Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?

[Bilaj]

Eto ga opet vrijeđa i vijeđa kada se nađe ulovljen u lažima.

Navede se gdje je lagao, citira gdje je lagao ali i dalje inzistira na lažima i uporno laže.

Zašto to radi? Zašto uporno laže? Da li je patološki lažač ili namjerno ide lagati?

[Bilaj]

Malo o Titi i o njegovim progonima svojih neistomišljenika oliti kako je postaš šef partije- poubijao sve protivnike.

http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/?__utma=1.1222120322.1260569658.1325578360.1325617257.1681&__utmb=1.2.10.1325617257&__utmc=1&__utmx=-&__utmz=1.1325617257.1681.1.utmcsr=%28direct%29|utmccn=%28direct%29|utmcmd=%28none%29&__utmv=-&__utmk=153374776

[Ljudevit Kaj]

Veruvatno je suforumaš Bilaj v prethodnomu listu mislil na sledečo vezilo
(Despot o despotu iliti Zvonimir o Titušu Kumrovečkomu):

Zafranovićeva mitologija i povijesne činjenice
3. siječnja 2012.
http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/page/7/

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Var(var)ijacije na (ana)temu:

Tito je cinkao drugove koji su kasnije ubijeni

ZAGREB- Josip Brzo Tito na tron jugoslavenske Partije uspeo se cinkanjem partijskih drugova NKVD-u , sovjetskoj tajnoj policiji koja je provodila čistke i upravljala kaznenim i radnim logorima. Rezultat je to istraživanja Silvina Eiletza (“Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935. - 1940.”, Metropress, Zagreb), austrijskog povjesničara slovenskog podrijetla, koje je proveo u Ruskom državnom arhivu za društvenu i političku povijest. Eiletz je na uvid dobio 389 stranica dokumenata, a riječ je uglavnom o izvješćima agenta NKVD-a Josipa Broza Valtera, zbog čijih je denuncijacija smaknuto kompletno partijsko rukovodstvo KPJ.  Tito je nakon toga postao generalni sekretar KPJ.

Nastavek:
http://www.jutarnji.hr/tito-je-cinkao-drugove-koji-su-kasnije-ubijeni/282447/

[Ljudevit Kaj]

Broj fundane v Jasenovcu (ne)je jasen.


Crni jasen

Marko Skejo, prvak splitskog HČSP-a, zapovjednik 9. HOS-ove bojne Rafael vitez Boban:
"Jasenovac je bio bolnica u kojoj je šest tisuća ljudi umro od tifusa i drugih bolesti, a 700 ih je strijeljano. Ali to su sve bili ljudi koji su radili protiv hrvatske države."

http://www.index.hr/vijesti/clanak/misu-za-poglavnika-u-splitu-pohodili-hcspovci-hdzovci-i-hssovci-/590867.aspx

* * * * *

Crleni jasen

500.000 - 600.000 žrtava prema službenoj izjavi Zemaljskog povjerenstva Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača 1945.

700.000-1.2 milijuna žrtava, brojka koju je povjesničar Vladimir Dedijer iznio u knjizi "Novi prilozi" (1953.)

http://hr.wikipedia.org/wiki/Sabirni_logor_Jasenovac

* * * * *

Žerjavičov jasen

Demograf UN-a Vladimir Žerjavić je leta 1988., na osnovu vlastitog istraživanja, došao je do brojke od 83 tisuće žrtava v Jasenovcu.

Jutreni list, 21.04.2008: Broj žrtava Jasenovca (i Bleiburga)
http://www.jutarnji.hr/broj-zrtava-jasenovca-i-bleiburga/188562/

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Škoda je sakoga bez razloga fundanoga čoveka.

Zgledi da su vu procene fundane(vu odnosu na Žerjaviča)
- «crni» fulali za           82,3 iladi (= 83,0 – 0,7 iladi),
- «crleni» fulali za      617,0 iladi do 1,117 miliona (= (0,7 do1,2)-0,083 miliona).

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Burdušov jasen

Po Burdušu pak, čije je sunarodnakov v Jasenovcu po različite procena stradal različit broj, slučaj je jasen:

"U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili i mi nemamo razloga se nikom ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata - ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje... Mi nemamo pred kim šta klečati! Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile osovine priznale Hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata, opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom".

Vide(l)o:
Stipe Mesic velica NDH
http://www.youtube.com/watch?v=jLaIDT8FZHw
http://www.forumgorica.com/povijest/do-je-veksi-blazenik-broz-ili-pavelic/msg27070/#msg27070

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

O broju zrtava u NDH - govori Dr Franjo Tudjman, Svedska, Malme 1989. , 0:32

O broju zrtava u NDH - govori Dr Franjo Tudjman, Svedska, Malme 1989.   

[Ljudevit Kaj]

Novi list, 2012.02.24

ZLU NE TREBALO

Hrvatska ne može pobjeći od Bleiburga

...... to ne opravdava poslijeratnu »industrijalizaciju ubijanja«, u kojoj je u samo nekoliko tjedana Slovenija pretvorena u vjerojatno najveće poslijeratno stratište na tlu Europe. Slovenske jame i šume, ali i rudarska okna, kako se nedavno pokazalo u jezovitom otkriću Hude jame, nakrcane su mrtvim tijelima. Milovan Đilas u svojim memoarima piše kako su mnoga trupla bila toliko plitko pokopana da su počela nesnosno zaudarati, zagađujući tlo i vodu. Pripadnici komunističke nomenklature dulje od četiri desetljeća uspješno su čuvali tajnu o tim grobištima, poput omerte.

Piše: Denis ROMAC

    U jednom se trenutku činilo kao da su se stvari barem na trenutak vratile na svoje mjesto: povampireni komunisti žele svibanjskoj komemoraciji na bleiburškoj ledini oduzeti pokroviteljstvo hrvatske države, a onda još – da stvar bude bolja – pokušavaju onemogućiti djelovanje HDZ-ovog CSI-ja za istraživanje komunističkih zločina, što ga je Andrija Hebrang lani osnovao da bi imao čime kratiti dane u penziji.

    Ima li boljeg načina za oživljavanje HDZ-ovog mrtvaca od ponovnog otvaranja najdražih tema, poput Bleiburga i komunističkih zločina, ustaša i partizana? I ima li boljeg dokaza kako bi se bez takvih vrijednosnih i ideoloških prijepora – koji, dakako, nemaju nikakve veze sa stvarnim problemima građana – konačno pokazalo da između ljevice i desnice, sadašnje i bivše vlade, i nema bitnijih razlika, jer su jedna i druga državni aparat podredile interesima kapitala, a razlikuju se jedino u odnosu prema Bleiburgu i ustašama?

    Da bi spriječila stalnu manipulaciju i poslijeratnim likvidacijama i masovnim smaknućima, Hrvatska mora pronaći prikladan način da komemorira žrtve Bleiburga i poslijeratnih izvansudskih likvidacija, a da pritom ne rehabilitira i bestijalni ustaški režim. Čak i kada bi se vlast tome protivila, Hrvatska ne može izbjeći međunarodnoj odgovornosti za neistražena stratišta i masovne grobnice, u kojima su skončali pripadnici poraženih formacija.

    Naravno da je među likvidiranima – a u hrvatskom slučaju najvjerojatnije se radi o nekoliko desetaka tisuća ustaša i domobrana, iako točan broj nikad neće biti utvrđen – bilo i onih koji su i sami počinili teške ratne zločine, te da su pod teretom tih zločina i bježali pred novom vlašću. No to ne opravdava poslijeratnu »industrijalizaciju ubijanja«, u kojoj je u samo nekoliko tjedana Slovenija pretvorena u vjerojatno najveće poslijeratno stratište na tlu Europe. Slovenske jame i šume, ali i rudarska okna, kako se nedavno pokazalo u jezovitom otkriću Hude jame, nakrcane su mrtvim tijelima. Milovan Đilas u svojim memoarima piše kako su mnoga trupla bila toliko plitko pokopana da su počela nesnosno zaudarati, zagađujući tlo i vodu. Pripadnici komunističke nomenklature dulje od četiri desetljeća uspješno su čuvali tajnu o tim grobištima, poput omerte.

    Besmisleno je i bešćutno poslijeratnim likvidacijama naknadno davati pravni legitimitet, što se redovito pokušava znamenitim odlukama trojice vođa antihitlerovske koalicije – Roosevelta, Churchilla i Staljina – koji su se u Jalti dogovorili o predaji ratnih zarobljenika snagama -protiv kojih su se borili, a temeljem kojeg su Britanci hrvatske kolaborante izručili partizanima. U Jalti je pala odluka kako status ratnog zarobljenika ne mogu dobiti oni koji su pod sumnjom za ratne zločine, nego su smatrani tek razoružanim neprijateljskim borcima, na koje se ne odnose ženevske i haške konvencije. Slična se priča prije nekoliko godina ponovila u Guantanamu na Kubi, gdje su također bez ikakvih prava zatvoreni »neprijateljski borci«, a ne ratni zarobljenici.

    Ako su je i imali na umu, partizani su odluku iz Jalte primijenili krajnje ekstenzivno. I ekstremno. Na samom koncu rata, dok još nije preuzeo sve poluge vlasti, najvjerojatnije u travnju 1945., Josip Broz Tito donio je odluku o likvidacijama onih za koje je smatrao da ga mogu ugroziti. Vjerojatno da se Tito bojao da ga ne zadesi sudbina grčkih partizana, čiji je ustanak materijalno pomagao, a koje su Britanci potkraj 1944. vojnom intervencijom zbrisali s povijesne pozornice.

    No sve to ne može opravdati poslijeratni zločin nad razoružanim zarobljenicima. Bio je to zločin epohalnih razmjera, koji nije moguće opravdati ni kontekstom niti ranijim ustaškim zločinima.

    I žrtve tih zločina zahtijevaju ljudsko dostojanstvo: zaslužuju ime i prezime, pravo na grob, a njihovi bližnji imaju pravo na umrlicu.

    Država je pak odgovorna utvrditi činjenice i identificirati stratišta. No čemu smo svjedočili u protekla dva desetljeća uglavnom HDZ-ove vladavine? Iz devedesetih pamtimo zloglasnu Vukojevićevu komisiju, koja je ukinuta nakon što je ustvrdila kako je u Jasenovcu skončala tek šačica Židova, uz za to vrijeme uobičajeno nijekanje i prekrajanje povijesnih činjenica te reinterpretaciju i rehabilitaciju ustaškog režima. Potkraj HDZ-ove vladavine Hrvatska je ponovno dobila ured za istraživanje komunističkih zločina, iako se HDZ-ova vlast dosad pokazala dosljednom jedino u politizaciji masovnih stratišta. Žrtve – i to na svim stranama i u svim našim ratovima – zaslužuju istinu i pijetet, a sve ostalo je manipulacija.


Zvir:
http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A285C2863285A2863285A28582859285A28632893289328632863285D28612861285E2859286028632863286328592863E

[Ljudevit Kaj]

TRG (ŽRTAVA) MARŠALA TITA


INICIJATIVA ZA PROMJENU IMENA NAJLJEPŠEGA ZAGREBAČKOG TRGA

Trg maršala Tita – da ili ne

Unatoč svim zločinima za koje je odgovoran, u glavnom gradu države koju nije želio, najljepši trg i dalje nosi Titovo ime i spaja se s ulicom imena njegove žrtve – Andrije Hebranga, koja se uspješno borila protiv fašizma i za demokraciju u Hrvatskoj i Jugoslaviji

Piše: Miroslav Vujević


Javna se mjesta u gradovima često obilježavaju imenima znamenitih ljudi: umjetnika, znanstvenika, sportaša, političara... Najljepša mjesta dobivaju imena političara i češće mijenjaju imena. Sadašnji Trg maršala Tita za vrijeme Austrije zvao se Trg cara Franje Josipa, a u vrijeme stare Jugoslavije Trg kralja Aleksandra Karađorđevića. Raspadom carevine Trg cara dobiva ime Trg kralja, a raspadom SFRJ u glavnom gradu neovisne Republike Hrvatske ostaje ime jugoslavenskog predsjednika.

U posljednje vrijeme sve je više inicijativa za promjenu imena tog trga. Objavljuju se članci, pišu se peticije, na njemu se održavaju skupovi onih koji žele promjenu imena, a i onih koji to ne žele. I jedni i drugi više se optužuju nego što argumentiraju svoje stajalište. Dakako, ovdje je riječ o valjanom i reprezentativnom pokazatelju većega broja dubljih problema u Hrvatskoj prije i nakon osamostaljenja.

U Drugom svjetskom ratu fašisti i komunisti koriste se nacionalnom frustracijom hrvatskoga naroda. Fašisti osnivaju tzv. NDH, a komunisti pozivaju na ustanak za nacionalno i socijalno oslobođenje Jugoslavije. Socijalno oslobođenje namjeravaju riješiti uvođenjem socijalističkoga poretka, a nacionalno osnivanjem republika i pokrajina. Budući da komunisti smatraju da je nacija buržoaska tvorevina koja je osuđena na propast, republike i pokrajine više se poistovjećuju s teritorijem nego s narodom po kojem su dobile ime. Vodstvo KPH poistovjećuje se i s kulturnim obilježjima naroda i na svoju stranu pridobiva većinu hrvatskoga naroda.

Prekomjerno mahanje hrvatskim zastavama

Kad je pobjeda nad fašizmom postala izvjesna, iz vrhovne komande NOB Jugoslavije (Tita) dolaze prigovori Hebrangu zbog „prekomjernog mahanja hrvatskim zastavama“. Nakon rata Hebrang je optužen zbog suradnje s ustašama i nestaje u beogradskom zatvoru. Hrvati vezani uz fašizam u ratu su poraženi, a svi ostali obilježeni su ustaštvom, čak i partizani, ako se nisu odrekli svoje nacionalne identifikacije.

Potiranje nacija nastavlja se i mijenjanjem imena države: Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) postaje Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). Narodna Republika Hrvatska (NRH) postaje Socijalistička Republika Hrvatska (SRH). U imenu savezne države riječ „federativna“ s prvoga dolazi na drugo mjesto. Potiskivanje nacije i demokracije u višenacionalnoj zajednici izaziva prirodni otpor. Na to komunistička vlast odgovara represijom, tako da SFR Jugoslavija postaje među vodećim državama po broju političkih zatvorenika.

Komunistička se vlast koristi i simboličkom represijom. Stvara se kult ličnosti. Tito postaje trostruki narodni heroj i doživotni predsjednik, dobiva počasni doktorat, postaje članom svake republičke akademije znanosti i umjetnosti. Sve republike imenuju grad njegovim imenom, a svaki grad najljepše trgove i ulice. Za rođendan stotine tisuća nose štafetu i predaju mu je na velikom mitingu koji prenose svi mediji. U školama i medijima veliča se njegova ličnost.
Uz političku i simboličku Tito je imao i materijalnu moć. Svojom je karizmom vješto povezivao vladavinu „diktature proletarijata“ sa životom aristokrata. Raspolagao je kraljevskim rezidencijama, izgrađivane su mu vile, uređivana lovišta, specijalna lječilišta, zimovališta i ljetovališta. Na Brijunima je imao safari. Tamo je najviše boravio, ugošćivao državnike, a i filmske zvijezde. Na raspolaganju mu je bio „plavi vlak“ i brod Galeb, kojim je obišao cijeli nesvrstani svijet.

Komunisti su tvrdili da je nacija povijesna kategorija i da radnik nema domovine. U školama se odgaja u duhu „jugoslavenskoga socijalističkog patriotizma“. Uz nacionalno opredjeljenje uvodi se i favorizira nacionalno(?) opredjeljenje „Jugoslaven“. Ujednačava se jezik. Izdaju se luksuzno opremljene jeftine knjige latiničkim pismom i ekavskim izgovorom, koje građani kupuju na metre i ukrašavaju svoje vitrine. Favorizira se jezik, kultura i gospodarstvo najbrojnijega naroda. U Hrvatskoj to dovodi do Deklaracije o nazivu i upotrebi hrvatskog jezika i Hrvatskog proljeća. Da bi umanjilo optužbe zbog nacionalizma, vodstvo Hrvatskog proljeća umjesto obveze prema svom narodu poziva se na obvezu prema svojoj radničkoj klasi.

Zbog iniciranja Deklaracije ukida se Matica hrvatska, a u Karađorđevu se smjenjuje vodstvo Hrvatskog proljeća. Slijede otpuštanja s posla, suđenja i zatvaranja pristaša. U Rudom, pred televizijskim kamerama, Tito ironično izjavljuje kako je on „tamo neki Zagorac“ i prijeti: „Prije će Sava teći uzvodno nego će oni (Hrvati) dobiti svoju državu.“ Tako je jačao svoju moć i popularnost. Indoktrinirane mu mase pjevaju: „Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo“, i kliču: „Poslije Tita Tito“.

Neželjeni ustav

Ustav iz 1974. neopravdano se proglašava Titovom zaslugom, Tito ga nije želio i nevoljko ga je potpisao kako bi stabilizirao situaciju i primirio one koji su ga inicirali i zbog toga bili proganjani. Kada je demokratski izabran Hrvatski sabor donio odluku, zasnovanu na tom Ustavu i referendumu o neovisnosti Republike Hrvatske, oni koji nisu skretali s Titova puta oružano su napali Republiku Hrvatsku. Razoružani i pod embargom za uvoz oružja Hrvati pobjeđuju takozvanu JNA, brojčano i tehnički nadmoćnijeg agresora.

Nakon pobjede u Domovinskom ratu javlja se razočaranje u politiku i narod; demokratske institucije ne funkcioniraju demokratski, kriminal u pretvorbi i privatizaciji... Neki to pripisuju nedostacima demokracije ili naroda, pa jedinu alternativu vide u EU. Tranzicijski problemi koji su se pojavili u Hrvatskoj nisu posljedica slabosti demokracije ni slabosti našega naroda, već fenomena koji se javlja nakon većih društvenih promjena. Taj se fenomen naziva „dobrovoljnim ropstvom“ (Boeti) ili „kulturnim zaostajanjem“ (engl. culture lag). Erich Fromm to objašnjava usađenom željom ljudi da se ponašaju onako kako su prije morali. Zbog toga se zadržao i Trg maršala Tita, bez obzira što se spaja s ulicom imena njegove žrtve – Andrije Hebranga.

Ne Staljinu nije bilo ne staljinizmu

Društvo se mijenja brže od mitova koje je stvorilo. Titov mit izgradio se u partizanskoj borbi, u kojoj on dobiva čin maršala. Prešućuju se poslijeratne žrtve (Bleiburg i križni put). Ističu se njegove zasluge za pripojenje Istre i otoka Jugoslaviji. Ne govori se o pomicanju istočnih granica Hrvatske prema zapadu. Veličao se i kad je protiv volje pojedinih naroda forsirao jugoslavenski unitarizam i komunistički totalitarizam. Posebno se isticalo njegovo veliko ne Staljinu, koje pak nije bilo ne i staljinizmu. U međunarodnoj politici to je bilo strateški važno i poticaj politici nesvrstanosti, ali nije dovelo do socijalizma „s ljudskim likom“ (Goli otok).
Teškoće u ostvarivanju političkih ciljeva Tita usmjeravaju još više prema vlasti, koju je volio. Nije birao sredstva u osvajanju, obnašanju i zadržavanju vlasti. Gušio je demokratske inicijative, pa je umjesto demokratskoga dogovora o zajedničkom životu ili mirnom razlazu Jugoslavije Titova autoritarna vladavina povećavala frustraciju i dovela do rata koji smo prošli i deficita demokratske političke kulture, čije posljedice još osjećamo.

Nakon „velikih vođa“ obično dolazi do rata s velikim materijalnim i nematerijalnim posljedicama. Hrvatska je u Domovinskom ratu pretrpjela veća razaranja nego u Drugom svjetskom ratu. Nakon pobjede u ratu upala je u krizu (dobrovoljno ropstvo). Naslijeđeni podložnički mentalitet u demokratskim institucijama generirao je kriminal u pretvorbi i privatizaciji. Relativni položaj u hijerarhiji određuje tko je u pravu, tako da su nemoralnim višim dužnosnicima podređeni nosili novac u torbama. Sad se na sudu brane kako su to morali radi sigurnosti posla.

Rodoljublje i domoljublje i dalje su pojmovi s negativnim predznakom. Imamo osuđene za ratne zločine, a nemamo ratne heroje. Branitelje se više svrstava u profitere nego u zaslužne domoljube. Brojna su samoubojstva branitelja bez odjeka njihovih tragičnih poruka. Upitan je odnos prema generalima izručenima u Haag, koji su tamo osuđeni na visoke kazne s čudnim obrazloženjem (prekomjerno granatiranje Knina i udruživanje u zločinačku organizaciju). Poigrava se s datumima državnih praznika, koji se obilježavaju nedostojno i bez državnih zastava. Govori se o potrebi detuđmanizacije, a ne o potrebi detitoizacije.

Nastavlja se govor o nacionalizmu u jeziku. U optjecaju su dva pravopisa. Nemamo pravopisa u školama, pa se preporučuje korištenje obama. Neki smatraju da pravopis nije ni potreban, jer je jezik područje slobode. Sloboda u jezičnom komuniciranju jednaka je prometu bez pravila. Što bi bilo da postoje dvostruka pravila vožnje ili da se prometnice proglase područjem slobode?

Iako se prema EU odnosimo podanički, suzdržani smo prema njezinoj preporuci osude komunističkih zločina. Govori se o rušenju partizanskih spomenika bez konteksta. Ne govori se o agresiji i razaranju Vukovara, Dubrovnika... od strane JNA, koja je nosila partizanske kape s crvenom petokrakom kakva se nalazila na partizanskim spomenicima. Crvena zvijezda na dječjoj partizanskoj kapi u Kumrovcu izaziva divljenje ponekih. Ima prijedloga da se obnovi štafeta i nosi na Titov grob („Poslije Tita Tito!“). Sabor odustaje od pokroviteljstva obilježavanja žrtava vezanih uz Bleiburg. Govori se o tragovima crne zmije fašizma, a ne govori se o tragovima crvene zmije komunizma.

Nadamo se da je agresija na Republiku Hrvatsku 1991. posljednji totalitaristički zločin u nas. Hrvatska je u borbi za neovisnost morala pobijediti u dvama ratovima: protiv fašizma i protiv komunizma.

Tito nije imao nacionalne identifikacije ili ju je prikrivao kako ne bi slabio svoju moć. Njegova nacionalna identifikacija nije bila problem koliko njegova antidemokratska orijentacija. On je mogao biti „tamo neki Zagorac“ kako je za sebe ironično govorio, ali nije smio priječiti svome i bilo kojem narodu identitet i pravo na državu. Tako je indoktrinirao mase, pa kad su se Hrvati demokratski odlučili za svoju državu, morali su je oružjem obraniti od onih koji su se Titu zakleli. Unatoč svemu, u glavnom gradu države koju nije želio najljepši trg i dalje nosi njegovo ime i spaja se s ulicom imena njegove žrtve koja se uspješno borila protiv fašizma i za demokraciju u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Na putu napretka demokratskih zemalja

Krajnje je vrijeme da s Titova puta skrenemo prema demokraciji. Trebamo osvijestiti da nismo živjeli u „najboljem od svih mogućih društava“ i krenuti prema demokraciji, koja je „najmanje loše društvo“ za koje znamo. Umjesto podložnika u školama trebamo odgajati aktivne građane demokratske političke kulture koja uključuje nacionalnu identifikaciju, politički pluralizam i toleranciju, prihvaćanje demokratski izabrane vlasti kad i nije naše političke orijentacije. Tek tada ćemo krenuti putem progresa demokratskih zemalja. Svoje probleme moramo rješavati sami. Neće ih riješiti EU niti od nje prijeti objektivna opasnost. Opasnost nam prijeti od našega podaničkog mentaliteta, ma gdje bili.

Na kraju, dvojba u naslovu u zaključku prestaje biti dvojba. Trg maršala Tita treba promijeniti ime. Ma koliko se velikom ličnosti nekomu činio, sigurno je da je Tito bio protupovijesna ličnost. Sredstvima koja se ničim ne mogu opravdati borio se za socijalizam i Jugoslaviju, ciljeve koji su povijesno propali. Đilas je govorio da Hrvatska mora umrijeti da bi Jugoslavija živjela. Tito se borio za Jugoslaviju i uz cijenu da Hrvatska umre. Sad kad je Jugoslavija mrtva, a Hrvatska živa, nelogično je da najljepši trg u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, nosi ime osobe koja joj je opstanak dovodila u pitanje. Logična promjena nekima će izazvati negativne emocije. One su posljedica indoktrinacije koja je kidala vezu između razuma i emocija. Zbog Titova kulta ličnosti ta bi promjena bila znatan prilog uspostavljanju te veze. Tu, dakako, ne smijemo stati ako želimo izići iz dobrovoljnoga ropstva.


Zvir:
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac475.nsf/AllWebDocs/Trg_marsala_Tita___da_ili_ne


Prljavo Kazaliste - Ruza Hrvatska, 05:29

Prljavo Kazaliste - Ruza Hrvatska

[Ljudevit Kaj]

Dobrovolček


U
USTAŠE
Ustaše od osnutka do početka 2. Svjetskog rata

IZVORNO ustaše nemaju nikakve veze s fašizmom i nacizmom, već naprotiv ustaše su ANTIFAŠISTI jer su USTALI protiv fašista Kraljevne Jugoslavije, ali ne prema ustaškoj kvalifikaciji, već po komunističkoj, jer su komunisti smatrali i zvali beogradski kraljevski režim fašističkim.


Izvorno, riječ " Ustaše " općenito označava "ustanike" .

Danas se ta riječ koristi isključivo kao naziv za pripadnike političko - vojno organizacije koju je 1929. u Italiji osnovao Ante Pavelić s ciljem odvajanja Hrvatske iz Kraljevine Jugoslavije nasilnim putem s ciljem stvaranje Nezavisne države Hrvatske ( NDH ).

Prvo ime organizacije bilo je Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), a od 1933. Ustaša - Hrvatski revolucionarni pokret.

Dakle, vidimo da IZVORNO ustaše nemaju nikakve veze s fašizmom i nacizmom,već naprotiv ustaše su ANTIFAŠISTI jer su USTALI protiv fašista Kraljevne Jugoslavije, ali ne prema ustaškoj kvalifikaciji, već po komunističkoj, jer su komunisti smatrali i zvali beogradski kraljevski režim fašističkim.

Fašisti nisu u Zagrebu, već su u Beogradu.

Fašist nije Pavelić već je to kralj Aleksandar!

To j povijesna činjenica - istina za razdoblje od 1929. do 1941. godine , dakle punih 12 godina ustaša Pavelić nije bio fašist, prema komunističkom ljevičarskom kriteriju!!!

Bio je samo revolucionar koji je kao i komunisti nasilno doći do hrvatske države.

Atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. na Stjepana Radića te skora smrt 8. kolovoza iste godine stvorili su novu političku i psihološku situaciju u hrvatskom narodu unutar Kraljevine SHS.

Posljedica je velika skupština hrvatske mladeži u Zagrebu 30. rujna 1928. gdje u rezoluciji piše da hrvatska mladež " neustrašivo stoji na braniku samostalne hrvatske države ".

Poslije proglašenja diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. godine i promjene naziva države u Kraljevina Jugoslavija, iz domovine bježe Branimir Jelić, Gustav Perčec i Ante Pavelić[/color].

K njima se u izbjeglištvu postupno pridružuju August Košutić i Juraj Krnjević te desetak hrvatskih sveučilištaraca i radnika.

Pavelić i Perčec posjećuju Sofiju i potpisuju 20. travnja 1929. s predstavnicima Makedonskog nacionalnog komiteta Sofijsku deklaraciju, koja naglašava da će koordinirati " svoju legalnu djelatnost za izvojštenje čovječjih i narodnih prava, političke slobode te podpune nezavisnosti i Hrvatske i Makedonije".

Zbog ove deklaracije Pavelića i Perčeca Sud za zaštitu države u Beogradu osudio je 17. srpnja 1929. na smrt.

Da li je tom smrtnom presudom Pavelić kao poglavnik ustaša i ustaškog pokreta postao fašist ili antifašist?

U siječnju 1932. izlazi prvi broj mjesečnika "Ustaša".

Sredinom 1932. objavljen je ustav Ustaške hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO) i razni propisi u vezi s organiziranjem.

Rad Ustaše bio je tajan, dočim je rad Hrvatskog domobrana javan.

Otada se počinje upotrebljavati naziv domobransko-ustaški pokret.

Zašto se ne izda knjiga s reprintima mjesečenika " Ustaša ", sa ustaškim ustavom i drugim dokumentima toga vremena da bi današnji Hrvati znali kako je sve počelo, tko su bili ustaše i zašto?

Procesi i progoni Hrvata su učestali od 1929. do ubojstva kralja Aleksandra u Marseillesu 9. listopada 1934; poslije toga diktatura popušta. Pavelić i Kvaternik, organizatoru atentata, u talijanskom su zatvoru od listopada 1934. do kraja ožujka 1936.

Dakle, vidimo pravi fašisti su zatvorili budućeg fašistu??

Treba se znati da rada postoje određena međusobne simpatija, pa čak i suradnja na robiji, između dvije grupe radikalnih neprijatelja tadašnjeg režima Kraljevine Jugoslavije , između ustaša i komunista ljevičara , o čemu svjedoči Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista, osnovana u zatvoru u Lepoglavi.

To je važno znati stoga kako bi današnji i budući Hrvati znali da Titova komunistička ljevičarska tvrdnja o nepomirljivom neprijateljstvu između ustaša i antifašista nastaje tek njegovim dolaskom za sekretara KPJ.

Prije Tita vladala je, kao što vidimo kod osuđenika suradnja zato što se radilo o nacionalnim revolucionarima Hrvatske, Srbije i Makedonije, a dolaskom Tita dolazi boljševik internacionalni revolucionar koji sve nacionalno potire.

To ja također važno znati da bi se dobila jasna pozicija ustaša prije i poslije Tita sve do danas.

Ubrzo poslije atentata na kralja Aleksandra, sve su domobransko-ustaške organizacije u Europi zabranjene, a sve publikacije prestaju izlaziti, jer je Pavleić i ustaše označeni kao TERORISTIČKA ORGANIZACIJA.

U veljači 1939. počinje izlaziti tjednik Hrvatski narod s glavnim urednikom Milom Budakom i političkim urednikom Ivanom Oršanićem, koji je postao okosnica ustaške domovinske organizacije.

Gotovo u svakom kotaru postojao je ustaški povjerenik, koji u slučaju prevrata treba preuzeti vlast.

Opće raspoloženje hrvatskog naroda bilo je za stvaranje samostalne hrvatske države.

Dakle, ovdje se jasno pokazuje da su ustaše i ustaški pokret do početka 2. Svjetskog rata bili legalni, a zatim ilegalni revolucionarni teroristički pokret toga vremena isto ko što su to bili komunisti, o čemu je već pisano.

Zato u zatvoru u Mitrovici Moše Pijade ustaše smatra borcima za ostvarenje Hrvatske države i pomagao je ustašama.

Tada nije bilo nikakvog fašističko antifašističkih antagonizma između komunista i ustašama , već naprotiv, kao što je kazano, bile su međusobne revolucionarne simpatije i suradnja.

U takvoj atmosferi suradnje nastaje hrvatski komunistički pokret na čelu s Hebrangom i drugim hrvatskim komunistima nacionalistima.

Ta dva pokreta, ustaški i komunistički sve do 1941. godine ne nalaze se kao neprijatelji, pogotovo stoga što su jednom i drugom pokretu pristupali mnogi HSS-ovci.

Za te i takve ustaše, a to su pravi ustaše , a ne one koje je izrodio rat kao zločince , nitko ne može reći da su ubojice ili zločinci, jer su poniknuli i rasli na represiji i teroru koji je nad Hrvatima provodio velikosrpski režim Kraljevine Jugoslavije.

Današnji naraštaji povijesno trebaju znati da su ustaše nastali kao hrvatska radikalno nacionalistička revolucionarna organizacija - nešto poput hrvatske IRA-e ili PLO-a onoga doba, ili sličnih revolucionarnih organizacija koje nasilnim metodama nastoje ostvariti svoju državu.

Ustaše su za razliku o drugih odabrali nasilno rušenje jugoslavenske države i u tome je sadržana definicija ustaškog pokreta: su bile nacionalni hrvatski pokret usmjeren na rušenje KRALJEVINE Jugoslavije.

U svojim uputama Pavelić je pisao:

“Ustaški Pokret nije nastao radi i u svrhu kakvih ideoloških maxima občenite naravi, nego je revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskog naroda ispod tuđeg gospodstva i za uzpostavu samostalne i nezavisne države hrvatske.

Stoga nije nikada, niti može u buduće biti zadaća pokreta tratiti vrieme i sile za razciščavanje ideoloških pitanja, nego u praktičnom redu i borbi za postignuće postavljenog cilja, postignuće koje je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda …..

To znaci, da zakone može stvarati samo narod po svojim zakonitim zastupnicima, a naravno da za rad na izvršenju zakona jednom stvorenih tim zakonitim putom, nema nikakvih ograničenja.

To znači, da od rada u Hrvatskoj nije izključen nitko, napose ne od života u njoj, tko živi i radi u skladu s narodnim interesima….. Stoga sav rad i borba mora biti koncentrirana na oslobođenje…..Naćelo je Pokreta, da se oslobođenje može postići samo sa borbom, a ne sa kakvim sporazumom ili dogovorom s neprijateljem…..”

Eto to su ustaše i ustaški pokret do izbijanja 2. Svjetskog rata 1941. godine.

I sada što je tu loše ili nepoćudno?

Čega se tu Hrvati trebaju odricati ili sramiti?

Velika pomutnja i nesreća javlja se tek pojavom Tita i KPJ koji dolazi iz Rusije s istim ciljem: srušiti Kraljevinu Jugoslaviju, ali uspostavi NOVU komunističku Jugoslaviju.

Time dolazi do pune oprečnosti između ustaša i komunista, jer ustaše idu zatim da su ukine Jugoslavija i uspostavi država Hrvatska, dok komunist boljševici na čelu s Titom idu za tim da se ukine stara fašistička Jugoslavija i uspostavi nova komunistička u kojoj bi Hrvatske bila republika bez atributa državnosti, kao i sve ostale.

No time ne dolazi do samo do antagonizma između ustaša i komunista, već dolazi do antagonizma između komunista i komunista, t.j. između hrvatskih komunista koje je predvodio Hebrang i jugoslavenskih komunista koje je predvodio Tito.

To je nesretna čvorna točka političke sudbine Hrvata pred sam rat, jer se odmah na početku rata Hrvati dijeli na Hrvate hrvatske nacionaliste ustaše i hebrangovce i hrvate jugoslavene koji se zadovoljavaju sa Hrvatskom kao republikom u okviru države Jugoslavije.

U takvoj podjeli dio Hrvata jugoslavena postaju ideološki anacionalni , jer se, kao što se zna, više od 60. godina učilo i provodilo da su interesi radničke klase Hrvatske veći od nacionalnih interesa Hrvata, odnosno, učilo se da je interes radničke klase istodobno i nacionalni interes Hrvata.

Upravo ova crta zablude prisutna je i dalje kod ljevičara sadašnje Hrvatske, što hrvatsku čini politički konfuznom državom.

Svjedoci smo da ljevičari stalno hoće nekakvu drugačiju Hrvatsku od sadašnje, jer se u ovakvoj nacionalnoj i nacionalističkoj hrvatskoj ne snalaze, ovakva hrvatska im je strana i neprihvatljiva i zato stalno nešto rovare protiv nje, što se vrlo negativno odražava upravo na populaciju dragovoljaca i branitelja koji ne razumiju što se to zapravo događa?

S tim se želi reći da su korijeni današnje političke podjeli u hrvatskoj još iz vremena pred sam početak i neposredno nakon početka 2. Svjetskog rata kada se javlja i nastaje SILA za uspostavu komunističke boljševičke Jugoslavije.

Ta sila dijeli Hrvate na lijeve i desne, na ustaše i partizane, i ta sila dijeli Hrvate i danas.

To je sila koja djeluje kao EHO antifašističke boljševiče sile SSSR-a i antifašističke sile partizanske Jugoslavije.

Otporom toj SILI ustaše postaju " krvoločne zvijeri " tek početkom 2- Svjetskog rata kada se javljaju kao osnivači Nezavisne Države Hrvatske (NDH ) nakon okupiranja i raspada Kraljevine Jugoslavije uz pomoć nacističke Njemačke.

Dakle, ustaše postaju zločinci tek pojavom 2. Svjetskog rata kada počinju ubijati Srbe i partizane istom i jačom mjerom nego što su to činili Srbi četnici, Srbi partizani i Hrvati partizani jugoslaveni.

Vrlo slično se dogodilo u bliskoj prošlosti za vrijeme Domovinskog rata, samo u nešto drugačijoj političkoj JNA - četničkoj " ambalažI ".

Da bi se taj prijelaz od " normalnih " ustaša u " nenormalne krvoločne ustaše " bolje shvatio treba imati na umu da su se nakon ujedinjenja Hrvatske s Kraljevinom Srbijom 1. prosinca 1918., vojnici 25. i 53. domobranske pukovnije, zajedno sa zagrepčanima izašli su 5. prosinca 1918. na ulice zahtijevajući Nezavisnu Državu Hrvatsku, dakle 11. godina prije Pavelića, ili 23 godine prije ostvarenja Nezavisne države Hrvatske 1941. godine, ili 72. godine prije ostvarenja države Hrvatske nakon raspada komunističke Jugoslavije.

Prema tome, očito je da Nezavisna Država Hrvatska ( NDH ) ne počinje niti završava s Pavelićem i ustašama, koji su samo jedna ratna epizoda samostalne hrvatske države, koju su jugoslavenski i hrvatski antifašisti uništili i koja se ponovno uspostavljena 1991. godine bez izravne pomoći jedne ili više država, kao što je bio slučaj s NDH.

Treba znati i to da je su na Trgu bana Josipa Jelačića te davne 1918. godine dočekani hrvatski prosvjednici strojničkom paljbom iz zgrade br.11, kada je ubijeno 14 Hrvata.

No važnije je znati da u hrvatskoj od nastanka Kraljevine Jugoslavije stalno djeluje antihrvatska politika iz dva smjera, iz smjera Beograda i dijela hrvatski Srba, i iz smjera Hrvata dodvorica koji su i tada bili vrlo aktivni kao orijunaši, a zatim kao Titovi komunisti partizani antifašisti, zapravo kao antiustaše, kao što su i danas.

Tako su DOBRI USTAŠE dočekali 1941. godinu i stvaranje NDH, kada su Hrvati 10. travnja 1941. godine najavili oslobađanje od srpske hegemonije aktivnošću ustaša i Pavelića, do kada u Hrvatskoj nije ubijen ni jedan Srbin.

Međutim ne napadaju ustaše Srbe. već Srbi napadaju ustaše pa tako Srbi pokušavaju spriječiti stvaranje hrvatske države, kao i 1991. godine, pa 9. travnja 1941. vojnici 2. konjičkog puka "Car Dušan Silni" ubijaju 26 Hrvata u Bjelovaru i okolici; 11. travnja 17 Hrvata u Derventi, 32 Hrvata u Mostaru i 13. travnja 25 Hrvata u Čapljini…

Dakle, Srbi su digli ustanak u Banovini Hrvatskoj prije nego što je proglašena Nezavisna Država Hrvatska.

Repriza tog srpskog ustanka izvedena je 27. srpnja 1941. godine u Srbu, odnosno 22. lipnja u Sisku kako to hrvatski ljevičari " slave " da bi se prikrila srbo - komunističku priroda partizanskog rata u Hrvatskoj kojeg pokreću Srbi s dalekosežnim ciljem - pokretanjem bratoubilačkog rata u Hrvatskoj.

Ista takva srpska pobuna izvodi se 1991. godine, a danas se ponovno pišu budnice protiv hrvatske državotvornosti pod parolom "detuđmanizacije", sada antithompsonizacije!?

To je sve bio samo uvod za transformacju dobročudnih ustaša u krvoločne zahvaljujući krvoločnosti režima Kraljevine Jugoslavije, time i krvoločnosti četnika i srba partizana koji odmah na početku 2. Svjetskog rata i ratnom uspostavom NDH počinju napadati Hrvate i sve što je hrvatsko, a naročito ustaše i institucije i infrastrukturu NDH.

Dakle " krvoločni ustaše " javljaju se tek za vrijeme 2, Svjetskog rata od 1941 - 1945. godine, pa pogledajmo kako je to izgledalo.

Nastavak (malo) sutra

Autor: Geza


Zvir:
http://www.dragovoljac.com/index.php?option=com_content&view=article&id=2030:ustae-od-osnutka-do-poka-2-svjetskog-rata&catid=29:arhiv&Itemid=20

[Ljudevit Kaj]

Transkripti tajnog sastanka Hitler – Tito
Objavleno  02.04.2012

Za razumijevanje teksta koji slijedi nužno je pročitati tekst: Šokantna informacija o skrovištu Draže Mihajlovića!
http://blog.vecernji.hr/roko-sikic/2012/03/26/133/

Oni koji to ne učine u opasnosti su da postanu žrtve nehotične manipulacije njihovim umovima, s nesagledivim posljedicama na njih same, mene kao autora teksta, ali i društvo općenito.


Stenogram razgovora Adolf Hitler – Josip Broz održanog na Brijunima

(Riječ je o opširnom dokumentu iz kojega moram izdvojiti najinteresantnije dijelove. Teško je u tekstu ovakvog sadržaja izbjeći subjektivnost autora, a jednako tako i samog čitatelja pa se već unaprijed veselim komentarima, pohvalama, kritikama, ovacijama i uvredama koje će uslijediti. op.a.)

Zbog aljkavosti službe osiguranja brijunskog kompleksa zagubljena je informacija o točnom datumu ovog razgovora, no iz konteksta je očito da je riječ o kasnim 80-im.

U stenogramu se ne pojavljuju drugi sudionici razgovora, nije nam poznat ni zaključak pregovora, no neke zaključke možemo donijeti i sami, kao svjedoci burnih događanja koja su uslijedila.

Preskačem uvodni dio u kojem uvaženi političari i vojskovođe nekad suprotstavljenih vojski ćaskaju o kubanskim cigarama, vinu, upravo požderanim pečenim prepelicama i drugim hedonističkim temama. Pređimo na važan dio…

Adolf: Joža, ne znam kako ćeš ti gledati na prijedlog koji ću ti iznijeti, no pametni ljudi uče na greškama iz prošlosti. Znam da imaš utjecaja na ljude koji danas vuku konce na ovim prostorima i još uvijek se zaklinju u tvoje ime. Imam prijedlog. Jedan vrlo sličan, svojevremeno sam iznio Josefu (Josif Visarionovič Džugašvili “Staljin”, op.a.), no nažalost, nije ga prihvatio. Da je frajer bio pametniji, danas smo bez onolikih žrtava mogli imati veliku birokratski upravljanju europsku superdržavu. Sasvim je svejedno upravlja li se njome iz Berlina, Moskve, Bruxellesa ili od negdje drugdje, jer u tom projektu ima plijena za sve nas.
Vidim da se ovih dana sve jače klimaju zidovi u mojem Berlinu, a Nikolaj (Nikolaj Chausesku, rumunjski diktator op.a.)  je u velikoj frci i ne znam kako će to završiti. Oduvijek smo znali da najveće frke uvijek kreću upravo s ovih prostora. Razmišljao sam kako da se u svemu tome okoristimo. Joža, slušaj dobro moj prijedlog, svidjet će ti se.

JBTito: Gle, ne mogu reći da ti vjerujem, uvijek si bio isforsiran tip, ali priznajem da si me zainteresirao. Dobro kažeš da treba učiti na greškama, a po pitanju počinjenih gluposti si nenadmašan, ha, ha… Ako si samo na pola svojih pogrešaka nešto naučio ti si pravo vrelo mudrosti.

Adolf: Nemoj reći Josefu, on i ja fakat nismo ni danas u dobrim odnosima, ali imam informacije da će se raspasti i SSSR. Očito je da ova vaša komunistička priča dolazi kraju. Znaš kakav je narod kad poludi, jednostavno žele promjene. Tvoji ljudi se moraju promijeniti ili neka bježe u Kinu ili Kubu. Sumnjam da će ih i tamo primiti, jer takve propalice nigdje ne trebaju, a ako ostanu ovdje u Hrvatskoj sve će ih pozatvarati ili pobiti zbog onoga što su im radili.
Zato ti predlažem slijedeće – Mojima gore, u Njemačkoj, ali i Nizozemskoj, Engleskoj, Francuskoj, Italiji i još nekima trebaju resursi i životni prostor, a vama novac. Pokazali ste i dokazali da znate odlično lagati i varati narod, ali ne i raditi, voditi posao i iskorištavati resurse koje imate. Pošto propadate vi, a ne mi, mi ćemo voditi posao, a tvoji neka nastave raditi ono što najbolje znaju – varati i krasti.

U nastavku razgovora Adolf trabunja nešto o srpskoj politici, njihovom bizantskom mentalitetu i laži kao sastavnim dijelom politike koju vode, no to ćemo preskočiti, jer nije vezano za čitatelje ovog bloga. Neki su mi već prigovarali da se fokusiram na Srbe i Srbiju pa eto, taj dio stenograma preskačem.

Ex.Fuhrer nastavlja iznositi svoj prijedlog.

Adolf: Vi trebate razbiti Jugoslaviju, zavarajte narod s pričom da žele Hrvatsku državu. To je narodu najlakše podvaliti. Ako dođe do rata, tvojima je svejedno. Oni će sjediti u uredima, a svoje sinove poslat će u inozemstvo, na školovanje za managere, diplomate i javne bilježnike. Neće oni ginuti, poslat će druge i njihovu djecu.

Tvoja ekipa se zatim podijeli u 5 skupina..

Veliki voljeni vođa to nije mogao mirno slušati. Ako je i od samog Hitlera, previše je…

JBTito: Stani, pretjeruješ! Moji momci nisu zlato, no nisu baš tako bezobzirni i nesposobni kako pričaš. Najradije te ne bih slušao, no tema je zanimljiva. Kad si već počeo, izloži plan do kraja pa ću odlučiti što ću s tim.

Adolf: Razumijem subjektivnost, no to su fakti. Tvoji i danas tvrde da je sve bilo dobro dok si ti vodio priču, kako oni kažu “Bilo je dobro dok je Tito bio živ.”, al nakon tvojeg odlaska sve su sprčkali. Ne znaju oni probleme gurati pod tepih kao ti, za prikriti stvarnu istinu uvijek si bio majstor. Daj poslušaj prijedlog do kraja pa odluči.
Sve je vrlo jednostavno, spomenuo sam 5 udarnih grupa.

Jedna skupina neka budu političari. Komunističku partiju podijeli u nekoliko stranaka koje će sačinjavati vlast i oporbu i rotirati se na vlasti. Nastojte u članstvo pridobiti što više poštenih građana, kako bi narod povjerovao da ste se promijenili i preobratili, ali nipošto nemoj dozvoliti da stvarno pošteni ljudi koji vole Hrvatsku isplivaju u stranačke vrhove. Uostalom, što ja to tebi pričam, pa ti si majstor za čistke.
Druga skupina neka ode u pravosuđe, treća neka zadrži medije, četvrta sveučilišne katedre i osnuje HAZU, a peta neka se rasporedi po kliničkim bolničkim centrima i neka preuzme zavode za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
Kad dobiju rat, što će se sigurno dogoditi jer je ovo ionako neodrživa priča, generale i vojsku treba izdati i pozatvarati. U suprotnom će s vojskom razvlastiti tvoju ekipu i od toga ne bismo imali ništa. Ni vi, a ni mi. O lustraciji nema ni govora, no tako blesavi da to dozvole valjda nisu.
One koji misle svojom glavom ne treba ubijati, kako smo to nekada radili, bilo bi to preočito. Stvarali bismo žrtve od njih, a sjećanje na žrtve tjera ljude misliti svojom glavom i eto novih pobunjenika. Neka im se uništi egzistencija, obitelj i zdravlje. Kad im se sve obezvrijedi i od života im nastane pakao, većina će se sama ubiti ili poludjeti do razine potpune bezopasnosti za bilo kakav otpor.
Tada slijedi najbolji dio. Neka varaju, kradu, prodaju sve što stignu, državno, društveno, privatno..dok jedni pljačkaju, ekipa u pravosuđu će sve to pokrivati i legalizirati, a korumpirani mediji zataškavat će pljačke i izvrtat činjenice.
Korupcija će postati način života, a kod naroda ćete stvoriti tjeskobu, osjećaj beznađa i nesigurnosti. Intelektualna zajednica će šutjeti i jedino brinuti za svoj sitni interes, honorare, plaće i paziti da se moral ne bi okrenuo u neželjenom smjeru poštenja.
U rukama ćete imati sve. Bolnice, uputnice, psihijatre. Čim se netko pobuni pisat ćete mu uputnice psihijatrima, recepte za lijekove, a ako treba i prisilno ga hospitalizirati. Moji dečki će preuzeti proizvodnju lijekova, davat ćemo im tablete za sve i svašta, učiniti ih ovisnicima, a tako ćemo izvlačiti i zadnju kunu iz opustošenih fondova i paziti da se slučajno ne stvore rezerve koje bi mogle ugroziti naš projekt. Ljudi uvijek moraju biti dužni i u strahu, i ne će se buniti.

Tito to više nije mogao slušati i na to izgovara svoje drugo povijesno odlučno NE! Hitlerovo razmišljanje i riječi kojima su službe sigurnosti bile svjedoci potvrdile su da je taj tip pravo oličenje zla.

JBTito: Adolf, ti si stvarno prokleto smeće! Ovakvo nešto nitko ne bi učinio svojem narodu. Proklet bio dan kad su i tebe pustili na Brijune, a mora da sam i ja gadno zgriješio kad moram doživotno s tobom dijeliti sve, pa čak i poglavlja u povijesnim udžbenicima.

Adolf: Daj, ne pravi se anđeo. Uostalom ne odlučuješ sve sam, već sam razgovarao s Charlesom (Charles de Gaulle, op.a.) i Winstonom (Winston Churchill, op.a.) i oni će svojim dečkima prenijeti moj plan. Joža, daj ne budi smiješan, kotač povijesti se kreče i bez tvojeg utjecaja i tvojih prstiju u tome. Nemoj propustiti priliku koja ti se nudi.

Nažalost ne posjedujem zapis nastavka razgovora, jer se u tom trenutku traka (navodno) zapetljala.  Nije ni važno jer sad znamo da je Tito sigurno ostao dosljedan prvoj reakciji, a događanja su išla sasvim drugim tijekom. Zapravo, ako je Adolf čak i uspio u nagovaranju Broza da pokuša savjetima i naredbama utjecati na vjerne sljedbenike, oni to nisu prihvatili i stvari su se razvijale upravo suprotnim smjerom.

Hrvatska je izborila neovisnost, kuna je službena valuta, na stjegovima vijori zastava koja je čak i ljepša od one koju smo sanjali kao djeca, slavimo čak dva Dana državnosti, dan pobjede u Domovinskom ratu, II Sv.ratu i sve naslijeđene dane svih ustanaka u proteklih 1000 godina, štujemo sve vojske i vojnike, palimo svijeće, zaklinjemo se u njih i opjevasmo ih u mnogim pjesmama koje se izvode javno, polujavno i kriomice. Živimo u idiličnoj maloj zemlji za veliki odmor, u kojoj ljudi žive toliko opušteno da im vlast ne dozvoljava čak ni raditi. Imamo toliko toga za prodati, a toliko zainteresiranih za kupnju, čemu raditi? Samo jednom se živi. Uostalom, ove godine Hrvatska igra na EP u nogometu! Razmišlja li itko što će biti poslije toga? Čemu opterećivati glave s egzistencijom i budućnosti? Hajmo na odmor, odmorimo se o odmora!

Koliko god bio optimističan i svjestan da t.zv. elite misle umjesto nas, a na nama je samo da uživamo i čekamo da nam pošalju novac na tekuće račune u bankama neizrecivih imena, malo me brine onaj dio u kojem Adolf priča o razgovoru s Francuskim i Britanskim vođama. Ne znam što su oni odgovorili i bojim se da su možda prihvatili njegov plan i smislili neki zajednički projekt stvaranja birokratske megadržave koju bi pokrenule Njemačka, Velika Britanije, Francuska, Italija i druge zemlje koje je spominjao Adolf. Valjda nisu, to bi mogla biti velika opasnost. Ne samo za Hrvatsku, prihvatiti neonacistički plan bio bi velik zločin protiv čovječnosti.

Načuo sam da je ovaj plan iscurio i prije objave transkripata i da je o tome napisana i knjiga naslova “Što nam se sprema”, koja je praktično priručnik za prijevare i pljačke, no  unatoč nastojanju da ju nabavim, nije mi pošlo za rukom. Da li su majstori za prijevare i pljačke pokupovali sve priručnike ili je zbog manjka interesa u ovako poštenoj zemlji skinuta s polica zbog nezainteresiranosti čitatelja, ne znam, no ako vas zanima možete o njoj više doznati na blogu autora Marinka Miočića
http://marinkomiocic.blog.hr/2011/01/1628734319/hipoteka.html .

Upućen sam da se vode razgovori da se o toj temi snimi film u Hollywoodu. U filmskim krugovima se priča da primjerak scenarija ima i aktualna vlada, no teško mi je u to povjerovati. Da je tome tako, već bi reagirali i zaustavili prodaju knjige i snimanje filma. Zamislite što bi se dogodilo da netko dozna kako je lako opustošiti perspektivnu zemlju. Svi bi se bavili politikom.


Zvir:
http://blog.vecernji.hr/roko-sikic/2012/04/02/transkripti-tajnog-sastanka-hitler-tito-2/

[Ljudevit Kaj]

MIROSLAV TODOROVIĆ U EKSLUZIVNOM INTERVJUU ZA NAŠ LIST GOVORI O SVOJOJ NOVOJ KNJIZI "HOHŠTAPLER" U KOJOJ DEMISTIFIKUJE BROZOV IDENTITET

TITO I HITLER SU BILI ŠKOLSKI DRUGOVI!

Posle priče o Draži Mihailoviću, advokat i novinar Miroslav Todorović napisao je knjigu i o Josipu Brozu Titu. "Hohštapler" je prepun neverovatnih informacija koje do skora "nismo smeli" da znamo.
- Smatrao sam da je moralna i ljudska obaveza da obradim ličnost čoveka koji nam je promenio suštinu! Bit! Genetiku nam je izmenio! Od jednog poštenog, pitomog naroda, napravio je ljude koje danas malo ko ceni u svetu. Ova knjiga se potpuno razlikuje od svih ostalih koje su se dosad pojavile o Titu.

UBIJAO SRPSKU NEJAČ

"Da li je do sada uopšte objavljena neka iole autentična Titova biografija?"

- Ovo je siže svega što je do sada o Titu objavljenu sa mnogo, mnogo, detalja koje niko nije objavio i koje 99 odsto ljudi ne zna. Obrađujem period od njegovog prvog dodira sa ovom zemljom. To je bilo u avgustu 1914. godine kada je umarširao preko Drine sa "42. Vražjom divizijom". Tada je ovekovečen na onoj čuvenoj fotografiji kada leži u rovu i puca na srpsku nejač. Posle se hvalio kako je imao fantastične uspehe kao oficir Austrougarske koji je prodro duboko u pozadinu neprijatelja.

"Vi pišete da je rođen u Beču, da se školovao na akademiji u Pečuju zajedno sa Hitlerom. Koliko su ozbiljni i verodostojni ti podaci?"

- Ti podaci su vrlo temeljni i oni su proveravani sa više strana. Proveravani su u arhivima, dokumentacijama i preko žive reči. Imao sam prilike da razgovaram i sa mnogim Titovim savremenicima. Kada je Tito imao četrdesetak godina, mladi francuski levičari imali su oko dvadeset. Neki od njih su mi svedočili o njegovom pogubnom delovanju. Tito nije rođen u Kumrovcu, ja to tvrdim i argumentima dokazujem da je rođen u Beču. Majka mu je bila Marija iz sela Potsrede iza reke Sutle. To je granični pojas između Hrvatske i Slovenije. Ona je rodila vanbračno dete u Beču radeći kod izvesnog Samuela Majera, poljskog Jevreja i uspešnog industrijalca. Prvi je serijski proizvodio protetiku za ljudska tela. Marija je povremeno dolazila da radi kod tog čoveka, a to je i Tito govorio više puta, naročito kad bi popio malo više viskija. Govorio je da mu je, formalni otac Franjo bio trom, sklon alkoholu i nebrižan za decu, pa je majka često morala da ide u Beč da radi. Marija je fizički bila dosta privlačna žena, a iz te ljubavi rodio se i on. To dete je dobilo ime Josip Ambroz i Marija ga nije odnela u Kumrovec, nego kod svog oca Martina u Potsredu. Čuvao ga je deda, a kad je odrastao majka ga je odvela u Beč gde se obrazovao u privatnim školama. Učio je muziku i bio je izvanredan interpretator Verdija i Šopena. Oni koji su ga slušali nisu mogli da veruju da nije završio najveće muzičke konzervatorijume u Evropi. Govorio je odlično desetak svetskih jezika, što je prosto nemoguće za jedno seljače iz Kumrovca. On je stekao mnoge buržoaske navike. Bio je bilijar majstor, izvanredan jahač, i radio je sve ono što nije bilo dostupno čak ni mnogim visokoobrazovnim ljudima toga doba. Bio je sama elita!

"LAŽNI TITO"

"Kada kreće u komunističke avanture?"

- Njegov uspon je vezan za Pečujski diverzantsko-obaveštajni centar koji je formirao sam car Franjo Josif. Tamo su se pripremali najinteligentniji i najlucidniji momci. Taj čuveni centar je odgajio jednoga Hitlera, Josipa Ambroza, Fridriha Miroslava Krležu i Josipa Broza iz Kumrovca, Titovog polubrata.

"Da li su se Hitler i Tito viđali u toj školi?"

- Bili su u istom odeljenju! Na toj akademiji zatiče ih prvi svetski rat. Sve ih regrutuju u Beču. Budući maršal je raspoređen za područje Zagreb - Varaždin u formaciji 42 vražje brigade, desete satnije. Oba brata Broz su u avgustu 1914. godine stigla na srpski front, u novembru su poslati na ruski front. Hitler nije mogao da izdrži sve to, dok je Tito, kako je sam kasnije govorio, pravio velike podvige u pozadini. Ti podvizi, to je bilo ubijanje i stravično iživljavanje nad srpskom nejači.
Na Kavkazu u mestu Okno slavili su Uskrs kada je naišlo pleme Čerkeza koje je opkolilo 42 vražju i tu dolazi do ključnog trenutka. Tada dolazi do falsifikata čitave svetske istorije. Naime, jedan od Čerkeza je kopljem krenuo na Josipa Ambroza, ali pošto je on bio vrlo vešt mačevalac uspeo je da napadača proburazi kopljem. Dok je gledao kako koluta očima i umire, nije primetio drugog Čerkeza koji je uspeo da ga rani kopljem. Tu je poginuo pravi Josip Broz, a ranjeni Josip Ambroz tada uzima njegovo ime i identitet. U Rusiji je bio logoraš, ali je u logorima bio šef, i poštovali su ga čak i upravnici. U jednom logoru je upoznao i Pelagiju koja je imala 14 godina, ostala je u drugom stanju, i poveo ju je sa sobom ka Petersburgu gde se revolucija već osećala u vazduhu.
Kasnije kad je trebalo da bude primljen u Kominternu on je svoju venčanicu sa Pelagijom falsifikovao kao dokument kojim je primljen u KP SSSR-a. Na putu od Lenjingrada do Maribora imao je silne probleme, i na kraju je uhapšen. Zanimljivo je da na povratku ne ide u svoje selo Kumrovec, nego u Sveto Trojstvo kod Bjelovara. Tamo vodi ženu koja je bila pred porođajem i tamo ostaje četiri godine. On tamo nije smeo da ode jer nikog nije poznavao, a ljudi su znali ko je Josip Broz. Kao što su kasnije svi njegovi rođaci i rekli - 'nije to onaj naš Broz!'

"Zašto se Tito nikada nije odvajao od svoje famozne crne tašne?"

- Upravo je i to dokaz da je zaista došlo do zamene ličnosti. Kažu da ju je odneo Dolanc iz Kliničkog centra. Ali mnogi ljudi su govorili, eto i taj doktor Matutinović je rekao da je u tašni bio spisak vojnika koji su poginuli na Ruskom frontu, i da je na spisku bilo i ime Josipa Broza.

MONSTRUOZNI ZLOČINAC

"Šta je uzrok smrti Davorjanke Paunović?"

- To je isto velika tajna i velika sumnja da li je zaista umrla od tuberkuloze. Njena smrt se poklapa sa ulaskom Jovanke u Beli Dvor. Nikada nisu stigli dokumenti iz nekog slovenačkog lečilišta, gde je ležala i gde je umrla. Istovremeno vest o njenoj smrti je objavljena tri dana posle sahrane. Sahranjena je tajno na Dvoru, a posle tri dana Tito je javio Đilasu da je umrla.

"Zašto je sahranjena na Dvoru?"

- Pa da ne bi neko došao do njenih posmrtnih ostataka i saznao pravi uzrok smrti. Nastradala je od oružja i to je apsolutno tačno! Od njih dve jedna je morala da ode.

"Zašto se knjiga zove hohštapler?"

- Ta reč je nemačkog porekla a neko približno značenje bi bilo - nitkov! To znači: bezobrazan, lažljiv, kradljivac, prevarant. A tako su ga zvali i njegovi partijski drugovi u Francuskoj. Bio sam tamo nekoliko meseci i sreo ljude koji su ga dobro poznavali. Mladi francusku levičari su se zgražavali nad monstruznim ubistvima koje je Tito počino u Francuskoj početkom četrdesetih. Najtragičnije je bilo ubistvo Živojina Pavlovića, zvanog Ždrebe, jednog od najvećih intelektualca toga doba koji je imao svoju izdavačku kuću u Parizu, i svoj list "Horizont". On je morao od Broza da pobegne u Srbiju. Ali je ovaj poslao Petra Stambolića, Icu Ličanića i Krcuna, uhvatili su ga, mučili, masakrirali i na kraju su ga živog odrali.

"Ko je stajao iza Tita?"

- Zvanično boljševici, ali postoji verovatnoća da je i Vatikan bio njegov zaštitnik. Potpuno je izvesno i da je bio mason. Njegova centrala, loža bila je u Ženevi. Imao je vrlo visoko mesto i po rangu je bio na nivou engleske kraljice Elizabete.

 
http://www.svet.co.yu/?state=3&izdanje=1&broj=168&clanak=2045

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

(Ne)delo na vide(l)o:
Ko je u stvari bio Josip Broz Tito ? (Teorije zavere), 03:08

Ko je u stvari bio Josip Broz Tito ? (Teorije zavere) 

[Ljudevit Kaj]

POVIJESNO JE TOČNA USPOREDBA TITA S HITLEROM
 
Usporedba Tita s Hitlerom je umjesna, i povijesno točna, jer, Tito nije vodio oslobodilački rat, kako je navela čitateljica, nego je vodio osvajački rat u kojemu je raspalio građanski rat u oružanom komunističkom ustanku od 22. lipnja 1941. godine, kao što je pod lažnim izgovorom „antifašističke borbe“ šef KPJ i vođa ustanka Tito vodio (socijalističku) revoluciju u kojoj su ubijeni desetci i desetci tisuća nedužnih civila hrvatske i drugih nacionalnosti. Na kraju rata je Tito dao počiniti jedan od najvećih ratnih zločina u Europi, poznat pod sintagmom „Bleiburg i Križni put“, kao i genocid nad hrvatskim narodom! Hitler je vodio rasističku politiku, Tito je vodio klasnu politiku, ili drugim riječima, oni koji po njegovom svjetonazoru nisu spadali u radničku klasu došli su pod udar njegova režima.

 
U „Večernjem listu“ od 18.8.2007. objavljene su u članku čitateljice Ane Jurić-Šimunčić, pod naslovom „Marijanska svečanost nije mjesto za politiku“, tvrdnje kojima je pokušala opovrgnuti tvrdnje krčkoga biskupa koji je na Marijanskoj svečanosti u povodu vjerskog i državnog blagdana Velike Gospe, 15. kolovoza ov. g., usporedio po zapovijedanju zločina bivšeg jugoslavenskog doživotnog predsjednika (diktatora) Josipa Broza Tita sa doživotnim njemačkim kancelarom (diktatorom) Adolfom Hitlerom. Kao povjesničar mogu potvrditi biskupovu informaciju da je Tito odgovoran za likvidacije oko jedan milijun ljudi na području bivše Jugoslavije, od toga preko pola milijuna Hrvata. Usporedba Tita s Hitlerom je umjesna, i povijesno točna, jer, Tito nije vodio oslobodilački rat, kako je navela čitateljica, nego je vodio osvajački rat u kojemu je raspalio građanski rat u oružanom komunističkom ustanku od 22. lipnja 1941. godine, kao što je pod lažnim izgovorom „antifašističke borbe“ šef KPJ i vođa ustanka Tito vodio (socijalističku) revoluciju u kojoj su ubijeni desetci i desetci tisća nedužnih civila hrvatske i drugih nacionalnosti. Na kraju rata je Tito dao počiniti jedan od najvećih ratnih zločina u Europi, poznat pod sintagmom „Bleiburg i Križni put“, kao i genocid nad hrvatskim narodom! Hitler je vodio rasističku politiku,

Tito je vodio klasnu politiku, ili drugim riječima, oni koji po njegovom svjetonazoru nisu spadali u radničku klasu došli su pod udar njegova režima. U bivšoj Titovoj Jugoslaviji postojali su čak i klasni sudovi na kojima se sudilo nedužnim ljudima na montiranim političkim procesima, a ako je navedena čitateljica bila nedužno optužena od bivšeg izvitoperenog jugokomunističkg pravosuđa, te zatim oslobođena krive optužbe, onda njezin slučaj predstavlja iznimku koja potvrđuje pravilo. Čitateljica Jurić-Šimunčić kao da ne zna za postojanje „Crne knjige komunizma“ u kojoj je međunarodna skupina autora, među kojima ima i bivših marksista, na osnovi preko šest tisuća dokumenata iz bivšeg arhiva Sovjetskog Saveza, rekonstruirala masovne zločine režima komunističke partije, a broj tih zločina se kreće oko 100 milijuna nedužno ubijenih ljudi širom svijetu, i to svugdje tamo gdje je na vlasti bila komunistička partija, ili gdje je vodila gerilski (partizanski) oružani ustanak za nasilni dolazak na vlast (danas se, primjerice, komunisti bore za nasilni dolazak na vlast u Nepalu gdje su do sada pobili nekoliko desetaka tisuća ljudi).

Brojka od 100 milijuna žrtava komunizma predstavlja minimalnu procjenu, a konkretni de facto dokazani masovni zločini boljševika su „Katyn“, „Tezno“ (Maribor), „Kočevski Rog“ (Ljubljana), „Jazovka“ (Zagreb/Karlovac), „Macelj“ (Krapina) i „polja smrti“ u Kambodži, zatim sustav sovjetskih koncentracijskih logora „GUL-ag“, i jugokomunistički konc-logor „Goli otok“ itd. Kao voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma podnio sam 2006. nadležnom državnom odvjetništvu u Zagrebu kaznenu prijavu protiv osnovano osumnjičene komunističke ratne zločinke, bivše predsjednice jugoslavenske vlade i političke komesarke, Milke Planinc (rođene Malada), koja je suodgovorna za ubojstva 30 tisuća hrvatskih i slovenskih ratnih zarobljenika u Kočevskom Rogu 1945. godine. (Istražne radnje su završene, dokazi i svjedoci postoje, ali optužnice nema, vjerojatno iz političkih razloga, da ne bi ispalo kako su i komunisti/boljševici,  a ne samo nacisti/ fašisti, počinili ratne zločine i genocid.)

Kao vic zvuči čitateljičina tvrdnja da je Titova vizija organizacije ovog prostora (Hrvatske) bila „humana, socijalna i pravedna“. Naime, nitko tko se nalazio na crnoj listi jugokomunista nije sudjelovao u socijalnom kolaču bivše države, a kamoli da je Titova vizija bila humana, jer nije bila s obzirom da je bila boljševička, a posljedica njegove „vizije“ su planine ljudskih kostiju!

I na kraju, naravno da smo živjeli u komunizmu a ne u socijalističkom samoupravnom društvu. Moja malenkost je svjedok da smo živjeli u komunizmu, ali su komunisti bili vješti manipulatori jezikom tako da su komunizam predstavili kao „samoupravljanje“. U konc-logorima današnje Kine, primjerice, logoraši se od režima ne nazivaju logorašima/zatočenicima nego „studentima“ i sl., a u bivšem Sovjetskom Savezu su kriminalce u gulazima zvali «prijateljima naroda». Riječ je o komunističkoj propagandi i pranju mozgova kojima su ljudi bili izloženi u doba olovnog komunizma, pa i u bivšoj Jugoslaviji. Zato čitateljica nije kriva što ne zna za neke povijesne činjenice jer u RH ne postoji od državnih vlasti poticano sustavno prosvjećivanje stanovništva o zločinima komunizma. Prof. Goran Jurišić, Zagreb.


Zvir:
http://www.hsp1861.hr/vijesti2007-8/21082007-1.html

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Vide(l)o
Volio... Volio sam te. Kao Hitler Evu Braun Kao Tito Jovanku.

Prljavo Kazaliste - Previse Suza U Mom Pivu, 04:36
Prljavo Kazaliste - Previse Suza U Mom Pivu

 

[Ljudevit Kaj]

V sledečomu članku brojke mi zglede napuvane, nu, ne vredi navek ona Karlekova ma(r )ksima da (samo) kvantiteta ide v „kvalitetu“…


Drugu Titu pripada izrazitije mjesto među protuljudskim manijacima

Drug maršal, Josip Broz Tito je stavljen na svjetskoj tabeli kao ratni i mirnodobski zločinac tek na 9. mjesto svjetskih zločinaca i jedva na nešto zasluženije mjesto među 10 najvećih europskih zločinaca, čime su podcienjena njegova žločinstva nad ljudima i svi vandalizmi, za koje zaslužuje barem treće mjesto iza Hitlera i Staljina, a nije mu to priznato.


Uviek i svugdje tvrdim, na temelju osobnog poznavanja, da nema znatne razlike između komunizma i fašizma, napose nema razlike u njihovim svevrstnim zločinstvima, uz uvažavanje, da su komunistički zločini nad ljudima bili čak 30 puta veći od fašističkih. Na ovu zločinačku prednost komunizma ispred fašizma ukazju i obadvije 10-člane tabele najvećih ratnih i mirnodobskih zločinaca 20. stoljeća. Naime, među 10 najvećih europskih zločinaca čak šestorica su komunisti, a u svjetskoj tablici od 10 miešanih zločinaca čak sedmorica su komunisti. Ali, zločin je zločin pa zašto bi Staljin bio veći zločinac od Hitlera, samo zato što je sam (misli se zapoviedno u ime boljševičkog komunizma), poubijao 22 milijuna Sovjeta, a čitava Hitlerova koalicije okupljena oko osovine Berlin - Rim je poubijala oko 26 milijuna ljudi, pretežno Europljana.

Ove dvije 10-člane tabele su, uz ostalo karakteristične po tome, što „udružuju“ najveće ratne i mirnodobske zločince obaviju najstrašnijih ideologija: fašizma i komunizma. Možda bi bilo dobro da i poviest stavi pod istu lupu ta dva ideološki projektirana zločinstva. Naime, u zločinstvu, protiv ljudi i svih ljudskih stvaralaštva, ne može se jedne zločince glorificirati (komunizam), a druge zločince sotonizirati (fašizam). Obadvije ideologije su zločinačke i to treba biti pristupajući predznak za njihovu poviestnu ocjenu i pravosudni kriterij. Štoviše, čak trostruko brojniji i inače višestruko obuhvatniji svevrstni komunistički zločini, nisu prihvatljiv kriterij, da je od dva zla komunizam veće zlo. Jest, komunizam je veće zlo po broju počinjenih žrtava nad ljudima i nad svima ljudskim dobrima, ali to je samo zato jer je divljao po Europi od 1917. do 1990. godine (73 godine) pa je imao više vremena za zločinstva, a fašizam, uključujući i nacionalsocijalizam je sprovodio genocid i kuturocid od 1922. do 1945. godine (23 godine). Dakle, komunističko zločinačka diktatura je 2-3 puta dulja od fašističke pa i to korelira s oko 30 puta većim komunističkim zločinstvima od strašnih nacifašističkih zločina.

Ima još mnogo kriterija, koji obadva zločinačka sustava ili obadvije zločinačke ideologije stavlja pod isti plašt. Spomenut ću samo neke, a ostale prepuštam povjestničarima:

1. Osnivač fašizma Benito Mussolini je u početku bio boljševički komunist i glavni urednik komunističkog glasila „Avanti“. Kad je nakom Marša na Rim 28. listopada 1922. godine osvojio ili bolje rečeno nasiljem uzurpirao vlast u Italiji, podržali su ga svi talijanski socijalisti komunističke orjentacije. Po tome je fašizam pravo pravcato čedo komunizma.

2. Nešto slično sprovodi i njegov, kasnije stečeni prijatelj i suradnik Adolf Hitler. On je dao usmeni i pismeni nalog širiteljima nacionalsocializma da sve pridošle članove vrlo strogo provjeravaju, a komuniste neka učlanjuju u nacionalsocialiste bez provjere.

3. Poviest znade za nekoliko prijateljskih i suradničkih sporazuma između Hitlera i Staljina pa ih ovdje ne treba niti navoditi.

4. Znade se i za Staljinove čestitke Hitleru, kad je osvajao Nizozemsku, Belgiju i napose Francuzku.

5. Hitler i Staljin, dakle fašistički nacionalsocializam i boljševičko-komunistički socijalizam su zajedničkim ratom osvajali i dielili Poljsku, uz sprovođenje najstrašnijeg genocida.

6. Ne smjemo zanemariti niti Titov prijateljski odnos s Hitlerovim trupama u okupiranoj Kraljevini Jugoslaviji. Poviest je zapisala, da je Josip Broz, zvani Tito stanovao u Beogradu u zgradi Njemačkog generalstaba i jeo u častničkom restaurantu s najvišim častnicima njemačke vojske u Beogradu. O tome piše čak jedan ruski književnik (mislim da je Tihonov?) u svojoj knjizi pod naslovom:“Vstreča s maršalom Tito“ = Susret s maršalom Titom. Doduše, on to ne opisuje kao prijateljstvo, nego kao Titovu hrabrost, što nije točno. To je bilo priateljstvo u trokutu: Hitler - Staljin i Staljinčić Tito.

Dalo bi se još mnogo štošta zajedničkoga naći u jednakim, prijateljskim i suradničkim zločinstvima fašizma i komunizma, ali to prelazi okvire ovog priloga i spada u poviestne knjige.

Polazeći od navedenoga, valja ponoviti, da statistika i tabele nisu najtočnija slika stanja zločinačkog obsega niti prava mjera usporedbe dvaju zločinstava: fašizma i komunizma.

Primjerice drug maršal, Josip Broz Tito je stavljen na svjetskoj tabeli kao ratni i mirnodobski zločinac tek na 9. mjesto svjetskih zločinaca i jedva na nešto zasluženije mjesto među 10 najvećih europskih zločinaca, čime su podcienjena njegova žločinstva nad ljudima i svi vandalizmi, za koje zaslužuje barem treće mjesto iza Hitlera i Staljina, a nije mu to priznato.

Ovaj kriterij Titovih ratnih zločinstava svih oblika genocida i kulturocida treba dopuniti Titovim mirnodobskim zločinstvima, napose Bleiburgom, graditeljstvom zatvora, kazniona i logora po čemu nema premca u svome vieku u Europi, a možda (po vlastitom patentu!) niti u čitavoj poviesti svieta. Naime,drug Tito je izgradio, obnovio ili proširio i punio nedužnim ljudima čak 22 iztaknuta zatvorsko-kaznena objekta za sve one, koji drugčije misle od njega. Najčuvenija je Glavnjača, koja mu je bila pri ruci u Beogradu, a najokrutniji je Goli Otok i Grgur. Ali, što je tu je: Europa i sviet ne daju Balkanu niti u zločinstvima pravu ocjenu. Tako je drug Maršal Tito zakinut u vrednovanju njegovih zločina

Do nas je, koji poznamo Titove zločine nad vlastitim narodom i sve vandalizme najbarbarskijih oblika u svojoj domovini da predložimo Europskoj komisiji za odkrivanje i evidentiranje zločina Drugog svjetskog rata i poraća, da izradi još jednu ili dvje 10-člane tabele zločinaca po kriteriju:

1. Tko je na svome narodu počinio najveće svevrstne zločine, kako u ratu tako i u miru, kršeći pritom sve međunarodne konvencije o ratovima i o međusobnom odnosu poštivanja prava zarobljenika, ranjenika i mrtvih. Njegov moto je bio: „Revolucija guta vlastitu djecu!“

2. U kojem broju, malog hrvatskog naroda je počinio tako goleme zločine. Dakle, broj Titovih zločina treba relativizirati ili staviti ih u odnos s ukupnim brojem brojem. Tito je poubijao ili i prognao čak više od milijun Hrvata od ukupno 4 (četiri milijuna) svih žitelja u Hrvatskoj. Dakle, žrtva Titovog zločina je svaki četvrti Hrvat. Najveći europski zločinac uz Hitlera je Staljin, koji je poubijao 22 milijuna Sovjeta od ukupno 220 milijuna Sovjeta, što znači da je približno svaki deseti sovjetski građanin bio njegovom žrtvom.

Po ovim kriterijima Josip Broz Tito je zločinački prvak Europe jer je u malobrojnom narodu počinio goleme žrtve. Naime, ako bismo Gruzijca Staljina vezali uz poubijane Gruzijce, onda je Staljinov učenik Tito troznamenkastim multiplikatorom nadmašio svoga učitelja Staljina. To vriedi i za usporedbu zločinca Tita sa svima drugim zločincima prema vlastitom narodu. Takva 10-člana tabela najvećih ratnih i mirnodobskih zločinaca u Europi stavlja Josipa Broza Tita na prvo mjesto, za svevrstne zločine. Imade još nekoliko kriterija, po kojima je Tito najbrutalniji i najstrašniji zločinac svoga vremena, ali to je za povijest i pravosuđe, koje bi ovoga zločinca trebalo post mortem osuditi i proglasiti najvećim ratnim i mirnodobskim zločincem, da se konačno prestane u Hrvatskoj glorificirati zločinstvo komunizma, koje se skriva iza antifašizma.

Ta 10-člana tablica ratnih i mirnodobskih zločinaca prema vlastitom narodu i obsegu žrtava u njemu izgleda ovako:

1. Josip Broz Tito; 2. Lavrentij Berija, 3. Aleksandar Ranković; 4. Bahamonde Francisco Franko; 5. Josif Visarionovč Staljin; 6. Adolf Hitler; 7. Benito Mussolini; 8. Walter Ulbricht; 9. Antonio de Oliveira Salazar; 10. Mitja Ribičić...

Osim prvog mjesta za zločinca Josipa Broza Tita, ovaj redoslied za druge zločince ostaje pod prizmom kritike.

Basel, 28.listopada, 2008. Mr.sci.Dragan Hazler


Zvir:
http://www.sisak.info/forum/showthread.php?7253-Tito-i-drugovi-najve%C4%87i-ratni-zlo%C4%8Dinci&s=5a11bdb1095ef20737a7d8eaaa92d9bc


(Dijabo-)slično
1900-2000: A century of genocides
http://www.scaruffi.com/politics/dictat.html

[Ljudevit Kaj]

Tri (te)nora

Psihopolitički portret Staljina, Hitlera i Tita

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Sličnosti Staljina, Hitlera i Tita                   00:00-11:50
Razlike i ateizam Staljina, Hitlera i Tita    37:45-45:45
Agape - Tri diktatora - Staljin, Hitler, Tito I deo (prof. dr Vladimir Adamović), 45:45

http://www.youtube.com/watch?v=1pWrMGqFmjg

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Samo Staljin:
11:50-37:45
Agape - Tri diktatora - Staljin, Hitler, Tito I deo (prof. dr Vladimir Adamović), 45:45

http://www.youtube.com/watch?v=1pWrMGqFmjg

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Samo Hitler:
Agape - Tri diktatora - Staljin, Hitler, Tito II deo (prof. dr Vladimir Adamović), 46:04

http://www.youtube.com/watch?v=kuhtoV5i1AQ

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Samo Tito
Agape - Tri diktatora - Staljin, Hitler, Tito III deo (prof. dr Vladimir Adamović),  54:05

Agape - Tri diktatora - Staljin, Hitler, Tito III deo (prof. dr Vladimir Adamović)

[Ljudevit Kaj]

Beli D(a)vor:

Tito - brutalni diktator i važan državnik

Autor: Portal Jutarnji.hr

Objavljeno: 25.05.2008.

ZAGREB - Jednoga jutra u svibnju 1975. godine, kada sam išao u 3. b razred Osnovne škole Vladimir Nazor na zagrebačkom Jordanovcu, udaljene manje od kilometra od Dinamova stadiona, nastavnici su nas bez prethodne najave odveli u grad i rekli da taj dan nećemo imati nastavu, što nas, je, prirodno, razveselilo.

Odveli su nas blizu centra, negdje na Zeleni val, podijelili su nam pregršt raznobojnih kreda te su nam, puni iskrenog entuzijazma, rekli da se, eto, od nas očekuje da kredama nacrtamo cvijeće na gradskim ulicama kojima će za koji sat proći drug Tito. Budući da sam bio prilično loš u likovnom, taj me se zadatak nije odveć dojmio. Osim toga, zamisao da se Titov auto treba voziti po cvijeću koje su nacrtali lokalni osmoškolci činila mi se sasvim glupom.

Cvijeće na asfaltu
Pošto smo asfalt iscrtali cvijećem, za nagradu su nas stavili u prvi red do Titove kolone. Vidio sam već jako starog Tita s otprilike metar udaljenosti i nisam osjećao baš ništa. Idućih se godina nisam bavio Titom, sve do njegove smrti (iako mi je otac, negdje u sedmom osnovne, donio emigrantsku brošuru o Bleiburgu, naglasivši da nikomu ne smijem reći da sam to uopće vidio: no onda još Bleiburg nisam izravno povezivao s Titom).

Kada je objavljena vijest da je Tito umro, a bilo je to prve nedjelje u svibnju 1980. godine, bio sam na Dinamovu stadionu, na južnom stajanju. Dinamo je igrao sa sarajevskim Željezničarom. Meč je prekinut u prvom poluvremenu, pri rezultatu 2:2.

Najviše me fasciniralo što zapravo nikoga na stadionu nije osobito potresla vijest o Titovoj smrti. Jedan je čovjek na jugu doduše glasno zapjevao Druže, Tito, mi ti se kunemo…, ali gotovo nitko nije prihvatio, možda samo dvojica ili trojica. Otišao sam kući. Moja mama bila je jako dobro raspoložena zbog Titove smrti. Cijelu smo večer pokušavali slušati BBC i Glas Amerike.

Tri ili četiri dana poslije, na dan Titova sprovoda, bilo mi je dosadno satima gledati pogrebne svečanosti. Pa sam s još dvojicom ili trojicom klinaca iz razreda otišao igrati košarku, na naše školsko igralište. Domar nas je samo upozorio da ne vičemo preglasno zbog sprovoda. I tako sam veći dio izravnog prijenosa Titova posljednjeg ispraćaja proveo pod sjevernim košem na igralištu Vladimira Nazora, zbog čega mi ni nastavnici ni direktorica nisu poslije pravili baš nikakve probleme.

Dobroslav Paraga odrastao je u istom kvartu kao i ja, nešto sjevernije, prema Medvednici, na križanju Lašćinske ulice i Dobrog dola. Dvije ili tri godine poslije Titove smrti Dobroslav Paraga završio je u zatvoru. Završio je u zatvoru zato što je među uglednim hrvatskim intelektualcima skupljao potpise za peticiju koja se bavila elementarnim ljudskim pravima.

Unakažen život
Iako je bio u vrlo mladim godinama, Dobroslav Paraga osuđen je na tešku zatvorsku kaznu na Golom otoku, a čovjek koji je skupa s njim prikupljao potpise za peticiju ubijen je u dvorištu zagrebačke policije u Đorđićevoj ulici.

Život Dobroslava Parage, kasnijeg predsjednika Hrvatske stranke prava, zauvijek je unakažen u Paraginim ranim dvadesetim godinama, mehaničkim djelovanjem brutalnog sustava političke represije što ga je bio uspostavio Josip Broz Tito, čovjek ispod čije su automobilske kolone djeca morala crtati cvijeće, u najboljoj maniri korejskih, afričkih ili kubanskih diktatora s kojima je Tito, kako znamo, održavao idilične odnose. Slučaj Dobroslava Parage, uz sve katastrofalne stvari koje su se osamdesetih godina dogodile tom čovjeku, gotovo da je benigan u usporedbi s desecima tisuća ljudi koje je Titov režim likvidirao ili su prošli kroz još teže i dugotrajnije zatvorske kazne.

Titova je diktatura, kao i gotovo sve komunističke diktature, po svojoj prirodi bila  izrazito brutalna jer nije uvažavala institucionalno pravo na drukčije mišljenje. Svaki organizirani pokušaj drukčijeg političkog mišljenja automatski se kažnjavao raznim oblicima represije.

Dvostruka percepcija
To je jednostavno materijalna činjenica, a ne vrijednosni sud o Josipu Brozu Titu i njegovu političkom sustavu. Današnja je percepcija Josipa Broza u Hrvatskoj, kao i u nekim susjednim zemljama, bitno drukčija. Kao što vidimo svakoga 25. svibnja, dakle na dan kada se obilježava Titov rođendan, u njegovu se rodnom Kumrovcu okuplja mnogo ljudi koji iskreno vjeruju da je Tito bio dobar momak.

Percepcija o Titu kao o pozitivnoj pojavi u hrvatskoj politici i povijesti mnogo je  sveobuhvatnija od folklorno turističke atmosfere u Zagorju, dijelu Hrvatske u kojem se, eto, redovito rađaju diktatori s većim ili manjim potencijalom. Pozitivna percpecija o Titu raširena je među velikim brojem hrvatskih intelektualaca i političara, koji kao da se žestoko trude zaboraviti represivnu stranu Titova režima.

S druge strane, zakleti Titovi protivnici, bilo da je riječ o obiteljima bleiburških žrtava, bivšim političkim zatvorenicima, ili o crkvenim velikodostojanstvenicima, u Titu redovito gledaju najvećeg ratnog zločinca s ovih prostora, što je posve nepravedno i netočno. Hrvatski stavovi o Titu danas su, čini se, podijeljeniji čak i od stavova o Tuđmanu.

Prije analize sadašnjeg Titova značenja u hrvatskom javnom i političkom životu, želimo, ipak još jednom navesti jednu nespornu i bitnu činjenicu: da se bilo tko od današnjih Titovih poštovatelja ikada usudio javno napisati ili izreći nešto ozbiljno protiv Tita (dok je Tito bio na vlasti i dok je Jugoslavija postojala), da se, dakle, bilo tko od današnjih Titovih poštovatelja usudio pisati ili govoriti o Titu onako kao što govore o aktualnim političarima, svatko od njih odmah bi završio na policiji, a poslije, vrlo vjerojatno, i na višegodišnjoj robiji.

Bezbroj nijansi
To je minimalni zajednički nazivnik kada se govori o Titu kao o vladaru bivše Jugoslavije; bilo tko tko veliča takvog Tita kompromitira elementarni ideal slobode. No taj je zajednički nazivnik posve nedovoljan da bi se čak i posve površno razumijela stvarna Titova uloga u našoj povijesti, kao i u hrvatskoj sadašnjosti.

Da bismo razumjeli nesumnjivu Titovu privlačnost i u današanje vrijeme, moramo prihvatiti da o Titu valja govoriti barem s dvije strane, unutar kojih, opet, postoji bezbroj nijansi. Jednu stranu Titove ličnosti i povijesne uloge čini brutalni komunistički diktator. Drugu stranu Titove ličnosti čini lokalno i svjetski relevantan državnik kojem na mnogo čemu trebamo biti zahvalni. O Titu kao diktatoru ne treba imati nikakvih iluzija i za njega ne treba imati nimalo popusta.

Tito je organizirao i Jugoslaviju, i jugoslavensku komunističku partiju i jugoslavensku vojsku kao strogo centralističke organizacije u kojima je sve bitne odluke donosio on sam (tako je bilo do 1974. godine, a faktički i do njegove smrti 1980. godine). Tito se nikada nije brinuo za ljudska prava, kao ni za osobne političke slobode.

U jednom starom intervjuu s jugoslavenskim diplomatom i publicistom Vladimirom Dedijerom Tito je odbacio bilo kakvu ideju o uvođenju individualnih političkih prava i sloboda u Jugoslaviju, tvrdeći da prava pojedinca nikada ne smiju doći ispred prava tisuća ljudi, čiju volju, naravno, tumači komunistička partija. U isto to vrijeme, početkom pedesetih, odbio je bilo kakav razgovor o višestranačkom sustavu, smatrajući taj sustav opasnim i suvišnim.

Kao diktator Josip Broz Tito dao je ubiti ili je tolerirao ubojstva desetaka tisuća ljudi na Bleiburgu ili na Križnom putu; dao je zatvoriti tisuće i tisuće političkih protivnika, uspostavio je tvrdu cenzuru, koja je s ponekim iznimkama trajala i osam godina poslije njegove smrti, sve do potkraj 1988. godine. Kao diktator Tito je uspostavio strahoviti kult ličnosti kojem se nikada nitko nije mogao suprotstaviti.

Kada se, primjerice, danas čitaju stenogrami njegovih razgovora s vođama hrvatskog proljeća, upravo je nevjerojatno koliko su mu ti politički lideri, koji su poslije stekli golem autoritet u Hrvatskoj, zapravo bili podilazili. No to je bila jedina mogućnost da opstanu u sustavu što ga je Tito bio stvorio.

Uvredljivi lifestyle
Osim što je, dakle, bio brutalni diktator koji je zatvarao svoje političke protivnike, koji je uveo i održavao cenzuru, koji je zabranjivao bilo kakvu slobodu političkog djelovanja i koji se duboko suprotstavljao bilo kakvoj ideji demokracije, Tito je i svojim osobnim lifestyleom kompromitirao i vrijeđao jugoslavenske građane.

Jugoslavija je ipak bila razmjerno siromašna zemlja kojom je dugo dominirao svjetonazor egalitarizma i solidarnosti. Titov je životni stil bio potpuno suprotstavljen takvom svjetonazoru. Tito je živio napadno luksuzno, između cadillaca na Brijunima, raznih vila i lovišta po Jugoslaviji do putovanja Galebom.

I dok se Tito, dakle, na unutarnjem planu ponašao kao okrutni diktator, a na razini lifestylea kao šef vojne hunte iz Trećeg svijeta, Tito državnik ostajao je jedan od stalno važnih protagonista svjetske i regionalne politike.

Zbog toga nam je Tito i danas realno važan. I zbog toga bi i njegovi osobni neprijatelji, dakle članovi obitelji kojima je Titov režim osobno, fizički, naudio, danas morali imati određeno razumijevanje za njegovu povijesnu važnost. Kao šef jugoslavenske države i kao međunarodni državnik Josip Broz Tito postigao je niz realnih uspjeha.

Kao šef jugoslavenske države Josip Broz Tito odgovoran je za golemi ekonomski rast što su ga države bivše Jugoslavije ostvarile poslije Drugoga svjetskog rata. Titovi osporavatelji tvrde da je komunizam upropastio Hrvatsku.

Ali tko je onda sagradio brodogradilišta, tko je izgradio stotine tisuća stanova, tko je u Zagrebu i drugim dijelovima Hrvatske sagradio uspješnu strojnu industriju, tko je, naposljetku sagradio Vjesnik, najveću izdavačku kuću u ovom dijelu Europe, koja je doslovno kolonizirala susjedne jugoslavenske države?

I tko je izgradio hrvatski turizam, koji je početkom osamdesetih bilježio rekordne rezultate i koji je i danas temelj hrvatske ekonomije? Činjenica je da su Hrvatska i Jugoslavija za vrijeme Titove vladavine od ratom razrušenih postale srednje razvijene zemlje. Nadalje, kao šef jugoslavenske države Josip Broz Tito učinio je jugoslavenski komunistički sustav ipak znatno mekšim od komunističkih sustava zemalja istočnog bloka. Vlasnici jugoslavenskih putovnica smjeli su putovati u inozemstvo.

Pričest bez sankcija
Hrvatski i jugoslavenski kulturni prostor bili su prepuni utjecaja sa Zapada. Zagrebačka je televizija vrtila samo američke filmove te američke i engleske serije, a u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani gostovali su najveći rock sastavi tog vremena. O Dubrovačkim ljetnim igrama, Bitefima, Festovima, koji su svi bili svjetski relevantni, da ne govorimo.

Titova Jugoslavija jest bila diktatura, ali ne dikatatura ispod željezne zavjese, kao Češka, Poljska ili Mađarska. I to jest i Titova zasluga. Naposljetku, u Titovoj su se diktaturi ipak, katkad, poštovala elementatna ljudska (ne politička) prava.

U prvoj polovici sedamdesetih cijeli je moj razred otišao na prvu pričest u Crkvu Svetog Jeronima u Maksimiru. U ponedjeljak smo u školi razmjenivali fotografije s pričesti. Nijedan nastavnik nije nam ništa prigovorio niti su naši roditelji imali i najmanji problem zato što su javno prisustvovali pričesti.

Mala građanska prava
Nekoliko godina poslije svi smo se, jednako javno, u društvu roditelja, firmali, a u osmom osnovne većini već nije palo na pamet doći u školu na Božić (koji je onda, razumije se, bio radni dan). Nastavnicima, isto tako, nije palo na pamet da nam upišu neopravdane sate.

Dakle, mala građanska prava ipak su postojala, barem u centru Zagreba, kao i mala nacionalna prava. Na našoj kući u Rendićevoj uvijek je bila izvješena hrvatska zastava, čak i na Dan Republike. Hrvatska zastava sa zvijezdom, ali nikad jugoslavenska. I nikada nitko u kući nije zbog toga imao problema.

Titova odluka da se Jugoslavija bar donekle otvori prema Zapadu spasila nas je sudbine drugih europskih komunističkih zemalja i učinila naše živote donekle normalnima. Već se zato Tito ne smije ocjenjivati jednako loše kao drugi komunistički diktatori.

Jasno je da je Titovo otvaranje Jugoslavije prema Zapadu bilo posljedica njegova odnosa prema Rusiji. Zbog stalno napetih odnosa s Rusijom, koji su vibrirali na rubu realnog straha od ruske vojne intervencije, ne samo početkom pedesetih godina (zbog poznate Rezolucije Informbiroa protiv Tita), nego i 1968. godine, kada je Sovjetski Savez bio okupirao Čehoslovačku, kao i 1971. godine, kada je Tito iskoristio rusku prijetnju kao povod za brutalno razbijanje hrvatskog masovnog pokreta, Jugoslavija se kontinuirano morala okretati prema Zapadu. Što je Zapad prihvaćao s najvećim zadovoljstvom i interesom.

Kao što je dr. Tvrtko Jakovina ispravno zabilježio u svom članku o Titu u jednom od nedavnih brojeva Globusa, Josip Broz Tito postigao je da Jugoslavija, doslovno sve do dana njegove smrti, figurira kao relevantan čimbenik međunarodnih odnosa. Tito uistinu jest bio svjetski važan državnik. To ne mogu osporiti ni njegovi najzagriženiji neprijatelji.

Još od 1948. godine i od povijesnog raskida sa sovjetskim blokom, Tito je briljantno ekvilibrirao između Zapada i Istoka. Popularnost Jugoslavije na Zapadu i danas se temelji na tom ekvilibrizmu koji je stvarao dojam da je Jugoslavija slobodna socijalistička zemlja, da je, dakle, Titova Jugoslavija živi dokaz kako socijalistički eksperiment može uspjeti. Zbog te, uglavnom pogrešne predrasude o Jugoslaviji kao slobodnoj socijalističkoj zemlji, u zapadnoeuropskoj javnosti i danas postoji stanovita jugonostalgija.

Drugo, Tito je kroz Pokret nesvrstanih nametnuo Jugoslaviju kao jednog od vođa međunarodne politike šezdesetih godina. Danas su, naravno, nesvrstani posve deplasirani i nevažni. U šezdesetim i sedamdesetim godinama nesvrstani su, naravno, okupljali najgore moguće tirane, a ne borce za demokraciju i slobodu. Međutim, činjenica je da su zemlje Trećeg svijeta u razdoblju od gotovo dva desetljeća u Titovoj Jugoslaviji gledale primjer političke emancipacije.

Na Titov su sprovod došli gotovo svi važni državnici onoga vremena, što dovoljno govori o Titovoj svjetskoj važnosti. Malo je vjerojatno da će bilo koji drugi hrvatski  političar ikada doživjeti tako veličanstven sprovod.

Protivnik velikosrba
Titov nesporni svjetski državnički renome, koji je bio čvrsto utemeljen u jugoslavenskom održavanju ravnoteže između Zapada i Istoka, jedan je od dubinskih razloga njegove današnje popularnosti u Hrvatskoj. Tito je jednostavno  bio veliki svjetski igrač, što mnogim Hrvatima i danas imponira, bez obzira na bezbrojne Titove loše strane. Naposljetku, posebno važan segment Titove politike i Titove državničke karijere tiče se njegova odnosa prema Hrvatima i Srbima.

Radikalni hrvatski nacionalisti redovito nazivaju Tita najgorim mogućim zločincem, pri čemu su im glavni argument Bleiburg i Križni put i pri čemu redovito uvećavaju broj žrtava, baš kao što to čine i Srbi kada je riječ o Jasenovcu. Nadalje, brojni Hrvati, koji su bili zahvaćeni okrutnim Titovim represivnim sustavom, ne mogu sagledavati Tita u bilo kakvom drukčijem svjetlu nego kao brutalnoga komunističkog diktatora. Takav je odnos prema Titu logičan, zaslužen, opravdan, ali i jednostran. Naime, vrlo je lako dokazati da je Josip Brzo Tito uvjereni, tvrdi komunist i jugoslavenski nacionalist, učinio vrlo mnogo za hrvatske nacionalne interese. Prvo, Tito je odobrio Ustav Socijalitičke Federativne Republike Jugoslavije iz 1974. godine, kojim su članice SFRJ dobile pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja. Na temelju Ustava iz 1974. godine Badinterova komisija početkom devedesetih priznala je međunarodnu neovisnost Republike Hrvatske. Ovo je tvrda, povijesna činjenica koju ni najžešći Titovi protivnici ne bi trebali osporavati. Ona je zapisana u Zaključcima Badinterove komisije, dakle u važnom međunarodnom dokumentu.

Drugo, i još važnije, Josip Broz Tito bio je glavni protivnik velikosrpske ideologije u jugoslavenskoj i u srpskoj komunističkoj partiji. Hrvatski radikalni nacionalisti trebali bi biti barem toliko razumni da priznaju kako je detitoizacija potkraj osamdesetih godina počela u Beogradu, a ne u Zagrebu ili Ljubljani.

To, naravno, nije bilo slučajno. Glavni akteri velikosrpske ideologije, koja je dovela na vlast Slobodana Miloševića, ispravno su detektirali kako je Josip Broz Tito bio njihov najvažniji protivnik. Tito je to, uostalom, vrlo često izravno dokazivao.

Rankovićev pad
Tito je sredinom šezdesetih smijenio svoga najbližeg suradnika, Aleksandra Rankovića, u vrijeme kada je Rankovićeva politika postala pretjerano prosrpska i kada je Rankovićevo upravljanje UDBA-om postalo nepodnošljivo za sve nesrpske narode u Jugoslaviji. Pad Aleksandra Rankovića jedna je od onih Titovih odluka koje mu srpski nacionalisti nikada nisu oprostili.

Nadalje, Tito je i Ustavom iz 1974. godine, ali i nizom prijašnjih odluka omogućio stvaranje albanske političke i intelektualne elite na Kosovu, što je danas dovelo do neovisne kosovske države. Najvažnije od svega, Tito je decentralizacijom provedenom sedamdesetih godina onemogućio da Beograd da upravlja Jugoslavijom.

Tito je poslao u zatvor stotine i stotine protagonista hrvatskog proljeća, što je bila brutalna i moralno neodrživa odluka, ali je Tito poslije hrvatskog proljeća institucionalno ukinuo bilo kakvu mogućnost dominacije Beograda nad Zagrebom. Stoga se Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, famozni dokument kojim je pokrenuta srpska nacionalistička revolucija, zapravo najviše bavi Titom i njegovom političkom ostavštinom.

Osamdesetih je godina srpska politička javnost osudila Tita kao najgorega mogućeg srbofoba i kao krivca za sve srpske nacionalne probleme. Oni koji se još sjećaju srpskih novina s kraja osamdesetih i početka devedesetih znaju da se u Beogradu Tita redovito nazivalo vampirom s Dedinja. Tito je, dakle, u Beogradu prepoznat kao najsnažniji protivnik i gušitelj srpske nacionalističke politike.

Hladan razgovor
Bilo bi jako dobro i, ako ništa drugo intelektualno i politički korektno, da najogorčeniji Titovi hrvatski kritičari barem razmisle o tome zašto srpski nacionalisti ne podnose Josipa Broza.

Josip Broz Tito jedan je od rijetkih državnika o kojima se danas može objektivno i hladno razgovarati. Njegove su loše i dobre strane podjednako poznate javnosti. Utoliko je posve neobično da se oko Brozove povijesne uloge vode polemike; jednako je nevjerojatno da Broz i danas u javnom i političkom životu ima brojne obožavatelje. Jer klanjati se Brozu danas, kada se više manje sve zna, znači prihvaćati ideju da vaš politički neistomišljenik treba otići u zatvor, a da se neke od vaših ekstremnih političkih neistomišljenika može i strijeljati.

Prihvaćati Broza kao bezuvjetno pozitivnu osobu znači zapravo prihvaćati ideje represije i neslobode kao dominantna načela u upravljanju državom. Josip Broz Tito bio je brutalni diktator. To je nesporna činjenica, dokumentirana hrpom zatvorskih presuda i desecima tisuća upropaštenih života. Diviti se Titu znači diviti se groznom političkom nasilju. Svaki Titov obožavatelj toga mora biti svjestan.


Nastavek na sledečomu listu

[Ljudevit Kaj]

Nastavek prethodnoga lista


Omražen među Srbima
Međutim, Josip Broz Tito bio je nesumnjivo veliki, važni svjetski državnik. Tito je neposredno zaslužan za sadašnji međunarodni položaj Hrvatske (kao i Slovenije ili Kosova). Tito je, ponovimo, bio najefikasniji protivnik srpskog nacionalizma u bivšoj Jugoslaviji, pa sada zauzima počasno mjesto u srpskom Panteonu omraženih političara. Zbog svega toga o Titu se ne može i ne smije suditi jednoznačno.

Dok Bleiburg, zatvori, jednopartijska diktatura zaslužuju moralno zgražanje i najtežu moguću osudu, drugi elementi Titova djela zaslužuju trajno poštovanje. Utoliko bi i sedamnaestogodišnju debatu o zagrebačkom Trgu maršala Tita uskoro napokon valjalo završiti.

Tito je, uza sve svoje loše osobine, bio važni hrvatski državnik. I on, posve nesporno (baš kao i Franjo Tuđman), zbog svojih državničkih doprinosa zaslužuje trg u središtu Zagreba kao i trg ili ulicu u središtu bilo kojega drugog hrvatskog grada.

Josip Broz Tito je jednostavno jedan od najznačajnijih protagonista hrvatske povijesti i politike, koji je nanio golemu štetu brojnim Hrvatima, koji je bio žestoki protivnik same ideje demokracije, ali koji je, objektivno gledajući, djelovao u korist hrvatskih nacionalnih interesa u vrijeme kada to gotovo nitko drugi nije mogao. Tita je doista perverzno voljeti (to je kao da volite masovnog ubojicu i nasilnika), ali se pojedini elementi njegova djela moraju poštovati.

Stil generalissimusa iz Trećeg svijeta
Još gorim od Titova neprimjerenog luksuza doimala se Titova ikonografija, koju je, nažalost, jednim dijelom preuzeo i Franjo Tuđman, a koja je podsjećala na najgore generalissimuse iz Trećeg svijeta: bijele pudlice, bijele maršalske uniforme, cigare do trideset centimetara i odredi ađutanata uistinu više nisu imali nikakve veze s radničkim vođom bivše Jugoslavije.

Titov je osobni ukus u mnogočemu bio jednako vulga­ran kao i njegova ikonografija. Primjerice, u razgovoru s Dedijerom , koji je vođen 1952., Tito je rekao da voli pretežno laku glazbu, da sluša Beethovena i Čajkovskog ako baš mora, te da jazz smatra galamom, a ne glazbom. Kazao je i kako ne podnosi impresionističko slikarstvo, nego jedino realizam.

Tito je već sredi­nom 60-ih postao karikaturalni diktator, koji je, o svom entourageu i tilu, mirne duše mogao vodi­ti vojnu huntu u Venezueli ili Obali Slonove Kosti ,samo što to nitko u SFRJ ni­je smio reći.


Davor Butković


Zvir:
http://www.jutarnji.hr/tito---brutalni-diktator-i-vazan-drzavnik/251384/


Komentari na članek:
http://www.forum.hr/showthread.php?t=548520

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Chaplin: Veliki diktator
The Great Dictator- Globe Scene, 02:34

http://www.youtube.com/watch?v=IJOuoyoMhj8

Franjo Tuđman o Josipu Brozu Titu, 03:32

http://www.youtube.com/watch?v=wDlSJixGzh4

MARSAL JOSIP BROZ TITO: Welcome to Korea, 01:23

MARSAL JOSIP BROZ TITO: Welcome to Korea

[Ljudevit Kaj]

25.05.2012.

Slovenska vlada zabranila slaviti dan mladosti i Tita zbog totalitarizma

U okružnici kojom je upozorilo ravnatelje da u državnim školama ne treba slaviti Tita koji je "simbol" nekadašnjeg totalitarnog režima, ministarstvo je priložilo i lanjski pravorijek ustavnog suda. Njime je obrazloženo zašto je poništena odluka gradske općine Ljubljana da jednoj novoj ulici u gradu dade naziv Titova cesta, za što je najviše zauzimao gradonačelnik Zoran Janković.


Okružnica kojom je slovensko ministarstvo obrazovanja sve ravnatelje vrtića, osnovnih i srednjih škola upozorilo da ne smiju slaviti nekadašnji Dan mladosti 25. svibnja, u susjednoj je državi obnovila stare polemike o odnosu prema prošlosti, a neki su je ocijenili promašenom.

Ministarstvo je u petak dalo službeno tumačenje da se na okružnicu odlučilo nakon vijesti u jednim novinama prema kojoj su lokalni dužnosnici sindikata obrazovanja u Ptuju pred tamošnjom osnovnom školom namjeravali organizirati priredbu s podsjećanjem na "Titovu štafetu" i 25. svibnja, koji se u nekadašnjoj Jugoslaviji slavio kao Dan mladosti.

No, ravnatelj osnovne škole Bogomir Širovnik izjavio je da je tabloid "Požar-Report" koji je prvi izašao s takvom informacijom, objavio neistinu, te da se radilo samo o tome da je netko poziv na redovni godišnji sabor prosvjetnih djelatnika u općini Ptuj povezao s pridodanim elektronskim pismom u kojemu se autor podsjetio vlastite mladosti i načina na koji se nekada slavio Titov rođendan.

Zbog "medijske manipulacije" i narušenog ugleda škole ravnatelj Širovnik pomišlja i o podizanju tužbe protiv tog vrlo čitanog privatnog tabloida.

Tajnik sindikata zaposlenih u obrazovanju Branimir Štrukelj izjavio je da je okružnica ministarstva obrazovanja u vezi sa spomenutim slučajem bilo nepotrebno ideološko dramatiziranje, pa čak možda i pokušaj sadašnje vlade desnog centra da pronađe nepostojeće neprijatelje.

U okružnici kojom je upozorilo ravnatelje da u državnim školama ne treba slaviti Tita koji je "simbol" nekadašnjeg totalitarnog režima, ministarstvo je priložilo i lanjski pravorijek ustavnog suda. Njime je obrazloženo zašto je poništena odluka gradske općine Ljubljana da jednoj novoj ulici u gradu dade naziv Titova cesta, za što je najviše zauzimao gradonačelnik Zoran Janković.

Ustavni suci tom su prigodom ustvrdili da se novim ulicama u Sloveniji ne mogu davati imena predstavnika režima koji je kršio ljudska prava i čovjekovo dostojanstvo, dok stare ulice i trgovi koji su po Titu, Kardelju i drugim slovenskim revolucionarima i komunističkim čelnicima nazvani u vrijeme bivše Jugoslavije, a u međuvremenu nisu promijenjeni, mogu i dalje ostati u upotrebi. (H)


Zvir:
http://www.ipress.hr/svijet/slovenska-vlada-zabranila-slaviti-dan-mladosti-i-tita-zbog-totalitarizma-22065.html

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Vide(l)o:
Tovariš Tito v Kamniku.wmv, 09:32

Tovariš Tito v Kamniku.wmv