Baština > Tradicija i baština
Toponimi
shaka zulu:
Pajtak
Soroga (Saraga?)
Brestje
Lončarke
Biruševka
Gombarec
Pesikovec
Šosterov kut
Lončarke
Široko polje
Preki
Šališčak
Tabla
Lazina (_
Bapča ( ? )
Bobanić,Bobošćak
Kišov Breg ((101.5 m.nadm.vis.?) -Male kiševine,Velike kiševine,Turopoljski lug pod kiševinom)
Mravci
Želin
Vrtište
Gnojnice
Stepančići
Ruskovica
Perens..?
Ribnica
Krčec (lug?)
Luščaki (lug?)
Kušenik
Davor (il Đavor?)
Čejaki
Čiče
Jagodno
Ceckovac
Mišerići
Petrnaci
Perečinci
Gučićevo polje
Krč
Dautovići
Miličin put
Siget
Trebež
Marekovići
Brodište
Maslenka
Štrovac
Malenička
Lomnica
Dugava
Podotočje
Veliko polje
Gmajne
Kuče
Novi laz
Kneje
Lekovec
Obdina
Vrbani
Vranić
Kozjak
Buna
Odra
Grmlje
Subot.ka
Krči
Benčićka
Piškora
Dolnice
Klestra
Prekup
Poloj
Zablatje
Bočnica
Sop
Pruć
Sjenokoše
Bukevje
Klokočak
Vukelnak
Obed
Feričevo polje
Čret
Deli
Bencirke
Vužarevo
Leskova greda
Prumnice
Matijani
Pustosajina
Jendriši
Granice
Beretinke (Berek?)
Drnek
stuparići
Reski
Tuti
Poljana
Gmižići
Stari čret
shaka zulu:
Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kakvu su kulturu Hrvati sa sobom donijeli?
Izvor: Wikizvor
< Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)
10. Kakvu su kulturu Hrvati sa sobom donijeli?
Prije, nego li počnemo pripovijedati povijest Hrvata u novoj domovini njihovoj, treba razmotriti prosvjetu, koju su oni donijeli iz stare domovine svoje. O tomu imamo pouzdan izvor u jeziku hrvatskom. Nekada su naime svi Slaveni živjeli zajedno kao jedan narod; naravno da su onda i govorili jednim te istim jezikom. Iz onoga doba potječu sve one riječi i nazivi, koji su još i danas isti kod raznih naroda slavenskih. Odaberimo dakle iz jezika hrvatskoga one riječi, koje označuju bilo kakvu stvar iz života, a nalaze se i u rječniku drugih Slavena. Iz ovih sveslavenskih riječi možemo sebi onda stvoriti sliku one kulture, koju su Hrvati sa sobom donijeli u današnje zemlje hrvatske. Stari se Hrvati ponajviše zanimahu ratarstvom. Sijali su razno žito, kako to pokazuju sveslavenske riječi:pšenica, raž, ječam, zob i proso. Za hranu bi sebi spremali takodjer: grah, bob, leću, kašu, luk, češnjak, repu i mak. Hrvati poznavahu i današnje tržne biline: lan, konoplju i hmelj, zatim vinovu lozu i razno voće (jabuku, krušku, višnju i šljivu). Da su Hrvati bili stočari i pčelari, dokazuju nam sveslavenske riječi: krava, vol, tele, konj, koza, pčela i med. No Hrvati bijahu takodjer vrsni obrtnici. Oni su naime znali od kovina priredjivati svakojake stvari, što ih trebaju u svome gospodarstvu (n. pr. kosa, sjekira, srp i motika), u ratu (n. pr. mač, koplje, strjelica i ostruga), u drvodjelstvu (n. pr. nož, dlijeto, pila i obruč), te za druge potrebe (n. pr. [/b]igla, žlica, kliješta i kotao). Hrvati bi od drveta pravili svoje pokućstvo, tačke, kola, lopate, žrvnje, mlinove, korita, badnje, bačve[/b] i druge stvari. Medju njima bijaše tkalaca, lončara, suknara, a takodjer i finijih obrtnika, jer su poznavali stvari od zlata i srebra, zatim prsten, pečat, svijeću i svijećnjak. Da su se Hrvati napokon bavili i trgovinom, svjedoče sveslavenske riječi: trg, mjera i lakat. Hrvati nijesu poput azijskih naroda stanovali na kolima i u šatorima, nego u kućama. Obično bi svoje kuće gradili kraj potoka, šuma, jezera ili močvara, da se lakše brane od navale neprijateljske. Nijesu to ipak bile kolibe, već prave zgrade, kako to svjedoče sveslavenske riječi: prag, stijena, izba, vrata (ili dveri), okno, krov, pivnica, vježa, streha i sljeme. U kućama njihovim nije manjkala peć sa zapećkom, zatim klupa, stol, stolac, polica i drugo posoblje. Iz kuće se izlazilo kroz više vrata na dvor, gdje se nalazi hlijev (staja), a u njoj blago, t. j. stoka. Sve nam ovo pokazuje, da Hrvati nijesu bili nomadi, kao mnogi drugi narodi, nego sjedilački narod. Zato se i u novoj domovini svojoj nastaniše trajno.
Narod je hrvatski volio zadrugarstvo. Svi su članovi jedne obitelji stanovali zajedno pod istim krovom: u zadruzi. Muška djeca ostaju u zadruzi, a ženska se prigodom vjenčanja odvajaju i polaze u muževu zadrugu. Da su hrvatske zadruge bile velike, svjedoče nam tolika rodbinska imena, kojih ne nalazimo kod germanskih i romanskih naroda. Velik taj zbor drži na okupu »starješina« zadruge. Kad bi zadruga postala prevelika, raspala bi se u više dijelova. Tako je nastalo bratstvo ili rod, t. j. skupina zadruga, koje potječu od zajedničkoga pradjeda. Više takovih bratstva činilo bi župu, kojoj stoji na čelu »župan«. Župa je zapravo velika upravna općina. Ona se sastojala od više vesi (sela), u kojima stanuje po jedno bratstvo; svaka opet ves imade više zadruga. Nekoliko takovih župa činilo bi jedno pleme hrvatsko. Plemenom već upravlja »ban«, koji je ujedno vrhovni sudac i vojvoda. Kada to zahtijeva potreba, sazivlje ban sve starješine svoga plemena u skupštinu. Pošto su starješine bili obično stariji ljudi, predstavlja nam se plemenski zbor kao kakvo »vijeće staraca«. Stariji Hrvati nijesu poznavali većega dostojanstvenika, nego li je njihov »ban«. Riječi »knez«, »kralj« i »car« nijesu porijekla hrvatskoga, već tudjega.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kakvu_su_kulturu_Hrvati_sa_sobom_donijeli%3F
-
11. Karakteristika Hrvata
Hrvati su od vajkada imali svoje uredbe i zakone. To pokazuju sveslavenske riječi: zakon, red, pravo, sud, pravica i krivica. Kao pravi demokrate ne poznaju stari Hrvati razlike izmedju svojih ljudi. Zato medju njima isprvice nema kmetova i plemića. Kod Hrvata ne nalazimo ni pravih robova. »Koji su (neprijatelji) kod njih zasužnjeni«, veli car Mauricije, »ne ostaju za uvijek sužnji, kao kod drugih naroda, već ih drže samo na neko vrijeme; ako se otkupe (novcem), mogu poći kući ili ostati kod njih kao slobodni i prijatelji«. Mauricije govori uopće o svima južnim Slavenima, dakle i o Hrvatima. Pošto je on dugo vremena ratovao s južnim Slavenima, možemo vjerovati, da je on poznao život njihov. Da pak nije neprijatelje svoje prikazao boljima, nego li bijahu, toga ne treba dokazivati. O gostoljubivosti starih Hrvata piše car Mauricije ovako: »Prema strancima veoma su milostivi. Oni se u velike brinu, da strance uščuvaju nepovrijedjene. Da ih dakle dobro zaštite, predvode ih od jednoga mjesta na drugo, kano imadu stići, te ih predavaju bližnjemu susjedu. Ako bi se pak njegovom (susjedovom) neopreznošću dogodilo strancu kakvo zlo, navalio bi na susjeda onaj, koji mu je stranca predao, jer smatra svetom dužnošću svojom, da osveti bivšega gosta svoga«. Da je u ono vrijeme obiteljski život u Hrvata bio uzoran, dokazuje već krjepost hrvatskih žena. Evo, kako se o tomu izrazuje car Mauricije: «Žene su im čiste i preko svake mjere vjerne muževima svojim. Mnoge se iza muževe smrti utješe vlastitom smrću; vole naime utonuti u vodu, nego li da živu u samoći«.
