Autor Tema: Brati Radič  (Posjeta: 1945 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Brati Radič
« : Rujan 18, 2010, 08:22:07 poslijepodne »
Zvir:
DOMEK TUROPOLSKI
POVODIČ ZA ONE S PITAJNI A NA TROAGU ZAVIČAJNOSTI I OSOBNOSTI
Miesečni dobopis                 
Broj l. / Velika Gorica 27. srpnja 2010. leta / Doarek za strošek!
         

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

 str. 01
ANTUN RADIĆ

      Radić, Antun (Trebarjevo Desno, 11. VI. 1868 - Zagreb, 10. II. .1919.), narodni učitelj, umnik, etnolog, književnik, političar.
      Rođen kao osmo dijete u siromašnoj obitelji. Otac Imbro je ugledni šutljivi organizator zrmljišne zajednice, gospodarstvenik - jedan od prvih gaji u selu turopoljske svinje. Majka Jana, u rodu s nadbiskupom Posilovićem, govorljiva je i okretna u zastupanju suseljana pred vlastima, s jakim osjećajem socijalne pravde. Gimnaziju polazi u Karlovcu i Zagrebu uzdržavajući se potporama i podučavanjem. Filozofiju, filologiju i slavistiku studira u Zagrebu i Beču. Pri tome pomaže uzdržavanju brata Stjepana. Nakon doktorata (1893.) radi kao profesor u Osijeku, Požegi, Varaždinu i Zagrebu do 1897. Ujedno se bavi studijem ruske književnosti i počinje uređivati Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena (JAZU, do 1902.). Nakon što jedini među profesorima nije glasovao za vladinog kandidata (jedinog) odbija premještaj u Gospić posvećujući se Zborniku u kojem iste godine tiska znamenitu Osnovu zsa sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu. Njome utemeljuje hrvatsko narodoznanstvo. Tajnik je Matice hrvatske (1901.-1909.)
      Od 15. XII. 1898. do kraja 1904. sam piše i izdaje dvotjednik Dom, list hrvatskom seljaku za razgovor i nauk, s osvjedočenjem da su «naši seljaci jedini naši pravi ljudi». Uvjeren je da «će taj mali Domić danas sutra ujediniti cijelu našu domovinu Hrvatsku». Svjestan političarskih i klerikalnih protivljenja, materijalnih poteškoća i općeg prosvjetnog i socijalnog stanja seljaštva on je nošen vizijom («lijepa sanja») mogućeg lijepog i dobrog svijeta, samo «kad bi svatko sve ono, što liepa i dobra nosi u duši... podielio sa svakim čovjekom, bratom svojim». U nazivu Dom, riječi i pojmu, «sva je stara ljepota, sva naša sreća i temelj našega budućeg napretka i slobode». Nakon 1906. Dom uređuje Stjepan Radić.
      Već je u djetinjstvu A. Radić bio promišljen, smiren, blag i odgovoran. Zvali su ga mudrijašem i «nevjernim Tomašem». Obrazovanjem se njegova srođenost s narodnim jadom i bijedom samo uvećavala. Time i osjećaj duga i djelatne dužnosti. Međutim, o svemu značajnom odlučuju gospoda - povlašteni, bogati, gradski, civilizirani ljudi. Oni su izgubili narodnu izvornost, otuđili su se, te narod, seljački puk ne poznaju, ne priznaju, čak preziru. A ipak se samo se još u seljačkom domu očuvao živi duh dobrote, ljudske uzajamnosti, poštivanja i poštenja. No nemoćan seljak je i bez jasne svijesti o svojoj snazi i vrsnoći. Zagušuju ga bogataški (kapitalistički, novčarski) gramzlivci i bezdušnici, političke oholice te nacionalistički i klerikalni dogmati i fanatici. Socijalisti pak, zalažući se samo za radnike, zaboravljaju da odnarođeni internacionalizam ne polučuje narodnu sreću i ne potiče moralni razvoj čovječanstva.
      Izvorna je ljudska zajednica obitelj kao zajednica ljubavi, gospodarenja i odgoja- kultiviranog opstanka. Osigurani pak opstanak omogućuje odgovorno slobodnog čovjeka. Obitelji žive u užim i širim, raznolikim obitavalištima i povezane su kulturno i gospodarski. Sklop njihovih posebnosti i osobitosti u govoru, običajima i privređivanju kao i svijest
o  povijesnoj suovisnosti i zajedništvu čini ih narodom. Narodi su svojevrsni vidovi Čovječnosti i sastavnice čovječanstva. S takovom sviješću narodi su dorasli do suverenosti i zbiljske državotvornosti. No njihova je uzajamnost po sličnosti i srodnosti nužna pa i hrvatski narod mora biti otvoren za suradnju južnoslavensku i slavensku. Budući još jedino na hrvatskom selu ima živoga i    suvremenom    civilizacijom neiskvarenoga duha za takova shvaćanja,  samo je  seljaštvo zbiljski temelj hrvatskog naroda, nacije i države.
      Poučiti, uputiti i razgovorom poputiti hrvatskog seljaka kako bi preuzeo zadaću narodnog stožera smisao je nastojanja A. Radića. Stoga ističe: «Ja sam i kao politički pisac i, recimo, agitator ostao i bio učitelj». Utoliko je za njega filozofija kao umna karakternost i odgovornost za sudbinu naroda i uvjet vjerodostojne i valjane politike. Naznačenim se promišljanjem A. Radić, potican i nezaustavljivom političnošću brata Stjepana, odlučuje za aktiviranje u politici te predlaže osnivanje Hrvatske pučke seljačke stranke «na hrvatskom državnopravnom i pučkom seljačkom temelju)) (5. XII. 1904.). S bratom piše program HPSS kome dopisuje Tumać k programu.
      Iako se za Sabor kandidirao već 1901. (Novi Marof) za narodnog je zastupnika izabran tek 1908. (Ludbreg), te 1910. (Dugo Selo) i 1911. u Velikoj Gorici.
      Zbog visokog izbornog cenzusa, podmićivanja i zastrašivanja kao i udruživanja svih stranaka protiv HPSS na izborima 1913. u Velikoj Gorici nije izabran.
      U političkom je životu A. Radić bio primjer odmjerenosti, postojanosti, poštenja i požrtvornosti. Sastanke je održavao po svim većim mjestima Turopolja te je još živo sjećanje kod kojih je obitelji svraćao, razgovarao (velike govore nije volio držati), prespavao i koji su ga povjerenici i pristaše posjećivali u Zagrebu. Imbro Štivić (1940.) piše: «Kotar velikogorički osvojio je dr. Ante Radić s četom neumornih povjerenika i pristaša kao na juriš ali je još veća njegova zasluga što je taj kotar pravim apostolskim naučavanjem upravo preporodio». Unatoč nesuglasica koje je izazvalo njegovo stranačko djelovanje obraća se ratne 1915. godine nadbiskupu zagrebačkom A. Baueru sa svrhom da se radi «olakšanja ratnog stanja» između «oblasti i javnih institucija» i naroda «povjerenje proširi i učvrsti i da mu se za svoje područje na čelo stavi svojim ugledom i svojim sredstvima starodavna i moćna organizacija  plem.   općine turopoljske).
      O svom pak doživljaju Turopoljaca piše u Domu (1911.): «Meni su i danas najmiliji časovi, kad se s Turopoljci razgovaram  o naših većinom već pokojnih starcih i o njihovom liepom životu, ljubavi i prijateljstvu, pa sam ja u gdje   kojoj   turopoljskoj kući kao doma među svojima)).
      Tijekom I.   Svjetskog rata živi A. Radić u krajnjoj bijedi te se 1917. uspijeva povratiti u učiteljsku službu. Iscrpljen i bolestan doživljava kraj Austro-ugarske monarhije i prva razočarenja načinom       političkog objedinjavanja   južnih Slavena  u   Kraljevini SHS. No s vjerom u prosvijećene demokracije protestira u svom zadnjem tekstu: «Hrvati nisu bili, Hrvati nisu, Hrvati neće biti pod nikim, pa ni pod Srbijom, jer toga nisu htjeli, jer toga sada neće, jer toga nikada neće htjeti. A dok toga Hrvati sami neće, toga nikako neće i ne može biti)).

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

str. 02

List hrvatskomu seljaku za razgovor i nauk.
DOM
izlazi 1. i 15. dana svakoga mjeseca.
Uredničtvo i uprava u Zagrebu, Jurjevska ulica 28.
Vlastnik, izdavač i urednik Dr. ANTUN RADIĆ

Ciena je „DOMU" na godinu: za pojedinca 3 krune 1(l for. 50 nvč.). Za desetoricu po 2 krune 40 fil. (1 for. 20 nvč); za dvadesetoricu po 2 krune (1 for.), ako svi zajeno pošalju predplatu. - Može se predplatiti i na pol godine.

Broj 1.          U Zagrebu, 15. prosinca 1899.          God. 1.

Prva rieč čitaocu.

      Ovaj se list piše i izdaje za onaj naš hrvatski sviet, koji znade samo čitati, a nije učio nikakvih većih škola. To su ponajviše naši seljaci-težaci i seoski zanatnici majstori, pa seoski trgovci. Ima i drugoga našega svieta, koji je nješto više učio, ali živi dalje od grada i prosviećenoga svieta, a ne može si dobavljati skupljih ovakovih listova za zabavu i pouku. I mnogomu od ovih mogao bi ovaj list dobro poslužiti.
      A treba li ovakvomu svietu, treba li seljaku - težaku i seoskomu majstoru - treba li mu ovakav list, koji mu dolazi više puta na godinu? Treba li tomu svietu ikakova knjiga?
      Ja ne ću na dugo i široko razlagati, što je knjiga i kakova je od knjige korist. To se zna, da je knjiga od pamtivieka svagdje bila u časti. I naš narod to znade. Kad tko kaže što liepo i pametno, kažu mu: Govori kao iz knjige.
      A ne ću mnogo ni to dokazivati, da našemu narodu, koji nije učio većih škola, da mu treba ovakov list. Ja ću to na kratko kazati.
      Davno je prošlo vrieme, i nitko toga više i ne pamti, kad je naš narod živio za sebe. Danas je drugačije. Nas Hrvate okružuju tudji narodi, pa se k nama i .................
Niemci (ili kako se ...............…...............…................…………………
mnogomu od njih i u našoj zemlji, na našem domu - bolje nego našemu domaćemu čovjeku. Badava ćemo mi na njih vikati, ako ne primimo u ruke isto oružje, što i oni im a to je: znanje u svakoj stvari,       
      Danas se čovječje misli i svakojako znanje strašno brzo širi po svietu. Željezna kola, što ih tjera oganj, raznesu za kratko vrieme svakojake novine po čitavom svietu. Sutra već  ili prekosutra znadu u Beču, u Rimu, u Carigradu što se kod nas danas dogodilo ili nakanilo. Još više : to se može znati i za njekoliko ura, jer se može javiti po žici, po telegrafu ili brzojavu. I tako se može reći, da danas sav sviet sve zna.
      A tko ne zna, što drugi sviet misli i što snuje, taj se ne zna ni vladati, pa dok drugi idu napried, on zaostaje, jer ne zna, kuda bi.
      Zato i seljaku našemu i svakomu seoskomu stanovniku treba list, iz kojega će doznati, što se u svietu dogadja. Ne će ovomu listu biti prva briga, da javlja nesreće i strahote po svietu ; nego će mu biti prvo, da malo po malo otvara duševne oči našemu seoskomu čovjeku : neka vidi što je drugi sviet smislio i uradio, što sad misli i snuje.
      To je jedno. A drugo je ovo: Već je prošlo i ono vrieme kad je naš narod živio u velikim kućama u zadrugi. U zadrugi su mladji živjeli uz starce i slušali ih i učili se od njih.
Onda je mnogi čovjek, i ako je bio mlad, bio pametan, jer je mnogo čuo od starih ljudi. Danas je svatko za sebe: nema razgovora, nema pjesme, nema nauka. Mladi se naš sviet bije i prebija po nadnici s drugim mladim, pa i tuđjiin svietom, a što tu čuje? Malo dobra. Kakav mu je život? Neveseo. — Tomu treba pomoći. Mjestod nauka od starih ljudi treba narodu nauk iz starih knjiga, pa će i opet biti pametniji mnogi mladi čovjek, jer će čitati stare knjige, to jest ono, sto su drugi stariji i mudriji ljudi mladima za nauk ostavili.
      Napokon još ovo: Mi Hrvati do sad nemamo lista, koji bi s jednakom korišću i jednako rado mogli čitati svi seljaci i seoski ljudi Hrvati. Hrvatski dom nije samo oko Zagreba; hrvatski je dom i oko Splita, i oko Dubrovnika, i oko Trsta, jedne krvi i jednoga jezika, ali nije još taj narod, na žalost, jedne misli. Mi smo Hrvati kao braća, kojim se razasula djedovina, pa se po njekoliko braće okupilo, da služe jedni ovomu, drugi onomu, treći opet onomu gospodaru, a ………..

Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549