Autor Tema: Deseti znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura  (Posjeta: 31685 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Deseti znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura
« Odgovori #15 : Rujan 25, 2011, 12:54:39 prijepodne »

Nâstavek z prethodnoga lista:


POPIS AUTORA U ZBORNIKU RADOVA
Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju



Ivica Balagović, dr. med., specijalist urolog, ravnatelj Opće bolnice Zabok, Trg Dragutina Domjanića 6, Zabok

pok. Prof. dr. sc. Zvonimir Bartolić, predsjednik Matice hrvatske — Ogranak Čakovec, Boškovićeva 22, Čakovec

Doc. dr. se. Đuro Blažeka, dekan Visoke učiteljske škole Čakovec, Ante Starčevića 55, Čakovec

Božidar Brezinščak Bagola. prof., načelnik Općine Hum na Sutli, Hum na Sutli 175, Hum na Sutli

Nikola Capar, novinar-snimatelj, Hrvatska RTV, HTV Studio Krapina, Frana Galovića 1, Krapina

Ivan Cesarec, prof., Marulićev trg 5, Zagreb; glavni i odgovorni urednik časopisa Hrvatsko zagorje, Golubovečka 42, Donja Stubica

Viktor Crnek, prof., direktor Tjedna kajkavske kulture, Magistratska 9, Krapina
Josipa Franjčić, apsolv., Hrvatski studiji Svučilišta u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 68, Zagreb

Željko Funda, prof., Prva gimnazija, Petra Preradovića 14, Varaždin

Mr. sc. Rajko Fureš, dr. med., specijalist ginekolog, Opća bolnica Zabok, Trg Dragutina Domjanića 6, Zabok; stoloravnatelj Hrvatske udruge Muži zagorskog srca, Martinišće 45, Zabok

Prof. dr. sc. Stjepan Hranjec, Visoka učiteljska škola Čakovec, Ante Starčevića 55, Čakovec

pok. Franjo Hrg, prof., Gajeva 14, Ivanec Ivan Janeš, prof., Makov Hrib 1, Tršće

Božica Jelušić, prof., Gimnazija dr. Ivana Kranjčeva, dr. Ivana Kranjčeva 5, Đurđevac

Prof. dr. sc. Alojz Jembrih, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 68, Zagreb

Dr.   sc.  Ivo  Kalinski,  Institut za  hrvatski jezik i jezikoslovlje,  Ulica Republike Austrije 16, Zagreb

Mr. sc. Ivan Kutnjak, Dragoslavec 121 a, Lopatinec

Martina Kuzmić, prof., Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Ulica Republike Austrije 16, Zagreb

Dr.  sc. Mijo Lončarić, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Ulica Republike Austrije 16, Zagreb

Doc. dr. sc. Andrija Željko Lovrić, Institut Ruđer Bošković, Bijenička 54, Zagreb

Slavko Malnar, Ravnice 25, Tršće

Marijan Horvat Mileković, prof., književnik, Ulica vile Velebita 9  a, Zagreb

Mr. sc. Božica Pažur, glavna i odgovorna urednica časopisa Kaj, Ilica 34, Zagreb

Mr.   sc.   Denis   Peričić,   predsjednik   Vijeća   za   elektroničke   medije, Palmotićeva 60, Zagreb

pok. Vladimir Poljanec, književnik i književni kritičar, Peruanska 10, Zagreb; Tuhelj 40, Tuhelj

Doc. dr. sc. Mladen Rac, Institut Ruđer Bošković, Bijenička 55, Zagreb

Prof. dr. sc. Marko Samardžija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ivana Lučića 3, Zagreb

Zdravko Seleš, prof., Gimnazija dr. Ivana Kranjčeva, dr. Ivana Kranjčeva 54, Đurđevac

Prof. dr. sc. Joža Skok, Zeleni trg 7, Zagreb

pok. prof. dr. sc. Stjepko Težak, Šubićeva 27, Zagreb

Mr. sc. Ivan Zvonar, Dravska 10, Varaždin


Nâstavek na sledečomu listu.
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Deseti znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura
« Odgovori #16 : Rujan 25, 2011, 12:56:49 prijepodne »

Nâstavek z prethodnoga lista:


ORGANIZACIJSKI ODBOR OKRUGLIH STOLOVA
(ZNANSTVENIH KOLOKVIJA I SKUPOVA)
KRAPINA 2002. - 2006.
Alojz Jembrih — predsjednik, Rajko Fureš — tajnik, članovi: Đuro Blažeka,
Nikola Capar, Ivan Cesarec, Viktor Crnek, Ivica Glogoški,
Dragutin Gradečak, Ratko Habus, Nenad Hrastinski, Miljenko Krznar,
pok. Vladimir Poljanec, Zdravko Silipetar

MODERATOR
OKRUGLIH STOLOVA
(ZNANSTVENIH KOLOKVIJA I SKUPOVA)
KRAPINA 2002. - 2006.
Alojz Jembrih

POKROVITELJI
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Krapinsko-zagorska županija
Grad Krapina

-------------------------------------------------------------------------------------

INICIJATOR
HRVATSKA UDRUGA MUŽI ZAGORSKOG SRCA
Martinišće

ORGANIZATORI
HRVATSKA UDRUGA MUŽI ZGORSKOG SRCA
Martinišće
i
DRUŠTVO ZA
KAJKAVSKO KULTURNO STVARALAŠTVO
Krapina

SUORGANIZATOR I MEDIJSKI POKROVITELJ
RADIO KAJ
Krapina

PRIPREMA
pok. Vladimir Poljanec

OBRADA Studio Moderna d.o.o., Zagreb

TISAK
H.O.N. ING d.o.o., Sveti Križ Začretje

NAKLADA
1000 primjeraka


Nâstavek na sledečomu listu.
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Deseti znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura
« Odgovori #17 : Rujan 25, 2011, 12:58:33 prijepodne »
Nâstavek z prethodnoga lista:


 PRVI OKRUGLI STOL
Uvođenje kajkavskoga jezika i kulture
kao izbornoga predmeta
u osnovne i srednje škole
kajkavskoga govornoga područja


Krapina, 17. rujna 2002.

-------------------------------------------------------------------------------------

pok. Zvonimir BARTOLIĆ

TKO JE NAVUKAO STENJEVEČKU RUBAČU HRVATSKOM JEZIKU?


         Prije nekoliko godina napisao sam raspravu Tko je navukao stenjevečku rubaču hrvatskom jeziku? (1)  Pokušao sam naći odgovor.
         Bit ću kratak.
         Tu stenjevačku rubaču navukli smo mi Hrvati sami sebi i nitko drugi. Dakako, bilo je odmah, čim smo mi malo otvorili vrata, bilo je i onih koji su  nam navlačili i ne jedanput.
          Zato bih htio nekoliko riječi kazati o tome te o purističkim čistkama koje su bile na dnevnome redu, pogotovo na početku prošloga stoljeća. Te su čistke u prvome redu bile usmjerene protiv hrvatskoga kajkavskog leksika. To ću i potkrijepiti.
         Pitanje koje je postavljeno u naslovu ima i podnaslov - Gdje su uzroci raskoraka između hrvatskoga standardnog jezika i narječja?
         Delikatnost ovoga pitanja u prvom se redu očituje u tomu što Hrvati već stoljeće i pol posjeduju jedinstveni standard. A u drugome redu, delikatnost je u tomu što je izgrađivanje standarda za svaku europsku naciju, pa tako i za Hrvate, ono bez čega jedna nacija u vrlo složenim civilizacijskim uvjetima ne  može funkcionirati. I konačno, u trećem redu, delikatnost je u tomu stoje hrvatska filologija, to znači jezikoslovci, književni povjesničari i pisci, s vremena na vrijeme iskazivala svoje sumnje u ispravnost velikih rješenja u izgrađivanju hrvatskoga jezičnog standarda, ali bez bitnih pomaka.
         Ovo što mi govorimo nije zapravo ništa novo. To smo ponavljali bezbroj puta, ali nadam se da će jednoga dana ipak taj vapajući glas iz pustinje do nekoga doprijeti.
         S takvim se mislima susreću, manje-više, svi oni koji se bave proučavanjem književnosti na hrvatskim narječjima. S tim se pitanjem također susreću i svi oni koji se na ovaj ili onaj način bave proučavanjem književnosti Hrvata u dijaspori, što je vrlo važno, poglavito oni koji se bave proučavanjem književnosti Hrvata u Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj i Moravskoj. Zašto oni nisu prihvatili hrvatski književni jezik?

(1) Tekst Tko je navukao stenjevečku robaču horvatskomu jeziku? tiskanje u časopisu Hrvatski sjever, Čakovec, 1997. god. II., br. 1-2, str. 51-87.

         Kad je početkom 1989. godine sa stanovitim zakašnjenjem bila obilježena 60. obljetnica smrti Mate Meršića Miloradića, najpoznatijega hrvatskoga gradišćanskog pjesnika, u Društvu hrvatskih književnika, gdje je održan znanstveni skup, postavilo se između ostaloga i pitanje zašto Gradišćanski Hrvati, odnosno pisci Gradišćanskih Hrvata, nisu slijedili standard iz matične zemlje, već su tražili svoja vlastita rješenja.
         To je ono što i mi sada tražimo. Dapače, svi individualni pokušaji da se slijedi jezični standard hrvatskoga matičnog naroda u Hrvatskoj prije ili kasnije završavali su neuspjehom.
         Iz tadašnje plodne rasprave koja se tijekom znanstvenoga skupa vodila izdvojit ću za mene ključnu rečenicu koja je tada izrečena: Potrebno je redefinirati hrvatski književni jezik, zapravo, hrvatski standard! Tu je rečenicu izrekao tada Tomislav Ladan. Kad je već Matica hrvatska bila ponovno konstituirana, smatrajući da je upravo ona mjesto za takva pitanja, zamolio sam Ladana da objasni što podrazumijeva pod redefinicijom hrvatskoga književnog jezika. Mi smo, veli on, trodijalektalan narod i svi govornici hrvatskoga naroda podjednako bi trebali ćutjeti hrvatski književni jezik svojim jezikom. Na žalost, ni Matica hrvatska, ni HAZU, ni mjerodavna ministarstva, a ni bilo koja druga ustanova nije stavila to pitanje na dnevni red, pitanje redefiniranja, tako da se i danas u neovisnoj Hrvatskoj nalazimo otprilike na onome mjestu gdje smo se nalazili prije desetak godina.
         To ujedno ne znači da je pitanje budućega razvoja hrvatskoga jezika ostalo bez odjeka. Među dosadašnjim radovima najpotpunije bit problema hrvatskoga jezika pogađa Ivo Škarić u radu Hrvatski jezik danas. Objavljen je 1994. godine. On je u tome radu prvi put izrekao misao koja je stoljeće i pol predstavljala najveću herezu. Težište hrvatskog jezika napokon treba prenijeti u političko i kulturno težište hrvatskog naroda! A gdje je ono? On odgovara -U Zagrebu. Hrvatski će standardni jezik zasigurno morati proći kroz fazu stanovite destrukcije da bi se rekonstruirao. Kao prvo, treba Hrvate uvjeriti da znaju hrvatski, a k tome ih moramo navoditi da štuju i vole sve svoje govore. (To je za našu školu bitno!) Trebat će im pokazati izvorni jezik Marulića, Gundulića, Habdelića, a ne samo da čuju za njih. Trebat će im pokazati kakvim su jezikom i pravopisom pisali Šenoa, Gjalski, Kumičić, a ne to cenzorski skrivati od njih da im ne bi "kvarili" jezik. Jer svi ovi pisci koje sam nabrojio, hrvatski realisti, hrvatski romantičari u 19. stoljeću objavljivani su na falsificiranom jeziku. Sada tek dolazi faza kada se u Stoljećima hrvatske književnosti tim piscima (Gjalskom, Kumičiću, Kozarcu itd.) vraća njihov autentični jezik. Trebat će oživjeti načelo da, uz druge razloge iste, od više izraza preporuku zaslužuje onaj koji pokriva više hrvatskih govora (to se radi o leksiku hrvatskog književnog jezika), a ne onaj koji je štokavskiji. Napokon, treba očekivati da će Zagreb, koji sve utjecaje najviše prima i koji je kulturni stožer, najviše kapitalizirati promjenu standarda.
         Ni Hrvati ni njihov jezik nisu tek sada nastali, ali su sada u sasvim drugom položaju. Reći da u jeziku treba sada ostati sve isto, što znači zaboraviti one mučne borbe za svaku hrvatsku mrvicu kao što su npr.
Brijuni (za to smo se borili, a ne Brioni), tajnik, glazba, tisuća, siječanj (za to su ljudi bili proskribirani, koji su pisali ili na radiju govorili, upravo za ove banalne činjenice) poništava razlog žrtava (dakle ako samo ostanemo na tome) za onaj težak "izlazak iz Egipta ".
         Hrvatski narod, stvorivši svoju državu, zapravo, to je bio njegov izlazak iz egipatskog ropstva. Ako ono što je oslobođeno ostane isto kao što je bilo u neslobodi, sloboda mu i nije trebala. Čemu onda sve žrtve na razini jezika, jer su ljudi završavali na robijašnici?
         Evo, to sam htio zapravo u uvodu reći, a sada ću nešto reći o tim tzv. čistkama koje su provedene upravo protiv hrvatskoga jezika jer je on bio konkurent. Hrvatski kajkavski književni jezik bio je konkurent i njega je trebalo "slistiti".
Spomenut ću jedno časno ime koje je bilo u zabludi. Vatroslav Rožić, inače i sam dobar proučavatelj kajkavskoga narječja, sve kajkavizme koji su u njegovo doba bili u hrvatskome književnom jeziku, u svojem jezičnom savjetniku Barbarizmi u hrvatskom jeziku, kako on naziva svoju knjigu objavljenu 1913. godine, unio je u barbarizme*. Tako su dospjeli na indeks kajkavizmi: bedast, bijeliti (krumpir) - to se nije smjelo u standard unositi - bjelanjak, čisto, čizma, črknja, dapače, darežljiv, darežljivost (predlaže podatljiv, podatljivost). Rožić sumnja u ispravnost leksema dnevnik (novine), pa umjesto toga predlaže "svakidašnje novine". Glagol dojiti (kravu) proglašava provincijalizmom. Nisu mu dobri ni izrazi i riječi domovnica, dopitat (nagrada, plaća), duha, duriti se, hodočasnik, hrđay hrvati se, imetak, knjižara, kolotur itd. Zamjenu za maloljetnik Rožić predlaže "nedorastao", za tjedan predlaže "nedjelja", za tlak "pritisak" Sve zapravo suprotno. Za njega nije dobar pridjev krhka, on predlaže "krt, krta". Umjesto krivi zubi on predlaže da se piše "lažni zubi". Po njemu nije dobro križ-kraš, nego mora biti "unakrst". Nije dobro krpanje nego "krpljenje". Za kajkavske krstitke on predlaže štokavsku "krsnu čast". Imenica krugla nije dobra za njega, nego predlaže "kugla", što je zapravo germanizam, što znači da je prema njemu zemlja "okugla", a ne okrugla. Imenica listonoša nije mu dobra. On predlaže "pismonoša".
         Danas bi bilo vrlo zanimljivo vidjeti, a bilo bi to i vrlo zanimljivo štivo - što su sve hrvatski karađićevci istjerivali iz hrvatskoga jezika. Sve ono što

* Vidi: Stjepko Težak, O Rozićevim "Barbarizmima", Školske novine, br. 31 (2. listopada), Zagreb, 1990. str. 12.

su učinili, dobra su slika takva žalosnog stanja upravo Rožićevi barbarizmi u hrvatskome jeziku iz kojih su ovi primjeri uzeti, zatim Andrićev Branič jezika hrvatskoga i Maretićev Savjetnik, kojega ću se dotaknuti, jer je on stavio zapravo točku na i svim tim prozelitskim progonima hrvatske kajkavštine iz hrvatskoga književnog jezika.
         Godine 1924. Maretić je objavio svoj famozni jezični Savjetnik, gdje se postavilo pitanje kako pisati. Međutim, on je izričito rekao: Ako mi ostavimo neke kajkavske riječi u hrvatskom književnom jeziku, onda dolazi u opasnost jedinstvo jezika Hrvata i Srba. Za njega nije bitna kajkavština, nego je bitno jedinstvo s nekim drugim narodom. On doslovno veli: Kajkavizmi bi smetali književnom jedinstvu Hrvata i Srba. I tako su došli opet na red svi kajkavizmi koji su se još uspjeli održati u hrvatskome književnom jeziku.
         Na žalost, moram reći da je i veliki Jagić kumovao svim tim stvarima kad su mladi hrvatski pisci, među njima i Antun Radić koji je napisao najoštriju kritiku Maretićeve Gramatike. Kad je on preveo Puškinovu Kapetanovu kćer, Jagić je pisao o tim stvarima i onda je on napisao kako eto neki mladi pisci u Hrvatskoj počinju stvarati nekakav hrvatski književni jezik!
         I da zaključim. Ono što sam na početku stavio u naslov Tko je navukao stenjevačku rubaču hrvatskom književnom jeziku, zapravo, navukli smo ju mi sami! Kad su to vidjeli drugi, da to jako lako ide, onda su i oni svim silama poduprli to uništavanje hrvatskoga književnog jezika.
         A što se tiče programa, mi imamo zaista bogatu literaturu, onu klasičnu literaturu, pisanu na jednome sjajnom hrvatskom kajkavskom jeziku i, ono što bi trebalo biti jako važno kad se prave programi, takvi tekstovi moraju biti paralelno zastupljeni. Jednako vrijedi i za čakavce. Ja ovdje ne govorim zbog toga da budemo nekakvi separatisti u tom smislu, nego da zapravo mislimo na tu činjenicu jer hrvatski književni jezik zapravo mora doživjeti tu redefiniciju.
         Ja sam spomenuo Hrvate u Austriji. Zašto oni nisu preuzeli hrvatski književni jezik? Zato što im je predalek. Oni su došli iz Hrvatske, s područja Une, Vrbasa itd. To je njihov stari zavičaj i oni su svoj jezik odnijeli tamo. Taj njihov današnji jezik jest svjedok da ovaj jezik kojim mi danas govorimo, ovaj književni jezik, nije zapravo pravi hrvatski jezik. To je još uvijek srpsko-hrvatski.
         Što se nama događa vani na slavističkim katedrama? Oni nas ne priznaju! Zašto? Pa kad počnu uspoređivati ove naše deklinacije, konjugacije itd., onda kažu da je to isto. Ali nije točno! Ni jedno starije hrvatsko narječje, ni kajkavsko ni čakavsko, nema ove izjednačene padeže u množini. Nema ih ni stara štokavština.
         Prema tome, da smo mi zadržali zagrebačku školu koja je bila na snazi do konca 19. stoljeća, do Broza i Maretića, mi bismo danas imali zbilja šešir na glavi, i kao narod i kao jezik, te bi bili priznati jer bi to bila prava očigledna diferencija u tom što znači jedan hrvatski književni jezik. Danas to na žalost nije tako.
         Kad se, dakle, govori o tim programima, ja bih se priključio onome što su kolege ovdje govorile, ali bih se zapravo založio, kako je rekao i dr. Kalinski, tu postoji jedan izgrađeni hrvatski književni jezik. Postoji čitav niz idioma na kojima se piše i treba pisati, neki su na fotlovnoj razini, ali i to u jezičnome smislu znači kvalitetu ili konzerviranje nečega što je bilo u usmenoj formi, pa je prešlo u pismenost. Mi, dakle, po mojemu sudu, jer sam to zaključio baveći se tom problematikom od Pavića, Habdelića, Goričanca i dr. do Pergošića, moramo njegovati povijesnu svijest o kajkavskome književnom jeziku, kako je rekao u svom izlaganju i dr. Jembrih.
         Ja sam cijeli život bio profesor na Visokoj učiteljskoj školi (bivšoj Pedagoškoj akademiji) u Čakovcu i katkad mi se dogodilo da pročitam neki tekst pa se kandidati nasmiju. Nisam im to uzeo za nekakvo zlo. To je bila za mene jedna indikacija da je njima to tuđe smiješno. Mi moramo doprijeti u školi do takve razine da se nitko ne smije kad čitamo kajkavski ili čakavski tekst.

                                                                                                           Str.: 37.-41.


Nâstavek na sledečomu listu.

« Zadnja izmjena: Rujan 25, 2011, 01:13:35 prijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Deseti znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura
« Odgovori #18 : Rujan 25, 2011, 01:02:24 prijepodne »


Nâstavek z prethodnoga lista:


PRVI OKRUGLI STOL
Uvođenje kajkavskoga jezika i kulture
kao izbornoga predmeta
u osnovne i srednje škole
kajkavskoga govornoga područja


Krapina, 17. rujna 2002.

-------------------------------------------------------------------------------------

pok. Vladimir POLJANEC
0 POTREBITOSTI UČENJA HRVATSKOKAJKAVSKOGA JEZIKA


Vre i svoj jezik zabit Horvati
Hote, ter drugi narod postati;
Pavao Stoos


         Nikada u ovoj Hrvatskoj zemlji nije bilo lako hrvatskomu jeziku. Nije mu ni danas. Nekada se morao odupirati mađarskome, njemačkome, talijanskome, turskome - u najbližoj prošlosti - srpskome i nekakvima jugoslovenskim nadjezicima, a danas - zahvaljujući agresivnoj globalizaciji - mora biti bastionom sveprisutnoj najezdi anglizacije u galopirajućoj internetizaciji.
         Ovakva povijesno utemeljena i iskustveno opravdana konstatacija, sve prisutnošću svojih neumitnih činjenica i nasušnom svakodnevicom, pravovremeno otklanja i s dužnim gnušanjem istodobno odbacuje eventualno tendenciozno prijeteće predikatizacije kojekakvim imputiranim paranojama, ksenofobijama i općenito strahovima kao vražjim djelom.
         Uvažavajući sve dosadašnje napore mojih predšasnika, nadasve cijeneći i neupitno respektirajući njihova postignuća i zavidne znanstvene rezultate -jer i sam bijah njihovim discipulusom - te ostajući nadalje na njihovu putu, nastojim svojim skromnim mogućnostima prinositi jednoj vječnoj zadaći k nimalo lako ostvarivu cilju.
         Na tragu mojega osobnog djelovanja - koje se, između ostaloga, iscrpljuje u pokušaju očuvanja, kako sve ostale hrvatske, tako i jezične baštine -s punom odgovornošću mogu posvjedočiti o jednoj vrsti hendikepa nastalog dolaskom malih kajkavaca u štokavsku školu. Ovaj frustrirajući moment danas više nije izražen u tolikoj mjeri kao unatrag 30 - 50 godina, jer su u međuvremenu i televizija, i radio, i štampa - u funkciji oficijelne agresivne što-kavizacije, ali i sama politika u najužemu svojem smislu - učinili svoje i prije samoga upisa djece u I. razred osnovne škole, a također ih je tako za štokavski predškolski odgoj pripremila i mala škola.
         Stoga danas smislenost i svrhovitost predškolske pripreme treba uznastojati stvoriti uvjete koji bi prvaščićima suzbili osjećaj inferiornosti zbog uporabe njihova materinskoga ili taterinskoga jezika - toliko različitoga od standarda svakodnevno prisutnoga u neposrednome procesu odgoja i osnovnoga, odnosno srednjega obrazovanja - te im ovime pokazali i dokazali da zbog svoga kajkavskog jezika ova djeca nisu ništa manje vrijedna od njihovih vršnjaka nekajkavaca.
         Prijedlog projekta za uvođenje kajkavštine kao fakultativnoga predmeta u osnovne i srednje škole kajkavskoga govornog areala naišao je svojevremeno na odobravanje, razumijevanja i podršku Ministarstva prosvjete Republike Hrvatske. Kako je bilo za očekivati, takav je prijedlog od strane hrvatskih vukovaca naišao na nerazumijevanje i odbijanje i - što nije čudno - na svojevrsne alergične i neurotične reakcije ovih neistomišljenika. Pri tome se, uz notorno i neizbježno odsustvo elementarne tolerancije, nije željelo razumjeti da se ovdje ne radi o nastojanju uvođenja kompletne nastave na hrvatskokajkavskome jeziku, već samo o uvođenju jednog jedinog novog izbornoga predmeta u škole na kajkavskome govornom području. Sudeći po ovakvim reakcijama, vjerovati jest da je vukovcima i sama najava ove inicijative bila previše za ono na što su bili spremni pristati. S druge strane, iz razloga čistoga komoditeta ni učenici nisu previše zagrijani za dobivanje još jednoga predmeta, ni njihovi nastavnici - smatrajući ga još samo jednim dodatnim opterećenjem - te ravnatelji škola zbog ionako već prepunih satnica i dodatnih problema proizišlih iz osiguranja tzv. materijalne osnove rada, prostora i sredstava.
         Sadašnja zastupljenost kajkavštine u nastavi osnovnih i srednjih škola svojim je planom i programom u sklopu nastave hrvatskoga književnog jezika i književnosti slabašna i zanemariva, svedena tek na puku informaciju, tada ostavljenu na volju nastavnika, prepuštenu na milost i nemilost njegovoj manjoj ili većoj vokaciji, smislu i sluhu za kajkavski ili, pak, regionalnoj pripadnosti škole i učenika, ali - opet na kraju - prepuštena sposobnosti i - recimo to - samovolji nastavnika.
         Normalno jest da se pod uvođenjem kajkavštine, kao fakultativnoga predmeta u osnovne i srednje škole, ne predmnijeva samo i isključivo učenje hrvatskokajkavskoga jezika kao takva (jednoga od brojnih segmenata kajkavštine), već sveopćega blaga: običaja, folklora, etnogeneze, povijesti, glazbe, kunsthistorije kajkavskoga područja, kulture, umjetnosti, baštine, pa i recentnih postignuća, što znači da bi ovaj projekt u prvome redu bio zavičajni predmet, te bi ga takvoga trebalo uzeti kao primjereni model shodno kojemu bi i na ostalim područjima naše države učenici, npr. u Istri i Dalmaciji, izučavali čakavštinu, u Slavoniji štokavštinu sa svim pripadajućim zavičajnim specifičnostima itd.
         Tko su, onda, ti koji se boje da hrvatski kajkavci uče hrvatskokajkavski, kad hrvatskoštokavski već uče i hrvatski štokavci, i hrvatski čakavci, i hrvatski kajkavci?! Hrvatska jezična zbilja je trojezične provenijencije, i to je jedna od onih istina koja se ne može poreći i od koje se ne može pobjeći. Može ju se ignorirati, može ju se ne gledati, ali i ne vidjeti, može se pred njom glavu rivati u pijesak i na nos stavljati ogromne crne sunčane ili neke druge naočale, ali to još uvijek ne znači da će ova zbilja samim time nestati. Problem je ovdje i mora ga se riješiti. Uostalom, problemi i postoje zato da bi ih se riješilo, a ne - pred njima - žmirilo.
         Ako se s ovakvom vrstom problematike susrećemo, s njom se ne možemo i ne smijemo pomiriti, nikako je ne stoički podnositi, već se za svoj jezik moramo boriti, borbom izboriti očuvanje njegova identiteta i ustrajati brigom za njegov dignitet.
         Znano nam je da jači i brojniji pobjeđuju, no je li to tome zaista tako i zar tome tako uistinu uvijek mora biti? Koliko se tek put potvrdilo i dokazalo suprotno, kao što npr. Osijek nije postao Ocek, a niti Karlovac - Kordunovac i kao što Kumrovec nije postao Kumrovac, Klanjec - Klanjac, a bormeš niti Poljanec - Poljanac, ali, na žalost i sramotu našu, Zagorec je postao Zagorac, Doljnja Stubica i Doljnja Batina - Donja. Stubica i Donja Batina. Medvešćaku, Kunišćaku i Pešćenici vraćeni su: Medveščak, Kuniščak i Peščenica, kao i Spljetu - Split, dok je do dana današnjega Veliko Trgovišče vukovski ostalo Veliko Trgovišće.
         To je evidentno toleriranje nasilja i legalizacija jednoga zločina. Ako se slažemo da je zločin - zločin, bez obzira na počinitelja i na žrtvu, onda je silovanje jednoga jezika zločin bez presedana. Zločin bilo s kime ili s čime, te od bilo koga učinjen. Pa, i nad jezikom! Čisti lingvocid.

Vre i svoj jezik zabit Horvati
Hote, ter drugi narod postati;


nije bila uzaludna Stoosova zabrinutost.
         Ovime se nikome ne odriče njegovo stečeno pravo i ne nameće nekakva nova obligacija, tek se zahtijeva poštivanje starih pravica i novostečenih prava proisteklih iz lojalna ispunjavanja svih mogućih postavljenih obveza. Činjenica jest da upornost nasilne štokavizacije - proporcionalna njenim alikvotnim uloženim naporima - nije urodila očekivanim rezultatima, te je ova ljutnja bila predvidljiva i, manje-više, razumljiva. Ona, jednostavno, nije mogla prevladati svoju štokavsku isključivost i bogomdane komparativne prednosti trojezične zbilje, nije ih mogla, znala i htjela iskoristiti. Naravno, tko gubi, ima se pravo ljutiti. Neki nas, konzekventno ovome, pokušavaju podučiti i, u nedostatku poštenih argumenata, podvaljivati nam da su se kajkavci 1835. tobože plebiscitarno odrekli svoga jezika???!!! Kakav plebiscit, kakvi bakrači! Ta, još jučer su ti isti govorili da se i adresa 1918. u Beograd nosila plebiscitarno. Kajkavci su imali isti onakav plebiscit o odricanju vlastitoga jezika, o preuzimanju i uvođenju štokavskoga kakav su Hrvati imali prilikom odlaska hrvatskih gusaka u beogradsku maglu.
         Koristim priliku, s moje osobne strane - a znam da dijelim mišljenje i stav većine recentnih kajkavskih autora - odati priznanje već preko tridesetogodišnjoj tradiciji naše recitalne književnosti, njihovim inicijatorima, organizatorima i autorima; svima koji su u ovakvim projektima na bilo koji način sudjelovali i time dali nemjerljiv prinos revitalizaciji, održanju i očuvanju hrvatskokajkavskoga jezika, svim njegovim dijalektima, posebno još u vremenima kad to nije bilo nimalo oportuno - u sklopu raznih festivala, natječaja i susreta, kao motivacije i stimulansa k mlađoj, ali i naraštajno starijoj recentnoj produkciji -jer je jezik i na takav način morao ostati i biti zabilježen kao dokaz jednoga postojanja. Kako bi se sustavno moglo kreativno pisati, mora se učiti. Od najprvih početaka u neposrednome obrazovnom procesu.
         I sam sam autor brojnih hrvatskokajkavskih tekstova. Znam da ih mladi naraštaji u školama rado postavljaju, izvode i s nestrpljenjem očekuju sve novije uratke, te vrlo rado sudjeluju u njihovoj, svakim danom sve brojnijoj i sve kvalitetnoj produkciji. Itekako osjećam nedostatak sustavnoga manjka osnovne kajkavske jezične ortografske, gramatičke i priručničke literature. Jesam jedan od onih pobornika sustavnoga rješavanja ovakva problema prema krilatici: popisati, opisati i propisati. Prvenstveno nam nedostaju udžbenici, makar i s varijantama, a koji bi se, pak, permanentno nadograđivali.
         U ostvarivanju ovoga koncepta iskustveno je neupitno postojanje dviju osnovnih struja koje se međusobno ne sukobljavaju niti ne isključuju, već se međusobno prožimaju i nadopunjuju jer osvjedočeno jesu usmjerene na boljitak i razvitak hrvatskokajkavskoga jezika: jedna je za normiranje i standardiziranje današnjega kajkavskoga lingvističkog korpusa po principu popisati, opisati i popisati, a druga za demokratičnu širinu i bogatstvo, sukladno cvatu tisuće cvjetova, a po razrađenome sustavu: svako selo -jedno narječje. Bit će da je istina, kao uvijek, negdje na sredini.
         Jer, jezik je preozbiljna stvar da bi se ostavio na volju samo jezičarima, nastavnicima i književnicima. Iako će svoju zadnju, prirodno, ipak imati struka. Zato sami pisci moraju što više čitati i pisati, kako bi jezikoslovci imali što više izučavati, dok ga permanentno i cjelovito moraju učiti i odrasli korisnici, te - usprkos vlastitome komoditetu - svoje pasivno znanje u što skorije vrijeme pretočiti u aktivno znanje kajkavskoga jezika.

         Ta, hrvatskokajkavski jezik
                  "Na jenemu mestu skupzbrana je pamet, ljubav i baština,
                  iskustvo, znanje, imaština,
                  a samo naša i nam najslajša kajkavština.
                   (...) isključivo mogoča matematika
                  i nasušna furt recentna informatika:
                  vekivečna nam
                  KAJKAVIANA CROATICA." (1)

(1) Vladimir Poljanec, Prigodna popefka, Hrvatsko zagorje, god. V., Krapina, 1999., br. I, str. 63-65. Pjesma je napisana u prigodi 10. obljetnice osnutka Kajkaviane - Društva za prikupljanje, čuvanje i promicanje hrvatske kajkavske baštine.

naše je obiteljsko blago i prebogato nasljeđe koje smo dobili samo na posudbu, isključivo na korištenje, pa smo ga isto tako obvezni ostaviti u nasljeđe generacijama koje iza nas dolaze. Ostaviti im ga osuvremenjenoga, unaprijeđenoga i obogaćenoga, a ne unazađenoga, unakaženoga i osiromašenoga. Ako već neke neumitne procese ne možemo zaustaviti zbog povijesnih i društvenih okolnosti, onda se moramo svim svojim snagama trsiti barem ih usporiti. Upravo zbog poznavanja postojećih konstelacija, znana nam je ovakva neravnopravna borba, borba između Davida i Golijata, borba za očuvanje malih jezika, kojih svakodnevno u svijetu nestaje nekoliko desetaka. Neka nam je dragi Bog na pomoći, ako nam se to dogodi, a što prvenstveno ovisi - ni o kome drugom - već isključivo o nama samima.
         Zbog toga je nužna neprestana edukacija, ali isto tako našoj djeci bezuvjetno osiguranje kvalitetnih pretpostavki za pružanje najboljega i najpotpunijega obrazovanja jer nam ni djeca, ali ni povijest neće jedan takav eventualni propust oprostiti. Kao što ni mi nismo oprostili Gaju i ilircima kad su hrvatskokajkavski jezik iz višestoljetne službene uporabe "kao truplo bacili kroz prozor".
         Evo našega oduševljenja jer znamo da izražavamo mišljenje - ne samo uskoga kruga kajkavologa i književnika nego i - najširih slojeva kajkavskih korisnika kojih je skoro milijun. Poznato je da su kajkavci bilingvi i da osim materinjega ili taterinjega kajkavskog jezika moraju znati - više ili manje kvalitetno - još najmanje jedan jezik: u našoj državi Republici Hrvatskoj standardni suvremeni hrvatski jezik, koji još uvijek jest u službenoj uporabi -sve dok se drugačije ne dogovorimo - na području cijele Hrvatske države.
         Ovo nije samo kulturološki lingvističko-filološki problem - štono bi to neki kabinetski znanstvenici željeli, a terena ne upoznali - i nije samo duboko politički problem kojega se ne smijemo sramiti tako ga nazvati - nego, nažalost, i - ekološki. Jer, pridajući mu samo jednu od navedenih konotacija, svjesno mu - već u samome startu - odričemo egzistencijalnu važnost kao jezika, a onda - samim time - opstanka nam naroda i države. Jezik jednoga naroda jest (osim teritorija i granica) najbitnija odrednica njegove države. Jezik se rađa, živi i umire kao i sve živo podložno promjenama.
         Jezik živi toliko dugo koliko i govornici koji se njime služe. Osnovna pak mjera svakoga jezika mjesni je njegov govor. To razumjeti, sposobnost je izražavanja na tome jeziku.
         Kajkavci jako dobro znaju gdje je mjesto kajkavskome jeziku i nitko ih tome ne treba učiti, ali ono nije i posve sigurno ne može biti samo i isključivo na stranicama literature, povijesne i recentne ili, ne daj Bože, pod staklenim zvonom - na počasnome mjestu - na policama i vitrinama radnih soba naših uvaženih znanstvenika, nego i u svakodnevnoj četrdeset i osam satnoj uporabi: u domu, na poslu, školi, crkvi, ulici, kinu, sredstvima javnoga priopćavanja itd. Kajkavski će jezik - svidjelo se to komu ili ne - živjeti sve dok će živjeti generacije govornika kajkavaca koji se njime služe. Dao Bog da žive što duže, da žive vječno kao i ova njihova Domovina.

                                                                                                           Str.: 46.-51.


Nâstavek na sledečomu listu.
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Deseti znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura
« Odgovori #19 : Rujan 25, 2011, 01:05:43 prijepodne »

Nâstavek z prethodnoga lista:


 PRVI OKRUGLI STOL
Uvođenje kajkavskoga jezika i kulture
kao izbornoga predmeta
u osnovne i srednje škole
kajkavskoga govornoga područja


Krapina, 17. rujna 2002.

-------------------------------------------------------------------------------------



 Stjepan HRANJEC
KAJKAVŠTINA U NASTAVI
Teze za raspravu


1.
         Izvan je svake dvojbe da jedna država mora imati jedan "državni", dakle normativni standardni jezik kojim se jasno (službeno) komunicira. To je danas u Hrvatskoj hrvatski književni jezik novoštokavske osnovice.

2.
         U Hrvatskoj je, međutim, stanje specifično poradi višejezičnosti koja je k tome donedavno imala status književnoga jezika i jezika književnosti (što, ovo drugo, imaju i danas). Međutim, na račun jednog, "izabranog" jezika druga dva narječja ne smiju se zanemarivati i potiskivati nego, naprotiv, ugrađivati u standard. To bi tad bila prava jezična sinteza.

3.
         Posebna uloga u afirmaciji narječja pripada školi. Počinje ta uloga, zadaća već u predškolskoj dobi kad dijete u vrtić donosi govorni sustav na kojem gotovo jedino zna komunicirati kajkavski, a to je njegov materinski govorni sustav. U osnovnoškolskoj dobi, pogotovo u nižim razredima, učitelj dijete upoznaje s leksičkim fondom standarda, ali ne smije potiskivati dijalekt, štoviše, treba ga ravnopravno njegovati uz učenje standarda.

4.
         Treba imati na umu ovo:
u vrtiću i prvim razredima osnovne škole odgojitelj/učitelj morao bi imati na umu: nema lijepih i ružnih govora, dijete misli na svom prvom jeziku/govoru, onom koji je naučio u obitelji; djetetu ne možemo oduzeti pravo na njegov govor; učitelj/odgojitelj mora poznavati lokalno narječje;
         na nastavnim satima u višim razredima, dakle u službenoj komunikaciji, poštivati standard, no na satu hrvatskoga jezika - osobito poradi stilskih razloga - koristiti leksički fond zavičajnoga govora; pogotovo to vrijedi za sate glazbenoga odgoja (uz pojačan izbor zavičajnih glazbenih primjera), likovnoga odgoja, prirode i društva; u okviru nastave uvrštavati što više kajkavskih tekstova (bez obzira na njihovu zastupljenost u čitankama!) i time afirmirati načelo zavičajnosti i u jeziku; izvan učionice, na odmorima, u izvannastavnim aktivnostima, izletima i sl. dopuštati slobodno i spontano izražavanje dijalektom.

5.
         Za uvođenje narječja u škole treba udružiti sve, od Ministarstva prosvjete i športa, lokalnih zajednica (na čitavome kajkavskom području), škola i, osobito, stručnih osoba koje bi znanstveno, metodički i didaktički osmislile projekt.
         Na Visokoj učiteljskoj školi u Čakovcu već osmu godinu zaredom organizira se stručno-znanstveni skup "Kajkavsko narječje i književnost u nastavi". Svaki skup popraćen je zbornikom. Na žalost, premalo smo na kajkavskome području povezani te se, primjerice, u Krapini vrlo malo zna za spomenuti skup u Čakovcu. Zato pozivam sve nazočne na skup u Čakovcu koji se održava svake godine krajem travnja.
         Nadajmo se da naša hrvatska narječja neće s nama u grob. Ovisi to ponajviše o nama samima.

                                                                                                           Str.: 56.-57.


Nâstavek na sledečomu listu.
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Deseti znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura
« Odgovori #20 : Rujan 25, 2011, 01:09:59 prijepodne »

Nâstavek z prethodnoga lista:


DRUGI OKRUGLI STOL
Položaj hrvatskokajkavskoga jezika danas


Krapina, 9. rujna 2003.

----------------------------------------------------------------


pok. Vladimir POLJANEC

O NEKIM ČISTO PRAGMATIČNO-AFIRMATIVNIM NASTOJANJIMA OKO HRVATSKOKAJKAVSKOGA JEZIKA


         Hrvatsku trojezičnu zbilju potvrđuje usporedno vjekovno ravnopravno i jednakopravno postojanje čakavštine, kajkavštine i štokavštine, od kojih je ova potonja - tek pukim dogovorom (iz razloga svojedobnih aktualnih političkih prilika, koje danas, ionako, više ne postoje i razloga kojih je u međuvremenu za takvo što u potpunosti nestalo) - postala uredovnim i službenim standardnim, pa onda čak i književnim jezikom, dok su ostale dvije - unatoč razvijenoj gramatici, samosvojnoj i originalnoj fonetici, morfologiji, sintaksi, unatoč potpuno i posve razvijenoj i finaliziranoj njihovoj jezičnoj genezi te nebrojenim književnim i pisanim dokumentima, spomenicima materijalne i duhovne kulture i umjetnosti - odjednom proglašene narječjima i dijalektima. Naprasno su tako prekinute u svome prirodnom razvoju, izgubivši svoje teško stečene i zaslužene pozicije te se na dalje i u skladu s novonastalom politikom više nisu razvijale u svom normalnom okruženju, prirodnom i očekivanom smjeru, u onolikoj mjeri u kojoj bi da su ostale na onako visokoj službenoj nacionalnoj razini i uporabi u svemogućoj državnoj administraciji aktualnoga državnog aparata. Survane jesu sa svojih pijedestala suvremenih književnih jezika na razinu običnih dijalekata. Uzroci su nestali, razlozi isto tako prestali, a bolne posljedice i problemi još uvijek ostali. Nekim drugim dogovorom moguće je dogovoriti i nešto drugo.
         Svi koji su se barem malo više pokušali zanimati kajkavskom jezičnom problematikom jako dobro znaju koliko je to bio, ne samo lingvistički nego i politički, sklizak teren. Na ovim vjetrometnim prostorima bez politike u njezinu širem ili užem smislu nije bilo ničega. Onakvim svojim postupanjem po jezičnome pitanju ilirci se nisu pokazali nimalo dalekovidni, a kamoli sposobni anticipirati moguće nezgode i probleme koji će zadesiti njihov narod. Bilo je to tek političko sljepilo uzrokovano mladalačkim oduševljenjem, a otrežnjenje je svakako došlo prekasno.
         Ukratko, kajkavski je svih ovih godina bio opasan, odnosno opasniji od Štokavštine i čakavštine u svim državama i državno-političkim ustrojstvima nastalima i odumrlima na ovim našim hrvatskim prostorima. Štokavski je, pogotovo našim istočnim susjedima, bio razumljiviji i kao takav, u sferi njihovih nacionalnih pretenzija i teritorijalnih aspiracija na slavonsku žitnicu i bogatstva črnozjoma, zanimljiv i svojatan već i prije, ali od Vuka nadalje naročito. Čakavština, iako manje razumljiva, u bivšoj se državi tolerirala prvenstveno zbog Jadranskoga mora i kunsthistorijskoga te svih ostalih mediteranskih bogatstava hrvatskoga priobalja, a posebno zbog morske veze s vascelim svetom, te kao paramedicinske discipline za liječenje kompleksa zakašnjenja u Velikoj seobi naroda. Kajkavština se, pak, prostirala na području siromašnom, prenapučenom i, zbog leksičke nerazumljivosti, njima potpuno nezanimljivom, ali zato etnički najčistijem - zahvaljujući čemu ga se čak ni argumentirano svojatati nije moglo - s teritorijem tek malo većim od onoga kojega je vidjeti s vrha zagrebačke katedrale, a toliko puta spomenutome u prijetećim nam porukama tijekom Domovinskoga rata.
         Znači, štokavcima i štakavcima kajkavština je bila koliko nerazumljiva, upravo toliko i opasna. Sve što se ne razumije predstavlja opasnost. Makar potencijalnu, opravdanu ili ne, jer bogzna što tamo netko govori na jeziku kojega ne razumijemo!
         Zbog skoro informativne i nedovoljne zastupljenosti kajkavskoga, ali i čakavskoga u okviru predmeta "hrvatski jezik", prijedlog za uvođenje kajkavštine kao samostalnoga predmeta u osnovne i srednje Škole u kajkavskim govornim područjima - a koji je svojevremeno naišao na odobravanje Ministarstva prosvjete, ali isto tako u medijima uzvitlao mnoštvo prašine, te mnoge jezikoslovce i prosvjetare trgnuo iz njihova stotinu i osamdesetgodišnjega sna - nije bio prijedlog za uvođenje kompletne nastave na kajkavskome jeziku (kako su si to neki krivo protumačili), već isključivo uvođenje jednoga novog izbornog predmeta u nastavni proces po osobnome izboru i vlastitome nahođenju učenika. Pritom je hrvatskokajkavski jezik samo jedan od segmenata prebogate materije koju nazivamo kajkavština.                                       
         Mi znamo da hrvatskokajkavski jezik u ovakvoj konstelaciji danas ne može biti službeni jezik Republike Hrvatske, ni u administrativnoj uporabi u javnim službama i državnoj upravi. To se ne želi, neće i ne namjerava. Nitko ovime ne misli okretati kotač povijesti unatrag. Svakomu je hrvatskom kajkavcu to savršeno jasno. I tu spora nema. To nije jasno samo onima koji sa svojih pozicija arogantno zastupaju sveprisutnu općeprihvaćenu vladajuću štokavštinu. Čemu onda sva ta jagma, krika, vika i povika!
         Vrlo jednostavno: zbog esencijalnoga nerazumijevanja od strane novoštokavaca i vukovaca, koji u svojoj zapjenjenosti moraju tražiti i izmišljati argumente kojima će opravdati svoje postojanje, prinadležnosti i beriva, jer ako se oni sami neće izboriti za to, onda umjesto njih više neće nitko.
         Nikako ne treba stvarati opet nekakve umjetne nadjezike, kad bi to ionako generiralo uvijek novim i novim podjelama. Ovime se ne želi drugima ništa nametati, niti od drugih išta uzimati, osim onoga što sami daju i poklanjaju, ali i to s dužnim oprezom, već jezik samo čuvati, njegovati i unapređivati.
         Ako pak neki u tome vide uzroke ili povode nekakve vlastite ugroze ili, ne daj Bog, stvarnu opasnost, to je doista i isključivo njihov veliki problem. Nerijetko tad postane ili bude i naš, kad svoje probleme žele rješavati preko naših leđa i nauštrb svih nas na naš kajkavski račun.
         Paranoično se boje hrvatskokajkavkoga svi oni koji hrvatskokajkavski ne razumiju, a boje ga se upravo zato što ga ne razumiju. Budimo iskreni: bormeš nemaju ni volje učiti ga! Pogotovo ne oni koji su svoje hrvatstvo skrivali kao zmija noge, a zavičajnosti mijenjali za sinekure po strojarstvima i koje strah nikada nije bilo serbizacije, jugoslavstva ni novokomponovanih jezikobrižnika za čistotu hrvatskoga književnog jezika.
         Neopravdan je danas bilo kakav eventualni strah ili zazor od hrvatsko-kajkavskoga jezika, ali je zato evidentno i, vjerujem, slučajno nenamjerno zamagljivanje, te djelomično nerazumijevanje same suštine ovoga nastojanja, možda pomanjkanje želje ili volje za istinskim i produktivnim rješavanjem hrvatskokajkavskoga pitanja.
         Iz prisutnih prilika i neprilika u kojima se nalazi današnja kajkavština (jezik, narječje, mjesni govor, književnost stara i nova) očito jest da su njezini aspekti kulturološke, sociološke, filološke itd. naravi. Nije to nikakav pokušaj vraćanja na startne pozicije iz sredine 19. stoljeća, čega se panično boje osobe koje, poput čarapa, mijenjaju svoja prezimena i vlasnici upitnoga kredibiliteta kao sastavnoga dijela jedne umirovljeničke promocije. Zajapureni i zapjenjeni u svome bijesu, još uvijek od šume ne vidjevši drvo, pripadaju generaciji koja je svoj vlastiti jezik zaboravila, a novi još nije naučila. Poneki su među njima istovremeno ostali i bez svoje domovine - blagopočivajuće Eseferejot, te postali apolidi, svjesno pritom promičući sindrom Ivice Kičmanovića - maloga kumeka u Velikomu Gradu - prvenstveno zbog nedostataka elementarnih znanja i poluobrazovanja (koje je toliko zla učinilo našemu narodu - ne samo kajkafskom) i pomanjkanju svijesti o vlastitome jeziku. Sve je to na jednoj te istoj crti zajedno s famoznim govorom o stotom rođendanu Društva hrvatskih književnika, s danas već legendarnim odnosom sluge naroda prema Krapinskome festivalu, ali i čitavome Tjednu kajkavske kulture, koji se koncepcijski, ama baš nikako, ne uklapa u zajedničke polazišne osnove o zajedničkome jeziku na BG i YU sajmovima knjiga. Isto tako ni s prijevodima Shakespearea na kajkavski, te s kajkaviziranim opusom zavidne varaždinske dramske produkcije, s unatoč tolikim silnim godinama hodanja u kumrovečku školu, a ne naučenim kajkavskim ili sa zabrinutošću nekakvim subverzivnim djelovanjem na razjedinjavanju teško stečenoga nacionalnog korpusa, s još uvijek ne dovoljno prevladanim antagonizmom između našega sjevera i juga, ali - također - istoka i zapada, pa sve do neodgovornih izjava čak jednoga wimbeldonskog laureata autonomaškoga odgoja i jugoslovenskoga obrazovanja orjunaške etiologije.
         Od nekud treba započeti. Valjda od početka. Još bolje od kraja! S krajem uporabe kajkavskoga jezika u službene svrhe, dakle s 1836. Sukladno tome sva nomenklatura (nazivlje i leksemi, toponimi itd.) po najjednostavnijoj logici stvari moraju ostati u svojemu izvornom obliku ili se vratiti na nj (npr. Juraj Habdelić mora ostati Juraj Habdelič!). Takvo nečinjenje opravdava se, tobože, velikim troškovima građana, stanovnika Habdelićeve ulice prilikom promjene osobnih dokumenata. Mijenjanje adrese nakon isteka valjanosti dokumenata, osobne iskaznice, putovnice itd., a ne prije, smanjuje troškove koji se navode kao razlog postojanja statusa quo. Nema razloga: promijenili bi se redovnom zamjenom nakon propisanoga zakonskog roka od svakih deset godina, isto kao i danas. Od strane odgovornih to je pusto traženje još jednoga izgovora i opravdanja za vlastitu neučinkovitost.
         Iskreno i duboko cijeneći napore koje čini domaći tisak i televizija u praćenju kulturoloških, poglavito jezičnih događanja na području cijeloga Hrvatskog zagorja (područja četiriju županija: Krapinsko-zagorske i dijelovima Varaždinske, Zagrebačke i Grada Zagreba), ipak bi morali inzistirati na primjerenoj i točnoj onomastici i toponimiji pri svakodnevnoj uporabi kajkavštine, neophodnom i što skorijem stvaranja informativnih radio i TV emisija te stranica u dnevnome tisku na kajkavštini, barem u onim dijelovima Lijepe naše gdje su kajkavski govornici u većini.
         Unatoč "diskriminatorskom odnosu prema kajkavštini" (kako to veli Denis Peričić) i "jednom manje-više uzaludnom poslu" (kako to kaže Željko Funda), svi poslenici kajkavske i čakavske pisane riječi pišući, pripovijeda jući i, uopće, stvarajući na ovim jezicima, produbljuju animozitet prema samima sebi i svojim uradcima. Usprkos tomu hrvatskokajkavska produkcija svakim danom biva sve veća i uspješnija.
         Novoštokavska tolerancija spram kajkavskoga ide doslovce tek do institucija. Pri samome pokušaju institucionaliziranja, tolerancije odjednom ne staje, a skorojevićki mentalitet i gruba iracionalnost nadvladavaju bilo kakvu argumentaciju. I tu prestaje svaki razgovor i rasprava. Jer zašto bi, molim lijepo, kajkavci učili kajkavski kad oni kajkavski znaju, kao što ni Englezi ne uče engleski, Francuzi - francuski i naravno ni Rusi - ruski.
         A suvremeni hrvatski književni jezik neka i dalje bude tamo gdje mu je mjesto, kako mu to samo ime kazuje i nalaže: u suvremenim hrvatskim knjigama, novinama i sličnim publikacija. Neka štokavski standard i substandard suvremenoga hrvatskog jezika budu i nadalje u službenoj uporabi, ali ostavljajući pritom dovoljno prostora čakavštini i kajkavštini u njihovim arealima. Ovo svakako ne ide i ne može ići nauštrb hrvatskoga jezičnog jedinstva, već samo i isključivo u korist hrvatskoga jezičnog bogatstva i jačanja hrvatske države.
         Kako je dopušteno, pače poželjno, vječito i trajno propitkivanje svega i svačega jednim konstantnim i kontinuiranim provjeravanjem svojega mišljenja i rada, tako je isto, a ovisno o ukazanim potrebama, nužno nastojati i juridičkom regulativom pozitivnih zakonskih propisa zaštititi sam jezik.
         Međusobni susreti, upoznavanja, permanentno učenje i usavršavanje posvjedočili su nužnost neprestane suradnje i njegovanja štokavskih, čakavskih i kajkavskih stečevina. U smislu što opsežnijega, svrsishodnijega i kvalitetnijega jezičnog, ali i regionalnoga međusobnog upoznavanja i povezivanja -kao posljedice jedne čisto izvorne tolerancije, ishodište koje je u neupitno konkretnoj pripadnosti zapadnoeuropskome kulturnom krugu - stekli su se uvjeti za zadovoljenje kulturološko-egzistencijalnih potreba u međusobno što iscrpnijoj komunikaciji.
         Razumijevanje, uzajamna podrška i međusobna upućenost jednih na druge istovremeno je, onda, zalog obostrane suradnje, garant opstojnosti iskustveno neupitna postojanja dvaju jezika koji se međusobno nikad nisu sukobljavali i isključivali, već se samo međusobno prožimali i nadopunjavali, dijeleći nezasluženo nezavidnu sudbinu dijalekta, a koji osvjedočeno uvijek jesu usmjereni na boljitak i razvitak hrvatskoga jezika.
         Inače je briga za dignitet jezika borba za dostojanstvo hrvatskoga čovjeka, čitav narod i njegovu državu. Jezik tada više nije samo sastavnica folklora nego i bedem protiv nekadašnjega internacionalizma, a danas nezaustavljivo nadirućega globalizma. Znamo da dnevno na kugli zemaljskoj nepovratno nestaje 2-4 jezika, što znači isto toliko naroda. Jer, dok jezik živi, žive i njegovi korisnici - živi cijeli narod. Nestankom jezika, nestaje i narod. A takvih, koji bi željeli nestanak hrvatskoga jezika i hrvatskoga naroda, još je uvijek jako, jako mnogo.

                                                                                                           Str.: 103.-107.


Nâstavek sledi (z) prvum zgod(n)um
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Deseti znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura
« Odgovori #21 : Prosinac 15, 2011, 11:22:33 poslijepodne »

Citat:
TREĆI OKRUGLI STOL
Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća

Krapina, 7. rujna 2004.
http://www.forumgorica.com/kajkavski/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura/msg36971/#msg36971

Je li moguća i da li nam je potrebna standardizacija kajkavskog jezika?

Joža Skok, Zagreb

Sažetak

Kajkavski jezik je nestandardizirani oblik hrvatskoga jezika. Zahtjevi za njegovom standardizacijom, kao i izradom normativne gramatike, otvaraju niz pitanja i problema koji su vezani uz izbor kajkavskoga govora na kojem bi se temeljio standard. Kad bi se ostvarila tek teoretska mogućnost standardizacije, došlo bi zbog obilja različitost, do stvaranja jezika koji bi i kajkavci neizabranih govora morali učiti.

Realniji su zahtjevi za izradom (sve)kajkavskog rječnika i uvođenjem kajkavskoga jezika u školu. Rječnik bi trebalo izraditi na najširim jezičnim izvorima - književnima, znanstvenima i govornima. Kajkavski pak kao izborni predmet valja uključiti u program hrvatskoga jezika. Jezičnu izobrazbu učenika trebalo bi zasnivati na trojezičnosti - temeljitom poznavanju zavičajnog jezika kao (sve)zavičajne poveznice, temeljitom poznavanju oficijelnog standarda kao nacionalne poveznice i temeljitom poznavanju jednog svjetskog jezika kao sredstva međunarodne komunikacije.

Ključne riječi: kajkavski jezik; standardni jezik; jezik u nastavi


Nastevek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3148/#msg3148
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Deseti znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura
« Odgovori #22 : Prosinac 15, 2011, 11:27:02 poslijepodne »

Citat:
TREĆI OKRUGLI STOL
Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća

Krapina, 7. rujna 2004.
http://www.forumgorica.com/kajkavski/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura/msg36971/#msg36971

Zdravko SELEŠ

KAK PREAĐA KAJKAVSKA SLAVA ĐURE RAŠANA

Što/gdo je Đuro Rašan?


          Rašan je bil svesten kaj se z kajkavskem govorom događa, al kak i v sakojem mraku kojemu je gledel v joči, i dajle je pisal i z zađnom sapom, med verse kateri se reciterajo nad grobom, prešvercal ono malo ufanja kaj ga čovek navek čuva do kraja: "Od naše knjig da bar ostane koj listek, koj pra!" Zato so te čemerene Rašanove pesme z skranjega vremena vredne kajkavske slave: kak i našega kajkavskoga govora, ne treba je zabiti. Morti itak kajkavska slava; slava kajkavskoga jezika, a isto tak i slava kojo nigdar neje imala Rašanova vitiznanska meštrija nebo prešla, nego tek doađa!



          Nekaj ne vredu. Nekaj ne vala. Kak je moguće skupa zmisliti ovoga naslova i podnaslova. Kaj oče te norc; kaj tera norije z nami?
          Tak i slično moguče prejada đez vaše glave gda ste želi v roke ovoga mojega teksta. I to je zaprav sasma normalno. Jerbo, nikakve slave Đurine Rašanovoga ne jošče bilo, makar ja mislim da bi je trebalo biti. Makar kak malo! I ak ste z Podravine, otkod je i sam Rašan, morti ste gda kaj čuli za njega, al čitali neste ništ ili skoro ništ. Jeste, ak ste v zadni godino-dve čitali kaj sem ja pisal o đurđevačkom krugu i zebiral pesme za "Hrvatsko zagorje", "Podravski zbornik" i knigo Lirika đurđevečke Podravine. Inače, tri Rašanove zbirke i rukopisi neso nekaj š čem bi se baš bavili naši lepoduhi i đaki po podravske školaj.
          I što/gdo je, onda, Đuro Rašan - Đurina Rašanov Novigradec, kak se je, gda-gda, sam potpisaval?
          Rođen je 22. travna 1912. v Novigradu Podravskom. V sredno školo išel je vu Virju i Koprivnice. V Koprivnice je 1932. objavil svojo prvo zbirko pesmi Lirika. 1936. je postal suurednik dnevni novin "Hrvatski dnevnik" i suradnik tjednikov "Danica" i "Hrvatska istina", a 1940. - 41. bil je urednik i vundavatel tjednika "Podravec" vu Virju. Vuz novinarski posel fajn se bavi z esperantom: vodil je tečaje 1938., 1940. i 1956. vu Virju, Novigradu Podravskom i Koprivnice, a vu se spomenote novinaj pisal je i o esparantu, a k tomu je pisal i na esperantu.
          Rekli so mi da se je deklarelal kakti komunist, pak je radi toga 1942. dospel v logor v Jasenovec. Z intervencijami (spominje se tast, profesor Franjo Viktor Šignjar, slanje novin koje je uređival da se vidi kakov ja zaprav) so ga zvlekli i odonda dela kojekaj, dosta doma na zemle, a za rata je objavil i svoje druge dve zbirke: Pesme kak kapi (Bjelovar, 1943.) i Na beskrajnim putovima (Zagreb, 1944.). Posle rata ne došlo negvo vreme: dost brzo se je razočaral i vrnol crleno knižico i živel dajle na svojo roko. Tekar šezdeseti let nazaj je postal aktivneši, pak se od 1963. leta pojavljuje kakti humorist na lokalne radije, pod pseudonimom Đurina Novogradec. Jedna takova humoreska je objavlena v drugom godišču "KAJ"-a (br. 6 od 1969.). 1980. z jednom pesmom (F staroste...) našel se je i v panoramskom pregledu Dijalektalno pje-

169

sništvo Primorja i Podravine, a onda osemdeseti let objavljuje i v ''Podravske grude" v Đurđevcu i v 'Podravskom zborniku" (jeno humoresko, jenoga etnografskoga rada i Kajkavski govor podravskih Novigradaca - opis novigradskoga govora), a i v časopisu za kniževnost i kulturo "Koko", kojega smo na esperantu izdavali v Đurđevcu ti let više pot. Sigurno toga ima još nekaj, al ja nesem preveč kopal, nego sem se poslužil z onem kaj je moguče najti v podravske knižnicaj kakti opče dobro do kojega si moro dojti i imajo se navado ž nim poslužiti, a jedino područje v koje nemro baš si so rukopisi z kojemi raspolažem i nekaj esperantski izvorov.
          Vmrl je 18. prosinca 1983. v Koprivnice, a v rukopise je ostala zbirka Rascveteno trnje, Biografia leksikono de kroatiaj esperantistoj (Biografski leksikon hrvatskih esperantistov) spominje i Podravci u pričama i anegdotama (skupa z F. V. Šignjarom), napolozbilno humoresko La parohestro de Jlebic - Župnik v Žlebincu (koja se na jenom drugom mestu spominje kakti roman) i zbirko pesmi na esperantu Amaraj poemoj - Gorke pesme, koje ja imam preslikane z naslovom Dorno en la koro - Trn v srcu.
          Posle smrti do moji izborov pred leto-dve ništ ne objavljeno, jedino na esperantu, gde so dve pesme v Kroatia esperanta poemaro, (Zagreb, 1991.) -panorame hrvatski pesnikov na esperantu, a jedinoga teksta o Rašanu je objavila Božena Loborec v "Koprivničke novinaj", v 31. nastavku svojega pisanja o Podravskom kniževnom krugu pod imenom Radost je jakša od sega f kojem kritizera negvega naturalizma v rukopisne zbirke Rascveteno trnje.


Prva faza - objavlene zbirke

          Prva Rašanova zbirka zgledi kak slične prve zbirke, teme so melankolija, bolši svet, lubav i slično, z malo razočaranosti i malo bunta, vidi se da se stara o jeziku, ritmu i melodije, al prav bo pregovoril stopram v druge zbirke, Pesme kak kapi, gde se je stvar okrenola kajkavskomu govoru i temaj koje so puno jakše, žokeše, ekspresivneše. Zbirko otpira naslovna pesma, koja je i najviše ono kaj zna biti kajkavsko popevanje o jeziku i domaje - himnična.


                    Pesme kak kapi

                    Kak znoj težaku, kak krv junaku, tak
                    Kapljo - kap po kap - pesme z me ga pera,
                    Prav rečeno, z mega srca. Kapljo, kapljo, i
                    Navek 'i je srce puno mal se ne preleje.
                    Vu moje srce navek teče kak Drava nekaj
                    Drago, nekaj domorodno, ze sejo polj, z goric,
                    šum, z jarkov, z mlak, i od sakud...
                    Bože moj, se je tu doma pesma!


170

          Potlam, pak, dojađa i najjakše je popevanje katero je ili probanje pobeči od jadov ili pak jad i žalost i srđba kaj je život takov kakav je, a nigdar ne baš dober, a kamoli v ratu. Jer, podsečam, zbirka je objavlena 1943., znači vusred Drugoga sveckoga rata.
          Dve pesme sem zebral z te zbirke da vam je pokažem.


                    Zdigni se mala ruža!

                    Pramalet je na peru donesla lastovica
                    I s pera ji je na polja opala.
                    Sad vu zraku popeva ta drobna ftica
                    I budi ružu,
                    Koja je dugo pod snegom spala:

                    - Zdigni se, zdigni, mala ruža,
                     i cveti nad grobom našega muža,
                    koji truden i zmučen vu ratu je pal.
                    Zadiši zemlju crnu, prokljetu,
                    Diši mu barem na onom svetu,
                    Kaj mi bo leže vekivečno spal.



                    Zločesta senja

                    Pauk prede i niti napinja
                    Na stare grede i riženice,
                    Veter se stija s kmicom spominja
                    Za mrtve joce, mrtve mamice.

                    Megle se nisko, nisko prevlače:
                    Žalost i zimu te rajo k nam...
                    Čemer se f pejar štrifom natače.
                    Veli mi nešče: Pil ga boš sam!

                    Branim se, trgam, piti ga ne ču -
                    Štel bi živeti barem još malo;
                    Jerbo ja jošče verujem f sreču,
                    Da ne se vmrlo - nego zaspalo...


171

          Kakti vidite, dela se o pesniku koj reči, slike, metafore i simbole slaže jako spretno i i te kak zna složiti jakoga versa, jako i lepozvučno misel, a, kak sem več rekel, ne teče f te poezije više vino, nego čemer, makar ili autocenzura ili nekaj drugo još čuva jeno mrvico optimizma i nadanja na "zemlje, crne prokljete".
          Trejta zbirka vrača se kniževnomu jeziku i, mesto gliboki i jaki osečajov, vidi se da je to za Rašana jezik na kojemu ne misli najglible, gde so obiliki več jako zacrtani, pak se i oseti oponašanje i vučiteli. Itak, v pojedine metaforaj i slikaj prilično se jasno more videti da se dela o čoveku koj je poetuš po semu kaj nosi v sebe, po semu kak vidi sveta oko sebe. Makar govorimo o kajkavskomu Rašanu, štel bi vam tu za peldo dati jeno takozvano pesmo v proze f koje Rašan, makar pesmo Sivo jutro završava z: "obzor me uzak stisnuo/i život bez perspektiva", govori i zna, kak pravi mudrac iliti filozof, kaj je v životu sreča:

                    "Zbilja kao priča...

          Kad večernji ruj zarubi tamni obris brijega, sjednem k prozoru i moj pogled prhne kao ptiče prema portalu sunčanoga zalaza. U taj mah se moje misli rasplinu i nestanu, a mene ispuni veliki i slatki osjećaj... Nitko mi strani u taj čas ne treba niti želim Čije filozofije i mudra cjepidlačenja. U tom trenutku ne težim za spoznajom i rješanjem pitanja, koja muče dekadentni duh svijeta. Nasloni li mi se na rame draga ruka žene, stisnu li se k meni mile glavice moje djece, a blagi glas dobre majke napuni sobu šaptom stare priče, onda smatram krug zatvorenim, sreću potpunom."



Nâstavek na sledečomu listu.
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Deseti znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura
« Odgovori #23 : Prosinac 15, 2011, 11:28:04 poslijepodne »
Nâstavek z prethodnoga lista:


Druga faza ili kaj je Rašanu kaj

          Makar je Rasan, kak i puno drugi kajkavcev, svojo prvo zbirko napisal na kniževnom jeziku, a k tomu se je bavil i pisal jošče i na esperantu (a se to znam jer prtim iste steze), za kajkavsko reč intereseral se je još trideseti let, o čemu svedoči ono kaj je zapisal v svojem prikazu novigradskoga govora, kojega je kesno zgotovil, ali ga je študeral još 1936., gda se je o sličnom intereseranju menil z Ivanom Goranom Kovačičom, s kojem je bil v iste novinaj.
          Z sega kaj smo o Rašanu več rekli, a ja bi još dodal i nekoje druge ideje, kakti je negov esperantizem, kajti je esperantizem navek humanizem i idealizem, vidi se da je Rašan čovek koj je od sveta i života očekival puno više nego kaj je dobil i nego kaj je svet postal. Zato ne čudo da negove dve neobjavlene zbirke, kajkavska i esperantska, v svoje naslove imajo trnje: esperantska v srcu, a kajkavska rascveteno, kaj zaprv znači samo rascveteno v

172

pesme, kajti je del Rašanove simbolike očito romantičarski. Drugi se del dotikavle Rašanovoga naturalizma i jenoga prilično grotesknoga humora.
          Čovek koj se brani od sveta, a to dela zato kaj je osetliva dušica, optom gošče svojo obrambo najde v satire i ironije, pak i f tomu da v svetu vidi samo se ono kaj je naopak, i to v jako mračne slikaj. To je pri Rašanu jednem delom rodilo z lascivnostemi i antiklerikalizmom, a te se dve teme i stalno mešajo pak so v prošencije se samo grešniki i bludniki, dečja zgoda Z križicom, f koje je v škropilnico zagrabil vodo z grabe ide do zaklučenja "da je aqua benedicta i mlačina sejeno." , a v Početku nečijega pisma nekomu te nešče veli:

                    "još jeden jedini put da se roditi morem,
                    pop baš bi postal, i gač i svitnjaka mi!

                    Ždrl bi prez truda, prez muke lokal lepo,
                    na gače i lače navlačil crnu reverendu,
                    po dežđu moljil za lepo, po lepom za dežđa,
                     ženil se ne bi, neg bral žene na harendu "


          Te pesme so pune narativni elementov, nekak so više zločeste anegdote, negoli nekaj drugo. Zato ima jena pesma f koje se ne dela o pope, ženaj, čoveku z negvemi manami, a znamo da so i one del nas...

                    Vu sebe

                    Za stolom svem sedim i mater svu gledim,
                    Tu staru, slabu, ze sem spokorjenu ženu,
                    Su punu straov, su punu i suz i brig,
                    Ka mene samo jenoga ima i ja nju jenu.

