Baština > Kajkavski
P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija
Ljudevit Kaj:
Međimurske novine, 15.12.2009., br. 745.
Kako su Međimurci ostali Hrvati
Piše Tomislav Novak
(slika)
http://www.mnovine.net/images/stories/kolumna_tomica.JPG
Povodom ovog jubileja, franjevački samostan izdao je fotomonografiju u kojoj povijesni prikaz potpisuje prof. Vladimir Kapun. Knjigu svakome preporučujem kupiti, ne samo zato jer je jeftina, nego i zato što će svako tko je pročita ubuduće prije uzeti zraka negoli progovori koju "pametnu" o miješanju Crkve u politiku.
U nedjelju je u franjevačkom samostanu Čakovec održano svečano zatvaranje jubilarne franjevačke godine. Naime, u godini kada se slavila 800. obljetnica osnivanja franjevačkog reda Čakovec je slavio 350. obljetnicu dolazaka franjevaca u Čakovec.
Franjevce je u Čakovec doveo 1659. godine Nikola Zrinski, isti onaj kojeg će vepar pod nerazjašnjenim okolnostima rastrgati u kuršanečkom lugu, iako se sumnja da je bila riječ o "nesretnom slučaju" naručenom iz Bečkog dvora. Obitelj Zrinski bila je toliko utjecajna i moćna da je to nama danas teško zamisliti, jer vladali su gotovo cijelom Hrvatskom. Oni su, naime, u doslovnom smislu riječi bili europski plemići s manirama i običajima kakve nisu imale ni mnoge danas razvikane svjetske kulture.
Nesreća je bila ta što su bili zaduženi zaštititi kršćansku Europu od najezde Turaka, što su godinama i uspješno činili. No, kao nekim urokom, Europa se sjeti Hrvatske samo kada joj se gaće tresu, a kada treba pomagati, onda nas samo tapša po ramenu. Zrinski su bili izigrani od Beča dobivajući samo riječi ohrabrenja umjesto obećanih ustupaka, željeli su dogovoriti mir na svaki način, pa makar i s Turcima, nakon što su bili odbijeni od drugih europskih sila. Zbog toga su bili osuđeni za veleizdaju, posljednji potomci loze Zrinski Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni su u Wiener Neustadtu 30. travnja 1671. Utamničenjem supruge i djece, od kojih posljednji muški potomak Antun Zrinski umire u tamnici u Grazu 1703., Beču je napokon uspjelo zatrti lozu Zrinski, koja je dala 60 banova ili potkraljeva. (Adam Zrinski, nećak Petra Zrinskog, uspio je preživjeti i biti utjecajan kapetan na Bečkom dvoru, no nije imao djece). Zrinski su jednostavno bili premoćni za dekadentnu Europu, s obzirom na svoje korijene.
Što je nagnalo Nikolu Zrinskog da samo dvanaest godina prije nego se dogodila tragedija njegove obitelji dovede franjevce u Čakovec? Je li sluteći neminovni kraj tražio Božju pomoć ili je htio da njegova kulturna ostavština ipak bude u sigurnijim rukama? Možda je mislio da će uz pomoć njihovog utjecaja lakše doći do europskih saveznika. Uglavnom, da ne pišem povijest o kojoj drugi znaju kudikamo više. Zbog providnosti Zrinskih, Međimurje je i nakon nestanka njihove loze ostalo unutar Hrvatske, upravo zahvaljujući franjevcima, koji su čuvali Čakovec unutar Zagrebačke nadbiskupije i franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda. Da nije bilo njih, mi bismo sasvim sigurno danas bili Mađari i znali još manje o svojoj pravoj povijesti nego znamo danas, nakon 300 godina njenoga sustavnog zatiranja.
Povodom ovog jubileja, franjevački samostan izdao je fotomonografiju u kojoj povijesni prikaz potpisuje prof. Vladimir Kapun. Knjigu svakome preporučujem kupiti, ne samo zato jer je jeftina, nego i zato što će svako tko je pročita ubuduće prije uzeti zraka negoli progovori koju "pametnu" o miješanju Crkve u politiku.
