Ja prolazim kroz teško razdoblje, crno sa svih strana, a ipak pokušavam zadržati vedrinu i optimizam iz malih stvari koje mi, ipak, nešto znače.
To je lijepo, i tu imaš moju podršku.
Problem je u ljudskoj prirodi, problem je i u životnoj situaciji, koja je kod mnogih ista kao i kod tebe - crno sa svih strana! I eto već jedne utjehe - nisi sam!
Problem je i u stanju duha i nacije, a problem je i u ljudskoj prirodi, pri čemu mislim da ima puno ljudi - pa tako i ovdje - koji bi htjeli biti jebeni i pošteni, koji bi htjeli jebati a da ne uđe, koji bi htjeli i ovce i novce... problem je i u stavu - dakako, pogrešnom! - da se ima volje podjebavati sve i svakoga, a nema se muda prihvatiti i podnijeti zajebanciju sa druge strane, i to sam i sam puno puta doživio... netko podjebava, kuri, vrijeđa, a kada mu odgovoriš na isti način - zlo i naopako! Ne zna podnijeti poraz, ili ne zna prihvatiti fair-play tipa "kako ti meni, tako ja tebi". Zato je forum često izvor zle krvi i ružnih riječi.
Problem je, na kraju, i u samom forumu kao mediju; teško je, naime, shvatiti sugovornike kada ih ne vidiš, teško je na ovako bezosjećajan način doznati osjećaje i emocionalno stanje drugoga, i onda se time prilagoditi. Kada sam sa nekim za stolom, mogu skužiti da li je dotični dobre ili loše volje, kako se osjeća, je li mu do razgovora ili ne... to je ovdje teško shvatiti i skužiti, i nemoguće je znati je li netko sjeo za komp i došao na forum nadrkan do neba da liječi frustracije, ili je došao iskreno i dobronamjerno nešto doznati i pomoći kome treba...
I ja sam prokleti optimist uvijek bio, a ne trpim priglupe, dvolične i pokvarene ljude, jer mi je život ionako prekratak da bih gubio vrijeme na pet puta ponavljanje nekih stvari i tumačenja elementarnih činjenica. Računam na ljudsku inteligenciju i znanje, a to je prečesto uzaludan posao - koji me ponekad i frustrira, pa to i odrješito kažem i pokažem, a to mnogima ne ide pod kapu pa sam ja onda ovakav ili onakav... nevažno!
No možda se pitaj i koliko uspijevaš razumjeti ljude, jer možda u onom nabrojanom i nemaš (više) sugovornika... ljudi se teško otvaraju, misle da pored svih zala još nemaju kaj kome pričati svoj jad, pa se često zamaraju tuđim problemima, misleći da će time njihovi vlastiti problemi nestati... neki se odaju cugi, neki žutom tisku, a ti ostani normalan i to je možda - i najveće postignuće!