                    O dobra mati moja, da jadna ti znaš se...
                    Da si me ti vidla gde - tam negde v boju,
                    Dok sem bil tamok smrtina kosa, besna zver,
                    Urlikal, klal ves f pene, ves f krve i vu znoju!

                    Da znaš, o mati, kak se silno brzo postaje
                    Peklenska zver, kam gorši od prave zveri!
                    Ščem koga spaziš negde, mam ga prdekneš -
                    Od ljudev so ti puno vredneši - krumperi!

                    Gott mit uns,  mati, je skupa ljude klal!
                    Diex le veult, da čovek ide klat čoveka,
                    Da mati ima zver krvavu mesto svega sina!
                    Bilo je tak do veka - bo li tak do veka?!


173

nego se dela, kak ste vidli, o samomu Bogu. Ta je prava, v nje so znaki pitajna i kričanja na gosto posejani i pravi, ona je pravo pitajne za pesmo f stvari nigdar nemro zabiti, kaj so tu i tam posvedočili oni koji so takve stvari delali i posle si neso mogli najti mira ni na dnevu niti v senje.
          Rašan više neje Weltschmerzom zaraženi mladi čovek koj vidi da je v svetu jako drugač neg bi čovek štel, al se itak ufa da se svet, morti i z negovem trudom, bo popravil: dobnik peskotekuči negvega živlenja se je puneši v dolnem delu, pak ne čudo da se, sad još jakša, ponavla ideja o čemeru koj "z žokoščom mi pesme zaleva".

                    Štrifom sem žokoga čemera pun

                    Štrifom sem žokoga čemera pun.
                    Čemer se dalje na čemer zleva...
                    Ne čudo, kaj čemer vre teče vun
                    I z žokoščom mi pesme zaleva.

                    Itak, ispod crne čemera žoči
                    Istinska radost živega čoveka
                    Negda pobegne, brbučne i skoči -
                    Ni čemer ju ne mre sasiti do veka -

                    Te makar retko, kak f slame zrnje,
                    Ponegda se rascvete i moje trnje!


          Ono malo kaj sem poznal Đuro Rašana, kak je vice pripovedal, kak je bil đeđeren med nami mlademi, kak se je trudil dopasti nam se, jako mi dobro osvetlava i ovo pesmo. Najvekše nade Rašan je itak del v reci i v pesme, kak i najglibleša iskustva svojega življenja. Živel je raspet zmed onoga kaj se je činilo da svet je i onoga kaj je štel da svet bo. Neso ga razmeli, a to se petušom aliti vitiznancem i k zvezdam hrepenečem ne događa retko. I bil je štrifom pun čemera, al itak je gda-gda z toga čemera i trnja nekaj precvelo. Kakti oceniteli, znamo da je ta pesma baš po svoje raspetoste, po kontrastu, kakti i po pravom duševnom iskušenju - posebno vredna.
          O vrednoste Rašanove esperantske poezije pisal je Istvan Ertl v studije Kroatoj kun verda plumo (Hrvati sa zelenim perom /zelena je boja esperenta /) ovak: "V nijove generacije (misli se na generacijo autorov rođeni na početku 20. st. / Josip Velebit (1911. - 2000.) i Božidar Vančik (1909. - 1970.) / op. Z. Seleš) ističe se isto tak ime Đure Rašana (1912. - 1983.), od kojega poznam samo dve sugestivne pesme: divljo Terura songo - Strašna senja ("Senjal sam da sam besen cucek... ") i Nokta melodio - Nočna melodija; ova za-

174

đna virtuozna je z aliteracijom i vnutrešnjom rimom. Sigurno bi bilo vredno vundati rukopisne Amaraj poemoj - Gorke pesme i romana La parohestro de Jlebic - Župnik u Žlebincu.
          Mislim da je jasno da jeden del onoga kaj o samo dve Rašanove pesme veli Ertl moremo prenesti na ćeli Rašanov opus, to so te "virtuozne aliteracije i vnutrešnje rime". To ste več mogli videti v nekoje pesmaj, od kajkavski se još posebno jako vidi v pesme Podravski zvoni, a v nekoje esperantske je još jakše.
          I tak smo spojili dva jezika kojem nejde onak kak bi trebalo. Esperanta, kojega se podupirateli nadajo da bo postal međunarodni jezik za se i kajkavskoga, kojega bi mi, "kajkavski ftički , šteli oživeti za isto takvoga punoga života v kajkavske kraje. Kaj o tomu misli, napisal je Rašan vu svoje pesme


                    Reqiem kajkavskomu govoru

                                        Sic transit gloria kaikaviana!
                                         (POKOJ KAJKAFSKOMU GOVORU
                                        Tak preađa kajkafska slava)

                    Sladek kak čmelski med, ostavjen kak zajčev drek
                    Guraveš, bledeš, seneš, veneš, nestaješ pomalo
                    Nagrizan, podjedan, flikan, zascavan prezmalo,
                    Durjen, švanjen ter skrivan kak masni flek
                    Ti — naš kajkafski govor.
                    Mi - tvoji zadnji, bedasti kajkafski ftički -
                    Mi jošče zifkamo šturčoč vre ofurjeno zelje
                    Tvejo reči, a drugi nam se za pleči krevelje:
                    "Hurmaki hurmasti! Vi skrsli Kristijanoviči!"
                    Naj to i bo naš lovor!

                    Makar ravno v joči gledimo i tvu i svu smrt,
                    Mislimo, da nas kajkafska pesma vun z jame sneme...
                    A vu to kak pavuk kobaca k nam skranje vreme,
                    Pod tebom, pod nami spoda brzo crn runče krt -
                    I tebe i nas čaka pomor!
                    Vre sad nas retko što sluša, razme, prizna i zna.
                    Za leto ke i stebom i z nami bo pofse kvit!
                    Od sega tkanja tve slatke reči ne bo ni nit!
                    Od naše knjig da bar ostane koj listek, koj pra!
                    Requiescat kajkafski govor!
                     (Počivaj kajkafski govor!)


175

          Kak vidite Rašan je bil svesten kaj se z kajkavskem govorom događa, al kak i v sakojem mraku kojemu je gledel v joči, i dajle je pisal i z zađnom sapom, med verse kateri se reciterajo nad grobom, prešvercal ono malo ufanja kaj ga čovek navek čuva do kraja: "Od naše knjig da bar ostane koj listek, koj pra!" Zato so te čemerene Rašanove pesme z skranjega vremena vredne kajkavske slave: kak i našega kajkavskoga govora, ne treba je zabiti. Morti itak kajkavska slava; slava kajkavskoga jezika, a isto tak i slava kojo nigdar neje imala Rašanova vitiznanska meštrija nebo prešla, nego tek doađa!*



LITERATURA

Istvan Ertl: Kroatojo kun verda plumo (Hrvati z zelenem perom), studija o doprinosu Hrvatov esperantske literature - rukopis, verojatno 1989.
Kroatia esperanta poemaro, Međunarodni centar za usluge u kulturi, Zagreb, 1991.
Božena Loborec: Radost je jakša od sega, Podravski književni krug - 31. ogled, Koprivničke novine, Koprivnica, 1992. ili 1993. Podravska gruda, broj 6/1980., Đurđevac.
Podravska gruda, broj 3-4 (9-10)/1981., Đurđevac.
Đuro Rašan: Lirika, Koprivnica, 1932.
Đuro Rašan; Pesme kak kapi, Bjelovar, 1943.
Đuro Rašan: Na beskrajnim putovima, Zagreb, 1944., KAJ, br. 6/1969.
Đuro Rašan: Kajkavski govor podravskih Novigradaca, Podravski zbornik '81, Koprivnica, 1981.
Đuro Rašan: Ilustrirani rječnik stare podravske materijalne kulture, Podravski zbornik '82, Koprivnica, 1982.
Đuro Rasan: Nokta melodio, Koko, br. 1/1988., Đurđevac.
Đurina Rašanov Novogradec: Picoki na carskom šiboltu, Podravski zbornik '81, Koprivnica, 1981.
Georgo Rašan: La poetiginta koko, Koko, br. 5/1980., Đurđevac.
Zdravko Seleš: Kajkavska lirika đurđevačkoga književnog kruga, Hrvatsko zagorje, br. 2, prosinac 2002., Krapina.
Zdravko Seleš: Kajkavska lirika đurđevačke Podravine, Podravski zbornik 2003.
Zdravko Seleš: Lirika đurđevačke Podravine, Matica hrvatska - Ogranak Đurđevac, 2003.
Suvremeno dijalektalno pjesništvo Primorja i Podravine, Rijeka - Koprivnica, 1980.


* Autor je svoje izlaganje predočio na svom podravskom idiomu. (Ur.)

176
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Deseti znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura
« Odgovori #24 : Prosinac 15, 2011, 11:36:31 poslijepodne »

Citat:
TREĆI OKRUGLI STOL
Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća

Krapina, 7. rujna 2004.
http://www.forumgorica.com/kajkavski/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura/msg36971/#msg36971

Božica JELUŠIĆ

OD CINTORA DO CYBERA  (1)

Kajkavski stari i novi jedan pogled

Ače podrobno razmotrimo i razložimo, ostale su te vboge kajkavske i starinske reči brez zavičaja i zavičajnosti, kajti v jeziku, gda se reč od otajnoga smisla sprazni, ona brez duše ostane, i takva, nebivstvujuča, zniščena, smrtnosprepluvana (M.K.) i sprebrisana, po smerti se svojoj more hitro v pozabu preseliti. Rečeno pak vmiranje i preselenje reči ne gene skoro ni jeno serce, nit suzu na joko zmami, kajti je na njeno navlastito mesto mam druga pripravna skočiti, friško skovana i spredelana, z beloga sveta dotepena i doklatarena, od maloznancov amenuvana i pod normalno k domačemi reči priveržena. Stopram su ju zalovili, podjednako ju mešterski ljudi nucaju, kak i nevmetelni svet, pače i kakov naturalski norc, kakvi se lestor z tuđem špinče, a svoje odurjavaju i v sakoj prigodi opšaniti glede.



        Kaj su znali naši stari? Kaj su jeli, čemu su se smejali, kak su jafkali i kak su srđbu kazali, a kak od ljubavne boli zdihavali i z čem se vračili? Če bi zbilja rad znati, dobro se poradi toga v kakve mudre stare libre i pisanije naluknuti, pak skerbljivo navuka o starožitiju cmrknuti, iliti pak na peldu meštersku nekaj novoga zdumljavati i zgotoviti. Kajti, jezik je prav jeno nepotkupljivo z e r c a 1 o, i vu njemu se stoletja, ljudi i navade bolše nek v bilo kakvoj nacifranoj i namalanoj sliki ogledavaju. Tu je ni moči biti lepši, vredneši, preštimaneši, na bolšu peldu zdelan, nego kak zbilja jesi. A jesi tak i takov, koliko č u t i š, misliš, za prave stvari se daješ, poterpljivo z drugemi vu istu tikvu dihati moreš i bez himbe svoje im vrline kazati i skrovnosti ž njimi podeliti. Jesi kak pišeš, govoriš, o jeziku skrbiš i ne dopuščaš kaj bi te pozaba ničemuma obladala, da to svoje najvekše blago v kraj hitiš, i kak kakov "pomeknjenec rojeni" (Krleža) z tuđemi se rečmi špinčiti počmeš, kakti bedasti puran, z paunovem perjem okičen i nakinđuren.Te su reči morti mudre i hasnovite, al su ni čistam tvoje, koje si z materinim mlekom pocecal i z prvem plačom sebe vun zrinul, čim si z škurine na svetio zišel i muziku ljuckoga govora od halabuke sveta razlučil. Zemimo si k pameti kak su si i naši stari zeli i z tem se preštimavali zanavek: KAJKAVSKI se zove naš jezik, a vse su nam drugo štake za po putu životnomu štakati, ili morti kotači, za po belem se svetu koturati, kurblati i verglati, gdigoder bi svojim nazočibitjem rodu glasa mogli priskrbiti i raširiti.

        No, povrnuti nam se k prispodobi jezika i zercala. Negda su se trganci z makom i prežgana juva jeli, perva kop (do kolena!) v goricaj kopala, vozi slagali, žrt žrtila, a hambari i najže nagnjeteni i natervani bili z plodinami zemaljskemi, a pitano marše ili zivinče za kolinje se čuvalo, kajti bi dostikrat i na seljačkomu stolu fine jestvine zadišale. Teško se živelo, al se v hižnu slogu vufalo, pomoč z nebesih zazivalo i lepo, skladno se govorilo. Gda se živlenje preobrnulo, i jezik se premenil. To je nikaj ni čudnovatoga ni stranjskoga, ampak je normalni obol napretku, iliti pak osobnomu zdignuču, kajti nas je več Habdelić mudro povučil da "Natura človečja donaša, da človek na veliko znanje hlepi i šetnje" (Zercalo Marijansko). Na veliku pak ža-

(1)  Objavljeno u: Božica Jelušić, Od cintora do cybera[i/], Kajogledi, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2004., str. 39-44.

Pojam cintor u naslovu knjige valja shvatiti kao nekadašnji ograđeni prostor oko crkve gdje su ljudi nedjeljom nakon misnoga slavlja, obično na svojem izvornom i milozvučnom kajkavskom jeziku, razgovarali o događajima iz minuloga tjedna. S uklanjanjem cintora, nestalo je i tih spominkov. Umjesto njih, sve više i svuda grubo nam se nameću tzv. anglizmi, a to je neprocjenjiva šteta.



202

lost, te človek/čovek, takvo je stvorenje, koje vse posle gledi napol zbaviti, čim prije vkraj odrinuti, zabašuriti i preko ruke prekopitnuti, samo kaj bi potom mogel vreme dragocieno na ludorije zahman trošiti i skvarjenju se običaja i naravi do volje prepusčati.Tak, na priliku, gda se k hiži traktor dopelja, nišče ne zna kaj je lemeš, ralo, akamoli igo, žrt, vupora, rudo i šaraglje. Traktor tak milno smrdi, brenči, drnda, zadrkava, spušča oblake dima, trga se i kvari, loče naftu, rascofa selske pute, z blatom zakaliža i razškliza asfalta, zada seljakima brigu oko kardana, getribe i karburatora, pa što ga onda ne bi poželel kak premiju i kak potkoženu vdovicu, a onu ropotariju i staru kramu od negdašnjega života hitil čim dalje od misli i od vidokruga?! A da i ne govorimo kak je čistam nekaj drugo najesti se parizera z nekakvim zdriskom zvanem majoneza, nego kaj su se ono ljudi gutili z hajdinskemi žganci i z trencom s prepečenim lukom! Drukčije se to v krepčinu preobrne, i drukčije takov jeden hlapec z takvom meštrijom/mašinerijom orje, pluži i preobrče, bivajuči k tomu svoj gazda, gospodar, kormanitelj i pioner napretka a ne dripec-piskutljivec, prosti feletar, iliti kočijašev pomoćnik, kak negdar!

        Tak stvar zgledi kaj se muškoga, gospodarstvu i mešterskemi posli vičnoga sveta tiče. A ženske se pak cifraju, larfaju i gizdaju, brez sake mere i gustokrat brez pameti. Lasi su jim rugane, bremane i frkane, ampak brez bremšlina, obrazi narumenjeni brez krep papera, dočim vse kaj su negda kiklje, halje i pocuknjenke skrivale, denes bezočno minice, tajice i vuske traperice joku i ruki nanuđaju i otkrivaju. Besramnost je "stvar stila", a telogrešnost je menje grieh, a više kakti loša navada, nekaj slično hračkanju na zemlju, bez rupčeca. Nišče se ne sablazni nad takvem spreluknjanem svetom, gdi hahari i kurviši kolo vode, kajti se ni više navadno "nesnažneh peršon ogibavati" (Habdelić, ibidem) nek naprotiv jih mladež za idole ima, i mesto svete sličice po cajtungi i dalekovidnici furt ziskava i pobožno vu njih pogled vupire i za veliko jih jemlje. Lepo je kaj je falšno i pustopašno, i kaj je contra naturam, dočim za pošten glas nišče ne haje, niti pišljivoga boba nudi na tem vašaru praznosti, okolnosti i taštine. Vezda su došli na svoje malovrednjaki i gdogodernjaki, ampak se oni k zvezdami nebeski prispodabljaju, pak zmed sebe vsevdilj tak zlamenuju i tituleraju.

        Anda, gda bi mladeži hoteli prikladnoga uzora i peldu pred joči postaviti, oni lestor jednu zamisel imaju - kak bi se med te falšne zvezdice i bleščece dovlekli, kajti je to kruv brez motike, pače i brez zemlice i kapi znoja. Teškoga se i poštenoga posla odvračaju, na navuk glede posprdno, za školnike i dušebrižnike nazlobne rieči imaju, obitelji i domu čim predi teže hrpta obrnuti, dočim su za vsaku duhovnu hasen potpunoma gluhi, slepi i niemi, kak drevo i zdeni kamen. I ne da samo "opominjanje puste poleg vušes preleteti", nego se v silne dišputacije puščaju, pak skrbnike svoje nadbijaju i nadgornjavaju, z jeziki plajsičo i z grdemi se rečmi na svoje fosile nahitavlju, kak
203

da bi je čim predi pod ledinu spraviti kanili. Na tem jim svetu treba puno mesta, kaj bi brez smetnje mogli halovanjiti, noreti, v limenih kantah zletavati, po oštarijah se povlačiti, v pogibelj srljati, a medtemtoga kak svinče se urokati i vu virtualnoj si zbiljnosti oduška iskati, gdi saku brigu moreš otpustiti i od sebe z prstencom ju odhititi. Stari bi mira i počinka, mladi čim više tentacijah, gibanja i burkanja, zabave, pustolovine i omiljavice vsakovrsne. Zverhu toga, oni su stalno v điru, muvingu i spidu, kak vijoglavi ftiči, ne imajuči nigdi gnezdo za otpočinuti. I gda bi mudraci večno v turnu elefantovom bili i zdumljavali, zvertavali i zganke sveta gonetali, ovi bi se zgubidani i vetrolovci "ki razum za slugu, grd za gospodina drže" (ibid.) rajše skulirali nego školerali, pak bi vreme vu vekvečni lenjak pretvorili, i mozga na pašu pustili, dok njem telo ne omlohavi a glave oplešive i posede do zadnje vlasi. Vezda je razvidno da za reč MERTUČLIVOST nega više mesta ni v našemi knigami, a ništarmenje ni v ljuckoj vsakidašnjici. Znucana i zraubana, mora se nesrečna/nezrečna reč hitro z sveta pretirati, med bokce pregnati, kajti joj vreme buduče zevsem stanovito ne misli ni sjaja ni preštimanja više povernuti.

Reči brez zavičaja

Ače podrobno razmotrimo i razložimo, ostale su te vboge kajkavske i starinske reči brez zavičaja i zavičajnosti, kajti v jeziku, gda se reč od otajnoga smisla sprazni, ona brez duše ostane, i takva, nebivstvujuča, zniščena, smrtnosprepluvana (M.K.) i sprebrisana, po smerti se svojoj more hitro v pozabu preseliti. Rečeno pak vmiranje i preselenje reči ne gene skoro ni jeno serce, nit suzu na joko zmami, kajti je na njeno navlastito mesto mam druga pripravna skočiti, friško skovana i spredelana, z beloga sveta dotepena i doklatarena, od maloznancov amenuvana i pod normalno k domačemi reči priveržena. Stopram su ju zalovili, podjednako ju mešterski ljudi nucaju, kak i nevmetelni svet, pače i kakov naturalski norc, kakvi se lestor z tuđem špinče, a svoje odurjavaju i v sakoj prigodi opšaniti glede. Tak, na priliku, vse kaj je netakmenito, puno kinča, naprv stoječe, pomnje vredno, glasovito, iliti znamenito, denes se reče daje super, ili prigodice da je zakon, ober kojega se nikaj več nemre postaviti.Vu te se dve dvosložnice vse stisne i prižmekne, kak grom vu perdec, pak takvoga i učinka zmed slušateljstvom poluči. Gustokrat mladi i stari takve reči preko vust prehite, ne misleči da je ljucka duša zvedana tak, da vnoge potankosti občuteti i izraziti more, ter je kadra najvekše glibljine dosegnuti i v bahoriji reči do vrhovite se visine takaj dovinuti. Poleg nemarnosti svoje i lakomislenosti, ti zatorniki reči (med koje na veliku žalost i gdekoje p o e t u š e pridružiti moramo!) vezda su i dragocijeni dar zgovorljivosti sfundali, na nikaj dopeljali. Pogana dosada i ničemurnost obladale su
204

mladež i starež, pak zdihavaju, pusu kak prazni mehi, omuhavaju se i okoli ogledavaju, ne bi li nekak vreme prikratili i kakvu zgodnu prigodu za zabavu ščapili i pridehnuli. Ače v naumu omanu, iliti prigoda zbegne, v hipu su v komi, pače je i družina, okoliš, ništarmenje i sam žitek, jena ogromna, kmična, merska i prestrašna koma, v koje se svetlo razuma prituli i vgasi kak dušica na vetru.
Jesu i vnoge druge bedaste, klempave i rogobatne reči v kajkavski jezik vlezle, poglavito poleg volje naših jezikoslovcov i redočiniteljov, kajti su leni bili inačicu smisliti, korjenitu reč znjedriti i na vreme, v nakani razsvečenja, prostomu puku ponuditi. Kajti, svet je negda počinjal i zveršaval v jenem cintoru, a ljudi su spametne pelde i mudro opominjanje pri meši poslušali, i gda bi se poklam nazaj v cintoru našli, vse bi hasnovito i redno podelili: brige, veselje, fakte, etc. pričem su jem reči harno služile i ni je trebalo prekladati i prevračati, poke dobe su vse z jene zdele, jenoga jezika ishajale i zvirale.A da, sako je sakoga razmel kak se patri! Medtemtoga, svet se je raširil v prekomernost, međe su se pomeknule, zidine i ploti sporušili, celi narodi i pokolenja prebivaju v globalnomu selu, ada v babilonskoj vrevi, hitrini, pometnji, čalarnosti, turbulencijah sake fele. Mašine su došle naprv, pak mesto ljudi misle, delaju, računaju, glase prenose, v pameti fakte drže, kalambure spelavaju, o dečjem navuku i razbibrigi računa vode. Vezda su sakakvi š u p e lj a k i (kak bi to naš Gašparoti poanteral!) navudreni, spametni, z stranjskemi jeziki baratajuči, a kljucanje po tipkovnicah najlepša je zabava za sakojačka potumplana vušesa. I prosti se vulgus hapil brčkati po tehniki i rashitavati z "terminologijom", pak dok su jezičavci/zaspanci po svojemi vuhlemi listinami prekapali, začelo se naveliko imejlati, sejvati, repati, rejvati, esemeserati, bedesati, z jezika ruglo delati. Hodiju ljudi po varaši, nišče se za ruke ne drži, kakti saki sebom nosi i na vuho ga pritišče, nekakvoga pokretnjaka/bežičnjaka, koj tuli, zavija, brboče i žlabra, a odzivlje se na ime mobitel,. Njegov pak orsag preteže se do zadnje točke globusa, i to bezmerje zove se cyber space, iliti prostor čalarne zbiljnosti, v kojem je vse moguče, al nikaj silu opstanka ne jemlje nit ju vdehnuti more.
Tak, došel je kraj našemu cintoru. Kak na grobišču, ostale su vu njemu brenčati, cilinkati, švasteti i zdihavati reči čistam zgingavele i zbledele: aldov, špulja, predivo, svitnjak, rifljača, pralka, ritek, motilnica, možđar, čiga, kalafunja, logožar, vejača, reklec, opleček, povesmo, greben, trlica, preslica., tronožec, švarba, čiga, čurkaljin, našpulj, kulavec, preprut, povijač, holer, špotnica, štibra, lenjak, sekalec, srabljivec, mošnjica, culo, sokač, zagvozda, zburkavec, zatrihižnik, bagoš, guba, zdvojnost, i još stotine dotergnutih brače jim i sestric, kaj su se našle pod kolesima modernosti i več rečenoga n a p r e t k a. I kak je negda Krleža zajavkal:"Kucovlahi, janjičari, letoralci, graničari / Lalinščinu se nam kvari", vezda nam je frazu obernuti, pak reči: "Lari,

205

fari, vsi strujari: beklav dijak, hudičstari / Angliščina se nam kvari!" . Nigdar je ni moči povernuti diku kajkavskoga jezika, ampak je prežalosno nekaj svojega od sebe otpustiti, zahititi, pak ludost i hincljive zmišljotine v tolnač zeti, namesto praveh zasad narodnoga živlenja, kajti v nestanovitosti sveckoga blaga jedina prava vrednota.
Jesu i budu v prihodnosti. Ače bi batrivi i zavufani bili, kaj bi tuđe smetje z gartlica kajkavskoga počistili, pak da nam se z dobre sreče pripeti i kakvo vrlo, zmožno kajkavsko pero, morti bi nam (takov) švelec šestoperstec na barjaku novo ime svilum našiti mogel, ada prinesti i znjedriti takvu jednu po esis, koja bi barem na diku naše belle letrije pretegnula, akoprem ne i zevsem vunshajanje kajkavskoga govora z stoletne kmice obznanila.

206

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


20.06.2005, Čakovec

Ogranak Matice hrvatske Čakovec

Predstavljena knjiga eseja Božice Jelušić "Od cintora do cybera"

Posljednju književnu tribinu uoči ljetne stanke Ogranak Matice hrvatske iz Čakovca organizirao je 20. lipnja, predstavivši stalnim posjetiteljima najnoviju, dvadeset i sedmu po redu, knjigu eseja, ugledne hrvatske književnice i pjesnikinje iz Đurđevca, Božice Jelušić — Od cintora do cybera. Valja napomenuti da je to predstavljanje organizirano na iskazanu obostranu želju autorice, i čakovečke Matice hrvatske. Naime, životni i književni put Božice Jelušić vezan je dobrim dijelom uz Čakovec. Tu je ona svojevremeno studirala na tadašnjoj Pedagoškoj akademiji, a u Zrinskom joj je, još kao studentici, 1973. tiskana i prva zbirka pjesama "Riječ kao lijepo stablo". To su bile ujedno i osnovne misli koje je u uvodnom dijelu predstavljanja izrekao domaćin — dr. Zvonimir Bartolić, predsjednik čakovečkoga ogranka.

Uzimajući riječ, autorica je istaknula osobne osjećaje prema kajkavskom jeziku i njegovim nemjerljivim načinima i mogućnostima elastičnog izražavanja, iznijansiranim često različitim naglascima u riječima, iz čega tada proizlazi i njihovo posve suprotno značenje. To — zbog krutosti izražaja, u štokavštini nije slučaj. Ipak, naglasila je, pošto smo se mi kao narodna cjelina odlučili za štokavski kao standardni književni jezik, red je da i njega svi dobro poznajemo i njime se isto tako služimo. Ali, za ona naša ljudska, međusobna i intimna izražavanja prednost treba davati kajkavštini. Na kraju je objasnila da pojam cintor u naslovu knjige valja shvatiti kao nekadašnji ograđeni prostor oko crkve gdje su ljudi nedjeljom nakon misnoga slavlja, obično na svojem izvornom i milozvučnom kajkavskom jeziku, razgovarali o događajima iz minuloga tjedna. S uklanjanjem cintora, nestalo je i tih spominkov. Umjesto njih, sve više i svuda grubo nam se nameću tzv. anglizmi, a to je neprocjenjiva šteta.


Zvir:
http://www.matica.hr/www/vijesti2www.nsf/AllWebDocs/cakovecpk4a?OpenDocument 

Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Deseti znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura
« Odgovori #25 : Prosinac 21, 2011, 11:20:51 poslijepodne »

Citat:
ČETVRTI OKRUGLI STOL
Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća

Krapina, 6. rujna 2005.
Str. 317
http://www.forumgorica.com/kajkavski/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura/msg36971/#msg36971

Stjepan HRANJEC

NE BUJU GA ZLEPOGLAVILI
                    ILI
HITRECOV URBANI KAJ


        U romanu Smogovci i strašni Bongo Hrvoja Hitreca jedan od likova, Nosonja, komentira lopovsku rabotu dvojice sitnih kriminalaca, zaključivši: -Samo nek zbrišu! Već buju njih zlepoglavili (isticanje moje, op.), hoteći naglasiti da će ih već dohvatiti pravda i da će završiti iza lepoglavskih zatvorskih rešetaka. Tvorenicom je autor pokazao izražajne mogućnosti kajkavštine i time ujedno dao da znanja da se lopovi hoće, ali da se kaj ne će zlepoglaviti! A tvorenica je ujedno poticajem i prigodom za neke napomene urbane Hitre-cove kajkavštine.
        Hrvoje Hitrec suvremeni je hrvatski književnik, jednako pisac za odrasle i za djecu. Njegova djela, osobito romani o Smogovcima (petoknjižje: Smogovci, Smogovci i strašni Bongo, Smogovci i biće iz svemira, Zbogom Smogovci, Smogovci u ratu, u daljem tekstu kratice), primjer su stvaralačke funkcije urbane kajkavštine koja se ipak razlikuje od zagrebačkog govora otprije samo nekoliko desetljeća: "Taj zagrebački kajkavski govor u mnogih govornika starosjedilaca nije više jednak zagrebačkoj kajkavštini od prije nekoliko desetljeća(...). Njegovu donedavnu ulogu u prepoznatljivosti zagrebačkoga građanina sve više i sve brže preuzima zagrebačka 'štokavština1, kako ovdje nazivam razgovornu varijantu hrvatskog standardnog jezika u zagrebačkih kajkavaca(...). Današnja je zagrebačka kajkavština u individualnim idiomima konglomerat različitih stupnjeva čuvanja njegovih tipičnih osobina do zamjenjivanja velikog broja kajkavskih osobina štokavskima."(1) Šojat oprimjeruje tezu, redom: u akcentuaciji se primjenjuje kajkavska ak-centuacija, nestalo je dosta germanizama, čuju se tek mjestimice, vokal e kao refleks nekadašnjeg poluglasa čuje se najčešće u participu (došel, stigel) ali se sve češće zamjenjuje vokalom a (dan, staklo), vokal e kao refleks jata realizira se kao e i je (dete/djete), komparativ na -ši (bolši) svodi se sve više na uporabu u intimnim, zatvorenim krugovima i slično tome. To je današnja zagrebačka stvarnost, jasno, kao posljedak neprestanih imigracijskih procesa "uglavnom štokavskih skupina, koje u neprestanom međusobnom dodiru čuvaju osobine svojih organskih govora"(2); naravno, snažan utjecaj na uzmak,

(1) Antun Šojat i dr.: Zagrebački KAJ - govor grada i prigradskih naselja, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 1998., 63, 65.
(2) /2/  Šojat, nav. dj., 64


317

potiskivanje kajkavštine u Zagrebu vrši i standard kao javni, "službeni" govor u hrvatskoj metropoli.
       U ovoj prigodi valja postaviti osnovno pitanje: kako se prema ovom procesu postavlja književnost, je li ta književnost naprosto pasivna preuzi-mateljica zatečenoga stanja ili u novim uvjetima traži putove za situiranje, dakle i očuvanje takve urbane kajkavštine. Potvrditi se ili opovrći to može upravo romanima Hrvoja Hitreca koja je namijenio mlađim čitateljima. A izbor nije slučajan jer će upravo recepcijska privlačnost njegovih romana u čitatelja, koji je u procesu stjecanja i jezične naobrazbe, biti istodobno i pretpostavka za njegov afirmativan odnos spram kajkavskoga narječja.
        U pristupu Hitrecovom kaju važna je činjenica da on, rođeni Zagrepčanin, nije upoznao narječje samo u rodnom gradu, nego je "djed po ocu iz Čiste hrvatske, zagorske obitelji, a došao je na samom početku stoljeća Zagreb iz Zlatara (...). Ponekad smo putovali cugom u Zlatar Bistricu gdje je živjela djedova sestra, legendarna teta Lojza..." (3) To je činjenica koja je nedvojbeno našla svoj odraz u stvaralačkoj primjeni narječja u njegovim tekstovima, ne samo na planu izraza nego i kao čimbenik na idejnoj razini.
        Hitrec svoje dječje romane locira uglavnom u zagrebačku kajkavsku sredinu, osobito njezin gradski rub, "živopisnu Staru Peščenicu koju ću podosta godina poslije opisati u Smogovcima, i koja će osamdesetih godina uglavnom nestati". (4) / U romanima je to Naselak, svijet zagrebačkih radnič-kih kućeraka, to je svijet koji živi svojim malim, sitnim svakodnevnicama i sa svojim kajem. Ne ćemo pogriješiti nazovemo li ga staleškim kajem -taj se kaj, naime, ne čuje u Neboderu (u djelu sinonim za standard, za građanski, "gospodski" stalež) nego među čistačicama, kumicama na placu, pijancima, seljacima...To je stalež koji ne mari odveć za uljuđenost te je predstavljen sočnim, slikovitim govorom koji daje specifičan kolorit i svježinu. Primjera je više:

a)
- Tu ste s došli žvaliti, fakini i fakinke, a! - vikao je Papirus. - Samo da vas još jemput vidim, tak bum vam se kosti naravnal da bu vas prošla volja za cmakanjem (Smogovci);

b)
- Pošto, kuma, jajca? - pitao je Nosonja kumicu.
- Dinar i pol ova vekša. -A manjša?
- Isto tak.


  (3) Hrvoje Hitrec: Autobiografija, u knjizi Autobiografije hrvatskih pisaca (prir.Vinko Brešić), AGM, Zagreb, 1997., 1509, 1512.
 (4) Hitrec, nav. dj. 1511.


318

- Pa kak to?
- Ta, lepor benzin je poskupil!
(Smogovci);

c)
- Čujte, gospon, kak se vi osečate?
- Fala na pitanju, jako dobro - odvrati Nosonja. -A kaj mislite, kak bute dugo živeli?
- O - reče Nosonja - moj deda je doživel devedeset godina, tak bum i ja nekak.
-  More bit - reče ženska - samo ak ne bute pojeli ove gljive.
(Smogovci).

