Autor Tema: Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?  (Posjeta: 56938 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
« Odgovori #105 : Svibanj 26, 2012, 01:13:26 prijepodne »
Kum(rovčan) Jozo Mafiozo

Kum(rovčan) II

Premišlavanje Jožeka radnika o Titušu Kumrovečkomu

Nekak mi je čistam normalno gda oni šteri so vu udrugi štera poštuvle lik i djelo druga Tita ide na izlet vu Kumrovec, ali nebrem razmeti gda deco pelamo v Kumrovec. I nej sam to, z decom nejpredi idemo na Bistrico pomoliti se Božeko i Marijici, a mam posle pelamo jiv vu Kumrovec gde je Titijova rodna hiža, a on je šteuv zaprti cirkve i Marijičino svetište vu Bistrici. Dok sam to zbajav, rekli so mi gda so nej išli glet Titijovo hižo nego kumrovečko Etno selo. Ali i to je nešči naprej jako spametno napraviv. Najme kaj, Titijova rodna hižica je zarivana vu Etno selo. A to je tak čistam slučajno zišlo, komunizam je prepav, a Tito živi.


Zvir:
Međimurske novine, 01.06.2010., br. 769.
http://www.mnovine.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=1842:strah-od-zaprte-kleti-i-praznoga-lagva&catid=68:joek-radnik&Itemid=127


Citat:
Kum(rovčan) Jozo Mafiozo
Il Padrino ( The Godfather original song ), 06:04
http://www.youtube.com/watch?v=-57JsYZlABg

Kum(rovčan) Jozo Mafiozo
Govori tiše - T E R E Z A, 03:27

Govori tiše - T E R E Z A
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
« Odgovori #106 : Lipanj 25, 2012, 10:49:09 poslijepodne »
Vuz Den "anti-fašističke" iliti pro-komunističke borbe
(pasmaterijalistički rečeno: Den mati-fuck-titičke borbe)

List matere v Zagorje

Citat:
Mladen Kuzmanović: Antologija novije kajkavske lirike, KAJ 1975

Ivan Dončević:
I.   BEZIMENI
(izbor)

PISMO MAJCI U ZAGORJE

»Zdravo starice moja, i smrt fašizmu! Piše vam i pozdravlja vas partizan Martin Klen, sinek vaš i vaše dete. Javiti vam morem da se osečam kak treba, apetit, bumo rekli, dobro nam služi, a krmkom švapskim i ustaškim prašimo tur poprav partizanski.

Obširneše:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/pro(iliti)za-kajkavsku-p(r)oeziju/msg17032/#msg17032

Optimisti Zagorska mati, 03:44

Optimisti Zagorska mati
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
« Odgovori #107 : Kolovoz 29, 2012, 04:12:45 poslijepodne »

Citat:
KATYN - K(ro)atynska šuma i drugi (turo)polski križni puti
http://www.forumgorica.com/povijest/katyn-k%28ro%29atynska-suma-i-drugi-%28turo%29polski-krizni-puti/

Vuz dan (i) titalitarizma – 23. kolovoza

OBJAVA: 27.08.2012.

Zvonimir Despot

Bez pardona

Čije su žrtve komunizma

Vladajućima je ovaj dan sjećanja na totalitarizam očito teret pa je to iskoristio HDZ i obilježavao ga u svojoj režiji

I nije bez veze za datum izabran 23. kolovoza. Jer je na taj dan 1939. u Moskvi potpisan sporazum između nacističke Njemačke i SSSR-a o nenapadanju, poznat kao Pakt Ribbentrop-Molotov, koji je imao i tajni protokol o podjeli interesnih sfera u Finskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj i Rumunjskoj. EU parlament i na taj je način, simboličnim datumom, poslao poruku o zajedničkoj osudi najvećih totalitarnih ideologija 20. stoljeća u Europi koje su iza sebe ostavile milijunske žrtve, nacizma i fašizma s jedne te komunizma s druge strane. I dok se u nas često čuju zaklinjanja u europske vrijednosti, upravo na ovom danu ovih su dana ponovno pale maske. Osim što je u Hrvatskoj tek prošle godine taj dan uveden kao spomendan, ove godine on uopće nije ni službeno obilježen.



Europski je parlament u proljeće 2009. godine u svojoj Rezoluciji o europskoj savjesti i totalitarizmu pozvao na proglašenje 23. kolovoza kao Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima te da se komemoriraju s dostojanstvom i nepristranošću.

U Rezoluciji je, među ostalim, navedeno kako EU parlament “obnavlja svoju obvezu prema mirnoj i prosperitetnoj Europi utemeljenoj na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine zakona i poštovanja ljudskih prava,” istaknuo je važnost zadržavanja uspomena iz prošlosti živim, “jer ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja; ponovno potvrđuje svoj jedinstveni stav protiv svih totalitarnih vladavina bilo koje ideološke pozadine” te da je “krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, moleći za praštanje i njegovanje moralne obnove.”

I nije bez veze za datum izabran 23. kolovoza. Jer je na taj dan 1939. u Moskvi potpisan sporazum između nacističke Njemačke i SSSR-a o nenapadanju, poznat kao Pakt Ribbentrop-Molotov, koji je imao i tajni protokol o podjeli interesnih sfera u Finskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj i Rumunjskoj. EU parlament i na taj je način, simboličnim datumom, poslao poruku o zajedničkoj osudi najvećih totalitarnih ideologija 20. stoljeća u Europi koje su iza sebe ostavile milijunske žrtve, nacizma i fašizma s jedne te komunizma s druge strane. I dok se u nas često čuju zaklinjanja u europske vrijednosti, upravo na ovom danu ovih su dana ponovno pale maske. Osim što je u Hrvatskoj tek prošle godine taj dan uveden kao spomendan, ove godine on uopće nije ni službeno obilježen.

Jedino ako se u obilježavanje mogu ubrojiti uopćene pismene izjave Ive Josipovića i Josipa Leke te predstava Zorana Milanovića. Ili možda dijeljenje cušpajza Ive Goldsteina, koji i danas još broji pluseve i minuse komunizma i nacizma, i drugima dijeli lekcije o cušpajzima u njihovim glavama, a čini se da je najveći u njega. Nije bilo dovoljno vladajućima da s Bleiburgom ponovno ožive aveti prošlosti, da se opet omalovažavaju žrtve, nije bilo dovoljno da se žrtvama komunizma, kad već na Bleiburgu neće, neće pokloniti negdje u Hrvatskoj, vlastitoj domovini.

Dok je Josipović mudro to prešutio, dotle su Leko i Milanović ponosno izjavili kako je bilo dovoljno to što je državni vrh na proljeće bio u Jasenovcu i u Teznom pa da nema potrebe išta više obilježavati. Nisu oni tako samo omalovažili taj dan, niti samo žrtve komunizma, nego su omalovažili sve žrtve i sve ih stavili u isti koš svojih ideoloških zastranjenja. Jer Europski dan nije ustanovljen samo zbog komunističkih žrtava nego zbog svih žrtava pa bi normalno bilo da državni vrh simboličnom gestom, vijencem, pojavom, oda pijetet svima njima, bilo da je to opet Jasenovac za jedne ili neka druga lokacija za druge, ali ne Tezno u Sloveniji.

Kao da nema dovoljno lokacija u Hrvatskoj koje su svjedoci komunističkog zuluma. Zašto se bježi od komunističkih žrtava u Hrvatskoj? Čije su to žrtve? I čemu bježanje od obilježavanja ovog dana? EU parlament jasno je naznačio “da sjećanja Europe na tragičnu prošlost moraju ostati živa kako bi počast žrtvama i osuda počinitelja postavili temelje za pomirenje utemeljeno na istini i spomenu.” Europski dan upravo bi i u Hrvatskoj trebao biti dan pomirenja, sjećanja na sve, poštovanja svakoga, dan edukacije...

Vladajućima je on očito teret pa je to iskoristio HDZ i obilježavao ga u svojoj režiji. Bilo bi pohvalno da je HDZ u prošlosti napravio puno više u sankcioniranju zločina i zločinaca, ali nije, i za to je najviše odgovoran. Događa se ono najgore, da su žrtve i dalje predmet dnevnopolitičkih prepucavanja. To je sve samo sjeme za daljnje produbljivanje mržnje. Dokad tako?


http://www.vecernji.hr/kolumne/cije-su-zrtve-komunizma-kolumna-445879

Pozabil te nebum nigdar
Spoved (Ak sem ti srčeko ranil)
, 02:45

Spoved (Ak sem ti srčeko ranil)
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
« Odgovori #108 : Kolovoz 29, 2012, 04:14:13 poslijepodne »
Međimurske novine
e-vundano 23. kolovoza 2012.

Međimurski HDZ kod spomenika u Vratišincu odao počast žrtvama totalitarnih i autoritarnih režima

Za sada je popisano oko 600 žrtava.
Bitno je to da ne zaboravimo na te ljude koji su velikom nepravdom bili obilježeni, odvedeni, neki strijeljani, neki utamničeni i takoreći nestali preko noći, bez suđenja, bez pravice...Taj su teret nosile i njihove obitelji. Stoga, danas, poručujemo da nismo zaboravili žrtve svih autoritativnih režima do kojih je došlo tijekom komunizma ili bilo kojeg drugog totalitarnog režima.



U povodu Europskog dana sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, Predsjedništvo međimurskog HDZ-a sa predsjednikom Darkom Horvatom, ujedno i članom Predsjedništva stranke na nacionalnoj razini, te saborskom zastupnicom Sunčanom Glavak, položili su vijenac te zapalili svijeće žrtvama kod spomenika u Vratišincu. Žrtvama su se poklonili i predstavnici OO HDZ-a Vratišinca. -  Hrvatski Sabor je svojim Zakonom o dopuni Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj iz lipnja 2011. godine, utvrdio da se 23. kolovoza obilježava kao spomendan – Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, kazao je Horvat, te dodao: Donošenjem tog Zakona i u Republici Hrvatskoj primijenjena je rezolucija Europskog parlamenta iz travnja 2009. godine, kojom se europskim parlamentima preporuča da 23. kolovoza u svojim zemljama proglase danom spomena na žrtve totalitarizma i autoritarnih režima.

Što se tiče žrtava na području Međimurja, ustvrdio je predsjednik međimurskog HDZ-a,  uvijek je nezahvalno govoriti o brojkama, tim više jer sustavno istraživanje još nije do kraja realizirano, kao i popis grobišta kako bi se ona dostojno obilježila, te žrtvama dao pijetet koji zaslužuju. Međutim, za sada je popisano oko 600 žrtava.

Bitno je to da ne zaboravimo na te ljude koji su velikom nepravdom bili obilježeni, odvedeni, neki strijeljani, neki utamničeni i takoreći nestali preko noći, bez suđenja, bez pravice...Taj su teret nosile i njihove obitelji. Stoga, danas, poručujemo da nismo zaboravili žrtve svih autoritativnih režima do kojih je došlo tijekom komunizma ili bilo kojeg drugog totalitarnog režima.


http://www.mnovine.biz/novo/index.php?option=com_content&view=article&id=14222:meimurski-hdz-kod-spomenika-u-vratiincu-odao-poast-rtvama-totalitarnih-i-autoritarnih-reima&catid=38:vijesti&Itemid=398


KUD dr Vinko Žganec, Vratišinec - Lijepom Našom 10.11.2011. Nedelišće, 06:37

KUD dr Vinko Žganec, Vratišinec - Lijepom Našom 10.11.2011. Nedelišće
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
« Odgovori #109 : Kolovoz 29, 2012, 04:15:32 poslijepodne »
Međimurske novine
e-vundano: 23. kolovoza 2012.

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima u Međimurju obilježen u polju Sep

Kako je u prigodnom govoru naglasio župan Međimurske županije Ivan Perhoč, sve likvidacije provedene bez suđenja i razloga, nasilje nad pojedincima provedeno pod izlikom mijenjanja društvenih odnosa kao i negiranje ljudskih prava zbog različitih političkih ili vjerskih stavova treba osuditi.



Polaganjem vijenca  i paljenjem svijeća na kod grobišta u polju Sep kod Gornjeg Hrašćana u četvrtak je obilježen Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima.
Ovaj dan se obilježava treću godinu zaredom i to temeljem inicijative 400-tinjak EU parlamentaraca. Naime, na proljeće 2009. godine Europski parlament donio je rezoluciju kojom se 23. kolovoza proglašava Europskim danom sjećanja na  žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Preporuku europskog parlamenta kojom se potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke europske  povijesti prihvatila je i naša zemlja. 23. kolovoza odabran je iz razloga jer je tog dana 1939. godine potpisan Sporazum Molotov – Ribbentrop, odnosno Pakt o nenapadanju između nacističke Njemačke i komunističkog Sovjetskog saveza. Međimurska županija ovaj dan obilježava drugi put za redom.
Svijeće su zapalila izaslanstva Međimurske županije, Općine Nedelišće, Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, Matice Hrvatske Ogranak Čakovec, a kod grobišta su se okupili i brojni građani. Kako je u prigodnom govoru naglasio župan Međimurske županije Ivan Perhoč, sve likvidacije provedene bez suđenja i razloga, nasilje nad pojedincima provedeno pod izlikom mijenjanja društvenih odnosa kao i negiranje ljudskih prava zbog različitih političkih ili vjerskih stavova treba osuditi. S druge strane, ispravljanje tih nepravdi ne može i ne smije biti povod za stvaranje novih, ponajprije prema onima koji s tim događajima nisu imali nikakve veze.   

Skupu se obratio i predstavnik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Josip Kolarić, a u programu su sudjelovali i macinečki župnik vlč. Stjepan Markušić i gornjomeđimurski dekan mons. Leonard Logožar.


http://www.mnovine.biz/novo/index.php?option=com_content&view=article&id=14223:europski-dan-sjeanja-na-rtve-totalitarnih-i-autoritarnih-reima-u-meimurju-obiljeen-u-polju-sep&catid=38:vijesti&Itemid=398


Citat:
Žiga u Lisinskom - Oj ti siva megla, 03:59

http://www.youtube.com/watch?v=59reM_9Q6eI

Macinska fara
Zupa Macinec, 01:09

Zupa Macinec
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
« Odgovori #110 : Kolovoz 29, 2012, 04:19:11 poslijepodne »
Predi 15-tek let je undašni pelajuči turopolski političar ovak komenteral pasivnost glede nerazrešuvajna pitajna turopolske jam v tere su leta 1945., bez suđejna, hičeni brojni „narodni neprijateli“:
„Još je preveč žive svedokov. Treba pričekati z tem (!?).

...62. Velika Gorica – Lijevi Štefanki – od 1943 do lipnja 1945 – broj žrtava je 660. Likvidirani su civili i hrvatski vojnici;
63. Velika Gorica (na putu za Kravarsko) – Streljano 60 djevojaka iz ženskog internata u Preradovićevoj;
64. Velika Gorica (Hrašće Turopoljsko) – Broj žrtava nepoznat. Tu su likvidirani doveženi zarobljenici iz zagrebačkih zatvora;
65. Velika Gorica – Buševec (šuma Brezik) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Streljani hrvatski vojnici i civili;
66. Velika Gorica – Dubranec (kod mjesta) – broj žrtava nepoznat;
67. Velika Gorica – Gudci (potok Peščenjak) – 1945 i 1946 – broj žrtava nepoznat. Na desnoj obali potoka kopane su jame u koje su bacali streljane zarobljenike;
68. Velika Gorica – Vukovina (Vukomeričke gorice) – broj žrtava je do 3000. Žrtve su pripadnici hrvatskog domobranstva;
...89. Kravarsko (šuma između Kravarskog i Gornjeg Lukavca) – svibanj i lipanj 1945 – Likvidirano je oko 5000 osoba i zakopano u masovnu grobnicu;
...93. Pisarovina – Lučelnica (kod mjesta) – likvidirano 45 civila Hrvata;
94. Pokupsko – Cerje Pokupsko (u šumi kraj kapele sv. Petra) – Nepoznat veći broj osoba likvidiran i bačen u jame koje se nalaze na više lokacija;

http://www.udbina.com/index.php?Itemid=53&catid=36:novosti&id=89:pomozimo-dorh-u-da-nae-partizanske-zloince-i&option=com_content&view=article
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
« Odgovori #111 : Rujan 06, 2012, 11:17:33 poslijepodne »
Jazovka ili Jezovka

V jame Jazovke je leta 1945. skončalo život navodno 270 rajnenikov opelane ze zagrebečke bolnice „Sveti Duh“



Str. 7 (izvod z *)

Ad 3.
U jami je nađeno dosta predmeta.
..............
Predmeti koji su vezani uz bolnicu i ranjenike 27 - šipka od nehrđajućeg čelika koja se stavlja u slomljenu kost, jedna petna kost sa umetnutom šipkom za 'ekstenziju' slomljene noge i, vrlo zanimljivo, toplomjer. Teško da su pojedini bolesnici imali svoje toplomjere, pa se može zaključiti da je sa ranjenicima pogubljen i netko od zdravstvenog osoblja. Tu su i dvije štake. Osim ovih stvari povezanih sa žrtvama ima stvari izravno povezanih sa zločinom. To su vrlo brojne žice kojima subile zavezane ruke žrtava. Nađena je i jedna sjekira i jedna motika. Oba ova alata su pokrivena debelim slojem hrđe, ali još u dobrom upotrebnom stanju i bez svojih drvenih držaka. Najvjerojatnije su i njima tukli i vjerojatno ubijali bar neke žrtve iz nekih skupina. Premda je dosta lubanjskih kostiju slomljeno, to može biti posljedica i pada u jamu duboku više od 34 m. Na brojnim lubanjama se vide i pravilno okruglasti otvori od rana učinjenih vatrenim oružjem. Prema materijalnim dokazima dio žrtava je ubijen vatrenim oružjem, neke žrtve su vrlo vjerojatno ubijene tupo-tvrdim predmetima, a bacanje živih ljudi u jamu može se samo predpostaviti.“


27
U jami Jazovki je skončalo život navodno 270 ranjenika odvedenih iz bolnice „Sveti Duh“ (Izvješće Komisijeza utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, 50).

* * * * * * * * * *


* Zvir:
Blanka Matković
Mažuranićevo šetalište 63, Split

ODVOĐENJA I LIKVIDACIJE RANJENIH PRIPADNIKA HRVATSKIHORUŽANIH SNAGA (HOS) IZ ZAGREBAČKIH BOLNICA U SVIBNJU ILIPNJU 1945. KROZ ARHIVSKO GRADIVO DRŽAVNOG ARHIVA U ZAGREBU

UDK 341.322.5:614.2(497.5 Zagreb)“1945“]:930.253
Izvorni znanstveni rad

U članku se analiziraju ranije poznati podaci o sudbini ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, koji su se po završetku Drugog svjetskog rata zatekli u zagrebačkim bolnicama te se nadopunjuju dosad neobjavljenim dokumentima iz sačuvanog gradiva nekadašnje Zakladne bolnice i Bolnice sestara milosrdnica, koje se čuva uDržavnom arhivu u Zagrebu. Naročitu vrijednost predstavljaju popisi ranjenika otpuštenih iz ovih dviju bolnica između 17. svibnja i 29. lipnja 1945, među kojima i onih otpremljenih u logor Prečko.

Ključne riječi: Drugi svjetski rat, poraće, OZN-a, bolnice, ranjenici, logori, likvidacije

* * * * * * * * * *

Sadržaj

Uvod
Otkriće jame Jazovke na Žumberku
Speleološka istraživanja i procjene broja žrtava
Bolnički arhivi
Državna bolnica Zagreb (Zakladna bolnica Sv. Duh 60)
Bolnica sestara milosrdnica
Logori Prečko i Kanal (Zagreb)
Zaključak


* * * * * * * * * *

Uvod

Speolološka istraživanja jame Jazovka, smještene između sela Sopota i Gornjeg Sela na Žumberku nedaleko slovenske granice, privukla su u lipnju 1990.2 izuzetno veliko zanimanje javnosti za poratna stradanja hrvatskih civila i vojnika te skrenula pozornost na sudbinu ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS) koji su se po ulasku postrojbi Jugoslavenske armije 8. svibnja 1945. zatekli u zagrebačkim bolnicama, a na koje se odnosila Ženevska konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika iz1929. čije su potpisnice bile Nezavisna Država Hrvatska i Kraljevina Jugoslavija.

* * * * * * * * * *

Zaključak

Sačuvani dokumenti Bolnice sestara milosrdnica nedvojbeno potvrđuju navode brojnih svjedoka o prisustvu ranjenika odvedenih iz zagrebačkih bolnica po završetku Drugog svjetskog rata u logoru Prečko. Iako nisu sačuvani pisani tragovi o njihovoj daljnjoj sudbini, speleološka istraživanja i izvješća patologa te predmeti pronađeni u jami Jazovka na Žumberku, dokazuju da su na toj lokaciji izmešu ostalih likvidirani i ranjenici te, najvjerojatnije, članovi medicinskog osoblja. Matične knjige bolesnika i otpusne knjige nekadašnje Zakladne bolnice (Sv. Duh 60) te Bolnice sestara milosrdnica pružaju neophodne podatke pomoću kojih bi se tijekom budućiharhivskih i terenskih istraživanja mogao ustanoviti barem djelomičan popis ranjenika ubijenih kod jame Jazovke i na drugim lokacijama.


http://arhivskivjesnik.arhiv.hr/index.php/AV/article/download/313/414
ili (html)
http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:phPz0dZ_sTEJ:arhivskivjesnik.arhiv.hr/index.php/AV/article/download/313/414+ranjenika+bolnice+Sveti+Duh&cd=5&hl=de&ct=clnk&gl=de

Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
« Odgovori #112 : Siječanj 21, 2013, 11:26:34 poslijepodne »
Venec (Vijenac) MH,
Broj 485, 4. listopada 2012.

GUBITAK SRIJEMA I KOMUNISTIČKA PARTIJA HRVATSKE

Olako prepuštanje hrvatskih teritorija

Zorislav Lukić

Dodajući gubitku istočnog Srijema i sjeverozapadne Bačke još i gubitak Bajskog trokuta u kojem su Hrvati bili većinsko stanovništvo, može se zaključiti da je hrvatsko komunističko vodstvo po završetku Drugoga svjetskog rata u rješavanju istočnih hrvatskih granica vodilo politiku potpuno suprotnu hrvatskim nacionalnim interesima

Može se zaključiti da je KPH nedvojbeno hrvatski istočni teritorij Srbiji prepustila svjesno, bez ikakve javne rasprave i bilo kakva političkog otpora.

Prema tome, za takav ishod snosi i punu povijesnu odgovornost. Bi li članovi CK SHK bili ubijeni kao i Hebrang da su pokušali zaštititi hrvatske interese, ne možemo znati, ali znamo da su tu opasnost kukavički izbjegli.



Srijem je još od srednjeg vijeka bio teritorijalno-politička cjelina koja je pripadala Hrvatskoj. Usprkos tomu, u prvoj Jugoslaviji započeo je, a u drugoj završio, proces u kojem je u Srijemu Hrvatska zadržala samo četvrtinu teritorija i stanovništva. Veći dio pripao je u Vojvodini, autonomnoj pokrajini Srbije. Povijesni izvori koji o tome procesu govore nedvojbeno potvrđuju da isključivu odgovornost za takav nepovoljan ishod snosi tadašnje hrvatsko komunističko vodstvo. Pojedinačni pokušaji otpora velikosrpskoj osvajačkoj politici koje su poduzeli Pavle Gregorić i Andrija Hebrang bili su hrabri, ali vodstvo Komunističke partije Hrvatske nije poduzelo ništa kako bi ih poduprlo u zahtjevima da Srijem ostane u Hrvatskoj. Nije ih ni zaštitilo pa je Gregorić marginaliziran, a Hebrang na kraju i likvidiran. Više je nego zanimljivo da su i Gregorić i Hebrang tada, 1945, bili na službi u jugoslavenskoj vladi. Hrvatsko tadašnje političko vodstvo na čelu s Vladimirom Bakarićem o pitanju Srijema nije imalo što reći, a Vicko Krstulović kao hrvatski predstavnik u komisiji koja je rješavala razgraničenje Hrvatske i Vojvodine predaju većeg dijela Srijema Srbiji potpisao je bez otpora.

Slika:
Kazališna zgrada u Subotici do 1951. nosila je ime Hrvatsko narodno kazalište. Tada su odlukom vlasti uklonjeni hrvatski jezik i hrvatsko ime iz službenog naziva ove kulturne institucije konstitutivnog hrvatskog naroda u Vojvodini


Što se Srijema tiče, velikosrpski osvajački plan započeo se ostvarivati 1929, kada je novom državnom podjelom dodijeljen Drinskoj i Dunavskoj banovini pod srpskom upravom. Već 1931. zapadni dio Srijema vraćen je u Savsku banovinu, a istočni je ostao u Dunavskoj. Banovini Hrvatskoj stvorenoj 1939. uz kotar Ilok pripao je i kotar Šid, a u vrijeme Drugoga svjetskog rata područje NDH proširilo se i na kotareve Zemun i Stara Pazova, dok su Baranju i Bačku zaposjeli Mađari.


Srbija do Osijeka

Dobar dio rata i partizani su Srijem tretirali hrvatskim. Tako je već 1942. njihov Vrhovni štab osnovao Treću hrvatsku operativnu zonu koja je obuhvaćala Slavoniju uključujući i cijeli Srijem, sve do Beograda. Osim toga, dokumenti Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) Srijem navode kao sastavni dio Hrvatske. No kad je Glavni narodnooslobodilački odbor Vojvodine 6. travnja 1945. donio odluku o pripajanju Vojvodine Srbiji, otvorilo se pitanje razgraničenja Hrvatske i Vojvodine. Na to je reagirao ministar u Ministarstvu za Hrvatsku Demokratske Federativne Jugoslavije Pavle Gregorić 28. travnja 1945. zahtijevajući od Predsjedništva Narodne vlade Hrvatske da se uključi u rješavanje tog problema. Ujedno im je dostavio elaborat nepoznatog autora i naglasio: „U tom elaboratu ima izvjesnih mišljenja odnosno (naravno neslužbenih) prijedloga o razgraničenju koji po našem mišljenju nisu pravilno postavljeni.“ A što je u elaboratu Gregoriću smetalo? Prije svega, pisanje o Vojvodini kao području koje čine Srijem, Banat, Bačka i Baranja. Autor(i) elaborata odmah su pokazali da bi Srbima trebali pripasti Baranja, cijeli Srijem i Bačka, na koje je Hrvatska imala puno pravo. Zapadnu granicu Srijema protegnuli su sve do linije Vukovar–Županja, zbog tobožnjega vojvođanskog partizanskog djelovanje na tome području. Kažu: „Ova geografska granica Srema bi bila najpravednija granica Vojvodine prema Hrvatskoj… Preko pruge Vukovar–Vinkovci nije se išlo na zapad, jer ta pruga, dobro čuvana od fašista, činila je prepreku potrebnom partizanskom kretanju mada je stanovništvo zapadno od te linije, a to je u zapadnom delu vukovarskog i u istočnom delu osječkog sreza, neodoljivo težilo da se bori i organizuje u sastavu Vojvodine. Ovo pitanje ostalo je da se reši posle konačnog oslobođenja… Srem je uzeo učešća u Narodno-oslobodilačkoj borbi u vojvođanskim brigadama, pa prema tome izvojevao svoju slobodu i pravo da pripada autonomnoj Vojvodini. Ova borba obuhvatila je zapadni Srem do uključivo Vukovara i Mirkovaca (pred Vinkovcima), dakle do zapadne granice Srema.“ Hrvatska je po tim planovima trebala proći i gore, planirali su Srbi zauzeti prostor čak do Osijeka.

Pavle Gregorić je nadalje 14. lipnja 1945. obavijestio Predsjedništvo Vlade Hrvatske o dopisu koji je isti dan poslao Predsjedništvu Ministarskog savjeta DFJ. Zatražio je da se odgode izbori u Vojvodini „jer njene granice još nisu bile utvrđene“ i zbog toga „što se u Vojvodini danas nalaze pojedini dijelovi Hrvatske koji nisu nikada pripadali Vojvodini“. Osim toga u dopisu piše: „Postoji dosta veliki broj sela u sjeverozapadnoj Bačkoj pa i sam grad Subotica u kojima živi pretežni broj Hrvata, te je pitanje hoće li se oni opredijeliti za pripajanje federalnoj Srbiji ili federalnoj Hrvatskoj. Polovica vinkovačkog kotara, koji se nalazi sada u Vojvodini, naseljen je ogromnom većinom Hrvata, koji žele da ostanu u sklopu federalne jedinice Hrvatske. Objašnjenje da je polovica vinkovačkog kotara i dio vukovarskog kotara potpao pod Vojvodinu zato, što su ti krajevi bili oslobođeni od strane NOV koja je organizirana u Srijemu i Vojvodini i što je odatle organizirana narodna vlast u tim krajevima i Vojvodini, posve je proizvoljno, budući da pojedini krajevi u Jugoslaviji nisu potpadali onim federalnim jedinicama koje su organizirale u tim krajevima narodnooslobodilački pokret i NOV, već su ostali u sklopu one jedinice, kojoj su pripadale prije invazije neprijatelja u Jugoslaviju… Obadva kotara Ilok i Šid koji se sada nalaze u sklopu Vojvodine, pripadali su uvijek Hrvatskoj, a nikada Vojvodini. Oni su prvi puta bili odcijepljeni od Hrvatske za vrijeme režima Pere Živkovića kada su potpali zajedno sa kotarom Vukovar i Vinkovci u Drinsku banovinu.“ Gregorić je očigledno i dalje djelovao bez potpore CK SKH.
Osim o Srijemu, zahvaljujući elaboratu koji im je priredio Juraj Andrassy, tadašnja hrvatska vlada bila je dobro upoznata i s pitanjem Bačke i Baranje: „Iz ovih statističkih rezultata, koji se osnivaju na službenim podacima bilo mađarskim (za vrijeme prije Jugoslavije) bilo srpskim (a sigurno je da ni jedni ni drugi nisu sastavljani u prilog Hrvata, već obratno!) jasno se može razabrati, da srednja, pa sjeverozapadna Bačka sa Bajskim trokutom, te Baranja sa svoja dva kotara Batina i Darda te područjem mađarske Baranje između Pečuha, Mohača i Drave sačinjavaju po pretežnom broju Hrvata prema Srbima – hrvatsko etničko područje, te da ovi krajevi sa etničkog, geopolitičkog i privrednog razloga treba da dođu u sklop Hrvatske!“


Uloga Vicka Krstulovića

Devetnaestoga lipnja AVNOJ je oformio „Komisiju za izradu predloga za utvrđivanje granice između Vojvodine i Hrvatske“ u sastavu Milovan Đilas (Crna Gora), predsjednik, Vicko Krstulović (Hrvatska), Milentije Popović (Srbija), Jovan Veselinov (Vojvodina) i Jerko Zlatarić (Sombor). Evo kako Vicko Krstulović, član komisije za razgraničenje, ostalim članovima Politbiroa CK SKH na sjednici 26. lipnja 1945. opisuje pitanje razgraničenja Hrvatske i Srbije: „Prilikom rada u komisiji za razgraničenje federalne Srbije i Hrvatske zapaža se u Sremu veći šovinizam. Vojvođani su raspisali izbore za NOO-e sa parolom za veliku Vojvodinu. Ukoliko ima nekih spornih pitanja između Vojvodine i Hrvatske oni neće da se dogovaraju i sporazumeju sa našim drugovima iz Slavonije, nego kažu da oni imaju svoju jedinu i centralnu vlast u Beogradu… U toku ove borbe nije bilo tamo politike bratstva i jedinstva u partijskoj organizaciji u vojsci ni na terenu. Čuo sam od jednog sekretara Kotarskog Komiteta, koji kaže: Mi Srbi i Mađari činimo većinu. Oni dodaju da su se Srbi borili i da oni imaju pravo da vladaju.“ Gotovo nevjerojatno zvuči da je poslije svih tih saznanja Krstulović predložio, a Politbiro prihvatio, razgraničenje kojim je Hrvatska ipak ostala i bez istočnog Srijema i bez sjeverozapadne Bačke. Svjedočenje Jerka Zlatarića o radu u komisiji Krstulovićevu odgovornost posebno naglašava: „Vicko Krstulović kaže: Ja mislim da s obzirom da Baranja ekonomski gravitira Osijeku i Hrvatskoj, da bi ona mogla pripasti Hrvatskoj, dok onaj koji hoće dijeliti Bačku, čini to iz šovinističkih pobuda.“ Bio je to napad na Zlatarića, koji se zauzimao da Subotica sa zapadnom Bačkom bude u Hrvatskoj.

Savezne jugoslavenske vlasti prihvatile su prijedlog komisije dajući joj, doduše, privremenu valjanost. Obrazloženja o spornim područjima u potpunosti su naklonjena srpskoj strani: „Iako je srez Subotica u apsolutnoj većini naseljen kompaktnim hrvatskim stanovništvom, komisija nije mogla doći do zaključka da bi sjeverno od grada Sombora mogao da se uspostavi jedan pojas koji bi zajedno sa gradom Suboticom pripadao Hrvatskoj. Taj pojas bio bi jedna neprirodna tvorevina, koja, iako bi imala ogromnu većinu Hrvata, ne bi bila celovito povezana, a Suboticu, kao krupni privredni i kulturni centar pretvorila bi u periferiski grad… Što se tiče iločkog sreza, iako zapadna sela Šarengrad i Ljuba, kao i grad Ilok, imaju ogromnu većinu Hrvata, a istočna sela Neštin, Susek, Banoštor i druga ogromnu srpsku većinu, komisija je smatrala da zasada ne bi ovaj srez trebalo cijepati na dva dijela, nego ga ostaviti u sadašnjem sastavu, s tim što bi pripao Vojvodini.“ (Ilok je naknadno ipak pripao Hrvatskoj nakon referenduma održana 1946.)

Većina autora prihvaća tezu da je Andrija Hebrang pokušavao zaustaviti gubitak hrvatskih teritorija, no neupitni izvori o tome zasad nisu dostupni. Također, nema ni pouzdanih dokaza da je to pitanje presudio Tito, no iz svega što znamo o tom vremenu jasno je da je on morao imati posljednju riječ.


Podvijanje repa

Dodajući gubitku istočnog Srijema i sjeverozapadne Bačke još i gubitak Bajskog trokuta u kojem su Hrvati bili većinsko stanovništvo, može se zaključiti da je hrvatsko komunističko vodstvo po završetku Drugoga svjetskog rata u rješavanju istočnih hrvatskih granica vodilo politiku potpuno suprotnu hrvatskim nacionalnim interesima. Bilo bi vrijeme da netko tu politiku pokuša obrazložiti ili objasniti. Priče pak o najvećim zaslugama hrvatskih komunista za očuvanje teritorijalnog integriteta Hrvatske trebaju biti dovedene u sklad s povijesnom istinom, jer na velikosrpsku politiku hrvatski su komunistički političari tada reagirali podvijanjem repa i prepuštanjem svega što je velikosrpstvo poželjelo.

Dakle, što se drugo može zaključiti nego to da je KPH nedvojbeno hrvatski istočni teritorij Srbiji prepustila svjesno, bez ikakve javne rasprave i bilo kakva političkog otpora.