Zvir:
http://www.mnovine.net/index.php?option=com_content&task=view&id=12424&Itemid=138
Ljudevit Kaj:
List „Međimurje“, br. 2852, 22. prosinca 2009.
SITNICĚ (NE) PRECTÂVLAJU POVEST
(SITNICE (NE) ČINE POVIJEST)
Ponovo: „Za falu su rekli mu…“!
Autor članka: Vlado Kapun
Kad već nisam mogao onda i onako kad sam i kako htio – a tako je bilo i s drugima koji su također htjeli pa dalje od dobre namjere nisu stigli – osjećam se obvezanim barem na kraju ove godini podsjetiti na čovjeka kojemu su „Međimurske Novine“ prije ravnih devet desetljeća, na sam Božić 1919. godine, pod naslovom „Jedan mahnitac“ posvetile i ovakve riječi:
„Ima među nama jadan [! – jedan?] čovjek, koji je kao cilj svome životu postavio, da spletkari pod svaku cijenu i bezprestano. I protiv svakoga. I nameće se cijeloj javnosti za moralnog sudiju. Nema gotovo nijednog istaknutijeg čovjeka, ni jedne institucije, zavoda društva i staleža, kojeg već nije uzeo na nišan. I čini to s takvom pozom, kao da je uvjeren, da čini potrebno i korisno djelo. Što više, o tome uvjerava i druge.
Ima li koga, tko ga ne pozna? Kome već nije zapelo oko za onu glomaznu i ugojenu masu pokritu redovničkom mantijom, što sa žmirkavim očima, koje vrebajući vire iz nabuhlih obraza, gega po našim ulicama, podmuklo ntuškajnći [! njuškajući?] okolo i tražeći materijal, s kojim će razigrati perverznu svoju inkvizitorsku maštu. Tko da ne pozna Oca Kapistrana Gecia, franjevca i pisca prljavih notica u ‘’Slobodnom Građaninu’’?...“
Već se iz toga uvodnoga dijela povelikoga članka dovoljno jasno vidi kakvim se pogrdama na tri četvrtine stranice velikoga novinskoga formata nepotpisani pisac nabacuje na jednoga čakovečkoga franjevca koji, doduše, nije bio nikakav mršavko, ali je njegova gotovo atletska pojava uspravna držanja i čvrsta hoda bila daleko od „glomazne i ugojene mase“, a njegova obljubljenost kod školske djece, kojoj je bio „kateheta“, i njihovih roditelja te ostalih župljana, s kojima je dolazio u „službeni i neslužbeni“ dodir, već je sama sobom demantirala novin(ar)ske tvrdnje o njemu. Takve suprotnosti dovoljan su razlog da se osvrnemo i na „sitnicu“ nazivanu navedenim imenom – o. Kapistran Geci.
Rodom je bio iz Varaždina, u Beču je stupio u Franjevački red i bio zaređen, 1897. godine nije prihvatio reformu Reda pa je ostao tzv. „črni frater“ i 1900. godine kao Hrvat izjasnio se za Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda. Nakon premještaja 1917. godine iz Krapine u Čakovec tu je bio vjeroučitelj na osnovnoj školi. Brzo je uvidio koliko istine i opravdanja ima u nastojanju vlasti da se Čakovec i Međimurje pomađari, pa je lako uspostavio vezu s istomišljenicima među ovdašnjim svećenicima i preko njih s dr. Ivanom N. Novakom u Zagrebu. Kad se ujesen 1918. godine Austro-Ugarska raspadala, bio je neposredan svjedok krvavoga obračuna mađarskih vlasti s pokušajem da i Međimurje bude obuhvaćeno granicama Države Slovenaca, Hrvata i Srba te tragično neuspjeloga vojnoga pohoda iz Varaždina prema Čakovcu.
