Autor Tema: Gospodarija  (Posjeta: 18896 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

shaka zulu

  • Gost
Gospodarija
« : Ožujak 14, 2010, 11:29:15 poslijepodne »
VOĆARSTVU

IZBOR PODLOGE

Iz sjemena proizvedene podloge (mladice) imaju uvijek bolji korijen, bujnijeg su rasta i dužeg su vijeka, od podloga proizvedenih iz izdanaka, reznica ili položnica, ali zato voćke na ovim drugim podlogama prorode ranije i daju krupnije i ljepše plodove nego na podlogama proizvedenim iz sjemena. Zato pri proizvadnji pojedinih vrsta voćaka valja najprije istaći cilj radi kojeg se voćka gaji, na prema tome izvršiti izbor podloge. A za podloge valja uzeti i to pri oplemenjivanju (prisadivanju).

Jabuka: za visoke i srednje voćke - jabuku proizvedenu iz sjemena, i kitajsku ili šljivolistu jabuku (malus prunifera), a za niske voćke: sibirsku jabuku (malus baccala), holandsku jabuku (malus pumila, Doucin) i petrovaču jabuku (malus pumila paradisiaca).

Krušaka: za visoke i srednje voćke - krušku proizvednu iz sjemena, a za niske voćke: dunju (Cydonia vulgaris) i to kruškastog oblika (»dunjce«) name to portugalsku ili vranjsku; crveni glog (crategus oxyacantha), bijeli glog (crategus monogynia) švedsku oskorušu (Sorbus intermedia) i smrdljikovinu (Sorbus aucuparia).

Dunja: portugalsku ili vranjsku dunju, zatim anževinsku (Cydonia vulgaris macrocarpa) proizvedenu nagrtanjem ili prporcima, ili bijeli glog proizveden iz sjemena, naročito za loše i suhe zemlje.

Mušmula: bijeli glog, proizveden iz sjemena, a rjeđe smrdjikovinu, krušku, dunju i mušmulu, jer uspjeh nije uvjek povoljan.

Oskoruša: krušku, a rjeđe bijeli glog proizveden iz sjemena.

Trešanja i višanja: za visoke i srednje voćke: trešnju pitomu i divlju ("vrančaru") proizvedenu iz sjemena, magrivu ili cremžu (Cerasus mahaleb) a za niske voćke višnju proizvedenu iz sjemena ili izdanaka, naročito u mjestima u kojima presadi stradaju od mrazova.

Šljiva: za visoke i srednje voćke - voćne mladice proizvedene iz sjemena domaće šljive, cibore (St. Julien), trnošljive (turgunje, piskori - Prunus Myrabolana), a za niske voćke sve naprijed pomenute proizvedene iz izdanaka a rijeđe crni trn ili trnjinac (Prunus spinosa) osim za gajenje u saksijama.

Kajsija: za toplija mjesta kajsiju i badem, a šljivu ili breskvu za hladnija mjesta; crni trn - za gajenje u saksijama.

Bresaka: za hladne, vlažne i plitke zemlje šljivu proizvedenu iz sjemena, a za tople, duboke i krečne zemlje, badem. Džanarika nije dobra; za gajenje u saksijama crni trn, proizveden iz sjemena.

Badema: za duboke i trošne zemlje u toplijim mjestima badem proizveden iz sjemena a za hladnija mjesta šljivu proizvedenu - iz sjemena ili izdanaka, a naročita ciboru (St. Julien).

Oraha: rijetko se presađuje a za hladne krajeve i vlažne zemlje, na kojima inače običan orah ne uspijeva, uzima se za podlogu crni orah (Juglans nigra) ili bijeli orah (Juglans cinerea) čiji plodovi nisu za jelo.

Ljeske: običnu. ljesku (Corylus avellana) proizvedenu iz sjemena ili iz položnica kad se žele odgajiti kao visoke voćke izvjesne vrste (C. rendula, C. laciniata i C. purpurea) inače se lakše razmnožava nagrtanjem i položnicama.

Kestena: pitomi (castanea vesca) i cer (Quercus cerris) proizveden iz sjemena.

Duda: bijeli dud (Mores alba) proizveden iz sjemena.

Ogroza i ribizle: žutu ribizlu (Ribes aureum) i crnu ribizlu (Ribes nigrum) a naročito drvenasti groz (Ribes uva crispa aborea) proizvedeni iz sjemena, kad se želi dobiti oblik visoke voćkice.

Na kom se mjestu voćke cijepe. Voćke se cijepe prema potrebi ili u kruni t. j. u visini od 1.40 za 1.70 m. ili pri zemlji t. j. u visini, od 10-15 cm. U kruni se obično cijepe koštunice jer tjeraju snažan mladar, te se tako od podloge dobija lijepo deblo, a od plemke lijepa kruna,a pri zemlji se cijepe obično jabučnice, jer se u tom slučaju dobiva pravije i jače deblo nego kad se cijepe u kruni. Samo kod vrsta, koje po prirodi imaju tanko i krivudavo deblo cijepljenje se vrši i to najprije pri zemlji kakvom bujnom vrstom, pa kad se od ove dobije snažno deblo do potrebne visine, cijepi se željenom vrstom u kruni. To je tako zvano dvogubo cijepljenje - kalamljenje.
DžPK 1926

shaka zulu

  • Gost
Odg: Gospodarija
« Odgovori #1 : Ožujak 17, 2010, 12:06:06 prijepodne »
NAČINI SAĐENJA
   Bolje je kad se sadi u trouglu (na »savez«) nego u kvadratu jer i tada voćke gledane s koje bilo strane stoje u redovima a međutim na hektar ih staje više nego kad se sade u kvadratu. A koliko sadnica treba na hektar kad se sadi na jedan ili drugi način, pokazuje ovaj pregled:

Sađenje :

Razmak:   u kvadratu:   u trouglu:
4 m.   625 kom.   722 kom.
5 «   400 «      462 «
6 «   278 «      321 «
7 «   204 «      236 «
8 «   155 «      188 «
9 «   120 «       143 «
10 «   100 «      115 «

   Pošto svuda, gdje treba voćka da se usadi valja pobosti po jedan kolčić, to pri razmjeravanju valja udesiti da se ima toliko kolčića koliko i sadnica.

   Obilježavanje redova i mjesta za sađenje. Da se obilježi pravac prvog reda, pa bilo da se sadi u kvadratu ili u trouglu, treba imati pri ruci najmanje tri prave motke. Jednu od njih pobosti na jedan kraj reda, drugu na drugi kraj, a treću po sredini, no tako da gledane s jednog ili drugog kraja grade pravu linije - red. Zatim u pravcu tih motaka zategnuti uže, odmjeriti razmak, u kom se želi saditi i u svako tako mjesto zabosti kolčić.
   Ako se želi saditi u kvadratu, onda iz pojedinih tačaka prvog reda treba podići upravne (pomocu prizme ili doboša), proizvoljne dužine, koje treba obilježiti markama, i zatim, pomoću motaka obilježiti drugi, treći itd. red i na ovima, kao i pod prvog reda, odmjeriti rastojanje i obilježiti kolčićima. Ako je razmjeravanje izvršeno kao što treba, onda ce kolčići, s ma koje strane posmatrani, pokazivati prave redove.
   A kad se želi saditi u trouglu, što je, kao što je navedeno bolje, onda , da bi smo obilježili mjesta u drugom, trećem itd. redu, valja da imamo dva podeblja užeta iste dužine, koliko je određeno rastojanje, udešena tako, da na svojim krajevima imaju učvršćene kolčiće. Kad se to udesi, izvaditi prvi i drugi kolčić iz prvog reda a na mjesta njihovo pobosti po jedan kolčić ovih užeta, zategnuti u pravcu drugog reda, pa jednim kolčićem opisati luk, a drugim presjeći taj luk, i na mjestu presjeka pobiti jedan od pripremljenih kolčića za obilježavanje mjesta. Taj kolčić pokazuje mjesto, na kome treba iskopati prvu jamu u drugom redu. To što je urađeno kod prvog i drugog kolčića prvog reda, treba uraditi s drugim i trećim kolčićem prvog reda, da se obilježi drugo mjesto za jamu u drugom redu; s trećim i četvrtim kolčićem prvog reda, da se obilježi treće mjesto za jamu u drugom redu, i tako dalje raditi, dok se ne obilježe sva mjesta u drugom redu. Da se dobije treći red, ponoviti radnju kod drugog reda, i tako dalje raditi dok se ne obilježe sva mjesta na površini određenoj za zasnivanje voćnjaka.
   Valja imati na umu, da voćnjak čiji redovi nisu pravilni pravi vrlo rđav utisak, te zato, ko nije vješt da obilježi mjesta, valja da pozove u pomoć sreskog ekonoma.

   Kopanje jama. Uobičajeno je da se jame kopaju u obliku kruga, ali je bolje kopati ih u obliku kvadrata jer se tada brže radi, a u takoj jami ima i više mjesta za razmještanje žila. S proljeća valja ih kopati na 3-4 nedjelje pred sađenje, a kad se sadi s jeseni i zimi, mogu se kopati u isto vrijeme, kad se i sadi. Kao pravilo važi: i na dobrim i na lošim zemljama, dubina jame ne treba da je veća od 0.50 m. a širina da je što veća, na dobrim zemljama najmanje 1.5 a na lošijim i do 3 m. Ako je zemljište izriljano, jame kopati u tolikoj dubini i širini koliko je potrebno. Pri kopanju jama, ako zemljište nije riljano, paziti, da se oranica meće na jednu stranu, zdravica na drugu, a kameniti dijelovi na treću stranu. Oranicu u svakom slučaju, dakle i kad je dobra, izmješati s kompostom ili dobro zgorelim stajskim gnojem i njime ispuniti jamu do polovine ili dvije trećine i moraš je nabiti, no tako, da u sredini bude osrednje uzvišenje (u obliku kupe) a ostatak oranice i zdravice zadržati pored jame do sađenja. Ispupčenje ovo pričinjava, da se žilama sadnice daje, bolji pravac, t. j. ne polažu se vodoravno kao kad je zemlja ravna vec ukoso, pa se na taj način upučuju da jedan dio žila zalazi odmah i u dublji sloj.
Ako je površina određena za voćnjak na kakvoj kosi, onda pri sađenju valja obratiti pažnju, da se kišnica zadržava u što većoj količini, i da se njome ne isplače zemlja okolo voćaka, radi čega iskopaš brazde u pravcu redova tako, da se njima uhvati svekolika količina vode i navede na jame. Brazde u donjem dijelu treba da su dublje i šire nego u gornjem dijelu.

   Doba sađenja. Voćke se sade s proljeća, prije no što krenu sokovi, i s jeseni, kad se završi vegetacija. No jesenje sađenje je pogodnije kako za prodaju tako i za kupovinu i prenos voćnih sadnica. Prodavaoc i kupac nisu stisnjeni vremenom kao u proljeće, iskopavanje i pakovanje sadnica ne mora se vršiti žurno i »na vrat na nos«, ima se dovoljno vremena i za prenos sadnica u udaljenije krajeve, pa i sam prenos, u to vrijeme, vrši so lakše, a sađenje, pošto se ima više vremena na raspoloženju, mogućno je izvršiti i pažljivije nego s proljeća, kad se ono mora žurno da izvodi. A poznati njemački voćar Goše veli o tome: »sadi kad hočeš, ali pri tom imaj na umu, da je za ovaj cilj bolji oktobar od novembra, novembar od decembra, decembar od januara, januar od februara, februar od marta i mart od aprila«. »Nema, veli, mjesta ni onim preporukama, da sađenje treba preduzeti s proljeća, na teskim i vlažnim zemljama«. Jos valja napomenuti, da se vočke, koje se sade s proljeća moraju dobro zaliti i zalivanje češće ponavljati, dok, kad se sade s jeseni, zalivanje nije potrebno.   

   Sađenje. Da se sađenje izvrši kao što treba potrebna su dva lica. Jedno od njih drži voćku uspravno tako, da pritka dođe sa sjeverne strane, ako se voćka želi da zakloni od hladnih vjetrova, ili s južne strane, ako je treba zakloniti od jake pripeke i da pazi, da je vrat voćke u ravnini s letvom koja je poprečena po sredini jame, a drugo lice treba da nagrće zemlju na žile i to najprije oranicu, koja je pored jame, a zatim kad se pokriju žile i zdravicu i raspoređuje žile da budu po mogućnosti podjednako udaljene. Zatim, kad se voćka usadi, nagaziti što bolje zemlju oko vrata voćke vrhom noge, nagrnuti lošije zemlje, koju, ako se sadi s jeseni, uzdignuti oko debla kao plastić, i ostaviti je tako da prezimi, pa na proljeće načiniti od njeg oko debla što pravilniju zdjelicu, a ako se sadi s proljeća, onda odmah načiniti zdjelicu. Svakako je dobro da se prilikom sađenja u svaku jamu, prije zagrtanja unese sloj zgorelog đubreta debljine do 10 cm. pri čemu paziti da ne padne neposredno na žile. Đubrenjem ovim zemlja se popravlja i žile dobivaju više hrane, a osim toga, đubre preko zime ne da žilama da izmrznu a preko ljeta da se isuše. Korisno je, da se zatim zemlja okolo voćke pokrije slojem svježeg đubreta, pri čemu treba paziti, da bude podalje od debla za 7-10 cm. Taj sloj đubreta, ako se sadi s jeseni, zastićivat ce zemlju a s tim i voćku od izmražavanja i upijati kišnicu i snježnu vodu, a ako se sadi s proljeća, sprečavat će isušivanja zemlje. Pri sađenju voćaka ne treba se obazirati na to da voćka, prema stranama svijeta zauzme položj koji je imala.

shaka zulu

  • Gost
Odg: Gospodarija; GLAVNIJE AMERIČKE PODLOGE ZA KALAMLJENJE I HIBRIDI
« Odgovori #2 : Ožujak 22, 2010, 11:26:27 poslijepodne »
GLAVNIJE AMERIČKE PODLOGE ZA KALAMLJENJE
   I HIBRIDI

   Ma da se a potonje vrijeme hvale i izvjesni noviji hibridi, za proizvodnju bez kalamljenja, kako su iskustva s njima vrlo različna, te po tome i vrijednost njihova još nije utvrđena, ostaje i dalje - kalamljenje domaćih loza na izdržljivim američkim podlogama kao glavni način za podizanje novih vinograda i obnavljanje vinogradarstva.
Od izdržljivih podloga zahtjeva se:
 1. da su izdržljive protivu filoksere na način zadovoljavajući;
 2. da se prilagođujući vrstama zemlje (zemljištima: krečnim, teškim, lakim, suhim, vlažnim itd.);
 3. da imaju dobar afinitet (srašćivanje) za plemke (kalamlozu);
 4. da imaju dovoljnu bujnost porasta;
 5. da se lako primaju kao prporci i kalamovi;
 6. i da daju rodne čokote.
   TeŠke - zbijene - zemlje imaju u sebi veći dio gline, većinom su vlažne i zahtjevaju podloge sa jakim žilevljem. Lake zemlje imaju u sebi više pijeska i šljunka (sitnog i krupnog) i mogu biti: plitke, s oranicom tankom, mršavom, propustnom, kao i da se nalaze na neprobojnoj stijeni; a mogu biti različne dubine, s oranicom, mršavom, suhom, koja leži na zdravici istog složaja, a i na stijeni koju korijen lozni može da probija.
   Evo pregleda podloga prema vrstama zemlje, i s obzirom na količinu (postotak) kreča (krečnog karbonata) u njima (pobrojeni su varijeteti, kojih imade u našim rasadnicima) :
   1. Za teške - zbijene - zemlje.
 Sa 0-15% kreča: suve: - vlažne: Riparija Portalis.
 Sa 25-30% kreča: suhe, Aramon X Rupestris Ganzen No. 2, Rupestris di Lot; vlažne, Riparija X Rupestris No. 3306 (za granitne terene).
 Sa 30-50% kreča: suhe: - vlažne, Aramon X Rupestris Ganzen No 1.
 Sa 50-55% kreča: suhe; - vlažne, Murvedr X Ruprestris No 1202.
   2. Za lake - rastresite - zemlje.
 Sa 0-30% kreča: plitke, Berlandijeri X Ripatrij No 34 E.; dublje, Rupestris di Lot. Riparija X Rupetris No 3309, Riparija X Rupestris No 101/14, Aramon X Rupestris Ganzen No 2.
 Sa 40-40% kreča: plitke, Berlandijeri X Riparija No. 420 A; dubije, -
 Sa 55-75% kreča: plitke, Šasla X Berlandijeri No. 41 B, Berlvidijeri No. 2.
   3. Za svaku zemlju.
 Do 60% kreča: Berlandijeri X Riparija Teleki (No 8 B. odabrana).

   Podloge koje se uzimaju za kalamljenje mogu biti samo pojedine vrste ili varijeteti; ili mogu proizlaziti od ukrstanja dvije vrsta, sorta ili dvaju različnih varijeteta. Posljednje se loze zovu: Hibridi. Oni mogu biti: »dvogubi«, ako proizlaze od dviju sorta ili varijeteta; »trogubi«, ako proizlaze od hibrida i jedne sorte ili varijeteta; »četverogubi«, ako proizlaze od dva dvoguba hibrida. U prvom slučaju piše se najprije muška loza pa za njom ženska, i sastavljaju se znakom: X; i zatim dolazi ime proizvođača hibrida. Na primjer: Riparija X Rupestris, Couderc. A ako proizvođač dobije razne hibride od sjemena jednog grozda, onda se odabrana sorta za selekciju među ovima bilježi: brojem ili jednim pismenom. Na primjer: Riparija X Rupestris 101 14, ili Šasla X Berlandijeri 41 B. U prvom slučaju znači: hibrid No. 14 dobiven od grozda 101 ukrštanja Riparije X Rupestris; ili u drugom slučaju, hibrid, B dobiven sa grozdom 41 od ukrštanja Šasla X Berlandijeri. Trogubi hibrid piše se ovako: (Riparija X Rupestris) X Rupestris; a četverohibridi (Riparija X Rupestris) X Aramon X Rupestris Ganzen No. 1). A kad se ne zna kod hibrida, koja je loza muška a koja ženska, onda se piše: Riparija X Rupestris.
   Osim za podlogu proizvedeni su i hibridi za proizvodnju bez kalamljenja, nazvani: »neposredni (direktni) proizvođači«, ili »rodni hibridi«. Pored onih neposrednih proizvođača, koji su donijeti iz Amerike, i to prije podloga za kalamljenje, koji su postali prirodnim ukrštavanjem, ima danas vrlo mnogo umjetnih neposrednih proizvođača. Oni su proizvedeni najviše u Francuskoj, i tu su i činjeni ogledi u pogledu: na izdržljivost protivu filoksere, protivu raznih gljivičnih (kriptogamskih) bolesti vinove loze i u pogledu rodnosti njihove kao i kakvoće vina.
   No kako kakvoća vina od ovih hibrida ne može tehnički još da se dotjera da zadovolji ukus potrošača, to pitanje o široj, upotrebi njihovoj ostaje još neriješeno a s tim i bez uticaja na način podizanja vinograda kalamljenjem.
   Kalamljenje (navrtanje). - Kalamljenje na izdržljivim podlogama vrši se: na stalnom mjestu i iz ruke. Na stalnom mjestu kalame se podloge, koje se nalaze posađene i primljene na mjestu gdje će se podići novi vinograd. Radi toga treba posaditi reznice ili prporke, koji se bolje primaju, pa odmah iduće ili druge godine kalamiti na stalnom mjestu, po načinu: u procjep ili spajanjem. U Francuskoj se ovo kalamljenje dosta praktikuje.
   Kalamljenjem iz ruke kalamljene sadnice, radi sađenja u novom sadu. Ovo je racionalniji način, jer se mogu odabirati za sađenje bolje sadnice i vinograd je jednovremen, izjednačen. Jer dok kod kalamljenja na stalnom mjestu mogu se mnogi kalamovi ne primiti, kod ožiljenih kalamova neprimanje u vinogradu je vrlo malo (5%).
   U nas se praktikuje i kalamljenje zelene loze (lastara). Ali se postepeno napušta i zamjenjuje ga proizvodnja zrelih kalamova pomoću stratificiranja. Kalamovi dobiveni stratificiranjem, pa poslije prporenjem u zemlju (u prporištu) zdraviji su, dobro se primaju i daju zdrave, dugovječne i napredne čokote. Stratificiranje se vrši: u vlažnom mjestu, ili vlažnoj mahovini.
   Stratificiranje u mahovini je više u upotrebi. Radi toga se okalame reznice po načinu »engleskog spajanja« i bez ve- (...)
DžPK 1926

shaka zulu

  • Gost
Odg: Gospodarija; RAZNI NAČINI ČUVANJA POVRĆA PREKO ZIME
« Odgovori #3 : Ožujak 23, 2010, 10:42:29 poslijepodne »
POVRČARSTVO
 
RAZNI NAČINI ČUVANJA POVRĆA PREKO ZIME.

   Trapljenje.
Da bi se pojedino, povrće sačuvalo od mraza koji mu ukus kvari i čini ga neupotrebljivim, potrebno je uroviti ga u zemlju - utrapiti ga. Trapljenje se vrši na ovaj način: iskopa se rupa na ocjednom mjestu i ivice oblože slamom ili kukuruzovinom, pa prosušeni, a zdravi plodovi ređaju, pošto se predhodno očiste od lišća. Ređanje se vrši slojemično: red pijeska ili lake zemlje i red povrća ili bez pijeska i zemlje. Kada se trap ispuni, izvede se gomila nad zemljom u obliku krova, pokrije tankim slojem sitne slame i povrh nje nabaca 15-20 cm. sitne zemlje, dobro utaba, pa trap ošanči da bi se sliv vode sa krova odstranio. Da se ne bi plodovi kvarili meču se ventilatori od 3 upovane daske. Njihov donji kraj počinje od sredine utrapljenih plodova i ide do visine poredanih, prelazeći je za 30 cm. Daske se mjestimično izbuše da bi lakše uzduh kružio, a na vrhu se pokriju ventilatori jednim crijepom ili se naprave šeširi od dasaka, da ne bi kiša i snijeg ulazili u trap.
   Na ovaj se način trape se s jeseni: krompir, mrkva, peršin, paškanat, koloraba, broskva, cvekla, celer, rotkve i dr. korenasto povrće; na isti se način trape i čuvaju do proljeća i izvodnice korenastih biljaka, koje će se u idučoj godini rasaditi radi proizvodnje sjemena, samo što se one izdvoje i sorte bilješkama obilježe.
   Kupus. Za kupus se čupaju glavice sa korijenom prije mrazeva i utrape jedna do druge pored zida ili plota okrečući glavce sjeveru, pa pokriju samom ili asurom; ili ovako iščupane objese se na suhom mjestu u podrumu ili šupi, okrečući korijen na više.
   Prazi luk. Trapi se jedan do drugoga i pokrije zemljom do prvog lišća; preko ovoga se nabaca slame li se asurom pokrije, pa preko zime vadi i troši.
   Paprika se obere sa peteljkom prije prvili mrazova, lijepo ispere i ostavi da se ocijedi. Ovako očišćene paprike umaču se sa peteljkom u slab rastvor gumarabike i kada se lijepak dobro osuši, pobadaju se slojemično u sanduke napunjen suhim pepelom i ostave za zimu na promajnom i suhom mjestu. Tanak sloj gumarabike i pepeo spriječavaju isparivanje vode iz paprike i paprika se očuva duže vremena potpuno svježa. Prije upotrebe operu se paprike u mlakoj vodi, pa potom upotrebljuju.
DžPK 1926

Offline BobRock

  • Administrator
  • Jezerača
  • *****
  • Postova: 1750
  • Karma: +0/-0
  • Spol: Muški
Odg: Gospodarija
« Odgovori #4 : Ožujak 24, 2010, 09:31:31 prijepodne »
Kunta, čitam to tvoje o trapljenju, taj opis kak se to dela, ali si to nekak nemrem zamisliti. Imaš koju sliku?

Offline Mlačanin

  • Global Moderator
  • Jezerača
  • *****
  • Postova: 3550
  • Karma: +3/-1
  • Spol: Muški
  • Još uvijek ne znam neke važne stvari, o voću, ženi
Odg: Gospodarija
« Odgovori #5 : Ožujak 24, 2010, 10:25:25 prijepodne »
Bravo kunta,dobro si se setil za trape. Ja sem se odranil na trapi jer ni bili frižidera. Bilo bi zgodno kad bi nekdo imal med sataremi slikami naslikanu trapu.
Naše selo Mlaka je ,nekad kršteno
Jer u njemu bilo je bara,močvara
Al se sinci rodili,bare su zavozili
Nema više močvara ,bara nit blata....

shaka zulu

  • Gost
Odg: Gospodarija
« Odgovori #6 : Ožujak 24, 2010, 04:24:04 poslijepodne »
Da vidimo kaj drugi vele...

Stari dobri trap
Postavio Dejan Ilić dana децембар 22, 2009 0

Napredni povrtari, koji su obim proizvodnje podigli na značajniji nivo, u mnogim selima podižu savremene hladnjače. Drugi povrće čuvaju u podrumima ili magacinskom prostoru koji su gradili specijalo za tu namjenu. U svakom slučaju, čuvanje povrća je veoma važan dio posla u ukupnom ciklusu proizvodnje i izlaska na tržište.

Ali, malo je onih koji su toliko ekonomski ojačali da mogu izgraditi hladnjaču ili posebno urediti prostor za čuvanje povrća. Na manjim domaćinstvima, a to važi i za vikendaše, još uvijek se ne odriču trapa, kao spremišta za uzbrane plodove.

Postoje ukopni i nadzemni trapovi. U njima se najčešće čuva korijenasto povrće, kupusnjače i krompir. Podižu se na terenima koji nisu ugroženi površinskim i podzemnim vodama. Pored toga što treba da je suvo, dobro je da zemljište bude blago nagnuto kako bi se obezbijedilo brzo oticanje vode.

Ukopni trap je ustvari kanal napunjen povrćem i prekriven slojem zemlje. Prilikom izbora mjesta za ovu vrstu trapa najbitnije je zemljište na “pati” od podzemnih i nadzemnih voda. Preporučuju se dimenzije: širina 50 do 100, dubina 35 do 100 centimetara i proizvoljna debljina. Stručnjaci preporučuju da se između povrća stavi sloj čistog umjereno vlažnog pijeska pijeska. On sprečava širenje eventulnih bolesti, isparavanje vode i pretjerano zagrijavanje povrća u trapu. Napunjen trap se prekiriva slamom, a potom se zatvara zemljom.

- Debljina zavisi od jačine zime. Temperatura u trapu je pod direktnim uticajem temperature zemljišta. Ako u toku čuvanja temperatura u trapu počne da se povećava ili dostigne pet stepeni Celzijusa, trap se otvara i povrće se mora upotrijebiti – savjetuju Sadika Čelik, dipl. ing. i Lejla Grebo, dipl. ing. u magazinu “Zemlja”.

Nadzemni trap je posebna vrsta trapa u kome je povrće složeno na površini zemlje ili rjeđe sa jednim ukopnim dijelom u obliku kanala. U nadzemnom trapu povće je pod većim uticajem spoljne sredine, posebno vjetra, što zahtijeva bolju zaštitu trapa. Veličina trapa je uslovljena vrstom povrća koje se čuva te namjenom i uslovima spoljne sredine.

Kako najbolje napraviti nadzemni trap? S. Čelik i L. Grebo preporučuju:

- Veći broj trapova grupiše se u blokove sa stazama između trapova od četiri do šest metara i prolazima između blokova od šest do osam metara. Trapovi se po dužoj strani postavljaju u pravcu nagiba terena što omogućava oticanje vode. Na ravnom terenu trapovi se postavljaju u pravcu nagiba terena što omogućava oticanje vode. Na ravnom terenu trapovi se postavljaju u pravcu najčešćih vjetrova kako bi se spiječilo brzo hlađenje. Oko trapa se kopa kanal za oticanje suvišne vode. Trapovi se kopaju nekoliko dana prije stavljanja povrća na čuvanje. Zemljišta na kojem se postavljaju treba da je čisto od biljnih otpadaka, poslije čega se preore i izravna. U trap se stavlja zdravo, neoštećeno povrće i to rastresito ili se slaže u redove sa ili bez preslojavanja pijeskom. Da bi se održala potrebna temperatura i vlaga, u trap se stavlja ventilacioni kanal, on je potreban kad se povrće čuva pri višim temperaturama.

Duž ove trste trapova kopa se kanal širine i dubine oko 20 centimetara. On se prekriva rešetkasto postavljenim letvama, kukuruzovinom ili nekim sličnim materijalom. Na svaka tri-četiri metra dužine na ovu rešetku postavljaju se verikalne ventilacione cijevi koje su za oko 30 do 35 centimetara više od trapa. One obezbjeđuju izmjenu zraka u trapu.

Kod nadzemnih trapova širine preko dva metra ventilacioni sistem postavlja se horizontalno na površini zemljišta. Ove cijevi imaju izvod iznad površine trapa. Horizontalna cijev služi za dovod svježeg vazduha, a vertikalna za odvođenje vazduha iz trapa. U ukopni trap najbolje je povrće slagati u redove, a zatim se trap prekriva zemljom i drugim materijalima. Pri slaganju povrća stranice moraju biti sa nagibom povoljnim za oticanje vode. Debljina sloja sa kojim se trap pokriva zavisi od uslova spoljne sredine, vremena postavljanja trapa i vrste povrća koja se čuva. Debljina sloja pri osnovi trapa 10 do 15 centimetara veća je nego na grebenu. Konačno pokrivanje trapa obavlja se kada temperartura padne na oko pet stepeni Celzijusa.

Tokom čuvanja u trapovima, povrće se mora redovno kontrolisati. U početku čuvanja temperatura se mjeri svaki dan, a kada ona postane konstantna, kontrola je rjeđa, svakih sedam do deset dana. Temperatura se mjeri u sredini trapa, jer u jesen ili u zimu u ukopanom trapu niži slojevi povrća imaju višu temperaturu nego gornji sloj. Pri čuvanju u nadzemnim trapovima temperatura se povećava od osnove trapa ka vrhu. Ta razlika iznosi tri do četiri stepena Celzijusa. Viša temperatura u trapu ukazuje na mogućnost pojave bolesti, truljenje ili porastanje povrća i tada se trap mora otvoriti i povrće izvaditi.
http://poljoprivredaiselo.com/?p=836

-
...
Krompir
se vadi ručno (u bašti na malim površinama) i mašinski (plugovima, vadilicama i kombajnima za krompir). U našim uslovima krtole krompira se najčešće vade vadilicama (jedno i dvoredne) te nakon vađenja se organizuje ručno sakupljanje krtola. Prilikom s a k u p l j a n j a izdvajaju se sitne frakcije (sitne krtole učestvuju s 10-15, izuzetno i do 30 posto od ukupnog prinosa) i oštećene krtole. Sitan krompir (4-6 tona po hektaru) i oštećene krtole su kvalitetna stočna hrana. Nikada ga ne treba koristiti za dalju reprodukciju, sadnju naredne godine (kako je to kod nas još uvek običaj), jer je male biološke vrednosti i u vrlo visokom procentu zaražen virusima.

Krupne frakcije konzumnih krtola se dobro prosušene sakupljaju odmah nakon vađenja da ne bi duže bile izložene dejstvu sunčevih zraka. U protivnom dolazi do promene boje usled biosinteze i nakupljanja hlorofila. Pojava zelene boje dobar je indikator da se u krtolama nalazi povišen sadržaj alkaloida solanina. U ishrani u domaćinstvu ili za preradu u prehrambenoj industriji ne mogu da se koriste krtole koje su usled direktnog sunčevog zračenja promenile boju u zelenu, kao i krtole krompira koje sadrže više od 20 mg procenata solanina. Pri takvim količinama ova materija smatra se štetnom za organizam, pa takav krompir nema nikakvu upotrebnu vrednost (osim za ishranu stoke). Da krompir ne bi bio izložen dejstvu direktnog sunčevog zračenja, nakon vađenja, treba ga preneti pod nadstrešnice, šupe, senjake, da bi se vazdušno prosušio u narednih nekoliko dana (najčešće 10-20 dana) ili direktno u ventilirana skladišta na sušenje i zarastanje nastalih povreda.

 

Dobro prosušene krtole, bez primesa vlažne zemlje, oštećenja (od zemljišnih štetočina, vađenja, transporta), s čvrstom pokožicom i visokim sadržajem suve materije (23-25 %) uspešno mogu da se čuvaju u narednih 6-8 meseci u ventiliranim skladištima u Holandiji i do 10 meseci (krompir izlazi iz skladišta isti kao što je i ušao, s minimalnim gubitkom, od 5 - 10 %). Malo lošije uslove (manjih količina) pruža skladištenje i čuvanje u podrumima, šupama, stajama (gubici su i do 15 % od prinosa za 4-5 meseci čuvanja), a najlošije uslove za čuvanje pruža trapljenje krompira.

Skladištenje krompira

Krompir se skladišti u rasutom stanju za potrošnju i industrijsku preradu,u boksevima za seme i potrošnju, a postoji i mogućnost za kratkotrajno čuvanje u vrećama (sortno seme krompira i eventualno krompir za potrošnju, mada je kod nas ovo najčešći način čuvanja na individualnom sektoru).

Koliki skladišni prostor moramo da obezbedimo zavisi, pre svega, od kvaliteta krtola (sadržaja vode i/ili suve materije), odnosno bolje rečeno od zapreminske mase krtola krompira i na kraju načina čuvanja (vreće, rinfuza, boksevi).

Naime, u 1 m3 stane 650 kg (maksimum 700 kg) krompira u rasutom stanju, što znači da za 1,0 t (1.000 kg) krompira treba obezbediti 1,54 m3 (odnosno 1,44-1,55 m3) skladišnog prostora. Tona krompira u boksevima zauzima bitno veći prostor (ali pruža najbolje uslove) u poređenju s istom količinom krompira, koji se skladišti u rasutom stanju. U 1,0 m3 skladišnog prostora stane u proseku 400 kg krompira, koji se skladišti u boksevima (približno 2,5 m3/t krtola krompira).

Važan kvalitet

Rasuti krompir ne bi trebalo čuvati u gomilama višim od 4 m, iako je maksimalna visina gomile (hrpe) za semenski krompir oko 3 m. Ako su ove visine veće, onda će biti neodgovarajući temperaturni uslovi u gomili, a krompir na dnu će imati oštećenja (fleke) od pritiska. Svakako treba imati u vidu bočni pritisak na zidove skladišta, pri čuvanju krompira u rinfuzi.

Prostorija za čuvanje krompira mora da bude dobro izolovana. Dobra izolacija redukuje broj časova rada ventilatora. Ovo rezultira u manjem gubitku vlažnosti i boljem kvalitetu krompira na kraju perioda skladištenja.

R.S
http://www.poljoberza.net/AutorskiTekstoviJedan.aspx?ime=SU003_1.htm&autor=13

shaka zulu

  • Gost
Odg: Gospodarija
« Odgovori #7 : Ožujak 24, 2010, 04:24:57 poslijepodne »
Ni slik,am si videl kak su 1926 zgledale reklame...
Eto nekaj z "intera";



http://www.poljoprivredni-forum.biz/ostalo-f30/skladiste-u-zemlji-na-otvorenom-t577.htm

E,sad,mene zanima za meso.Kak meso občuvati bez frižidera?

Offline Stjepan

  • Administrator
  • Jezerača
  • *****
  • Postova: 1909
  • Karma: +8/-2
  • Spol: Muški
Odg: Gospodarija
« Odgovori #8 : Ožujak 24, 2010, 07:56:02 poslijepodne »
E,sad,mene zanima za meso.Kak meso občuvati bez frižidera?

Naši stari su meso zalijevali u mast.

Uz to što su ga i sušili.

JosipJoža

  • Gost
Odg: Gospodarija
« Odgovori #9 : Ožujak 24, 2010, 09:05:51 poslijepodne »
Da Stjepane, mast, mast može očuvati bez frižidera, sušeno meso, za friško neznam, čak i danas kada imamo frižidere je dobro meso staviti umast, jer zadrži najbolje ukus, svježinu i sočnost, kao i svoje sastojke, samo što treba malo više truda oko toga, lakše je gurnuti u frižider.
Ali iz masti je odlično i slasno, kada se mast skine, očisti.

shaka zulu

  • Gost
Odg: Gospodarija
« Odgovori #10 : Ožujak 24, 2010, 09:31:15 poslijepodne »
Dejte to malo pridelajte-kak se to dela.Jel to ono kak i "Meso z tiblice" il se sirovo zaleje v mast?
Moj prijatel ličan je rekel de su oni znali spustiti meso v vedru v zdenec,samo ni rekel kak je tu dugo moglo stati.I još jena lička;
Jenput smo brali slive prinjem i vidim nasred sobe poklopec,kak vrata,meter i pol na meter i pol.reko,kaj tut bežite medvedom če vam fižu vlezneju?A on mene veli da su prije kisali zelje v velikemi bačvami i ni bil problem gaziti ga spočetka al kak je posel išel kraju tak je bilo i se mejne placa pri plafonu,e onda se negdo setil da se naprave vrata prema gore (čez tera nigdar nisu išli v podrum) i onda se glat moglo gaziti "do zajdnega obruča".
Tak.

plemenitashica

  • Gost
Odg: Gospodarija
« Odgovori #11 : Ožujak 24, 2010, 09:54:25 poslijepodne »
Dejte to malo pridelajte-kak se to dela.Jel to ono kak i "Meso z tiblice" il se sirovo zaleje v mast?

Meso iz tiblice

http://www.medjimurska-zupanija.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=498&Itemid=300

Pogledajte sličice... a joj...  ;)

Bila sam u nekoliko spomenutih restorana, ne znam vam reći gdje se bolje jede i koji je ugođaj (vanjski ili unutarnji) ljepši. U Turopolju pak ne znam niti jedan koji je na pol kao ovi u Međimurju (na žalost). :'(



"U Međimurju se puno i dobro jede. Jednostavnost u pripremi, ali raskoš u okusu, odlika je tradicijske  međimurske gastronomije.
 
Karakteristična su hladna predjela s mesom iz tiblice, kosanom mašću, sirom turošom, svježim kravljim sirom s vrhnjem. Krepke juhe bazirane na  puno povrća ili vrhnja s domaćom tjesteninom obavezan su dio svakog ručka. Mesna jela od piletine, svinjetine ili divljači kombiniraju se sa specifičnim umacima i preljevima često baziranim na vrhnju i gljivama. Sve vrste svježe riječne ribe također su na menijima."


http://www.tzm.hr/article.php?g=26

www.terbotz.hr

http://www.mala-hiza.hr

JosipJoža

  • Gost
Odg: Gospodarija
« Odgovori #12 : Ožujak 24, 2010, 10:43:32 poslijepodne »
Dejte to malo pridelajte-kak se to dela.


Kunta koliko je meni poznato u mast ide samo sušeno-dimljeno meso, ne i sirovo. sušeno je fenomenalno iz masti kad se izvadi, još bolje nego iz pušnice jer dobije sočnost od masti i ne izgubi okus, miris, sastojke.
Postupak je vrlo jednostavan, u kantu se složi meso, prije toga se mast zagrije toliko da se rastopi, i kanta i meso se zalije tom mašću, ostavi se da se mast stisne/zgusne i tako se meso može držati preko ljeta koliko hoćete dugo, jedino kasnije kada se meso vadi vani je malo zahtjevnije, meso se vadi vani, mora se sva mast onako gusta skinuti s mesa, očistiti, pobrisati sa mesa dok se vanjski dio mesa ne posuši skoro, nakon toga meso je spremno za mesoreznicu i degustiranje.

Da zdenac je pravi za sirovo meso i to što je dublji zdenac to bolje, neki zdenci imaju na dnu temperatutu blizu 0, dakle on može zamijeniti frižider za svježe meso, dobro ste sjetili se Zdenca.
Sjetim se studentskih dana i vrećica po prozorima u Studentskom domu, svanjske strane prozora, kak su to bili dobri frižideri i po nekoliko dana, tjedana u zimskim mjesecima.

shaka zulu

  • Gost
Odg: Gospodarija
« Odgovori #13 : Ožujak 30, 2010, 11:12:41 poslijepodne »
STOČARSTVO
CILJEVI ODGAJIVANJA STOKE


Poslije zemljoradnje, stočarstvo je u našoj zemlji glavna grana narodnog zanimanja i glavni izvor njegovog bogatstva. Prirodne su pogodbe za razvitak stočarstva u nas tako pogodne, da će ono uvijek ostati od velike privredne važnosti. Ali je način gajenja stoke prvobitan, jer naš narod ne gaji dobre stočne rase, ne obrača dovoljno pažnju na stočnu hranu, niti se mnogo brine o tome stoku u suvoti sačuva od vlage, zime i drugih nepogoda.

Goveda. - Odgajivanje goveda daje različne koristi, i govedje je zbog mnogih svojih dragocjenih proizvoda, naročito zbog svog odličnog djubreta kojeg ono najviše daje, upravo najpogodnija domaća životinja za našeg malog i srednjeg poljoprivrednika.
   Kod odgajivanja mliječnih krava važi pravilo, da treba držati namo ona grla, koja su od dobre rase i od dobre mliječnosti. Kod krave, koja ne daje sedam litara mlijeka dnevno prosečno preko cijele godine, gubi se novac uzalud. Manji broj dobro njegovih i dobro mliječnih krava daje veći prinos, no veći broj rdjavo njegovanih i slabo mliječnih krava. Za popravak svoga priplodnog blaga svaki poljoprivrednik mora uzeti najboljeg bika, što ga u okolici može naći, a još bolje, ako uzme bika, od kojeg bližeg državnog zavoda.
   Kao rentabilno u malom gazdinstvu pokazalo se i tovljenje volova, neupotrebljivih više za rad, ako ima dovoljno suhe i jake hrane. Volovi se po svršenom jesenjem obrađivanju stavljaju odmah na tovljenje.

Svinjče. - S obzirom na našu industriju i trgovinu, svinja je najvažnija domaća životinja, koja se mnogo troši i u samoj zemlji. I kod odgajivanja svinja ima nekoliko načina gospodarenja. Poljoprivrednik ili goji plemenitu rasu radi prodaje priplodnih grla, dok su još mlada, kao prasad od 5-6 nedjelja starosti, ili kupuje mršava grla radi gojenja i prodaje.
   Odgajivanje svinja za priplod preporučuje se ondje, gdje ima više paše i ispusta za prirodno padizanje i gdje ima jake žirske hrane u izobilju, a toga svega ima kod nas.
   Gojenje svinja rentira se ondje, gdje pored zrnaste hrane ima i mlječnih otpadaka ili druge kakve podesne hrane za gojenje, naročito krumpira.
   Gdje ima davoljno razumjevanja, a naročito savjesne i povjerljive stajske posluge, odgajivanje svinja spada u vrlo prinosno gospodarenje. Odabranu rasu svinja svaki poljoprivrednik može naći u stočnom zavodu i uputstvo za njihovo njegovanje dobiti od državnog ekonoma.

Ovca. - Ovca je brojno najpretežnija i po onome što daje (meso, loj, mlijeko, kožu, vunu) naša vrlo korisna domaća životinja, koja je uz to i važan izvozni predmet. Kod nas i najmanji poljoprivrednik drži po nekoliko ovaca, jer je njihova ishrana i njega laka i jeftina. U većem broju ovce se dobro drže na mršavim pašnjacima, koji se ne mogu popraviti i koji za goveda nisu dobri.
   Naša je domaća ovca dobra, samo je treba bolje hraniti, njegovati i odabirati za priplod. I ona kao i sve rase sa dugom i grubom vunom u opće, ima dobru osobinu da se lako goji i prilično rano zri. Ako želi gojiti plemenitu i bolju rasu ovaca, valja da se obrati svome državnom ekonomu za savjet.

Koza. - Koza je odlična mlječna životinja za svakog poljoprivrednika, naročito malog. Ona bolje iskoriščuje hranu od krave i ima odličnu osobinu da se brzo i dobro prilagodi. Kozje mlijeko je dobra hrana ne samo za stare i mlade, već i za dojenčad. Ono je po svom sastavu najsličnije ženinom mlijeku i zato je za dojenčad najprijatnija, najsigurnija i najzdravija hrana.
   Koza je u pogledu hrane i njege s malim zadovoljna i zato kod malih poljoprivrednika s pravom zaslužuje ime >sirotinjska krava<.
   Odličnih koza ima u bitoljskom i debarskom kraju, u Sandžaku, užičkom okrugu i u zapadnom dijelu Bosne.

Konj. - Mali i srednji poljoprivrednik podiže podmladak mahom od svojih radnih grla: ili radi svoje sopstvene potrebe, ili radi prodaje. Odgajivanjem konja u veliko bave se samo veliki poljoprivrednici, koji imaju prostrane pašnjake i ispuste i potrebna znanja i iskustva za to.
   I ako su klima i zemljišta vrlo podesni za odgajivanje konja, i ako naš narod voli konje i jahanje, ipak je konjarstvo nerazvijeno i nije u stanju da podmiri zemaljske potrebe, naročito za vojsku i za vučenje tereta. Država se naročito brine za unapređenje konjarstva, i u svojim stočarskim zavodima i sreskim pastuvskim stanicama gaji dobru podesnu rasu pastuha, koje razašilje po narodu radi opasivanja kobila.

Grla ostaju bređa (teška).
Kod kobila   20-25%
< krava      10-12%
< ovaca      15-20%
< svinja    5-10%

DžPK 1926

shaka zulu

  • Gost
Odg: Gospodarija
« Odgovori #14 : Travanj 18, 2010, 02:19:32 poslijepodne »
POZNAVANJE STAROSTI KOD STOKE.

   Ocjena starosti kod konja.
Najdublja starost kod konja može da bude do 40 godina. Obično se kaže za konja da je star, kad zađe u 20. gadinu. U poljoprivrednoj upotrebi konj može da izdrži prosječno 10-15 godina. Najpouzdanije se poznaje starost kod konja po stanju zuba.

   Konj ima u donjoj i gornjoj vilici po 6 sekutića i na svakoj strani vilice pa 6 kutnjaka. Pastuhi, rjeđe kobile, imaju između sekutića i kutnjaka tako zv. očnjake ili pasjake. Broj zuba kod konja pokazuje ova formula:





   Poslije pete godine starost kod konja poznaje se po žigovima sekutića, koji se kao mrka i ljevkasta udubljenja javljaju na gornjoj površini sekutića. Ova su udubljenja uslijed trenja vec istrta na prednjim sekutićima kod konja izmedu 5. i 6. godine starosti, u 7. godini poznaju se još samo na krajnjim sekutićima i sa 8. godinom nestanu i na njima. U 9. i 10. godini starosti nestanu udubljenja i na sekutićima gornje vilice. Poslije toga javlja se na krajnjim sekutićima uglasto i nejednako otiranje zuba, tako zv. ugruz, koga već u 11. godini obično nestane.
   Poslije ovog vremena određivanje starosti kod konja je nesigurno. Od 11. godine starost se određuje po obliku površine zuba. Do 11. godine površine zuba imaju poprečno jajoliki oblik, zatim dobiju okruglast oblik i to prvo na štipcima, pa potom na ostalim sekutićima.
   Okrugljast oblik traje na svakom zubu (sekutiću) 6 godina, dakle na:
   stipcima . . .  od 12-16 godina
   srednjim sekutićima . od 13-16 godina
   krajnim sekutićima . . . od 14-20 godina

   Daljim trenjem okruglast oblik površine sekutića prelazi
u trouglast oblik, koji na svakom zuba traje 6 godina, dakle na:
   štipcima . . . . od 18-24 godine
   srednjim sekutićima . od 19-25 godina
   krajnim sekutićima . od 20-26 godina
   
   U dubljoj starosti oblik površine prelazi iz trouglastog u
uzdužno jajoliki oblik.
   Ocjena starosti kod konja, kao što rekosmo, prilično je sigurna do 11. godine; poslije toga vremena one je dosta nesigurna, jer vrsta hrane, pa onda gdjekoje rđave navike kod konja, kao na pr. grickanje jasala itd. izobličuju zube jače i drugačije. Približna starost kod konja poznaje se, i po tome, što stari konji počnu bjeliti i sljepočnice im jače upadnu.

   Ocjena starosti kod govečeta i ovce. Govečetu se starost može približno odrediti po zubima, a kod krave još i po rogovima.
   Goveče ima u donjoj vilici 8 sekutića, u gornjoj vilici nema sekutića, već na mjesto njih rožnu ploču. Osim toga goveče ima u svojoj vilici po 6 kutnjaka, svega 24 kutnjaka, a sa sekutićima ukupno 32 zuba.



Tele dolazi na svijet sa prvim unutrašnjim parom sekutića i sa prva tri kutnjaka. Za 5-6 nedjelja izrastu i ostali teleći zubi.
   Mijenjanje zuba kod govečeta ne biva uvjek pravilno, ali se ipak starost mladog grla do 5. godine može prilično tačno ocjeniti. Od pete godine zubi se po malo troše, gornja površine zuba postaje okruglasta i izdubljena, u 13. do 15. godine ivice zuba postaju oštre, zubi siroki i kruna na zubima je već u to doba po pravilu upola istrašena.
   Ocjena starosti kod krava po regovima osniva se na toj okolnosti, što za vrijeme, dok je krava steona, porast rogova zaostaje. Usljed toga kod svakog telenja obrazuju se pri dnu rogova prstenasti nabori. Ovi znaci ipak nisu sigurni, jer kad krava ostane neplodna, između dva nabora javlja se veći razmak.



   Zubi hod svinja. Zubi u svinja su jako razvijeni. Ima u donjoj i gornjoj vilici po 6 sekutića i na svakoj strani u svakoj vilici 6 tupih kutnjaka i po jedan šiljast kutnjak; između sekutića i kutnjaka u svakoj vilici izbija po jedan veliki očnjak (služi svinji za odbranu).
   *Mijenjanje zuba je nepravilno i nastupa između 6. i 13. mjeseca.



DžPK 1926