Premda bijahu stari Hrvati pogani, ipak su osjećali ljubav prema bližnjemu. Dokazom nam služi »pobratimstvo« i »posestrimstvo«, o čemu toliko pjeva narodna pjesma hrvatska. Ostatak ove ljubavi jošte nalazimo u riječima: »pobre« kod čakavaca, »brate« kod štokavaca i »kume« kod kajkavaca. Drugi narodi ne mogu ni pojmiti ovakvih naziva; oni su dakle upravo posebna svojina naroda hrvatskoga. - Car Mauricije svjedoči nam i o tomu, da se Hrvati već u ono doba zanimahu za glazbu. Kad bi na stare Hrvate navalile velike vojske rimske, branili bi oni slobodu svoju. O tomu piše car Mauricije ovako: »Neodvisnost ljube nada sve, te se nipošto ne daju skucati i pokoriti. U svojoj su domovini nečuveno hrabri i ustrajni; lako mogu podnašati vrućinu i zimu, dapače i nestašicu hrane i odijela... Na otvorenom su polju doduše slabi; no zato se vještije bore u klancima i močvarama. Osobito rado udaraju na neprijatelja iz zasjede. Često bi ratni plijen ostavili na kojemu mjestu, pa uzmaknuli u šumu; kad bi nato neprijatelj pohitio, da ugrabi plijen, navalili bi na nj i sasvim ga satrli. Ako bi ih dušmani iznenadili, poskakali bi (Hrvati) u bližnju rijeku ili močvaru, pa legli poledjice, a disali kroz trstiku. Neiskusan bi neprijatelj na površini vode vidio po koji komad trstike, gdje viri iz vode, ali ne bi znao, kamo je nestalo ronaca«. Hrvati su obično ratovali pješice. Mauricije veli, da su bili »oboružani čvrstim i teškim štitom. Uz to im je služio još drven luk s malenim - otrovom nakvašenim - strjelicama. Kad bi došlo do šaka, borili bi se mlatom, batom i palicom«. Nije Hrvatima manjkala ni sulica, a vješto su baratali i kopljem. No zato »oklopa ne meću na grudi«, kako svjedoči suvremerii pisac Prokopije, koji nastavlja ovako: »Neki dapače nemaju ni zobunca ni kabanice, već oblače duge i široke gaće, koje sižu do sredine tijela, pa takovi idu u susret neprijatelju«.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Karakteristika_Hrvata
-
Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Pokrštenje Hrvata
Izvor: Wikizvor
< Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)
12. Pokrštenje Hrvata
...
Boga Gromovnika ne nalazimo samo kod Hrvata, već i kod svih Slavena, dapače i kod drugih naroda. On je gospodar neba i oblaka, a otac sunca, mjeseca, zore i danice. Gromovnik je prema tomu stvoritelj prirode. No ljudima su bliže gromovnikove službenice: vile. To su krasne, mlade i bijele djevojke, kojima niz ledja vise duge i zlatne vlasi. U vlasima leži njihova snaga; da im pane samo jedna vlas, odmah bi umrle. Tijelo im je vitko i lako, a obučeno u tanko bijelo odijelo. Oči im sijevaju kao munja, a milozvučnim glasom svojim mogu svakoga začarati. Jedne vile borave u oblacima, a druge na gorama, rijekama ili potocima i na poljima. - Stari su Hrvati obožavali i djedove svoje. To su njihovi domaći bogovi, zaštitnici roda njihova. Prvi je djed porodu svomu nadahnuo dušu, koja putuje od roda u rod. Zato su ljudi i tijelom svojim slični ocu, djedu ili pradjedu svomu. Pogrebni običaji dokazuju, da su Hrvati dušu držali neumrlom. Hrvati su vjerovali u vukodlake, koji da noću izilaze iz grobova, te po kućama dave ljude i piju krv njihovu. Hramova nijesu Hrvati gradili poganskim bogovima svojim. Žrtvovalo se obično na izvoru bistre vode ili navrh brda. Tu bi se zapalila velika vatra (»krijes«), na koju se onda stavljala žrtva (domaća životinja), a narod bi igrama i pjesmama slavio boga svoga. Kod Hrvata nije bilo posebnih svećenika, već bi žrtve obavljali njihovi glavari (starješine, župani i banovi).
Hrvati se naseliše u čisto kršćanskim zemljama. Tu bijahu brojne biskupije po gradovima dalmatinskim, a takodjer u Sisku, Osijeku i Mitrovici. Zato je vjerojatno, da su Hrvati lako i brzo upoznali vjeru kršćansku. Možda se pojedina plemena hrvatska odmah i pokrstiše, kako su to učinili toliki drugi narodi, koji zaposjedoše zemlje zapadnoga carstva rimskoga. U kršćanskome Bogu vidješe Hrvati svoga boga Gromovnika; sveci im se pričinjahu kao djedovi njihovi, angjeli kao vile, a vragovi kao vukodlaci. Pošto kod Hrvata nije bilo svećeničkoga stališa, nije bilo ni onih, koji bi pogansku vjeru branili iz vlastitog interesa.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Pokr%C5%A1tenje_Hrvata
shaka zulu:
Povijest
Oborovo se prvi puta spominje 1231. godine. Ime naselja nastaje od posjednika Obora. Ponovno se spominje 1350. kada se župa predaje remetskim Pavlinima. Kasnije je Oborovo posjed raznih feudalaca. Od sredine 19. stoljeća Oborovo je u sastavu dugoselskog kotara u kojemu ima status općine, a od ukidanja kotara 1955. u općini Dugo Selo. Od 1993. ulazi u sastav novoformirane općine Rugvica. Škola je osnovana u 19. stoljeću (danas nije u funkciji). U selu je 1936. godine osnovana prva seoska veterinarska ambulanta u Hrvatskoj i ondašnjoj kraljevini Jugoslaviji. U Oborovu je rođen 1867. godine akademik dr Stjepan Đurašin, sveučilišni profesor plodonosan u filozofiji i biologiji. Na prilazima Oborovu tijekom Drugog svjetskog rata, 29. ožujka 1944. odigrala se tzv. Oborovska bitka. Partizanske postrojbe bile su na brisanom prostoru opkoljene od strane vojske tzv. NDH. U toj bitci poginulo je oko 150 partizana. Zanimljivost u Oborovu je to što je sačuvan jedinstven govor (nažalost još samo kod starijih) u kojemu se glas "J" stavlja ispred ili iza riječi. Npr. Joborovo (Oborovo), jopćina (općina), ili lačaj (hlače), gaćaj (gaće). Ovaj govor je gotovo nestao i karakterističan je bio samo za Oborovo. U naselju djeluje Dobrovoljno vatrogasno društvo, Kulturno umjetničko društvo i nogometni klub. U naselju djeluje Caritasov centar za nezbrinutu djecu.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Oborovo
-
RUGVICA – OD PAMTIVIJEKA PRIJELAZ PREKO SAVE
Pokraj Rugvice pronađeni su arheološki nalazi iz brončanog doba. Kraj je bio trajno naseljen što svjedoče i ostaci iz rimskog vremena. Čak i arheološkog laika neće ostaviti ravnodušnim kaciga na kojoj su davni vlasnici, četvorica rimskih vojnika čije je glave štitila u tko-zna-koliko ratova kroz gotovo dva stoljeća (od 1. do 3. stoljeća), upisali svoja imena. Srednjovjekovno naselje uz Savu spominje se već 1209. godine. Stalnu naseljenost bez sumnje duguju položaju uz prijelaz Save, po kojem je i dobila ime. Naime, starohrvatski «horug» znači zastavu, a zastavom se označavalo pristanište.
...
OBOROVO
U Oborovu se već 1209. godine spominje crkva Svih Svetih. Prema Šišiću ime mu je izvedeno iz starog naziva Avara - Obri. Postalo je župom 1501. godine. Ovdje je 1936. godine otvorena prva veterinarska ambulanta u Hrvatskoj, a ispred nje podignut je spomenik prof. dr. Oti Kästeru s Veterinarskog fakulteta, koji je uspio provesti ovu zamisao. Nedaleko od Oborova, jednog od važnijih prijelaza preko Save, vodile su se u ožujku 1944. godine velike borbe između postrojbi njemačke Prve kozačke konjičke divizije i partizanskih postrojbi Druge moslavačke brigade i Posavskog odreda koje su se našle u obruču, poznate kao Oborovska bitka. Pri proboju obruča poginulo je više od 150 partizana.
U Oborovu se nalaze čak dvije barokne crkve.
http://www.rugvica.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=1&Itemid=10
-
Naselja i stanovništvo 2001.
Čista Mlaka 488
Črnec Dugoselski 193
Črnec Rugvički 77
Donja Greda 118
Dragošička 409
Hrušćica 168
Jalševec Nartski 558
Ježevo 453
Nart Savski 213
Novaki Nartski 71
Novaki Oborovski 261
Obedišće Ježevsko 131
Oborovo 722
Okunšćak 442
Otok Nartski 210
Otok Svibovski 233
Preseka Oborovska 162
Prevlaka 95
Rugvica 758
Sop 446
Struga Nartska 451
Svibje 443
Trstenik Nartski 506
Povijest
Naselje Rugvica smješteno je na lijevoj obali rijeke Save. Ime Rugvice nastalo je od stare hrvatske i slavenske riječi "horugva", što bi značilo zastava, barjak. Izvedbom imena postaje "Horongvica", kako se naziva u starim župnim knjigama. Kako je Sava plovna do Rugvice, može se pretpostaviti da je u dalekoj povijesti u Rugvici bilo pristanište, najvjerojatnije za ribare označeno stijegom ili zastavom. Rugvica je kasnije i bila važno pristanište na Savi gdje je se odvijala trgovina. U srednjem vijeku Rugvica je u posjedu velikaških obitelji, a zadnji je gospodar bio Eduard Jelačić, od čijeg dvorca danas nije ništa ostalo. Rugvički kmetovi oslobođeni su nešto prije nego kaptolski, pa su tako i ranije napuštali tradicionalnu narodnu nošnju, te su zato u puku zvani "svilari", dok su drugi zadržali naziv "turjačari", jer su dulje nosili turjače - odjela od domaćeg platna. Škola u Rugvici započinje s radom 1852. godine. Od utemeljenja kotara u tadašnjoj Austro-Ugarskoj, Rugvica je u sastavu kotara Dugo Selo. Nakon ukidanja kotara Dugo Selo 31. kolovoza 1955. Rugvica ostaje u sastavu općine Dugo Selo. Godine 1993. tadašnja velika općina Dugo Selo dijeli se na dvije općine (Brckovljani i Rugvica) i današnji grad Dugo Selo. U sastav općine Rugvica ulaze 23 naselja.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Rugvica
-
Arheološki nalazi i pronađeni zapisi svjedoče da povijest ovog područja seže u daleku prošlost. Tu je nalazište prethistorijskih kultura brončanog doba i do danas je iskopan veliki broj nalaza koji svjedoče o životu i kulturi pretpovjesnih stanovnika. Pronađeni su ostatci naselja iz rimskog doba, te ostatci srednjovjekovnog naselja na Mrtvičkoj Gredi (nekadašnjem otoku na lokaciji Rugvica - Mrtvica). Brončana kaciga rimskog legionara pronađena je na mjestu gdje je bila rimska luka. šljenje je da je taj stijeg bio na desnoj obali Save, koja je prije tekla sjeveroistočnije, a kasnije je ustalila svoj tok na današnjem koritu, zadržavši još dugo ono istočnije korito kao svoj rukavac, o čemu daju mnogo dokaza imena mjesta koja se nalaze baš između tih dvaju korita: Preseka, Prečno, Prerovec i Prevlaka, a i Oborovo, koje je moglo postati oborom (torom) na nekom sušem mjestu, najvjerojatnije još jednom otoku. Da su to bili zaista veliki moč-varni krajevi, vidi se i iz kasnijeg vremena, kada je grad Zagreb imao svoje piscatores castri de Zagrabia (ribare grada Zagre-ba), kojima je pripadao cijeli kraj počevši negdje od Rugvice do Trebarjeva, s lijeve strane Save do Črnca (ili Crnca), a s desne do Odre.
http://www.scribd.com/doc/3681758/Glasnik16
shaka zulu:
Kaj znači berek ?
Newbie:
--- Citat: kuntakinte - Rujan 03, 2010, 05:20:27 poslijepodne ---Kaj znači berek ?
--- Kraj citata ---
Pa moze biti neko jezerce, ali plitko, izduzeno, obrasteno u sas ili tak nekaj slicno... a zakaj ti to Kunta neznas, ha?
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju