Baština > Tradicija i baština
Toponimi
shaka zulu:
Arheološka baština
Područje općine Lekenik nije bilo posebno zastupljeno u dosadašnjim rekognosciranjima i istraživanjima tako da su saznanja o arheološkim lokalitetima na ovom području prilično oskudna.
Rekognosciranje ovog područja proveo je 1930.-ih Josip Klemenc, a rezultati rada su objavljeni u Archaeologische Karte von Jugoslavien: Blatt Zagreb 1938. g.
Krajem 1980.-ih sjeverni dio općine rekognoscirao je dr. Zoran Gregl iz Arheološkog muzeja u Zagrebu. Reviziona rekognosciranja uslijedila su tek 1998. prilikom izrade Konzervatorske studije za Prostorni plan Sisačko-moslavačke županije, no tada su neki lokaliteti izostavljeni iz evidencije. Arheoloških istraživanja u pravom smislu na ovom području nije bilo.
Tijekom prikupljanja podataka utvrđeno je da se na području Općine Lekenik nalazi 14 arheoloških lokaliteta (7 antičkih naselja ili građevina, 1 skupina noričko-panonskih tumula, 1 srednjovjekovno naselje, ostaci 2 crkve te 3 neubicirane utvrde), a mogući su i novi, do sada nepoznati lokaliteti.
Novac rimskog cara Klaudija II(slični primjerci nađeni u Žažini)
BRKIŠEVINA, utvrda
Brkiševina je bila jedan od većih čardaka, a po nastojanju Hrvatskog sabora trebala je biti banska tvrđava na Kupi. Bila je građena od drveta (spominje se kao arx lignea) i vjerojatno je služila stražarima kao sklonište. Na karti Stjepana Glavača iz 1673. je ovdje označena utvrda, župa i sjedište generalata. Prema pričanju mještana, JI od crkve sv. Marte u Šišincu, na položaju Turčinac, se nalazila utvrda gdje su se sklanjali ljudi pred Turcima. Drugi kazivači pak tim imenom označavaju jarak gdje je, navodno, poginulo mnogo Turaka. Neistraženo i stoga do danas neubicirano.
DONJI VUKOJEVAC, tumuli i antička cesta
Južno od sela, u šumi Frtić, nalaze se dvije skupine noričko-panonskih tumula. Najveći je tumul pod nazivom Turska glava, promjera 27 m. Tumul je pljačkan zbog potrage za zlatom. On stoji osamljen uz dobro vidljive ostatke antičke ceste Siscia – Emona koja se može, uz prekide, pratiti u dužinu od oko 8 km. Jasno je uočljiva 7 m široka prometnica s oko 2 m širokim jarcima za odvodnjavanje sa svake strane, a lokalni naziv za tu cestu je Petrinjski put.
DUŽICA, antičko nalazište
Južno i sjeverno od kolnog puta koji ide od Dužice prema nasipu Kupe, kod kote 101, nalaze se tragovi rimskog naselja u obliku niskih zemljanih nasipa. Prema literaturi, na površini zemlje su nekad bili vidljivi ostaci rimskih zidova i opeke te razni sitni nalazi, dok je danas lokalitet prekriven vegetacijom.
DUŽICA, antički lokalitet Sredice
Na livadi Sredice nalaze se ostaci rimskih zidova u dobro uočljivom malom nasipu - bedemu. Od ovog položaja se može pratiti jedan vicinalni rimski put sve do gornjeg kanala Kupe kod toponima Čep.
DUŽICA, antički lokalitet Čep
Prema literaturi, kod gornjeg odvojka Kupe, na položaju Čep, nalaze se ostaci velike rimske građevine te nastavak nasipa koji se protežu i na livadu Sredice. Poznato je da je u rimsko doba ovdje postojala i brana za obranu od poplave. Danas je lokalitet prekriven gustom vegetacijom te je nemoguće utvrditi njegovo stanje.
GRADEC,( kod BREŽANA LEKENIČKIH) - srednjovjekovno nalazište
Prema literaturi, u Gradecu se nalazilo srednjovjekovno naselje na što upućuju nalazi šute, žbuke i opeke. Pretpostavlja se da se to naselje nalazilo na platou nedaleko od kapele sv. Petra, no zbog guste vegetacije to nije bilo moguće utvrditi.
GRADIŠĆE kod Cerja Letovanićkog
U zaseoku Gradišće, prema podacima iz literature, bilo je kasnorimsko, a možda i ranosrednjojekovno naselje s pripadajućom nekropolom. Ovdje su nađeni ostaci rimskih zidina, opeka, ulomci posuda od gline pomiješane s kvarcom te ostaci paljevinskih grobova. U svibnju 2005.,izradi konzervatorske studije, na položaju zapadno od samog naselja, a sjeverno od glavnog puta nađeno je nešto ulomaka velikih rimskih opeka. Točan položaj i stanje samog lokaliteta nije bilo moguće utvrditi zbog neprohodnog terena.
LETOVANIĆ, kaštel
Letovanićki kaštel podigao je Franjo Frankopan Slunjski između 1558. i 1560. Početkom 18. st. kaštel je i dalje u uporabi iako počinje napuštanje i propadanje utvrda uz Kupu. On je bio jedna od jačih drvenih utvrda, a uz njega je stajala i utvrđena letovanićka palanka. Danas nema vidljivih ostataka, no prema pričanju mještana kaštel se nalazio na položaju Crkvište, oko 800 m južno od ceste Žažina – Letovanić i zapadno od župne crkve u Žažini pa položaj predstavlja potencijalni arheološki lokalitet.
ORLEKOVIĆ, ostaci kapele sv. Antuna
U naselju Orleković, kod kote 211 (207), nalaze se tragovi nekadašnje kapele sv. Antuna. Vidljivi su tragovi šute i žbuke te djelomičan tlocrt kapele u konfiguraciji terena. Radi se o manjoj kapeli, vjerojatno drvenoj na zidanim temeljima, orjentiranoj u smjeru S-J, a neodređene vremenske pripadnosti.
PALANJEK POKUPSKI, lokalitet Gradina
Na položaju pod imenom Gradina, južno od samog naselja, bilo je nalaza velikih, vjerojatno rimskih opeka, a na ledini ispod Gradine i ostataka žbuke od pijeska i gline. I danas se, prema kazivanju lokalnog stanovništva, na lokalitetu mogu naći ulomci opeke stoga je ovdje moguć položaj antičkog naselja.
PEŠĆENICA, antički nalazi
U literaturi su evidentirani ostaci opeke i ziđa južno od pešćeničkog groblja. Vjerojatno se radi o položaju antičkog naselja, no točno stanje lokaliteta nije bilo moguće utvrditi zbog neobrađenosti terena.U neposrednoj blizini, zapadno od položaja groblja i antičkog naselja, pretpostavljen je pravac antičke ceste Siscia – Poetovio.
STARI FARKAŠIĆ, crkva sv. Mihovila
Na položaju Miholjsko ili Mihotsko brdo, oko 2 km zračne linije JZ od Starog Farkašića nalaze se kameni ostaci crkve sv. Mihovila. Točno stanje lokaliteta nije bilo moguće utvrditi zbog nepristupačnog položaja usred guste vegetacije.
ŽAŽINA, antički nalazi
Josip Klemenc u Žažinu smješta antičko naselje, a nedaleko od današnje župne crkve je nađen novac Klaudija II i strelica s rupom za nasad. Također je moguć i pravac antičke ceste.
ŽAŽINA, utvrda
Prema povijesnim izvorima, između Dužice i župne crkve sv. Nikole u Žažini zagrebački je biskup podigao 1578. manju utvrdu. Bilješka o stanju hrvatskih krajiških mjesta iz 1672. spominje utvrdu Žažinu čiji je vlasnik Lovinčić. Položaj utvrde nije ubiciran.
Zaštita arheoloških nalazišta
Arheološki su lokaliteti neistraženi te je nužno sustavno rekognosciranje i dokumentiranje, kojim bi se utvrdila točna lokacija i obuhvat nalazišta. Svaka intervencija na području pretpostavljenih lokaliteta (navedenih u tablici evidencije kulturne baštine) zahtjeva prethodna revizijska rekognosciranja i eventualna pokusna istraživanja radi određivanja uže zone prostiranja lokaliteta.
Ako se prilikom izvođenja zemljanih radova naiđe na nalaze arheološkog značaja, radove je potrebno odmah obustaviti, a o nalazu obavijestiti najbliži muzej, Konzervatorski odjel u Zagrebu ili Upravu za zaštitu kulturne baštine, Odjel za arheološku baštinu (čl. 45. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, NN 69/99, 151/03).
U slučaju građevinskih radova na pojedinom lokalitetu, potrebno je izvršititi prethodna zaštitna istraživanja te odlučiti o daljnjem postupanju. Prilikom većih infrastrukturnih radova obavezan je arheološki nadzor s obzirom da su na području obuhvata plana mogući i novi, do sada neevidentirani arheološki lokaliteti (čl. 78 Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, NN 69/99, 151/03).
http://www.lekenik.hr/tekst/48/
shaka zulu:
Čovek se potrudil razdelati 4 toponime za šumu al mi imamo još jenoga,ak se ne varam.
(Velika/Mala) Buna.
Jel buna isto znači šuma?
Pak Šilakovina kaj označava crnogoricu.
Vrbovo/e.
Cerje,cerovski Vrh.Za cer mene je rođo povedal da je rast z debelum korum.
shaka zulu:
Petrova gora-otkad i zašto
Najznačajniji je povijesni događaj na Petrovoj gori vezan uz pogibiju posljednjeg hrvatskog kralja narodne krvi Petra Svačića u sukobu s Mađarima 1097. godine nakon čega je Petrova gora i dobila svoje sadašnje ime. Prije toga zvala se Gvozd (šuma) ili još ranije Slatska gora (Slatina-topla voda).
http://www.muljava.com/petrova_gora.html
-
CISTEECITSKI SAMOSTAN U TOPUSKOM
...
Namjera mi je, da u ovim redcima nacrtam, u koliko je preostalo povjesnih
vrela, povjest prvoga cistercitskoga samostana u Hrvatskoj u Topuskom.
Topusko je znatnije mjesto već u rimsko doba, kako to svjedoči ovdje iskopano
rimsko votivno kamenje.1 Čini se, da se je mjesto zvalo „Ad Fines." Hrvati ga
prozvaše radi ljekovite tople vode „Toplice", kako je ubilježeno u sredovječnim
listinama, dočim se u poznijima spominje iskvarenom riječi Topolzka ili Thopuska,
koji mu naziv osta i danas.
...
http://hrcak.srce.hr/file/75895
-
No Topusko ima nešto što nisu mogli razoriti. Krije se to i u njegovu imenu. Topusko i jest i znači toplice. Nastalo je od Toplsko, u pridjevskoj izvedenici na -üsk (kao Pokupsko, Taborsko, Kravarsko, Saborsko, Kamensko i sl.), s ispuštanjem sufiksa -ica. Do 12. st. zvalo se Toplica, premda su i toponim i opća imanica češće u množini - toplice. Pridjev topal (topao) javlja se u južnim slavenskim jezicima s korijenskim samoglasnikom o, dok je u sjevernima češći prijevoj e, pa je npr. u rus. tëplyj, češ. teply, kako je i u hrvatskim čakavskim govorima: teplo, teplina, tepliti. Prasl. *tepl?/topl? potječe od glagola *tepti, grijati, biti topao, koji je u vezi sa staroind. tapati, davati toplinu iz sebe, i lat. tepere, biti mlak, biti topao, ali i biti zaljubljen (usp. zagrijao/la se za koga/što). Lat. pridjev tepidus znači mlak, blag, kao i današnji tal. tiepido (u fig. smislu i mlitav), a staroind. te znači vruć.
BLAGODATI LJEČILIŠTA
Sve se, dakle, vrti oko topline. Topiti danas znači grijanjem otapati, no starije je značenje sagorijevati, zagrijavati (usp. češ. topič, ložač). To osnovno značenje nalazi se i u staroj imenici tepči (napravljenoj kao i krejči, krojač). Kao majordomus, taj je tepčija bio zadužen za grijanje soba. I njemu je korijen tep-, tepsti (udarati), tj. kresati vatru iz kremena, grijati.
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac279.nsf/AllWebDocs/opacic
shaka zulu:
Dugogodišnji župnik granešinski, vlč. Mijo Pavlaković tvrdio je da ime Granešina potječe od latinske riječi grána, što znači zrno, a povezivao je to sa zrnjem pšenice koja se sadila u okolnom području.
http://www.os-granesina-zg.skole.hr/granesina
shaka zulu:
Karta Novo Čiče
http://lovistarh.mrrsvg.hr/lovstvo_javnost/LovisteKarta.aspx?id=588
Drenje
Vratnice
Ščitarjevo
Omahovo (pri Sisku Mahovo..?)
Bratkovčica
Trnje
Zaloj
Brestje
Lebovac
Šibaki
Gmajne
Strmec
Strmečki bok (Bok?)
Lekneno
Donje polje
Srednje polje
Črnkovec
-Maček, Pavao
Dva stara roda Zagrebačke županije : Mikulići od Brokunovca i Črnkovečki od Črnkovca (Kosnice) : s priloženim rodoslovnim stablima / Pavao Maček ; [prijevod sažetaka Danijela Marjanić ... et al.]. Zagreb : Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić", 2007.
http://webcache.googleusercontent.com/custom?q=cache:LJmzNvLZMjMJ:www.ffzg.hr/pov/pov2/files/4knjiznica/Knjizpov/dokumenti/bilten_prinova3.pps+%C4%8Drnkove%C4%8Dki&cd=6&hl=en&ct=clnk&client=pub-3980696689991450
-Authors: Mirnik, Ivan
Title: Novi plod dugogodišnjeg rada. Predstavljanje knjige: Pavao MAČEK. Dva stara roda Zagrebačke županije. Mikulići od Brokunovca i Črnkovečki od Črnkovca. Izd. Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “ Tkalčić” . Niz: Radovi, knjiga 14. Zagreb, 2007., 392 stranice i dva priložena lista
( New results of long-standing work. Book-launch of: Pavao MAČEK. Two old lineages of the Zagreb County. The Mikulićs of Brokunovec and the Črnkovečki of Črnkovec. Published by: "Tkalčić" -Society for the History of the Archdiocese of Zagreb, vol. 14. Zagreb, 2007, pp 392 and two enclosed genealogies )
Source: Tkalčić (1331-3517) 12 (2008); 621-622
Paper type: prikaz
Keywords: rodoslovlje, Hrvatska, Mikulići od Brokunovca, Črnkovečki od Črkovca
( genealogy, Croatia, Mikulić de Brokunovec, Črnkovečki de Črnkovec )
Abstract:
Preuzvišena gospodo, Prečasna, velečasna gospodo, poštovani kolege i dragi prijatelji. Zapala me velika čast, a i zadovoljstvo predstaviti vam još jednu knjigu hrvatske rodoslovne tematike: MAČEK, Pavao. Dva stara roda Zagrebačke županije. Mikulići od Brokunovca i Črnkovečki od Črnkovca. Društvo za povjesnicu zagrebakje nadbiskupije “ Tkalčić” . Radovi, knjiga 14. Zagreb, 2007. Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije koje nosi ime glasovitog povjesničara i svećenika Ivana Krstitelja Tkalčića je nakon prve knjige Dra Mačeka, posvećene davno izumrlim Patačićima, objelodanilo lijepo opremljenu knjigu o još dva stara, također presahla roda Zagrebačke županije, a naravno i nadbiskupije, tada, dok su još cvala, još biskupije. I knjiga koja je pred nama, nije auktoru pala s neba, već je plod dugogodišnjeg mukotrpnog rada. I sami znamo koliko muke zadaje listanje oštećenih i prašnih matica i druge arhivske građe, koja je više no decimirana, što zbog prohujalih stoljeća, nebrige te namjernog zatiranja tragova. I opet je pisac morao slagati mozaik, s prorjeđenim teserama u davnijoj prošlosti, a nešto gušćim slikama u nama bližim razdobljima. Mnoga pitanja ostat će otvorena, možda će se na neka slučajem naći i odgovor, no sve u svemu pred nama leže objelodanjene činjenice, potkrijepljene konkretnim imenima, nadnevcima i navedenim izvorima u kojima se određena osoba spominje. I Črkovečke i Mikuliće možemo naći u Bojničićevom grbovniku (pp. 27, T. 21 ; 210, T. 86), Plemićka obitelj Mikulića, kojih je pisac uspio popisati 203 pripadnika, započinje svoj uspon s Brokunom od Moravča u 14. st., a izumire s Josipom Mikulićem 1848. god. Dijelili su se u stariju, mlađu granu, te granu u Majkovcu i Podlapcu. Jedan ogranak bio je barunski, a postojalo je više ogranaka te odlične obitelji – u Zlataru, Miketincu, Berislavcu i Zbelevu. Mikulići su se ženili s djevojkama iz drugih plemićkih obitelji, a mlade Mikulićke pak udavale za odlične mladiće, spomenimo tek imena Calcinelli, Petheo de Gerse, Horvat od Glavnice, Puhakovečki, Bojničić, Poldrugač, Globicar od Prankensteina, Janković od Pribera, Čolnić, Oršić od Slavetića, Budor od Budrovca, Bedeković Komorski, Fordovečki. Bilo je Mikulića u vojnoj službi, bilo ih je i sudaca i župana, a priličan broj odabrao je svećenički poziv, neke su pak djevojke postale redovnicama, npr. možda Judita (+1705), Eva, klarisa u Zagrebu (+1654-57). Jedan Tomo bio je zagrebačkim kanonikom u 17. st., Nikola (+1721) župnikom u sv. Ivanu Zelini i u Gradecu, Juraj (+1724) župnikom u Brdovcu, Jakov (+1764) kapelanom, pa župnikom u Stenjevcu, Jakov (+1765/68), možda kapelanom u Zlataru, Adam (+1776), župnikom u Donjoj Zelini. Najznamenitiji Mikulići bili su ozloglašeni Aleksandar i njegov sin sveta života, učeni zagrebački biskup Aleksandar Ignacije (+1694), jedan od velikih na toj starodrevnoj stolici. Njegove zasluge za Zagrebačku nadbiskupiju i Hrvatsku neprolazne su, jer ne samo da se osobito brinuo o podizanju razine klera njemu povjerene biskupije, već je zapadno od Katedrale sagradio zgradu za knjižnicu, mali dio koje je preživio devastaciju 1906. god. Isto tako je kupio danas neprocjenjivo vrijednu knjižnicu baruna Ivana Vajkharda Valvasora. Iz ruševne gradske kapele sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu, nekad u posjedu obitelji Mikulić, osobno je 1682 donio ikonu Majke Božje tzv. Galaktotrofousu, i postavio je deset godina poslije na oltar sv. Trojstva, gdje štovala sve do velikog potresa 1880. god. O tome je pisao Ivan Krstitelj Tkalčić. U slučaju obitelji Črnovečkih od Črnkovca raspolažemo s manje podataka, a i osoba. Prvi se oko 1300 god. spominje Pavao od Kosnice, a njegov sin Črn 1333. god. Dr. Maček ih je popisao 105 duša. U ovu obitelj su također ulazili članovi plemenitaških obitelji kao npr. Pogledića od Kurilovca, Puhakovečkih, Ščitarjevečkih od Ščitarjeva, Dorotića, Farkašića, Gotala od Gotalovca, Vragovića od Maruševca, Križanića, Berislavića od Male Mlake itd. Slično kao i Mikulići, i Črnkovečki služili su u vojsci, bili suci, blagajnici, a i svećenici. Tako npr. posljednji živući član te obitelji bio je isusovac Baltazar (+1722), voditelj sjemeništa i ravnatelj isusovačkog zavoda u Zagrebu. Najistaknutiji Črnkovečki bili su Petar (+1578), Luka (+1625/26), Ladislav (+1674), Franjo Antun (+1706) te Gabrijel Ladislav (+1694/95), a posljednji tog slavnog roda, Krsto Josip pao je 1717 u borbi s Turcima kod Novog. Siguran sam da će se objelodanjivanje rodoslovlja hrvatskih plemićkih obitelji, koje su stoljećima vodile Trojednu kraljevinu i u miru i u ratu nastaviti, pa Dru. Mačeku čestitam i molim ga da ustraje u svojem važnom poslu.
http://crosbi.znanstvenici.hr/prikazi-rad?lang=EN&rad=374445
- Pavao MAČEK
Dva stara roda Zagrebačke županije: Mikulići od Brokunovca i Črnkovečki od Črnkovca.
S priloženim rodoslovnim stablima.
Sažetci
str. 351-367.
Sažetak
Dva stara roda Zagrebačke županije.
Mikulići od Brokunovca i Črnkovečki od Črnkovca
Knjiga sadrži rodoslovnu raspravu o dva stara hrvatska roda, koja su se gotovo istovremeno pojavila na povijesnoj pozornici 14. st., jedna u starom Moravču (Mikulići), druga u Turopolju (Črnkovečki). Razni pripadnici ovih rodova vrlo su često prisutni u historiografiji, no do sada nije objavljena cjelovita kritička monografija niti o rodu Mikulića od Brokunovca, a niti o rodu Črnkovečkih od Črnkovca. Rad se, stoga, temelji najvećim dijelom na izvornoj građi, od koje je samo manji dio objavljen. Okosnica te građe, naročito za razdoblje od početka 16. st., pohranjena je u zbirkama isprava i protokola Vjerodostojnog mjesta Zagrebačkog i Čazmanskog kaptola.
Na osnovu iznesene građe, vidljivo je, da je moguće s priličnom sigurnosti odrediti rodoslovne odnose unutar roda Mikulića od Brokunovca. Dok je posve neupitan rodoslovni niz, koji potječe od Ivana (br. 19), najstarijeg sina Antuna (br. 17), u slučaju drugog Antunova sina, Andrije (br. 21), postoji određena dvojba, naime, je li on neupitan otac onog Matije (br. 110), koji je rodočelnik druge glavne grane roda. Za veliku većinu od 203 pripadnika roda može se na osnovi prikupljene građe sasvim točno odrediti njihov položaj u rodoslovlju, a za jedva desetak njih za sada postoje samo predpostavke, no one su dobre kao i bilo koje druge, dok ih eventualno novopronađeni izvori ne opovrgnu. Drugi zaključak, koji proizlazi iz ovih istraživanja jest taj, da je rod Mikulića bio vrlo razgranat s dvije sasvim samostalne grane i nizom ogranaka, koji su proširili domicil daleko izvan izvornog sijela u Moravču. No, na žalost, kako se njihovo rodoslovno stablo naglo razgranalo, tako se naglo i osušil. To je prečesta sudbina mnogih naših plemenitih rodova.
Utemeljitelj roda Mikulića od Brokunovca je bez sumnje plemeniti Brokun, br. 1 (~1300.), jer se od njegova sina Detrika (br. 2) nastavlja neprekinuti genealoški niz. Prikazane su dvije glavne grane roda, koje su utemeljila dvojica sinova Antuna (br. 17) početkom 16. st. Starija, Ivanova (br. 19), grana utrnula je tridesetih godina 18. st., po svoj prilici s Ladislavom, br. 95 (umro ubrzo poslije 1732.). Ta je grana imala tri ogranka; ogranak u Lovrečanu (Zlataru) utemeljio je Krsto, br. 47 (*~1583. †1632.), onaj u Miketincu, Mihovil, br. 50 (*~1596. †1643./51.), a barunski, Tomo, br. 58 (*~1592. †1649.), podban i kraljevski personal i kojem ogranku pripada i Aleksandar Ignjat (br. 91), biskup zagrebački. Mlađa grana, koja potječe od Andrije (br. 21), nastavlja se još otprilike daljnjih stotinjak godina poslije utrnuća starije grane i gasi se svakako prije 1851. god., jer Mikulića više nema na posljednjem popisu plemića Zagrebačke županije. Ovu je granu nastavio Franjo, br. 127 (*~1650. †1713./17.), koji je ostao na djedovini u Moravču i njoj pripadaju zadnji Mikulići od Brokunovca, Ivan Nepomuk (br. 178) i po svoj prilici njegov sin Josip, br. 188 (*~1790. †~1848.), posljednji Mikulić od Brokunovca iz XV. koljena. Krsto, br. 129 (*~1658. †1712./13.) utemeljio je ogranak mlađe grane u Berislavcu, a Mihovil, br. 131 (*~1660. †1694./95.) ogranak u Zbelevu. Oba ova ogranka ugasila su se, međutim, u muškom spolu već u sljedećem naraštaju.
U slučaju roda Črnkovečkih od Črnkovca ovaj je rad imao dvojak cilj: najprije iz dostupnih izvora prikupiti što je moguće veći broj sigurnih pripadnika ovog starog plemenitog roda turopoljskog plemstva, koji je imao važnu ulogu u pojedinim razdobljima hrvatske povijesti i tako dobivene podatke razvrstati u rodoslovno stablo, a zatim razlučiti pripadnike izvornog roda od onih, koji su se služili istim obiteljskim imenom, ali su zapravo kooptirani pripadnici iz sasvim drugog roda, odnosno potomci po tankoj krvi. Obrađeno je 78 potomaka utemeljitelja roda Črnka (br. 2), sina Pavla od Kosnice (br. 1), koji se spominje 1333. god., do utrnuća roda u muškom spolu smrću posljednjeg autentičnog Črnkovečkog, isusovca Baltazara (br. 73), 1722. god., te 25 potomka Filipa Horvata-Galića od Klokoča i Barbare Črnkovečki (br. 40), čiji su nasljednici stekli pravo na korištenje istog obiteljskog imena poslije spajanja grbova dviju obitelji 1569. god. Za veliku većinu pripadnika oba roda bilo je moguće bez većih poteškoća odrediti mjesto u rodoslovnom stablu, te je na kraju članka priložena i descendentna rodoslovna tabla, koja uključuje oba roda. Time je ujedno u podpunosti riješena dvojba u jednom dijelu naše historiografije, koja je ne baš rijetko miješala izvorne Črnkovečke i potomke Filipa Horvata-Galića od Klokoča, a koji potomci u suvremenim izvorima u velikoj većini slučajeva nose također obiteljsko ime njihovog ženskog pretka, Barbare Črnkovečki, što je pokadkad dovodilo i do sasvim pogrješnih zaključaka.
Izvorni rod Črnkovečkih trajao je 13 koljena, dok se rod Filipa Galića i Barbare Črnkovečki (br. 40) ugasio u četvrtom naraštaju, odnosno u XI. koljenu zajedničkog rodoslovnog stabla. Izvornom rodu pripadaju tako neki od najznačajnijih Črnkovečkih: prije svega podžupan i vikar zagrebačkog biskupa, Luka, br. 55 (*~1560. †1625./26.), te njegov sin Gabrijel, br. 61 (*~1696., †1643.), koji je bio prabilježnik, te drugi podžupan iz redova Črnkovečkih, Franjo Antun, br. 68 (*~1661., †1706.). I Črnkovečki koji su napravili značajnu vojnu karijeru pripadnici su izvornog roda: to su kapetan Letovanića, ali i podkapetan Pokupske krajine Ladislav, br. 67 (*~1638., †1674.), te njegov sin Gabrijel Ladislav, br. 69 (*~1662., †1694.), koji je dosegnuo čin carskog podpukovnika. S druge, pak, strane, plemićki sudac Matija Črnkovečki, br. 82 (*~1528., †1572.), kao i prisjednik Oktavalnog suda Ivan ml. Črnkovečki, br. 87 (*~1540. †1592./1601.) zapravo su pripadnici roda Horvat-Galić, odnosno potomci Filipa Galića i Barbare Črnkovečki.
I Mikulići od Brokunovca i Črnkovečki od Črnkovca, odnosno Galići od Klokoča, stupali su u ženidbene veze s najznačajnijim, pa i magnatskim, hrvatskim obiteljima. Tako su Mikulići uzimali za svoje žene kćerke iz utjecajnih obitelji iz sve tri hrvatske županije, kao što su Gubaševečki od Gubaševa, Jankovići od Bribira (Pribera), Gregurovečki od Gregurovca, Budački od Buče, Petričevići od Miketinca, Fodrovečki od Fodrovca, Bedekovići od Komora i dr., a Ladislav Mikulić od Brokunovca (br. 79) oženio je Anu Barbaru Oršić od Slavetića, sestru budućeg grofa Ivana Franje. Črnkovečki su se pak ženili kćerkama iz obitelji Pogledića od Kurilovca, Ščitarjevečkih od Ščitarjeva, Berislavića od Male Mlake, Barilovića od Gorice, Vragovića od Maruševca, Gotalima od Gotalovca, Gradečkima od Gradeca, a Gabrijel Ladislav Črnkovečki (br. 69) imao je za ženu također jednu Oršićku i to Anu, kćerku grofa Ivana Franje Oršića od Slavetića. Slično su se tako udavale i kćerke iz oba roda.
http://tkalcic.hr/sazetak_macek_2007.htm
-Rodoslovno stablo Črnkovečkih od Črnkovca
http://tkalcic.hr/Rad14%20Stablo%20Crnkoveckih.pdf
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju