Autor Tema: Pro(iliti)za kajkavsku P(R)OeZijU  (Posjeta: 76077 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Pro(iliti)za kajkavsku P(R)OeZijU
« Odgovori #15 : Listopad 02, 2010, 01:51:01 prijepodne »

Narodne pripovjedke
skupio
u i oko Varaždina
Matija Kračmanov Valjavec.

U Varaždinu
štampao Josip pl. Platzer 1858.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Človek, zajec, lesica i medved

Ni daleko od zajčovoga gnjezda imel je medved svoje mlade pak je zajček gda goder hodil k luknji medvedovi pak je mlade špotal: vi grde ptičice dajte zapopevajte da čujem; pljuval na nje i zasmehaval je. Kad je stara došla dimo"mladi su se navek tužili da jeden mali zajček hodi pak je navek špota. Na to se stari medved resrdi i veli: čekajte samo ja ga budem vre vlovil pak vam ga budem v jamu hitil. Na to se stari medved skrije a zajec dojde pak prične špotati mlade. Stari medved to čuje pak skoči zajcu ali zajec hip! vu šumu a medved za njim zajec po grmju a medved za njim. Zajec skoči čez jednoga škrakastoga hrasta a
medved štel je za njim skočiti pak je skočil med škrake i nije mogel van. Na to1 dojde človek i veli mu medved: oslobodi mene človek ja znam vu šumi za meda v jednom drevu samo si dopelaj lagva pak si nakladni kuliko ti drago; samo to ti velim da ne smeš doma nikomu povedati da on mali zajček je z mene jakoga medveda tulikoga bedaka napravil. Človek mu obeča da on ne bude nikomu toga povedal i prime sekiru pak podseče polovicu hrasta škraku jednu. Hrast se zruši a medved se oslobodi i ide taki š človekom pak mu pokaže drvo gdi je med. A človek dimo pak zapreže svoje voleke i dene lagva na kola pak ajd po med. I on nakladne meda pa ga odpela dimo več po fioči.

'Se za njim medved šuta i dojde do hiže pak stane pod oblok: čekaj ja budem tebe poslušal. Človek skladne meda. To deca vidiju pak veliju: japa gdi ste vi tuliko meda zeli? Ei deca našel sem vu šumi. Na to i žena pita svojega muža: čuješ japa pak 'de si se za tulik med pomogel? Muž veli: ej daj mi mir jeden veliki medved stari bedasti naganjal je zajčeka pak je opal med škrakasto drevo ja sem ga pak oslobodil pak mi je pokazal ov med gdi je bil vu drevu a pak sem ga ja dopelal; neg i prav mu budi staromu brglesu lenomu tromomu kaj se ide puščat vu beg za zajcom? To medved čuje pak misli: čekaj čekaj naplatil buš ti meni moj špot. Na to muž svojum ženum i decum ideju spat. Drugo jutro stane se muž i ide orat a njegovo polje je bilo blizu šume. Muž zapreže vole i nagrabi jeden žakelj pšenice pak ju hiti na kola i pluga takaj pak hajd hajs voleki pak dojdu do polja Muž se pripravi svojemu oranju ali eto ti medveda: hoj striček tak si tu? ti si rekel da ti mene ne budeš nikomu pripovedal da kaj se je z menum pripetilo a ti si doma povedal pred ženum i pred decum. Ali muž veli: prijatel nisem nikomu povedal. Medved veli: ja sem pod oblokom tvojim poslušal. Misli človek: ha kam puklo tam puklo več je vun zna 'se. Medved veli: ja bum tebe vezda zaklal.

To lisička dobro čuje pak z repom maše iz grmja i veli: človek pamet ti je v glavi a batina v ruki; ar je muž držal otku v ruki i premišljava kaj bu vezda. Lesica samo navek kriči: človek pamet ti je v glavi a batina v ruki. Na to se muž zmisli da bu dobro jednu probu probati; i zesiplje vun iž žaklja pšenicu pak veli medvedu: ja sem krščenik ja sem ni pripravljen k smrti niti spovedjum niti s pokorum anda ti medved idi v žakelj pak bum ja tebe za pokoru nosil ako si ikak žmehki; dva tri put bum te čez moje polje prenesel za pokoru onda čini z menum kaj očeš. Medved veli: ehe kakov ja veliki gospon bum da me človek bude na pleči' nosil. 1 zajde vu vreču a človek dobro vreču zveže pa zotkumvudri po glavi tak dugo dok je medveda vu vreči zatukel. Na to dojde lisica pak veli: človek kaj buš ti meni vezda dal da sem ja tebe naputila da te itak ni medved zaklal? Človek veli lisici; ja ti dam guske. Lisica veli: ni. Onda ji obeča race. Lisica veli: ni. Ja ti dam kokoši. Lesica veli: ni. Onda veli človek: kaj pak očeš? Lesica veli: budem ti odgrizla nosa. Človek misli: kak to bude da bum ja brez nosa? Od straha velikoga prdne jenkrat. Lesica posluša pak veli: oho kaj je. to? Pak človek i drugi put pak i trejti put prdne. Lesica veli: kaj je to? Človek veli: ej nikaj; včera sem pojel devet lovnih psov pak vezda ze 'sum silum očeju iti vun. To lesica čuje pak veli mužu: naj ti bude tebi tvoj nos i 'se kaj imaš samo naj cucke pustiti vun dok ja ne odbejžim. Lesica pusti se vu beg a človek ostal je živi.


Zvir :

Narodne pripovjedke
Avtor(ji): Valjavec, Matija (prireditelj)
Leto: 1858
Narodna in univerzitetna knjižnica
---------------------------------------------------------------------

http://www.dlib.si/v2/PreviewSave.aspx?urn=URN:NBN:SI:doc-DVLDUAZL
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

shaka zulu

  • Gost
Odg: Pro(iliti)za kajkavsku P(R)OeZijU
« Odgovori #16 : Listopad 21, 2010, 01:44:55 prijepodne »
Frazeologija križevačko-podravskih kajkavskih govora s rječnicima (Tvrdi uvez)
Marešić, Jela Menac-Mihalić, Mira

Cijena: 180.00 kn

ISBN: 9789536637423
Izdavač: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Godina izdanja: 2008
Broj stranica: 352
Format: 17*24 cm
Područja: Ostale društvene znanosti , Rječnici

Knjiga "Frazeologija križevačko-podravskih kajkavskih govora" sadrži korpus od oko 3000 različitih frazema i 5500 primjera frazema iz 8 križevačko-podravskih kajkavskih govora (Bakovčice, Kloštar Podravski, Peteranec, Križevci, Podravske Sesvete, Virje, Veliki Raščani, Vrbovec).

U uvodnim se poglavljima donose karakteristike istraženih govora, a neke su od tipičnih karakteristika prikazane na zemljovidima. Posebno se govori o frazemima, razrađuju se njihova značenjska i strukturna obilježja tipična za cijelu grupu istraženih govora te se izdvajaju specifični lokalizmi karakteristični za istraženu grupu ili za samo jedan govor. Prikupljena je dijalekatna frazeološka građa leksikografski obrađena u poglavlju knjige Rječnik frazema. Na temelju različitih prikupljenih ostvaraja određivani su uopćeni frazemi iz kojih se mogu izvesti drugi, konkretni oblici potvrđeni na terenu.

Svaki leksikografski članak sadrži egzemplifikacije frazema u kontekstu te geografsku odrednicu, kraticu mjesnoga govora u kojem je pojedini frazem zabilježen. Takav pristup omogućuje uvid u prostornu proširenost frazema na istraženom području. Prezentirana će frazeološka istraživanja i leksikografska obradba frazema omogućiti usporedbe s frazeologijom različitih dijalekatnih područja, frazeologijom suvremenoga hrvatskoga standardnoga jezika te drugih slavenskih i neslavenskih jezika.

U Rječniku istoznačnih i bliskoznačnih frazema frazemi su uvrštavani u značenjska gnijezda pod natuknicom koja ih značenjski najbliže određuje. Sastavni dio knjige čine i dva dijalekatna rječnika u kojima su objašnjena značenja manje poznatih riječi potvrđenih u Rječniku frazema.
http://www.vbz.hr/Frazeologija-križevačko-podravskih-kajkavskih-govora-s-rječnicima_b12534.aspx

shaka zulu

  • Gost
Odg: Pro(iliti)za kajkavsku P(R)OeZijU
« Odgovori #17 : Listopad 21, 2010, 01:45:44 prijepodne »
Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci? (Meki uvez)
Žanić, Ivo

Cijena: 109.00 kn
ISBN: 9789533160610
Izdavač: Algoritam d.o.o.
Godina izdanja: 2009
Broj stranica: 199
Format: 17*23 cm
Područja: Lingvistika , Film, kazalište

Ova knjiga prva u Hrvatskoj obrađuje temu koja u svijetu poodavna zaokuplja javnost, sociolingvistiku i politiku: sinkronizaciju animiranih filmova na dijalekte i slengove umjesto isključivo na standardni jezik.

Kina je takve sinkronizacije zabranila, Iran ih potiče, Québec se uzbunio kada je jedan sivac progovorio pariškim slengom, Talijanima je dodijao napuljski i vraćaju se standardu, Španjolska jezičnu raznolikost izvornika svodi na minimum, a Irska dodaje dijalekte i gdje ih izvorno nema… Neki se razlika boje, drugi im se raduju, treći u njima vide izvor manipulacije. Na globalnoj se razini pojavio moćan akter jezične politike koji sili govornike da se suoče sa sociokulturnim i političkim okvirom svake komunikacije i s tuđom predodžbom svojega govora.

Otkad su i hrvatski distributeri uveli takvu praksu, novine i posebno internetski forumi puni su tvrdnji da se neki govori zapostavljaju, drugi nameću, treći planski dodjeljuju negativcima, a četvrti pozitivcima…

Pišući duhovito i provokativno, Ivo Žanić objašnjava kako to da američka vjeverica škotskog porijekla govori dubrovački, a dobroćudni zeleni div rabi i kaj i lipo, što gledatelj ima na umu kad ga živcira ubijanje vokativa, aeeeekanje i gutanje samoglasnika, kako Zagreb i Split vide sebe, jedan drugog i ostale, a kako ostali njih, zašto u sinkronizacijama nema Rijeke i Osijeka, slavonskih i istarskih govora, što su stvarne značajke nečijega govora, a što njegova percepcija, te jesu li djeca zaista zbunjena kad s ekrana čuju izraze iz drugih krajeva. I pitanje svih pitanja: Zašto jedan veseli magarac govori kao osel umjesto kao tovar i je li na djelu urota ili slučajnost?

Filmske sinkronizacije nisu autonoman jezični svijet, nego odraz odnosa u društvu, regionalnih stereotipova, raspodjele ekonomske, političke i simbolične moći, hijerarhije prestižnih i žigosanih varijeteta… One i u Hrvatskoj pokazuju koliko gledatelji poznaju druge, sebe i jezičnu stvarnost svoje zemlje.
http://www.vbz.hr/Kako-bi-trebali-govoriti-hrvatski-magarci_b16773.aspx

shaka zulu

  • Gost
Odg: Pro(iliti)za kajkavsku P(R)OeZijU
« Odgovori #18 : Listopad 21, 2010, 01:47:28 prijepodne »
VLADIMIR MALEKOVIĆ
Bogomraki. Pisma s ladanja


Mladen Kuzmanović

DRAME MALEKOVICHIANE 1

Kajkavska književnost i leksikografija znale su uvijek, u svim povijesnim razdobljima, iskazati, odnosno svjedočiti sva lica, naličja i mračne sjene svojega vremena.

Stvarni likovi epohe, usudi njezinih graditelja, čelnih sudionika i običnih ljudi koji se imenuju kao purgari i kmeti, veliki potezi, kobne taštine, nesloga i fatalni porazi tvore čarobni krug njihovih stalnih tema. Tako opis vlastita vremena postaje vjerodostojna krhotina višestoljetne panorame. Osobna slika i pogled na svijet žive u hladnoj zjeni povijesti. U kajkavskim renesansnim tekstovima, u stegnutim, lapidarnim iskazima kronika ili preciznim leksikonskim natuknicama povijest (vrijeme) gotovo je uvijek nasilje, zločin i umorstvo.

Riječ je, dakako, o hrvatskom, kajkavskom Sjeverozapadu, o ostatku ostataka, o banskoj strateškoj bazi, rekao bi Miroslav Krleža, koja se uvijek zvala Hrvatska. Potkraj krvavog, poraznog, ratnog 16. stoljeća (sjetimo se na dugoj listi gubitaka samo Mohača i Sigeta) pobuna seljaka 1573. temeljito je uzdrmala već ratom ozbiljno erodiranu vladajuću strukturu.

Do konca sedamdesetih godina ovi će prostori morati preboljeti još osnivanje Vojne krajine (znači još jednu amputaciju teritorija) i zidanje karlovačke tvrđave. Tek kraj stoljeća, i velika sisačka pobjeda o stotoj obljetnici Krbave, donose određeno olakšanje. Pobjede, međutim, ni po čemu nisu jeftinije od poraza.

Gupčeva pobuna nije bila nevažna povijesna epizoda nego dramatični društveni potres, signal i dijagnoza prema kojima su se morali odrediti i suvremenici i kasnije generacije.

Starija kajkavska književnost može, srećom, dokumentirati stavove i jednih i drugih. Antun Vramec, kroničar i pisac, doktor filozofije i teologije, zagrebački kanonik, poslije varaždinski župnik, i Ivan Pergošić, prevoditelj i notar županijskog suda i općine varaždinske, Gupčevi su suvremenici, a Juraj Habdelić, književnik i leksikograf, doktor filozofije i profesor retorike i poetike, rektor isusovačkog kolegija i propovjednik u Crkvi sv. Marka u Zagrebu, pripada sljedećem stoljeću. Sva trojica odviše su bliski pobuni i njezinu krvavu epilogu, odviše obrazovani i vide događaje u širem kontekstu da bi Gupčev slučaj mogao proći bez njihova komentara. Istodobno, oni su dio strukture protiv koje je jahao seljački kralj. I njihove povlastice i tretman kmetova smatrani su tada neupitnim i nepromjenljivim segmentima društvenog ustroja.

