XIV. Recital duhovno-refleksivnoga pesništva “Josip Ozimec”
Marija Bistrica, 2012.
Branka Jagić, Velika GoricaKAŠTIGAtebe
čovek tvoja
vuolja / nevoljaokuol svega prsta muštra / kaštiga
kak za pruobou daje ti / zemeš si mučke
a znoutra vu tebe se ti kriči
još si zemi! praf boleče odvikel si se od maleinkosti!
čovekimaš tak velike širuoke oči
kak od gumilaštike
i još ti respouzle rastejou
kak sočne rezrasli mladi drač
čovekstra me gda me pogledaš
bojim se da se ne ftopim vu tei očui
da ne prepanem
se nemam na čem zastaviti / za kaj se prijeti
nema ruožice ni grajnjčice
se tak prazne / ogolieli puonor
bez mere i dena
ti vu očui kak da imaš
nišsame ječi praznina-znina-znina
gladna mrzla praznina gledi me
vofkina nejnja dehnoula me po obrazou
praznine praznuoča sama z suobo
kuštrave bezdne zaigrana je
sam sebe lovi mrzline deh
vu traftor ljufteni / vu vrtulj mrazni preobrnjen
potegne / pogoutne ledvene
bere si i jemlje žrtvuvane
kak šerepce
čovekzažmieri dek pobiegnem od tvoi prazni uoči
vu svuoj mali topli kout
tebe nek tvuoj veliki veter nesi nesi
i vietraj i sebe vietraj / glibuoke
išči se / do sebe duojdi
dek oči ti se “spounijou” vu kuglice čisla
ounda na sebe zase molitvou si zmoli
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Prva nagrada za pesmu na ŠTAndardu:
ZRNCE MALO KAO DA SAMbujaju zelenostaklasti dani-biljke
razbujano neobuzdano zelenilo
kao lasom straha misli hvata
valjajući grohot divljine preplavljuje me
kao veliki valovi / odu i vrate se
teško mi je ići / hodati / prolaziti valovljem
kao da sam zrnce malo! nezamjetno
a otporno na kostrijet kao grmlje u gustišu
ali niklo je toliko “bogova”
i drvlja i kamenja i sva sila “rogova”
staze od njih neprohodne
nužan oprezan je hod
a ja kao pravo malo zrnce da sam!
mraz mi lice omrazio / opario
pribrano i sa strahom ulazim u svoju kožu
i pitam je / sebe
je li se sva ljubav životu prosijala
kroz prste nature pješčanog sata
i gdje mi je ljubav za
Tebeosvrnem se u / na svoje
krugove gledam što je niklo
pogleda ponikla šutim
kao neprimjetna / neprimjetno malo zrnce
polako“zaranjam” u svoj vir
osjećam snagu i težinu tereta vode
je li prošlo vrijeme oseka i plima / plivanja
sada samo ponirem
u meni rijeka ponornica traži put ispliva
brzacom u pregršti obećanja -
sutra ću -
i na sve olovnih suza iskapano pokajanje
traži pomoć anđela
misao mi shrvana šćućurena zatvorena
drhturi u kutu obješene tame u mreži od straha
osluškuje pjev dalek ili je već blizu
kao oživljen san usamljenosti tišine samog trena
pitam se što ću reći
kad se budemo gledali oči u oči
ja i Ti ...
hoću li moći izdržati ... oholost rijeke ponornice odnosi mi korake
još pokušavam izgovoriti molitvu
u strpljivosti iskonska mi nada
ponavljam molbu
bez odluke? bez odlike grijeha?
kao malo nedozrelo zrnce nemoć ponavljam
sjeti se da sam samo čovjek
... samo čovjek
a Bog da si ti ... izgovoreno pokajanje vapi milost
ja sama / mi svi / jednaki isti
... ja i Ti jedan čovjek i njegov Bogna križu življenja naših vlastita nas htijenja razapinju
i jad naš zasjenio nam križ
Tvojoči u oči ... pitam se što ću reći ...
pitam se ... što ću reći ... što ću reći* B. Bošnjaković,
Oči u očiZvir:
Zbornik Recitala"Josip Ozimec"2012.
DOŠEL BUM V BISTRICU
XIV. Recital duhovno-refleksivnoga pesništva
Marija Bistrica, 2012. * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Dej mi Bože(k) oči sokolove
Ziga & Zlatko Vitez - Oci Sokolove, 04:03
Ziga & Zlatko Vitez - Oci Sokolove