        Hitrec kaj stavlja u specifičnu komunikacijsku situaciju, dakle, ne kao knjiški kod, ne samo kao izraz na razini uređenoga jezika nego u pretpostav-ljivo stvarnoj, situacijskoj funkciji. Jednom želi ilustrirati specifičnu usmenu, govornu situaciju:
       - Kak si mogel fulati onu loptu, ha?...Tu si bil, Deva ti je zavrnul ko bog, samo si trebal podmetnuti nogu, evo gle (nacrta jedan križić), tu je bil Deva, a tu ti (nacrta drugi križić). Utrčal si dobro i onda si se zmotal...
       U drugoj prilici uvodi grafostilematski kaj kojim želi predstaviti specifičnu (polu)naobrazbu pisca poruke; bez obzira što tekst upućuje na slična pisma u Bitci kod Bistrice Lesne, pismo je dojmljivo jer Hitrec uspijeva predstaviti kajkavsku frazu i specifičan mentalitet maloga čovjeka s gradske periferije:

Dragi Dečko
Dok budeš čital ovo Pismo ja bum več mrtav. Baš se loše Osečam.
Kad bum Umrl nemoj nikoga puščati u kuču. Zemi onaj stari jastuk na kojem je narisan Frankopan kak se sa Ženom oprašča onaj šareni mucasti. Nutra u tom jastuku buš našel Nofce to je za moj Sprovod a ono kaj ostane to bu za Cucka. Ti ga zemi k Sebi i nek bude kod Tebe dok ne Krepa.
                                                             August Krantek


       U nominaciji likova Hitrecovih romana očito je kajkavsko podrijetlo: Štefek, Dragec, Karlek, Klinček, Imbrica Futač, Jura.
        U tom odnosu autora spram kaja važno je naglasiti da pisac ne inter-polira narječje tek u svrhu postizanja kolorita, "lokalne boje" ili životnije ka-rakterizacije likova nego, kao kajkavac - i sam kajka! Uvrštavanje narječja u naraciju pripovijedanu standardom posve je nova kvaliteta jer time, u praksi, Hitrec oživljuje zamisao o tronarječju - dijalekt je ugrađen u književni jezik (i jezik književnosti) kao njegov konstitutivni segment. Evo nekih primjera, među mnoštvom drugih:
        Vragecovi su bili vudreni za matematiku; S djecom je bilo čist nekaj drugo (oboje u S); No da, ali mislio je na čist nekaj drugo; A kaj se može, lju-

319

di su licemjerni (SBS); Dragec je zaprijetio da bu ih (pajceke, op.) zaklal po noći ak Buco nekaj ne napravi s njima (SSB); Koji ga je vrag tental (ZS); Još je desetak kućica ostalo tam di su bile pa se život kak tak nastavil (SR).
Uz to, Hitrec će upotrijebiti kaj i u ugodajnoj, intimizacijskoj razini kad se narječje javlja u funkciji emotivnog regulativa:
- Da mi opisuješ stvari?
Ne. Ti buš ih vidla - reče Bongo kajkavski, da ublaži dramatičnost trenutka. (SSB)
        Hitrec spada među najznačajnije suvremene hrvatske humorističke pisce, osobito u dječjoj književnosti; pritom posebna uloga u građenju humora pripada kaju. Doduše, u odnosu humora i kajkavštine valja biti oprezan: ponajviše pod utjecajem uradaka u masovnim komunikacijama, poglavito "du-dekovskog" tipa, uz kaj se u suvremena prosječnog čovjeka veže tek samo humor, norija, naivnost, a primjera imamo i u književnosti da se kakav lik -koji je trebao biti ismijan - gotovo redovito predstavljan kao kakav neobrazovan kajkavski kumek; to su stereotipi koji, zapravo, štete poziciji jednoga narječja. Hitrecov humor temeljen na kaju daleko je iznad ovakvih površnosti. Ležeran, pitak kao da je snimljen na ulici, ujedno i angažiran, riječju kaj — - kome se fućka i koji dotiče sve. Njime dopadljivo izražava tzv. fiziološki kompleks kad kajkavac Kumpić, dakle kompić lopova Crnog Džeka izgovara u umjesto drugih glasova: - Pa ti ni sud ništ ne dulaš; Guzda, uvaj bi nam dubro dušel (SSB).
        Jasno, najviše će kajkavskog humora biti kroz vic, dosjetku, humornu upadicu te bi se podrobijim bilježenjem iz Hitrecovih djela mogao sastaviti omanji "vicologij":
        a) - Bok, mama, bok, Sonja...dobar tek Buco. Kaj bumo imali za ručak? Opet piletina? Ti bokca, već mi je perje počeo rasti na leđima... (SBS);
        b) - Za koga to kopate ? - pitala je Lora.
        c) - Si čula za Jugoslaviju ? - upita Buco.
        d) - Aha - kimne mala.
        e)-E pa vidiš, ta je krepala i sad bumo je zakopali
(Hrvatska se, dakle, branila i humorom, ovdje i kajkavskim!).
        Osobito su zanimljivi likovi policajca i pijanca Martina Piceka u Eku, Eku zato što se kaj javlja u znanstveno-fantastičnom romanu i što je autor predstavio govornu kajkavsku frazu maloga čovjeka (spram "službene" predstavnika zakona!), nenacifranu a opet duhovitu i zapravo superiornu:
        - Čekajte - zainteresira se brkati čovjek u uniformi koji je čuo da se neka čudna raketa vrzma oko Zemlje.
        - Kada ste vidjeli raketu ?
        - Jučer, prekjučer, a kaj ja znam. -A zašto niste javili?


320

        - Zato jer me žena nije pustila van. Moral sam glancati parkete za kaznu kaj sam se nacugal.
        - Imate strogu ženu, a ?
        - Joj, morti ju očete uzeti u policiju ? Ta bi vam napravila reda, zgledi kak šerif na Divljem zapadu.

        Isto tako niz je usporedaba iz kolokvijalne (urbane ali i parafrazirane ruralne) kajkavštine koje svakako pridonose životnosti teksta i reljefnom predstavljanju likova: Napil se ko svinja; Ma donesel bum ti drek na šibici (SSB); Joj kak se skockala, opal bum kak kruška (SBS); Samo im ne bu niš pomoglo, tak i tak bu ih vrag odnesel (SR).
        Hitrecov kaj isto je tako gradbeni jezični model u dječjoj "prozi u trapericama", odnosno "jeans prozi". Sintagmu je afirmirao Aleksandar Flaker u istoimenu djelu, Proza u trapericama, (5) /polazeći od rečenice Ulricha Plenz-dorfa (Nove patnje mladog W,1972.) da su, naime, "traperice stav a ne hlače"; time se signalizira oporbeni stav mladih spram vrijednosnog sustava starijih - institucija, kulture, jezika. Upravo će se oponentska gesta najviše primijetiti u jeziku, u kome će znatno participirati dijalekt, pored žargona, šire šatrovačkog jezika, sve u funkciji naglašavanja oporbe standardu. Flaker u tom smislu naglašava: "Nazočnost drugog jezika stalna je osobina modela JP, bez obzira na to koliko je ona naglašena i ma kakva bila njegova narav.(...) Nije stoga slučajno kada se u hrvatskih pripovjedača 'u trapericama' bar na marginama pojavljuje seoski govor ili dijalekt..." (6)
        U strukturi jezika "proze u trapericama", one koja je locirana u zagrebačku sredinu, osnovica nije organiziran novi jezični sustav nego niz sekundarnih oponentskih modela, među kojima narječju svakako pripada vidno mjesto. Najzornije pokazuje to Hitrec svojim romanima: njegova kajkavština nema tada funkciju karakterološku ili dočaravanja "lokalne boje" nego je in-terpolirana zajedno s germanizmima, anglizmima i raznolikim žargonskim tvorbama u novi substandardni govor mladih ljudi. Evo jednog primjera iz Smogovaca:
[/i]        Crni Džek pio je kuhanu šljivu u društvu jedne vrlo dobro ekipirane mačke, koja je upravo pomanđala veliki sendvič sa šunkom mljac mljac i za-htijevala da joj se dorufa nekaj čvrstoga. Imala je velik šešir, onakav kakav se nosil prije trideset, četrdeset metri pa je opet došel u modu, šos joj je bil glokn ispod koljena, čizme bogme i preko koljena. Rufala je takvu ogromnu torbetinu da bi u nju mirne duše mogel stati kakav srednjevelki šarplaninac, a prek neke fol indijanske šulje imala je bundu. Sve u svemu bila je tak dobro skockana da su je sitni džekovi okolo gledali s poštovanjem.

(5) Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1983.
 (6) Flaker, nav. dj., 88.


321

        Mislim da zagrebačkoj kajkavštini - na komunikacijskoj razini - pripada upravo ovakva budućnost, u društvu sa ''sekundarnim" govorima. Jer njezini pronositelji bit će mladi govornici koji komuniciraju slično kao njihov literarni predložak Crni Džek.
        Hitrecov urbani kaj nije jezično nov, nije tragalački, ne teži neoleksem-skim ili sličnim rješenjima; on je ležeran, pokupljen s prirubnih zagrebačkih četvrti, to je kaj malih ljudi u predgrađu, ne, dakle "intelektualistički" ili knjiški nego svjež, sočan i vickast. Hitrec je njegovom interpolacijom prije svega u dijaloške nastupe likova a onda pak i u svoju, pripovjedačevu naraciju afirmirao svakidašnji kaj kao konstitutivni element njegova humorizma te u građenju modela jezika tinejdžerske proze. Njegov kaj isprva djeluje odveć "obično", banalno, kao mozaik doskočica i uličnih izraza. A zapravo, on je duboko afirmativan i pitak, te će takav svakako ostati upamćen u mladih čitatelja kao njihov najslikovitiji izraz u stvarnoj zbilji. Jer, postavimo na kraju, ovo provokativno pitanje: i Krležine Balade i Hitrecovi romani nalaze se u popisu školske lektire; čiji će kaj današnji, suvremeni mladi čitatelj bolje prihvatiti, jasno, pod pretpostavkom da lektiru čita?!


LITERATURA

Flaker, Aleksandar: Proza u trapericama, Liber, Zagreb, 1983.
Hitrec, Hrvoje: Autobiografija, u knjizi: Autobiografije hrvatskih pisaca (prir. Vinko Brešić), AGM, Zagreb, 1997.
Hranjec, Stjepan: Hrvatski dječji klasici, Školska knjiga, Zagreb, 2004.
Šoj at, Antun i dr.: Zagrebački KAJ - govor grada i prigradskih naselja, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 1998.

322
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura
« Odgovori #26 : Rujan 08, 2012, 11:57:29 poslijepodne »
KAJKAVSKI U POVIJESNOM I SADAŠNJEM OBZORJU
II. zbornik radova sa znanstvenih skupova,
Krapina 2007., 2008. i 2009. godine



Nakladnik
Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca
Martinišće 45, Zabok

Za nakladnika
Prim. dr. sc. Rajko Fureš

Urednički odbor
Nikola Capar, mr. sc. Ivan Cesarec, prim. dr. sc. Rajko Fureš,
Ratko Habus, prof. dr. sc. Alojz Jembrih, Vladimir Poljanec,
dipl. ing. Zdravko Šilipetar

Glavni urednik
Prof. dr. sc. Alojz Jembrih

Izvršni urednik
Nenad Piskač
Grafički urednik
Josip Brkić
 
ISBN 978-953-97412-9-5
Zbornik-Kaj II-2011.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 776327

Tisak: Stega tisak d.o.o., Zavrtnica 17, Zagreb
Naklada: 500
Tiskano u kolovozu 2011.

---------------------------------------------------------------------------------


SADRŽAJ

Riječ nakladnika
Za najvrednejšu rieč i domaju horvatsku! (Prim. dr. sc. Rajko Fureš).... 9

Predgovor (Dr. sc. Alojz Jembrih)........................................................11


ŠESTI ZNANSTVENI SKUP KRAPINA 2007.

Ivan Zvonar
Dvije manje poznate kajkavske rukopisne
pjesmarice iz 18. stoljeća
......................................................................19

Alojz Jembrih
Vocabularium Croatico Germanicum
Kroatisch-deutsches Wörterbuch (1815.)
.............................................43

Tanja Baran
Građansko i ruralno u Križevačkim statutima......................................53

Stjepan Hranjec
Umiruća naša kajkavska baština..........................................................63

Slavko Malnar
Kajkavska književnost u čabarskom kraju............................................77

Josip Lisac
Goranska dijalekatna leksikografija.....................................................81

Franjo Hrg
Kajkavski pluskvamperfekt....................................................................89

Đuro Blažeka
Koncepcija izrade rječnika poljoprivrednog nazivlja
u međimurskom dijalektu
......................................................................91

Jasna Horvat
Kajkavska ikavica danas..................................................................... 119

5

Mladen Rac i Andrija Željko Lovrić
Naravoslovno nazivlje južnih kajkavaca iz Banovine.........................125

Andrija Željko Lovrić
Cakajski pragovor zagrebečkih Sesveta,
leksička i fonetska osebujnost
........................................................137

Nikola Capar, Vladimir Poljanec, Rajko Fureš
Skrb za kaj: ljubav, profesija ili nešto treće?. .....................................153

Ivan Cesarec
Veronika od Desenic Dragutina Rakovca.......................................161


SEDMI ZNANSTVENI SKUP KRAPINA, 2008.

Zvonimir Bartolić
Zercalo Duše fratra Abrahama Zelenića...................................... 169

Alojz Jembrih
Najstarija tiskana Horvatska računica..............................................175

Ivan Zvonar
Kajkavska duhovna lirika u predbaroknom razdoblju.......................225

Stjepan Hranjec
Gajeva Gajuša....................................................................................249

Đuro BLAŽEKA
Međimurski interdijalekt.....................................................................263

Slavko Malnar i Ivan Janeš
Prezimena na čabarskom području u očuvanju
govora i kulture
...................................................................................283

Andrija Željko Lovrić i Mladen Rac
Kajkavsko naravoslovno nazivlje iz Sesveta kraj Zagreba.................289

Nada Vajs Vinja
Novi pristup u obradbi
Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika
........................305

Andrija Željko Lovrić i Mladen Rac
Encyclopaedia kaykaviana i kajkavica na Internetu
(WikiKay
)............................................................................................329

6


OSMI ZNANSTVENI SKUP KRAPINA, 2009.

Ivan Zvonar
Mit o Mariji Magdaleni u starim kajkavskim
rukopisnim pjesmaricama
...................................................................349

Boris Kuzmić i Martina Kuzmić
Hrvatske kajkavske oporuke 18. st. kao književni tekstovi..................373

Tomo Blažeka
Sibila, knjiga gatalica Zrinskoga dvora u Čakovcu ...........................379

Danijel Berković
Biblija Maksimilijana Vrhovca (VB)
i jezično stilistička obilježja u psalmima VB
.......................................387

Emilija Kovač
Atribucija i metaforika u marijanskim popijevkama
Kinča osebujnog
.................................................................................413

Marijana Borić
Kajkavske računice iz 18. stoljeća......................................................427

Alojz Jembrih
Život horvatskoga jezika u 19. stoljeću ..............................................443

Stjepan Hranjec
Preporodne budnice kajkavske............................................................457

Mijo Lončarić
Ljudevit Gaj danas..............................................................................465

Željko Vegh
Dvije manipulacije s osobom i djelom Ljudevita Gaja.......................477

Andrija Željko Lovrić
Raznoliki kajkavski nazivi za nebeske pojmove ..................................503

Slavko Malnar
Rječnik govora čabarskog kraja .........................................................517

Đuro Blažeka
Načela pretvaranja dijalektološke građe u znanstveni rječnik ..........521

Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca
Slovo uz izlazak drugog zbornika radova (Nikola Capar)..................547

7


Nâstavek na sledečomu listu
« Zadnja izmjena: Rujan 09, 2012, 12:17:08 prijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura
« Odgovori #27 : Rujan 08, 2012, 11:59:02 poslijepodne »

Nâstavek prethodnoga lista


Riječ nakladnika

ZA NAJVREDNEJŠU RIEČ I DOMAJU HORVATSKU!


Za kaj, tu najlepšu i najvrednejšu rieč horvatsku, zbrali sme se z veseljem pune put, kak nebi dali da nam zgasne, kak vse napravili bi da nam živi za navek. Za skup „Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća,, nie navek ljehke bile, a čega se zmislime od unda gda sme h „Mužah zagorskoga srca,, Udruge horvatske, 2002. leta, šteli dalše i bolše, kak kaj bi pak zdignuli i življenje mu nove dali. Kaj je tak krenul i dalše, govori se več h školah, več ga je i h novinami, ali još je pred nami pune toga kaj oddelati triebame.

Fala štel bi povedati vsemi kaj su pomagali čez vse ove lete da bi se skup na življenju održal. Da dobreh ljudi nie nebi bile ni prvoga nam zbornika z 2003. leta („Kajkavski jezik kao fakultativni u nastavi učenika osnovnih i srednjih škola kajkavskog govornog područja,, - urednik Nikola Capar). Priredili sme pravopis horvatski z 1808. leta („Napučenje za Horvatski prav čteti i pisati,,, 2004.-prof. Jembrih). Drugi je zbornik zišel 2006. leta („Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća,,, uredniki: Nikola Capar, Alojz Jembrih i Vladimir Poljanec). Drugi je zbornik („Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoiljeća - II„) denes pred nami, vsem nam na ponos i diku. A mame se i ščem podičiti, jer nutre je vse une najvrednejše kaj se je povedale od 2007. do 2009. leta h Krapine, a z prof. dr. sc. Alojzom Jembrihom na prvome mestu.

Kaj h školah podržale su Županije Krapinsko - zagorska, Zagrebačka i Međimurska. Na dost se mest pune dobroga napravile, još se pune toga trieba, a čakame i na kajkavskoga nam Instituta. Meli sme čez lete najvekše pokrovitelje: Hrvatski Sabor, Ministarstvo kulture, Ministarstvo znanosti, Županiju Krapinsko - zagorsku i Grad Krapinu, a furt je znami i „Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo,,.

Vsega toga nebi nam bile moči bez uneh kaj denes niesu več znami, od prof. dr. sc. Stjepka Težaka, prof. dr. sc. Zvonimira Bartolića do najdrajšeg nam Muža i pajdaša Vladimira Poljanca, našega Vladeka. Nigdar ih pozabili neme. Navek nam h srčekeh buju, i navek ž njimi lježejše napre išli bume. Zate vsemi još bolj bume kazali kak se jedine vriedi praf horvatski spominati, ne denes same, nek i za navek. Same i jedine tak, tak i nikak drugač!


prim. dr. sc. Rajko Fureš, dr. med.
Stoloravnatelj Hrvatske udruge
Muži zagorskog srca
Zabok, svibanj 2011.


