton Schwarz (violina), Johann Oertl (violončelo) i Ignaz Lichtenegger (pjevanje). Time je škola prerasla u konzervatorij (danas Muzička akademija). Njihov suvremenik bio je i Samoborac Ferdo Wiesner-Livadić, skladatelj i muzikolog (1799–1879). Nakon školovanja i angažmana u Grazu vratio se u Samobor i oduševio idejama hrvatskog narodnog preporoda te kroatizirao svoje prezime. Pisao je budnice, a najpoznatija je Još Hrvatska nij’ propala. Glazbena škola u Samoboru nosi njegovo ime. Kukuljevićeva drama Juran i Sofija praizvedena je 1840. otvorivši prvu hrvatsku kazališnu sezonu. No, malo je poznato da su zakupci gornjogradskoga kazališta u to doba bili braća Heinrich i Karl Börnstein, rođeni u Hamburgu.


Nâstavek na sledečomu listu.

Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dojče vita na sla(n)venskomu jugu
« Odgovori #4 : Ožujak 06, 2011, 12:46:56 prijepodne »

Nâstavek z prethodnoga lista:


Još dvije hrvatske glazbene škole nose imena po njemačkim potomcima. Ona u Osijeku po Franji Ksaveru Kuhaču, odnosno Franzu Xaveru Kochu (1834–1911), etnomuzikologu i glazbenom pedagogu i povjesničaru, a škola u Splitu po Josipu Hatzeu (1879–1959), skladatelju, glazbenom pedagogu i zborovođi, inače potomku vipavskih Nijemaca. Ipak, sve spomenute nadilazi ličnost i djelo Franza von Suppéa (1819–1895), koji je velikan europskoga formata. Rođeni Splićanin, odrastao je u Zadru, a nakon studija u Italiji od 1835. živio je u Austriji, uglavnom u Beču. Smatra se kraljem operete, no, kako je u nas opereta destljećima podcijenjena tako se ni njegovo ime ne spominje, osim u prigodama kakva je bila 100. obljetnica njegove smrti, kada su pošte Austrije i Hrvatske paralelno izdale prigodnu poštansku marku.
Nastavimo li priču o muzikolozima i glazbenicima njemačkoga korijena, svakako treba spomenuti skladatelja, orguljaša i pijanista iz Varaždina Leopolda Ignaza Ebnera (1769–1830), njegovu kćer Mariju Ebner, koja je bila poznata pijanistica i operna pjevačica, dirigenta i znamenitog promicatelja opere Nikolu Fallera (1862–1938), još jednog slavnog Varaždinca Vjekoslava Ružića, tj. Rosenberga (1870–1954), skladatelja i dirigenta, potom Josipa Štolcera Slavenskog (1896–1955), rođenog u Čakovcu. U mladosti je bio pekarski pomoćnik kojeg su bogatiji mještani primijetili i prepoznajući njegov glazbeni talent poslali na studij. Europsku i svjetsku afirmaciju postigao je 1924. u Njemačkoj, na međunarodnom festivalu Dani komorne glazbe u Donaueschingenu. Tada je ocjenjivački sud između 280 prijavljenih djela, od kojih je čak 91 bilo gudački kvartet, odabralo baš Štolcerovu kompoziciju Prvi gudački kvartet. Zagrepčanin Sigfried Kiefer (1919–1972), inače podrijetlom iz Zrenjanina, bio je poznati violončelist, Karla Radingera (1906–1972) znalci pamte kao jednog od utemeljitelja jazza kod nas, koji je svojevremeno žario i palio sa svojim orkestrom »Radinger Rhythm Boys«, a 1947. se posvetio kazališnoj režiji i dirigiranju. Od suvremenih glazbenika spomenimo Ivu Körblera (1926), skladatelja zabavne glazbe, Teodora Bocha (1925), jednog od utemeljitelja Festivala kajkavske popevke u Krapini, skladatelja Davorina Kempfa (1947), zagrebačkoga rokera Nenada Bacha, koji sad živi u SAD-u, frontmena grupe »Atomsko sklonište«Brunu Langera, slavne bubnjare Borisa Leinera i Dražena Šolca, te pjevačice Kseniju Erker, Ivanu Plechinger i Dunju Knebl.

Već smo naveli neke od poznatijih plemićkih obitelji njemačkih korijena koje su odigrale vrlo važnu ulogu u Hrvatskoj, posebice u privrednom razvitku svoga kraja. No, evo još nekih. Obitelj kranjskih grofova i kneževa Auersperg dala je nekoliko vojnih zapovjednika i zemljoposjednika, kao i Braunspergi. U Hrvatskoj su svoja imanja (pokraj Varaždina) imali čak i kneževi od Brandenburga, a tu su još i obitelji Haller (ugarski grofovi), Rauch, Schamburg-Lippe (virovitički), Eltz (vukovarski), Reisner (osječki), Prandau (valpovački), Hellenbach, Bombelles i drugi. Osobito valja izdvojiti obitelj Kulmer, Štajerce koji su stekli barunat Rosenpichela i Hochensteina još 1654, a grofovstvo 1860. godine. Kulmeri su bili gospodari Šestina, a posljednji muški potomak bio je akademski slikar Ferdinand Kulmer (1925–1999), jedan od najpoznatijih hrvatskih slikara uopće.

Osječka i zagrebačka škola crtanja

Kad smo već kod slikarstva, sjetimo se još nekih njemačkih sinova i unuka koji su na ovom planu dali vrijedan doprinos. Od mnoštva srednjovjekovnih, renesansnih i baroknih majstora, koji su oslikali i uresili mnoge crkve u Hrvatskoj, spomenut ćemo tek napoznatijega među njima, tirolskoga Nijemca i pavlina Ivana Krstitelja Rangera (1700–1753) koji pripada u red najvažnijih slikara sjeverozapadne Hrvatske, a njegova remek-djela u Lepoglavi, Štrigovi i Varaždinu smatraju se dijelom najvrednije barokne baštine u nas. Od starijih majstora spomenimo Adalberta Schauffa (1781–1821), slikara i jednog od prvih učitelja Zagrebačke risarske škole. Postojala je i Osječka škola crtanja koja je s radom počela 1800. s 36 učenika, a njezinim najistaknutijim pripadnicima smatraju se Antun Müntzberger (osnivač), Franz (?-1841) i Hugo (1807–1869) Conrad von Hötzendorf i najpoznatiji Adolf Ignjo Waldinger (1843–1904). Osobitu pažnju među likovnim umjetnicima zaslužuje Antun Dominik Fernkorn (1813–1878) koji je Zagrebu ostavio spomenik banu Jelačiću, kip sv. Jurja koji ubija zmaja (pred Muzejom za umjetnost i obrt), reljef boga Merkura na fasadi hotela »Dubrovnik« te Madonu s četiri anđela ispred katedrale. Slikar i grafičar Milan Steiner (1894–1918) umro je mlad, ali je za sobom ostavio opus iznimne slikarske senzibilnosti. Zagrepčanin Robert Auer (1873–1952), inače profesor na Likovnoj akademiji, sa suprugom Leopoldine Auer-Schmidt svojedobno je vodio najpoznatiju privatnu slikarsku školu. U Hrvatskoj, točnije u Splitu, punih je dvadeset godina, od 1938. do 1958. godine, živio i djelovao kao slikar i kazališni scenograf rođeni Berlinčanin Rudolf Bunk (1908–1974). Od suvremenih majstora, osim Ferdinanda Kulmera, spomenimo Alberta Kinerta (1919–1987), Josipa Happa (1935), Ivana Obsiegera (1939), Nikolu Reisera (1918) i Vesnu Kiefer-Zadravec.
Tu su i dva slavna galerista. Prvi je Zagrepčanin Antun Ullrich (1878–1927), čija je galerija u Ilici 54 postala i dugo bila stjecište umjetničke kreme grada. Drugi je neumorni muzeolog Antun Bauer (1911–1999), koji je bio pasionirani sakupljač likovnih djela pa se mnoge hrvatske galerije mogu pohvaliti njegovim donacijama.

Ovdje trebaju biti spomenuta i dva fotografa. Prvi zagrebački fotograf bio je Ivan Standl (1832–1897), a čini se posljednji od formata bio je Gjuro Griesbach (1911–1999).

Najbrojniju skupinu s pravom čine graditelji i arhitekti. Kada se vidi koliko ih je njemačko-austrijskoga podrijetla, čini se da imaju primat. Nemoguće ih je sve nabrojiti, ali pokušajmo tek najpoznatije. Počasno mjesto zauzima naturalizirani Zagrepčanin Herman Bollé (1845–1926), koji je glavnome gradu ostavio velik broj sagrađenih i obnovljenih javnih i sakralnih objekata. Najpoznatije je svakako groblje Mirogoj, a tu su još i obnovljena katedrala te Evangelička crkva. Tu su još Bartol Felbinger (1785–1871) s mnoštvom zgrada u Zagrebu i palačom Drašković, Riječanin Ignazio Hencke (1740–1798), koji je ostavio baroknu pravoslavnu crkvu, Alois Vjekoslav Bastl (1872–1947), autor Etnografskoga muzeja, zgrade PMF-a i tržnice Dolac u Zagrebu, Ferdinand Fellner (1847–1916) i Herman Helmer (1849–1919), koji su u historicističkom stilu sagradili kazališne zgrade u Zagrebu, Rijeci i Varaždinu, Umjetnički paviljon u Zagrebu i cijeli niz reprezentativnih zgrada, Bruno Bauer (1884–1955), autor Novinarskog doma i samostana sv. Ksavera u Zagrebu, Viktor Aksmann ili Vladoje Aksmanović (1878–1946), poznati osječki arhitekt, Vjekoslav Heinzel (1871–1934), autor brojnih zgrada, a dok je bio zagrebački gradonačelnik (1920–1928) zaslužan je za plansko uređenje grada, zatim Hinko Bauer (1908–1986), koji nam je ostavio zgradu Zagrebačkog zbora i bolnice na Jordanovcu, Juraj Denzler (1896-1981), koautor Higijenskog zavoda i zgrade Elektre, Drago Ibler (1894–1964), graditelj brojnih stambenih zgrada i slavnog drvenog nebodera na Iblerovu trgu u Zagrebu, Pavao Deutsch (1897–1948), koji je radio uglavnom s Alexanderom Freudenreichom (1897–1974), ostavivši za sobom brojna ostvarenja, kao što su zgrade hrvatskih kulturnih domova u nizu gradova, školu u Varošu (Split), Maticu hrvatskih obrtnika u Zagrebu itd. Tu su još i Herman Haller, koji je 1905. izveo slavno varaždinsko groblje, Zlatko Neumann (1900–1969), Hugo Ehrlich (1879–1936), koji je radio s Viktorom Kovačićem, Anton Ulrich (1902–1998), koji je sagradio KBC Rebro, zgradu Vjesnika u Zagrebu te Vojnu bolnicu u Splitu, Franjo Neidhardt, koautor Doma sportova i Dinamova stadiona te Juraj Neidhardt (1901–1979), najpoznatiji predstavnik hrvatske moderne arhitekture i autor Nadbiskupskog duhovnog sjemeništa na Šalati. Još su dvojica koje ćemo ovdje svakako spomenuti. To su suvremeni ali već slavni arhitekti Vjenceslav Richter (1917), koji upravo predlaže nove modele spuštanja Zagreba prema Savi i Velimir Neidhardt, najmlađi akademik i koautor zgrade NSB-a te autor Inine zgrade na Velesajmu.

Pioniri hrvatske medicine i budući hrvatski nobelovac?

Njemački potomci su dali velik doprinos i razvoju hrvatske medicine, odigravši u mnogo slučajeva pionirsku ulogu. Evo tek nekih od njih. Austrijski je liječnik Theodor Billroth (1829–1894), oduševljen njezinim mogućnostima, Opatiju 1889. proglasio lječilišnim mjestom te time dao doprinos i razvoju turizma u tom kraju. Prvi zagrebački zubar bio je Josef Hafner, koji je ordinaciju otvorio 1866. Josipa Fona (1846–1899) mnogi smatraju začetnikom moderne kirurgije u nas, kirurg vAntun Gottlieb (1880-?) izvršio je 1913. prvu resekciju želuca, a 1918. prvu operaciju grkljana i prvu torakoplastiku. Branko Oberhofer (1913–1985) izveo je prvu operaciju tzv. šetajućeg živca i smatra se začetnikom kardiokirurgije u nas, jer je prvi operirao na otvorenom srcu. Ernest Mayerhofer (1877–1957) je 1922. osnovao i prvi vodio Kliniku za dječje bolesti u Zagrebu, a Aleksandar Tiefenbach (1922–1992) je na toj klinici osnovao Hematološki odjel. Živko Bolf (1894–1982) osnovao je Stomatološki fakultet u Zagrebu i bio njegov prvi dekan, a Antun Šercer (1896–1968) je u Bolnici sestara milosrdnica razvio Odjel ORL te osnovao Thalasoterapijski institut u Crikvenici. Psihijatar Josip Glaser (1897–1963) osnovao je 1939. i vodio Neuropsihijatrijski odjel u Bolnici sestara milosrdnica. Antun Schwarz (1832–1880) je 1877. osnovao prvu primaljsku školu, a 1879. prvu duševnu bolnicu u Stenjevcu. S Ivanom Dežmanom je prikupljao i stvarao hrvatsku liječničku terminologiju. Začetnik medicinske historiografije u nas je Ludwig Lujo Thaller (1891–1949), koji je u Zagrebu osnovao i prvu katedru za povijest medicine na Balkanu. Tu je i predsjednik Hrvatske medicinske akademije Mladen Štulhofer, inače dugogodišnji predsjednik Hrvatsko-njemačkog društva prijateljstva.

Od starijih pisaca i književnika na prvom mjestu treba spomenuti oca hrvatskog romana Augusta Šenou (1838–1881), inače češko-njemačkog podrijetla. Također treba spomenuti Roda Rodu (1872–1945), koji je dio života proveo u Osijeku, a Austrijanci ga smatraju svojim književnim velikanom. Slične je sudbine bio i Osječanin Victor von Reisner (1860–1919), koji se odselio u Njemačku. Zatim valja spomenuti gorljivog varaždinskog Austrijanca židovskih korijena Eduarda Breiera (1811–1886), te Adolfa Webera Tkalčevića (1825–1889). Tu je i slavni požeški kroničar Julije Kempf (1864–1934), a slijede ih Franz Spitzer alias Ervin Šinko (1898–1967), pisac njemačko-židovsko-mađarskih korijena, glasoviti austrijski pisac Ödön von Horvath (1901–1938), Riječanin rođenjem a njemačko-mađarsko-češko-hrvatskih korijena i Ferdo Živko Miler (1853–1917). Slijede Ljubo Wiesner-Livadić (1885–1951), koji je umro u emigraciji, potom jedan od pokretača hrvatske moderne Branimir Wiesner-Livadić (1871–1949), Karlovčanin Oto Šolc (1913–1995), Vjekoslav Majer (1900–1975), još jedan emigrantski pisac Ernest Bauer (1910) i Miroslav Feldman (1899–1976). Među značajnije pisce pripada i Mladen Kerstner (1928), tvorac čuvenih »Gruntovčana«, a tu su još i Ernest Fišer (1943), Vladimir (1927) i Goran Rem (1958), te Ludwig (Ljudevit) Bauer (1943), kojemu u kratko vrijeme u Hrvatskoj izlazi čak pet knjiga i za kojega neki književni kritičari kažu da ima spisateljsku snagu koja bi ga mogla odvesti i do Nobelove nagrade za književnost.

Općenito uzevši u kulturi ima mnogo onih koji su njemačko-austrijskih korijena. Među glumcima starije generacije mnoga su sjajna imena poput Ljerke Šram (1874–1913), Armanda Alligera (1904–1990), talijanske zvijezde Alide Valli (rođene 1921. u Puli kao Adelaida Maria Altenburger), te nekoliko članova slavne umjetničke obitelji Freudenreich, a među novijima spominjemo se Vanje Dracha, Stjepana Baherta, Sande Langerholz, Ingeborg Appelt i Vilija Matule. Od redatelja u toj galeriji likova posebno mjesto zauzimaju Tomislav Tanhofer (1878–1871) i Ivan Hetrich (1921–1999), Nikola Tanhofer (1926–1998), Branko Bauer (1911–2002) i Branko Schmidt. U tiskarstvu i knjižarstvu Hrvatske mnogi su Nijemci ostavili važan trag, u mnogim slučajevima (u Zagrebu i Osijeku) u tim su djelatnostima dugi niz godina bili dominantni. S tiskarstvom je u vezi i novinstvo a povijest njemačkog novinstva u Hrvatskoj je doista bogata. Naraštaji novinara pamte svoje kolege njemačkih korijena a i među novijima ih je dosta. Najpoznatija je svakako Neda Ritz, rođenjem Birt, tu je legenda sportskog novinarstva Fredi Kramer, njegova nešto mlađa kolegica Romana Eibl, a znamo i Vukovarca Josipa Esterajhera, Vinkovčanku Blaženku Leib, Osječane Mirka Sajlera, Dragu Hedla, Gordana Flaudera, Sinišu Kramla, Krunoslava Weinperta, Draška Celinga, Renatu Trišler, Ervina Heinea i Darka Oesterreichera. Sjećamo se i nekih kojih više nema, poput Ive Lajtmana iz »Večernjeg lista«. Ima i onih koji su Nijemci, odnosno Austrijanci po majci, kao što su to Helga Vlahović-Brnobić, Sead Saračević, Zija Sulejmanpašić i Saša Kopljar, čija je majka Margita Šerman-Kopljar poznata osječka operna pjevačica.

Od onih koji su ostavili značajniji trag u znanosti spomenimo slavnog prirodoslovca Dragutina Gorjanovića Krambergera (1856–1936), koji je otkrio krapinskoga pračovjeka, Franju Hanamana (1878–1941), koji je s A. Justom izumio i patentirao prvu upotrebljivu električnu žarulju s metalnom niti, slavnog tiflopedagoga Vinka Beka (1862–1935), kulturologa, muzealca i filologa Kostu Hörmanna (1850–1921), Bjelovarčanina koji je ostavio neizbrisiv trag u kulturologiji Bosne i Hercegovine, povjesničara Miroslava Brandta (1914–2002), kemičarku Zlatu Bartl (inače rođenu 1920. u Sarajevu od roditelja Austrijanaca koji su doselili iz Dalmacije), koja je izumila Vegetu, fizičara Vladimira Paara s Instituta Ruđer Bošković, demografkinju Alicu Weltheimer-Baletić, rođenu u Vukovaru, te biologa Oskara Springera, šefa Odjela za biologiju zagrebačkog PMF-a. Ne treba zaboraviti ni braću Rudija (1913–1993), sociologa i Ivana Supeka (1915), fizičara i pisca, koji su po majci Nijemci iz Đakovštine. Tu je i austrijski filozof i mistik Rudolf Steiner (1861–1925), jedna od najzanimljivijih ličnosti u toj galeriji, za koju se malo zna da je rođenjem iz Hrvatske. Riječ je o osnivaču antropozofije, spiritualističko-mističke doktrine iz koje je izašla i waldorfska pedagogija, jedna od najpopularnijih suvremenih pedagoških metoda u svijetu.

Još jedna osebujna ličnost hrvatske povjestice svakako je Franjo Trenk, odnosno Franz von der Trenck (1711–1749), austrijski pukovnik i barun rođen u Italiji a skončao u tamnici pokraj Brna. To je legendarni junak priča hrvatske, mađarske i austrijske popularne književnosti. Podrijetlom je bio iz pruske časničke obitelji, a majka mu je bila iz slavne obitelji Kettler von Hergvatten iz koje je bio i muž ruske carice Ane Ivanovne. Nekoliko naraštaja obitelj Trenck služilo je Austriji, a otac mu Hans/Ivan kupio je posjede Pakrac i Pleternicu u Slavoniji, kojima je Franjo pridodao i one u Velikoj i Nuštru. Franjo, koji je u Hrvatskoj živio ukupno 11 godina, prvo je bio u ruskoj vojnoj službi, u ratu protiv Turaka, potom se vraća u Slavoniju gdje progoni hajduke, ponekad odlazi i u Bosnu. Nakon jedne takve provale, turske su vlasti protestirale pa je austrijska vojna vlast morala protiv njega povesti postupak. Pobjegao je u Beč gdje ga je pomilovala carica Marija Terezija i dodijelila mu čin potpukovnika. Franjo se vratio u Slavoniju gdje je unovačio pukovniju egzotično odjevenih pandura (s crvenim mundirima i karakterističnim kalpacima) te krenuo u rat u službi habsburške krune. Trenk se sa svojim pandurima pročuo odvažnošću i okrutnošću, a njegovi vojni uspjesi prepričavali su se kako u tadašnjim europskim salonima tako i u novinama koje su izlazile od Madrida do Berlina. Svojom goropadnom ćudi stekao je i brojne neprijatelje koji su ga optužili za poraz austrijske vojske protiv Prusa kod Zarova 30. rujna 1745. Osuđen je na smrt, ali ga je zauzimanjem nadvojvode Franza Lotarinškog carica Marija Terezija pomilovala preinakom kazne u doživotni zatvor. Caričina naklonost i milost bila je povod kasnijim fantastičnim pričama o njihovoj ljubavnoj vezi koja nije nikada dokazana.

Još u vrijeme njegova tamnovanja diljem Europe se proširio mit nerijetko pun fantazija i literarnih proizvoljnosti. Nastalo je bezbroj priča o barunu Trenku i njegovim pandurima, tiskale su se pripovijesti i romani o njegovim pothvatima, a objavljeno je i nekoliko njegovih romansiranih biografija. Osobito je popularan bio u zemljama habsburške krune, a u hrvatskoj književnosti je o Trenku i njegovim pandurima napisana cijela knjižnica povijesnih romana, pjesama, pripovijesti i drama.

Ovaj pregled završavamo istaknutijim duhovnicima njemačkih korijena. Najviše ih je, dakako, bilo na katedri zagrebačkih biskupa, od Gotsalda u 11, Gotharda u 12, Eberharda i Ivana Albena te Osvalda Thuza u 15. stoljeću do Mathiasa Brumanna u 16. stoljeću. Kad spominjemo Thuza valja reći da je to jedini zagrebački biskup koji je krunio nekoga kralja (Ladislava II. 1490), te da je zahvaljujući njemu u Zagrebu kao prva tiskana knjiga izdan tzv. Zagrebački brevijar. Hrvatski blaženik Alojzije Stepinac bio je postavljen za koadjutora nadbiskupu Antunu Baueru (1856–1937), a u prošlom stoljeću bilježimo i dva pomoćna biskupa u Zagrebu s istim prezimenom: Josipa i Miju Lacha. Ipak, najmarkantnija osoba na katedri zagrebačkih nadbiskupa bio je Stepinčev sljednik i kasniji kardinal Franjo Šeper (1905–1981), Osječanin rođenjem, koji se uspeo u vatikanskoj hijerarhiji na visoku čast predstojnika Kongregacije za nauk vjere (prija Sveta inkvizicija). Njegov brat Mirko Šeper (1912–1970) bio je istaknuti hrvatski arheolog i leksikograf.

Uz već spomenutoga Strossmayera, na đakovačkoj biskupskoj katedri je sjedio i Stjepan Bäuerlein (1905–1973) iz Babine Grede, a Slavonac (iz Broda) bio je i prvi sarajevski nadbiskup Josip Stadler (1843–1918).