Dok se veći dio svećenika, župnika i kapelana, kao i velik broj ostalih ljudi pred neugodnostima, neprilikama, prijetnjama i očitim opasnostima sklanjao preko Drave i tamo čekao da se „situacija smiri“ ili da se „dogodi neko drugo čudo“, o. Kapistran – službeno je bio o. Ivan Kapistran(ski), a nešto o njemu govori i činjenica da su ga Čakovčani zvali „naš pater Kapika“ – usprkos svemu nije napuštao Čakovec. Bio je jedini čovjek koji je izvodio nešto nevjerojatno: kad su se navečer ostali fratri povlačili u svoje sobe na počinak, on se iz izvlačio iz samostana, sjedao u kočiju i jurio u Varaždin. Tu se sastajao s ljudima koji su pripremali oslobodilački pohod u Međimurje – najprije za 5. i onda za 24. prosinca – „istresao“ im dragocjene „novosti“, upozorio na ono što mu se činilo važnim, saznao što je bilo dobro da zna i – odjurio natrag put Čakovca.
Lako je to pripovijedati sada, a tada je bilo i neugodnih susreta s „narodnim“ i vojničkim stražama uz put kroz Puščine i Nedelišče ili „čez Kuršance i Strahonince“. Pater Kapika – u habitu – ne jednom je morao objašnjavati da kao svećenik „mora ići kad god i kamo god ga zovu“! Ipak su jednom u Nedelišču i zapucali za njim, nasreću ne i u njega, pa kad su drugi fratri ustajali, on je „mirno“ sjedao u ispovjedaonicu kao da je noć proveo u krevetu.
U Čakovcu je 24. prosinca 1918. dočekao hrvatsku vojsku i odmah se istakao vrlo djelotvornim sudjelovanjem u javnom političkom, kulturnom i društvenom životu. O svemu je ostavio jedinstveno autentično svjedočanstvo u njegovom rukom pisanoj „povjesti“ Franjevačkoga samostana u Čakovcu. Najbolji pak dokaz za to pružio je osnivanjem, izdavanjem i uređivanjem „Medjimurskih Novina“, prvoga tjednika u tome kraju na hrvatskom jeziku. Njima je već od 5. siječnja 1919., kad je izašao prvi broj, na najbolji, tada zapravo i jedini mogući način učinkovito obavještavao narod o svemu što se događa i time bitno pridonio brzom sređivanju općega stanja pod novom vlašću.
No, o. Kapistran bio je među prvima koji je uvidio da „neke stvari“ skreću na kolosijeke koje on nije prihvaćao. S jedne strane aktualna politika naglo se okretala od Zagreba prema Beogradu, a s druge strane pristaše tzv. „žutoga pokreta“ nastojali su pomoću politike ostvariti svoje ideje i želje. Prvi znak njegova neslaganja s tim vidi se u njegovoj zabilješci već s početka veljače 1919. o jednome župniku kao „guverneru, dotično školskom izvjestitelju“. Ubrzo se razišao s „Međimurskim Novinama“, a pomalo se i sasvim povukao iz javnoga života za koji je dotad ne malo učinio. To mu je bilo zamjereno tako da je uslijedio otvoreni napad na njega spomenut ovdje u uvodu. Vrijeme je, nažalost prekasno, pokazalo da je on bio u pravu. No, pater Kapika nije to dočekao u Čakovcu: po vlastitoj molbi bio je u siječnju 1922. premješten u Slavonski Brod i, koliko se zna, nikad se više nije ni na čas vratio u Čakovec.
Zvir:
http://www.medjimurje.hr/clanak/2852/2009-12-22/sitnice-ne-cine-povijest
Ljudevit Kaj:
Međimurske novine, 22.12.2009., br. 746.