Godinu nakon Stubice, 1574, Ivan Pergošić u Nedelišču tiska svoj kajkavski prijevod glasovite latinske zbirke zakona Tripartitum, mađarskoga plemićkog zakonodavca Istvana Verböczyja. Dodamo li da je taj zakonik popisao i potvrdio sve privilegije plemstva i da po njemu "kmetovi nisu subjekti prava", Pergošićevo stajalište i poruka postaju posve jasni. Vramčeva Kronika vezda znovič zpravljena (Ljubljana 1578) pripada najužem krugu obilježenom seljačkim buntom. Prostorno, Vramčeva bilješka o stubičkom ustanku sumjerljiva je ostalim domaćim i stranim jedinicama kronike. Njezinu emotivnu, afektivnu šifru valja tražiti u tročlanoj glagolskoj sintagmi "posekoše, obesiše, pomoriše", koja, opisujući ustanike, potkazuje zapravo pisca:

Kmeti na Slovéneh vstali i vzdignuli su se proti svoje Gospode i Plemenitim ljudem, kotere posekoše, obesiše, pomoriše i ostale na pokornost dopelaše.2

Koliko su emocije određivale Vramčeve tekstove u Kronici, najbolje se ogleda u dvije varijante njegova napisa o Zagrebu koji je označen godinom 1241. U ljubljanskom primjerku knjige tiskana je umjerena verzija, a ona puna prijekora ulijepljena je u neke Kronike namijenjene Zagrebu. Nije mogao zaboraviti Zagrepčanima kako su se odnosili prema njemu:

Bela Kral zidati i načiniti včini varoš Gerčku goricu v Zagrebe, i da onem purgarom velike pravice. Ali vezda je luctvo vu nem nesložno i okorna i terda vrata, malo imajuči gizdavi, vučenim i mudrim ludem neprijateli i protivnici jesu.3

Habdelićeva moralno-poučna proza Pervi otca našega Adama greh izlazi u Grazu točno sto i jednu godinu nakon stubičke tragedije. Želio je opisati glavne ljudske poroke (gizdost, skupost, nestalnost, lenost, srditost itd.). Tekst o pobuni ima naslov Nestalnost priprostoga ljudstva. Njegovi navodi temelje se na proučenoj literaturi mađarskoga povjesničara Istvánffyja i hrvatskoga Rattkaya. Iako su mu deskripcije iz druge ruke, uvjerljivije su i životnije od suvremenih, osobito precizni, gotovo brutalni opisi represalija nakon poraza seljačke vojske. Opisujući ljudske poroke Habdelić slika tadašnje društvo. Kontrapunktirajući slike ustanka i kažnjavanja s prepunim gospodskim stolovima i zaumnom raskoši života on pokazuje društveni mehanizam koji u krajnjoj konzekvenci uvijek završava pobunama i morem krvi:

Oni pak, ki su živi u ruke došli, velike su muke terpeli, natuliko, da je vse skoro dervje obešeneh nevoljneh ljudi puno, najmre poleg putov. Na jedne same divjače hruške, ka je polag puta bila dobro visoka i široka zrasla, šestnajest, ako ne več nesrečneh mužakov viselo je na igru vetrom i hranu karvanom. Nektere su podpunoma žive pustili, ali prez nosov i vuh, ke su im odrezati učinili na vekivečno svedočanstvo puntarije mužke i proti gospode podignenja oružja;4

Pisati feljtone o Hrvatskoj Ljeta Gospodnjeg 1991, o njezinu svakodnevlju, o hrvatskoj povijesnoj memoriji, o demokratiziranju njezina života i prijetnjama toj demokraciji, o majkama koje traže svoje sinove, o ratu protiv Hrvatske i Dubrovniku koji je njezino "ranjeno serce", o europskom sljepilu, neznanju i prepotenciji i hrvatskim europskim iluzijama, o vukovarskoj otvorenoj rani i ratnom Božiću, o Mitterrandovoj sarajevskoj ruži, o tome kako pod srpskim topovima "ne vmire tek mularija bosanska i hrvatska neg vmire Zahod! ", o hrvatskim političarima i Saboru, o varaždinskim baroknim večerima i kultu kuće u Hrvata kojima je "hiža kak domovina", o čudu proljeća i Bezjacima i testamentu na Ovčari ? pisati o Hrvatskoj gotovo svakodnevno više od tri godine, koje su istodobno najteži ratni dani, pisati za vrijeme uzbuna, u potpunoj, neljudskoj tišini, kad tvoje vlastito osamljeno napušteno srce stvara zaglušnu buku u grlu i ušima, učiniti Hrvatsku svojim stalnim sveprisutnim tokom svijesti, svojim smislom i sveznanjem, znači ljubav neizmjernu, neutješnu, dječju.

Kad je Maleković odlučio da feljtone o Hrvatskoj piše na svojem materinskom jeziku, na kajkavštini, "jednom zaboravljenom i umirućem jeziku",5 "koji se danas ranjen, izubijan i perforiran sa sviju strana, kreće još samo kao sjenka na čudnoj spiritističkoj seansi, više sentimentalni uzdah na grobovima nego živa riječ",6 on je prešutno pristao i na kajkavski gubitnički signum, ali i na sve njegove ponosne barjaktare pera, od Vramca, Pergošića i Habdelića preko Belostenca i Krleže do Zvonka Kovača i Ernesta Fišera, koji pokrivaju nekoliko stoljeća kajkavske književnosti. Zato je u gluhim ratnim noćima njegov radni stol bio okružen blistavim kajkavskim sjenama koje su ga poticale, koje su sugerirale rješenja i pazile na svaku njegovu rečenicu. Malekovićevom raskošnom kajkavskom frazom nikad nitko nije govorio, ona, kao jezik Kerempuhov, postoji samo između korica svoje knjige.

Na razini jezične tvorbe Maleković slijedi Krležinu misao o ekspresiji kao jedinoj normi izbora iz kinčene komore kajkavske književne, leksikografske i molitveničke baštine koje je načelo u potpunosti ostavreno u Baladama Petrice Kerempuha i obje prozne, kajkavske Lamentacije. Najbolji suvremeni kajkavski pjesnici, počevši od Ive Kalinskoga, svoje su pjesničke jezike gradili upravo na toj slobodi izbora iz magme kajkavskoga jezika. Krleža je pokazao da kajkavski jezični kadaver može i mora postati dragocjeni humus za novu kajkavsku književnost. Malekovićeve potrebe bile su, međutim, mnogo veće i kompleksnije od pjesničkih.

Svojevrsnoj ratnoj kronici hrvatskoga naroda u posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća, napisanoj jezikom koji je "već više od stotinu godina mrtav",7 trebali su, da bi funkcionirala, brojni terminološki sustavi. Neki su od njih novost i na književnom standardu. Maleković je uspio premostiti stoljeća i upravo tim činom otvoriti dramu koju nije ni slutio. Pokušajmo to objasniti digresijom.

Gazophylacium, latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik Ivana Belostenca, napisan prije 1675, kad umire njegov pisac, a tiskan tek 1740, smatramo jednom od najčarobnijih hrvatskih knjiga. Dijelom zato jer su latinske natuknice eksplicirane kajkavskim riječima i vrlo često čakavskim i štokavskim sinonimima, što je, dakle, hrvatska strana trojezična. Mnogo više zbog izbora natuknica, zbog njihove postave koja omogućuje, koja nudi da se ovaj rječnik čita kao nevjerojatna, egzaktna, autentična hrvatska povijest s kraja 17. stoljeća. U tom smislu valja svakako pročitati natuknice Boj, harc vojuvanje, borenje, Konj, odnosno Zastava, bandera, barjak.

Vratimo se svojim prethodnim mislima. Proveli smo tjedne uz ovu knjigu, pročitali je više puta i shvatili da u njoj, globalno, postoje dvije velike drame. Hrvatska ratna drama s kojom ćemo živjeti do smrti. Ni jednu od njezinih etapa ne možemo i ne želimo zaboraviti. Jer, Bogomraki su probudili sve naše sablasti. Uz ovu se knjigu loše spava.

Druga je drama mnogo starija, ali je nama kajkavcima iznimno bolna. Čitajući ovu knjigu povjerovali smo, naime, u iluziju kajkavskoga književnog standarda, zaboravili smo "književnost kajkavsko-čakavskog kruga, koju su naši Iliri bacili kroz prozor kao truplo".8 Kako svakim novim čitanjem Gazofilacija ponovno otkrivamo dramu hrvatske kajkavske povijest, skrivenu, sadržanu u njegovu trojezičnom leksiku, tako će svakim susretom s kajkavskim čudom Bogomraka, s malekovichianom, biti obnovljena potresna drama kajkavštine.

shaka zulu

  • Gost
Odg: Pro(iliti)za kajkavsku P(R)OeZijU
« Odgovori #19 : Listopad 21, 2010, 01:48:20 prijepodne »
--------------------------------------------------------------------------------

1 Tekstovi u ovoj knjizi prvotno su tiskani pod naslovom Pisma s ladanja kao feljtoni u "Večernjem listu" od 8. ožujka 1991. do 5. studenog 1993, a potom u "Hrvatskom rukopisu "od br. 1 (16. studenoga 1993) do br. 7 (11. srpnja 1994). Autor ih je potpisivao pseudonimom Adam Grabowski.

2 Vladoje Dukat, Sladki naš kaj, Ogledi iz stare kajkavske književnosti, izdanje Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Zagreb 1944, str. 17

3 Vladoje Dukat, nav. djelo, str. 14.

4 Vladoje Dukat, nav. djelo, str. 76 i 77.

5 Predrag Matvejević, Razgovori s Krležom, šesto, prošireno izdanje, BIGZ, Beograd, 1987, str. 140.

6 Miroslav Krleža, Pismo Zoltánu Csuki. "Forum", br. 10-12, zima 1982, Zagreb, str. 974.

7 Miroslav Krleža, uvodna riječ na Znanstevnom savjetovanju o 130-godišnjic hrvatskog narodnog preporoda (29-31. III 1966), "Forum", br. 2-4, mart-april 1966, Zagreb, str. 283.

8 Miroslav Krleža, nav. djelo, str. 283. 

 

Mladen Kuzmanović: Buka srca, kajkavske sjene (Vijenac, br. 199, 18.10.2001)

 

BUKA SRCA, KAJKAVSKE SJENE

 

Proveli smo tjedne uz ovu knjigu, pročitali je više puta i shvatili da u njoj, globalno, postoje dvije velike drame. Hrvatska ratna drama s kojom ćemo živjeti do smrti. Ni jednu od njezinih etapa ne možemo i ne želimo zaboraviti. Bogomraki su probudili sve naše sablasti. Uz ovu knjigu loše se spava. Druga je drama mnogo starija, ali je nama kajkavcima iznimno bolna. Čitajući ovu knjigu povjerovali smo, naime, u iluziju kajkavskoga književnog standarda

Kajkavska književnost i leksikografija znale su uvijek, u svim povijesnim razdobljima, iskazati, svjedočiti sva lica, naličja i mračne sjene svojega vremena. Stvarni likovi epohe, usudi njezinih graditelja, čelnih sudionika i običnih ljudi koji se imenuju kao purgari i kmeti, veliki potezi, kobne taštine, nesloga i fatalni porazi tvore čarobni krug njihovih stalnih tema. Tako opis vlastita vremena postaje vjerodostojna krhotina višestoljetne panorame. Osobna slika i pogled na svijet žive u hladnoj zjeni povijesti. U kajkavskim renesansnim tekstovima, u stegnutim, lapidarnim iskazima kronika ili preciznim leksikonskim natuknicama povijest (vrijeme) gotovo je uvijek nasilje, zločin i umorstvo. Riječ je, dakako, o hrvatskom, kajkavskom Sjeverozapadu, o ostatku ostataka, o banskoj strateškoj bazi, rekao bi Miroslav Krleža, koja se uvijek zvala Hrvatska. Potkraj krvavog, poraznog, ratnog 16. stoljeća (sjetimo se na dugoj listi gubitaka samo Mohača i Sigeta) pobuna seljaka 1573. temeljito je uzdrmala već ratom ozbiljno erodiranu vladajuću strukturu. Do konca sedamdesetih godina ovi će prostori morati preboljeti još osnivanje Vojne krajine (znači još jednu amputaciju teritorija) i zidanje karlovačke tvrđave. Tek kraj stoljeća, i velika sisačka pobjeda o stotoj obljetnici Krbave, donose određeno olakšanje. Pobjede, međutim, ni po čemu nisu jeftinije od poraza.

Posekoše, obesiše, pomoriše

Gupčeva pobuna nije bila nevažna povijesna epizoda nego dramatični društveni potres, signal i dijagnoza prema kojima su se morali odrediti i suvremenici i kasnije generacije. Starija kajkavska književnost može, srećom, dokumentirati stavove i jednih i drugih. Antun Vramec, kroničar i pisac, doktor filozofije i teologije, zagrebački kanonik, poslije varaždinski župnik, i Ivan Pergošić, prevoditelj i notar županijskog suda i općine varaždinske, Gupčevi su suvremenici, a Juraj Habdelić, književnik i leksikograf, doktor filozofije i profesor retorike i poetike, rektor isusovačkog kolegija i propovjednik u Crkvi sv. Marka u Zagrebu, pripada sljedećem stoljeću. Sva trojica odviše su bliski pobuni i njezinu krvavu epilogu, odviše obrazovani i vide događaje u širem kontekstu da bi Gupčev slučaj mogao proći bez njihova komentara. Istodobno, oni su dio strukture protiv koje je jahao seljački kralj. I njihove povlastice i tretman kmetova smatrani su tada neupitnim i nepromjenljivim segmentima društvenog ustroja.

Godinu nakon Stubice, 1574, Ivan Pergošić u Nedelišču tiska svoj kajkavski prijevod glasovite latinske zbirke zakona Tripartitum, mađarskoga plemićkog zakonodavca Istvana Verböczyja. Dodamo li da je taj zakonik popisao i potvrdio sve privilegije plemstva i da po njemu "kmetovi nisu subjekti prava", Pergošićevo stajalište i poruka postaju posve jasni. Vramčeva Kronika vezda znovič zpravljena (Ljubljana 1578) pripada najužem krugu obilježenom seljačkim buntom. Prostorno, Vramčeva bilješka o stubičkom ustanku sumjerljiva je ostalim domaćim i stranim jedinicama kronike. Njezinu emotivnu, afektivnu šifru valja tražiti u tročlanoj glagolskoj sintagmi "posekoše, obesiše, pomoriše", koja, opisujući ustanike, potkazuje zapravo pisca:

"- Kmeti na Slovéneh vstali i vzdignuli su se proti svoje Gospode i Plemenitim ljudem, kotere posekoše, obesiše, pomoriše i ostale na pokornost dopelaše. " (Vladoje Dukat) Koliko su emocije određivale Vramčeve tekstove u Kronici, najbolje se ogleda u dvije varijante njegova napisa o Zagrebu koji je označen godinom 1241. U ljubljanskom primjerku knjige tiskana je umjerena verzija, a ona puna prijekora ulijepljena je u neke Kronike namijenjene Zagrebu. Nije mogao zaboraviti Zagrepčanima kako su se odnosili prema njemu:

"Bela Kral zidati i načiniti včini varoš Gerčku goricu v Zagrebe, i da onem purgarom velike pravice. Ali vezda je luctvo vu nem nesložno i okorna i terda vrata, malo imajuči gizdavi, vučenim i mudrim ludem neprijateli i protivnici jesu." (Vladoje Dukat)

Srce stvara zaglušnu buku

Habdelićeva moralno-poučna proza Pervi otca našega Adama greh izlazi u Grazu točno sto i jednu godinu nakon stubičke tragedije. Želio je opisati glavne ljudske poroke (gizdost, skupost, nestalnost, lenost, srditost itd.). Tekst o pobuni ima naslov Nestalnost priprostoga ljudstva. Njegovi navodi temelje se na proučenoj literaturi mađarskoga povjesničara Istvánffyja i hrvatskoga Rattkaya. Iako su mu deskripcije iz druge ruke, uvjerljivije su i životnije od suvremenih, osobito precizni, gotovo brutalni opisi represalija nakon poraza seljačke vojske. Opisujući ljudske poroke Habdelić slika tadašnje društvo. Kontrapunktirajući slike ustanka i kažnjavanja s prepunim gospodskim stolovima i zaumnom raskoši života on pokazuje društveni mehanizam koji u krajnjoj konzekvenci uvijek završava pobunama i morem krvi:

"Oni pak, ki su živi u ruke došli, velike su muke terpeli, natuliko, da je vse skoro dervje obešeneh nevoljneh ljudi puno, najmre poleg putov. Na jedne same divjače hruške, ka je polag puta bila dobro visoka i široka zrasla, šestnajest, ako ne več nesrečneh mužakov viselo je na igru vetrom i hranu karvanom. Nektere su podpunoma žive pustili, ali prez nosov i vuh, ke su im odrezati učinili na vekivečno svedočanstvo puntarije mužke i proti gospode podignenja oružja;" (Vladoje Dukat)

Pisati feljtone o Hrvatskoj Ljeta Gospodnjeg 1991, o njezinu svakodnevlju, o hrvatskoj povijesnoj memoriji, o demokratiziranju njezina života i prijetnjama toj demokraciji, o majkama koje traže svoje sinove, o ratu protiv Hrvatske i Dubrovniku koji je njezino "ranjeno serce", o europskom sljepilu, neznanju i prepotenciji i hrvatskim europskim iluzijama, o vukovarskoj otvorenoj rani i ratnom Božiću, o Mitterrandovoj sarajevskoj ruži, o tome kako pod srpskim topovima "ne vmire tek mularija bosanska i hrvatska neg vmire Zahod!", o hrvatskim političarima i Saboru, o varaždinskim baroknim večerima i kultu kuće u Hrvata kojima je "hiža kak domovina", o čudu proljeća i Bezjacima i testamentu na Ovčari - pisati o Hrvatskoj gotovo svakodnevno više od tri godine, koje su istodobno najteži ratni dani, pisati za vrijeme uzbuna, u potpunoj, neljudskoj tišini, kad tvoje vlastito osamljeno napušteno srce stvara zaglušnu buku u grlu i ušima, učiniti Hrvatsku svojim stalnim sveprisutnim tokom svijesti, svojim smislom i sveznanjem, znači ljubav neizmjernu, neutješnu, dječju.

Kad je Maleković odlučio da feljtone o Hrvatskoj piše na svojem materinskom jeziku, na kajkavštini, "jednom zaboravljenom i umirućem jeziku" (Miroslav Krleža), "koji se danas ranjen, izubijan i perforiran sa sviju strana, kreće još samo kao sjenka na čudnoj spiritističkoj seansi, više sentimentalni uzdah na grobovima nego živa riječ" (Miroslav Krleža), on je prešutno pristao i na kajkavski gubitnički signum, ali i na sve njegove ponosne barjaktare pera, od Vramca, Pergošića i Habdelića preko Belostenca i Krleže do Zvonka Kovača i Ernesta Fišera, koji pokrivaju nekoliko stoljeća kajkavske književnosti. Zato je u gluhim ratnim noćima njegov radni stol bio okružen blistavim kajkavskim sjenama koje su ga poticale, koje su sugerirale rješenja i pazile na svaku njegovu rečenicu. Malekovićevom raskošnom kajkavskom frazom nikad nitko nije govorio, ona, kao jezik Kerempuhov, postoji samo između korica svoje knjige. Na razini jezične tvorbe Maleković slijedi Krležinu misao o ekspresiji kao jedinoj normi izbora iz kinčene komore kajkavske književne, leksikografske i molitveničke baštine koje je načelo u potpunosti ostvareno u Baladama Petrice Kerempuha i obje prozne, kajkavske Lamentacije. Najbolji suvremeni kajkavski pjesnici, počevši od Ive Kalinskoga, svoje su pjesničke jezike gradili upravo na toj slobodi izbora iz magme kajkavskoga jezika. Krleža je pokazao da kajkavski jezični kadaver može i mora postati dragocjeni humus za novu kajkavsku književnost. Malekovićeve potrebe bile su, međutim, mnogo veće i kompleksnije od pjesničkih.


Drama kajkavštine

Svojevrsnoj ratnoj kronici hrvatskoga naroda u posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća, napisanoj jezikom koji je "već više od stotinu godina mrtav" (Miroslav Krleža), trebali su, da bi funkcionirala, brojni terminološki sustavi. Neki su od njih novost i na književnom standardu. Maleković je uspio premostiti stoljeća i upravo tim činom otvoriti dramu koju nije ni slutio. Pokušajmo to objasniti digresijom. Gazophylacium, latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik Ivana Belostenca, napisan prije 1675, kad umire njegov pisac, a tiskan tek 1740, smatramo jednom od najčarobnijih hrvatskih knjiga. Dijelom zato jer su latinske natuknice eksplicirane kajkavskim riječima i vrlo često čakavskim i štokavskim sinonimima, što je, dakle, hrvatska strana trojezična. Mnogo više zbog izbora natuknica, zbog njihove postave koja omogućuje, koja nudi da se ovaj rječnik čita kao nevjerojatna, egzaktna, autentična hrvatska povijest s kraja 17. stoljeća. U tom smislu valja svakako pročitati natuknice Boj, harc vojuvanje, borenje, Konj, odnosno Zastava, bandera, barjak.

Vratimo se svojim prethodnim mislima. Proveli smo tjedne uz ovu knjigu, pročitali je više puta i shvatili da u njoj, globalno, postoje dvije velike drame. Hrvatska ratna drama s kojom ćemo živjeti do smrti. Ni jednu od njezinih etapa ne možemo i ne želimo zaboraviti. Bogomraki su probudili sve naše sablasti. Uz ovu knjigu loše se spava.

Druga je drama mnogo starija, ali je nama kajkavcima iznimno bolna. Čitajući ovu knjigu povjerovali smo, naime, u iluziju kajkavskoga književnog standarda, zaboravili smo "književnost kajkavsko-čakavskog kruga, koju su naši Iliri bacili kroz prozor kao truplo" (Miroslav Krleža). Kako svakim novim čitanjem Gazofilacija ponovno otkrivamo dramu hrvatske kajkavske povijesti, skrivenu, sadržanu u njegovu trojezičnom leksiku, tako će svakim susretom s kajkavskim čudom Bogomraka, s malekovichianom, biti obnovljena potresna drama kajkavštine.
http://www.exlibris.hr/malekovic_bogomraki2.htm

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Pro(iliti)za kajkavsku P(R)OeZijU
« Odgovori #20 : Siječanj 06, 2011, 09:44:43 poslijepodne »

STRIC-VUJC

Stric-vujc, stric-vujc.
Idu babe sa zornice,
veter ščiple nos i lice,
muž bu dobil zanoftice,
zakaj nema rukavice?

Sanjinec lešči,
iskri se i blišče.
Zajec mamu išče,
sneg škriple i blešči.

Stric-vujc, stric-vujc.
Zaružil je tujc
na čarna vrata hižna,
starinska alamižna:
vu ime Baltazara,
vu ime čarnega cara,
egiptovskeg Gašpara,
udelite krajcara!

Badnjak za pečjum,
Vuzem na drvocepu.
Kuhamo sarmu, klobase
i kiselu repu.
Stric-vujc, šic-mic,
kraj pisane pečenke i devenic.

Ali biti gol, kak goli bažolek,
pod jaslicam, kadi su oslek i volek
jedina peč, kak marhenjska sapa,
i biti bos kak bosa capa,
a nemat niš neg bogečkog ščapa,
gledat na nebu mlaji serp,
kak gnjili canjek zamotanjek
od osmujenih cunj i kerp,
i biti kakti samec pes
bez domovine, bez penez,
a na te laje saki pes,
pandur za petom, Herodes,
biti fačuk i smujin sin,
tega je preklel sam Gospodin!
Temu je sam Belzebub i stri i vujc,
stric-vujc.


Miroslav Krleža, Balade Petrice Kerempuha
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Pro(iliti)za kajkavsku P(R)OeZijU
« Odgovori #21 : Ožujak 30, 2011, 10:00:44 poslijepodne »

Pajo Kanižaj

I ONDA NEŠ PIL!


Negda sam visoko letel,
zdavnja sem bez kril!
I noge su mi strli!
I onda neš pil!

Kak je, tak je, nem lagal!
I v partiji sem bil!
Još k tomu dva put!
I onda neš pil!

Bilo je i dobre kaplice,
Al najviše sem se pelina vžil!
Dost toga sem i popušil!
I onda neš pil!

Sem štel ja njega,
al je on mene zbil!
S količkom za planjke!
O onda neš pil!

Vun s te kože nemreš,
a kam bi se i skril!
Jebem ti i politiku!
I onda neš pil!

Sem negda tak lepo senjal,
kak letim sem snil!
A snočka kače i svoj sprevod
I onda neš pil!

Samoga sebe znotra žderem
a dobil sem šest kil!
Viš ve kak z litre kila zide!
I onda neš pil!

Sam Bog zna
kuliko sem toga vuse zlil,
a doktor mi neda piti!
I onda neš pil!

Koli glave se španceraju,
kak kolo od vil,
lepi beli mišeki!
I onda neš pil!

Pripovedaju da stalno pijem,
od snočka sem ne ništ spil
a duša mi navek žejna!
I onda neš pil!

Vražju mater neš pil!


Zvir:
http://zombix.net/glob/2007/12/06/i-onda-nes-pil/


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Vide(l)o-vezilo:
I onda neš pil... , 03:39
tekst: Pajo Kanižaj, pročital: Dražen Marek, pesmu “Podravski ambijenti” odigral Andrija Maronič na cimbulam (cimbal)

I onda neš pil... text: Pajo Kanižaj, pročitao: Dražen Marek, glazba Andrija Maronić (cimbal)
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Pro(iliti)za kajkavsku P(R)OeZijU
« Odgovori #22 : Listopad 31, 2011, 08:47:32 poslijepodne »

(KUD Ivan TUD Goran)

Ivan Goran Kovačič

NA SESVETE

Kaj je tako tužno vsigde?
Žalost mir mi muti.
Je l' na svetu koga igde
da bi štel me čuti?...

Mraki su zaprli tvoje,
mame, drage oči.
Bežal sem pun tuge svoje
grobu tvojem v noći.

Zval sem tebe, da l' bi mi se
glas tvoj z groba javil.
Rekel sem: - Da l' sećaš li se
- Tatek me ostavil...

- Sam sem, sam na ovem svetu,
vse mi je moj pinklec.
Zmolil bum se za vas, dragi,
gda zvon bu širil cinklec...

A ja bum ostal zmučen
vuz cestu, tam pri Križu.
Dragi Božek, daj me zemi
v tvoju drobnu hižu...

Zora, 1931.


Zvir:
Ivan Goran Kovačić: Pjesme / Lirika
http://ponude.biz/knjige/i/Ivan%20Goran%20Kovacic%20-%20Pjesme.pdf.
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Pro(iliti)za kajkavsku P(R)OeZijU
« Odgovori #23 : Listopad 31, 2011, 08:48:19 poslijepodne »

Ivica Jembrih Cobovički

Trsje rieči (vienec sonetov)


14.

Emanuel, fala Bogu, Životu.
Denes su Sesvete, sveče goriju;
žive slavime kaj govoriju;
pokójni vu nami živé, pri plotu.

I naj vre na tem svetu ne noriju,
naj se rajši na grobja pomoliju,
naj svetu svetlóču zemlji zmoliju,
naj se Božje Ljubavi pokóriju.

Ze bervi opal je vnogi, ves kervav...
Sejete, ženske, žive bele skljeze?
Bil je proklet rat - vnogem prazen rukav.

Vas pozabile neju Rieči ni steze.
Reciterala ste, popevala prav,
nem pozabil: »Bela majica breze«...


Zvir:
Književna scena
http://www.matica.hr/kolo/kolo2010_1.nsf/AllWebDocs/Trsje_rieci_(vienec_sonetov)
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Pro(iliti)za kajkavsku P(R)OeZijU
« Odgovori #24 : Studeni 17, 2011, 10:42:00 poslijepodne »
Miroslav Krleža

Balâdě Pětricě Kerempuva


PO VETRU GLÂS
                                                                   A. D. 1594

Po vetru glas
o turopolskem ognu.
Turopolje pali
kusin sin Mehmed Zoglu,
s tri horvacke glave na barjaku voglu.

Zvon zveni po turmezejskim cirkvam,
simtamaju na jogenj, kampanaju na stran.
Mraclin gori, Lukavec, Komešov glavni stan
,
Kerestinec pod Odrom, Botinec je zežgan.

Brenči Sveta Klara, cingilinga celi dan,
Pleso, Buzin, Čehi v megli nastrankuju.
Ti glasi javču, kak pošta putuju
na Kaptol, gdi kak jazbec harče v lukni
pospani biškup ban.

Zvon žvenka kak brunda, bobnja kak tempan,
cincinka loterščak, kak febra gnojneh ran.
Turmezejsko se dimi, žge ga Hasan-Kan,
kak more se muž zvleči z tega sega van?

Kaj muž pravzaprav, ak prav se zeme, ima
od sega tega banskega šerega?
Baba mu se vleče od francuskeg betega,
zadnju mu češnjofku Španjol je fkral z dima.
Mužu spasa neje, nebu ga i ne ga...

Blisičeju meči, zelenki goreči,
kak šlivovka plavi gda se peče v peči.
Žvepleni turski meči pri ognjenoj sveči,
od karvi turopolske čarni i rdeči.


Muhurli-gadare zbulane v Stambulu,
kurdistanjke sable kaj preseku đulu
kakti tikvu trulu.
Nagiftana giftom,
kača v sakoj kirmanjkinji spi.
Šamlijanjke, ađemkinje,
misirlije, kolankinje,
a pod njimi kak megla se dimi
konjskih repov tri jezer i tri.

Ročaj mečov balčak zvani
z đemantima nacifrani,
šeregbontov nebrojani,
denes je tak kak i lani:
pišu nam se čarni dani,
Turopolci, Petrinjani!


Sablje britke, ostre, tanke,
šerežanke i taljanke,
kosijeri, buzdogani,
si su martvi naši bani,
kapetani, kapelani.

Ak pak Turčin nazaj prejde, došli buju nacifrani
valonski jopci, kopilani, trumbentaši, lutorani.
Na bandjeri bande banske,
Leowenclau von Bonaventura,
ki je imel vre pod Siskom pune hlače, punog tura.
Kaj je lani pri Kaniže
na loncu sedel od muslomanjske griže.
Loncknehtov banda, soldateska stranjska,
kaj im je skarb banska kak snežnica lanjska.

General bu došel grički grof Aldo Aldobrandini,
kteri se naše snaše, cure, žene slini.
Pak Obrist Regemente, Salvador San Clemente,
kaj pelaju za njimi muškata tristri brente.

Gigerl z ogerličum kune valpovečke,
ki devicam našim poštucal je se kečke;
na galgam zibluč turopolske dečke,
s harcom komandjera iz kočije, sedečke.


Pak kervavi svat
Mosje Bouquoi, tat, ilerski ftergnivrat,
ki drugo nezna nigdar komandjerat
neg regiment pusjerat:
à la Cravate!
« Zadnja izmjena: Studeni 17, 2011, 10:57:10 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Pro(iliti)za kajkavsku P(R)OeZijU
« Odgovori #25 : Studeni 26, 2011, 10:30:18 poslijepodne »

Milan Maksimilijan Herceg


ZORNICA

 Rekli su stari za zimu,
da tak hude ne pamti baš nišće;
pa i Bundaš se v škedenj zavlekel
i on si kuta toplega išće.

I drevo se raskolilo od zime,
pri parmi tam gde scati se išlo,
i vina i drv je bilo se menje,
se kaj zagreje nam se je zišlo.

A curki na slamnati strehi
kak svornjak debeli su bili,
a snega – snega je bilo do popka
pa se ni tiči nijesu ženili.

Na stol nam je mati donesla
kolinskoga zelja od fčera,
i sem nam je pasala nekak
ta posna starinska večera.

Prekrižil se otec, pa mati, pa deca;
par Zdravomarij smo si zmolili
i s pokojnima dragima našim
v molitve sme znova bili.

A pokle su moži hitili šnapslin
samo da večer se skrati,
i morti bi bili do jutra ostali
da se zrana ni moralo stati.

„Zornica je v jutro – su nam rekli,
ote, počinite si male!“
I se kaj hoditi je moglo,
za prvih se je kokotov stale.

I saki je del pota prtil;
ja male, male Joža, pa Draš…
…i pre cirkve sme bili za vuru,
a pota su kratili spomenek i Očenaš!

Na vanjkušu v cirkvne klopi
stisnuti sme tri skup si seli
pa dok su babice prebirale čisla
mi sme si hukanjem roke greli.

Sejedno nam je bilo jako lepo,
makar od sega sme razmeli male;
al’ Isusek dragi razmel je nas
i to nam je v duši zanavek ostale.

I den denes človek od toga živi,
to znotra nas i greje i vrači;
će križ dojde ili beteg kaki
il’ nam kmica živlenje zamrači!


/prva nagrada publike na recitalu „JOSIP OZIMEC“ 2009., Marija Bistrica /


http://ijasamtu.com/831/
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Pro(iliti)za kajkavsku P(R)OeZijU
« Odgovori #26 : Studeni 30, 2011, 11:23:09 poslijepodne »

Dragutin Domjanič
(1875.-1933.)

KAJ

Vre tičeki spiju
A šume mučiju,
Naj moja popevka zvoni
Po dolu i gaju,
Po dragomu kraju,
Od kojeg mi lepšega ni.

Tu brat mi je vsaki,
Tu doma sem taki,
Pogodit bi mogel i speć,
Poznati su puti,
Tu vsigde je čuti,
Ljubljenu domaću mi reč.

I srce mi greje
I z menom se smeje
I v žalosti plače takaj.
Em nikaj ni slajše,
Ne čuje se rajše
Neg dobri i dragi naš kaj!


Zvir:
http://webograd.tportal.hr/Miha29/knjizevnost/knjizevnici/dragutindomjanic
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Pro(iliti)za kajkavsku P(R)OeZijU
« Odgovori #27 : Siječanj 12, 2012, 11:37:13 poslijepodne »

prof. Željko Fuda

divotna večer


bilo je sparno i vruče
celu večer motali sme se po našemu sitiju
bili sme v pet, šest luknji
vse jedino starkenjci il bebači
nigde normalne ljudske face
bilo je il doma v popizditis il po cugu pa v park
kupili dve litre pive i dva deci vinjaka
več ne bilo love
cigse sme po sreči imeli
v parku je vre bilo nekaj bend
jedni več nacugani od drugeh
to ne družba za mlade đentlmene
mi si našli klupicu vuz brezicu
prvo zmiksali naše cuge i vužgi tekučicu
mi polehko tankirame kap po kap
onak kak veli moderna agronomija
kap vu škembu, puh vu Mesec
gli je romantično bilo
jedna vura čisti paradajz
negde potlam polnoči zmenjkale nam dima
Bog nam dal ne bu, susedi su nas išče predi žicali
benzinska je blizu kot Hollywood
al zato ide dečko mlad
mi ga stopirame i najkulturnejše prosime jenu pljugu
on ko sveti Francek veli da ne puši
to nas raspizdilo
nesme mi glupci zato kaj pušime
mi oko njega, on porine Kuku da pobegne
ja njemu svoju nožnu kljuku pod nogice i on opadne
vezda sme mi na konju, a on pod njeh tri
naše noge mam zaigrale nogomet z njim
on se plače, nudi nekaj kunic, mobitel
jebeš mobitel gda pičke ne ga
da ne bu da sme huligani
ja predložim ekološki kompromis
dečko bu z jezikom očistil asfalt zmed nas
mi se razmeknuli, tip starta
liže on asfalt, liže
mi mu govorime da je šče malo do kličke klitorisa
njemu zmenjkalo pljuve
pa mu mi servirame par svojeh hračkov
on liže, liže, liže
meni se zdiže, zdiže, zdiže
da se ne porigam, šupiram lizača v rit
on beži, mi se smejeme
smejeme se dok cigcagame
kakova divotna večer
velime vsi


Vundato v  zkupniku 30. recitala suvremenoga kajkavskog pesništva "Dragutin Domjanič" - Sv. Ivan Zelina 2011.

Citat:
Nagrada za najbolši neobjavleni rukopis

Intervju
Željko Funda, dobitnik “Gervaisa”:

Morti je semu kriva Jadranka Kosor…


http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg41098/#msg41098   
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Pro(iliti)za kajkavsku P(R)OeZijU
« Odgovori #28 : Ožujak 29, 2012, 10:21:27 poslijepodne »
VU(PROTU)LETJE


Vuletje


Spod starog se listja fijolica zdigla
Pa s klimavu glavu semu se čudi
Nutri pod malim grmom spavečim
Črleni peharček* klobučec svoj nudi

Rad sunčeve zrake kaj ga žegeče
Žuti maslaček  za čas bu potiral
I svilna se trava  po zemlji prostrla
Prebrana je kak da bi ko ju sortiral

Svržicu malu ftiček je kljuknul
Hišku popravlja kam pucu bu vodil
Čisto malečka vraca za nutri je pustil
Kaj fačuk mu lucki ne bi se rodil

Na drevu pak jastrep nekak se stisnul
Je morti mu zima,il nekaj pikira
A pri potoku pod dračom pokrita
Se krastava žaba seg glasa razdira

Kaplja preteška v mlaku zaruži
Kaj veter ju stepe čim stiha zahludi*
Još z jutra bi ranog sakom štel reči
Je vuletje došlo, se naj se zbudi

zahludi* - zapuhne
črleni peharček * - ona mala crvena gljiva što u rano proljeće raste po šikarama i dvorištima (mislim da je jestiva),sigurno ste ju vidli



Napisal: Riba (Bednja)
http://www.vinogradarstvo.com/forum/index.php?PHPSESSID=1f730ad94f77cdd6cf894db6d6cb9d69&topic=809.msg18570#msg18570
 
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

                                                   VINOGRADARSKA

                             Gda vuletje dojde, a mraz jos prešel ni
                             svaki od nas po trsju gledi.
                             I muka nas lovi, kajti započet bi šteli
                             a trsek nam dragi još navek spi.

                             No sunčece svojom zrakom blešči
                             i zimu nam tira, daj vugni se ti.
                             Ljudi betežni, najemput zdravi su si
                             a veseli žamor kak pesma zvoni.

                             Ružiju motike, krampi, se iskra leti
                             motorke brenčiju i stupi buju novi.
                             Za čas trsje kaj puca zgledi
                             čisto i speglano, kaj za k meši iti.

                             I grozdek već se kaže, sretni smo si
                             sad smo v nevoli, a kak to spasiti?
                             Znoj nam se cedi, špricamo si
                             neko par put, a neko bogme četiri put po tri.

                            Al se se pozabi, muka i problemi
                            kad iz zlatnog grozda slatki mošt curi.
                            I pesma se cuje ,da Bog te veseli
                            uz rujno nam vino ŽIVJELI SI!


Napisal: Riba (Bednja)
http://www.vinogradarstvo.com/forum/index.php?PHPSESSID=7befebac101dc498e9b3de7dcd43bd96&topic=809.msg9096#msg9096

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

BEDNJO - NUJLIJEPŠI KEMAUČEK SVIETO
http://www.forumgorica.com/kajkavski/bednjo-nujlijepsi-kemaucek-svieto/

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Kum ida Bednjo (Kud ide Bednja), 06:24

Kum ida Bednjo (Kud ide Bednja)
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Pro(iliti)za kajkavsku P(R)OeZijU
« Odgovori #29 : Travanj 06, 2012, 11:57:30 prijepodne »
CVETNICA

Da sam još sto let
na tom čudnom svetu,
nigdar pozabila ne bum
tu nedelju
h žutom cvetu.

Od sreče se oko
iskrilo,
suza je v njem
tancala
dok sam se k meši
rihtala
i stare cipule
glancala.

Niti zlato,niti dukati
nič nemre biti
žuto tak
kak mala kitica
drenka
kaj ju na Cvetnicu
nosi
siromak.


http://tiha-revolucija.bloger.hr/post/cvetnica/714761.aspx

Citat:
CVETLINČANKA

Na Ravnu goru išao sam,
i s Ravne gore gledao sam.
Gledao sam nešto se zasjalo,
a to Cvetlin sunce obasjalo.

Nastavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/popevke-sem-slagal-i-recice-bral-kaj-danke-i-kaj-nocke/msg37245/#msg37245

Optimisti Zagorja Cvetlicanka, 04:05
http://www.youtube.com/watch?v=uIlL9qUkmis
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549