Nâstavek na sledečomu listu.
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dojče vita na sla(n)venskomu jugu
« Odgovori #5 : Ožujak 06, 2011, 12:48:38 prijepodne »

Nâstavek z prethodnoga lista:

Od dosadašnja tri evangelička biskupa u Zagrebu dva su bila Nijemci. Prvi, koji je i utemeljio biskupiju, bio je Philipp Popp (1893–1945), rodom Srijemac od Zemuna kojega su partizani smaknuli pod optužbom za kolaboraciju s okupacijskim vlastima. Nakon njegova ubojstva biskupija je pala na rang seniorata a za seniora je izabran njegov sin Edgar Popp, koji i danas živi u Njemačkoj. Kad su vlasti prisilile Edgara na egzil, naslijedio ga je Nijemac rođen u Legradu Vladimir Ladislav Deutsch (1929–1999), koji zagrebački seniorat ponovno 1993. godine uzdiže na rang biskupije.

Ovdje smo tek površno spomenuli oko 180 najzanimljivijih likova iz plejade Hvatskih zaslužnika i zanimljivih ličnosti njemačko-austrijskoga korijena, preskočivši cijela velika područja poput gospodarstva, politike, unutarmanjinskih aktivnosti i sporta. Leksikon koji je u pripremi obuhvatit će gotovo šest puta više imena na svim područjima ljudskoga djelovanja, s osnovnim ciljem revalorizacije uloge i doprinosa pripadnika i potomaka njemačko-austrijskoga kruga u Hrvatskoj. Jer upoznamo li raznolikost i bogatstvo svoje prošlosti, lakše ćemo shvatiti razlike u sadašnjosti i pluralitet mogućnosti koje nam nudi budućnost.


                                                         Goran Beus Richembergh
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dojče vita na sla(n)venskomu jugu
« Odgovori #6 : Ožujak 06, 2011, 12:53:30 prijepodne »

VLADIMIR GEIGER
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

NIJEMCI I AUSTRIJANCI U HRVATSKOJ OD 1945. DO DANAS

Potkraj Drugog svjetskog rata većina Nijemaca napušta Hrvatsku. Neposredno nakon rata preostali pripadnici njemačke manjine izloženi su progonima novih vlasti u Jugoslaviji (Hrvatskoj), što je rezultiralo iseljavanjem i asimilacijom.



Povijest i sudbina hrvatskih Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata nerazdvojno je vezana uz sudbinu njemačke i austrijske manjine u Jugoslaviji.

O broju evakuiranih i poginulih Njemaca iz zemalja jugoistočne Europe u jesen 1944. i godina koje su slijedile u izvještajima, kao i u istraživačkim radovima koji su kasnije nastali, zabilježeni su različiti podaci. Budući da su sačuvani vrlo oskudni (dijelovi) izvornog arhivskog gradiva, u izvještajima njemačke provencij(encij)e podaci se znatno razlikuju od navedenih u dokumentima zemalja iz kojih su Nijemci iseljavani. Ostali su mahom Nijemci koji se nisu smatrali odgovorni za zbivanja tijekom rata, očekujući da će se nakon završetka rata vratiti njihovi susjedi, prijatelji i rodbina. Većina nije mogla ni pretpostavljati da bi im se mogao dogoditi fatum kolektivne krivnje.

Nevolje preostalih Nijemaca ne prestaju sa završetkom rata. Naime, predsjedništvo Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije već 21. studenoga 1944. godine donosi dalekosežni zakonski akt, kojim se precizira i položaj Nijemaca. Odluka AVNOJ-a nije obvezivala na dokazivanje aktivnog potpomaganja okupatorskog režima, nego je pod njen udar došla svaka osoba njemačke narodnosti koja se nije izravno suprostavila nacizmu. A takvih je bilo relativno malo. Žrtve kolektivne odmazde nisu bili samo Nijemci koji su mogli dokazati svoje sudjelovanje u partizanskom pokretu ili barem njegovo potpomaganje. Svima ostalima slijedili su upućivanje u logore i konfiskacija imovine, dakle nešto što su mogli pretpostaviti jedino najcrnji pesimisti. U svakom slučaju, tada nije bilo poželjno biti Nijemac.

Na svim područjima poslije uspostave nove vlasti uslijedio je val hapšenja i likvidacija. Pri tome na udaru nisu bili samo Nijemci, nego i potencijalni politički protivnici iz svih nacionalnih skupina.

I dok su u ravničarske krajeve dolazile mase kolonista iz pasivnih i ratom razrušenih područja Jugoslavije, čitava njemačka sela ili gradske četvrti otpremane su u logore.  Najveći logori za pripadnike njemačke manjine na području Hrvatske bili su tijekom 1945./46. godine Krndija, Valpovo i Josipovac. Službena evidencija o tome koliko ih je u logorima ostavilo živote nije vođena, a podaci bivših interniraca su sporadični i prilično nepouzdani. Ipak, podunavskošvapska je literatura pripomogla da i u pogledu logora dođemo do točnijih pokazatelja.

Indikativan je i odnos prema Njemčkoj evangeličkoj crkvi (s biskupskim sjedištem u Zagrebu). Evangelička je crkva bila proglašena nacionalsocijalističkom organizacijom, evangelički svećenici su proganjani, a crkvena je imovina konfiscirana. Odlukom Vojnog suda u lipnju 1945. godine u Zagrebu je na montiranom procesu na smrt osuđen evangelički biskup dr. Philipp Popp.

Neosporna je činjenica da su najteže demografske gubitke pretrpjeli u poraću upravo Nijemci. Demografi i viktimolozi veliki gubitak Nijemaca objašnjavaju vojnim i civilnim žrtvama u ratu, zatim poratnim stradanjima u raznim vidovima interniranja i na prisilnom radu u Jugoslaviji, te masovnom emigracijom, nešto za vrijeme, a najviše pri kraju i poslije završetka Drugog svjetskog rata. Demografi i povjesničari izvode zaključak o demografskom gubitku Nijemaca u Jugoslaviji, dakle, ukupnom broju iseljenih, umrlih i nerođenih, većem od 460.000 ljudi, što je s obzirom na populaciju, bez presedana i u širim balkanskom okvirima. Ako bi se pažljivije obradili podaci koji govore o stradanju hrvatskih i južnoslavenskih Nijemaca, došli bismo do zastrašujuće istine.

Sudbinu hrvatskih Nijemaca (i Austrijanaca) treba sagledavati najprije preko pokazatelja njihove naseljenosti na hrvatskim prostorima. Statistika ima u tome presudnu važnost. Budući da od 1931. do 1948. godine nije bilo popisa stanovništva, teško je realno prosuditi broj pripadnika njemačke manjine u Jugoslaviji i Hrvatskoj uratnim i prvim poratnim godinama.  Do kraja Drugog svjestkog rata Nijemci su u Hrvatskoj bili najzastupljeniji u gradovima i kotarima: Đakovo, Osijek, Vinkovci, Vukovar, Slavonski Brod, Slavonska Požega, Virovitica, Našice, Garešnica, Pakrac, Grubišno Polje, Daruvar i Zagreb.

Prvi je poslijeratni popis 1948. godine registrirao u novoj jugoslavenskoj državi samo 55.337 pripadnika njemačke nacionalne manjine (Austrijanci su na popisu 1948. godine uključeni u rubriku »Ostali«). U Hrvatskoj se na popisu 1948. godine Nijemcima deklariralo 10.144 stanovnika, što u dovoljnoj mjeri objašnjava njihovo naglo brisanje s demografske karte.

Djelomični razlozi neslaganja južnoslavesnkih i njemačkih (podunavskošvapskih) povjesničara mogu biti u činjenici koju posebno ističu demografi. Naime, ako je bilo manje izjašnjavanje Nijemaca za druge narodnosti, utoliko je bilo više žrtava i obratno. Greška može biti veća i u pogledu broja Nijemaca koji su emigrirali.  Već u vrijeme prvoga poslijeratnog popisa, zbog duhovne klime koju je agresivno propagirala nova vlast, izvjestan je broj Nijemaca »denacionalizirao« u Hrvate, Mađare i druge. Prema Kočoviću oko 2000 Nijemaca
(iz Vojvodine) je u popisu stanovništva 1948. godine »pohrvaćeno«. Žerjavićeve su procjene da se u Hrvate »asimiliralo« 1948. godine oko 3000 Nijemaca iz Hrvatske i još oko 2000 Nijemaca iz Bosne i Hercegovine.

Svaka narodna zajednica posjeduje u sebi trajne duhovne, socijalne i ljudske vrijednosti, kao i neprocjenjiv dar kolektivne individualnosti i posebnosti. Stoga se svaka narodna skupina upinje održati svoju egzistenciju i nastoji ostvariti svoje kulturne, gospodarske i političke mogućnosti. Za Nijemce (i Austrijance) postojale su samo dvije mogućnosti: iseliti što prije ili se asimilirati. Većina je izabrala prvo rješenje, i svaki idući popis stanovništva bilježio je njihov brojčani pad.
Tako popis iz 1953. godine bilježi u Hrvatskoj 11.242 Nijemaca i 749 Austrijanaca (u Jugoslaviji, 60.536 i 1459 Austrijanaca),
1961. godine 4214 Nijemaca i 510 Austrijanaca (u Jugoslaviji 12.785 Nijemaca i 852 Austrijanaca),
 1981. godine 2175 Nijemaca i 267 Austrijanaca (u Jugoslaviji 8712 Nijemaca i 1402 Austrijanaca).
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine (posljednji jugoslavenski popis), u Republici Hrvatskoj deklariralo se Nijemcima 2635, a Austrijancima 214 osoba.

Mnogi govore o kontinuiranom iseljavanju Nijemaca iz Jugoslavije i Hrvatske i podižu granicu iseljavanja Nijemaca i na osamdesete godine, sve do naših dana. U početku to je bilo moguće samo preko liste Crvenog križa u sklopu progama spajanja obitelji, a od 1952. odobravalo se i pojedinačno iseljavanje. Usprkos kompliciranom i skupom postupku, većina preostalih Nijemaca napustila je zemlju.

Iako je broj Nijemaca od početka Drugog svjetskog rata pa do prvog poslijeratnog popisa smanjen barem desetak puta, na sjednicama Demokratske Federativne Jugoslavije i Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije i Komunističke partije Hrvatske njemačka manjina, posbice njezina prava, uopće nisu spominjani.

Stvarno nepriznavanje Nijemaca i Austrijanaca kao nacionalne manjine potvrđeno je time što oni u poslijeratnoj Titovoj Jugoslaviji nisu dobili svoje škole na materinjem jeziku, a niti druge kulturne institucije. Uz to, oduzete su im kao Nijemcima (i Austrijancima) sve građanske i političke slobode.

U poratnim godinama na južnoslavenskim i hrvatskim prostorima etnik Nijemaca, Podunavski Nijemac, Folksdojčer, Švabo i slično (kako je potomke njemačkih kolonista nazivao domaći slavenski živalj), s obzirom na duhovnu klimu i izrazite antinjemačke stavove, dobiva karajnje negativno značenje. Sudbina njemačke manjine, jednostrano i isključivo, vezana je uz propast Trečeg Reicha.

Slikovit primjer je što je po školama u Hrvatskoj i Jugoslaviji masovno u prvim poratnim danima i godinama riječ partizan pisana velikim početnim slovom, a riječ Nijemac malim. Inzistirati tada na poštivanju jezične norme bilo je opasno po život.

Znatan broj knjiga, časopisa i novina na njemačkom jeziku u prvim poratnim godinama jednostavno je uništen. Tako je nestao nemali dio kulturnog naslijeđa Nijemaca u Hrvatskoj i Jugoslaviji. 

Njemci su imali i previše svojih problema. Naročito je bilo problema s malom djecom, koja osim njemačkog nisu znala govoriti hrvatski.  Oni koji su ostali, u pravilu, nastojali su ne isticati svoje nijemstvo. Pouznati su i slučajevi promjene prezimena.

Nova je vlast bila svjesna i činjenice da protjerivanjem njemačke manjine zapravo otvara mogućnost za cjelovitu provedbu agrarne reforme i kolonizacije.

Zakon o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije od 9. lipnja 1945. godine potvrđuje (čl.30) točku 1 i 2 Odluke AVNOJ-a od 21. studenog 1944. godine. U historiografskoj se literature navode vrlo različiti brojevi koji se odnose na konfiskaciju njemačkih posjeda i imovine.  Konfiskacija posjeda njemačke nacionalne manjine u Jugoslaviji rezultirala je konačno zemljišnim fondom od 97.720 posjeda površine od 637.939 ha zemljišta.  Njaviše je oduzeto u Vojvodini (68.035 posjeda površine 389.256 ha), a zatim u Hrvatskoj (20.457 posjeda površine 120.977 ha).

Po obujmu i dalekosežnosti posljedica, egzodus južnoslavenskih Njemaca premašuje sve što se u novijoj povijesti zbivalo na tim prostorima, posebno u pogledu stvaranja  nove etničke slike Banata, Bačke, Baranje, Srijema, i Slavonije.

Kolonisti nisu promjenili samo etničku sliku područja u koja su došli, nego su donijeli i svoju kulturu i običaje. Na njemčka imanja kolonizirani su brđani iz pasivnih krajeva, potpuno nenaviknuti na organizirani rad. Godinama im je bilo potrebno da se priviknu na civilizaciju. Prilikom dolaska u mnogim mjestima rušili su crkve, preoravali groblja, uništavali spomenike… Nerijetko, mjenjali sui  imena bivših njemačkih naselja.

Za stvarnost važno je i saznanje što je bivša Jugoslavija, a time i Hrvatska izgubila protjerivanjem i nestankom Njemaca, ne samo u materijalnom smislu.



Časopis za suvremenu povijest (0590-9597)
God. 28, br. 1-2, 227-233                                    Zagreb, 1996.


http://www.blogihrvati.com/jml/index.php?option=com_content&task=view&id=1279&Itemid=123
http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&lang=en&rad=44476

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Dr. sc. Vladimir Gajger, znanstveni savjetnik   

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Dr__sc__Vladimir_Gajger.jpg )

Rođen je u Đakovu 1962. Na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je povijest i doktorirao 1996. s tezom “Njemačka etnička zajednica u Đakovu i Đakovštini od početka 19. do sredine 20. stoljeća”. Od 1993. radi u Hrvatskom institutu za povijest (tada Institut za suvremenu povijest) u Zagrebu. Istražuje povijest i sudbinu hrvatskih Nijemaca, te partizansku i komunističku represiju i zločine u Hrvatskoj potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću. Kao slijed tih bavljenja objavio je nekoliko knjiga, a u domaćim i stranim časopisima veći broj znanstvenih, stručnih i publicističkih radova, te sudjelovao s izlaganjima na brojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim i stručnim skupovima. Član je uredništva “Časopisa za suvremenu povijest” (Hrvatski institut za povijest, Zagreb) i “Tokova istorije” (Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd). 
 
Elektronska pošta: geiger@isp.hr

http://www.cro-eu.com/forum/index.php?action=printpage;topic=1041.0 

Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dojče vita na sla(n)venskomu jugu
« Odgovori #7 : Ožujak 06, 2011, 12:59:49 prijepodne »


Hrvatska revija, časopis Matice hrvatske
Godište II / 2002., br.3

POVJESNICA

AUSTRIJANCI U HRVATSKOJ (I JUGOSLAVIJI) NAKON DRUGOGA SVJETSKOG RATA

Vladimir Geiger iz Hrvatskog instituta za povijest izvješćuje kako su jugoslavenske vlasti postupale prema Nijemcima (tzv. Folksdojierima), i poglavito Austrijancima, u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata kada je »humano« preseljenje Nijemaca bilo općeprihvaćena metoda u cijeloj Europi.


Na Potsdamskoj konferenciji (od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945) savezničkih velesila pobjednica u Drugom svjetskom ratu zaključeno je (XII »Uredno iseljavanje njemačkog stanovništva«) da se preostalo njemačko stanovništvo iz Poljske, Čehoslovačke i Mađarske ima preseliti na područje Njemačke. Preseljenje (etničko čišćenje) legalizirano je kao najtrajnije i zadovoljavajuće rješenje, i trebalo se obaviti organizirano i na human način. S istoka i jugoistoka Europe došli su valovi izbjeglica i prognanika. Iseljavanje Nijemaca s istoka Europe, kako se pokazalo, nije bilo ni organizirano niti provedeno na human način. Oni koji se nisu našli u zaključcima Potsdamske konferencije, riješili su problem Nijemaca na još drastičniji način (prije svega Jugoslavija). »Odluka o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile«, Predsjedništva Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) od 21. studenoga 1944. godine bila je isključiva i dalekosežna. Položaj i daljnja sudbina Folksdojčera precizirana je članom 1: Danom stupanja na snagu ove Odluke prelazi u državno vlasništvo: /.../ 2. sva imovina osoba njemačke narodnosti, osim Nijemaca koji su se borili u redovima Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije ili su podanici neutralnih država a nisu se držali neprijateljski za vrijeme okupacije /.../.

Jugoslavenska komunistička vlast namjeravala je Folksdojčere protjerati iz zemlje. U tu svrhu osnovane su i komisije za repatrijaciju Nijemaca. To je najjednostavnije otvaralo mogućnost radikalne promjene vlasničkih odnosa i demografske/etničke slike Jugoslavije.

Predsjedništvo Ministarskog savjeta Demokratske Federativne Jugoslavije, Beograd, izvijestilo je  11. lipnja 1945. godine: Vlada Jugoslavije stoji na stanovištu da sve Njemce koji se nalaze u okviru granice Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, čim se zato stvore povoljni tehnički uslovi. O tome je, iznoseći podrobne upute, Zemaljska komisija za repatriaciju Nijemaca pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Federalne države Hrvatske, Zagreb, 7. srpnja 1945. godine izvijestila oblasne i okružne narodne odbore.

U »rješavanju« pitanja Folksdojčera u poslijeratnoj Jugoslaviji postavilo se pitanje odnosa prema Austrijancima.

U okružnici Zemaljska komisija za repatriaciju Nijemaca između ostalog, navedeno je da se izuzimaju od repatrijacije (protjerivanja): 4. Ona lica koja nedvojbeno dokažu da su austrijski državljani ili austrijske narodnosti nemaju se seliti. Pri tome treba budno paziti da se kao takovi ne iskazu lica njemačkog državljanstva ili narodnosti. Ovo se odnosi na ona lica koja su se ogriješila kao i pripadnici njemačke odnosno Nijemci, jer u tom slučaju za njih važi isti kriterij repatriacije. Ako su Austrijanci bili u Kulturbundu, dužni su iseliti.

Ministarstvo vanjskih poslova DF Jugoslavije u dopisu Predsjedništvu Ministarskog savjeta DF Jugoslavije, Beograd, od 19. srpnja 1945. godine iskazuje nadu da će se najkasnije na mirovnoj konferenciji, a možda već i pre, pojaviti pitanje naših nemačkih manjina u međunarodnoj relaciji.
      Radi toga je potrebno da se tačno odredi nose stanovište po tom pitanju. Ako želimo da Nemcima oduzmemo naše državljanstvo, onda treba odrediti odgovor na sledeća pitanja:
      1.  Koga ćemo smatrati Nemcem: naročito obzirom na Austrijance.
      2.  Dali ćemo državljanstvo oduzeti svim Nemcima ili samo izvesnoj kategoriji, te uz koje izuzetke / n. pr. partizanski borci, mesoviti brakovi/.
      U ugovor o miru biće potrebno uneti klauzulu o dužnosti Nemačke da prizna svojim državljanima lica koja mi smatramo Nemcima i podrazumevajući eventualno i Austrijance! i kojima mi oduzmemo naše državljanstvo. To je potrebno da ne bi posle došlo do poteškoća u pogledu iselenja tih ljudi. /.../
      Za mirovnu konferenciju trebaćemo da imamo izradjeno stanovište i u pogledu toga, kako ćemo postupati sa Nemcima i posebno sa Austrijancima na teritorijama koje će nam se priključiti.
 /.../.


Pitanje tzv. raseljenih osoba (displaced persons), napose Folksdojčera, kojih je u Austriji potkraj rata i u poraću bilo najviše, bilo je za Austriju veliki gospodarski, društveni i politički problem. Od ljeta 1945. godine problem raseljenih osoba u Austriji počeo se izrazito zaoštravati. Čehoslovačka, Mađarska i Jugoslavija počele su masovno protjerivati preostale Folksdojčere. Austrijska je vlada tada protestirala kod saveznika i ustrajala na tome da se neodgodivo zatvore austrijske granice.

Odjeli unutarnjih poslova pri kotarskim narodnim odborima ili gradski narodnooslobodilački odbori na temelju Odluke Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. godine, donosili su rješenja o podržavljenju imovine Folksdojčera i protjerivanju u Njemačku, uz napomenu: Dok ne budu postojale mogućnosti za njihov transport isti će se nalaziti u logoru na prisilnom radu.

Tijekom priprema za agrarnu reformu i kolonizaciju postavilo se pitanje odnosi li se Odluka Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. godine i na imovinu Austrijanaca, s obzirom na to da je Moskovskom deklaracijom od 30. listopada 1943. godine proklamirana uspostava slobodne i nezavisne Austrije. Predsjedništvo Ministarskog savjeta Demokratske Federativne Jugoslavije 26. rujna 1945. godine zauzelo je stav da Odluku AVNOJ-a od 21. novembra 1944. treba primenjivati i na imovinu austrijskih državljana koji su se za vreme rata deklarisali i važili kao Nemci, sa izuzecima koji su predviđeni u samoj Odluci, odnosno u naknadno izdanom tumačenju.

Ministarstvo pravosuđa Federalne Države Hrvatske, Zagreb, uputilo je 26. rujna 1945. godine okružnicu o predmetu Odluka AVNOJ-a o konfiskaciji imovine lica njemačke narodnosti i austrijski državljani predsjedništvima svih okružnih i kotarskih narodnih sudova.

Načelnik Ministarstva pravosuđa FD Hrvatske (dr. Aleksandar Goldštajn) u okružnici ističe da je Predsjedništvo Ministarskog savjeta DFJ mišljenja: Austrijski državljani, koji su učestvovali zajedno sa Nijemcima u okupaciji Jugoslavije, nijesu se ni po čemu razlikovali od Nijemaca. Ono što je kod pitanja konfiskacije njihove imovine   najvažnije, to je činjenica, da su oni za cijelo vrijeme okupacije važili kao Nijemci, da su se ne samo potpuno solidarizirali sa njemačkim nedjelima u Jugoslaviji, nego su i   sami u njima učestvovali, smatrajući se Nijemcima. U Odluci AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. odnosno u Tumačenju, koje je naknadno izdano, usvojen je kao mjerodavan princip deklariranja. Pa kad pod udar spomenute Odluke padaju naši državljani njemačkog porijekla, čak i asimilirani Slovenci, Hrvati ili Srbi — ukoliko su se deklarirali za vrijeme rata kao Nijemci — onda utoliko prije te odredbe važe za Austrijance, koji su se još jasnije deklarirali kao   Nijemci učestvujući zajedno sa Nijemcima u okupaciji Jugoslavije i važeći i postupajući za cijelo vrijeme kao Nijemci.
      Tomu treba dodati činjenicu, da je tako zvani njemački kapital u Jugoslaviji najvećim dijelom u stvari porijeklom iz Austrije i da je isti vjerno služio njemačko — fašističkim pothvatima u razaranju naše zemlje.
      Prema tomu premda je Moskovska deklaracija proklamirala princip uspostavljanja slobodne i nezavisne Austrije, ona je to učinila svakako uz rezervu, da Austrija i njeni državljani ipak podnesu svu odgovornost zbog učestvovanja u  ratu na strani Njemačke.
      Stoga: Odluku AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. treba primjenjivati i na imovinu austrijskih državljana, koji su se za vrijeme rata deklarirali i važili kao Nijemci, — sa izuzecima, koji su predviđeni u samoj Odluci odnosno u naknadno izdanom Tumačenju.


Ministarstvo pravosuđa FD Hrvatske, zatim na kraju okružnice ističe: S ovim gledištem složio se je i Javni tužilac Demokratske federativne Jugoslavije (dr. Jože Vilfan), pa su u istom smislu izdane upute sa strane Javnog tužioca Hrvatske (Jakov Blažević) javnim tužiocima okruga, a sa  strane Ministarstava unutrašnjih poslova narodnim odborima.

Uputstvo za provedbu Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije od 9. lipnja 1945 (Službeni list D.F.J. br. 40. od 12. lipnja 1945) izdano u sporazumu s Ministarstvom unutrašnjih poslova i Zemaljskom upravom narodnih dobara navodi: 10. Prema državljanima Jugoslavije koji su njemačkog podrijetla ili imaju njemačka prezimena ima se postupiti po tumačenju izdanom od Pred sjedništva AVNOJ-a pod br. 1817 od 6. lipnja 1945, dostavljenom svim oblasnim i okružnim narodnim odborima  okružnicom Ministarstva unutrašnjih poslova br. 2240 od 22. lipnja 1945. i objavljenim u Službenom listu DFJ br. 39. od 8. lipnja 1945. pod br. 347.

U Hrvatskoj je od potkraj 1945. do potkraj 1947. godine održano više od dvadeset tisuća rasprava o objektima agrarne reforme. Za posjede njemačke i austrijske manjine, kao i za posjede »narodnih neprijatelja«, nisu održavane rasprave. Za njih su kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju donosile odluku o utvrđivanju objekata agrarne reforme na osnovi presuda kotarskih narodnih sudova.

Zakon o državljanstvu Demokratske Federativne Jugoslavije donesen 23. kolovoza 1945. godine određuje članom 16. stavak 1: Jugoslovensko državljanstvo se može oduzeti svakom narodnosnom pripadniku onih naroda čije su države bile u ratu protiv Jugoslavije, a koji se državljanin, za vrijeme ovoga rata ili u vezi toga prije rata, svojim nelojalnim postupcima protiv narodnih i državnih interesa Jugoslavije, ogriješio o svoje dužnosti jugoslavenskog državljanina. /.../; član 18. Oduzimanje po prvoj rečenici st. 1 član 16. proteže se i na bračnog druga i djecu dotične osobe, ukoliko ne dokažu da su bili bez veze s nelojalnim bivšim državljaninom i da je njihovo lično vladanje bilo besprijekorno, ili da oni po narodnosti pripadaju kome od naroda Jugoslavije /.../ i član 35. Na dan stupanja na snagu ovog Zakona smatraju se jugoslavenskim državljanima sve osobe koje su toga dana bile jugoslavenski državljani prema postojećim propisima /.../.

Jugoslavenske vlasti Folksdojčere više nisu smatrale državljanima Jugoslavije i iznosile su stav o zabrani povratka izbjeglih i protjeranih Nijemaca i Austrijanaca iz Jugoslavije. Kako su savezničke okupacijske vlasti u Austriji i Njemačkoj izbjegle i protjerane Folksdojčere smatrale jugoslavenskim državljanima, upućivale su ih i omogućivale im povratak u Jugoslaviju.
 

O tome je izviješten i ministar kolonizacije DF Jugoslavije (Sreten Vukosavljević), o čemu 26. srpnja 1945. godine iznosi svoje mišljenje Predsedništvu Ministarskog savjeta DF Jugoslavije, Beograd: Kada im se koji od ovih Nemaca javi za repatrijaciju u Jugoslaviju oni ga primaju i preko Mađarske upućuju nama. Da nam se ne bi infiltrirao jedan poveći broj Nemaca u Vojvodinu, ili, da nam se nebi na nosim granicama u Mađarskoj nagomilao veći broj Nemaca mislim da bi bilo potrebno obavestiti Sovjetske vojne vlasti i vlasti Zapadnih saveznika i umoliti ih da nam ove Nemce više ne upućuju. Našim pak vlastima trebalo bi obratiti pažnju, da oštro paze da ko od ovih Nemaca ne uđe u našu zemlju.

Odjeljenje za repatrijaciju Ministarstva socijalne politike DF Jugoslavije u dopisu od 16. listopada 1945. godine Predsedništvu Ministarskog savjeta DF Jugoslavije, Beograd, napominje: Licima nemačke narodnosti, ranije jugoslovenskim državljanima, koji su izbegli zajedno sa okupatorskom fašističkom silom ne dopušta se povratak u našu zemlju. I Državna komisija za repatriaciju, uz soglasnost Pretsedništva Ministarskog saveta DFJ i Ministarstva inostranih poslova, donela je zaključak o zabrani povratka tim licima, izuzimajući samo ona koja dokažu da su za vreme rata i okupacije naše zemlje aktivno pomagala naš pokret.

Nakon što je u kolovozu 1947. godine Vlada SSSR-a odbacila prijedlog Jugoslavije da se preostalih 110 000 jugoslavenskih Folksdojčera iseli u sovjetsku okupacijsku zonu Njemačke, Ministarstvo vanjskih poslova FNR Jugoslavije iznijelo je predsjedništvu Vlade i Ministarstvu unutarnjih poslova FNRJ mišljenje: Obzirom na ovaj negativan odgovor Vlade SSSR i obzirom na poznati negativan stav Zapadnih Sila po pitanju iseljenja naše nemačke manjine, nema izgleda da bi se ovo pitanje u dogledno vreme moglo rešiti na legalan način, ma da će se ono moći ponovo pokrenuti i pred Kontrolnim savetom u Berlinu i prilikom raspravljanja o mirovnom ugovoru sa Nemačkom. No od svega toga ne mogu se očekivati neki praktički rezultati.

Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača FNR Jugoslavije izradila je posebno izvješće o ulozi Austrije i Austrijanaca u ratu protiv Jugoslavije i njenih naroda 1941—1945. Izvješće je trebalo poslužiti ne samo da bi se prikazali javnosti, domaćoj (srpsko izdanje) i svjetskoj (englesko izdanje), zločini Austrije i Austrijanaca na području Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskog rata nego i da bi jugoslavenske vlasti opravdale svoj odnos i postupke prema Austriji i Austrijancima.

Prema Državnoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača FNR Jugoslavije: Kolika je u stvarnosti odgovornost Austrije u ovome ratu, to najbolje znaju narodi Jugoslavije koji su bili vekovne žrtve nemačke ekspanzije. I ovaj najnoviji pokušaj ekspanzije imao je, kao što je rečeno, svoje glavno uporište i instrument u Austriji odnosno u austriskim Nemcima. /.../.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu FNRJ od 1. prosinca 1948. godine, onim pripadnicima njemačke manjine (što se nesumnjivo odnosilo i na one koji su se iskazivali Austrijancima) koji se ne nalaze u Jugoslaviji (koji su dotad izbjegli ili protjerani) oduzeto je, konačno, jugoslavensko državljanstvo: U članu 35, iza prve stavke dodaje se nova stavka 2. /.../Ne smatraju se državljanima FNRJ u smislu prethodne stavke osobe njemačke narodnosti koje se nalaze u inozemstvu, a koje su se za vrijeme rata ili prije rata ogriješile o svoje dužnosti državljanina nelojalnim postupcima protiv narodnih i državnih interesa naroda Federativne Narodne Republike Jugoslavije.

Unatoč tome što je Opća deklaracija o pravima čovjeka usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. godine, između ostalog, isticala u članu 15. da svatko ima pravo na državljanstvo i da nitko ne može biti proizvoljno lišen svog državljanstva niti prava da promijeni državljanstvo, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu FNRJ proveden je u Jugoslaviji jednostrano.


Nâstavek na sledečomu listu.
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dojče vita na sla(n)venskomu jugu
« Odgovori #8 : Ožujak 06, 2011, 01:02:34 prijepodne »

Nâstavek z prethodnoga lista:


Prvi je poslijeratni popis, 1948. godine, zabilježio u Jugoslaviji 55 337 (u Hrvatskoj 10 144) pripadnika njemačke manjine. Austrijanci su na popisu 1948. godine uključeni, zbog malog broja iskazanih pripadnika, u skupinu Ostali.

Potkraj 1947. godine Jugoslavija je ukinula svoju vojnu misiju u Austriji i dvije su zemlje uspostavile diplomatske odnose razmjenom diplomatskih predstavnika u rangu opunomoćenih ministara.

Prezidijum Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, na prijedlog Vlade FNRJ, na temelju Ustava FNRJ, izdao je 16. siječnja 1951. godine Ukaz o ukidanju ratnog stanja sa Saveznom Republikom Austrijom. Nakon te jednostrane deklaracije uspostavljeni su 19. ožujka 1951. godine redovni diplomatski odnosi.

Ukazom, odredbe kojega su bile jednostrana mjera jugoslavenske strane, istaknuto je da više nema osnova za daljnje održavanje ratnog stanja između FNR Jugoslavije i SR Austrije: Od dana stupanja na snagu ovog ukaza ne će se na Saveznu Republiku Austriju i austrijske državljane primjenjivati pravni propisi Federativne Narodne Republike Jugoslavije koji su proistekli iz ratnog stanja sa Saveznom Republikom Austrijom ili su izdati za slučaj ratnog stanja Federativne Narodne Republike Jugoslavije sa nekom stranom silom.

Nedugo potom, 21. srpnja 1951. godine, Prezidijum Narodne skupštine FNRJ izdaje i Ukaz o ukidanju ratnog stanja sa Njemačkom, koji mu je sadržajno istovjetan.

Ministar vanjskih poslova Savezne Republike Austrije dr. Karl Gruber službeno je posjetio FNR Jugoslaviju 1952. godine. Posjet austrijskog ministra vanjskih poslova FNR Jugoslaviji protekao je u najsrdačnijoj atmosferi i prijateljskom duhu. Na sastanku je istaknuta i obostrana želja da se što prije okončaju ostala otvorena pitanja (manjine, malopogranični promet, dvovlasnička imanja, austrijska imovina u Jugoslaviji, jugoslavenska imovina u Austriji, itd.). Prema jugoslavenskom mišljenju: Sva ova pitanja, ukoliko postoji obostrano dobra volja za saradnjom, postaju uglavnom tehnička pitanja, ali pitanja koja treba rešiti. Austrija i Jugoslavija ih danas i rešavaju na najprijateljskiji način. Službena jugoslavenska izvješća ne govore i ništa podrobnije o pitanju austrijske manjine (Austrijanaca) u FNR Jugoslaviji. Sigurno je posjet ministra vanjskih poslova SR Austrije dr. K. Grubera pomogao, između ostalog, i u rješavanju položaja Austrijanaca u FNR Jugoslaviji.

Jugoslavija je iznijela stav da je posjet ministra vanjskih poslova SR Austrije dr. K. Grubera, stvarno izraz najboljih želja dvije susjedne zemlje da urede međusobne odnose i ujedno izrazila žaljenje što, bez krivice Jugoslavije, do ovakvih inicijativa nije dolazilo ranije.

Iseljavanje Nijemaca i Austrijanaca iz FNR Jugoslavije tada je bilo moguće još uvijek samo preko liste Crvenog križa u sklopu programa spajanja obitelji. Od 1952, nakon dogovora jugoslavenske i njemačke vlade da se preostali Folksdojčeri mogu iseliti u Njemačku, odobravalo se i pojedinačno iseljavanje. Nakon što je 1953, odnosno 1954. potpisan i sporazum između austrijske i jugoslavenske vlade o otpustu Folksdojčera iz jugoslavenskog državljanstva i o mogućnosti stjecanja austrijskog (Odobrenje Sporazuma u pogledu teksta potvrde koje će izdavati Austrisko veleposlanstvo u Beogradu licima nemačke narodnosti u cilju dobijanja otpusta iz jugoslovenskog državljanstva, zaključen putem razmene nota između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Republike Austrije od 1 decembra 1953 godine i 12 marta 1954 godine) , od 1955. godine iseljavanje njemačke i austrijske manjine iz FNR Jugoslavije mnogo je jednostavnije.

Državnim ugovorom FNR Jugoslavije s Republikom Austrijom (Državni ugovor o uspostavljanju nezavisne i demokratske Austrije), potpisanim u Beču 15. svibnja 1955, koji je stupio na snagu 14. studenoga iste godine, riješena su neka dotad sporna pitanja i postavljena osnova za rješavanje neriješenih pitanja u odnosima dviju država. Napose je došlo do pomaka u rješavanju pitanja austrijske imovine u Jugoslaviji.

Odlukom o likvidaciji austrijske imovine na osnovu Državnog ugovora o uspostavljanju nezavisne i demokratske Austrije, donesenom 30. siječnja 1957, odnosno Uputstvom za izvršavanje odluke o likvidaciji austrijske imovine na osnovu Državnog ugovora o uspostavljanju nezavisne i demokratske Austrije od 13. siječnja 1958. godine, došlo je do provedbe oduzimanja austrijske imovine u FNR Jugoslaviji.

Prema jugoslavenskom mišljenju rješavanje ovih pitanja stvorilo je povoljne uslove za daljnje razvijanje još boljih dobrosusedskih odnosa između dve zemlje.

Zapisnik o razgovorima između delegacija jugoslovenskih i austrijskih stručnjaka u vezi podataka o imovini austrijskih državljana, koji su podneli odštetni zahtev na osnovu čl. 27 tačka 2 Državnog ugovora, sastavljen u Beogradu 20. studenoga 1959 (i ozakonjen 12. travnja 1960), kao i Zapisnik o razgovorima između jugoslovenskih i austrijskih delegacija eksperata o pitanjima davanja podataka za imovinu austrijskih državljana koji su podneli odštetne zahteve na osnovu člana 27. tačka 2. Državnog ugovora sa prilogom, sastavljen u Beogradu 1. srpnja 1960 (i ozakonjen 20. prosinca iste godine), potvrđuju nastojanja i jugoslavenske i austrijske strane u rješavanju preostalih imovinskopravnih problema.

Popis iz 1953. godine bilježi u Jugoslaviji 69 536 (u Hrvatskoj 11 242) Nijemca i 852 (u Hrvatskoj 749) Austrijanca. Broj Nijemaca i Austrijanaca u Jugoslaviji i Hrvatskoj i dalje se smanjivao, što pokazuju i popisi stanovništva koji su slijedili.

Iseljavanje većine preostalih Folksdojčera iz Jugoslavije u Austriju donekle je uređeno i ubrzano i Sporazumom između Jugoslavije i Austrije o pružanju materijalne pomoći socijalno neobezbeđenim licima koja se repatriraju u svoje domovine, zaključenim međudržavnom razmjenom nota u Beogradu 20. svibnja (i ozakonjenim 8. rujna 1964) te Sporazumom između Vlade Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Savezne Republike Austrije o ukidanju viza, potpisanim u Beču 20. prosinca 1965 (ozakonjen 10. ožujka 1966).

Nakon svega, malobrojni Folksdojčeri preostali u Jugoslaviji i Hrvatskoj, koji su se osjećali i iskazivali Austrijancima, bili su prepušteni uglavnom sami sebi.


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * *  * * * * * * * * * *  * * * * * * * * * * 

DOPIS MINISTARSTVA VANJSKIH POSLOVA IZ 1945. O POTREBI ZAUZIMANJA STAJALIŠTA O NJEMAČKOJ MANJINI

Arhiv Jugoslavije Beograd:

MINISTARSTVO INOSTRANIH POSLOVA
Pov.Br. 2362                            Beograd, 19. jula 1945.

PREDSEDNIŠTVU MINISTARSKOG SAVETA D.F.J.

                                                  BEOGRAD

Ministarstvo inostranih noslova veruje, da će se najkasnije na mirovnoj konferenciji, a možda već i pre, pojaviti pitanje naših nemačkih manjina u medjunarodnoj relaciji.

Radi toga je potrebno da se tačno odredi naše stanovište po tom pitanju. Ako želimo da Nemcima oduzmemo naše državljanstvo, onda treba odrediti odgovor na sledeća pitanja:
     1. Koga ćemo smatrati Nemcem naročito obzirom na Austrijance.
     2. Da li ćemo državljanstvo oduzeti svima Nemcima ili samo izvesnoj kategoriji, te uz koje izuzetke /n.pr. partizanski borci, mešoviti brakovi/,

U ugovor o miru biće potrebno uneti klauzulu o dužnosti Nemačke da prizna svojim državljanima lica koja mi smatramo Nemcima /podrazumevajući eventualno i Austrijance/ i kojima mi oduzmemo naše državljanstvo. To je potrebno, da ne bi posle došlo do poteškoća u pogledu iseljenja tih ljudi.

Radi spremanja eventualne medjunarodne rasprave o tom pitanju potrebno bi bilo sabrati podatke o tome, koliko u zemlji i van zemlje ima Nemaca, odnosno lica koji će se smatrati Nemcima u smislu zakona koji će se doneti, naših državljana, a ako se misli na kakvu diskriminaciju /n.pr. u pogledu članova Kulturbunda/ onda i podatke o tom smeru, kao i u kojim krajevima se ti Nemci nalaze. Molimo da Predsedništvo zatraži te podatke od nadležnih vlasti.

Za mirovnu konferenciju trebaćemo da imamo izradjeno stanovište i u pogledu toga, kako ćemo postupati sa Nemcima i posebno sa Austrijancima na teritorijama koje će nam se priključiti. Tu će biti potrebno drugačije uredjenje za Korušku, a drugačije za ostale krajeve.

Smrt fašizmu – Sloboda narodu !

Po naredbi Ministra
Načelnik Političkog Odeljenja


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * *  * * * * * * * * * *  * * * * * * * * * * 

OKRUŽNICA VLADE FD HRVATSKE S TUMAČENJEM ODLUKE PREDSJEDNIŠTVA AVNOJ-a O KONFISKACIJI IMOVINE OSOBA NJEMAČKOG I AUSTRIJSKOG PODRIJETLA

FEDERALNA DRŽAVA HRVATSKA
MINISTARSTVO PRAVOSUDJA
BroJ:  7940/45
Zagreb,dne 26.rujna 1945.
PREDMET:   Odluka AVNOJA o konfiskaciji imovine lica njemačke narodnosti i austrijski državljani

PREDJEDNIŠTVIMA SVIH OKRUŽNIH I KOTARSKIH NARODNIH SUDOVA

Povodom pitanja, kak(v)o se stanovište ima zauzeti u predmetu konfiskacije imovine austrijskih državljana u vezi sa Odlukom AVNOJ-a od 21.studenoga 1944. i Tumačenjem točke 2 člana 1 te Odluke / objavljenim u Službenom listu D.F.J.br. 39 od 8.lipnja 1945./, Predsjedništvo ministarskog savjeta Demokratske federativne Jugoslavije dalo je slijedeće mišljenje:
      Austrijski državljani, koji su učestvovali zajedno sa Nijemcima u okupaciji Jugoslavije, ni jesu se ni po čemu razlikovali od Nijemaca. Ono što je kod pitanja konfiskacije njihove imovine  najvažnije, to je činjenica, da su oni za cijelo vrijeme okupacije važili kao Nijemci, da su se ne samo potpuno solidarizirali sa njemačkim nedjelima u Jugoslaviji, nego su i   sami u njima učestvovali, smatrajući se Nijemcima. U Odluci AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. odnosno u Tumačenju, koje je naknadno izdano, usvojen je kao mjerodavan princip deklariranja. Pa kad pod udar spomenute Odluke padaju naši državljani njemačkog porijekla, čak i asimilirani Slovenci, Hrvati ili Srbi — ukoliko su se deklarirali za vrijeme rata kao Nijemci — onda utoliko prije te odredbe vaze za Austrijance, koji su se još jasnije deklarirali kao  Nijemci učestvujući zajedno sa Nijemcima u okupaciji Jugoslavije i važeći i postupajući za cijelo vrijeme kao Nijemci.
      Tomu treba dodati činjenicu, da je tako zvani njemački kapital u Jugoslaviji najvećim dijelom u stvari porijeklom iz Austrije i da je isti vjerno služio njemačko — fašističkim pothvatima u razaranju naše zemlje.
      Prema tomu premda je Moskovska deklaracija proklamirala princip uspostavljanja slobodne i nezavisne Austrije, ona je to učinila svakako uz rezervu, da Austrija i njeni državljani ipak podnesu svu odgovornost zbog učestvovanja u   ratu na strani Njemačke.
      Stoga: Odluku AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. treba primjenjivati i na imovinu austrijskih državljana, koji su se za vrijeme rata deklarirali i važili kao Nijemci, — sa izuzecima, koji su predviđeni u samoj Odluci odnosno u naknadno izdanom Tumačenju.
      S ovim gledištem složio se je i Javni tužilac Demokratske federativne Jugoslavije (dr. Jože Vilfan), pa su u istom smislu izdane upute sa strane Javnog tužioca Hrvatske (Jakov Blažević) javnim tužiocima okruga, a sa  strane Ministarstava unutrašnjih poslova narodnim odborima.

SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU !
Načelnik
Dr. A.Goldštajn, s.r.


Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dojče vita na sla(n)venskomu jugu
« Odgovori #9 : Ožujak 06, 2011, 01:07:59 prijepodne »


Vladimir Geiger
SUDBINA JUGOSLAVENSKIH NIJEMACA
U HRVATSKOJ I SRPSKOJ (RAS)KNJIŽEVNOSTI


Zagreb, prosinac 2009

Nakladnik:
Zajednica Nijemaca u Hrvatskoj - Zagreb
Zagreb, Palmotićeva 20
Tel/Fax: 01/481 -62-53

Izdavanje knjige potpomogao je Savjet za nacionalne manjine
Republike Hrvatske


Riječ unaprijed

Tragovi rane prisutnosti Germana i njima srodnih naroda u istočnoj i jugoistočnoj Europi opstali su samo u krhotinama. Germanska, odnosno njemačka, prisutnost u istočnoj i jugoistočnoj Europi od kasne antike, preko srednjega vijeka do najnovijeg doba redovito je bila uvjetovana migracijskim kretanjima viška stanovništva u matičnim zemljama,
uzrokovanih ponajprije gospodarskim razlozima. Znatnije skupine i važnije naseobine stanovništva njemačkog podrijetla zabilježene su u istočnoj i jugoistočnoj Europi u 13. i 14. stoljeću.

Na južnoslavenskim prostorima najstarija značajnija njemačka naselja potječu iz 14. stoljeća u Kočevju. U to je vrijeme bilo i manjih skupina Nijemaca, uglavnom trgovaca i obrtnika u panonskim gradovima te uz balkanske rudokope (gotovo isključivo Sasi). No važniji su njemački kolonizacijski valovi u istočnu i jugoistočnu Europu u 18. i 19. stoljeću, kada Nijemci nakon protjerivanja Osmanlija u znatnijem broju naseljavaju Panoniju, ponajprije Banat, Bačku, Baranju, Slavoniju i Srijem.

Njemačko naseljavanje istočne i jugoistočne Europe odigralo se u vrijeme kolonizacije na europskom kontinentu, kada se preseljavaju i drugi europski narodi. Povijesni izvori kazuju da su njemački doseljenici mahom bili iz nižih socijalnih slojeva, ali marljivi, poduzetni i štedljivi, pripravni na teškoće koje nužno nosi život u novoj sredini. Nasuprot legendama i mitovima, kolonizacija je, ne samo za ljude nego i za državu, bila težak, skup i mukotrpan projekt. Kolonizacija Nijemaca u Panoniju tijekom 18. i 19. stoljeća u znatnoj je mjeri odredila etnički, gospodarski, kulturni i politički život i odnose na tim prostorima u nadolazećim vremenima.
 
Njemački doseljenici, bili oni zemljoradnici, obrtnici ili trgovci, dobrim gospodarenjem postaju nova pokretačka snaga u sveukupnom napretku jugoistočne Europe. Najvažniju su ulogu njemački kolonisti odigrali u uspostavljanju i širenju novog radnog duha i odnosa prema radu, prikladnog ranokapitalističkoj društvenoj i gospodarskoj strukturi. Na to upućuje i raširena predodžba našeg svijeta o Nijemcima kao izrazito radišnom, točnom i efikasnom narodu, ali i neke općepoznate činjenice. Svijest o toj prosvjetiteljskoj ulozi bila je proširena i među samim kolonistima.

Pravo podrijetlo njemačkih doseljenika nije uvijek moguće utvrditi. U srednjem vijeku obično dolaze pod imenom Sasa (Sachsen), a kasnije tijekom 18. i 19. stoljeća pod imenom Švaba (Schwaben). Njemačke koloniste i njihove potomke starosjedilačko je stanovništvo u Panoniji uglavnom nazivalo Švabama. Mnogi od potomaka njemačkih kolonista, kao i brojni njemački autori, također rabe taj naziv, tako da skupinu njemačkih kolonista na jugoistoku Europe nazivaju Podunavskim Švabama (Donauschwaben). Izraz je stvoren nakon Prvoga svjetskog rata kao zajednički naziv za Nijemce u prijašnjoj Ugarskoj, ponajprije u Banatu, Bačkoj, Baranji, Srijemu i Slavoniji. Iz Švapske potječe samo manji dio doseljenika, a mnogo je više kolonista iz Bavarske, Hessena, Falačke, Lotaringije, Saara i Sudeta. Stoga se tajna njihova naziva može objasniti i time što je među došljacima na početku kolonizacije bilo mnogo Švaba. Na južnoslavenskim prostorima etnik Švabo (Švaba), bio je i podrugljiv, pejorativan naziv za Nijemce. Nove etničke skupine nastale stapanjem sunarodnjaka iz različitih njemačkih i austrijskih krajeva, naraštajima pod utjecajima drugih naroda i kultura, stekle su niz novih obilježja. Njemački autori Podunavske Švabe smatraju “novim njemačkim plemenom” (ein deutscher Neustamm).  Nijemci iz Trećeg Reicha nazivali su svoje sunarodnjake koji su rođeni i žive u nekoj drugoj zemlji (ponajprije u Europi) i Folksdojčerima (Volksdeutsche). Nakon Drugoga svjetskog rata, s obzirom na duhovnu klimu i naglašena protunjemačka stajališta, ovaj naziv dobiva izrazito negativno značenje. Bez obzira na sva imena, kojima su ih drugi nazivali, kojima su nazivali sami sebe i kako su ih označavali u znanstvenoj i publicističkoj literaturi potomci njemačkih doseljenika na europskom jugoistoku iskazuju se Nijemcima odnosno Austrijancima, već prema tome smatraju li sebe pripadnicima njemačkog ili austrijskog naroda. Njemački doseljenici, prispjeli iz raznih njemačkih zemalja nisu imali izgrađene narodnu i političku svijest, a ni svijest o zajedničkoj pripadnosti. Najviše ih je povezivalo jezičko i kulturno (kod protestanata i vjersko) razlikovanje od naroda/etničkih skupina s kojima su živjela. Doseljeni Nijemci nastanjeni su nekompaktno, pa prepušteni sami sebi, baveći se većinom zemljoradnjom i obrtima, zasnivaju poseban, izrazito individualistički način života, pri čemu osjećaj međusobne solidarnosti malokad prelazi granice sela ili naselja. Osjećanje nacionalne svijesti u Nijemaca europskog jugoistoka razvijalo se sporije nego u ostalih naroda/etničkih skupina s kojima su živjeli. U pravilu, po selima je asimilacija Nijemaca bila rjeđa i sporija. Među njemačkim doseljenicima u našim krajevima bilo je i mnogo onih koji  su kroz generacije prigrlili nov životni prostor kao svoj jedini zavičaj, prihvatili narod u kojem su se našli i njihov jezik. Potkraj 19. stoljeća postupna asimilacija njemačkog stanovništva bila je raširena, napose u gradovima.

Zanimljivo je da su se njemački doseljenici uključili u politiku i bili pritom prilično utjecajni u političkim strankama na području Ugarske znatno prije nego što su se uspjeli organizirati radi očuvanja i zaštite svojih posebnosti i htijenja. Postupno sazrijeva i ideja o kulturnom I 8 9
političkom organiziranju Podunavskih Švaba. No izbijanje Prvoga svjetskog rata prekinulo je zakašnjelo organiziranje Nijemaca u jugoistočnoj Europi.

Raspadom Austro-Ugarske Monarhije pripadnici njemačke etničke skupine u jugoistočnoj Europi i u novonastaloj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca našli su se u novom položaju nacionalne manjine. Mirovne odredbe novonastalim su državama nametnule obvezu zaštite prava manjina, ali to je za oko dva milijuna Nijemaca europskog jugoistoka bila slaba utjeha. Od početka nova je Kraljevina SHS, kasnije Jugoslavija, pokazala pravu narav svoje politike prema manjinama.

Prema popisima stanovništva iz 1921. i 1931. u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, njemački je kao materinski jezik rabilo oko pola milijuna osoba ili oko 4 posto svih stanovnika. Bilo je to otprilike 10 posto Nijemaca manje nego na istom području početkom 20. stoljeća. U Banatu, Bačkoj i Baranji nalazila se brojčano najznačajnija skupina jugoslavenskih Nijemaca. Po brojnosti slijede njemačke naseobine u Srijemu i Slavoniji i manjim dijelom u središnjoj Hrvatskoj. Manje skupine Nijemaca naselile su se i u Bosni i Hercegovini, nakon austro-ugarske okupacije 1878, uglavnom u sjeverozapadnoj Bosni i bosanskoj Posavini. Najstarije njemačke naseobine u Jugoslaviji, s bogatom gospodarskom, kulturnom i političkom tradicijom, bile su u Sloveniji, u Kočevju i u Štajerskoj.

Jugoslavenski su Nijemci bili mahom okupljeni u Švapsko-njemačkom kulturnom savezu (Schwäbisch-Deutscher Kulturbund), udruženju osnovanom 1920. u Novom Sadu, koji postaje središte djelovanja njemačke skupine u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Kulturbund je u svojem programu predviđao djelatnosti za očuvanje i razvitak nacionalnog identiteta kao što su osnivanje knjižnica, ustanova za narodno obrazovanje, organiziranje predavanja i kulturnih priredaba, obrazovanje nastavnika i svećenika za rad s njemačkom manjinom, zatim unapređenje socijalne sigurnosti i ustanova koje će pomoći gospodarski napredak.

Sudeći po svim obilježjima, pa i po suzdržljivosti goleme većine Švaba prema politici, ova se skupina ni po čemu nije razlikovala od bilo koje etničke skupine u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Elita njemačke manjine ubrzo uviđa da u državi u kojoj je nacionalno pitanje od prvog dana postalo trajnom okosnicom političkih sukoba svoj program borbi za manjinska prava može ostvariti samo pogodbama s vodećim političkim snagama.

Kulturbund zbog očuvanja i širenja identiteta njemačke etničke zajednice posebice u mjestima s većim brojem Nijemaca, osniva mjesne saveze. Za dvadeset godina djelovanja Kulturbund je uspio proširiti mrežu svojih organizacija u većini mjesta naseljenih Nijemcima, ali mu je pošlo za rukom da u svoje redove okupi svega nešto više od 10 posto njemačkog stanovništva. Znatne i dalekosežne promjene nastaju pojavom radikalnog usmjerenog Obnoviteljskog pokreta (Erneuerungsbewegung), koji od sredine tridesetih godina počinje oponašati svoje uzore iz Trećeg Reicha, uz podršku i izravan utjecaj tamošnjih institucija za unapređivanje položaja narodnosti u inozemstvu. Prodiranje nacističke ideologije u redove pretežno zemljoradničkog i katoličkog njemačkog stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji teklo je postupno, ali sporo, u otvorenom sukobu ideoloških koncepcija i strateških odnosa prema jugoslavenskoj državi između starog rukovodstva Kulturbunda i Obnovitelja. Kulturbund, čije vodstvo 1939. preuzimaju Obnovitelji, sve je agresivniji u pronacističkoj promidžbi među njemačkim stanovništvom. To je i početak znatnijih političkih razilaženja jugoslavenskih Nijemaca i naroda s kojima su živjeli u okružju, ponajprije Srbima i Hrvatima.

Nakon napada Trećeg Reicha na Kraljevinu Jugoslaviju 1941, dolazi do potpuno novih okolnosti i za pripadnike njemačke manjine. Naime, Nijemci u Sloveniji, koja je dijelom priključena Trećem Reichu, postali su njemački državljani, a Nijemci u Bačkoj i Baranji, koje su priključene Mađarskoj, uključeni su u Narodni savez Nijemaca u Mađarskoj (Volksbund der Deutschen in Ungarn). Nijemci u Banatu, koji je bio pod neposrednom njemačkom okupacijom, a i Nijemci u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj organizirani su u njemačke narodne skupine (Die Deutsche Volksgruppe) po strogo vodstvenim načelima, kao vojne i poluvojne organizacije s političkim jedinstvom po uzoru na Treći Reich.

U početku Drugoga svjetskog rata i jugoslavenski su se Nijemci ponašali vrlo ponosno jer se činilo da je Treći Reich nepobjediv, a i nacistička je promidžba bila izvanredno jaka i učinkovita. Neupitno je da su tijekom rata kao pripadnici oružanih snaga Trećega Reicha, ponajprije Wehrmachta i Waffen-SS-a, ali i kao pripadnici drugih okupacijskih ili kvislinških vlasti i vojnih, poluvojnih i policijskih snaga, ponajprije Einsatzstaffela i Deutsche Mannschafta, Folksdojčeri sudjelovali i u ratnim zločinima. Broj Folksdojčera u vojnim, poluvojnim i policijskim postrojbama Trećega Reicha i drugih okupacijskih ili kvislinških vlasti tijekom rata se povećavao, iako sve više prisilnom mobilizacijom. Dio Folksdojčera shvatio je da nacistička ideologija ne može donijeti ništa dobro. Uobičajena je i pojava da Folksdojčeri bježe iz vojnih i poluvojnih postrojbi, odbijaju odlazak na istočno bojište i izbjegavaju uključivanje u borbu protiv lokalnih partizanskih skupina. Nacistička je promidžba objavljivala imena takvih pojedinaca nazivajući ih “izdajicama domovine” i prijetila drakonskim kaznama, slično kao i onim sunarodnjacima koji su štitili Židove. Znakovita je i pojava njemačkih patrizanskih postrojbi 1943. u Slavoniji i 1944/45. u Sloveniji. Partizanski su pokret podržavala i pojedina njemačka sela u Slavoniji. No pitanje uključenja jugoslavenskih Folksdojčera u pokret otpora teško je rješavano. Većina ih je već bila uključena u postrojbe Wehrmachta i Waffen-SS-a, a malobrojni koji su ostali kod kuće teško su se odlučivali na aktivan otpor. Pasivnih antinacista bilo je u znatnoj mjeri u njemačkim crkvenim krugovima, uglavnom katoličkim i među vjernicima koji su bili pod njihovim utjecajem. Katolički svećenici istupaju protiv nacizma, ali su uglavnom u istoj mjeri antikomunisti kao i antinacisti. Pasivan stav prema komunistima, kao i prema lokalnim nacistima, ostaje značajka folksdojčerskog otpora od početka do kraja rata.


Nâstavek na sledečomu listu.
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dojče vita na sla(n)venskomu jugu
« Odgovori #10 : Ožujak 06, 2011, 01:11:01 prijepodne »

Nâstavek z prethodnoga lista:


Do potkraj Drugoga svjetskog rata većina jugoslavenskih Folksdojčera,  uslijed ratnih događanja, organizirano je izbjegla ili je, pak, prognana iz svojih domova, pretežito u Austriju i Njemačku gdje su i dočekali završetak rata. U zavičaju su ostali mahom oni Nijemci koji nisu bili izloženi neposrednoj ratnoj opasnosti.

Partizanski pokret i novouspostavljena “narodna” vlast počinje potkraj 1944. i početkom 1945. progon preostalih Folksdojčera. Tome je napose pridonijela i odluka Predsjedništva Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije od 21. studenoga 1944, koja je pripadnike njemačke manjine proglasila kolektivnim krivcima. Njemačko stanovništvo koje nije izbjeglo bilo je tijekom i neposredno nakon ratnih djelovanja prepušteno samovolji pobjednika.

Nakon Drugoga svjetskog rata komunistička vlast u Jugoslaviji pripadnicima njemačke manjine oduzela je sva nacionalna i građanska prava. Žrtve kolektivne odmazde nisu bili samo oni Folksdojčeri koji su mogli dokazati da su sudjelovali u partizanskom pokretu ili ga potpomagali.

Brojni nacistički zločini su neupitni. Kolaboracija dijela jugoslavenskih Nijemaca s nacistima, također. No kolaboracija jugoslavenskih Nijemaca ne razlikuje se od primjerice hrvatske, srpske, talijanske, mađarske, bugarske ili neke druge kolaboracije s okupatorom. U slučaju poslijeratne Jugoslavije, u državi koja se je prikazivala kao “zajednica ravnopravnih naroda”, kolektivnu kaznu za navodnu kolektivnu odgovornost i krivnju podnijeli su samo Nijemci. Ratni zločini koje je dio jugoslavenskih Folksdojčera počinio te njihovo nelojalno držanje tijekom okupacije poslužili su i kao razlog i opravdanje za neljudsko postupanje s njemačkom manjinom potkraj i nakon Drugoga svjetskog rata.

Komunističke vlasti Jugoslavije izbjegle i protjerane Folksdojčere nisu više smatrali državljanima Jugoslavije. Zauzele su stav o zabrani povratka izbjeglih i prognanih Folksdojčera, a i preostale pripadnike njemačke manjine namjeravale su protjerati iz zemlje. To je, pak, najjednostavnije, uz konfiskaciju njemačke imovine, otvaralo mogućnost radikalne promjene vlasničkih odnosa i etničke slike Jugoslavije.

Povijest i sudbina Nijemaca europskoga istoka i jugoistoka nerazdvojno je, jednostrano i isključivo, vezana uz ishod Drugoga svjetskog rata i propast Trećeg Reicha. Na Potsdamskoj konferenciji savezničkih velesila pobjednica u ljeto 1945., zaključeno je da se preostalo njemačko stanovništvo iz Poljske, Čehoslovačke i Mađarske treba preseliti na područje Njemačke. Preseljenje, odnosno etničko čišćenje, legalizirano je kao najtrajnije i zadovoljavajuće rješenje, a trebalo se obaviti organizirano i humano. Oni, pak, koji se nisu našli u zaključcima Potsdamske konferencije, riješili su problem Folksdojčera na još drastičniji način (ponajprije Jugoslavija).

Od sredine 1945. problem raseljenih osoba u Austriji počeo se izrazito zaoštravati. Čehoslovačka, Mađarska i Jugoslavija otpočele su tada masovno protjerivati Folksdojčere. Austrijska vlada je prosvjedovala kod saveznika i inzistirala da se neodgodivo zatvore austrijske granice. Britanske, američke i sovjetske okupacijske vlasti u Austriji ne samo da su poticale povratak tijekom rata izbjeglih/prognanih Folksdojčera u Jugoslaviju, nego su se protivile jugoslavenskim nastojanjima da se onemoguće povratak izbjeglica/prognanika, a napose su se protivile jugoslavenskim nastojanjima da se Folksdojčere protjeruju iz Jugoslavije.

Nakon preuzimanja vlasti u pojedinim naseljima, prema uputama Odjeljenja za zaštitu naroda, jedinice Korpusa narodne obrane Jugoslavije uhićivale su Folksdojčere i odvodile ih u logore odakle su trebali biti protjerani iz Jugoslavije. Jedan dio jugoslavenskih Folksdojčera odmah je protjeran u Austriju. Budući da su savezničke okupacijske vlasti sredinom srpnja 1945, zatvorile granice prema Austriji, Italiji i Mađarskoj protjerivanje Folksdojčera bilo je onemogućeno, za većinu njih slijedi logor i prisilni rad.

Od kraja 1944. do početka 1948. od oko 195.000 u Jugoslaviji preostalih Folksdojčera u logore je internirano oko 170.000 osoba. Dokumenti potvrđuju da su u logore upućivane cjelokupne folksdojčerske obitelji, starije osobe, žene s djecom, bez obzira na dob.

U početku su logoraši korišteni kao radna snaga izvan logora, primjerice za popravak puteva te za pojedine sezonske radove u poljoprivredi. Uskoro ih se, međutim, sustavnije počelo upošljavati na poljoprivrednim dobrima i u različitim poduzećima. Uvjeti boravka u logorima, posebice higijenski uvjeti i prehrana, bili su više nego oskudni i nedostatni. Mnogi pobolijevaju i umiru. Posebice od jeseni/zime 1945. u logorima haraju epidemije tifusa i poprimaju zastrašujuće razmjere. Međutim, kada su se prilike u logorima koliko-toliko normalizirale, život je bio jedva podnošljiv. U logorima se umiralo uglavnom od bolesti, posebice dizenterije i tifusa, stračke slabosti, premorenosti, zime i gladi. Likvidacije nisu bile masovne i učestale, ali je bilo i zlostavljanja i ubijanja.

U jugoslavenski logorima stradalo je oko 50.000 do 60.000 Folksdojčera. Prema najnižim, poimeničnim pokazateljima, stradalo je oko 26.000 Njemica i oko 6.000 djece mlađe od 14 godina, većina je umrla od gladi i tifusa. Položaj Folksdojčera u Jugoslaviji nije ni nakon ukidanja logora početkom 1948. bio mnogo bolji. Najprije su pušteni radno sposobni, ali su bili prisilno obvezani na trogodišnji uglavnom fizički rad, u rudnicima, tvornicama ili poljoprivrednim dobrima te su i dalje živjeli u izrazito teškim uvjetima. Nije im bilo dopušteno udaljiti se iz mjesta boravka i rada bez dozvole. Neki su i dalje radili pod oružanom stražom, pa i bez ikakve novčane nadoknade.

Komunističke vlasti u poslijeratnoj Jugoslaviji nisu, što se tiče Folksdojčera, pravile dobne i rodne razlike. Položaj i sudbina Folksdojčera, u pojedinačnim slučajevima, ovisio je od starosti, snage, zdravlja, dobre ili zle volje onih koji su imali vlast nad njima i odlučivali o njihovoj sudbini.

Jugoslavenske vlasti su, nakon svega, obustavile, odnosno odgodile iseljavanje/protjerivanje Folksdojčera iz Jugoslavije, ali jednako tako nisu dopuštale povratak izbjeglih ili prognanih Nijemaca u Jugoslaviju.
Konačno, “Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu FNRJ” iz 1948. pripadnicima njemačke manjine koji se ne nalaze u Jugoslaviji, koji su do tada bili izbjegli ili protjerani, oduzeto je državljanstvo Jugoslavije, a time i mogućnost povratka u domovinu. Svaka narodna zajednica posjeduje u sebi trajne duhovne, socijalne i ljudske vrijednosti, kao i neprocjenjiv dar kolektivne individualnosti i posebnosti. Stoga se svaka narodna skupina upinje održati svoju egzistenciju i nastoji ostvariti svoje kulturne, gospodarske i političke mogućnosti. Prvi je poslijeratni popis iz 1948. zabilježio u Jugoslaviji 55.337 pripadnika njemačke manjine. Austrijanci su na tom popisu uključeni, zbog neznatnog broja pripadnika, u skupinu “Ostali”. Za Folksdojčere, odnosno Nijemce i Austrijance u Jugoslaviji postojale su dvije mogućnosti: iseliti što prije ili se asimilirati. Većina ih je izabrala prvo rješenje, pa svaki idući popis stanovništva u Jugoslaviji bilježi njihov brojčani pad. Iseljavanje, asimilacija, ali i neki drugi razlozi pridonijeli su da je u Jugoslaviji od sredine 20. stoljeća nadalje ostalo živjeti tek nekoliko tisuća Nijemaca i Austrijanaca.

*
Povijest i sudbina Nijemaca na europskom istoku i jugoistoku i u Jugoslaviji tijekom i posebice potkraj i nakon Drugoga svjetskog rata predmet je mnogih radova povjesničara i publicista, posebice njemačkih i austrijskih. Danas gotovo nema nekadašnjeg njemačkog naselja u jugoistočnoj Europi kojemu nije posvećena posebna monografija, tzv. zavičajna knjiga, niti ozbiljnijega događaja iz folksdojčerske povijesti, uključujući i ratnu i poslijeratnu sudbinu koji nije barem publicistički obrađen. Osim većih pothvata i sinteza i zanimljivih izdanja izvorne arhivske građe, postoji niz radova različitih zamisli i vrijednosti. Nedostatak iskaza iz “prve ruke”, naime, jednodimenzionalnost i neproblematičnost tadašnjih jugoslavenskih historiografija i povijesne publicistike u mnogočemu je doveo do toga da je sudbina Folksdojčera u jugoslavenskoj odnosno hrvatskoj i srpskoj javnosti do potkraj osamdesetih odnosno početka devedesetih godina 20. stoljeća bila prisutna gotovo isključivo u književnosti te u dramskom i filmskom stvaralaštvu, no i tu se pojavila relativno kasno i u poprilično skromnom obimu.

U proteklih su nekoliko godina i hrvatska i srpska historiografija i povijesna publicistika uspjele aktualizirati pitanje sudbine jugoslavenskih Nijemaca, iako još mnogo toga ostaje otvoreno i neriješeno.


V. Geiger


http://www.zajednica-nijemaca.org/images/geiger%20knjiga.pdf

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *     

Pozornosti je vrijedna i drama Gorana Beusa Richembergha naslovljena “ Ulmska kutija”, objavljena 1995. u Godišnjaku Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 145, praizvedena početkom 1996. u Teatru&TD u Zagrebu (dramaturg-redatelj: Darko Lukić), koja govori o suvremenosti, povijesti i sudbini jedne hrvatske građanske obitelji njemačkih korijena. 146

U ratnom ozračju, početkom devedesetih godina 20. stoljeća, najvjerojatnije u Zagrebu, članovi obitelji Begović vode manje-više uobičajene razgovore i prepirke, i ništa se neočekivano, koliko vrijeme u kojima se odigrava priča to uopće dopušta, ne bi dogodilo da nakon iznenadne smrti glave obitelji, oca Đure, stariji sin Ivan napokon ne saznaje da oni nisu Hrvati, nego ustvari Nijemci, plemićkog podrijetla,  čiji su preci, poput drugih mnogobrojnih hrvatskih i drugih Folksdojčera doživjeli tragičnu sudbinu nakon Drugoga svjetskog rata. Ova spoznaja dovodi do neminovnog obrata, dopuštajući da priča i dalje traje. 147


145 Goran Beus Richembergh, “Ulmska kutija”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 1995, Njemačka narodnosna zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj/Volksdeutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Zagreb, 1995, str. 247 - 275.

146 Usp. Karlek [Radoslav Karleuša], “Koncertna praizvedba drame “Ulmska kutija” Gorana Beusa Richembergha u zagrebačkom Teatru&TD”, Deutsches Wort/ Njemačka riječ, Blatt der Deutschen und Österreicher in Kroatien/List Nijemaca I Austrijanaca u Hrvatskoj, Nr/br. 18/19, Zagreb, 1996, str. 28.

147 Usp. D.[arko] Lukić, “Ulmska kutija” i njeno vrijeme”/““Die Ulmer Schachtel” und ihre Theaterzeit”, Deutsches Wort/Njemačka riječ, Blatt der Deutschen und Österreicher in Kroatien/List Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj, Nr/br. 18/19, Zagreb, 1996, str. 30/31.


Zvir / Céli osvrt (119 strânic):
http://www.zajednica-nijemaca.org/images/geiger%20knjiga.pdf
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549