RELIGIJA
BOG mojih detalja
SRETAN BOŽIĆ
Piše: vlč. Antun Štefan
Budimo i mi poput pastira: jednostavni ljudi, ljudi s ‘obje noge’ na zemlji, zdrave pameti i prirodnog poštenja, jer ćemo samo tada čuti: »Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist Gospodin.«
Tri su scene oko Božića vrlo dojmljive: Marijin i Josipov put prema Betlehemu, zatim Isusovo rođenje u štalici, i napokon poklon pastira. Zaustavimo se na trenutak na trećem. Isus je cijeli svoj život imao posebnu pažnju prema pastirima, makar je on sam bio stolar. Volio se uspoređivati s dobrim pastirom koji se nježno i brižno brine za svoje ovce. Danas u našim krajevima samo ljudi srednje dobi i stariji znaju kako su izgledali pastiri. Život pastira nije bio romantičan (je li ikad i mogao biti?!), ta, trebalo je čuvati ili biti uz stado dan i noć. Noć je trebala biti manje stresna, i istina, donosila je duge sate mira i razmišljanja, ali bome i mnogo opasnosti: pastiri su svoja stada morali braniti često od vukova i od lupeža. Ti jednostavni ljudi, pastiri, puni životne mudrosti, imali su ‘obje noge’ na zemlji, bili su zdrave pameti i prirodnog poštenja, zato je njima prvima bila upućena poruka o rođenju Spasitelja. Anđeo im je navijestio Radosnu vijest, koja će postati izvor velike radosti, ne samo za njih nego i za sav narod. Razlog te radosti: u Betlehemu se rodio Spasitelj svijeta! Svaki zahvat Božji u ljudsku povijest je cjelovit, ucijepljen u sve što se tiče svakog čovjeka. Reći ćemo: radi se o ‘inkulturiranom Bogu’, Bogu koji ulazi u naš svijet, u našu kulturu, u sve što se tiče čovjeka i uzima ga za ozbiljno, voli ga sve do mjere dara vlastitog života. »Bog je tako ljubio svijet da je dao svog vlastitog Sina.« Bog se ne utjelovljuje apstraktno – ta On je Emanuel – ‘S Nama Bog’!
Isus će se roditi u vrijeme kad je njegova domovina bila podjarmljena od Rimljana. Oni su propisali da treba ići dati svoje ime. Popis stanovništva (vježbanje u demokraciji?). Marija i Josip su otišli u kraj njihovih predaka, i tamo se prijavili. Tako će Marija roditi Isusa u
Betlehemu, u zemlji Judinoj, u zemlji njihovih predaka. Spasitelj je rođen u siromaštvu i u tišini štale iskopane u stijeni, jer nije bilo mjesta u svratištu. U ovo Božićno vrijeme ne zaboravimo da se i danas u Isusovoj domovini i njegovom Betlehemu, kao i u drugim dijelovima svijeta, djeca rađaju u sličnoj situaciji (ako ne i goroj). Svijetom haraju ratovi, glad i bolesti, i mnogi narodi još uvijek hodaju u tami (jer ih guraju i ostavljaju u tami!). Naš Bog (i oni koji mu vjeruju), dijeli sudbinu ljudi. Rađa se u skromnosti i tišini štale, a pobjeđuje raspet na križu. On je naše spasenje! On nije nedodirljivi bog, bog stoika, filozofa i mudroslovaca. Isus je Bog koji dijeli sudbinu sviju, i velikih i malih, i bogatih i siromašnih, i hoda s nama cestom naših života. Hoda kao angažirani Bog, Bog koji traži i ima rješenja za sve situacije koje nas se tiču, Bog koji ne ostavlja nikog na cjedilu. Božić nas podsječa da je naš mali život prepun kompliciranosti i isprepletenosti na strani velikog i istinskog Života ! Budimo i mi poput pastira: jednostavni ljudi, ljudi s ‘obje noge’ na zemlji, zdrave pameti i prirodnog poštenja, jer ćemo samo tada čuti: »Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist Gospodin.«
SRETAN VAM BOŽIĆ!
IMENDANI I BLAGDANI
utorak, 22. prosinca
Flavijan, Honorat, Časlav
srijeda, 23. prosinca
Viktorija, Vikica, Ivan
četvrtak, 24. prosinca
BADNJAK, Adam i Eva
petak, 25. prosinca
BOŽIĆ, Božidar, Božica
subota, 26. prosinca
Stjepan, Krunoslav, Štefica
nedjelja, 27. prosinca
Ivan apostol, Janko, Ivana
ponedjeljak, 28. prosinca
Nevina Dječica, Nevenka
DUHOVNI VELIKAN
Ivan apostol, 27. prosinca
Najmlađi je od dvanaest Kristovih apostola i brat Jakova Starijega. Nazivaju ga učenikom kojega je Isusu ljubio, a evanđelje koje je došlo do nas pod njegovim imenom govori kako se on na Posljednjoj večeri naslonio Isusu na grudi. Zajedno s trima Marijama Ivan je bio nazočan kod Isusovog razapinjanja. Nakon Marijine smrti Ivan je sa svetim Petrom putovao Judejom propovijedajući Evanđelje. Vjeruje se da je umro prirodnom smrću u Efezu, u odmakloj dobi. Glavna mu je oznaka orao, znak uzvišena nadahnuća i knjiga. Nekada ga slikaju kao evanđelista, a nekada kao apostola.
(sm)
RIJEČI MUDRE
“Savjest poslije djela je kiša poslije berbe.”
(MKLI, sm)
Zvir (str. 28.)
http://issuu.com/mnovine/docs/mnovine746i?mode=embed&documentId=080529141635-9953d9ac231e42788d00d2305b793e02&layout=grey
ili
http://www.mnovine.net/pdf/746/mnovine746i.pdf
Ljudevit Kaj:
Glasnik Samobora i Svete Nedelje, 25.12.2009.
Zvjezdan Linić - DUHOVNI STUPAC
Vrijeme za čestitke ujedno je i vrijeme njihovog promišljanja
Kako čestitati
Kad bližnjima, prijateljima kažeš "sretan Božić" trudi se pritom misliti i reći: Budi sretan, jer je Božić! Budi sretan, jer je ovo blagdan velikog događaja koji vrijedi za sav svijet. Budi sretan, jer je to blagdan koji se i tebe tiče!
Isus Krist, rođen od Djevice za spas svijeta, rodio se i za tebe. Došao je da ti budeš sretniji, da tvoj život bude ispunjen smislom i radošću.
Budi sretan, jer od časa Isusova dolaska na ovoj zemlji ima prostora za ljubav i poštovanje. Budi sretan, jer je Isus postao čovjekom da bi svima bio bratom, jer je Isus postao čovjekom da bi svi ljudi bili autentični i istiniti u svojoj stvorenosti i poslanju, u svom ljudskom dostojanstvu. U Isusu i po Isusu svi smo sada međusobno braća i sestre s neizrecivim razlogom za međusobnu ljubav.
Zato, budi sretan: jer smiješ osjetiti vlastito dostojanstvo i hrabrost da ljubiš svoje bližnje, a jednako tako smiješ osjetiti i toplinu onih koji te okružuju.
Božić je blagdan radi kojeg ću se truditi da učinim sve što će ti pomoći da budeš sretniji; radi kojeg ću se truditi da ne učinim ništa čime bih te mogao rastužiti.
Sretan ti bio ovaj blagdan koji najavljuje sreću!
SRETAN BOŽIĆ!
Kad prijateljima kažeš "sretna Nova godina", nastoj pritom misliti i reći: Neka ti ova godina u koju stupamo bude nova. Ne želim da zaboraviš na vrijeme koje je iza tebe. Onda bi zaboravio i na sebe, na svoje korijene. Zato, ako želiš temelje za sretnu novu godinu, zahvaljuj najprije za sve što si primio u godini koja je upravo prošla. I prije godinu dana stajao si pun nade i radosnog iščekivanja pred godinom koja je upravo prošla. I prije godinu dana želio si mnogima da im godina bude sretna. Vjeruj da te riječi i takve želje nisu isprazne i da ima sigurno puno toga što je u toj godini koja je minula bilo dobro.
Tek zahvalan za proteklu godinu možeš pošteno i iskreno željeti sebi i drugima oko sebe sreću za godinu koja nastupa.
Neka ti je sretna i blagoslovljena. Trebat će ti puno vjere i snage. Trebat će ti povjerenja u ljude i ustrajnosti u dobru. Trebat će ti ljubavi.
Želim ti sretnu novu godinu! To znači da smiješ u traganju za srećom i na mene računati! Smiješ me smatrati prijateljem. Bez tebe ne mogu biti potpuno sretan, a želim da i ti osjetiš kako želim svojom čestitkom samo osigurati tvoju sreću u novom vremenskom razdoblju. Trudit ću se da u novoj godini ne učinim ništa zbog čega bi bio žalostan. Budi sretan.
Neka ti je nova godina trajno nova, neka ne ostare nadanja i želje. Neka ne zastari hrabrost i ljubav. Budi nov iz dana u dan u ovoj novoj godini milosti Gospodnje!
Zvir:
http://www.samoborskiglasnik.net/kolumne.asp?tip=108
Ljudevit Kaj:
Glasnik Samobora i Svete Nedelje, 25.12.2009.
Mile Vranešić
(župnik župe sv. Jurja u Stojdragi i upravitelj župe sv. Ivana Krstitelja u Grabru):
ŽUMBERAČKE CRTICE
Kraj godine nudi nam i izborna uzbuđenja
Birajte po savjesti!
Dragim čitateljima želim da po savjesti biraju novog predsjednika Republike Hrvatske i tako ispune svoju građansku dužnost. Možda će biti blagoslova i sreće da će novi predsjednik naći neko prikladno mjesto za Novorođenog, kako se ne bi ponovila skromna špilja u Betlehemu, u kojem nam se rodilo u malom djetetu naše vječno Spasenje. Neka ne bude krvoločnih Heroda koji iz straha za svoju vlast ubijaju djecu, a u naše vrijeme duh i biološki opstanak. Neka bude što više anđela koji će nam svima zapjevati svoju pjesmu: Slava Bogu na visini, a mir ljudima, njegovim miljenicima!
Želim čestit Božić i Novu godinu svim ljudima dobre volje.
U zemlji čudesa u kojoj se u nekim krugovima govori kako je preko devedeset posto stanovništva vjernički orijentirano, većinom kršćanske i katoličke provenijencije u ovo sveto predbožićno vrijeme narod se svakodnevno mentalno bombardira iz svih mogućih medija sloganima predsjedničkih kandidata. Gledaš te likove i njihove poruke. Ne znaš bi li im se smijao ili žalio njih ili sebe. Oni ulažu ne mala sredstva ne bi li se dokopali predsjedničkog mjesta. Neki to čine zbog karijerizma, da bi ušli u povijest po tome da su i oni bili predsjednici Republike Hrvatske, a drugi možda, ne tvrdim, zbog materijalnih probitaka.
U tu kampanju uključili su se svojim naputcima o kvalitetama kakve bi morao imati novi hrvatski predsjednik i duhovni predvodnici Crkve u Hrvata. Ljestvica kvaliteta moralnih, intelektualnih, radnih i državničkih, koje bi morao imati novi predsjednik, vrlo je visoko postavljena. Neki od niže rangiranih crkvenih poslenika s pomalo jetkosti i cinizma primijetiše da te uvjete ne bi mogli ispunjavati ni sveci, a kamoli kandidati za hrvatskog predsjednika.
Napasti propitkivanja za koga glasovati nisam ni ja pošteđen. Nikome ništa ne sugeriram, niti se navijački postavljam. Računam da je svatko od onih koji me pita o mojem mišljenju dovoljno star, mudar i iskusan da zna sam prosuditi kojem kandidatu će dati svoj glas ili, bolje rečeno, povjerenje. Još gore bi mi bilo da nekome sugeriram bilo kojeg od samoreklamera, pa da mi u dogledno vrijeme, kada se novi vlastodržac usidri na funkciji i počne pokazivati svoje pravo lice, predbaci kako sam bio pristran. No, to mi ne oduzima pravo glasnog promišljanja o našim dragim predsjedničkim kandidatima. Iz moje nadmorske visinske perspektive i ponuđenih promidžbenih materijala, u svojim skromnim promišljanjima mogu zaključiti kako među svima njima nema ni jednog ozbiljnog državnika s dugoročnom percepcijom što i kamo kreće svijet, a time i naša domovina u nadolazeće vrijeme. Ni jedan od kandidata ne nudi ništa dugoročno nego samo kratkoročna, vatrogasna rješenja od danas do sutra. Iz dostupnih informacija, nitko od tih naših dragih kandidata u svojem stožeru nema ozbiljnih analitičara ni futurista. Svi se oni bave s nekim prošlim vremenima, događajima i osobama. Ni jedan od njih ne govori o dvije nadolazeće krize do kataklizmičkog datuma 12.12.2012. godine (ne treba se bojati, neće biti smak svijeta, ali, navodno, morala bi se početi rađati kozmička nova svijest o kvaliteti življenja cijelog čovječanstva). U prilog tome ide i nadolazeća 2013. godina, kada će cjelokupno kršćanstvo proslaviti 1700 godina Milanskog edikata kada je car Konstantin Veliki dao slobodu kršćanima. Tada je počeo jedan novi povijesni ciklus – konstantinovski život kršćana i kršćanstva i velikog dijela čovječanstva, civilizacije i kulture. Što i kako će Sveti Duh zapuhati u srcima i mozgovima predvodnicima svih kršćanskih crkvi i da li će biti adekvatno pročitani znaci vremena, vidjet će se.
Iza tog jubileja dolazi 2014. godina, kada će cijeli svijet obilježiti 100 godina od vremena koje bitno odredilo cijelo 20. stoljeće. Kako je povijesna 1914. godina svoj detonator razbijanja nekadašnje Europe imala u Sarajevu, tako gospodari svijeta predviđaju da bi 2014. godine opet jug Europe iliti Balkan mogao biti kohezioni element stvaranja neke nove Europe, pa čak i svjetskog političkog i gospodarskog poretka. U tih sto godina rođeni su i na veliku radost čovječanstva pokopani komunistički i nacistički režimi s milijunskim ljudskim žrtvama. Liberalni, bezdušni kapitalizam je na izdisaju, ali usprkos svojem teškom karcinomu u provaliju globalnog siromaštva i ekološke katastrofe povlači nekoliko milijardi žrtava i uništeni Božji dar stvorenog svijeta. To su neke od tema s kojima će se novi hrvatski predsjednik morati suočiti u svojem prvom petogodišnjem mandatu. Niti jedan od naših kandidata ne spominje neki od navedenih urgentnih problema koji će zapljusnuti i Hrvatsku, a kamoli da ponudi neka konkretna rješenja.
Dragim čitateljima želim da po savjesti biraju novog predsjednika Republike Hrvatske i tako ispune svoju građansku dužnost. Možda će biti blagoslova i sreće da će novi predsjednik naći neko prikladno mjesto za Novorođenog, kako se ne bi ponovila skromna špilja u Betlehemu, u kojem nam se rodilo u malom djetetu naše vječno Spasenje. Neka ne bude krvoločnih Heroda koji iz straha za svoju vlast ubijaju djecu, a u naše vrijeme duh i biološki opstanak. Neka bude što više anđela koji će nam svima zapjevati svoju pjesmu: Slava Bogu na visini, a mir ljudima, njegovim miljenicima!
Želim čestit Božić i Novu godinu svim ljudima dobre volje.
Zvir:
http://www.samoborskiglasnik.net/kolumne.asp?tip=117
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju