Autor: marinko tur - Listopad 01, 2009, 10:06:15 prijepodne
Evo čisto informativno namjerava li netko od vas u Vukovar :)
Autor: Bilaj - Listopad 01, 2009, 10:26:10 prijepodne
Autor: Nino_vg - Listopad 03, 2009, 10:31:54 poslijepodne
Autor: marinko tur - Listopad 04, 2009, 10:48:51 prijepodne
Autor: Bilaj - Studeni 19, 2009, 08:59:42 prijepodne
Inače baš mi je bilo čudno. Prekjučer su u vukovarskoj počeli paliti lampuše. Provezel sam se i videl sam ih ohoho.
Jučer sam se provezel nakon posla po gorici i izbrojal sam tek četerdesetak lampuša. A onda navečer cijeli put koji sam prepješaćio je bio pun lampuša.
Evo dvije slike sa jučerašnjih paljenja lampuša.
(http://i50.tinypic.com/2vn5m48.jpg)
(http://i46.tinypic.com/257qa1l.jpg)
Autor: plemenitashica - Studeni 19, 2009, 12:55:53 poslijepodne
I vidjeh dosta prozora i balkona i po VG i okolici na kojima su bili upaljeni lampioni za sjećanje na Škabrnju i Vukovar.
Autor: Tur - Studeni 22, 2009, 09:15:10 prijepodne
Autor: Nino_vg - Studeni 18, 2010, 07:28:55 poslijepodne
Siniša Glaveševic 1991 Optužnica za pad Vukovara (http://www.youtube.com/watch?v=mXeD3WEFSck#)
Autor: marinko tur - Rujan 13, 2011, 12:33:06 poslijepodne
Autor: Nino_vg - Rujan 18, 2011, 08:38:20 prijepodne
Autor: Sledgehammer - Rujan 20, 2011, 10:19:59 prijepodne
========================================
Knjiga o silovanjima u Domovinskom ratu, a naša vlast to ne želi priznati i uvesti kao ratni zločin...
Da smo ozbiljna država ja bih pisao o nekim ljepšim stvarima“ – moram citirati kolegu po peru Damira Pešordu i dodati da ja vjerovatno nikad ne bih ni pisala! Ali ovako...često obilazim različite promocije i prezentacije knjiga, u nastojanju kulturnog i duhovnog uzdizanja. Tako sam nedavno na jednu stigla u posljednji tren, što i nije loše jer su me posjeli u prvi red, kako nigdje drugdje nije bilo mjesta. Pri spuštanju na stolac, maknula sam s njega listić na kojem je pisalo „Predsjednica Vlade“.
Negdje 1995. u vrijeme studija, čula sam prvi put za silovanja koja su Srbi sprovodili u Vukovaru. Zapravo, 1992. pristiglo nam je na faks nekoliko novih kolega, koji su prije studirali u Osijeku. Svatko je od njih imao svoju priču. Najviše sam se sprijateljila s kolegicom koja je bila u srpskom logoru, a dio strahota koje je prošla povjerila mi je tek 1995. Bila je s roditeljima zarobljena. Pobjegla je zahvaljujući jednom srpskom ročnom vojniku JNA, koji ju je pustio da ode u Srbiju. O drugima mi je govorila, o vlastitom silovanju ne. Samo da su ih noću odvodili...Vidjela sam po njenim suzama...
Gđa Snježana Maljak, žrtva ratnog zločina silovanja, govori: „Puno mi znači da još ima ljudi kojima je stalo da se zločini ne zaborave, već da krivce stigne pravda. Dugo mi je trebalo da se usudim progovoriti, jer dok sam bila u progonstvu nisam niti u jednom čovjeku pronašla prijatelja ČOVJEKA koji me može saslušati, podržati. Mnogima sam bila kriva jer sam ostala živa, upravo jer sam silovana! Početkom agresije na Vukovar, ostavila sam dijete majci, na drugom kraju grada i pristupila u sanitet, na dijelu grada u kojem smo inače živjeli. Mi smo morali pobjeći iz naše kuće, jer bi nas inače sve pobili. Nakon 14 dana sam zarobljena, a nakon svega što sam proživjela, a bila sam Srbima, četnicima 2,5 mjeseci u rukama, neki od mojih suboraca koji su me zadnji vidjeli nisu htjeli potpisati da sam bila s njima...moj se svijet srušio još kad su me Srbi silovali, ali ovaj čin našeg čovjeka, naših ljudi, bio je za mene još gori...hvala Bogu živa sam, imam 4 djece, koju obožavam, suprug me podržava, to mi puno znači, ne znam što bih bez njega, ali boli, boli okretanje leđa prijatelja, suboraca. NISAM KRIVA, moja duša pati već 20 godina...to je moja istina i ja sam je dužna reći. Nadam se da će moja obitelj prihvatiti moje pojavljivanje u javnosti i da to moramo zajedno pregrmiti.“
Stoga ova promocija nije promocija, ovo je urlik žena, majki, kćeri, baka, unuka, teta...URLIK do neba. Zato valjda jedini Bog čuje njihovu bol – drugi nitko!
Kako bi se inače dogodilo da mene dopadne Premijerkina fotelja, makar na taj sat vremena, ali zahvalna sam, jer sam toliko potresena bila svjedočenjem gđe Ružice Erdelji, o zločinima Vojislava Stanimirovića, da sam ministra branitelja Tomislava Ivića priupitala: „Što kažete ministre?“. ŠUTIO JE. Ta hrabra Hercegovka prošla je ono što nisam mislila da ljudsko biće može proživjeti, a kasnije mi je rekla: „Samo zahvaljujući Bogu i hercegovačkoj krvi!“
A prozvala ih je imenom i prezimenom: PERO KRTINIĆ, SLAĐANA KORDA, DRAGUTIN HAJDO, CURNIĆ, TOPOLA, ŽMIGO, ILIJA MACURA, LANČUŽANIN, MILIĆ, VOJISLAV STANIMIROVIĆ, DOKMANOVIĆ, HADŽIĆ... Sve njeni susjedi, vukovarski Srbi, koji su za svoje ratne zločine kasnije dobro nagrađeni, mirovinama, isplatama odšteta, obnovama kuća (koje su rušili), zaposlenjima u državnim službama, školstvu, policiji, sudstvu, pa čak i ministarskim karijerama! Ne u Srbiji – državi za koju i u ime koje su te zločine sustavno provodili. U Hrvatskoj, našoj, vašoj, mojoj, u Ružičinoj i Snježaninoj Hrvatskoj!
Plakali smo, pa srčano zapljeskali toj odvažnoj i hrabroj ŽENI – Ružici Barbarić Erdelji. Sve nas je digla na noge u Novinarskom domu. Osim ministra branitelja i obitelji Tomislava Ivića i gradonačelnika Zagreba Milana Bandića. Bar dva minuta smo svi stojeći pljeskali, a oni dvojica sjede li sjede. To je problem prvog reda – izgubiš osjećaj za one iza sebe! Možda su si umislili da njima plješćemo? Ili je jednostavno prepotentnost i preneotesanost tolika...jer za vrijeme izvođenja arije Gotovčeve „ Mile Gojsalić“, Bandić nije prestajao glasno razgovarati.
Knjiga se sastoji od 14 postaja križnog puta, 14 svjedočanstava žena-žrtava ratnog zločina. Ostale nisu progovorile. Još! Ni nakon 20 godina. Neke nikad ni neće, jer nisu više među nama, npr. najstarija silovana baka od 80 godina!
Ali to nije najstrašnije...
Silovane su ponekad zajedno majka i kći, dvije sestre, snaha i svekrva, strina i nećakinja...Zlostavljane na najmonstruoznije načine. Na kraju 20. stoljeća. Kasnije bi povraćale, krv posvuda, gadile su se same sebi. Držane su u određenim kućama, kao roblje za silovanje i te kuće bile su označene bijelom krpom. Hrvatski holokaust. Noću, u mrklom mraku, pijani četnici pokušavali su ispuniti svoju obavezu prema srpstvu, da ponize i unište Hrvate, da ubiju svaku volju za životom, a držali su te žene dok ne zatrudne, te ih puštali tek u visokoj trudnoći kako bi rodile SRBE! Izmjenjivali su se kao životinje, većinom zamaskirani, bez imena, samo s nadimcima, izredavali bi se po 20 i više, po svu noć, pucajući i pijančeći u međuvremenu.
Dok su Srbi tako sustavno provodili ratne zločine, Srpkinje, njihove žene, sestre i kćeri, pomagale su im tukući i pljačkajući zarobljenike, pljujući i psujući ih. Prvenstveno su ti domaći Srbi služili kao prokazivači, cinkeri, mjesecima i godinama prije, oni su snimali situaciju i tada je napokon došlo vrijeme da se iskažu, da pokažu i upru prstom tko je tko i što o kome znaju. Nisu to radili baš svi, većina je, a ostali su se samo pravili da NIŠTA NE VIDE! Kao što se prave i danas. Samo iznimno rijetko, našao bi se poneki ČOVJEK, no takav je obično završavao s Hrvatima – zarobljen! Gđa Ružica svjedoči kako su dva četnika (Dragutin Hajdo i Curnić) doslovce klali, sijekli i rezali dijelove tijela mladiću (Rajković) u uniformi hrvatskog branitelja, dok su nju sprovodili. Njegova majka, iako Srpkinja, bila je zajedno s Ružicom i ostalima zarobljena. Gđa Ružica izravno, jasno i glasno proziva Srbočetnika Vojislava Stanimirovića, koji ju je pljuvao i psovao govoreći: „Ovo je sveto srpsko tlo!“, a s njim su bili Dokmanović i Hadžić i nisu pljuvali samo nju...
Ni to nije najstrašnije...
Gđa Snježana Maljak svoju priču dijeli u tri dijela. Prvi: dok su trajale borbe u kojima je bila branitelj. Drugi: zamagli ga prvi. Treći: život nakon svega u Hrvatskoj. Najbolniji joj je treći dio, u Hrvatskoj je ismijana, izrugana od nekih bivših suboraca, s kojima je zajedno branila Vukovar dok nije pao. One nisu prihvaćene, zločinci su nagrađeni, a one bi se još trebale sramiti i skrivati. Država im nije priznala baš ništa, niti su obeštećene na bilo koji način. Susreću svoje silovatelje u Vukovaru! Smiju im se i izruguju ih! Ona je svojeg napala KIŠOBRANOM! Na sudu je dobila zabranu prilaska toj osobi. Prva je progovorila javno o ovim zločinima.
Gđa Ružica je godinu dana išla okolo s nožem u torbi, prateći svojeg prvog susjeda zločinca, Peru Krtinića i planirajući kako će mu sama presuditi – kad već DRŽAVA NEĆE!
Očekivalo se da će ovaj put Premijerka ipak doći, ne radi ovih žena, nego izbora radi. Ona se inače ovih dana voli pozivati na Franju Tuđmana, na generala Gotovinu, pa ne bi bilo nikakvo čudo da pokuša iskoristiti i nevolju i jad ovih žena. Nije došla ni Jadranka Kosor, ni predsjednik Sabora Luka Bebić, ni Predsjednik države Ivo Josipović, ni Državni odvjetnik Mladen Bajić, kojeg se sve ovo uopće ni najmanje ne tiče! Iako već 10 godina prima plaću da podiže optužnice protiv ratnih zločinaca.
Što njima znače riječi iz knjige: „...Nakon što me silovao, pozvao je vojnika koji je držao stražu da učini isto...nisam mogla ništa učiniti, prijetili su da će mi ubiti dijete.“
Pa: „...Za vrijeme silovanja dvojice počinitelja došla su još dvojica i oni su me nastavili silovati...nakon toga su me s djecom prebacili u stan jednoga od njih...Tamo su već bila trojica. Tu noć silovalo me njih šestorica...tukli, prijetili, bili perverzni, gurali pivsku bocu u čmar. U istom prostoru bila je moja šestogodišnja sestra i osmomjesečna kćerka. One su plakale.“
Još: „...prebacili su nas u logor Sremska Mitrovica, a mene su odvojili u samicu. Prvo silovanje dogodilo se tijekom noći, kada su zatvorski čuvari u moju prostoriju pustili četiri zatvorenika...U tim bestijalnim silovanjima došlo je do začeća, kada sam već bila u odmakloj trudnoći, više od šest mjeseci, došlo je do spontanog poroda. Silovali su me za cijelo vrijeme trudnoće. Prijevremeno sam se porodila u ćeliji na podu...ušli su čuvari i pokupili nedonošče. Nalazila sam se u potpunom rastrojstvu...Nisam ostvarila nikakva prava kao ratni stradalnik.“
Nisu došle niti jedna od svih mogućih Baba! Prema zajedničkom izvješću „Dokumente“ Vesne Teršelić, „Centra za mir i ljudska prava“ Katarine Kruhonja i „Građanskog odbora za ljudska prava“ Zorana Pusića, za 2009. godinu oni su pratili glavne rasprave nekih postupaka na Županijskim sudovima u Hrvatskoj, te javne sjednice Vrhovnog suda Hrvatske, ali piše da NISU pratili (nisu smatrali potrebnim?), sjednicu Vrhovnog suda u postupku protiv RADE IVKOVIĆA i DUŠANA IVKOVIĆA, koji su počinili ratni zločin – silovanje! Radi Ivkoviću sudilo se u odsutnosti, jer je pobjegao u Srbiju, a Dušan Ivković branio se sa slobode, kao zaposlenik MUP RH (policajac!). Na suđenju je izjavio da se ne osjeća krivim. Oslobođen je! Javnost je isključena sa glavne rasprave.
Svi su pokazali koliko im je stalo! Jadranki Kosor se zamjera najviše, jer ona je žena i Predsjednica Vlade države koja je stvorena na žrtvi i ovih žena! Zaslužuje li nakon ovog zvati se majkom, kćeri i ženom? Ne samo da nije poduzela ništa da zaštiti žrtve, nego godinama ona i njezina vladajuća stranka koaliraju i sjede s njihovim progoniteljima, zlostavljačima, pa i ratnim zločincima za istim stolom – u istoj Vladi! U Hrvatskoj, u našoj domovini Hrvatskoj! Ta Vlada financira razne Babe koje uopće ne zanimaju hrvatske žrtve, a ni srpski zločinci. Sve to plaćamo mi, porezni obaveznici, u koje spadaju i obitelji branitelja i žrtava. Kao što plaćamo i državne službenike od najnižih (npr. policajca ratnog zločinca i silovatelja), pa sve do ministara, saborskih zastupnika (sudionika u zločinu)koji uredno primaju saborsku mirovinu i sudaca, kojima ne može nimalo naštetiti ako su kojim slučajem zaboravili platiti 270.000 kn poreza, jer je nastupila zastara, kao što je to, navodno, zaboravio Ustavni sudac Marko Babić, inače odvjetnik gore navedenog oslobođenog policajca!
Prestrašno...ali nije najgore!
Trideset (30.000) tisuća osoba zatočili su Srbi u Domovinskom ratu u svoje konc-logore. Od toga tri (3.000) tisuće žena i pet stotina (500) djece. Najmlađa silovana djevojčica imala je šest (6) godina! Nije to Sunčica. Sunčica je djevojka koja danas, nakon 20 godina, ima 20 godina i 8 (osam) mjeseci! Ona je bila uz svoju majku koju su silovali, a Sunčica je imala samo osam mjeseci i na nju su silovatelji odlagali i nabacivali one svoje prljave i smrdljive četničke i Jna uniforme. Poklapali bi je da ne čuju kako plače dok oni provode svoja zlodjela. Sunčica je preživjela i ona se ovih dana udaje! Hrvatsko društvo logoraša moli da joj se pomogne. Njena majka nema ju čime opremiti, ni napraviti joj svadbu. One su postanari, u drugom gradu, ne u rodnom Vukovaru. Njena majka ne može ni danas, nakon 20 godina govoriti o tome. Njena majka i danas se boji doći u Vukovar, jer kad se vratila isti Srbi i isti četnici zaprijetili su joj najstrašnijom prijetnjom: DA ĆE SUNČICI DANAS USRED HRVATSKE UČINITI ISTO ONO ŠTO SU NJOJ UČINILI PRIJE 20 GODINA U VUKOVARU!
To je najstrašnije!!!
Hrvatska 1991. nije mogla, a 2011. ne želi zaštititi hrvatske žrtve ratnih zločina! Kad ministar Karamarko ima pametnijeg posla, on je prezauzet učlanjivanjem u stranku, koju je, eto, tek otkrio. Dok smo na izlazu iz Novinarskog doma kupovali „Sunčicu“, na prstima se pored nas išuljao ministar branitelja i obitelji Tomislav Ivić. Nije kupio knjigu! „Ta nije on došao pomoći, nego samo opravdati premijerku Kosor, jer je morala još jedan kamen temeljac u nizu položiti!“ – gorko je prokomentirala jedna zlostavljana Vukovarka. „Nisam ni mislila da će nešto političari učiniti sad, kad nisu 20 godina“ – dodala je druga – „ni malo sućuti za nas se u Premijerki nije našlo!“
Svi koji su osjetili pritisak u prsima, upoznajući se s ovom bolnom istinom, trebaju pružiti podršku Hrvatskom društvu logoraša da više nikad ne šute, sad nakon što su odškrinuli vrata. I gđi Mariji Slišković koja je autorica ideje i gđi Julienne Eden Bušić koja je „Sunčicu“ prevela na engleski, kako bi svijet upoznao našu hrvatsku „Sunny“ iz Vukovara.
Ne smijemo više dopuštati da se povijest ponavlja, a ponovit će nam se ako ne bude dovoljno volje, hrabrosti i snage da se sa zlom suočimo. To je jedini način da ga iskorjenimo! Ne smijemo nikad zaboraviti da je dovoljno ne činiti ništa da bi zlo napredovalo!
Hrabre Vukovarke nadaju se da će svojim činom ohrabriti i druge... Ovim je ženama trebalo 20 godina da progovore o ratnom zločinu silovanja, a muškarci, naši branitelji, naši muževi, naši sinovi, naši mladići i dječaci – oni će svoju tajnu, vjerovatno, odnijeti u grob. Jer i njih su silovali...
Izvor: www.politickascena.com (http://www.politickascena.com)
Autor: marinko tur - Rujan 20, 2011, 05:17:56 poslijepodne
Napiši Marinko molim te, ima nas koji smo zainteresirani!
Pozdrav ;)
Evo ovako da se ne ureknemo ;) Projekt je prošao kroz ruke naših gradskih otaca koji su njime oduševljeni. U 11. mjesecu će se održati tribina na temu: "Vukovar grad heroj kroz vremeplov života" ... Tribina je zamišljena kao trodjelna rasprava. Prvi dio prapovijest i doratno stanje. Drugi dio 3 mjeseca okupacije i treći dio poslijeratno stanje i budućnost. Dolaze nam gosti iz Vukovara, naši Gorički branitelji, jedan razred Vukovaraca srednjoškolaca... i tako ;)
Uskoro slijede detalji ;) (ako ima zainteresiranih :)
Autor: Sledgehammer - Rujan 20, 2011, 05:26:23 poslijepodne
===================================
Poštovani ministre,
u Vukovaru, 26. kolovoza 2011. na Trpinjskoj cesti 199, bila je istaknuta povijesna zastava svih Hrvata, crven, bijeli i plavi sa grbom sazdanim od 25 bijelih i crvenih polja, od kojih je bijelo polje prvo. Kuća je to pukovnika Vinka Mažara, prvog zapovjednika obrane Borova naselja i Trpinjske ceste, dva puta ranjenog hrvatskog vojnog invalida Domovinskog rata sa 80 %-tnim trajnim oštećenjem organizma i neospornog, a za to višestruko i najvišim odlikovanjima odlikovanog heroja Domovinskog rata. Otac gospodina Mažara, dao je svoj život u obrani Vukovara i Hrvatske. Zastava je ostala istaknuta još od 05. kolovoza (Dana Domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja.). Oko 14,00 sati, Mažar na mobitel zaprima poziv od zapovjednika policijske postaje Vukovar g. Šimundića, da do 14,20 sati mora skloniti zastavu iz razloga što je prijavljen od nepoznatog prijavitelja za isticanje „nekakve“ zastave. Ujedno prijeti da će ukoliko zastavu ne skloni, podnijeti kaznenu prijavu protiv njega, izvršiti pretres kuće te oduzeti mu njegovo lovačko oružje koje legalno posjeduje. Policijska patrola cijelo to vrijeme dežura pred kućom i uznemirava najbliže susjede raspitujući se o Vinku Mažaru. U razgovoru mu zapovjednik postaje pojašnjava da je ta zastava protuzakonita zato što nije službena. Vinko Mažar kao čovjek koji je stvarao demokratsku državu Hrvatsku i kao čovjek koji poštuje njezine zakone, privremeno ipak sklanja zastavu, izbjegavajući tako veće probleme za svoju obitelj i sebe.
U kojem to slučaju policija može izvršiti pretres kuće i podliježe li ovaj po vašim djelatnicima „prekršaj“, kaznenom progonu? Što je to zasmetalo nepoznatom prijavitelju, a što je podržala naša policija? Raspored boja na zastavi ili grb? Da li je sve što nije službeno samim time i protuzakonito?
Ne kao dociranje, ali moram podsjetiti na nekoliko činjenica.
Ukratko. Uzorak današnjeg hrvatskog grba prvi put se pojavljuje 1491. kao dio grba obitelji Perović, a naredba kraljevske zemaljske vlade, odjela za unutarnje poslove, od 16. studenoga 1876. broj 18.307 - opisuje zajednički grb trojedne kraljevine. Tako je tamo hrvatski grb opisan kako se on "sastoji od crvenih i bijelih četvorina", no sve slike pokazuju taj grb s početnim srebrnim poljem. Poslije pada komunizma 1990. godine Hrvatska je usvojila nove simbole. Od srpnja do prosinca 1990 službeni je bio grb sa jednostavnim štitom koji se sastojao od dvadeset pet crveno - bijelih polja, od kojih je prvo bilo bijelo. U to vrijeme javile su se neke ideje kako bi to trebao biti manji grb, a kako bi veći grb - ili uopće samo jedan grb - trebao uključivati i slavonski, dalmatinski i možda istarski grb - rješenje slično onom koje je Hrvatska imala od 1867. do 1918. godine.
21. prosinca 1990. usvojen je Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske, uz asistenciju komisije kojoj je na čelu bio predstojnik Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu Nikša Stančić. Miroslav Šutej, inače grafički dizajner, oblikovao je najnovije hrvatske simbole.
Po vašim djelatnicima, ta protuzakonita zastava redovito je isticana na predstavama „Nikole Šubića Zrinjskog“ pa čak i u vrijeme komunističkog terora i najvećih pritisaka na hrvatski narod kada su u prvim redovima sjedili najviši funkcionari centralnog komiteta SFRJ. Tako je istaknuta i na Božić 1971. u Hrvatskom narodnom kazalištu, bez obzira što je na izlasku poslije predstave posjetitelje dočekala jugoslavenska vojska.
Hoćemo li srušiti južno krovište Crkve Sv. Marka koja ponosno stoji između zgrada hrvatskog Sabora i Vlade, zato što hrvatski grb na njenom krovištu započinje sa bijelim poljem?
Podsjećam i na to da je službena zastava Hrvata iz Herceg-bosne, a koju naše institucije ističu i pozdravljaju kada dolaze predstavnici iz naše bratske države, identična onoj koju je istaknuo gospodin Mažar. Utječe li politička razina na to što je dopušteno, a što protuzakonito?
Kako se hrvatska politika i policija odnosi prema konstantnom isticanju četničkih zastava i obilježja prilikom proslava raznih događanja pripadnika srpske manjine? Naprimjer, svadbenih. Zar ne podliježemo istim zakonima? Tko to okreće glavu od Vukovarske sramote, grafita koji kažu: „Opet ćemo vas klati“, „Ovo je Srbija“, neizostavni “4c“, itd.!? Ti su grafiti dokaz kako neki prihvaćaju ovu našu domovinu i njezine zakone, a nitko ih ne briše niti kada se to prijavljuje i zahtijeva. Da li je protuzakonito tražiti da budu uklonjeni?
Kako se to hrvatska politika i policija odnosi prema isticanju zastava i simbola komunističkog režima? Tko dolazi na intervenciju kada se prijavi okupljanje 30000 Titovih obožavatelja pod masom zastava nepostojeće države i pod znakovljem pod kojim su počinjeni masovni zločini nad hrvatima u dva rata? Zar su ta zastava i ti simboli po objašnjenju naše policije službeni, a time i zakoniti, ili nisu? Ako nisu, zašto se prema njima policija odnosi selekcijski? Možda bi poštivanjem hrvatskih zakona povrijedili nečije nacionalne osjećaje ali kada su u pitanju hrvati u njihovoj državi, to nije bitno.
Kao najveći apsurd moram istaknuti situaciju, često viđenu u bliskoj prošlosti, kada Počasna bojna hrvatske vojske kao i najviši politički dužnosnici naše države, stoje u stavu pozor pred zastavom republike Srbije na kojoj su istaknuta četiri slova „c“ i „dvoglavi beli orao“. Nju „službeno i zakonito“ ističemo kada dolaze delegacije ili istaknuti pojedinci iz „prijateljske“ nam Srbije. Simbol četničkih zvjerstava kroz povijest, a posebice u Domovinskom ratu. Naglašavam sa ljutnjom da naša službena politika nikakvom prosvjednom notom nije reagirala kada je srpska politika odlučivala o službenoj zastavi i simbolima republike Srbije. Pod tim simbolima naši političari stoje u pozoru, a to slikovito očituje naš odnos prema Domovinskom ratu kao i našu servilnost kao naroda.
Već 10 godina uzastopce u mjesecu rujnu, a kao sjećanje na one pripadnike HOS-a koji su iz Zagreba krenuli u obranu Vukovara, održava se Ultra maraton Zagreb - Vukovar. Tih pet dana kroz cijelu Hrvatsku, uz državnu zastavu, pronose se i zastave HOS-a. Znate li gospodine ministre koja je Službena i od Ureda za opću upravu, a sukladno Zakonu o udrugama prihvaćena oznaka HOS-a? Da vas podsjetim, Okruglog je oblika, omeđena hrvatskim tropletom, dok je u sredini hrvatski grb sa 25 crvenih i bijelih polja od kojih je bijelo polje prvo. Ispod grba, povijesni je hrvatski pozdrav „Za dom spremni“! Sukladno navedenom pogrešna je tvrdnja vaših djelatnika i gruba manipulacija zakonom da je zastava koju je istaknuo gospodin Mažar, protuzakonita.
Poštovani ministre, ovo pismo biti će u privitku zahtjeva za pokretanje postupka za ocjenu zakonitosti postupanja djelatnika policijske postaje Vukovar, prvenstveno zapovjednika, gospodina Željka Šimundića, koji ovim putem pokrećemo.
Uz poštovanje,
Za Udrugu HVIDR-a Črnomerec
Renato Šelj, predsjednik
Autor: marinko tur - Studeni 09, 2011, 10:18:12 prijepodne
Gosti tribine su brojni, poslijednji zapovjednik obrane grada Branko Borković, dr.sc. Ante Nazor, Vesna Škare Ožbolt, učenici i profesori Gimnazije Vukovar te brojni drugi uzvanici.
Facebook event: http://www.facebook.com/event.php?eid=271243509584205 (http://www.facebook.com/event.php?eid=271243509584205)
Kontakt za pitanja: mario.dilberovic@io-tur.hr
Lijep pozdrav Mario Dilberović!
Autor: Mlačanin - Studeni 13, 2011, 05:29:02 poslijepodne
Petak, 18 studenog 2011 16:57
Na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, 18. studenoga 2011. godine u 19. sati, zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodit će u zagrebačkoj crkvi Svete Mati Slobode misno slavlje za pokoj duše svih poginulih u obrani Vukovara i hrvatske domovine.
Pozivamo župnike i njihove suradnike da o tome obavijeste vjernike svojih zajednica i da ih pozovu na to zagrebačko spomen-slavlje o 20. obljetnici onih događaja u kojima se, s jedne strane očitovalo teško nasilje prema našoj Domovini, a s druge velikodušnost i svjedočanstvo ljubavi mnoštva hrvatskih branitelja, kao i solidarnost hrvatskoga pučanstva u pomaganju ratom pogođene braće i sestara.
Odazovimo se na to slavlje i čuvajmo dragocjenu povijesnu memoriju, prenoseći ju novim naraštajima, da bismo živjeli od neprolaznih vrijednosti.
Ujedno obavješćujemo da će:
a) u srijedu, 16. studenoga 2011. s početkom u 20.15 sati, u dvorani „Vijenac“, Kaptol 29a, u organizaciji bogoslova i odgojitelja Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu biti prigodna akademija pod naslovom: „Grad- to ste vi“;
b) u četvrtak, 17. studenoga 2011., u 18.30 sati, na križanju ulice Hrvatske bratske zajednice i Ulice grada Vukovara, biti organizirano paljenje svijeća i molitva.
Uključimo se u molitvu za Domovinu; prikazujmo žrtvu za njezin istinski rast i zajedništvom i kršćanskom sućuti budimo bliži svima koji su u potrebi, iskušavani osobito iskustvima grubosti rata.
Neka vanjski znakovi budu nošeni duboko ukorijenjenom kršćanskom vjerom u Uskrsnuće i zauzimanjem za istinu i ljubav.
Mons. Valentin Pozaić,
generalni vikar
http://zg-nadbiskupija.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=1757:zagreb-misa-za-domovinu-i-obiljeavanje-dana-sjeanja-na-rtvu-vukovara&catid=7:dogaanja&Itemid=1 (http://zg-nadbiskupija.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=1757:zagreb-misa-za-domovinu-i-obiljeavanje-dana-sjeanja-na-rtvu-vukovara&catid=7:dogaanja&Itemid=1)
Autor: kuntakinte - Studeni 15, 2011, 09:12:38 poslijepodne
Švicarac koji je spasio stotine hrvatskih ratnika s Mitnice
http://www.vecernji.hr/vijesti/svicarac-koji-je-spasio-stotine-hrvatskih-ratnika-mitnice-clanak-346381 (http://www.vecernji.hr/vijesti/svicarac-koji-je-spasio-stotine-hrvatskih-ratnika-mitnice-clanak-346381)
Sečam se kad je pal Vukovar si kaj su se vračali sim su rekli da Mitnica ne nigdar pala,da poznaju dečke,da nema šanse.
Il su šteli veruvati uto...
Autor: Mlačanin - Studeni 19, 2011, 09:32:17 poslijepodne
Petak, 18 studenog 2011 22:33
Na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, 18. studenoga 2011. godine u 19. sati, zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodio je u zagrebačkoj crkvi Svete Mati Slobode misno slavlje za pokoj duše svih poginulih u obrani Vukovara i hrvatske domovine.
Uvodi mons. Ivana Šaška, pomoćnoga biskupa zagrebačkog u misno slavlje za pokoj duše svih poginulih u obrani Vukovara i hrvatske domovine:
Draga braćo i sestre u Kristu!
došli smo ovamo nošeni spomenom na dan koji nas, hrvatske vjernike, nosi posebnom snagom. To je dan u koji stanu godine, desetljeća i stoljeća. I jedino što ih zbiljski može obuhvatiti u njihovoj istinitosti jest Božja prisutnost u našoj molitvi, u našemu slavlju. Zahvalni smo večeras što, uz sve poteškoće i previranja, spomen na vukovarske dane od prije dvadeset godina i na sve ono što oni predstavljaju živi.
Taj je spomen povjeren nama kao dragocjenost na koju se trebamo vraćati svaki put kad se umorimo, razočaramo i pitamo kojim smjerom krenuti i na čemu nam – uz Božju pomoć – valja graditi boljitak naše domovine. Pozdravljam subraću svećenike, osobito župnika don Antu (Vasilja), kao i sve redovnike i redovnice. Pozdravljam vrijedne članove Kluba veterana 148. brigade Hrvatske vojske, među kojima osobito gosp. Milana Zanoškog, voditelja obilježavanja Dana sjećanja, i njegova suradnika, gosp. Dragu Tomašića, dopredsjednika Kluba. Pozdravljam sve predstavnike građanskih vlasti, kao i predstavnike hrvatske vojske.
U Božjemu Duhu pozdravom dodirujem sve vas, dragi hrvatski branitelji i članovi obitelji onih kojima je Bog dao snagu da svoje živote daruju drugima, braneći odraz Boga u čovjeku, braneći ljudskost, braneći ljepotu i mir. Večeras smo ovdje, u zagrljaju nebeske Majke Marije, sa svima koji su u kušnji tuge i malodušnosti zbog svojih pokojnih, ranjenih, raspršenih diljem svijeta i zbog težine životnih okolnosti. Jednako tako želimo da ova naša molitva i zajedništvo, prošireno radijskim prijenosom Radija Marije, dopre do srca onih koji su nepravedno zatočeni te i dalje trpe zbog svoje ljubavi prema istini i da osjete radost Božjega Duha koju čovjek ne može oduzeti.
http://www.zg-nadbiskupija.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=1771:vukovar&catid=5:aktualnosti&Itemid=82 (http://www.zg-nadbiskupija.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=1771:vukovar&catid=5:aktualnosti&Itemid=82)
