Svakidašnje teme > Svi za jednog, jedan za sve

Tragedija u Japanu

(1/2) > >>

Stjepan:
http://danas.net.hr/svijet/page/2011/03/16/0148006.html

Pismo profesorice iz razorenog Sendaija

Kakvo je zaista stanje među ljudima, najbolje pokazuje pismo jedne profesorice engleskog jezika, koja predaje u gradu Sendaiju. Dirljivo pismo prijateljima profesorice Anne objavljeno je na Facebooku, te se brzinom munje proširilo po mreži.

"Ovdje u Sendaiju sve izgleda dosta nestvarno. No, blagoslovljena sam prekrasnim prijateljima koji mi puno pomažu. S obzirom da moj stan više ne zaslužuje taj naziv, preselila sam se kod prijatelja. Dijelimo to što imamo: vodu, hranu i grijalicu. Svi spavamo jedni uz druge na podu sobe, jedemo uz svijeće, pričamo priče. Toplo je, atmosfera je prijateljska i prekrasna.

Preko dana jedni drugima pomažemo počistiti nered u našim domovima. Neki sjednu u aute i gledaju vijesti na ekranima navigacijskih uređaja ili stanu u red za pitku vodu kada hidrant proradi. Ukoliko nekome u stanu dođe voda, ljudi stave vani natpis tako da i drugi mogu doći napuniti svoje vrčeve i kante", piše profesorica Anne, pa ističe:

'Sviđa mi se to kako smo odbacili nevažno'

"Začuđujuće je kako ovdje gdje sam uopće nema krađa niti guranja u redovima. Ljudi ostavljaju ulazna vrata širom otvorena jer je tako sigurnije kada potres opet udari. Stalno čujem da ponavljaju: 'Ovako je nekada bilo kada su si svi međusobno pomagali.' Potresi se stalno vraćaju. Sinoć smo ih imali skoro svakih 15 minuta. Stalno se čuju sirene i nadlijeću nas helikopteri.

Proradio nam je vodovod u stanovima sinoć na nekoliko sati, a sada radi i preko dana. Struja se vratila danas popodne. Plin još nije proradio. No, sve to ide prema područjima. Nekima proradi, a nekima ne. Svi se danima nisu prali. Osjećamo se prljavima, no sada imamo i važnijih briga. Sviđa mi se to kako smo odbacili nevažno. Živimo punim plućima na razini instinkta, intuicije, skrbi, preživljavanja, ne samo za sebe, nego i za cijelu grupu", piše profesorica.

'Ima i neočekivane ljepote'

"Zamjećujem čudnovate paralelne situacije. Na nekim su mjestima kuće u potpunom neredu, a onda vidim kuću s uredno posloženim ležajevima ili rubljem koje se suši na suncu. Vidim ljude koji stoje u redu za hranu i vodu, a istovremeno vidim šetače sa psima. Ima i neočekivane ljepote. Noću je potpuna tišina. Nema automobila. Nikoga nema na ulicama. I noćno nebo prekriveno je zvijezdama. Obično se mogu vidjeti dvije ili tri, a sada je cijelo nebo prekriveno zvijezdama. Planine iznad Sendaija stoje čvrsto i kad je zrak bistar vidimo njihovu veličanstvenu siluetu na nebu", nastavlja se u pismu.

Profesorica ističe i kako su Japanci prekrasni. "Svaki dan dolazim do svoga stana pogledati kako stoje stvari, sada šaljem ovaj e-mail jer se struja vratila, a pred vratima bi me dočekala voda i hrana koju je netko ostavio. Nemam pojma tko, ali to je tu za mene. Starci sa zelenim kapama idu od vrata do vrata i provjeravaju jesu li svi dobro. Ljudi potpune strance pitaju trebaju li pomoć. Nigdje ne vidim znakove straha. Pomirenosti sa sudbinom da, ali straha ili panike ne."

U pismu se još navodi i kako su građani upozoreni kako mogu očekivati naknadne udare, čak i jednako velike, u idućih mjesec dana ili više. Podrhtavanje se stalno osjeća. Potom profesorica zaključuje:

"U ovim okolnostima ja zbog nečega imam izravan uvid da se stvarno upravo događa ogroman kozmički korak naprijed u cijelome svijetu. I zbog nečega osjećam da mi se uslijed iskustva s ovim događajima u Japanu srce širom otvara. Brat me pitao osjećam li se 'manjom od makova zrna' zbog ovoga što se dogodilo. Ne. Zapravo, osjećam da se događa nešto što je puno veće od mene same. Taj val rađanja (širom svijeta) je težak, no ipak veličanstven", poručuje profesorica.

* Pismo profesorice preveli su Kulturni kreativci u Hrvatskoj.

Mlačanin:
Nešto doista lijepo u svoj toj grozoti.
Bilo bi dobro ovakve stvari upamtiti i kad se nađemo nekad u sličnim situacijama pokušati tako reagirati.

Drugi narod, druga kultura iz koje se ipak treba nekaj naučiti.

Josip:
Najveća potreba čovječanstva je suradnja i međuodnosi. Što su jače veze prijateljstva i složnosti među ljudima veća je snaga konstruktivnosti i postignuća na svim razinama ljudske aktivnosti.

Goričanka:
Kao da čovjek odahne kad mu se desi ovakva katastrofa.
Godinama ju Japanci iščekuju, a ima li šta gore od iščekivanja da se dogodi zlo?
Sad se napokon dogodilo i oni su zapravo na neki način odahnuli, sad više ne moraju zamišljati kako će to izgledati, tu su, u centru zbivanja, i možda su izgubili sve ono materjalno, ali su dobili nešto neprocjenjivo važnije - svoju ljudskost.
Onu istu koju zatomljujemo i zaboravljamo kad nam je dobro, kad nam je "imati" važnije od "biti".
U Japanu je sad jedino važno "biti" i ja razumijem da u tome "kako su odbacili nevažno" ima više ljepote i zadovoljstva i ganuća i ljubavi, nego u svim "sretnim danima" redovnog svakodnevnog života.
Žalosno je koliko smo se udaljili od svoje biti, da nas prirodne katastrofe i nesreće moraju vraćati našoj biti.
Kakav paradoks!

koko-vg:
Mislim da još nisu odahnuli, a da ni ne budu tako skoro. po zadnjim vijestima kaj sam pročitao, vele da je situacija između strašnog i katastrofičnog. Moram priznati, da im se divim, kao narodu, barem ovo kaj su pokazali na televiziji. Kako su se digli poslije II svjetskog rata, tako će i sada.

Navigacija

[0] Lista Poruka

[#] Slijedeća stranica