Nâstavek na sledečomu listu
« Zadnja izmjena: Rujan 09, 2012, 12:07:34 prijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura
« Odgovori #28 : Rujan 09, 2012, 12:05:47 prijepodne »
Nâstavek prethodnoga lista


PREDGOVOR

Znanstvenoj, stručnoj i široj javnosti namijenjen je i ovaj Zbornik radova sa Znanstvenih skupova, održanih u Krapini (2007. - 2009.) pod zajedničkim naslovom Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. Radovi su u Zborniku podijeljeni u tri zasebne cjeline (poglavlja) tj. prema godini u kojoj su ih referenti predočili na spomenutom skupu (2007., 2008., 2009.,). Kao i prvi Zbornik radova (2006.) tako i ovaj, naslovljen je: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju. Tim se naslovom želi reći da su u Zborniku objavljeni referati u kojima pojedini autori pišu o kajkavskome jeziku i književnosti s povijesnoga i sadašnjega (dijakronijskoga i sinkronijskoga) gledišta. To pak svjedoči, iznova, o činjenici da je (kako i u prvome tako i u ovome Zborniku) znanstveno-istraživački interes za kajkavštinu, u zadnjih deset godina, još uvijek u usponu.

Bez obzira na to što nisu dosad, od strane društveno-političkih i obrazovnih institucija u RH, ispunjena željena očekivanja Organizatora i sudionika Znanstvenih skupova, na kojima su artikulirani prijedlozi (zahtjevi; vidi Zbornik: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, 2006., 21-86) da bi se u hrvatskome obrazovnom sustavu, a poglavito na kajkavskome govornom području, trebalo posvetiti više pozornosti kajkavskome jeziku, književnosti i kulturno-povijesnim činjenicama temeljenim na tri i pol stoljetnoj književno-jezičnoj i kulturnoj tradiciji. S time bi se, barem, kroz izborni predmet, u sklopu nastave hrvatske književnosti i jezika, mogli spoznajno i kulturno obogatiti učenici osnovnih i srednjih škola diljem Zagrebačke, Križevačko-bjelovarske, Krapinsko-zagorske, Varaždinske, Međimurske i Sisačko-moslavačke županije. No, kako to već biva u našoj RH, nitko u Ministarstvu znanosti i obrazovanja u RH nije uzeo ozbiljno u razmatranje sve ono što je u Zborniku (2006., 21-86) predočeno. Posebno začuđuje i to što nitko, od mjerodavnih, nije uočio rezultate dviju anketa provedenih u Čakovcu i Krapini (Zbornik, 2006., 70-75) u kojima se razabire poražavajući (nedopustivi) odnos prema kajkavštini u školskoj pa i sveučilišnoj izobrazbenoj razini u RH. Držim da je doista vrijeme za uvažavanje svekolike specifičnosti svake regije u RH pa i svih spomenutih županija. Ukoliko se to ne dogodi, status quo i dalje će brisati povijesnu svijest o kajkavskoj književno-jezičnoj i kulturnoj višestoljetnoj baštini. Kad smo već kod rečenih županija, onda mi se nameće spomenuti dio novinskoga članka {Jutarnji list, 7. kolovoza 2004., 4) koji je naslovljen: Inicijativa Zagrebačka županija podržala prijedlog: Kajkavsko narječje kao izborni predmet." U nastavku čitamo: „Zagrebačka je županija na posljednjoj sjednici Poglavarstva podržala inicijativu za uvođenje kajkavskog narječja kao izbornog predmeta u osnovne i srednje škole u svim krajevima kajkavskog govornog područja. Inicijativu Krapinsko-zagorske županije Poglavarstvo podržava s obrazloženjem kako je kajkavsko narječje neraskidivi dio povijesnog naslijeđa i tradicije." (Autorica napisa je Maja Sever). Moram naglasiti da se dalje od spomenutoga citata nije došlo. Tko je realizaciju "Inicijative" zakočio??? Spomenuta autorica, u svome tekstu, još navodi, tj. citira profesora s Katedre za hrvatski standardni jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu: „Naša su djeca dvojezična, standardni jezik koji se uči u školi ima potpuno drukčiji koncept od onog koji dijete usvoji u svojim prvim danima. Zato smatram kako bi se materinski, odnosno govorni jezik trebao integrirati i u kulturni i civilizacijski kontekst." Ovome nije potrebno mnogo objašnjavanja!

Poznato je da upravo povijesna svijest (individualna i kolektivna) potiče čovjeka na traženje kontakta s poviješću. Ta činjenica za kajkavca znači, ako posjeduje tu svijest, povratak korijenima kajkavske književnosti i njezina jezika. Poznato je i to, da nestankom povijesne svijesti, nestaje znanje o vlastitoj povijesti, a to opet dovodi do sužavanja duhovnoga i kulturnoga obzora, kako pojedinca tako i zajednice u cjelini. Htjeli bismo stoga, i ovim Zbornikom, u osnovnim i srednjim školama te svim fakultetima u RH, vratiti povijesnu svijest o kajkavskoj književno-jezičnoj baštini, probuditi osjećaj vrijednosti za kajkavski književni jezik i govorni idiom na čitavome kajkavskom području RH. U tome kontekstu valja se još jednom prisjetiti riječi Tomislava Ladana, koji krajem 80-tih godina 20. stoljeća, reče: „Kajkavski jezik, ne samo što je živ kao razgovorni jezik u krajevima gdje žive kajkavci, i ne samo što je on živ kao književni jezik pisaca koji ga žele sačuvati, dokumentirati, on je izuzetno živ kao jedna mješavina koja oplemenjuje razgovorni jezik i akcenatski i morfološki i po riječima, ali i kao jedan poseban bazen koji daje posebnost hrvatskomu književnomu jeziku. Da, u tome jeste bit, postoji svijest o kajkavštini i kao jeziku, jer je ona integralni dio hrvatskoga jezika koji ne razdvaja već spaja i obogaćuje hrvatski kulturni prostor.'

Kajkavština će u Hrvatskoj i dalje ostati sociolingvistička zbilja protiv koje, pojedinačno, mnogo ne možemo učiniti, ali zato možemo kao zajednica kajkavskoga govornoga prostora ojačati povijesnu svijest o kajkavštini koja se rađa već u roditeljskoj kući, dječjem vrtiću, a produbljuje u osnovnoj školi i kroz daljnje školovanje, u kojemu trebaju doći do izražaja sve kulturne i književno-jezične vrijednosti kajkavštine, kojoj su posvećeni desetgodišnji Znanstveni skupovi u Krapini, Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća, a kao plod jest Zbornik: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju.

Ovaj Zbornik sadrži 35, različitih, po temama, autorskih radova koji su prethodno pročitani na spomenutim Znanstvenim skupovima (2007. - 2009.). Time nikako nije iscrpljeno istraživanje koje se naslovom suponira; potvrđuje to i prvi Zbornik (2006.).
Od 89 u Programu Znanstvenih skupova predočenih referata (2007. - 2011.), u ovome Zborniku II. ih je objavljeno 35, ili oko 37% od svih prijavljenih tema. Objavljeni su samo oni referati koje su autori na vrijeme dostavili Uredništvu Zbornika. Tako je iz 2007., od 15 prijavljenih, dospjelo 13 referata, iz 2008., od prijavljenih 22, dospjelo je 9 referata, iz 2009., prijavljenih 17, dospjelo je 13 referata. [Iz 2010., od prijavljenih 22, dospjelo je 13. referata, iz 2011., od prijavljenih 23, dospjelo je 15 referata; oni su tiskani (njih 29) u Zborniku III.]

Kao što se iz naslova referata u Programima, i ovdje u Zborniku, razabire, autori su slobodnim izborom tema pokazali znanstvenoistraživački interes iz: povijesti starije i novije (suvremene) kajkavske književnosti, kajkavske leksikografije, dijalektologije, frazeologije, dakle, mahom je riječ o tematici koja popunjava prazninu u hrvatskoj filologiji - književnosti i jezikoslovlju kajkavskom filološkom dionicom koja još uvijek nije dovoljno istražena. U deset godina (2002. -2011.) na Znanstvenim skupovima Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća izložena su 134 referata što bjelodano pokazuje da veliki broj hrvatskih filologa, uz svoja znanstvena istraživanja štokavske i čakavske dionice, nalazi zahvalnu temu i u kajkavštini. Na taj način, referati, u ovome Zborniku II., ujedno su doprinos kroatistici i slavistici s jedne strane, a s druge pak strane, upozoravaju znanstvenu, stručnu, školsku i visokoškolsku javnost na postojanje polifunkcionalnoga kajkavskoga jezika tri i pol stoljeća starog i književnost koju valja iznova, u istom opsegu, proučavati kao i dubrovačku i ostalu hrvatsku književnost, i tako ju kroz književno-povijesno vrjednovanje približiti svijesti današnjega kajkavca kao i svakoga intelektualca u Hrvatskoj, koji, bez predrasuda, zna da je kajkavština integralni dio hrvatske kulture i hrvatskoga identiteta u najširem značenju te riječi.

Tiskanje Zbornika omogućili su pojedini sponzori kojima i ovom prigodom i na ovome mjestu najsrdačnije zahvaljujemo. Da su se od 2007. do 2011. mogli održati spomenuti Znanstveni skupovi, zaslužna je najviše Hrvatska udruga Muži zagorskog srca Zabok kao glavni organizator na čelu s Rajkom Furešom. Predsjednik Organizacijskoga odbora, svih deset Znanstvenih skupova, bio je Alojz Jembrih koji je 2003. predložio zajednički naslov skupa: Kajkavski jezik književnost i kultura kroz stoljeća. Pokrovitelji Znanstvenih skupova (2007. - 2011.) bili su: Ministarstvo kulture RH, Hrvatski sabor, Krapinsko-zagorska županija i Grad Krapina, svima također hvala. Hvala i svim autorima tiskanih referata, jer bez njih ovoga Zbornika ne bi ni bilo. Također hvala članovima Organizacijskoga odbora kao i članovima Potpornoga odbora Znanstvenoga skupa. Hvala i Društvu za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina, koje je u svoj program Tjedna kajkavske kulture u Krapini, kao suorganizator, uvrstilo i program Znanstvenih skupova kroz naše desetljeće. Od srca hvala svima koji su podržavali i podržavaju održavanje spomenutih Znanstvenih skupova o kajkavštini.

Držim da je najljepši dar Organizatoru Znanstvenih skupova i čitateljima, za jubilarni deseti Znanstveni skup (2011.), upravo ovaj Zbornik radova, koji, s prvim Zbornikom (2006.), zaokružuje desetljetnicu održavanja spomenutih Skupova. To nam pak daje poticaja da nastavimo i u drugom desetljeću, jer kajkavština je nepresušni izvor književnih i jezičnih znanstvenih istraživanja. *


Dr. sc. Alojz Jembrih



* Za znanstveni i stručni sadržaj radova u ovome Zborniku odgovorni su autori. (Nap. gl. ur.)



Nâstavek na sledečomu listu
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura
« Odgovori #29 : Rujan 09, 2012, 12:11:04 prijepodne »
Nâstavek prethodnoga lista


Na znanstvenom skupu održanom 2007. godine sudjelovali su:

1.     mr. sc. Baran, Tanja: Građansko i ruralno u Križevačkim statutima
2.     doc. dr. sc. Blažeka, Đuro: Nacrt izrade Poljoprivrednoga rječnika međimurskoga dijalekta
3.     Horvat, Jasna prof.: Kajkavska ikavica danas
4.    prof. dr. sc. Hranjec, Stjepan: Umiruća naša kajkavska baština
5.     Hrg, Franjo prof.: Kajkavski pluskvamperfekt
6.     mr. sc. Fureš, Rajko dr. med., Poljanec, Vladimir i Capar, Nikola: Skrb za kaj: ljubav, profesija ili nešto treće?
7.    prof. dr. sc. Jembrih, Alojz: Vocabularium Croatico Germanicum /Kroatisch - deutsches Wörterbuch iz 1815.
8.    prof. dr. sc. Lisac, Josip: Goranska dijalektalna leksikografija
9.    Laljak, Stjepan prof.: Hoće li kajkavski jezik odumrijeti u gradskim sredinama? — Kaj na selu i u gradu
10.   doc. dr. sc. Lovrić, Andrija Željko: Leksičke značajke stare sesvetske kajkavice pokraj Zagreba
11.   Malnar, Slavko oec. i Janeš, Ivan prof.: Kajkavska književnost u čabarskome kraju
12.  mr. sc. Peričić, Denis: Kajkavština u likovnoj kritici
13.  Vladimir Poljanec: Motivika i tematika u kajkavskim stihovima suvremenih hrvatskozagorskih pjesnika
14.  dr. sc. Rac, Mladen: Kajkavsko naravoslovno nazivlje Banovine
15.   Šestan, Goran dipl. ing.: Ča - kaj - što; prijedlog za budućnost
16.   dr. sc. Videk, Nevenka: Svetačka tematika u kajkavskim baroknim tekstovima
17.  mr. sc. Zvonar, Ivan: Dvije manje poznate kajkavske rukopisne pjesmarice iz 18. stoljeća

---------------------------------------------------------------------------------

Na znanstvenom skupu održanom 2008. godine sudjelovali su:

1.     prof. dr. sc. Bartolić, Zvonimir: Jedan nepoznati kajkavski molitvenik
2.     mr. sc. Berković, Danijel: Vrhovčeva kajkavska Biblija
3.     prof. dr. sc. Bežen, Ante: Kajkavsko narječje u učiteljskom studiju
4.     doc. dr. sc. Blažeka, Đuro: Čvrsti dijelovi međimurskoga dijalekta
5.     prof. dr. sc. Bulczu, Laszlo: Kak Shakespeareovi zvončeci domače zvoniju?
6.     akademik Damjanović, Stjepan: Kajkavizmi u srednjovjekovnim glagoljičkim hrvatskim tekstovima
7.    prof. dr. sc. Hranjec, Stjepan: Gajeva Gajuša
8.     prof. dr. sc. Jembrih, Alojz: Šilibodova Arithmetika Horvatszka (1758.)
9.     dr. sc. Lončarić, Mijo: Izrada 'zagorskoga' rječnika
10.   doc. dr. sc. Lovrić, Andrija Željko: Nova kajkavska enciklopedija na internetu (hr.volgota.com)
11.   Malnar, Marija prof.: Rječnik govora čabarskoga područja
12.   Malnar, Slavko i Janeš Ivan prof.: Prezimena čabarskoga područja u očuvanju govora i kulture
13.  dr. sc. Maresić, Jela: Leksičke inačice frazema u križevačko-podravskoj frazeologiji
14.   Marković, Bojana prof: Jezična obilježja kajkavske verzije Nočnog viđenja sv. Bernarda
15.   mr. sc. Peričić, Denis i mr. sc. Fureš Rajko, dr. med.: Projekt povijesti hrvatske kajkavske književnosti
16.   Poljanec, Vladimir: Recentna hrvatskokajkavska poetska produkcija
17.   dr. sc. Rac, Mladen: Kajkavsko naravoslovno nazivlje oko Sesveta kraj Zagreba
18.  prof. dr. sc. Samardžija, Marko: Hrvatske grafijske dvojbe na početku XIX. stoljeća
19.   prof. dr. sc. Skok, Joža: Estradno pjesništvo Zlatka Crneca
20.   dr. sc. Vajs Vinja, Nada: Rječnik hrvatskoga kajkavskoga jezika
21.   dr. sc. Videk, Nevenka: Marija Magdalena u starijoj kajkavskoj književnosti
22.   mr. sc. Zvonar, Ivan: Hrvatska duhovna lirika u predbaroknom razdoblju

---------------------------------------------------------------------------------

Na znanstvenom skupu održanom 2009. godine sudjelovali su:

1.     mr. sc. Berković, Danijel: Jezično-stilistička obilježja u Psalmima „Vrhovčeve kajkavske Biblije"
2.    doc. dr. sc. Blažeka, Đuro: Temeljna načela i postupci u pretvaranju sirove dijalektološke grade u znanstveni rječnik
3.     Blažeka, Tomo, dipl. oec. i Cesar, Jurica prof.: „Sibila" - knjiga gatalica Katarine Zrinske
4.     mr. sc. Borić, Marijana: Hrvatske računice u dopreporodnom i preporodnom razdoblju
5.    prof. dr. sc. Hranjec, Stjepan: Preporodne budnice kajkavske
6.    prof. dr. sc. Jembrih, Alojz: Život horvatskoga jezika u 19. stoljeću
7.    Kovač, Emilija, mr. sc: Metaforika u Berkeovim marijanskim pjesmama
8.     dr. sc. Kuzmić, Martina i dr. sc. Kuzmić, Boris: Kajkavske oporuke 18. st. kao književni tekstovi
9.    Laljak, Stjepan, prof.: Gaj nakon preporoda
10.   dr. sc. Lončarič, Mijo: Ljudevit Gaj danas
11.   dr. sc. Lovrić, Andrija Željko: Raznoliko kajkavsko nazivlje za nebeske pojave (pučka astrognozija)
12.   Mihelec, Ksenija, prof., Sinković, Nevenka, pedagog, Zdešić, Barbara, prof.: Zavičajni govor - izborni predmet u Osnovnoj školi Sveti Križ Začretje
13.   mr. sc. Peričić, Denis, mr. sc. Fureš, Rajko, dr. med., mr. sc. Cesarec, Ivan, Poljanec, Vladimir i Capar, Nikola: Realizacija projekta Povijest hrvatsko-kajkavske književnosti
14.  Poljanec, Vladimir: Najnovije hrvatskozagorsko kajkavsko pjesništvo
15.  prof. dr. sc. Stolac, Diana: Aritmetika horvacka Mihalja Šiloboda (1758.) i Aritmetika Mate Zoričića (1766.)
16.   mr. sc. Vegh, Željko: Dvije manipulacije s osobom i djelom Ljudevita Gaja
17.   mr. sc. Zvonar, Ivan: Tri epske duhovne pjesme iz XVI. Stoljeća


Nâstavek na sledečomu listu
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549