Plemenitasica: pa kaj je moja duznost kao poreznog obveznika jos uz sve kaj sam zaposlen i odrzavam 1.37 umirovljenika, dolaziti u skolu farbati tamo neke zidove ili jos dodatno davati novce za to?
Kaj ne dajem dovoljno?
Ne, ne dajete. Nije ovdje stvar u novcima, bar ja ne vidim.
Dajete koliko vas natjeraju, kako vi tako i ja, tako i svi. Neki bi dali manje, neki više, ali svi dajemo koliko moramo.
Idemo dati ono što ne moramo, a to je pomoć da bi nama, našoj djeci, susjedovoj unuci, nepoznatoj bakici, bilo ljepše i bolje.
Ne razumijem, zar Vi idete po cesti i kad prodjete pored papirica ili case ih skupite!?
Naravno da se sagnem i bacim papirić u prvu kantu za smeće, ne baš uvijek ali vrlo često. Naročito u svojem kvartu. Isto učim i svoje dijete. A ako vidim onoga tko je bacio, pred nosom mu dignem papirić, pokažem da sam dignula i gledajući ga u oči nosim prema kanti. Mogu vam reći da se gotovo nitko nije posramio, jer je velikoj većini normalno da bacaju papire po ulici. Ne jednom sam na semaforu izašla iz auta i pokupila praznu kutiju od cigareta jer je netko ispred ili pored mene taj čas bacio papir iz auta kroz prozor. I pokazala sam mu taj papir, ali ljudi mi se smiju, i ja sam njima vjerojatno vrlo glupa, a oni su meni debili i kreteni od kojih mi se povraća. Ali papir nije na travi, nego je u prvoj kanti za smeće.
Možda ipak idući put neće baciti kroz prozor.
A da sam muškarac i da imam 90 - 110 kg onda bi mu taj papir hitila natrag u auto, međutim, kako danas postoje razne bljutave reakcije čak i na slova na internetu, kak bi mi tek moglo biti da sa 55 kg otvorim vrata nečijeg auta i da mu hitim njegov papir u auto, ili da papir od sladoleda bacim „uzornoj“ mami u ceker kad baca po parku ona ili njeno dijete pa se pravi da ne vidi.
Htjeli priznati ili ne, užasno smo društvo, sebični, bez morala, sami sebi dovoljni, i bez imalo grižnje savjesti kako je drugima, i kako bi nama bilo da smo na njihovom mjestu, nemamo sluha za druge jer nam je i samima teško, na knap smo s vremenom, razmišljamo - tko meni nekaj daje badava, tko meni pomaže itakodalje.
Ili vidimo, ali se ne usudimo reći, jer se ne želimo zamjeriti kolegi na poslu, slučajnom prolazniku, ili nekom u rodu, sve zbog „mira u kući“ koji odavno nije mir nego nemir.
Kak je rekao danas Stanković – krećemo se među sebi ravnim ljudima po statusu i mjestu u društvu i pojma nemamo kako je vama koji ste ostali bez radnih mjesta ili vama koji niste dobili plaću za nekoliko mjeseci, a za isto vrijeme vlasnik ili direktor uredno dobiva mjesečnu plaću od 17 000 ili više. (bilo je to u Nedjeljom u dva).
Anketa
