KOČIJA ZA POGREBE SLAVNIH I BOGATIH GRAĐANA
Kako je spasena kocija kojom je Stjepan Radic prevezen na posljednje pocivalistePise: Ivan Nađ
Zmaj Brezanski od Hrvata
Mnogi od nas prisustvovali su tuznim pogrebnim ceremonijama na zagrebackom Krematoriju, a rijetki su
pored male dvorane primijetili neku „čudnu kociju". Nazalost pored nje nema natpisa koji bi zadovoljio znatiželju. A ta kočija ima zanimljivu povijest. Njome je na posljednje pocivaliste prevezen Stjepan Radić i mnogi mjestani Scitarjeva.
S Kaptola u Scitarjevo
Za spas kocije treba zahvaliti poznatom dekan u Turopolju mons. Ladislav Loina koji je 1946. - tada mladi zupnik u Scitarjevu - od Kaptolskog pogrebnog drustva otkupio istu za ondasnjih 90 tisuca dinara. Kupnjom ju je spasio jer je kocija bila svrstana medu „rashodovane predmete".
Godinama su kocije sluzile za sprovode zupljana Scitarjeva ( sve do 1990. godine) - dok je bilo konja-u zapregama, a onda "suvremenim konjima" - traktorima. Potom su drvene kotace zamijenili „gumenjacima" a andele s krovista skinuli radi lakseg garaziranja.
Kada sam doselio u Scitarjevo iznenadilo me je da u siromasnoj zupi na sprovodu koriste tako prekrasnu kociju. Istrazivao sam njihoVu proslost i u razgovoru sa sada pokojnim mons. Loinom saznao povijesno znacenje.
Pod dojmom Hrvatskog proljeca (sedamdesete) pokusavam sa zupnikom vlc. Antunom Hermanom uvjeriti župljane da predaju na
Za spas kocije treba zahvaliti poznatom dekanu u Turopolju mons. Ladislavu Loini, koji je 1946. - kao mladi zupnik u Scitarjevu - od Kaptolskog pogrebnog drustva kociju otkupio za ondasnjih 90 isuca dinara.
cuvanje tako vrijednu spomenicku bastinu (kao i njegovog nasljednika vlc. lvana Sostarica) ali bez uspjeha.
Bilo je zalosnih prizora-kocija koristena u svim vremenskim uvjetima, ostajala je mokra od
kise i snijega-blatnjava od voznje seoskim makadamskim putovima (pokojnici su prevozeni od kuce do groblja - tada nije bilo mrtvacnice) - cesto cekajuci "šminkanje" za novi sprovod.
Dolaskom - iz Trnja (zagrebakog naselja) u koprive (zapustenu scitarjevsku zupu) - mladog svecenika vlc. Dragutina Kujavca. sada zupnika u Sv. Petra i Pavla u Velikoj Gorici, stvorili su se uvjeti za spašavanje kocije.
Taj u svemu najaktivniji zupnik brinuo se o ocuvanju povjerene imovine - kulturne bastine. Sacuvao je crkvu od propadanja - obnovio kroviste, uredio unutrasnjost i fasadu, a vecim dijelom zupni dvor i novosagradenu vjeronaucnu dvoranu sada dana na koristenje Udruzi "Andautonija". Zbog premjestaja u drugu župu nije stigao obnovili rusevnu kapelu u Crnkovcu - tek nedavno uredenu zaslugom mjestana Črnkovca.
Da kocija dobije zasluzeno mjesto pogodovale su i sljedece okolnosti: rusenjem zupnog gospodarskog objekta za potrebe arheoloskih istrazivanja i kasnijeg otvaranja „Arheoloskog parka Andautonija" morao se srusiti i objekt u kojem je bila smjestena kocija pa je nastao problem smjestaja kocije. Iduce vrijeme bila je smjestena u privatnim „stagljima". Nadalje kocije su se sve manje
Sprovod Stjepana Radica
Nakon zlocina u beogradskoj Skupstini 20. lipnja 1928. Stjepan Radic je od posljedica ranjavanja preminuo 8. kolovoza.
U nedjelju 12. kolovoza 1928. u prekrasnoj pogrebnoj kociji - cetveropregom, u pratnji clanova Hrvatskog sokola i seljaka u narodnoj nosnji posmrtni ostaci Stjepana Radica prevezeni su do Mirogoja.
Pogrebna povorka je krenula od Hrvatskog seljackog doma (danas Moderna galerija) u 12 sati i kretala se Zrinjevcem preko Jelaciceva trga, te Jurisicevom ulicom prema Mirogoju.
Bio je to do tada najveci sprovod u Zagrebu i Hrvatskoj. U povorci je bilo oko 60 tisuca ljudi, a vise od 100 tisuca gradana stvorilo je po ulicama spalir, a zatim se pridruzilo tuznoj povorci.
Pogrebna kocija je stigla na Mirogoj oko 17 sati.
Nekoliko dana, kasnije Radicev se sprovod pretvorio u masovne demonstracije koje su bile pokazatelj politickog ali i duhovnog ujedinjenja Hrvata.
koristile jer su ih poceli zamjenjivati pogrebni automobili, a tada je i pokrenuta inicijativa za gradnju mrtvacnice na groblju.
U meduvremenu sam upoznao restauratora-konzervatora Dragana Dokica, suradnik u obnovi i postavljanju spomenika banu Jelacicu, sa mojim bratom dr. Antom Nadom, tada konzervatorom becke nadbiskupije i prof. dr. Antunom Bauerom tadasnjim Velikim Mestrom Druzbe "Braca Hrvatskoga Zmaja" te je predlozeno Povijesnom muzeju Hrvatske da zatrazi pogrebnu kociju za izlozbu o zivotu i djelu Stjepana Radica.
Zupnik vlc. Kujavec je prihvatio inicijalivu i ustupio kociju, a kao naknadu zatrazio obnovu dotrajalih crkvenih orgulja (izgradene 1904. godine). Postignut je dogovor - tadasnji Fond za kulturu Skupstine grada Zagreba financirao je obnovu, a tvrtka „Heferer" uspjesno zavrsila restauratorsko-konzervatorske radove u studenom 1991. godine (nazalost orgulje do sada nisu strucno odrzavane - tek se sada planira servis uz pomoc grada Velike Gorice).
Iz Scitarjeva u muzej
Pogrebna kocija na "gumenim kotacima" uz vucu traktora odvezena je u restauratorsku radionu Povijesnog muzeja Hrvatske i temeljito obnovljena za predstojecu izlozbu povodom 120-le obljetnice rođenja Stjepana Radica u Mestrovicevom paviljonu (dzamija) te poslije gotovo sto godina ponovno zabljesnula u svoj svojoj ljepoti. Gumeni kotaci su zamijenjeni na srecu sacuvanim originalnim drvenim kotacima.
Autorica izlozbe kustos PMH Ela Jurdana je vrlo studiozno prikupila i obradila podatke o licnosti i djelu Stjepana Radica, a medu eksponatima rezervirala zapazeno mjesto za kociju. Svima se zahvalila, pa i zupi sv Martina biskupa u Scitarjevu rijecima:"U vrijeme dok je pripremana izlozba mnogi su nas zaduzili susretljivoscu i razumijevanjem. Samo spomen Radicevog imena u razgovorima i susretima sa seljacima, znanstvenicima. umjetnicima i politicarima uvjerio nas je da je Stjepan Radic i danas medu nama..."
Nazalost zbog nastupajucih ratnih okolnosti izlozba je kratko trajala (11.- 30. lipnja 1991.g), a izlozeni eksponati morali su biti spremljeni na sigurno ili vraceni vlasnicima . Kocija (zbog svoje velicine ) je ostala "na cuvanju" (okovana plocama iverice i pokrivena najlonom) daleko od ociju javnosti , u depou - sve do lipnja 2002. godine.
Iz muzeja na Mirogoj - krematofij
Kada je zgrada Mestrovicevog paviljona vracena Drustvu hrvatskih likovnih umjetnika, kociju je trebalo izmjestiti. Kako Povijesnom muzeju nedostaje prostora za smjestaj, zastitu i prezentaciju postojece muzejske grade, svjesna znacenja sto za kulturnu i povijesnu javnost imaju pogrebna kola, ravnateljica Ankica Pandzic pokusala im je naci primjerenu lokaciju. Obracala se brojnim institucijama pa tek zahvaljujuci razumijevanju direktora Gradskih groblja smjestena su u lijevom dijelu zgrade Krematorija - pored Male dvorane, gdje se i danas nalaze.
S Mirogoja u Veliku Goricu
Druzba "Brace Hrvatskoga Zmaja" prihvatila je inicijativu za obiljezavanje 140. obljetnice rodenja Stjepana Radica. Uz predavanja i druge manifestacije predlozena je i izlozba u Velikoj Gorici. Poznate su aktivnosti brace Radic u Turopolju i rad Hrvatske seljacke stranke.
U pripremi izlozbe, uz raspolozive eksponate i strucnu pomoc, u pripremi izlozbe Povijesnog muzeja Hrvatske, pomoci ce i Turopoljci - pojedinci, kolekcionari i razne kulturne udruge i ustanove te obiteljske uspomene i arhive (pisane dokumente, knjige i novine, zastave i znacke, fotografije i druge predmete) vezane za zivot i djelo Stjepana Radica ustupit ce za predstojecu izlozbu. Ako se ostvare uvjeti mozda i pogrebna kocija; taj biser zagrebackog obrtnistva i neprocjenjiv podsjetnik na jednu od najznacajnijih osoba novije povijesti, iz prostora Krematorija - bude medu izlozbenim predmetima.
Kocija za pogrebe slavnih i bogatih gradana
Kociju je izradio 1895. godine zagrebacki obrtnik Antun Wagnesz sa majstorima raznih struka, prema nacrtima tvrtke Jozsefa Balasza iz Budimpeste.
Izradena su po narudzbi „Prvog gradanskog kaptolskog drustva za sjajne pogrebe" koje je 1835. godine osnovalo 5 Kaptolskih cehova (postolarski, krojacki, gumbarski, stolarski i veliki ceh, a kasnije se pridruzila jos dva ceha - cizmarski i opancarski ). Kaptolsko pogrebno drustvo postojalo je pod tim imenom sve do 1948. kada je njegov imetak i djelatnost preuzelo Gradsko pogrebno poduzece.
Vise od godine dana trajala je izrada vrhunskog proizvoda zagrebackih obrtnika i jednog od najljepsih svjedocanstava sprovodnih obicaja u gradanskom drustvu pocetkom proslog stoljeca.
Crno obojena kocija od hrastovine koja su 30-tak godina kasnije dostojanstveno prevezla Radicev lijes kroz Zagreb izradena su u neorenesansnom stilu. Bocne strane razdijeljene su sa cetiri kanelirana jonska stupa, sa tri ostakljene povrsine cizelirane sa cvjetnim motivima, koji nose zaobljenu krovnu konstrukciju markiranu velikim žarom na vrhu. Na krovistu se nalaze brojni pozlaceni ukrasi - lunete s motivima školjki s andeoskim glavicama, rogovi obilja, krizevi, vijenci, rozete raznih velicina - ali danas vise nema dva sjedeca andela koja su pridrzavala žaru na vrhu, a i preostala su samo tri nosaca za fenjere.
Navjestenje br. 383, listopad 2010.