Prema tome, za takav ishod snosi i punu povijesnu odgovornost. Bi li članovi CK SHK bili ubijeni kao i Hebrang da su pokušali zaštititi hrvatske interese, ne možemo znati, ali znamo da su tu opasnost kukavički izbjegli.


http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac485.nsf/AllWebDocs/Olako_prepustanje_hrvatskih_teritorija

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Bačka:
Lado- Bunjevci,  09:47

Lado- Bunjevci
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
« Odgovori #113 : Veljača 19, 2013, 11:24:28 poslijepodne »
Citat:
Hrvatski kajkavski kolendar 2013.
IV LJUDI, DOGAĐAJI, SUDBINE


http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvatski-kajkavski-kolendar-ili-protuhrvatski-kojekajkavski-stolendar/msg49469/#msg49469

Franjo Talan
Križovljan


SVEĆENICI - ŽRTVE DRUGOGA SVJETSKOG RATA I PORAĆA IZ VARAŽDINSKE BISKUPIJE

Obilježavanje grobišta i stratišta na području sjeverne Hrvatske, odnosno Varaždinske i Međimurske županije, kao i na ostalim područjima, započinje tek demokratskim promjenama i osamostaljivanjem Republike Hrvatske, a prva grobišta obilježena su devedesetih godina (u Drvarićevoj šumi, župa Margečan; u šumi Belaš, župa Višnjica, a kasnije - zalaganjem brojnih pojedinaca, mještana i župljana, kao i mjesnih vlasti - obilježena su grobišta u Pancerici - Otok Virje (1. studenoga 1994.) i Maruševcu, zatim grobište križara Lovrečan i Matušini, Novi Marof...

Utvrđivanje prešućivanih žrtava, i grobišta uglavnom se svodilo na nastojanja pojedinaca i udruga, pojedinih župa, redovničkih zajednica, a kasnije su značajan doprinos dale i lokalne vlasti. Zbog nametnutoga nam rata sustavno prikupljanje podataka o stradanjima započelo je nešto kasnije, a tek osnivanjem Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava (u veljači 1992.) započelo su iskapanja.

Najteža stradanja i progoni i na području sjeverne Hrvatske i današnje Varaždinske biskupije bili su tijekom 1945. godine, a nastavili su se i nakon rata.

Područje današnje Varaždinske biskupije bilo je tada pod Zagrebačku nadbiskupiju, koja je skrbila o ukupno 76 župa. Među njima je bila i župa Raskrižje koja je 1994. godine pripojena Mariborskoj biskupiji. Danas na području Varaždinske biskupije djeluje 11 dekanata i 104 župe. Naselje Dubrava Križovljanska iz općine Cestica u sastavu je župe Zavrč koja pripada Mariborskoj biskupiji.

Prikupljanje podataka o prešućivanim žrtvama i masovnim grobištima na području Varaždinske županije započinje tek potkraj

(140)

dvadesetog stoljeća, a prva općinska komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava na tome području osnovana je u općini Cestica 16. ožujka 1996. godine.

Prema izvješću Komisije - središnjica u Zagrebu, iz rujna 1999., na području Varaždinske županije evidentirano je 5348 žrtava, a na području Međimurske županije 922 žrtve (Izvješće Komisije od osnutka 1992. do rujna 1999. - 14. str.). Prema istom izvoru na područjima današnjih županija koje pripadaju Zagrebačkoj nadbiskupiji, evidentirano je 16 059 žrtava: u Koprivničko-križevačkoj 6397, u Krapinsko-zagorskoj 6 757 (od toga u općini Cestica 184 žrtve!), u Bjelovarsko- bilogorskoj 2 905, no zahvaljujući desetogodišnjem istraživanju Matice Hrvatske i Povjerenstva za istraživanje žrtava Bjelovarsko-bilogorske županije, u toj su županiji evidentirane 6 323 žrtve, dakle 3 418 žrtava više.

Unatoč trudu voditelja istraživačkih središta sve žrtve nisu evidentirane. Podatci o žrtvama koji su u središte Komisije u Zagrebu pristigli nakon prije spomenutoga razdoblja, nisu unijeti u popisne kartone, a početkom 2000. godine samo iz Istraživačkog središta za Varaždinsku županiju prijavljeno je 269 žrtava. Do podataka o tim žrtvama tijekom proteklih dvanaest godina nisam uspio doći.

Paralelno s prikupljanjem podataka o žrtvama prikupljali su se i podatci o grobištima te danas u župama Varaždinske biskupije imamo podatke o stotinjak prešućivanih grobova i grobišta. Oni nisu konačni jer sva grobišta i stratišta nisu evidentirana. Najviše ih je na području uz rijeku Dravu, od Lovrečana do Pitomače.

Utvrđivanje žrtava i stradalih u ratnom i poratnom razdoblju temelji se na izjavama svjedoka koje su se unosile u popisne kartone žrtava. Na sličan način prikupljali su se i podatci o stratištima i grobištima i njihovom evidentiranju. Uz predstavnike Istraživačkog središta nazočili su svjedoci, geodetski stručnjaci iz nadležnog Ureda za katastar i novinari ako su urednici to smatrali važnim.

Na području Varaždinske biskupije nalazi se sedamdesetak spomen-obilježja, spomen-ploča i križeva.

(141)

Progoni Crkve, ubojstva svećenika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara

Svećeničko domoljublje i njihova skrb za vjernike često je bio razlog za neprijateljski odnos vlasti prema njima. U Spomenici župe Sveta Barbara Natkrižovljan je zapisano:

Mjeseca lipnja god. 1892 bili su izbori narodnih zastupnika za Sabor. Kako je bio g. Mihinić odlučan i stalan rodoljub, pošao je i on sa svojimi župljani izbornici na izbor, te glasovao za Juraja baruna Rukavinu, koji je bio kandidat stranke prava (opozicije). Nu u zao čas po sebe. Pošto je bio samo upravitelj župe, to mu je već na biralištu u Biškupcu rekao tadanji kotarski predstojnik Marković, „neka se slobodno seli iz Sv. Barbare, da ne bude već gore dugo.". I to se žalibože dogodilo. Kad je Mihinić u crkvi proglasio župljanam, da mora otići za kapelana u Petrijanec, udari ciela crkva u plač. Što mu je sigurno bilo najbolji dokaz kako je bio obljubljen i kako sije u to kratko vrieme stekao ljubav i štovanje svojih župljana.

Vlč. Stjepan Mihinić bio je kasnije župnik u župi Petrijanec gdje ga je nakon smrti naslijedio Franjo Cesar kojemu su na župnom dvoru poslije rata ustrijelili brata Rudija, oca prof. dr. Ivana Cesara.

Među svećenicima prva žrtva Drugoga svjetskog rata bio je vlč. Ivan Mađarić, župnik u Križovljanu, kojega su 10. travnja 1941., na Veliki četvrtak, ubili Nijemci. S područja današnje Varaždinske biskupije u ratu su ubijena 34 svećenika, rođena u župama ili na službi u 75 župa koliko ih je tada bilo u ovome dijelu Zagrebačke nadbiskupije. Detaljniji podatci nalaze se u Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća don Ante Bakovića kojemu zahvaljujem, a izvršnoj urednici Ireni Šupuković zahvaljujem na fotografijama mučenika. Tražeći podatke o prešućivanim hrvatskim žrtvama, bio sam na brojnim grobljima pa i na varaždinskom gdje na poginule vojnike u I. svjetskom ratu podsjeća tek jedna „ledina", a grobovi, odnosno nadgrobni spomenici vojnika raznih vojski koji su se tijekom II. svjetskog rata borili na strani NDH i raznih vojski sila Osovine pokopanih na groblju - odstranjeni su naredbom vlasti. Na II. svjetski rat danas podsjeća veliki mramorni spomenik (i kosturnica) u koji je ugrađeno oko četiristo mramornih ploča s više od 140 upisanih ime-

(142)

na partizana, i žrtava fašizma koji je 1961. godine sagrađen prema zamislima akademskog slikara Pavla Vojkovića a nalazi se na spomen-groblju površine oko četiri tisuće četvornih metara koje redovito održava gradsko komunalno poduzeće „Parkovi". Na ostale poginule vojnike podsjeća tek spomen-križ bez upisanih imena koji je dala postaviti udruga „Hrvatski domobran". Daje u Varaždinu bilo i nekih drugih vojnika i vojski, podsjeća tek 15 grobova njemačkih ratnih zarobljenika iz poratnoga razdoblja na kojima je Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava postavilo devet novih križeva a planira postaviti i preostalih šest te izraditi pločice s osnovnim podatcima o pokojnicima.

U vrijeme Drugoga svjetskog rata u župama današnje Varaždinske županije bio je i 41 prognani svećenik iz Mariborske biskupije. Potresna su svjedočanstva i zapisi o dolasku svećenika i časnih sestara u župu Petrijanec, kao i njihova dolaska u kapucinski, franjevački i uršulinski samostan, zapisana u župnoj spomenici i samostanskim kronikama. Zahvaljujući visočkom kapelanu dr. Maksimiljanu Držečniku, kasnije mariborskom biskupu, mnogi događaji iz ratnoga razdoblja zapisani su u Spomenici župe Visoko.

Posebnu kalvariju u ratno doba prošli su svećenici u Međimurju. Umjesto hvale za očuvanje materinjeg jezika i domoljubnih osjećaja tzv. narodna vlast nakon rata ih je progonila a Hinka Krodera, župnika iz Vratišinca, ubila.

Progoni crkve nastavili su se i kasnijih godina. Tako Trpimir Stjepan Grmec, (Radovec, 10. XII. 1942. - Günzburg, Njemačka 25. X. 2010.), prvi urednik AKSE (preteča današnje IKA-e), nakon četverogodišnje osnovne škole u Križovljanu kao kapucinski đak nastavlja školovanje u Varaždinu gdje u Drugoj osnovnoj školi, koja se tada nalazila u zgradi u kojoj je danas Biskupijski ordinarijat, polazi 5., 6. i 7. razred. Stanovao je u Kapucinskom samostanu i jednom ga je u gradu s fra Ilijom Borakom vidjela jedna revna učiteljica. Prijavila ga je i morao se preseliti na drugu adresu ili napustiti školu. Vratio se k roditeljima u rodni Radovec te - budući da u župi nije bilo osmogodišnje škole - osmi razred završava u Vinici. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1969. u Zagrebu.

(143)

Posebno poglavlje su svećenici robijaši i prognanici - primjerice vlč. Vilim Cecelja koji je umro u Salzburgu u Austriji 1989. godine. Na inicijativu predsjednika Društva za obilježavanje grobišta osnovan je Odbor za izradu biste vlč. Cecelje kakvu je predložio Počasni bleiburški vod. Postavljena je na više mjesta: ispred ulaza u crkvu u Svetom Iliji, u Hrastovici, Bleiburgu i Salzburgu.


Ubijeni svećenici, sjemeništarci i časne sestre s područja Varaždinske biskupije

Varaždinska biskupija osnovana je odlukom pape Ivana Pavla II, a Sveta Stolica odluku o osnivanju Varaždinske i Požeške biskupije obznanila je 5. srpnja 1997. godine. Nastala je od dijela Zagrebačke nadbiskupije iz koje je izdvojeno 97 župa, smještenih u 9 dekanata, a prostire se na površini od oko 3 100 četvornih kilometara na sjeverozapadu Hrvatske, uz slovensku i mađarsku granicu uz koju teku Mura i Drava, dvije najznačajnije rijeke ovoga područja. Na njezinom području živi oko 400 tisuća stanovnika. Biskupija obuhvaća cijelu Međimursku županiju, najveći dio Varaždinske županije (bez župa Bisag, Visoko i Breznički Hum te naselja Dubrava Križvljanska u općini Cestica koja je u sastavu župe Sv. Nikole -Zavrč koja spada pod Mariborsku biskupiju), veći dio Koprivničko-križevačke županije - Podravinu i po jednu župu iz Bjelovarsko-bilogorske (Donji Most), Virovitičko podravske (Pitomača) i Krapinsko-zagorske županije (župa Jesenje).

S područja Varaždinske biskupije u ratnom i posebno u poratnom razdoblju II. svjetskog rata stradalo je i/ili ubijeno 35 svećenika koji su bili rođeni ili na službi i župama biskupije, 1 sjemeništarac i 4 časne sestre.


Poginuli i ubijeni svećenici, sjemeništarci, bogoslovi i časne sestre s područja Varaždinske biskupije, stradali u II. svjetskom ratu i poraću

I. Svećenici rođeni u župama Varaždinske biskupije:


1.     
Franjo Anđel
, rođen 14. 9. 1909. u Svetom Iliji kod Varaždina Za svećenika zaređen 1934. U početku je bio kapelan u Novoj

(144)

Kapeli, zatim upravitelj u župi Bučje. Poginuo za partizanskog bombardiranja na blagdan sv. Josipa, 19. ožujka 1945.

2.     
Pavao Bedenik
, rođen 21. 7. 1914. u Sremcu, župa Petrijanec. Roditelji Marko i Jela Bedenik. Godine 1939. zaređen za svećenika Senjske biskupije. Bio je kapelan u Brinju i Bribiru, upravitelj župe Klana, a potom župe Kaluđerovac u Lici. Zbog sukoba s talijanskim vojnim vlastima prešao u Zagrebačku nadbiskupiju, bio župnik u Čačincima, a od listopada 1943. u Sv. Martinu pod Okićem gdje su ga 12. 9. 1946. pred župnim dvorom iz zasjede ubili komunisti.

3.     
fra Anselmo Canjuga
, rođen 27.11.1894. u Budislavcu, župa Vidovec. Roditelji Jakov i Marija rođ. Cafuk. Član Hrvatske kapucinske provincije (u doba stradanja Ilirske). Za svećenika je zaređen u Senju 1917. Poznati crkveni skladatelj (Ljiljani bijeli...). Komunistički sud osudio ga na zatvor u Staroj Gradiški gdje je i umro 19. prosinca 1952. u zatvorskoj bolnici. Pokopan na zatvorskom groblju. Po isteku presude (kazne) ekshumiran i pokopan u kapucinski grob na Mirogoju u Zagrebu.

4.     
Matija Crnković
, rođen 19. 2. 1890. u Apatiji, župa Ludbreg. Roditelji Roko i Marija rođ. Geč. Za svećenika zaređen 1914. Bio je kapelan u Malom Ravenu, Novigradu Podravskom i Ludbregu gdje je 1937. imenovan župnikom. 1945. odveden od poratne vlasti u varaždinski zatvor, u Miličkoj ulici, gdje je proboravio mjesec dana. Obolio, prebačen u bolnicu iz koje je ponovno odveden u zatvor iz kojega je s grupom od 30 zatvorenika odveden prema Dravi i ubijen.

5.     
Ivan Držaić
, rođen 19. 5. 1890. u Vidovcu. Za svećenika zaređen 1913. kao franjevac. Kao redovnik služio u mnogim župama naše domovine. Godine 1928. došao je u Zagrebačku nadbiskupiju. Bio je župnik u mjestima Velika Erpenja, Jamnica Pisarovinska, Donja Kupčina. Partizani su ga odveli i strijeljali 15. studenoga 1942. u šumi u Donjoj Kupčini. Bio je prva žrtva u Zagrebačkoj nadbiskupiji, stradala od partizana.

6.     
fra Miroslav Grđan
, rođen 21. 12. 1915. u Čakovcu. Roditelji Izidor i Elizabeta rođ. Bistrović. Bavio se glazbom. Za svećenika je zaređen 1938. na Trsatu. Studirao je teologiju u Zagrebu

(145)

i Metzu u Francuskoj. Nestao potkraj svibnja 1945. u bleiburškome pokolju hrvatskih vojnika i civila.

7.   
Stjepan Horžić
, rođen 26. 12. 1918. u Rakovcu, Ljubeščica. Roditelji Mihael i Katarina rod. Legin. Za svećenika zaređen 1941. u Zagrebu. Bio je kapelan u Kraljevici i Mrkoplju, a skrbio je i za župe Ravna Gora i Vrbovsko koje su tada bile bez župnika. Partizani su ga ubili 30. siječnja 1945., nakon tromjesečnog mučenja u zatvoru u Delnicama.

8.   
fra Hadrijan Hrenić
, rođen 22. 10. 1913. u Cvetlinu, općina Ivanec. Roditelji Marko i Magdalena rod. Bencek. Za svećenika zaređen 1938. u Trsatu. Služio je u više franjevačkih samostana, u Zagrebu, Varaždinu, Čakovcu... Posljednja služba bila mu je na Trsatu gdje je bio vjeroučitelj. Kao dušobrižnik u Bobanovoj legiji, među prvima je ubijen kod Maribora u svibnju 1945.

9.   
Franjo Jagić
, rođen 27. 3. 1910. u Sesvetama Podravskim, župa Sveti Đurđ. Roditelji Ivan i Jalža rođ. Vađunec. U srpnju 1934. dubrovački biskup msgr. dr. Josip M. Carević zaredio ga je za svećenika Dubrovačke biskupije. Bio je upravitelj župe Topolo kod Stona, zatim župnik u Trsteniku na Moru. Godine 1939. prešao u svoju rodnu Zagrebačku nadbiskupiju. Bio je kapelan u župi Međurić, župnik u Gornjoj Jelenskoj. 1943. odlazi u Kutinu kao subsidijar, tj. župni pomoćnik. Ubili su ga partizani 1945. u Sloveniji prilikom povlačenja.


Nastavek na sledečomu listu
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
« Odgovori #114 : Veljača 19, 2013, 11:25:10 poslijepodne »
Nastavek (z) prethodnoga lista


10.   
Ivan Janeš
, rođen 26. 12. 1892. u Selniku, - župa Ludbreg. Za svećenika zaređen u srpnju 1916. Zaredio ga je nadbiskup msgr. dr. Antun Bauer. Bio je kapelan u Ivancu, Bedenici i Sv. Ivanu Zelini. Godine 1930. imenovan župnikom u Cerju gdje je ostao do svoje miičeničke smrti. Ubili su ga mjesni partizani u listopadu 1945.

11.   
Antun Klasić
, rođen 5. 1. 1914. u Križovljanu. Roditelji Antun i Marija rođ. Velečić. Za svećenika zaređen u lipnju 1937., zaredio ga je nadbiskup Alojzije Stepinac. Bio je kapelan u Bjelovaru, Donjoj Voći i Zagrebu. Iz Zagreba je pozvan u vojsku kao vojni kapelan. Partizani su ga ubili 1945. nakon povratka s Križnoga puta, negdje u blizini Bjelovara.

(146)

12.   
Mihovil Kolarić
, rođen 20. 9.1880. u Koprivnici. Roditelji Valko (Valentin) i Ana rođ. Virger. Nadbiskup msgr. dr. Juraj Posilović zaredio ga za svećenika 1905. Bio je kapelan u Pregradi, Posavskim Bregima i Pitomači. Potom je imenovan vjeroučiteljem u rodnome gradu, gdje je kao kateheta djelovao 33 godine. Godine 1945. osuđen na 15 godina strogog zatvora. Kaznu je izdržavao u zatvoru Stara Gradiška gdje je i umro 7. siječnja 1948.

13.   
dr. Matija Kranjčić
, rođen 9. 2. 1902., u Petrijancu. Doktorirao je na KBF u Zagrebu. Za svećenika zaređen 1925. Bio je kapelan u Krapinskim Toplicama, a od 1939. župnik u Ozlju i kateheta u gimnaziji u Karlovcu. Iako nikad nije službeno potvrđeno kada je i gdje ubijen, svi događaji govore da je to bilo 1945. u zagrebačkome zatvoru u Savskoj.

14.   
fra Eugen Kukina
, rođen 16. 9. 1893. u Varaždinu. Roditelji Ivan i Marija rođ. Kebl. Studirao filozofiju u Varaždinu, a bogosloviju u Zagrebu gdje je 1917. zaređen za svećenika. Bio je kapelan, kateheta, župnik i gvardijan na Trsatu, u Cerniku, Našicama, Vukovaru, Bjelovaru i opet u Cerniku. Zvjerski ubijen 9. listopada 1945. u bolnici na Sušaku, po narudžbi Ozne iz Nove Gradiške.

15.   
Jakov Ladić
, rođen 25. 7. 1919. u Macincu, Međimurje. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac 1944. zaredio ga za svećenika. Službovao je u Dekanovcu i Selnici, a ponegdje se navodi i u Maloj Subotici. Uhićen 1949. i osuđen na 5 godina prisilnog rada, a zatim poslan u Novi Beograd gdje je 12. prosinca 1949. na jednoj građevini mučenički umro. Dana 12. prosinca 1949. netko je na njega bacio kantu punu žbuke i usmrtio ga. Pokopali su ga bez lijesa i odjeće, zamotanog samo u plahtu.

16.   
Josip Lesjak
, rođen 9. 3. 1889. u Pribislavcu, Međimurje. Za svećenika je zaređen 1913. Služio je Bogu kao hrvatski propovjednik i misionar u marijanskim svetištima u Marija-Gyüdu i Mohacsu u Mađarskoj. Tijekom Prvoga svjetskog rata bio je vojni svećenik. Nakon toga službovao je u Subotici i Mohacsu, gdje je ostao do 1942. Vratio se u Zagrebačku nadbiskupiju, imenovan župnikom u Svibovcu kod Varaždinskih Toplica. U proljeće 1945. ubila ga Ozna.

(147)

17.   
Ivan Mađarić
, rođen 10. 3. 1910. u Gornjem Kraljevcu, Vratišinec. U lipnju 1934. nadbiskup Alojzije Stepinac zaredio ga za svećenika. Bio je kapelan u Ruševu i u Križovljanu, gdje je 1938., poslije smrti župnika Martina Pižete, imenovan župnikom. Dana 10. travnja 1941. ubili su ga Nijemci. Pokopan na groblju u Cestici.

18.   
Rudolf Mikec
, rođen 15. 4. 1912. u Virju, Podravina. Roditelji Franjo i Uršula rođ. Veličan. Za svećenika zaređen 1935., zaredio ga je nadbiskup Alojzije Stepinac. Bio je kapelan u Bedenici i Novoj Kapeli, zatim upravitelj župe u Zdalu, a od 1942. župnik u Novigradu Podravskom. Zarobili su ga partizani i 27. travnja 1905. strijeljali.

19.   
Franjo Perčić
, rođen 13. 11. 1880. u Prelogu, Međimurje. Zaređen za svećenika 1904. u Đakovu. Bio je svećenik u Vrpolju i Mitrovici, a poslije vjeroučitelj u Osijeku i Vinkovcima. Umirovljen nakon 35 godina katehetske službe. Kod Retkovaca 16. travnja 1945. ubili ga partizani.

20.   
Ivan Perhač
, rođen 6. 9. 1885. u Goričanu. Roditelji Adam i Marija rođ. Kočandi. Za svećenika zaređen 1910. u Pecsuhu. Prvi dio svoga svećeničkog života službovao u raznim župama u Pečuhskoj biskupiji, u Mađarskoj. Godine 1926. prešao je u Zagrebačku nadbiskupiju. Bio je župnik u Dekanovcu, zatim u Kratečkom, gdje su ga uhitili hrvatski komunisti i osudili na dvadeset godina robije koju je izdržavao u logoru u Staroj Gradiški, gdje je zbog teških uvjeta umro 17. svibnja 1947.

21.   
Vilim Pitnar
, rođen 24. 5. 1884. u Đurđevcu. Školovao se u Zagrebu, gdje je 1910. zaređen za svećenika. Bio je kapelan u Feričancima, Mihovljanu, Sv. Đurđu kod Ludbrega, Podravskoj Moslavini i u Požegi. Obavljao je dužnost katehete u Varaždinu, a potkraj života bio župnik u Kupincu i u Velikoj. Poginuo 21. ožujka 1943. prilikom njemačkoga bombardiranju Velike.

22.   
dr. fra Alojzije Pišpek
, rođen 30. 3. 1893. u Globočcu, Ludbreg. Godine 1913. stupio u franjevački red na Trsatu. Mladu misu služio 1921. Bio je profesor u Varaždinu, ravnatelj gi-

(148)

mnazije i upravitelj franjevačkog kolegija. Pred kraj života postao je župnik u Borovu-Bati. Poginuo 12. ožujka 1945. u neprijateljskom bombardiranju mjesta Borovo-Bata.

23.   
fra Kerubin Posavec
, rođen 30. 1. 1896. u Bikovcu, Maruševec. Roditelji Josip i Jaga. Studij bogoslovije završio u Zagrebu gdje je 1921. zaređen za svećenika. Službovao u Zagrebu, Vukovaru i u Osijeku gdje je bio vjeroučitelj i kateheta. Često se 3. srpnja 1946. navodi kao datum fra Kerubinove smrti u Osijeku, no vrlo je vjerojatno da je umro u zatvoru Glavnjača u Beogradu.

24.   
fra Rikard Ribič
, rođen 19. 12. 1909. u Ivancu. Roditelji Blaž i Katarina rođ Leskovac. Bogosloviju studirao u Austriji i Zagrebu. Za svećenika zaređen 1934. Službovao u Čakovcu, Zagrebu i Karlovcu gdje je bio na raznim dužnostima. Strijeljan 29. lipnja 1945. od srbokomunista u Karlovcu.

25.   
Petar Sivjanović
, rođen 16. 1. 1893. u Virju. Roditelji Đuro i Marija rođ. Paulić. Za svećenika zaređen 1916. Zaredio ga je nadbiskup msgr. dr. Antun Bauer. Najveći dio svećeničkog života proveo u Grubišnom Polju kao kateheta, a poslije kao župnik. Komunistička vlast osudila ga je na smrt vješanjem. Obješen 21. veljače 1946.

26.   
fra Sebastijan Šantalab
, rođen 21. 7. 1913. u Crkovcu, Kamenica. Roditelji Vid i Terezija rođ. Šantalab. Za svećenika zaređen 1939. u Salzburgu. Djelovao u Zagrebu i u Virovitici, a zadnje dvije-tri godine života bio u Bjelovaru kao vjeroučitelj u Državnoj realnoj gimnaziji. Partizani su ga mučili u zatvoru u Bjelovaru i zatim objesili u šumi Lug, 20. srpnja 1945.

27.   
Ivanko Vlašićak
, rođen 6. 12. 1879. u Virju. Roditelji Mato i Tereza rođ. Pankarić. Za svećenika ga 1902. zaredio nadbiskup Posilović. Bio je kapelan u Zagorskim Selima, Novoj Kapeli i Voćinu, upravitelj župe u Bučici i Čagliću te župnik u Buku i Požeškom Brestovcu. Mučki je ubijen na blagdan sv. Ante, 13. lipnja 1935. na povratku iz Slavonske Požege.

(149)

II. Svećenici rođeni u drugim biskupijama na službi u župama Varaždinske biskupije

1.     
Josip Kalajdžić
, rođen 9. 1. 1912. u Ceriču, Vukovar. Za svećenika ga 1937. zaredio Alojzije Stepinac. Od 1937. pa sve do smrti 1945. radio kao kateheta u realnoj gimnaziji i u građanskoj školi u Varaždinu. U siječnju 1945. imenovan župnikom u Biškupcu gdje je do svoje mučeničke smrti (svega nekoliko mjeseci). Na Duhove 20 svibnja 1945. ubila ga je Ozna.

2.     
Stjepan Kovačić
, rođen 17. listopada 1870. u Zlataru, sin Janka i Marije r. Oraić. Gimnaziju završio u Zlataru, a studij teologije u Senju gdje je 1896. zaređen za svećenika. Potom je kapelan u Gospiću te nakon toga upravitelj župe u Grižanima, Sincu, Josipdolu, i Cerovniku. Prijelaskom u Zagrebačku nadbiskupiju 1905. imenovan kapelanom u Donjoj Stubici a potom župnikom u Sigetci i Gornoj Stubici. Od 1921. župnik je u Molvama gdje je dočekao kraj rata. Uhićen 1945. Presudom Vojnog suda Zagrebačke oblasti od 9. srpnja 1945. osuđen na 15 godina prisilnog rada. Umro u logoru Stara Gradiška 17. rujna 1948.

3.     
Hinko Kroder
, rođen 6. 6. 1877. u Biidenhausenu, Bavarska. Za svećenika zaređen u Rimu 1902. U Zagrebačku nadbiskupiju prešao 1908. a 1919. imenovan župnikom župe Vratišinec. Partizani su ga ubili 1945. nakon teškog mučenja, bez ikakvog razloga i bez suda. Za grob mu se ne zna.

4.     
Viktor Miiller
, rođen 13. 4. 1906. u Novoj Gradiški. Na Petrovo 1931. zaređen za svećenika. Zaredio ga je nadbiskup msgr. dr. Antun Bauer. Bio je kapelan u Velikom Bukovcu, Sv. Jurju u Trnju, Virju. Poslije toga imenovan župnikom u Donjim Mostima gdje je djelovao do svoje smrti. Ubili su ga partizani 28. 4. 1905.

5.     
P. Anzelmo Polak
, rođen 8. 4. 1883. u Životici, Moravska. Zaređen za svećenika 1910. Za posljednje službe bio je vikar u župi sv. Miklavža pri Ormožu. Dolaskom Nijemaca prognan s još 364 slovenska svećenika iz Mariborske biskupije. Došao k franjevcima u Varaždin i ondje bio godinu dana. Vlasti NDH
 
(150)

odvele ga 7. rujna 1942. u Jasenovac. Prema neistraženim okolnostima 7. listopada 1942. stradao u Jasenovcu.

6.     
Tomislav Štefanac
, župnik u Biškupcu kod Varaždina. Rođen 16. prosinca 1876. u Banjskom Selu, Općina Barilović kao šesto od osmero djece u obitelji siromašnih roditelja. Četiri godine bio je kapelan u župi Sveti Ilija Obrež, a 16. kolovoza 1905. premješten u Zagreb u samostan milosrdnih sestara gdje je bio kateheta na višoj djevojačkoj školi i duhovnik samostanskih kandidatkinja te ispovjednik sestara. U župu Biškupec došao je 21. studenoga 1911. i tu ostao do smrti 1945. Potkraj rata u župni dvor došli partizani, odveli ga u podrum i premlatili. Poslije toga obolio i umro 19. siječnja 1945. Pokopan na župskom groblju. Naslijedio ga vlč. Josip Kalajdžić koji je nakon rata doživio istu sudbinu

7.     
Don Adalbert Tumbaš
, rođen 26. 02. 1911. u Subotici. U veljači 1934. zaređen za svećenika. Imao je brata isusovca, a stric mu je bio msgr. dr. Stjepan Tumbaš, župnik i dekan u Beču. U Zagrebačku nadbiskupiju dolazi 1940. s biskupom Carevićem, ne sluteći tada da će obojica završiti mučeničkom smrću. Godine 1942. i 1943. radio je kao kateheta u građanskoj školi u Virju. Partizani su ga ubili 1944.

8.     
Pl. Matija Žigrović
, rođen 8. veljače 1886. u Kalinju, Sv. Ivan Zelina. Za svećenika gaje zaredio nadbiskup Antun Bauer, 24. ožujka 1912. Bio je kapelan u Stupniku i Grubišnom Polju. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata četiri je godine bio na ratištu kao vojni svećenik. Nakon rata bio je kapelan u Turnašići i Mađarevu, a zatim je imenovan župnikom u Kostelu. Posljednjih desetak godina života bio župnik u Gornjem Jesenju. Partizani su ga odveli 17. srpnja 1943., mučili i ubili.


III. Popis stradalih sjemeništaraca i bogoslova:

1.
Franjo Jakopović
, rođen 13. 3. 1927. u Paki, Novi Marof. Roditelji Stjepan i Kata rođ. Dinjar. Nakon pučke škole otišao u Zagreb, u sjemenište na Salati. Završivši prvi i drugi razred, otišao u Varaždin na Franjevački kolegij. U VII. razredu gi-

(151)

mnazije, na jesen 1944. otišao u hrvatsku vojsku. U svibnju 1945. kao sudionika Križnoga puta partizani ga strijeljali i bacili u Dunav kod Iloka.


IV. Časne sestre rođene u župama Varaždinske biskupije, stradale u 2. svjetskom ratu i poraću:

1.     
S. Kornelija M. Horvat
, rođena 22. 12. 1886. u Koprivnici. Radila kao učiteljica u daruvarskom dječjem vrtiću. Premještena u Jelsu gdje također radi kao učiteljica u vrtiću. Mjesni partizani s otoka Hvara strijeljali ju 22. siječnja 1944.

2.     
S. Lipharda M. Horvat
, rođena 6. 3. 1902. u Varaždinu. Bila je stručna švelja i radila u bolnici za duševne bolesnike u Vrapču. U noći 15. svibnja 1945. odvodi ju brojna straža po naredbi vlasti. Bačena u Jazovku s ostalim časnim sestrama.

3.     
S. Geralda M. Jakob
, rođena 17. 7. 1906. u Donjari, Koprivnica. Godine 1927. svetim se zavjetima predala Bogu. Radila kao bolničarka u Gradskoj ubožnici u Vrapču skrbeći o umobolnim pacijentima. Ubijena od Ozne 15. svibnja 1945. i bačena u Jazovku.

4.     
S. Viktorija Cerković
, rođena 27. 10. 1921. u Belici, Međimurje. Roditelji Lovro Cerković i Regina. Nestala u Zagrebu 1947.

(152)


Nastavek na sledečomu listu
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
« Odgovori #115 : Veljača 19, 2013, 11:25:54 poslijepodne »
Nastavek (z) prethodnoga lista


Lojzo Buturac
Sisak


TRI ČASNE SESTRE - HRVATSKE MUČENICE

Komunistička je vlast bila posebno okrutna prema svemu što je hrvatsko i katoličko pa nije poštedjela ni časne sestre koje su oko sebe širile samo ljubav i dobrotu. Don Anto Baković u svojoj knjizi Hrvatski martirologij XX. stoljeća poimenično navodi 31 časnu sestru ubijenu bez bilo kakve dokazane krivnje. Katolička Crkva je 24. rujna 2oll. godine proglasila blaženima pet časnih sestara - „Drinskih mučenica". Za svaku ubijenu časnu sestru mogao bi se napisati njezin martirologij, no ja ću prikazati mučeništvo triju časnih sestara.

Tri časne sestre, redovnice Predragocjene Krvi Kristove iz Banja Luke, da bi izbjegle suđenje i osudu, vjerojatno na smrt, prihvatile su izgon iz Bosne i u rujnu 1945. pojavile se u Zagrebu. Bile su to Josipa Nevistić, rođena 1907. u Bosanskoj Gradiški i nešto mlađe susestre Eulalija Kulijer i Danica Rezo, rođena 1910. u Rakitnom u župi Posušje. U Zagrebu ih je primio svećenik Josip Buturac i uputio u Požegu, u provinciju gdje će biti manje uočljive. Požeški župnik i dekan Franjo Pipinić pribavio im je i od crkvenih i od društvenih vlasti   dopusnice za boravak i rad u civilu u svojemu dekanatu. Dvije je uputio župniku Ljudevitu Petraku u Pleternicu i jednu župniku Lorandu Matheszu u Ruševo.

Sestru Josipu ruševački je župnik uputio u selo Djedina Rijeka da pripremi djecu za prvu Svetu pričest. U selo je stigla koncem kolovoza 1945., a Prva

(164)

pričest je bila na dan Bezgrješne BDM 8. prosinca. Ovaj se događaj dugo prepričavao jer nikada prije ni kasnije nije bilo tako svečano: kapela okićena, djeca svečano odjevena, naročito djevojčice. Nazočne su oduševile dječje recitacije i pjesme a priređen je i domjenak. Sestra Josipa ostala je u selu do kraja godine, držala predavanja za djecu i odrasle i učila ih pjevati, posebno božične pjesme.

U siječnju 1946. premještena je u župu Pleternica gdje je u selima Kadanovci i Frkljevci također pripremala djecu za prvu Svetu pričest. Nakon mjesec dana je uhićena i odvedena u zatvor u Slavonski Brod odakle je pisala u Djedinu Rijeku moleći da joj donesu nešto hrane jer da će inače umrijeti od gladi. Hrana koju su joj donijele dvije djevojke nije joj uručena jer je sestra bila otpremljena u Banju Luku na suđenje. Početkom srpnja opet je vraćena u Ruševo gdje je 7. srpnja 1946. slavio mladu misu Petar Folivarski. Sestra Josipa i djevojke okitile su crkvu, naučila ih je pjevati da bi mlada misa bila što svečanija. U rujnu 1946. župnik Mathesz zamolio ju je da u selu Sovski Dol pripremi prvopričesnike. Tu su ju 3. listopada, u vrijeme kada se sudilo i nadbiskupu Stepincu, uhitila dvojica komunističkih zločinaca (Mirko S. i S.), odvela ju u susjedno selo Paku, mučili ju i ubili u podrumu jedne pravoslavne kuće, što je posvjedočila vlasnica pravoslavka. Pokopali su ju u obližnjoj šumi. Njezino je tijelo otkriveno i u najvećoj tajnosti preneseno u Djedinu Rijeku i pokopano na posvećenom groblju. Žitelji sela podigli su joj spomenik, uz koji je uvijek svježe cvijeće. Grob ove vjeroučiteljice mučenice posjećuju skupine vjeroučenika iz pojedinih župa i mole za nju.

Sestra Eulalija započela je službu u župi svetoga Nikole u Pleternici kao sakristanka, zvonarica, vjeroučiteljica i vrsna, glazbeno nadarena voditeljica crkvenog pjevanja. Nakon što su komunisti 4. prosinca 1944. do temelja srušili župnu crkvu, 11. svibnja 1945.

(165)

ubili pleterničkog župnika Franju Radovića i pokušali ubiti njegovog kapelana i nasljednika te 3. listopada ubili sestru Josipu, svi su strahovali i za sestru Eulaliju. S razlogom jer 1. ožujka 1947. i ona je nestala. Dvojica pleterničkih komunista (Stjepan B. i Franjo V.) na prijevaru su ju izvukli iz kuće, a četvorica zločinaca (Mato J., Marko T., Bozo P. i već spomenuti Stjepan B.) odvodili su ju u smjeru rijeke Orljave. Susjedi su to gledali, ali nitko se zbog straha nije usudio bilo što poduzeti.

Župnik Petrak je odmah sutradan prijavio njezin nestanak miliciji i danima dolazio pitati za nju. Govorili su mu da je odvedena na saslušanje, da će se vratiti, neka bude strpljiv jer uskoro će se pojaviti. I pojavila se nakon 25 dana.

Na blagdan Blagovijesti, 25. ožujka, pleternički župljani ne rade težačke poslove pa je Valent Liščević iz Sulkovaca pošao u obilazak svojih polja jer je prethodnog dana bilo veliko nevrijeme i nabujala je Orljava nosila sve pa i natoloženi pijesak. U jednom je njezinome plićaku prepoznao tijelo ženske osobe. Bila je to sestra Eulalija. Ubivši ju, zločinci su njezino tijelo pokopali u orljavski pijesak koji je bujica odnijela i otkrila ga. Pokopana je na pleterničkom groblju 27. ožujka 1947. Iako su svi znali tko su ubojice, nijedan od zločinaca nikada -niti za komunističke vladavine, niti za vrijeme neovisne Republike Hrvatske - nije pozvan na odgovornost.

Sestra Danica Rezo, prof., završila je studij povijesti i u jesen 1945. diplomirala na zagrebačkome Filozofskom fakultetu. Pleternički župnik Petrak našao joj je stan kod obitelji Švarc u Kolodvorskoj ulici u Pleternici. Zaposlila se kao profesorica povijesti u požeškoj gimnaziji. Međutim, za istaknute katolike i domoljubne Hrvate, a posebno prosvjetne djelatnike, život u Požegi bio je vrlo težak. Mladi skojevci, među njima i učenici viših razreda gimnazije, činili su u Požegi razna zlodjela. Kip Majke Božje iz kapelice na ulazu u Požegu, bacili su na cestu, Kip Ranjenog Isusa iz istoimene kapelice u Orljavu. Kip Gospe Žalosne iz niše na franjevačkoj crkvi spalili su na Tekiji. Školske godine 1945./1946. izbacili su iz gimnazije 30-ak za komunistički režim nepodobnih učenika (skojevci su to radili i fizički). Na staru godinu, 31. prosinca 1946., izbacili su iz požeške Kolegije - đačkog doma pod upravom svećenika - na ulicu sve učenike, svećenike i časne sestre.

(166)

Od profesora koji su se usudili nedjeljom dolaziti na đačku misu, bio je jedino Ljuboslav Kuntarić koji je prisilno umirovljen.

U takvim prilikama profesorici Rezo nije bilo lako. Od prvoga je dana bila pod udarom gimnazijskih skojevaca. Rugali su joj se zbog križića koji je nosila oko vrata. U to vrijeme nije bilo školskih udžbenika povijesti pa je prof. Rezo poučavala služeći se svojim skripatama. Često su joj prigovarali zbog predavanja. U 8. razredu je, primjerice, tumačila u čemu je važnost bana Jelačića

Sljedeći školski sat skojevci 8. razreda napali su ju tvrdeći da je ban Jelačić bio najgori reakcionar jer je napadao Mađare koji su u ono vrijeme bili napredni, što je u svojim djelima istakao i Karl Marx. Slično se događalo i dalje i na taj je način prof. Rezo istjerana iz Požege.

Utočište je našla u Varaždinu gdje se, mada u u poodmaklim godinama, sretno udala i uzela muževljevo prezime Bišćan. Zaposlila se u varaždinskoj Glazbenoj školi. 0 njezinoj prošlosti i koje joj je djevojačko prezime, nisu znale ni njezine najbolje prijateljice. U pismu jednom svome bivšem požeškom učeniku napisala je da se ponekad sjeti vremena provedenog u Požegi i nemilih događaja iz onoga zlokobnog vremena u kojem su komunistički vlastodršci vodili hajku protiv svih koji nisu prihvatili njihovu ideologiju.

Živjela je tiho, skromno i povučeno. Umrla je krajem 1997. godine, navršivši 87 godina. Na varaždinskom je groblju, na jednome skromnom spomeniku uklesano:

DANICA BIŠĆAN 1910. - 1997.

(167)
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
« Odgovori #116 : Svibanj 18, 2013, 11:41:28 poslijepodne »
Hrvatskoj javnosti nikada neće biti poznate službene brojke o svim domaćim obredima egzorcizma, ali stvarna svjedočanstva otkrivaju da se takve zastrašujuće seanse odvijaju ćešće no što itko može pretpostaviti u svim dijelovima zemlje...
Mislim da bi crkva trebala uvesti egzorciste koji istjeruju iz mozgova totalitarizam,jugofiliju,komunizam,veličanje diktatora Tita itd i da bi imali jako puno posla kod nas.
Jozo Mafiozo, Kum(rovec)I, II, III

Sterivajne (z) Duva Svetoga

Jama Jozovka, Jezovka, Jazovka


27
U jami Jazovki je skončalo život navodno 270 ranjenika odvedenih iz bolnice „Sveti Duh“ (Izvješće Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, 50).

* * * * * * * * * *

Naročitu vrijednost u članku predstavljaju popisi ranjenika otpuštenih iz ovih dviju bolnica između 17. svibnja i 29. lipnja 1945, među kojima i onih otpremljenih u logor Prečko.

Citat:
* Zvir:
Blanka Matković
Mažuranićevo šetalište 63, Split

ODVOĐENJA I LIKVIDACIJE RANJENIH PRIPADNIKA HRVATSKIHORUŽANIH SNAGA (HOS) IZ ZAGREBAČKIH BOLNICA U SVIBNJU ILIPNJU 1945. KROZ ARHIVSKO GRADIVO DRŽAVNOG ARHIVA U ZAGREBU

UDK 341.322.5:614.2(497.5 Zagreb)“1945“]:930.253
Izvorni znanstveni rad

U članku se analiziraju ranije poznati podaci o sudbini ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, koji su se po završetku Drugog svjetskog rata zatekli u zagrebačkim bolnicama te se nadopunjuju dosad neobjavljenim dokumentima iz sačuvanog gradiva nekadašnje Zakladne bolnice i Bolnice sestara milosrdnica, koje se čuva uDržavnom arhivu u Zagrebu. Naročitu vrijednost predstavljaju popisi ranjenika otpuštenih iz ovih dviju bolnica između 17. svibnja i 29. lipnja 1945, među kojima i onih otpremljenih u logor Prečko.

Ključne riječi: Drugi svjetski rat, poraće, OZN-a, bolnice, ranjenici, logori, likvidacije

http://www.forumgorica.com/povijest/do-je-veksi-blazenik-broz-ili-pavelic/msg45747/#msg45747


Citat:
SVEĆENICI - ŽRTVE DRUGOGA SVJETSKOG RATA I PORAĆA IZ VARAŽDINSKE BISKUPIJE

S područja Varaždinske biskupije u ratnom i posebno u poratnom razdoblju II. svjetskog rata stradalo je i/ili ubijeno 35 svećenika koji su bili rođeni ili na službi i župama biskupije, 1 sjemeništarac i 4 časne sestre.

http://www.forumgorica.com/povijest/do-je-veksi-blazenik-broz-ili-pavelic/msg49848/#msg49848
« Zadnja izmjena: Svibanj 19, 2013, 12:11:42 prijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
« Odgovori #117 : Lipanj 02, 2013, 10:53:59 prijepodne »
Nastavek prethodnoga lista

Citat:
Forumski demon.strator i ver(z)o(r )cist, 2013-06-01
(Kokotička cirkva pr(e)dmet sprdne):

... sad ću mirnije spavati jer nema više među nama okruglo, ni više, a ni manje 160 000 demona. 


Titolitarni ver(z)o(r )cizem

Turopolski svečeniki ko-komunističkoga verocizma žrtve

O. Stanko Kos odrobijal 6 let



O. Stanko Kos rođen je 7. studenoga 1927. u Buševcu, župa Vukovina, kao najstarije dijete brojne obitelji Kos. U Družbu Isusovu stupio je 30. srpnja 1944., za svećenika je zaređen 29. srpnja 1962. po rukama zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Šepera u zagrebačkoj bazilici Srca Isusova.
Mladu misu slavio je u župnoj crkvi Pohoda BDM rodne župe, 15. kolovoza, upravo na Veliku Gospu.

Zbog hrabrih istupa u tzv. JNA, u obrani nadbiskupa Stepinca, osuđen je na šestogodišnju tešku zatvorsku kaznu, koju je izdržavao od 1956. do 1961. u tamnicama Požarevca i Stare Gradiške.

Godine 1971. u Rimu je doktorirao kanonsko pravo na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Svećenički život u Družbi Isusovoj posvetio je najviše kao profesor na Filozofsko-teološkom institutu DI na zagrebačkom Jordanovcu, te se bavio pisanjem stručnih članaka.


Zvir:
http://www.ika.hr/bilteni/bilten_34-2012.pdf

Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
« Odgovori #118 : Lipanj 02, 2013, 10:56:40 prijepodne »
Titolitarni ver(z)o(r )cizem
 
Hrvatski svečeniki ko-komunističkoga verocizma žrtve

O. Honorije (Častimir) HERMAN (*1914. - †1990.) – hrvatski Mandela

Odrobijao je ukupno 22 godine!



Rođen je 17. veljače 1914. u Varaždinu. Tu je stupio u franjevački red. Za svećenika je bio zaređen 1. VIII. 1937. godine.
1939. god. nalazimo ga u ČUNTIĆU u franjevačkom samostanu. U to vrijeme zagrebački su franjevci bili preuzeli tu župu i prvi gvardijan je bio o. Jukundo JUG.

Za vrijeme rata o. Honorije preuzima službu vojnoga svećenika, te ga zbog toga 1945. god. partizani u Zagrebu osuđuju na 9 godina robije u Staroj Gradiški (Presuda Komande grada Zagreba od 14. srpnja 1945., broj 449/45.). Za vrijeme robije partizani su ih jednoga dana obukli u ustaške odore i vodili do jedne masovne grobnice oko 12 km udaljene od logora. Tu su morali - on i svi drugi svećenici-logoraši - iz jame golim rukama vaditi tjelesa u raspadanju. Tu su bila dva duboka jarka (šanca) puna mrtvih tjelesa zarobljenih Hrvata i Nijemaca. Okolo su stajali nahuškani posrbljeni Vlasi, koji su ih vrijeđali najpogrdnijim riječima, pljuvali po njima i prijetili im. [Ovo je opisao i talijanski franjevac iz Istre p. Simplician Gomiero u članku, na hrvatskom objavljenom istom 1990. g. u „Glasu Koncila“ pod naslovom: Mrtvi dom hrvatskih svećenika (GK br. 31, 5. VIII.1990., str. 6; br. 32, 12. VIII. 1990, str. 6!)].

Sam pater Honorije znao je kasnije pripovijedati, da kad su došli do trupla sa ustaškim i njemačkim znakovljem, onda je naglo bila prekinuta ta cijela namještena akcija kako ustaše iz jame vade golim rukama tjelesa „svojih“ žrtava! Akcija je bila kasnije nastavljena, jer je trebalo uništiti tragove vlastitih (partizanskih) zločina, ali bez „publike“.

1952. godine, nakon izdržane kazne od 6 godina robije on izlazi na „slobodu“, no pravoslavni Srbi (zapravo Vlasi) ne miruju, već traže ponovno suđenje, odnosno njegovu glavu! [U knjizi „Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini…“, Zagreb 1946. o. Honorije se spominje pod (krivim) imenom „fratar KENALIJA“].

Došlo je do ponovnoga suđenja, koje je bilo u Sisku(?) 1954. godine. Da se udovolji pravoslavnoj svjetini, bio je osuđen na smrt, prvo vješanjem, a onda je kazna preinačena u smrt strijeljanjem! Nakon pročitane presude rekao je onima, koji su ga osudili, da bi želio znati da li će ga najprije strijeljati, pa onda objesiti ili pak obratno. Na to je jedan dio nahuškane publike počeo vikati „Bravo, pope!“ A onda je on sam uzviknuo: „Pišam vam se na sud!”

Na presudu se ipak žalio, te je pomilovan najprije na doživotni zatvor, a zatim na 20 godina robije. [Usp. Ivan Damiš: Franjevci HFP Sv. Ćirila i Metoda, (Zagreb, 2000), str. 141]. Ponovno je robijao u Staroj Gradiški u vrlo teškim uvjetima. Radio je u košaračiji. Tu je upoznao mnogo supatnika, a s jednim od njih, gosp. Ivanom Pruscem, preživjelim iz Kavranove akcije, našao se kasnije na slobodi u Mozartovom rodnom gradu Salzburgu, u Austriji. Za vrijeme robije gotovo je oslijepio na jedno oko.
Na “slobodu” je pušten po drugi puta istom 1969. god., dakle nakon punih 16 godina robije. Odrobijao je ukupno 22 godine! Pravi hrvatski Mandela …

Koncem 1971. pobjegao je iz zemlje sa krivotvorenom putnicom (jugo-pasoš redovničkoga subrata iz franjevačkog samostana u Samoboru, u koji je nalijepio svoju fotografiju) i došao u Salzburg, nakon što su ga njemački granični policajci skinuli sa vlaka i nisu mu dopustili da putuje u Njemačku. U Mozartovom rodnom gradu živio je i boravio u franjevačkom samostanu kao ispovjednik u franjevačkoj crkvi. Nedjeljom i blagdanom pomagao je vlč. Vilimu Cecelji u pastvi Hrvata u crkvi na Müllnu. Većinom je sjedio u ispovjedaonici. A kad je imao sv. Misu, onda bi u svojim propovjedima obavezno napadao “moderni poganluk”! Kolega student, sada već davno pokojni Viktor Kancijanić, s kojim sam kratko vrijeme zajedno stanovao, znao bi me nedjeljom ujutro buditi: “Ustaj, Zvane, idemo na misu na Mülln, da čujemo patra Marijana i njegovu propovijed o poganluku”.
Odmah po dolasku u Salzburg zatražio je od SR Njemačke državljanstvo i njemačku mirovinu, budući da je za vrijeme NDH u ratu bio “Feldkurat”, t.j. ratni dušobrižnik kod njemačke vojske. Ovo mu je bila “krivica” zbog koje je bio dvaput suđen od komunista.

Istom 1979. godine dobiva od SR Njemačke malu mirovinu i dopuštenje da se trajno useli. Otišao je kod svoje redovničke subraće u Landau (Pfalz). Ovdje je u prosincu 1989. god. doživio 2 moždana udara, a kao posljedica toga bio mu je oduzet govor. U krevetu je pri punoj svijesti pro- i doživljavao velike političke promjene nakon pada Berlinskoga zida i komunističkoga jednoumlja. Prateći na televiziji sva ta zbivanja, posebice ona vezana za dragu mu Domovinu, te bez mogućnosti da nešto kaže, neprestano je plakao …

Umro je u Velikom tjednu 1990. godine i bio pokopan na groblju u Landau. Na sprovodu su mu bila i dvojica njegove redovničke subraće iz hrvatske provincije Sv. Ćirila i Metoda: pater Ivan Mihaljinec, dušobrižnik Hrvata u Salzburgu i p. Mato Mučkalović, koji je u to vrijeme bio dušobrižnik na njemačkoj župi u Landau.


Zvir:
http://www.hkz-salzburg.net/index.php?option=com_content&view=article&id=112&Itemid=114
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
« Odgovori #119 : Lipanj 02, 2013, 11:00:45 prijepodne »
Ko? Ko je (hudo)jamio?
Ko je (hudo)jamio je (hudo)jamio

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Objavljeno 13.05.2013.
Tajna iz Mirlović Zagore

Nakon 70 godina Njemice doznale da im je otac i djed bačen u jamu Golubinku

Još u bivšoj Jugoslaviji drniškom Zagorom kružile su priče o masovnim grobnicama njemačkih vojnika koje su partizani ubijali pri povlačenju trupa prema sjeveru, nakon kapitulacije Njemačke. O tomu se nije smjelo govoriti naglas, ali javna tajna je bila da su se tijela nakon smaknuća najčešće ubacivala u kraške duboke jame, koje su na tom prostoru brojne. Jedna od njih, za koju su tamošnji mještani znali, koja je istražena i iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci, u blizini je sela Mirlović Zagora.



Posmrtne ostatke, te razne predmete koji potvrđuju da je riječ o njemačkim vojnicima, iz jame Golubinke, duboke 27 metara, prošle su jeseni izvadili članovi šibenskog Speleološkog društva “Sv. Mihovil”. Troškove je snosila njemačka organizacija “Volksbund Deutsche Kriegsgräberfürsorge”, koja se brine o ekshumaciji posmrtnih ostataka njemačkih vojnika ubijenih tijekom Drugog svjetskog rata. U jami su pronađeni remeni, kacige, žica kojom su ruke žrtava bile vezane, jedna krunica, te 14 pločica koje su vojnici nosili oko vrata, među kojima i jedna s imenom Emmo Feenders. Pločice s imenom nosili su samo njemački mornari, dok su druge imale brojeve. Nakon što su ostaci izvađeni, njemačka organizacija “Volksbund” položila ih je u zajedničku grobnicu na vojnom groblju Lovrinac u Splitu.


Priča unuke Käthe

Slike:
Emmo Feenders snimljen ranih četrdesetih godina sa suprugom Annom i kćerkom Helgom (gore);
pločica s Feendersovim imenom pronađena u Golubinki (desno)


Zahvaljujući Ivi Nakiću iz Mirlović Zagore, jednom od pokretača istraživanja sporne jame, te tjedniku “Šibenski list”, koji je pratio slučaj mirlovačke Golubinke, istina o sudbini njemačkih vojnika došla je i do njemačke javnosti. Nakić je članak iz “Šibenskog lista” proslijedio svojem sumještaninu Denisu Koloperu, koji živi i radi u Njemačkoj, i priča je dobila i drugu stranu. Koloper ga je preveo i dostavio redakciji njemačkih novina “Ostfriesen Zeitung”, a oni su objavom na internetskim stranicama pokrenuli potragu za potomcima Emma Feendersa.

Pronađene su njegova kći i unuka, koje su izgubile svaku nadu da će ikada doznati što se dogodilo Emmu. Sudbina je tako htjela da, nakon 70 godina neizvjesnosti, kći Helga i unuka Käthe Hachman doznaju da je Emmo pogubljen i zajedno s još 35 do 40 njemačkih vojnika bačen u jamu Golubinku. Ne skrivajući tugu, ali na određeni način i radost što su došle do istine, unuka Käthe je za “Ostfriesen Zeitung” ispričala obiteljsku priču. Emmo je bio mobiliziran 1941. godine i sve do 1944. godine stacioniran na njemačkoj obali, kad su ratni brodovi poslani na Jadransko more.

Zadnje vijesti koje je obitelj primila o Emmu bile su u studenome 1944. godine, o njegovu teškom ranjavanju u borbi s partizanima u zaleđu obale, te da je transportnim vozilom trebao biti prebačen do bolnice, a zatim za Njemačku. Po informacijama koje su dobili od njegovih suboraca, na putu do bolnice kolonu s ranjenicima presreli su partizani i od tada im se gubi svaki trag. Nakon rata, pokušali su preko Crvenog križa doznati sudbinu Emma i ostalih iz konvoja, ali bez uspjeha. Vodio se kao nestao u ratu bez posmrtnih ostataka, te je 1970. godine proglašen mrtvim. Njegova supruga Anna, sve do smrti 1988. godine, nadala se povratku muža i vjerovala je da je živ, pa je čak mislila da je možda u Hrvatskoj osnovao novu obitelj, rekla je za novine njegova unuka Käthe.

– Uz pomoć dobrih ljudi, interneta i sreće, otkrila se tajna. Mjesto jame se nalazi u Mirlović Zagori, gdje starosjedioci odavno prepričavaju priču o partizanima koji su vodili u to doba Nijemce do jame na strijeljanje. No, nitko se nije ili usudio ili primio te priče da ljudi budu izvađeni i dostojno pokopani, sve dok lokalni voditelj nogometnog kluba Ive Nakić iz mjesta nije inicirao sve potrebno da se jama istraži - piše, među ostalim, u članku njemačkih novina.


‘Doći ćemo u Hrvatsku’

– Moj muž i ja smo godinama namjeravali otići u Hrvatsku, u potragu za djedom. Međutim, pitali smo se gdje da tražimo - rekla je Käthe za “Ostfriesen Zeitung”, te dodala da će ovog ljeta doći u Hrvatsku, otići do Splita i posjetiti zajedničku grobnicu njemačkih vojnika, te Mirlović Zagoru i mjesto Emmova stradanja.


KATARINA RUDAN
SNIMILA NIKOLINA VUKOVIĆ; PRIVATNI ARHIV

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Masovna grobnica pod drniškim nogometnim igralištem?

•• Ivan Nakić već osam godina sa svojim malonogometnim klubom odlazi na turnire u Njemačku, pa je preko naših ljudi koji tamo žive stupio u kontakt s predstavnicima “Volksbunda”, i prije tri godine sve pokrenuo. – Za priče da su u Golubinku bacana tijela vojnika, a govorilo se i civila, čuo sam još kao dijete. Kao čovjek, zadovoljan sam što su ostaci ekshumirani, jer je ljudski i humano da se oni dostojno pokopaju u zajedničku grobnicu, a ne da ostanu u nekoj jami.

Čovjek je čovjek, ma kojoj vojsci i u kojem ratu stradao. Imamo saznanja da jedna takva jama postoji i u Pokrovniku, te da je na nogometnom igralištu na Podvornici u Drnišu postojao ogromni bunker u kojeg je 1945. godine zatvoreno između 900 i 1000 njemačkih vojnika pri povlačenju, da je potom sravnjen sa zemljom zajedno s njima. Prikupljamo informacije i stoga pozivam sve koji mogu pomoći kod otkrivanja masovnih grobnica iz Drugog svjetskog rata da nam pomognu, kako bi i one bile pretražene - kaže Nakić.


http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/209997/Default.aspx
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549