Autor Tema: Toponimi  (Posjeta: 27004 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

shaka zulu

  • Gost
Toponimi
« : Ožujak 30, 2010, 06:20:56 poslijepodne »
NEMATERIJALNA ETNOLOŠKA BAŠTINA
Za slojevitu identifikaciju i valorizaciju nekog prostora i naselja značajni su osim navedenih materijalnih oblika ljudskog djelovanja u prostoru, i oni nematerijalni.

Toponimi

To su prije svega toponimi - nazivi pojedinih predjela i elemenata prostora koji su se očuvali u usmenoj predaji, na starim kartama i literaturi. Njihova analiza obično otkriva brojne podatke o materijalnoj i duhovnoj kulturi pojedinog prostora, koja ponekad seže duboko u prošlost. Toponime je moguće razvrstati u nekoliko osnovnih skupina.

Jedna od skupina u osnovi ima pretežito zemljopisni termin i/ili topografsku imenicu, hidronim, fitonim ili zoonim. U skupinu koja u svom nazivu sadrži opis izgleda tla ubrajamo toponime (Brdo, Čistine, Čretež, Zagaj, Dubrava, Veliko polje, Vrh Letovanički, Poljane Lekeničke), u hidronime (Rečica, Ribnjak), u fitonime u imenu toponime Brestje i Žažina te u zoonime u imenu primjerice toponim Mravinec.

Ti su toponimi vrlo stari, prvotno rabljeni najčešće kao nazivi posjeda, a kasnije naselja, o čemu svjedoče srednjovjekovni povijesni izvori. Tako imenovana naselja imala su kroz prošlost uglavnom status sela. Većina toponima koji su nastali na gore opisan način, opstali su kroz burnu prošlost u imenima naselja analiziranog prostora (npr. Poljana Lekenička, Vrh Letovanički i drugi).

Neki su toponimi potekli iz namjene prostora u prošlosti, primjerice Kaptolski Majur, Građa, Stani, Selišće, Gmajna, Razlov i Rauberbirt (ili Rajbervirt).

Pojedini toponimi u svome imenu kriju daleku prošlost prostora kao što su Gradec, Gradina, Gradišće, Čep a moguće ih je datirati u razdoblje antike.

Zanimljivi su topomini kao što je Turska glava kraj Donjeg Vukojevca ili pak toponim Turčinovec u Šišincu, jer čuvaju vrijedne podatke o obrambenom ustroju na rijeci Kupi i u unutrašnjosti prostora općine Lekenik iz razdoblja ratova s Osmanlijama.

Osim navedenoga, analizirano područje otkriva i niz toponima koji svjedoče o nekad iznimno bogatom crkvenom životu poput toponima Kapela, Kirinov breg, Mihotsko (Miholjsko) brdo, Sveti Antun te toponima Crkvište koji ujedno označava položaj nekadašnje utvrde Letovanić (oko 800 m od ceste za Žažinu, zapadno ili JZ od crkve sv. Nikole i Vida).

Još od 13. stoljeća pojedini dijelovi današnje općine Lekenik bili su vlasništvo Zagrebačkog kaptola (primjerice Dužica i Lekenik). O tom vremenu danas svjedoče pojedini toponimi kao što su Marof, Kaptolski Majur i Podvornica.

Osim navedenih, na ovom području postoje i toponimi antroponimijskog podrijetla, nastali za jakih migracija stanovništva. Njihov je nastanak vezan uz potrebu novopridošlog stanovništva za što bržom identifikacijom s novim prostorom. Ti su toponimi najčešće motivirani imenom (zanimanjem ili nadimkom) rodočelnika primjerice Žinići, Brenčići, Palajići, Mikulčići, Čerkezi i drugi.

Neki su toponimi posjedovnog karaktera i odražavaju vlasništvo osobe nad posjedom (npr. Jurjevac od Jurjev, Petrovec od Petrov, Banovo Brdo, Petkov Dol i dr.). Većina navedenih toponima sačuvala se u imenima zaselaka i sela ili dijela sela kojem administrativno pripadaju.

Toponim Kaptolski Majur označava imanje s poljima i gospodarskim zgradama u posjedu zagrebačkog Kaptola, toponim Građa upućuje na ono (materijal) od čega se gradi, od čega se diže građevina, toponim Gmajna označava povjesni naziv za općinski zajednički pašnjak, toponim Selišće označava položaj gdje se nekad nalazilo selo dok toponim Razlov označava mjesto gdje je obavlja hvatanje ili odstreljivanje životinja u prirodi.

Zanimljivo je tumačenje toponima Rauberbirt tj. Rajbervirt koje potječe od riječi razbojnik, lopov, otimač, pljačkaš. Prema kazivanju lokalnog stanovništva na tom su položaju nekoć razbojnici pljačkali mještane koji su se vraćali iz trgovine (placa) u Selima ili iz Siska.

Podrijetlo toponima kao što su: Gradec, Gradina, Gradišće, upućuju na arheološki lokalitet, a najčešće označava položaj utvrde, utvrđenog naselja i slično. Toponim Čep označava mjesto gdje se “čepi” voda tj. mjesto gdje se nalazi brana u slučaju poplave još iz rimskog doba.

Primjerice podrijetlo toponima Turčinovec (položaj JI od crkve sv. Marte u Šišincu) vezano je uz postojanje utvrde u koju su se nekoć ljudi, prema kazivanju mještana, sklanjali pred Turcima dok su na toponimu Turska glava pronađeni grobni humci tumuli.

Podrijetlo toponima Kapela označava moguć položaj kapele koja više ne postoji, toponim Kirinov breg se možda može vezati uz sv. Kirina tj. Kvirina, podrijetlo toponima Mihotsko (Miholjsko) brdo dolazi od sv. Mihovila, a označava položaj stare crkve sv. Mihovila te toponim Sveti Antun koji označava položaj porušene crkve posvećene sv. Antuna (u Orlekoviću).

Podrijetlo toponima Podvornica dolazi od imena ispod dvora“ (kuće ili pravog dvora ) možda kaptolskih vlasnika.

Moguće podrijetlo toponima Čerkezi od ćerkezi što je regionalni naziv za široke krajeve na rukavima košulje, nalik na jastrebova krila (podrijetlo toponima vezano je uz neki nadimak rodočelnika).


U nematerijalnu baštinu ubrajamo i sjećanja na povijesne događaje i povijesne osobe, povijesne nazive i semiotičke elemente jezika.
http://www.lekenik.hr/tekst/56/

shaka zulu

  • Gost
Odg: Toponimi
« Odgovori #1 : Ožujak 30, 2010, 10:02:33 poslijepodne »
Naslovnica, DESCRIPTIO CROATIAE
Ivan Šugar

UMIRU LI RIJEČI?
Kritička prosudba hrvatskih naziva za šumu


Predmet obrade su četiri naziva koja se u hrvatskom jeziku najčešće koriste sinonimno. Ivan Šugar pokušao je ustanoviti specifično značenje svakog od njih te ih međusobno raščlaniti.

 Isječak zemljovida u mjerilu 1:100 000, list Đakovo iz Velikog atlasa Hrvatske (Mozaik knjiga, 2002) na kojem se pojavljuju toponimi gaj (triput) i gajić

Uvod
Biljni svijet u sklopu živoga svijeta tvori biljno carstvo koje se, u zavisnosti od zemljopisne širine, ali isto tako i od prilika podneblja i staništa na tim prostorima, javlja u različitim tvorbama (formacijama) i razvojnim stadijima. One idu od golih stijena (koje samo izgledaju gole, ali su zapravo obraštene) preko kamenjara, pašnjaka, travnjaka, šibljaka i šikara pa sve do šume. Šuma je biljna tvorba kojoj temeljno obilježje daje drveće. Ona je konačni, završni i najviši stupanj postupnoga razvitka biljnoga svijeta u određenom području i u odgovarajućim klimatskim uvjetima, u kojima najvažniju ulogu imaju toplina i vlaga. U svim područjima u kojima su ti uvjeti ostvareni, progresivni razvitak biljnoga svijeta završava razvitkom šume. Ipak, da bi se područje obraslo drvećem moglo nazvati šumom, moraju biti zadovoljeni još neki uvjeti. Jedan od njih je svojstvo da šuma ima zatvoren sklop, odnosno da postoji kontinuirano iskorištavanje bilo zračnih bilo podzemnih prostora ili, drugim riječima rečeno, da se stabla dotiču bilo krošnjom bilo korijenjem (žilama). Jedno od obilježja šume jest i to da obrašćuje velike površine.
Za obilježavanje površina obraslih drvećem u hrvatskom jeziku su, osim pojma šume, uobičajena još tri naziva, a to su dubrava, gaj i lug, ali ni jedan od njih nije pobliže određen ni objašnjen. Kako navedeni nazivi svoje podrijetlo vuku iz naroda, to me je ponukalo da tim nazivima, koji danas najvećim dijelom žive jedino u literarnim djelima i toponimima, pokušam i u stručnoj literaturi dati mjesto koje im pripada.
Spotičući se nerijetko o četiri navedene hrvatske riječi, uobičajene za površine obrasle drvećem, kojima, na temelju raspoložive građe, nisam mogao dokučiti pravo značenje, prije tridesetak sam se godina bio odlučio pobliže istražiti značenje i smisao tih naziva, te sam se bio upustio i u pisanje članka o tome. Međutim, kako sam, ušavši malo dublje u proučavanje toga nazivlja, utvrdio da je građa o tome vrlo štura i nedostatna i da zbog toga ne će biti moguće na zadovoljavajući način riješiti postavljenu zadaću, rukopis sam odložio za kasnija vremena. Premda pisana građa o tome nije na žalost ni do danas odmaknula mnogo dalje od vremena kad sam se bio upustio u pisanje prvih redaka o tome, ipak sam u međuvremenu prikupio dovoljno podataka i činjenica te smatram da će ovaj članak pridonijeti boljem rasvjetljavanju smisla i značenja toga nazivlja.

Građa
Kao polazišna građa od koje sam krenuo u obradu hrvatskoga nazivlja kojim imenujemo površine obrasle drvećem poslužio mi je opsežni rad F. Kurelca (1870), posvećen upravo toj problematici. Od znatne mi je pomoći pri tome bio i Rječnik hrvatskoga ih srpskog jezika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (u daljnjem tekstu: Akademijin rječnik ili AR), a naravno da sam se poslužio i u literaturi navedenim rječnicima hrvatskoga jezika te najnovijim šumarskim leksikografskim djelom Lexicon silvestre (Glavač i Glavač 1998). Kao osobito vrijedna, pa i temeljna, građa i izvor za podatke o tipovima šuma diljem Hrvatske, kao i za prosudbu navedenih naziva, poslužile su mi vegetacijske karte Hrvatske koje su većim dijelom u rukopisu, ali je dobar dio i tiskan. One se čuvaju na Botaničkom zavodu Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Naravno da su mi pri tome od velike pomoći bile i spoznaje do kojih sam i sam došao istraživanjem i višegodišnjom kartografskom obradom biljnog svijeta Hrvatske.

shaka zulu

  • Gost
Odg: Toponimi
« Odgovori #2 : Ožujak 30, 2010, 10:04:40 poslijepodne »
Prosudba hrvatskih naziva za šumu
Dubrava (lat. silva roborea). Prema podacima koje pod natuknicom dubrava donosi Akademijin rječnik, moglo bi se zaključiti da je dubrava isto što i šuma, pa se i kao odgovarajući naziv na latinskom navodi riječ silva. Za vrijeme u kojem je dano takvo objašnjenje za dubravu to je donekle i shvatljivo, premda se iz niza toponima koji su navedeni uz tu natuknicu nazire da se radi o šumama u nižim predjelima, kojima ton daju hrastovi. Ta se činjenica jasno očituje i iz jednoga navoda, uzeta iz Poljičkoga statuta, koji glasi: u dubravi ka rodi žirom (AR, I: 848-849). A upravo riječ žir kao hrastov plod upućuje na to da se radi o hrastovim šumama.
U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (2002) i u Velikom rječniku hrvatskoga jezika (Anić 2003), natuknica dubrava objašnjava se kao: 1. šuma, šumarak; i 2. dubova (hrastova) šuma. Slično je i u Rječniku hrvatskoga jezika (Šonje /ur./ 2000). U njemu se dubrava objašnjava kao: 1. šuma, šumarak, gaj; i 2. hrastova, dubova šuma. U najnovijoj šumarskoj leksikografskoj građi, dubrava se objašnjava kao: šumarak, lug, dubrava, fragment šume (Glavač i Glavač 1998), što znači da se lug i dubrava uzimaju kao istoznačnice, što one nisu. Prihvatljivo je jedino objašnjenje pod br. 2 iz spomenutih rječnika hrvatskoga jezika, koje bi trebalo biti na prvome mjestu. Međutim, ostala objašnjenja za dubravu, kao: šuma, šumarak, gaj, lug, fragment šume, nisu prihvatljiva, jer u odnosu na dubravu ne pridonose nikakvom podrobnijem objašnjenju. Isto je tako nepotrebno, a nije ni točno, te šume pobliže objašnjavati kao dubove šume, jer dub danas nije, osim u primorskim krajevima, opća imenica za hrast. Dosad najbolju i najispravniju definiciju dubrave dao je M. Anić. Dubrava je, prema njemu, »listopadna hrastova šuma...« (v. Hrvatska enciklopedija, V: 359, 1945). Iznenađuje da se dubrava kao natuknica ne navodi ni u jednoj poslijeratnoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, pa čak ni u Šumarskoj enciklopediji.
Dubrava je jedna od odvedenica od praslavenske riječi dub, koji najčešće znači hrast, ali i stablo uopće. Drugo značenje se danas potpuno izgubilo, premda je ime dub još u drugoj polovici 19. st. bilo predlagano kao opća imenica za stablo, a dubrava pak kao opća imenica za šumu (Kurelac 1870). Ni jedan se ni drugi naziv s predloženim značenjem nisu održali. Razlog tomu vjerojatno je nedovoljno poznavanje imenoslovlja vezanog uz hrastove. U svim naime primorskim krajevima Hrvatske dub je ponajprije narodno ime za hrast medunac (Quercus pubescens) i hrast meduniku (Quercus virgiliana), ali i opće ime za većinu (nepoznatih) listopadnih hrastova, dok se na ostale hrastove koji se u tom području javljaju primjenjuju druga imena, kao što su cer (Quercus cerris), česmina (česvina, crnika, črnika) (Quercus ilex) i oštrik(a) ili komorovac (Quercus coccifera). Zato se, upravo prema imenu dub, naziv dubrava (dumbrova, dumbrava) odnosi isključivo na listopadne šume kojima ton daju hrastovi, i to lužnjak (Quercus robur) i kitnjak (Quercus petraea) u kopnenim krajevima (ovamo se može uvrstiti i sladun, Quercus frainetto, ali on je rijedak u kopnenim krajevima Hrvatske), a u primorskim krajevima na hrast medunac (Quercus pubescens), hrast meduniku (Quercus virgiliana) i potencijalno na hrast sladun, koji se međutim javlja samo u zadarskom zaleđu (Ravni kotari), ali ondje ne tvori šume nego uglavnom samo otvorene šikare.
Toponima, odvedenica od riječi dub, ima u Hrvatskoj vrlo mnogo, i to u kopnenim i u primorskim krajevima, ali i na otocima. Velik dio tih toponima odnosi se na šumske površine, ali se znatan dio odnosi i na naselja, podignuta u hrastovu pojasu upravo krčenjem tih dubrava (lugova, šuma). Tako se prema Velikom atlasu Hrvatske (2002), toponim Dubrava javlja trideset i sedam puta, Dubrava s pridjevkom sedam puta, Dubrave devetnaest puta, Dubravica devet puta, Dubovica šest puta, Dubovac sedam puta, Dumbrova (kraj Labina u Istri) i Dumbrava (južno od Podpićna u Istri) po jedanput. Naravno da na zemljovidima krupnijega mjerila tih mjestopisa ima znatno više nego što ih je u Velikom atlasu Hrvatske.
Mjestopisa dubrava koji se odnose na određene tipove hrastovih šuma ima u cijeloj Hrvatskoj. Takav je mjestopis Dubrava, jugozapadno od Vukovara nedaleko od Mirkovaca, koji se odnosi na šume hrasta lužnjaka sa surim grabom (Carpinus betulus) i cerom, Mala Dubrava (hrastova šuma), južno od Vučedola kraj Vukovara, Dubrava (šuma) u podnožju Ozeblina u Lici, zatim Dubrava, istočno od Kapelne (šire područje Donjeg Miholjca), također lužnjakove šume sa surim grabom, zatim Šiljanovačka dubrava južno od Velike Gorice, koju također tvori hrast lužnjak sa surim grabom, Dumbrava (šuma) južno od Podpićna u Istri, kojoj ton daje hrast medunac, Dubrave povrh Dubrovnika, koje se od Bosanke pružaju prema Gružu, Dubovo brdo istočno od Oskorušna na poluotoku Pelješcu, koje je obrašteno mladom šumom hrasta medunca s crnim grabom, Dubrave, Dubravica, Dubrava na otoku Braču (Šimunović 2004), i dr.
Toponima dubrava koji se odnose na naselja ima mnogo širom Hrvatske. Takvi su Dubrava, danas dio Zagreba, Dubravica u Hrvatskom zagorju, Dubrava na poluotoku Pelješcu, Duba Konavoska i Dubravka na Konavlima, i dr.
U hrastove se listopadne šume ubraja i hrast cer (Quercus cerris), ali čiste šumske sastojine koje tvori taj hrast ne ubrajaju se u dubrave, nego tvore posebnu šumsku tvorbu. U vezi s cerovim šumama i narodnim nazivima kojima su u Hrvatskoj one obilježene, mogao bi se uvesti još jedan naziv za hrastove šume, svojstven međutim isključivo cerovim šumama, a to je – cerje, koji je u pisanoj građi uostalom i potvrđen, premda nije ušao u leksik. U AR cerje se objašnjava kao: mnoštvo cerova, dakle kao cerove šume. Kao potvrda tomu navodi se ulomak iz Planina P. Zoranića: I dubje, hrastje i cerje, drinovje, jelje i borje, medvenim sokom suzite (AR, 1: 49-50). Toponimi s cerom su lako prepoznatljivi jer su svi odvedenice od riječi cer. Tako su toponimom Cerovac obilježeni cerovi lugovi na obroncima Tremzine južno od željezničke postaje Malovan u Lici, toponim Cerovac šuma i Cerovac naselje javlja se na južnim obroncima Kremena u Lici povrh Klapavice, toponim Cerovica s cerovom šumom nalazi se povrh sela Žejane na Ćićariji, istočno od Žminja u Istri postoji više naselja i cijelo područje obuhvaćeno imenom Cere, na kojem je cer obilno zastupljen, sjeveroistočno od Pazina postoji naselje Cerovlje, južno od Samobora postoji naselje Samoborsko Cerje, u Požeškoj kotlini postoji naselje Cernik i Cerovica, Cerna, selo kraj Vrhovina u Lici, Cerovica, Cerovac, sela na slunjskom području, Cerovačke pećine istočno od Gračaca u Lici, i dr. Prema Akademijinu rječniku, u Hrvatskoj ima deset sela pod nazivom Cerje (AR, I, 49-50).
Gaj (lat. lucus nemoralis). To je, prema Akademijinu rječniku, mala šuma, osobito koja je ljudskom radnjom postala ili njom hranjena i gojena te se od nje ima koristi (drva, paše itd.), a može biti i ograđena (AR 111: 89). Jedan od živih primjera takve definicije gaja je Laudonov gaj, koji je svojedobno, na sjeverozapadnom dijelu Krbavskoga polja u Lici, na živim pijescima dao podići austrijski vojskovođa G. E. Laudon. Vjerojatno bi se u Hrvatskoj našao još po koji gaj koji bi odgovarao gornjem objašnjenju iz AR – sličnoga je postanka i sađena crnoborova šuma uz cestu Udbina–Visuć, zvana Gaj – ali na većini nalazišta taj se pojam poklapa s pojmom lug ili šuma i po prostranstvu koje zapremaju šumske sastojine na koje se odnosi taj naziv, i po njihovu sastavu, i po načinu gospodarenja, i po njihovu dobnom uzrastu.
U Rječniku hrvatskoga jezika Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige (Šonje /ur./, 2000), gaj se objašnjava kao zasađena i uzgojena šuma, a u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (2002) i Velikom rječniku hrvatskoga jezika (Anić 2003) kao: 1. šumica, šumarak, i 2. mlada šuma; lug. Ni jedna od tih definicija nije zadovoljavajuća, osim ako je primijenimo na Laudonov gaj. Gaj je velika ili mala površina obrasla drvećem, koja je nastala prirodno, tj. kao zadnji stadij postupnog razvitka biljnoga svijeta u našim zemljopisnim širinama. Iz gorskih i planinskih područja zasad nije poznat, barem meni, ni jedan toponim s nazivom gaj. Od četiriju naziva kojima danas obilježavamo šumu, gaj je jedini koji se primjenjuje i na ljudskom rukom podignute i uređene manje šumske nasade, kao što je npr. Laudonov gaj, i po tome se svojstvu donekle razlikuje od ostalih triju naziva za isti tip biljnih tvorbi. No takvih je mjesta u Hrvatskoj vrlo malo. Ako se pak radi o velikim površinama koje su zasađene šumskim drvećem, tj. koje su isto tako podignute ljudskom rukom, one se ne ubrajaju u gaj, nego jesu ili će postati – šume ili lugovi.
Prema Velikom atlasu Hrvatske (2002), toponim gaj, sâm, javlja se četrdeset i devet puta. Znatan je isto tako broj toponima u kojima se gaj javlja s pridjevkom.
U Hrvatskoj ima znatan broj mjestopisa s riječju gaj, koji se odnose na površine obrasle drvećem tvoreći prema tome isti oblik tvorbi koje zovemo šumom ili lugom. Mjestopis gaj odnosi se na šume gotovo isključivo u hrastovu pojasu, a to znači u nizinskom, brežuljkastom i nižem brdskom području. Temeljno obilježje gajevima daju hrastovi lužnjak, kitnjak i medunac, a hrastu lužnjaku se u pojedinim gajevima obilno priključuje suri grab (Carpinus betulus), a mjestimično i hrast cer. Ni jedan se mjestopis gaj ne javlja, koliko mi je poznato, u bukovu pojasu, ali u okviru šumskoga područja Mladi gaj na južnim obroncima Papuka sjeveroistočno od Velike u Požeškoj kotlini, dio mjestopisa Mladi gaj, koji se najvećim dijelom odnosi na čiste šume hrasta kitnjaka, pokriva i dio bukovih šuma. Isto tako i dio mjestopisa Ponikvarski gaj na širem području Petrinje, kojemu temeljno obilježje daju hrast kitnjak i suri grab, pruža se, u zavisnosti od izloženosti obronaka, i nad dijelom bukovih sastojina.
Toponim gaj se u velikom broju slučajeva odnosi na šume koje se prostiru na velikim površinama, ali se u nemalom broju odnosi i na naselja i na čistine s kojih je davno iskrčen šumski pokrov. Na šumske se površine odnose toponimi Gaj kod Daruvarskoga Brestovca, Gaj južno od Satnice Đakovačke nedaleko od Đakova, Gajić jugoistočno od sela Potnjani (sjeverozapadno od Đakova), Lipov gaj kod Krajiške Kutinice, sjeverno od Kutine, Popov gaj na Banovini, sjeverno od Dvora na Uni, Deringaj i Tomin gaj povrh Gračaca u Lici (to su najvećim dijelom ostaci hrastovo-grabovih šuma), Rt gaj sjeverozapadno od Novalje na otoku Pagu, Matić gaj nedaleko Krivoga Puta povrh Senja, Zobenički gaj zapadno od Donjega Lapca, Savski gaj, Zelengaj, Borongaj, Gajnice (područje Zagreba), i dr.
Temeljno obilježje najvećem dijelu gajeva daju hrast lužnjak sa surim grabom. Takvi su gajevi Vrbanov gaj nedaleko od Ivanovaca južno od Valpova, Gaj sjeverozapadno od Đakova, u kojem je dobro zastupljen i hrast cer, Vukojevački gaj južno od Breznice Našičke, Gaj sjeveroistočno od Sv. Ivana Žabna, Pašijanski gaj povrh naselja Pašijan na području Garešnice, južno od Velike Trnovitice, Zdenački gaj zapadno od Hercegovca, nedaleko od Velikih Zdenaca, i dr.
Na čiste šume hrasta kitnjaka odnosno na mješovite šume hrasta kitnjaka, u kojima je uz kitnjak najzastupljeniji suri grab, odnosi se toponim Gaj zapadno od Slavonske Požege, nedaleko od Vilić Sela, Stari gaj zapadno od Komareva na Banovini, Zobenički gaj, to je zapravo naselje, ali okruženo nevelikim sastojinama hrastovo-grabovih šuma u kojima je zastupljen i cer.
Ima pašnjaka, dakle površina s kojih je šuma davno iskrčena, ali je mjestopis naravno ostao kao svjedok onoga što je tu nekad bilo. Takav je Blatski gaj južno od Bokanjačkoga blata na zadarskom području.
Riječ gaj zabilježena je u mnogim starim književnim djelima (usp. Kurelac 1870) i u svim starim hrvatskim leksikografskim djelima (v. AR III: 89), a kao odgovarajuća riječ na latinskom navode se sve riječi kojima se na latinskom obilježava šuma, a to su silva, nemus i saltus, npr. u rječniku Gazophyllacium (Belostenec 1740).
Iako se u našoj leksičkoj građi kao odgovarajući latinski izrazi za gaj, uz lucus i nemus, navode još i silva i saltus (usp. Belostenec 1740), ipak prevladavaju riječi lucus i nemus (usp. AR III: 89). I u hrvatskoj se literaturi riječi gaj i lug upotrebljavaju kao istoznačnice, o čemu AR (nav. mj.) donosi primjer: na kojem lug gusti ili gaj jest poresal. Međutim, na temelju onoga što je rečeno u prosudbi tih natuknica, očito je da su ta dva naziva bliska po značenju, ali da nisu istoznačnice.


 Laudonov gaj u Krbavskom polju (ustupila Manida Dasović)
...

shaka zulu

  • Gost
Odg: Toponimi
« Odgovori #3 : Ožujak 30, 2010, 10:05:12 poslijepodne »
...
Lug (lat. lucus, nemus). Kad bismo riječi lug, a to naravno vrijedi i za riječi dubrava i gaj, prosuđivali prema njenoj današnjoj uporabi i zastupljenosti u botaničkoj i šumarskoj građi, moglo bi se zaključiti da je nestala iz uporabe i da je prisutna samo u književnosti, rječnicima hrvatskoga jezika i staroj pisanoj građi. Ni u jednoj od enciklopedija Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža natuknica lug se čak ni ne navodi. Posebno pak iznenađuje činjenica da natuknica lug nije navedena, pa prema tome ni obrađena, ni u Šumarskoj enciklopediji. Nije stoga nikakvo čudo da je ta, kao i druge natuknice s područja hrvatskoga nazivlja za površine obrasle drvećem, tako šturo i nemušto obrađena u navedenim rječnicima. A samo kratak pogled u 19. st. omogućit će nam da zaključimo da je ona do tada bila živi dio hrvatskoga leksika.
Prema Akademijinu rječniku, značenje riječi lug podudara se sad s riječju gaj, sad s riječju šuma te je u većini primjera teško reći znači li šumu ili gaj. Prema Rječniku hrvatskoga jezika (Šonje /ur./ 2000), lug je: šuma, šumarak, gaj. Prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (2002), lug je 1. šumica, gaj 2. močvarna šuma. Na potpuno isti način obilježen je lug i u Velikom rječniku hrvatskoga jezika (Anić 2003). Nije jasno na temelju čega je lug pod br. 2 označen kao močvarna šuma. Vjerojatno je to izvedeno iz etimologije riječi lug u kojoj se objašnjava da je prvotno značenje bilo »rît, močvarno zemljište obraslo grmljem iz kojega se razvija šuma« (AR VI: 200-202; Gluhak 1993). Nazivi dubrava, gaj i lug odnose se često na tipove šuma koje su tijekom godine poplavljene, ali se ni u jednom slučaju ne radi o močvarnim šumama. Sve su gore navedene definicije šture, bez sadržaja i iz njih se ne može ništa saznati o lugu. Ništa bolje nije lug obrađen ni u novijem šumarskon leksikonu, Lexicon silvestre, u kojem se lug definira kao: šumarak, lug; dubrava, fragment šume; samostojeća grupa drveća i grmlja; [Mala, pretežno od drveća (i grmlja) sastavljena sastojina, najčešće okružena poljoprivrednim površinama, sa zastorom krošanja većim od 30%] (Glavač i Glavač 1998).
Međutim, prema velikom broju toponima zastupljenih u svim područjima Hrvatske, koji se odnose na šumske površine, kao i prema prosudbi tih sastojina, naziv lug obilježava, kao i drugi nazivi za slične tvorbe, izvorno tip starih stabilnih i dinamičnih šuma, koje se prostiru na velikim površinama. Zato je nejasno zašto je taj izraz, i to ne samo zbog značenja šume za čovjekov život nego i zbog prostora koji obrašćuju, praktički nestao iz uporabe, iako je još u 19. st. lug bila živa riječ, uobičajena u svakodnevnom govoru, u botaničkoj, šumarskoj i općoj građi, o čemu postoje i svjedočanstva. Tako je biskup Haulik, prilikom otvaranja Maksimira za građanstvo, naglasio da »ove lugove« predaje javnosti na korištenje (Janeš 2006). Šumarski stručnjak J. Ettinger u svojoj knjizi o drveću i grmlju među ostalim piše: »Hrast lužnjak, orijaško drvo krasna uzrasta, naći je svagdje u Hrvatskoj i Slavoniji po brežuljastih i ravnih šumah, osobito po lugovih i dubravah u Posavini i Podravini, gdje su šume često poplavljene i gdje imade gline pomiješane sa crnicom i laporom« (Ettinger 1890, str.: 1)
Lug je u hrvatskom mjestopisju vrlo raširen pojam, i to bilo sam ili pak s pridjevkom. Sam pojam lug, pretežno sa značenjem velikih površina obraslih drvećem šumskoga sklopa, u Velikom atlasu Hrvatske javlja se dvadeset i sedam puta. Najveći broj takvih mjestopisa nalazi se u hrastovu pojasu, a temeljno im obilježje daju hrastovi lužnjak, kitnjak, sladun (slabo zastupljen u Hrvatskoj) i medunac, kojima su mjestimično primiješani još hrast cer, zatim suri grab (Carpinus betulus) i javor žestilj (Acer tataricum), te jasen (Fraxinus angustifolid) koji često tvori i čiste samostalne lugove.
Najviše lugova ima u nizinskim i brežuljkastim dijelovima Hrvatske. Temeljno im obilježje daje hrast lužnjak, ali im je na staništima s nižom razinom podzemnih voda obilno primiješan suri grab (Carpinus betulus). Taj tip lugova, kojima temeljno obilježje daju ta dva hrasta, javlja se na više mjesta. To su npr. Lug nedaleko od naselja Boćevac sjeveroistočno od Virovitice, Vojnovački lug nedaleko od Habijanovaca, južno od Valpova, Širokopoljački lug i Adimski lug nedaleko od Čepinskih Martinaca, jugozapadno od Osijeka, Lug, jugozapadno od Dugoga Sela, Lug povrh Male Gorice, sjeverno od Petrinje, Bolčanski lug istočno od Farkaševca, na širem području Sv. Ivana Žabna, Žabljački lug južno od sela Žabljaka, na širem području Sv. Ivana Žabna, Obreški lug jugozapadno od Velike Gorice, Čađavački lug istočno od Čađavice, u kojem se javljaju tri tipa lugova, a to su lugovi hrasta lužnjaka i suroga graba, lugovi hrasta kitnjaka i suroga graba i jasenovi lugovi koji također obrašćuju znatne površine, i dr.
Lugovi koje obilježava samo hrast lužnjak također su zastupljeni na više mjesta u nizinskim krajevima Hrvatske. Takovi su npr. Saonički lug na Đakovštini, Lug istočno od Maloga Ravena, uz željezničku prugu Vrbovec–Bjelovar, i dr.
Toponima s nazivom lug koji se odnose na šumske površine ima još mnogo na cijelom prostoru Hrvatske. Takvi su: Lug sjeverno od Koprivničkog Ivanca, koji se odnosi na lužnjakove lugove, zatim Lug, šumsko područje blizu Banskoga Kovačevca u Pokuplju, istočno od Karlovca, pa Lug, šumsko područje sjeverno od Crne Mlake na području Jastrebarskoga, Turopoljski lug, prostrano šumsko područje s lužnjakom, surim grabom, ali i jasenom, južno od Velike Gorice, potom Lug, šuma sjeverno od Nuštra, zatim Lug, šuma jugoistočno od Kapurića u Drenovu klancu na području Otočca u Lici, i dr.
Toponim Lug čest je također i s pridjevkom, pri tom odnoseći se isto tako na šumske površine kao i na naselja. Na šumske se površine odnosi npr. toponim Đakovački lug sjeverozapadno od Đakova, Budrovački lug kraj naselja Budrovci jugoistočno od Đakova, Đurin lug između Čađavice i Čačinaca, i dr. Naselja s toponimom lug ima također mnogo. Takvi su npr. Lug Samoborski, Lug Zabočki, Lug Orehovički, Lug Poznanovečki, Crni Lug (Gorski kotar), Ravni Lug uz cestu Plitvice-Saborsko i dr.
Ono što je posebno zanimljivo uz pojam lug jest činjenica da se odnosi na sve tipove šuma osim na močvarne, bez obzira na to nalaze li se u nizinskom – gdje su ipak najčešći – brdskom ili gorskom području, odnosno da se odnosi na listopadne, ali i na crnogorične šume. Premda je većina toponima s nazivom lug u listopadnom području, i to gotovo isključivo u hrastovu pojasu, dva se toponima odnose i na crnogorične šume, i to na smrekove i jelove šume, a to je toponim Sungerski lug između Delnica i Mrkoplja, i toponim, također Sungerski lug, između Mrkoplja i Jasenka, što znači da je lug po značenju vrlo blizak pojmu šuma.
Kao što se može zaključiti iz gore navedenoga broja navoda s toponimom lug, Hrvatska je zemlja s puno lugova (šuma), puna je naselja koja svojim imenima podsjećaju na nekadašnje lugove (šume) koji su krčenjem podignuti, ali osim u pokojeg pjesnika, kao što je V. Nazor, koji ima cijeli rukovet pjesama pod naslovom Sveti Lug, riječ lug danas živi samo u zanimanju lugar i u njenim odvedenicama, kao što su lugarnica, lugarski, lugarstvo. Smatram da se radi o riječi koja je s nepravom zapostavljena u hrvatskoj botaničkoj, a pogotovo šumarskoj stručnoj literaturi. Lug je kao i lat. lucus oduvijek bio sveta šuma, pa bi upravo zbog svoje tajnovitosti i simbolike, kad god se govori o biljnim tvorbama kojima obilježje daje drveće, trebao naći mjesta u šumarskoj i botaničkoj građi o tom obliku biljnoga pokrova. Šumarstvo je kao struka najpozvanije da ponovno dade život toj riječi. I sâm sam, upravo zbog navedenih razloga, tipove šumskoga pokrova Plitvičkih jezera u djelu Plitvička jezera u nakladi Tetraktisa d.o.o. (2005), zaodjenuo u ruho luga.
Diveći se onom uznositom osjećaju koji je J. Kozarac kao književnik i kao šumar iskazao u pripovijetci Slavonska šuma, uvijek mi se čini da bi doživljaj simbolike i ljepote toga oblika biljnoga svijeta u Slavoniji bio jače iskazan naslovom Slavonski lug(ovi).
Šuma (lat. silva; nemus; saltus) opći je pojam za sve površine obrasle drvećem, bez obzira na to jesu li one velike ili malene, jesu li nastale prirodno ili sadnjom, jesu li stare ili mlade, bez obzira na to jesu li mješovite ili pak sastavljene samo od jedne vrste i bez obzira na to javljaju li se na suhim, vlažnim ili močvarnim staništima.
Prema Akademijinu rječniku, šuma je velika zajednica drveća (AR XVII: 873-874). I to je dakle, kao i dubrava, gaj i lug, biljna tvorba kojoj temeljno obilježje daje drveće.
Kao odgovarajuću latinsku riječ za šumu u našim rječnicima nalazimo riječi: silva, saltus, nemus i lucus (Belostenec 1740; AR XVII; Marević 1997).
Prema Aniću (1991) i Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (2002), šuma je »velika površina tla zasađena deblima, zajednica biljaka kojoj stabla daju osnovno obilježje«. Prema Lexicon silvestre, šuma je biljna zajednica u kojoj dominira drveće; ekosustav u kojem drveće određuje strukturne i funkcionalne značajke (Glavač i Glavač 1998). Prema Rječniku hrvatskoga jezika, šuma je zajednica biljnih organizama kojoj drveće daje osnovno obilježje (Šonje /ur./ 2000). Iz prvih dvaju rječnika prihvatljiv je samo drugi dio objašnjenja, a iz dvaju drugih prihvatljiva su oba.
Toponima s nazivom šuma, koji se odnose na veće šumske površine, ima više u Hrvatskoj. U Pokuplju je povrh Dugoga Sela Lasinjskoga toponim Šume koji se odnosi na šumske površine, u sklopu Moslavačke gore je Šuma Gajevica, a to je veliko područje sjeveroistočnih obronaka Moslavačke gore koji su obrašteni bukovim šumama, sjeverozapadno od Pivnice Slavonske, podno istočnoga dijela Bilogore, javlja se Šuma Ilova, a sjeverozapadno od Slatine je Šuma Živkovac, šumsko područje.
Mjestopisi šuma koje tvore hrast lužnjak sa surim grabom, a mjestimično i cerom, jesu: Grablik šuma, sjeveroistočno od Jagodnjaka u Baranji, Kozaračka šuma kraj Čeminca u Baranji, Dragovačka šuma, Kupinečka šuma, Draganička šuma, Prekblatnice šuma južno od Jastrebarskoga, Karaš šuma povrh rijeke Karašice istočno od Kapelne u Slavoniji, Stupnička šuma zapadno od Velike Gorice, Grđevica šuma južno od Gornje Kovačice, Lacička šuma južno od Beničanaca, i dr.

 Toponimi sačuvani u nazivima ulica i predjela na području grada Zagreba: Dubravica i Stare Gajnice u Stenjevcu i Savski Gaj u Novom Zagrebu (snimio A. Orsini)

Toponimi šuma koji se odnose na šume hrasta kitnjaka sa surim grabom također su dobro zastupljeni na cijelom području Hrvatske. Takvi su: Brovac šuma sjeverno od Slavonskoga Broda, Salaš šuma jugozapadno od sela Majar na širem području Slavonskoga Broda, Jesenovačka i Vurnovičina šuma jugozapadno od Donje Zeline, Mokrica šuma istočno od Sv. Ivana Zeline, Dobrava šuma na području Dubravice u Hrvatskom zagorju, Molvička šuma južno od Sv. Nedelje, Kraljevačka šuma istočno od Klinča Sela, Rečin šuma južno od Dubranca (s nešto bukve), Lucenička šuma jugoistočno od Jamnice (s nešto bukve), Zrinska šuma povrh sela Zrinska (istočni dijelovi Bilogore), Obrova šuma povrh Grubišna polja, Kosa šuma sjeverno od Gline, i dr.
Na čiste lužnjakove šume odnose se toponimi Jelas šuma između sela Crnca, Kapelne i Viljeva, u okviru kojih se javljaju i znatne površine čistih jasenovih šuma, Žutica šuma južno od Ivanić Grada u kojoj se javljaju tri tipa šuma: čiste lužnjakove šume, čiste jasenove šume te šume johe i krkavine (trušljikovine).
Neznatan broj toponima šuma odnosi se i na bukove te bukovo-jelove šume, kao što su mjestopisi Kozar šuma južno od Dubranca, Gmajna šuma povrh Gornje Stubice, na sjevernim obroncima Medvednice (bukove i bukovo-jelove šume i nešto hrastovih šuma), a jedan se mjestopis, a to je Kolarska šuma sjeveroistočno od Taborišta nedaleko od Petrinje, odnosi i na kestenove šume.
Mjestopisa šuma koji se odnose na naselja u Hrvatskoj gotovo da i nema. Meni je poznat samo jedan, a to je Sveti Petar u Šumi u Istri.
Kao što je već rečeno, šuma je jedini naziv za površine obrasle drvećem koji se odnosi na sve tipove šuma, pa tako i na močvarne šume. Takvi su mjestopisi Nardska šuma, koju tvore bijela i crna topola, Lov (Cuk), šume bijele vrbe, te već spomenuta Žutica šuma južno od Ivanić Grada sa šumom krkavine i johe.
Uz četiri gore navedena naziva za područja obrasla drvećem, u pisanoj se građi, osobito u narodnim pjesmama, ali i u mjestopisju, javlja još nekoliko naziva za šumu, a jedan od njih je još i danas sastavni dio govora u nekim krajevima Hrvatske, a to je gora. Gora se kao istoznačnica za šumu, ali i kao opća imenica za stablo, mjestimično javlja u mjesnom govoru. Tako se npr. u naseljima na području Kuti u Neretvanskoj dolini za stablo kaže gora, a gora se kaže i za šumu. Mjestopis gora s odvedenicom gorica je danas dobro zastupljen u cijeloj Hrvatskoj kao naziv za naselja, podignuta na područjima s kojih je iskrčena šuma, kao što je npr. Velika Gorica, Vukova Gorica, Ravna Gora i dr., ali i kao mjestopis za šume, kao što je Gorski kotar. No, kako je danas gora normativni naziv za reljef određene visine (500-1000 m nadmorske visine), taj pojam nije potrebno ovdje podrobnije objašnjavati.

shaka zulu

  • Gost
Odg: Toponimi
« Odgovori #4 : Ožujak 30, 2010, 10:06:42 poslijepodne »
Pabirci iz rimskoga zakonodavstva o šumama
U vezi s ne malom botaničkom, i to prvenstveno florističkom literaturom pisanom na latinskom jeziku za hrvatsko područje, koja još i danas služi kao temeljni, pa uglavnom i jedini iscrpni izvor za određivanje i obradu hrvatske flore, ali i flore drugih južnoslavenskih i balkanskih zemalja, za pojam šume postoje izrazi kojih se značenje u hrvatskom jeziku ne prenosi ispravno. Kako su pak te riječi usko vezane i s hrvatskim pojmovima za označavanje šume, smatram da će biti korisno da nekoliko riječi posvetimo pojedinim latinskim riječima koje označavaju šumu, a koje su i danas u uporabi, a koje su bile i sastavni dio rimskoga zakonodavstva o šumama.
Silva caedua, hrvatski: panjača, šuma za sječu. Značenje što ga izraz silva caedua ima danas – šuma koja se siječe u kratkoj ophodnji i potom obnavlja iz panja – vuče svoje podrijetlo još iz vremena Rimskoga Carstva, gdje je već u rimskom zakonodavstvu bio točno određen, te je svoje izvorno značenje, onako kako je prvotno bio definiran (A. Bérenger 1859–1863) zadržao sve do najnovije botaničke literature pisane na latinskom jeziku (usp. A. Hayek: Prodromus florae peninsulae Balcanicae, R. de Visiani: Flora Dalmatica, Schlosser–Vukotinović: Flora Croatica). Naravno da je u takvom obliku i s takvim značenjem taj pojam u uporabi i u našoj stručnoj literaturi.
Šume i šumske površine mogu biti male, ali i velike i prostrane, mogu biti obuhvaćene propisima gospodarenja ili pak netaknute, djevičanske šume. Sječa u njima može nadalje biti potpuna (gola sječa) s redovitom ophodnjom od nekoliko desetljeća (panjače), ih su pak njome obuhvaćena samo starija stabla. Šuma može nadalje imati i druge namjene, da služi za ispašu, da služi za dobivanje ogrjevnoga drva, da ima isključivo rekreativnu ulogu itd. U vezi s time se u rimskome zakonodavstvu o šumama, uz pojam silva caedua, razlikovalo i nekoliko drugih tipova šuma koje se u daljnjem tekstu navode.
Silva non caedua. Nasuprot pojmu silva caedua stajao je u rimskom zakonodavstvu pojam silva non caedua, tj. šuma koja nije bila za sječu. Međutim, i u tom tipu šume obavljali su se pojedini oblici sječe i zahvati drugoga karaktera vezani za iskorištavanje. No, upravo u pogledu načina iskorištavanja, taj je tip šume značio stanoviti oblik šumskoga rezervata s posebnom namjenom. U odnosu na namjenu, prostranstvo i stupanj razvitka šumskih površina obuhvaćenih pojmom silva non caedua, razlikovale su se u njihovu opsegu dvije kategorije šuma.
1. Silva palaris ili šuma za stupovlje i kolje. To je bio tip šume u kojoj je bila dopuštena sječa manjih razmjera radi opskrbe koljem za vinograde (lat. palus, kolac), ili pri proizvodnji oružja, npr. kopalja, a bilo je dopušteno također i skupljanje suhih i otpalih grana s tla. Stabla većeg opsega i mase koja su se nalazila u takvoj šumi nije bilo dopušteno sjeći.
2. Silva fructifera ili silva glandulifera (žirna šuma) koristila se za ispašu odnosno tov svinja, te je bila poznata još i pod nazivom silva pascua ili silva pascuaria (šuma za ispašu). Ovdje se radilo o staroj šumi bogatoj žirom, ali ona nije bila sastavljena samo od hrastova nego također i od kestena i od bukava. Primjer za takav tip šume ima u nas još i danas dosta po Slavoniji, gdje šume služe za ispašu i tov svinja, o čemu je pisao i J. Kozarac u pripovijetci Slavonska šuma. Za naše je slavonske, u odnosu na netom opisane rimske šume, međutim važno to da su sastavljene uglavnom od hrasta, i to ponajviše od hrasta lužnjaka (Quercus robur).
Saltus (prašuma, ali i šuma). Pojam saltus odnosio se prvotno na čistinu unutar brdske šume, koja je bila namijenjena ispaši, odnosno uopće na brdske i teško dostupne šume. Poslije se taj izraz protegnuo na sve površine u kojima, zbog šumovitosti i ispaše u njima, nije bilo gospodarenja. Te su šume bile namijenjene samo vlastitoj uporabi, a bile su poznate još i pod imenom nemus odnosno nemora. Pojam saltus je napokon ušao u literaturu, i to klasičnu i botaničku, kao pojam za prostrane i divlje netaknute šume koje danas zovemo prašumama.
Lucus (gaj, lug) oduvijek je bio pojam kojim se označavala sveta šuma rezervirana kao takva bilo kao javni bilo kao privatni prostor. U vezi s time, to su općenito bili lijepo razvijeni, ali manji, ograđeni ili neograđeni, prirodni ili sađeni šumarci, odnosno dijelovi šume tipa nemus, pa otuda i pojam lucus nemoralis, koji su poslije, tijekom povijesti, prešli u perivoje odnosno gajeve.
Odgovarajuća hrvatska riječ za latinski pojam lucus je gaj, ali i lug, koji ima malo šire značenje.
Etimologija riječi lucus je nejasna i ima više objašnjenja. Prema jednom tumačenju, riječ lucus potječe od Lucinije odnosno Dijane, božice šuma i lova. Prema drugima, riječ potječe od glagola luere, žrtvovati, odnosno lucere, svijetliti, zbog vatri koje su se, u vezi sa žrtvama, palile u takvim šumama za vrijeme svečanosti, odnosno kao antifraza od lucere, zbog tame koja vlada u šumi. Postoji napokon mišljenje da riječ lucus potječe od keltskoga luč, a od toga i hrvatska (i slavenska) riječ lug (Bérenger 1859–1863, str. 33).

 Dubrova (na zemljovidima i Dumbrova), fitotoponim povrh rječice Raše u Istri

 Dubrova nedalkeo od Labina u Istri, natpis na ulazu u izložbeni prostor (s restoranom) Mediteranskog kiparskog simpozija. Toponim je povijesno svjedočanstvo danas uglavnom iskrčenog šumskog prostora.

Rasprava
Za tri od četiriju pojmova, a to su dubrava, gaj i lug, kojima nazivamo površine obrasle drvećem, može se reći da danas žive jedino u književnosti, u rječnicima hrvatskoga jezika i u starim zapisima, ali da su iz govora kao i iz stručne građe, i to prije otprilike stotinjak godina, sasvim nestali. Kako su pak sve te tri riječi, uz književnost, vrlo obilno zastupljene i u mjestopisju diljem cijele Hrvatske, dakle i u primorskim i u kopnenim krajevima, očito je da su sve do ne tako davno bile živi dio hrvatskoga leksika. No, unatoč obilnoj zastupljenosti navedenih natuknica i u književnosti i u hrvatskoj toponomastici, čini se da je sudbina tih riječi za uvijek zapečaćena i da su one nepovratno nestale iz govora. Zašto su te riječi nestale? Podliježu li i riječi, kao i sve drugo što živi na Zemlji, zakonima života i smrti? Ili drugačije rečeno: umiru li i riječi, ili pak zbog određenih i ne uvijek razumljivih razloga kroz stanovita razdoblja bivaju samo prikrivene da bi u nekome drugom pogodnom trenutku ponovno oživjele? Sklon sam upravo ovom drugom razmišljanju!
Pojedine su riječi kao i pojedine pojave u prirodi: u određenom se trenutku pojave, traju neko vrijeme i potom nestanu, pa se onda ponovno pojave. Tako je nakon Drugoga svjetskog rata strana riječ muzika potpuno istisnula hrvatsku riječ glazba. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća je međutim književni kritičar Igor Mandić – ako se dobro sjećam – u svojim člancima ponovno stavio u optjecaj glazbu, pa je ta riječ tako opet postala dio svakodnevnoga govornog i pisanog dijela hrvatskoga jezika.
Prije otprilike desetak godina, iz engleskoga je u hrvatski jezik prodrla riječ tajkun koja se vrlo brzo udomaćila i u govoru i u pisanim tekstovima. Istodobno se u tih desetak godina tek u nekoliko navrata, i tada vrlo stidljivo, pojavila i hrvatska riječ istoga značenja – gavan. Unatoč našem običaju da puno brže prihvaćamo tuđe nego svoje, vjerujem da će hrvatska riječ gavan postupno zauzeti svoje mjesto u jeziku naroda u kojem je i nastala, ali će zasigurno proći dosta vremena prije nego gavan istisne tajkuna.
Pristupajući s toga gledišta riječima dubrava, gaj i lug, vjerujem da je dovoljna već i mala iskrica i povod, kao što može biti i ovaj članak, ali i neka druga slična prigoda u kojoj će biti govora o tim riječima, da im se ponovno udahne život i da ponovno, pa makar u početku samo u stručnoj građi, zauzmu mjesto koje im pripada u jeziku iz kojega su poniknule. Vjerojatnost je tim veća što se radi o riječima koje su i danas sastavni dio književnosti, a obilno su zastupljene i u toponimiji.
Kad sam, u želji da pobliže objasnim značenje riječi dubrava, gaj, lug i šuma, počeo tragati za mjestopisima u Hrvatskoj, kojima su obilježene površine obrasle drvećem, ostao sam iznenađen obiljem toponima obilježenih tim natuknicama. Proučavajući površine obrasle drvećem, staništa koja obrašćuju, uzevši zatim u obzir kult šume koji je zbog njene tajnovitosti prisutan u svih naroda, došao sam do spoznaje da su četiri riječi kojima je hrvatski narod kroz stoljeća nazivao takve tvorbe, posljedica uočavanja stanovitih razlika u vrstenom sastavu tih tvorbi, u staništima na kojima rastu, u načinu gospodarenja i dr. Odnos pučanstva prema šumi je dakle u Hrvatskoj isti kao i u drugih naroda, samo što se objašnjenjem tih naziva na žalost nitko posebno nije bavio.
Toponim šuma, sam ili s pridjevkom, u Hrvatskoj je obilno zastupljen i odnosi se gotovo isključivo na površine obrasle drvećem, dok toponima koji se odnose na naselja zapravo i nema. Koliko je meni poznato, postoji samo jedan – Sveti Petar u Šumi u Istri. Svakako je razumljivo da se toponimi s nazivom šuma, jednako kao i toponimi s nazivom dubrava, gaj i lug, najčešće javljaju u hrastovu pojasu, a to znači u nizinskom, brežuljkastom i nižem brdskom području, dok u višim, gorskim i planinskim područjima u kojima šume prekrivaju golema prostranstva, toga toponima nema. To je zbog toga što je to područje umjerena podneblja, koje je vrlo pogodno za naseljavanje i za život. U hrastovu se naime pojasu izmjenjuju četiri godišnja doba, život je stoga osebujniji, u njemu uspijeva niz vrlo važnih biljnih kultura, među kojima je na prvom mjestu pšenica ali i druge žitarice, koje svojim urodom osiguravaju spokojstvo opstanka.
Zanimljivo je da se toponim šuma ne javlja na čistinama, odnosno na nešumskim površinama, kao što je to slučaj s toponimima dubrava, gaj i lug. Možda bi se na temelju toga moglo zaključiti da je šuma najstariji, iskonski (hrvatski) naziv za golema prostranstva obrasla drvećem, a da je pojava ostalih naziva, kao što su dubrava, gaj i lug, posljedica spoznaja do kojih je čovjek dolazio promatrajući šumu. Hrvati su, naime, doselivši se na ove prostore, postupno počeli uočavati da postoje razlike između pojedinih oblika šumskih tvorbi, kao što su razlike u flornom sastavu, razlike u staništu, izgledu, namjeni itd. Uočavajući da prostoru koji su naselili, temeljno obilježje, što se tiče šumskoga pokrova, daje hrast, zvan dub, te su šumske tvorbe iz općega pojma šuma izlučili kao – dubrave.
Šuma je za starodrevne narode bila izvor mnogih dobara, ali je, uz divljenje, svojom tajnovitošću istodobno izazivala i strahopoštovanje. U šumi su naime stolovala i određena božanstva, šuma se doimala kao sila, što je sve izazivalo i strah. Uz pojedine je šume osim toga bila vezana i određena religijska simbolika. To su bili lugovi, svete šume u kojima su se, među ostalim, održavale svečanosti, prinosile žrtve paljenice. Kako su se dakle u takvim svetim šumama održavale svečanosti i prinosile i žrtve, to su bile šume s posebnom namjenom u kojima nije bilo gospodarenja, a takve su šume morale biti pristupačne u svim godišnjim dobima, pa stoga među današnjim mjestopisima lug u Hrvatskoj nema nijednoga toponima koji bi se odnosio na močvarno područje odnosno na močvarne šume. Po tome se svojstvu lug razlikuje od šume. U pojam šume uključene su dakle šumske tvorbe bez obzira na florni sastav, način gospodarenja, stanište itd. Kako su iz općega pojma šume izlučene dubrave, dakle tvorbe kojima ton daju različite vrste isključivo listopadnih hrastova, zatim lugovi kao sveti dio tih tvorbi u kojima nije bilo gospodarske djelatnosti, sama od sebe nametnula se potreba za izlučivanjem oblika šuma u kojima su bili omogućeni različiti oblici gospodarske djelatnosti, kao što su ispaša, dobivanje drvne građe, ogrjeva i dr., a to je – gaj. Može se dakle slobodno reći da su različiti hrvatski nazivi za šumu, kao i u drugih naroda, posljedica uočavanja razlika u flornom sastavu šume, u načinu gospodarenja, namjeni, u čovjekovu odnosu prema njoj, u staništu na kojem rastu i dr., samo što ta problematika u nas nije pobliže razrađena.
Građa na hrvatskom jeziku koja bi mogla poslužiti da se bolje upozna i shvati značenje naziva koji se odnose na površine obrasle drvećem, vrlo je na žalost oskudna. Unatoč tomu smatram da su, pa makar i na temelju skromne literature o tome, natuknice dubrava, gaj, lug i šuma u dosadašnjoj leksikografskoj građi trebale biti bolje i suvislije objašnjene. Objašnjenja su naime vrlo štura, nespretno napisana, nemušta, a može se reći i neuka, kao da o tome dosad nije napisano ama baš ništa. Tako se npr. u dvama navedenim rječnicima za šumu kaže da je to velika površina tla zasađena deblima... Šuma je prvenstveno površina obrasla drvećem, koja je nastala prirodno, premda katkad može biti podignuta i ljudskom rukom – sadnjom, ali to je ipak znatno rjeđe. Deblo pak označuje središnju os svakoga stabla, dakle stablo bez granja, bez krošnje, pa je takva definicija doista rogobatna i neprimjerena ozbiljnim djelima. Jednako su tako nemušte i definicije u kojima se kaže da je dubrava šuma, gaj, da je gaj šuma, lug, da je lug šuma, gaj. Pa barem za dubravu postoji zadovoljavajuća definicija u Hrvatskoj enciklopediji (1945), pa je čudno da nitko nije posegnuo za tim leksikografskim djelom kako bi preuzeo to objašnjenje umjesto da se izmišlja nešto nemušto. Ako u stranim enciklopedijama i rječnicima i nije moguće naći objašnjenja za gaj i lug, barem se objašnjenje za šumu moglo naći u stranoj literaturi, ali ni to nije učinjeno. To znači da je pristup izradbi tih rječnika bio previše ležeran. Olakšavajuća je međutim okolnost da su to bili prvi noviji rječnici hrvatskoga jezika za kojima se dugo vapilo, pa im se može pogledati kroz prste. Nadam se da će u sljedeća izdanja biti uloženo malo više truda kako bismo u tim djelima našli pouzdaniji i vjerodostojniji izvor za ono što ne znamo i što nas zanima.

Zaključak
Kako sam utvrdio da je građa o značenju hrvatskih naziva za površine obrasle drvećem – a to su dubrava, gaj, lug i šuma – štura i nedostatna, u traganje za utvrđivanjem njihova značenja krenuo sam od mjestopisa, obilno zastupljenih na cijelom prostoru Hrvatske, koji u svom nazivu sadrže jedan od pojmova za šumske površine. Prosudbom tih sastojina utvrdio sam da različiti hrvatski nazivi za površine obrasle drvećem nisu istoznačnice, nego da svaki naziv krije u sebi stanovitu posebnost tipa šume na koju se odnosi. To znači da su ti nazivi, kao i u drugih naroda, nastali kao posljedica spoznaja do kojih je, naselivši ove prostore, hrvatsko pučanstvo došlo promatranjem šuma i uočavanjem razlika među njima, koje se očituju bilo u flornom sastavu, bilo u načinu gospodarenja, bilo u staništu na kojem rastu, i dr. Na temelju tih prosudbi zaključio sam da je šuma možda najstariji, iskonski (hrvatski) naziv za golema prostranstva obrasla drvećem, koji obuhvaća sve tipove takvih biljnih tvorbi bez obzira na sastav, način gospodarenja, stanište, dobni uzrast i drugo; da dubrava označava šumske površine kojima ton daju listopadni hrastovi; da se gaj, čini se, prvobitno odnosio na gospodarske šume, tj. na površine u kojima je bila dopuštena ispaša, sječa radi dobivanja drvne građe, ogrjevnoga drva i dr., a da se lug, čini se, prvobitno odnosio na šume s posebnom namjenom, u kojima je gospodarenje bilo ograničeno, a to su bili sveti lugovi. Kako su pojedini hrvatski nazivi za šumu, kao što su dubrava, gaj i lug, danas prisutni jedino u književnosti i rječnicima hrvatskoga jezika, moja je bila želja da ovim člankom pokušam te riječi ponovno oživiti, i da za početak zauzmu mjesto koje im pripada u jeziku iz kojega su poniknule barem u stručnoj literaturi.

LITERATURA

V. Anić, Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Novi Liber, Zagreb, 2003.
L. Belostenec, Gazophyllacium illyrico-latinum. Pretisak 1973, Liber-Mladost, Zagreb, 1740.
A. Bérenger, d i, 1859-1863: Studii di archeologia forestale. Dell’antica storia e giurisprudenza forestale in Italia. Treviso e Venezia; pretisak: Firenze, 1965.
J. Ettinger, Šumsko grmlje i drveće u Hrvatskoj i Slavoniji. Knjižara dioničke tiskare, Zagreb, 1890.
V. Glavač, i H. Glavač, Lexicon silvestre, 1. dio. Hrvatske šume d.o.o. Zagreb, Zagreb, 1998. *****Hrvatska enciklopedija, V. Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1945. ***** Hrvatski enciklopedijski rječnik. Novi Liber, Zagreb, 2002.
D. Janeš, Park Maksimir jedan je od prvih javnih parkova u svijetu. Hrvatske šume, 10, 113: 14-16, Hrvatske šume d.o.o., Zagreb, 2006.
F. Kurelac, »Silva, ili koja su imena duba, šume i dubrave«. Rad Jugoslavenske akademije, 12, 31-86, Jugoslavenska akademija, Zagreb, 1870.
J. Marević, Hrvatsko-latinski enciklopedijski rječnik, vol. II. Školska knjiga, Zagreb, 1997.
***** Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1880-1881.
***** Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, II: 848-849. Jugoslavenska adademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1884-1886.
***** Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, III: 89. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1887-1891.
***** Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, VI: 200-202. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1904-1910.
***** Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, XVII: 873-874. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1959-1962.
J. Šonje, (ur.), Rječnik hrvatskoga jezika. Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Školska knjiga, Zagreb, 2000.
***** Vegetacijska karta Hrvatske. Rukopisi 1:50 000 i tiskane karte 1:100 000. Botanički zavod Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta, Zagreb
***** Veliki atlas Hrvatske. Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.
http://www.sumari.hr/press/umirulirijeci.htm

shaka zulu

  • Gost
Odg: Toponimi
« Odgovori #5 : Ožujak 31, 2010, 12:33:54 prijepodne »
Arheološka baština
Područje općine Lekenik nije bilo posebno zastupljeno u dosadašnjim rekognosciranjima i istraživanjima tako da su saznanja o arheološkim lokalitetima na ovom području prilično oskudna.

Rekognosciranje ovog područja proveo je 1930.-ih Josip Klemenc, a rezultati rada su objavljeni u Archaeologische Karte von Jugoslavien: Blatt Zagreb 1938. g.

Krajem 1980.-ih sjeverni dio općine rekognoscirao je dr. Zoran Gregl iz Arheološkog muzeja u Zagrebu. Reviziona rekognosciranja uslijedila su tek 1998. prilikom izrade Konzervatorske studije za Prostorni plan Sisačko-moslavačke županije, no tada su neki lokaliteti izostavljeni iz evidencije. Arheoloških istraživanja u pravom smislu na ovom području nije bilo.

Tijekom prikupljanja podataka utvrđeno je da se na području Općine Lekenik nalazi 14 arheoloških lokaliteta (7 antičkih naselja ili građevina, 1 skupina noričko-panonskih tumula, 1 srednjovjekovno naselje, ostaci 2 crkve te 3 neubicirane utvrde), a mogući su i novi, do sada nepoznati lokaliteti.

Novac rimskog cara Klaudija II(slični primjerci nađeni u Žažini)

BRKIŠEVINA, utvrda
Brkiševina je bila jedan od većih čardaka, a po nastojanju Hrvatskog sabora trebala je biti banska tvrđava na Kupi. Bila je građena od drveta (spominje se kao arx lignea) i vjerojatno je služila stražarima kao sklonište. Na karti Stjepana Glavača iz 1673. je ovdje označena utvrda, župa i sjedište generalata. Prema pričanju mještana, JI od crkve sv. Marte u Šišincu, na položaju Turčinac, se nalazila utvrda gdje su se sklanjali ljudi pred Turcima. Drugi kazivači pak tim imenom označavaju jarak gdje je, navodno, poginulo mnogo Turaka. Neistraženo i stoga do danas neubicirano.

DONJI VUKOJEVAC, tumuli i antička cesta
Južno od sela, u šumi Frtić, nalaze se dvije skupine noričko-panonskih tumula. Najveći je tumul pod nazivom Turska glava, promjera 27 m. Tumul je pljačkan zbog potrage za zlatom. On stoji osamljen uz dobro vidljive ostatke antičke ceste Siscia – Emona koja se može, uz prekide, pratiti u dužinu od oko 8 km. Jasno je uočljiva 7 m široka prometnica s oko 2 m širokim jarcima za odvodnjavanje sa svake strane, a lokalni naziv za tu cestu je Petrinjski put.

DUŽICA, antičko nalazište
Južno i sjeverno od kolnog puta koji ide od Dužice prema nasipu Kupe, kod kote 101, nalaze se tragovi rimskog naselja u obliku niskih zemljanih nasipa. Prema literaturi, na površini zemlje su nekad bili vidljivi ostaci rimskih zidova i opeke te razni sitni nalazi, dok je danas lokalitet prekriven vegetacijom.

DUŽICA, antički lokalitet Sredice
Na livadi Sredice nalaze se ostaci rimskih zidova u dobro uočljivom malom nasipu - bedemu. Od ovog položaja se može pratiti jedan vicinalni rimski put sve do gornjeg kanala Kupe kod toponima Čep.

DUŽICA, antički lokalitet Čep
Prema literaturi, kod gornjeg odvojka Kupe, na položaju Čep, nalaze se ostaci velike rimske građevine te nastavak nasipa koji se protežu i na livadu Sredice. Poznato je da je u rimsko doba ovdje postojala i brana za obranu od poplave. Danas je lokalitet prekriven gustom vegetacijom te je nemoguće utvrditi njegovo stanje.

GRADEC,( kod BREŽANA LEKENIČKIH) - srednjovjekovno nalazište
Prema literaturi, u Gradecu se nalazilo srednjovjekovno naselje na što upućuju nalazi šute, žbuke i opeke. Pretpostavlja se da se to naselje nalazilo na platou nedaleko od kapele sv. Petra, no zbog guste vegetacije to nije bilo moguće utvrditi.

GRADIŠĆE kod Cerja Letovanićkog
U zaseoku Gradišće, prema podacima iz literature, bilo je kasnorimsko, a možda i ranosrednjojekovno naselje s pripadajućom nekropolom. Ovdje su nađeni ostaci rimskih zidina, opeka, ulomci posuda od gline pomiješane s kvarcom te ostaci paljevinskih grobova. U svibnju 2005.,izradi konzervatorske studije, na položaju zapadno od samog naselja, a sjeverno od glavnog puta nađeno je nešto ulomaka velikih rimskih opeka. Točan položaj i stanje samog lokaliteta nije bilo moguće utvrditi zbog neprohodnog terena.

LETOVANIĆ, kaštel
Letovanićki kaštel podigao je Franjo Frankopan Slunjski između 1558. i 1560. Početkom 18. st. kaštel je i dalje u uporabi iako počinje napuštanje i propadanje utvrda uz Kupu. On je bio jedna od jačih drvenih utvrda, a uz njega je stajala i utvrđena letovanićka palanka. Danas nema vidljivih ostataka, no prema pričanju mještana kaštel se nalazio na položaju Crkvište, oko 800 m južno od ceste Žažina – Letovanić i zapadno od župne crkve u Žažini pa položaj predstavlja potencijalni arheološki lokalitet.

ORLEKOVIĆ, ostaci kapele sv. Antuna
U naselju Orleković, kod kote 211 (207), nalaze se tragovi nekadašnje kapele sv. Antuna. Vidljivi su tragovi šute i žbuke te djelomičan tlocrt kapele u konfiguraciji terena. Radi se o manjoj kapeli, vjerojatno drvenoj na zidanim temeljima, orjentiranoj u smjeru S-J, a neodređene vremenske pripadnosti.

PALANJEK POKUPSKI, lokalitet Gradina
Na položaju pod imenom Gradina, južno od samog naselja, bilo je nalaza velikih, vjerojatno rimskih opeka, a na ledini ispod Gradine i ostataka žbuke od pijeska i gline. I danas se, prema kazivanju lokalnog stanovništva, na lokalitetu mogu naći ulomci opeke stoga je ovdje moguć položaj antičkog naselja.

PEŠĆENICA, antički nalazi
U literaturi su evidentirani ostaci opeke i ziđa južno od pešćeničkog groblja. Vjerojatno se radi o položaju antičkog naselja, no točno stanje lokaliteta nije bilo moguće utvrditi zbog neobrađenosti terena.U neposrednoj blizini, zapadno od položaja groblja i antičkog naselja, pretpostavljen je pravac antičke ceste Siscia – Poetovio.

STARI FARKAŠIĆ, crkva sv. Mihovila
Na položaju Miholjsko ili Mihotsko brdo, oko 2 km zračne linije JZ od Starog Farkašića nalaze se kameni ostaci crkve sv. Mihovila. Točno stanje lokaliteta nije bilo moguće utvrditi zbog nepristupačnog položaja usred guste vegetacije.

ŽAŽINA, antički nalazi
Josip Klemenc u Žažinu smješta antičko naselje, a nedaleko od današnje župne crkve je nađen novac Klaudija II i strelica s rupom za nasad. Također je moguć i pravac antičke ceste.

ŽAŽINA, utvrda
Prema povijesnim izvorima, između Dužice i župne crkve sv. Nikole u Žažini zagrebački je biskup podigao 1578. manju utvrdu. Bilješka o stanju hrvatskih krajiških mjesta iz 1672. spominje utvrdu Žažinu čiji je vlasnik Lovinčić. Položaj utvrde nije ubiciran.

Zaštita arheoloških nalazišta
Arheološki su lokaliteti neistraženi te je nužno sustavno rekognosciranje i dokumentiranje, kojim bi se utvrdila točna lokacija i obuhvat nalazišta. Svaka intervencija na području pretpostavljenih lokaliteta (navedenih u tablici evidencije kulturne baštine) zahtjeva prethodna revizijska rekognosciranja i eventualna pokusna istraživanja radi određivanja uže zone prostiranja lokaliteta.

Ako se prilikom izvođenja zemljanih radova naiđe na nalaze arheološkog značaja, radove je potrebno odmah obustaviti, a o nalazu obavijestiti najbliži muzej, Konzervatorski odjel u Zagrebu ili Upravu za zaštitu kulturne baštine, Odjel za arheološku baštinu (čl. 45. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, NN 69/99, 151/03).

U slučaju građevinskih radova na pojedinom lokalitetu, potrebno je izvršititi prethodna zaštitna istraživanja te odlučiti o daljnjem postupanju. Prilikom većih infrastrukturnih radova obavezan je arheološki nadzor s obzirom da su na području obuhvata plana mogući i novi, do sada neevidentirani arheološki lokaliteti (čl. 78 Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, NN 69/99, 151/03).
http://www.lekenik.hr/tekst/48/

shaka zulu

  • Gost
Odg: Toponimi
« Odgovori #6 : Ožujak 31, 2010, 10:29:35 poslijepodne »
Čovek se potrudil razdelati 4 toponime za šumu al mi imamo još jenoga,ak se ne varam.
(Velika/Mala) Buna.
Jel buna isto znači šuma?
Pak Šilakovina kaj označava crnogoricu.
Vrbovo/e.
Cerje,cerovski Vrh.Za cer mene je rođo povedal da je rast z debelum korum.

shaka zulu

  • Gost
Odg: Toponimi
« Odgovori #7 : Travanj 05, 2010, 05:20:42 prijepodne »
Petrova gora-otkad i zašto

Najznačajniji je povijesni događaj na Petrovoj gori vezan uz pogibiju posljednjeg hrvatskog kralja narodne krvi Petra Svačića u sukobu s Mađarima 1097. godine nakon čega je Petrova gora i dobila svoje sadašnje ime. Prije toga zvala se Gvozd (šuma) ili još ranije Slatska gora (Slatina-topla voda).
http://www.muljava.com/petrova_gora.html

-

CISTEECITSKI SAMOSTAN U TOPUSKOM
...
Namjera mi je, da u ovim redcima nacrtam, u koliko je preostalo povjesnih
vrela, povjest prvoga cistercitskoga samostana u Hrvatskoj u Topuskom.
Topusko je znatnije mjesto već u rimsko doba, kako to svjedoči ovdje iskopano
rimsko votivno kamenje.1 Čini se, da se je mjesto zvalo „Ad Fines." Hrvati ga
prozvaše radi ljekovite tople vode „Toplice", kako je ubilježeno u sredovječnim
listinama, dočim se u poznijima spominje iskvarenom riječi Topolzka ili Thopuska,
koji mu naziv osta i danas.
...
http://hrcak.srce.hr/file/75895

-

No Topusko ima nešto što nisu mogli razoriti. Krije se to i u njegovu imenu. Topusko i jest i znači toplice. Nastalo je od Toplsko, u pridjevskoj izvedenici na -üsk (kao Pokupsko, Taborsko, Kravarsko, Saborsko, Kamensko i sl.), s ispuštanjem sufiksa -ica. Do 12. st. zvalo se Toplica, premda su i toponim i opća imanica češće u množini - toplice. Pridjev topal (topao) javlja se u južnim slavenskim jezicima s korijenskim samoglasnikom o, dok je u sjevernima češći prijevoj e, pa je npr. u rus. tëplyj, češ. teply, kako je i u hrvatskim čakavskim govorima: teplo, teplina, tepliti. Prasl. *tepl?/topl? potječe od glagola *tepti, grijati, biti topao, koji je u vezi sa staroind. tapati, davati toplinu iz sebe, i lat. tepere, biti mlak, biti topao, ali i biti zaljubljen (usp. zagrijao/la se za koga/što). Lat. pridjev tepidus znači mlak, blag, kao i današnji tal. tiepido (u fig. smislu i mlitav), a staroind. te znači vruć.

BLAGODATI LJEČILIŠTA

Sve se, dakle, vrti oko topline. Topiti danas znači grijanjem otapati, no starije je značenje sagorijevati, zagrijavati (usp. češ. topič, ložač). To osnovno značenje nalazi se i u staroj imenici tepči (napravljenoj kao i krejči, krojač). Kao majordomus, taj je tepčija bio zadužen za grijanje soba. I njemu je korijen tep-, tepsti (udarati), tj. kresati vatru iz kremena, grijati.
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac279.nsf/AllWebDocs/opacic

shaka zulu

  • Gost
Odg: Toponimi
« Odgovori #8 : Travanj 05, 2010, 10:59:48 poslijepodne »
Dugogodišnji župnik granešinski, vlč. Mijo Pavlaković tvrdio je da ime Granešina potječe od latinske riječi grána, što znači zrno, a povezivao je to sa zrnjem pšenice koja se sadila u okolnom području.
http://www.os-granesina-zg.skole.hr/granesina

shaka zulu

  • Gost
Odg: Toponimi
« Odgovori #9 : Travanj 11, 2010, 04:24:28 poslijepodne »
Karta Novo Čiče
http://lovistarh.mrrsvg.hr/lovstvo_javnost/LovisteKarta.aspx?id=588

Drenje
Vratnice
Ščitarjevo
Omahovo (pri Sisku Mahovo..?)
Bratkovčica
Trnje
Zaloj
Brestje
Lebovac
Šibaki
Gmajne
Strmec
Strmečki bok (Bok?)
Lekneno
Donje polje
Srednje polje
Črnkovec

-Maček, Pavao
    Dva stara roda Zagrebačke županije : Mikulići od Brokunovca i Črnkovečki od Črnkovca (Kosnice)
: s priloženim rodoslovnim stablima / Pavao Maček ; [prijevod sažetaka Danijela Marjanić ... et al.]. Zagreb : Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić", 2007.
http://webcache.googleusercontent.com/custom?q=cache:LJmzNvLZMjMJ:www.ffzg.hr/pov/pov2/files/4knjiznica/Knjizpov/dokumenti/bilten_prinova3.pps+%C4%8Drnkove%C4%8Dki&cd=6&hl=en&ct=clnk&client=pub-3980696689991450

-Authors:    Mirnik, Ivan
Title:    Novi plod dugogodišnjeg rada. Predstavljanje knjige: Pavao MAČEK. Dva stara roda Zagrebačke županije. Mikulići od Brokunovca i Črnkovečki od Črnkovca. Izd. Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “ Tkalčić” . Niz: Radovi, knjiga 14. Zagreb, 2007., 392 stranice i dva priložena lista
( New results of long-standing work. Book-launch of: Pavao MAČEK. Two old lineages of the Zagreb County. The Mikulićs of Brokunovec and the Črnkovečki of Črnkovec. Published by: "Tkalčić" -Society for the History of the Archdiocese of Zagreb, vol. 14. Zagreb, 2007, pp 392 and two enclosed genealogies )
Source:    Tkalčić (1331-3517) 12 (2008); 621-622
Paper type:    prikaz
Keywords:    rodoslovlje, Hrvatska, Mikulići od Brokunovca, Črnkovečki od Črkovca
( genealogy, Croatia, Mikulić de Brokunovec, Črnkovečki de Črnkovec )
Abstract:    
Preuzvišena gospodo, Prečasna, velečasna gospodo, poštovani kolege i dragi prijatelji. Zapala me velika čast, a i zadovoljstvo predstaviti vam još jednu knjigu hrvatske rodoslovne tematike: MAČEK, Pavao. Dva stara roda Zagrebačke županije. Mikulići od Brokunovca i Črnkovečki od Črnkovca. Društvo za povjesnicu zagrebakje nadbiskupije “ Tkalčić” . Radovi, knjiga 14. Zagreb, 2007. Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije koje nosi ime glasovitog povjesničara i svećenika Ivana Krstitelja Tkalčića je nakon prve knjige Dra Mačeka, posvećene davno izumrlim Patačićima, objelodanilo lijepo opremljenu knjigu o još dva stara, također presahla roda Zagrebačke županije, a naravno i nadbiskupije, tada, dok su još cvala, još biskupije. I knjiga koja je pred nama, nije auktoru pala s neba, već je plod dugogodišnjeg mukotrpnog rada. I sami znamo koliko muke zadaje listanje oštećenih i prašnih matica i druge arhivske građe, koja je više no decimirana, što zbog prohujalih stoljeća, nebrige te namjernog zatiranja tragova. I opet je pisac morao slagati mozaik, s prorjeđenim teserama u davnijoj prošlosti, a nešto gušćim slikama u nama bližim razdobljima. Mnoga pitanja ostat će otvorena, možda će se na neka slučajem naći i odgovor, no sve u svemu pred nama leže objelodanjene činjenice, potkrijepljene konkretnim imenima, nadnevcima i navedenim izvorima u kojima se određena osoba spominje. I Črkovečke i Mikuliće možemo naći u Bojničićevom grbovniku (pp. 27, T. 21 ; 210, T. 86), Plemićka obitelj Mikulića, kojih je pisac uspio popisati 203 pripadnika, započinje svoj uspon s Brokunom od Moravča u 14. st., a izumire s Josipom Mikulićem 1848. god. Dijelili su se u stariju, mlađu granu, te granu u Majkovcu i Podlapcu. Jedan ogranak bio je barunski, a postojalo je više ogranaka te odlične obitelji – u Zlataru, Miketincu, Berislavcu i Zbelevu. Mikulići su se ženili s djevojkama iz drugih plemićkih obitelji, a mlade Mikulićke pak udavale za odlične mladiće, spomenimo tek imena Calcinelli, Petheo de Gerse, Horvat od Glavnice, Puhakovečki, Bojničić, Poldrugač, Globicar od Prankensteina, Janković od Pribera, Čolnić, Oršić od Slavetića, Budor od Budrovca, Bedeković Komorski, Fordovečki. Bilo je Mikulića u vojnoj službi, bilo ih je i sudaca i župana, a priličan broj odabrao je svećenički poziv, neke su pak djevojke postale redovnicama, npr. možda Judita (+1705), Eva, klarisa u Zagrebu (+1654-57). Jedan Tomo bio je zagrebačkim kanonikom u 17. st., Nikola (+1721) župnikom u sv. Ivanu Zelini i u Gradecu, Juraj (+1724) župnikom u Brdovcu, Jakov (+1764) kapelanom, pa župnikom u Stenjevcu, Jakov (+1765/68), možda kapelanom u Zlataru, Adam (+1776), župnikom u Donjoj Zelini. Najznamenitiji Mikulići bili su ozloglašeni Aleksandar i njegov sin sveta života, učeni zagrebački biskup Aleksandar Ignacije (+1694), jedan od velikih na toj starodrevnoj stolici. Njegove zasluge za Zagrebačku nadbiskupiju i Hrvatsku neprolazne su, jer ne samo da se osobito brinuo o podizanju razine klera njemu povjerene biskupije, već je zapadno od Katedrale sagradio zgradu za knjižnicu, mali dio koje je preživio devastaciju 1906. god. Isto tako je kupio danas neprocjenjivo vrijednu knjižnicu baruna Ivana Vajkharda Valvasora. Iz ruševne gradske kapele sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu, nekad u posjedu obitelji Mikulić, osobno je 1682 donio ikonu Majke Božje tzv. Galaktotrofousu, i postavio je deset godina poslije na oltar sv. Trojstva, gdje štovala sve do velikog potresa 1880. god. O tome je pisao Ivan Krstitelj Tkalčić. U slučaju obitelji Črnovečkih od Črnkovca raspolažemo s manje podataka, a i osoba. Prvi se oko 1300 god. spominje Pavao od Kosnice, a njegov sin Črn 1333. god. Dr. Maček ih je popisao 105 duša. U ovu obitelj su također ulazili članovi plemenitaških obitelji kao npr. Pogledića od Kurilovca, Puhakovečkih, Ščitarjevečkih od Ščitarjeva, Dorotića, Farkašića, Gotala od Gotalovca, Vragovića od Maruševca, Križanića, Berislavića od Male Mlake itd. Slično kao i Mikulići, i Črnkovečki služili su u vojsci, bili suci, blagajnici, a i svećenici. Tako npr. posljednji živući član te obitelji bio je isusovac Baltazar (+1722), voditelj sjemeništa i ravnatelj isusovačkog zavoda u Zagrebu. Najistaknutiji Črnkovečki bili su Petar (+1578), Luka (+1625/26), Ladislav (+1674), Franjo Antun (+1706) te Gabrijel Ladislav (+1694/95), a posljednji tog slavnog roda, Krsto Josip pao je 1717 u borbi s Turcima kod Novog. Siguran sam da će se objelodanjivanje rodoslovlja hrvatskih plemićkih obitelji, koje su stoljećima vodile Trojednu kraljevinu i u miru i u ratu nastaviti, pa Dru. Mačeku čestitam i molim ga da ustraje u svojem važnom poslu.
http://crosbi.znanstvenici.hr/prikazi-rad?lang=EN&rad=374445

- Pavao MAČEK

Dva stara roda Zagrebačke županije: Mikulići od Brokunovca i Črnkovečki od Črnkovca.
S priloženim rodoslovnim stablima.


Sažetci
str. 351-367.

Sažetak

Dva stara roda Zagrebačke županije.

Mikulići od Brokunovca i Črnkovečki od Črnkovca

Knjiga sadrži rodoslovnu raspravu o dva stara hrvatska roda, koja su se gotovo istovremeno pojavila na povijesnoj pozornici 14. st., jedna u starom Moravču (Mikulići), druga u Turopolju (Črnkovečki). Razni pripadnici ovih rodova vrlo su često prisutni u historiografiji, no do sada nije objavljena cjelovita kritička monografija niti o rodu Mikulića od Brokunovca, a niti o rodu Črnkovečkih od Črnkovca. Rad se, stoga, temelji najvećim dijelom na izvornoj građi, od koje je samo manji dio objavljen. Okosnica te građe, naročito za razdoblje od početka 16. st., pohranjena je u zbirkama isprava i protokola Vjerodostojnog mjesta Zagrebačkog i Čazmanskog kaptola.

Na osnovu iznesene građe, vidljivo je, da je moguće s priličnom sigur­nosti odrediti rodoslovne odnose unutar roda Mikulića od Brokunovca. Dok je posve neupitan rodoslovni niz, koji potječe od Ivana (br. 19), najstarijeg sina Antuna (br. 17), u slučaju drugog Antunova sina, Andrije (br. 21), postoji određena dvojba, naime, je li on neupitan otac onog Matije (br. 110), koji je rodočelnik druge glavne grane roda. Za veliku većinu od 203 pripadnika roda može se na osnovi prikupljene građe sasvim točno odrediti njihov položaj u rodoslovlju, a za jedva desetak njih za sada postoje samo predpostavke, no one su dobre kao i bilo koje druge, dok ih eventualno novopronađeni izvori ne opovrgnu. Drugi zaključak, koji proizlazi iz ovih istraživanja jest taj, da je rod Mikulića bio vrlo razgranat s dvije sasvim samostalne grane i nizom ogranaka, koji su proširili domicil daleko izvan izvornog sijela u Moravču. No, na žalost, kako se njihovo rodoslovno stablo naglo razgranalo, tako se naglo i osušil. To je prečesta sudbina mnogih naših plemenitih rodova.

Utemeljitelj roda Mikulića od Brokunovca je bez sumnje plemeniti Brokun, br. 1 (~1300.), jer se od njegova sina Detrika (br. 2) nastavlja neprekinuti genealoški niz. Prikazane su dvije glavne grane roda, koje su utemeljila dvojica sinova Antuna (br. 17) početkom 16. st. Starija, Ivanova (br. 19), grana utrnula je tridesetih godina 18. st., po svoj prilici s Ladislavom, br. 95 (umro ubrzo poslije 1732.). Ta je grana imala tri ogranka; ogranak u Lovrečanu (Zlataru) utemeljio je Krsto, br. 47 (*~1583. †1632.), onaj u Miketincu, Mihovil, br. 50 (*~1596. †1643./51.), a barunski, Tomo, br. 58 (*~1592. †1649.), podban i kraljevski personal i kojem ogranku pripada i Aleksandar Ignjat (br. 91), biskup zagrebački. Mlađa grana, koja potječe od Andrije (br. 21), nastavlja se još otprilike daljnjih stotinjak godina poslije utrnuća starije grane i gasi se svakako prije 1851. god., jer Mikulića više nema na posljednjem popisu plemića Zagrebačke županije. Ovu je granu nastavio Franjo, br. 127 (*~1650. †1713./17.), koji je ostao na djedovini u Moravču i njoj pripadaju zadnji Mikulići od Brokunovca, Ivan Nepomuk (br. 178) i po svoj prilici njegov sin Josip, br. 188 (*~1790. †~1848.), posljednji Mikulić od Brokunovca iz XV. koljena. Krsto, br. 129 (*~1658. †1712./13.) utemeljio je ogranak mlađe grane u Berislavcu, a Mihovil, br. 131 (*~1660. †1694./95.) ogranak u Zbelevu. Oba ova ogranka ugasila su se, međutim, u muškom spolu već u sljedećem naraštaju.

U slučaju roda Črnkovečkih od Črnkovca ovaj je rad imao dvojak cilj: najprije iz dostupnih izvora prikupiti što je moguće veći broj sigurnih pripadnika ovog starog plemenitog roda turopoljskog plemstva, koji je imao važnu ulogu u pojedinim razdobljima hrvatske povijesti i tako dobivene podatke razvrstati u rodoslovno stablo, a zatim razlučiti pripadnike izvornog roda od onih, koji su se služili istim obiteljskim imenom, ali su zapravo kooptirani pripadnici iz sasvim drugog roda, odnosno potomci po tankoj krvi. Obrađeno je 78 potomaka utemeljitelja roda Črnka (br. 2), sina Pavla od Kosnice (br. 1), koji se spominje 1333. god., do utrnuća roda u muškom spolu smrću posljednjeg autentičnog Črnkovečkog, isusovca Baltazara (br. 73), 1722. god., te 25 potomka Filipa Horvata-Galića od Klokoča i Barbare Črnkovečki (br. 40), čiji su nasljednici stekli pravo na korištenje istog obiteljskog imena poslije spajanja grbova dviju obitelji 1569. god. Za veliku većinu pripadnika oba roda bilo je moguće bez većih poteškoća odrediti mjesto u rodoslovnom stablu, te je na kraju članka priložena i descendentna rodoslovna tabla, koja uključuje oba roda. Time je ujedno u podpunosti riješena dvojba u jednom dijelu naše historiografije, koja je ne baš rijetko miješala izvorne Črnkovečke i potomke Filipa Horvata-Galića od Klokoča, a koji potomci u suvremenim izvorima u velikoj većini slučajeva nose također obiteljsko ime njihovog ženskog pretka, Barbare Črnkovečki, što je pokadkad dovodilo i do sasvim pogrješnih zaključaka.

Izvorni rod Črnkovečkih trajao je 13 koljena, dok se rod Filipa Galića i Barbare Črnkovečki (br. 40) ugasio u četvrtom naraštaju, odnosno u XI. koljenu zajedničkog rodoslovnog stabla. Izvornom rodu pripadaju tako neki od najznačajnijih Črnkovečkih: prije svega podžupan i vikar zagrebačkog biskupa, Luka, br. 55 (*~1560. †1625./26.), te njegov sin Gabrijel, br. 61 (*~1696., †1643.), koji je bio prabilježnik, te drugi podžupan iz redova Črnkovečkih, Franjo Antun, br. 68 (*~1661., †1706.). I Črnkovečki koji su napravili značajnu vojnu karijeru pripadnici su izvornog roda: to su kapetan Letovanića, ali i podkapetan Pokupske krajine Ladislav, br. 67 (*~1638., †1674.), te njegov sin Gabrijel Ladislav, br. 69 (*~1662., †1694.), koji je dosegnuo čin carskog podpukovnika. S druge, pak, strane, plemićki sudac Matija Črnkovečki, br. 82 (*~1528., †1572.), kao i prisjednik Oktavalnog suda Ivan ml. Črnkovečki, br. 87 (*~1540. †1592./1601.) zapravo su pripadnici roda Horvat-Galić, odnosno potomci Filipa Galića i Barbare Črnkovečki.

 I Mikulići od Brokunovca i Črnkovečki od Črnkovca, odnosno Galići od Klokoča, stupali su u ženidbene veze s najznačajnijim, pa i magnatskim, hrvatskim obiteljima. Tako su Mikulići uzimali za svoje žene kćerke iz utjecajnih obitelji iz sve tri hrvatske županije, kao što su Gubaševečki od Gubaševa, Jankovići od Bribira (Pribera), Gregurovečki od Gregurovca, Budački od Buče, Petričevići od Miketinca, Fodrovečki od Fodrovca, Bedekovići od Komora i dr., a Ladislav Mikulić od Brokunovca (br. 79) oženio je Anu Barbaru Oršić od Slavetića, sestru budućeg grofa Ivana Franje. Črnkovečki su se pak ženili kćerkama iz obitelji Pogledića od Kurilovca, Ščitarjevečkih od Ščitarjeva, Berislavića od Male Mlake, Barilovića od Gorice, Vragovića od Maruševca, Gotalima od Gotalovca, Gradečkima od Gradeca, a Gabrijel Ladislav Črnkovečki (br. 69) imao je za ženu također jednu Oršićku i to Anu, kćerku grofa Ivana Franje Oršića od Slavetića. Slično su se tako udavale i kćerke iz oba roda.
http://tkalcic.hr/sazetak_macek_2007.htm

-Rodoslovno stablo Črnkovečkih od Črnkovca
http://tkalcic.hr/Rad14%20Stablo%20Crnkoveckih.pdf

shaka zulu

  • Gost
Odg: Toponimi
« Odgovori #10 : Travanj 11, 2010, 04:25:10 poslijepodne »
Pajtak
Soroga (Saraga?)
Brestje
Lončarke
Biruševka
Gombarec
Pesikovec
Šosterov kut
Lončarke
Široko polje
Preki
Šališčak
Tabla
Lazina (_
Bapča ( ? )
Bobanić,Bobošćak
Kišov Breg ((101.5 m.nadm.vis.?) -Male kiševine,Velike kiševine,Turopoljski lug pod kiševinom)
Mravci
Želin
Vrtište
Gnojnice
Stepančići
Ruskovica
Perens..?
Ribnica
Krčec (lug?)
Luščaki (lug?)
Kušenik
Davor (il Đavor?)
Čejaki
Čiče
Jagodno
Ceckovac
Mišerići
Petrnaci
Perečinci
Gučićevo polje
Krč

Dautovići
Miličin put
Siget
Trebež
Marekovići
Brodište
Maslenka
Štrovac
Malenička
Lomnica
Dugava
Podotočje
Veliko polje
Gmajne
Kuče
Novi laz
Kneje
Lekovec
Obdina
Vrbani
Vranić
Kozjak
Buna
Odra
Grmlje
Subot.ka
Krči
Benčićka
Piškora
Dolnice
Klestra

Prekup
Poloj
Zablatje
Bočnica
Sop
Pruć
Sjenokoše
Bukevje
Klokočak
Vukelnak
Obed
Feričevo polje
Čret
Deli
Bencirke
Vužarevo
Leskova greda
Prumnice
Matijani
Pustosajina
Jendriši
Granice
Beretinke (Berek?)
Drnek
stuparići
Reski
Tuti
Poljana
Gmižići
Stari čret

shaka zulu

  • Gost
Odg: Toponimi
« Odgovori #11 : Travanj 11, 2010, 10:13:11 poslijepodne »
Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kakvu su kulturu Hrvati sa sobom donijeli?
Izvor: Wikizvor
< Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)

10. Kakvu su kulturu Hrvati sa sobom donijeli?

Prije, nego li počnemo pripovijedati povijest Hrvata u novoj domovini njihovoj, treba razmotriti prosvjetu, koju su oni donijeli iz stare domovine svoje. O tomu imamo pouzdan izvor u jeziku hrvatskom. Nekada su naime svi Slaveni živjeli zajedno kao jedan narod; naravno da su onda i govorili jednim te istim jezikom. Iz onoga doba potječu sve one riječi i nazivi, koji su još i danas isti kod raznih naroda slavenskih. Odaberimo dakle iz jezika hrvatskoga one riječi, koje označuju bilo kakvu stvar iz života, a nalaze se i u rječ­niku drugih Slavena. Iz ovih sveslavenskih riječi možemo sebi onda stvo­riti sliku one kulture, koju su Hrvati sa sobom donijeli u današnje zemlje hrvatske. Stari se Hrvati ponajviše zanimahu ratarstvom. Sijali su razno žito, kako to pokazuju sveslavenske riječi:pšenica, raž, ječam, zob i proso. Za hranu bi sebi spremali takodjer: grah, bob, leću, kašu, luk, češnjak, repu i mak. Hrvati poznavahu i današnje tržne biline: lan, konoplju i hmelj, zatim vinovu lozu i razno voće (jabuku, krušku, višnju i šljivu). Da su Hrvati bili stočari i pčelari, dokazuju nam sveslavenske riječi: krava, vol, tele, konj, koza, pčela i med. No Hrvati bijahu takodjer vrsni obrtnici. Oni su naime znali od kovina priredjivati svakojake stvari, što ih trebaju u svome gospodarstvu (n. pr. kosa, sjekira, srp i motika), u ratu (n. pr. mač, koplje, strjelica i ostruga), u drvodjelstvu (n. pr. nož, dlijeto, pila i obruč), te za druge potrebe (n. pr. [/b]igla, žlica, kliješta i ko­tao). Hrvati bi od drveta pravili svoje pokućstvo, tačke, kola, lopate, žrvnje, mlinove, korita, badnje, bačve[/b] i druge stvari. Medju njima bijaše tkalaca, lončara, suknara, a takodjer i finijih obrtnika, jer su poznavali stvari od zlata i srebra, zatim prsten, pečat, svijeću i svijećnjak. Da su se Hrvati napokon bavili i trgovinom, svjedoče sveslavenske riječi: trg, mjera i lakat. Hrvati nijesu poput azijskih naroda stanovali na kolima i u šato­rima, nego u kućama. Obično bi svoje kuće gradili kraj potoka, šuma, jezera ili močvara, da se lakše brane od navale neprijateljske. Nijesu to ipak bile kolibe, već prave zgrade, kako to svjedoče sveslavenske ri­ječi: prag, stijena, izba, vrata (ili dveri), okno, krov, pivnica, vježa, streha i sljeme. U kućama njihovim nije manjkala peć sa zapećkom, za­tim klupa, stol, stolac, polica i drugo posoblje. Iz kuće se izlazilo kroz više vrata na dvor, gdje se nalazi hlijev (staja), a u njoj blago, t. j. stoka. Sve nam ovo pokazuje, da Hrvati nijesu bili nomadi, kao mnogi drugi narodi, nego sjedilački narod. Zato se i u novoj domovini svojoj nasta­niše trajno.

Narod je hrvatski volio zadrugarstvo. Svi su članovi jedne obitelji stanovali zajedno pod istim krovom: u zadruzi. Muška djeca ostaju u za­druzi, a ženska se prigodom vjenčanja odvajaju i polaze u muževu za­drugu. Da su hrvatske zadruge bile velike, svjedoče nam tolika rodbin­ska imena, kojih ne nalazimo kod germanskih i romanskih naroda. Velik taj zbor drži na okupu »starješina« zadruge. Kad bi zadruga postala pre­velika, raspala bi se u više dijelova. Tako je nastalo bratstvo ili rod, t. j. skupina zadruga, koje potječu od zajedničkoga pradjeda. Više ta­kovih bratstva činilo bi župu, kojoj stoji na čelu »župan«. Župa je za­pravo velika upravna općina. Ona se sastojala od više vesi (sela), u ko­jima stanuje po jedno bratstvo; svaka opet ves imade više zadruga. Ne­koliko takovih župa činilo bi jedno pleme hrvatsko. Plemenom već upravlja »ban«, koji je ujedno vrhovni sudac i vojvoda. Kada to zahtijeva po­treba, sazivlje ban sve starješine svoga plemena u skupštinu. Pošto su starješine bili obično stariji ljudi, predstavlja nam se plemenski zbor kao kakvo »vijeće staraca«. Stariji Hrvati nijesu poznavali većega dostojan­stvenika, nego li je njihov »ban«. Riječi »knez«, »kralj« i »car« nijesu porijekla hrvatskoga, već tudjega.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kakvu_su_kulturu_Hrvati_sa_sobom_donijeli%3F

-

11. Karakteristika Hrvata

Hrvati su od vajkada imali svoje uredbe i zakone. To pokazuju sveslavenske riječi: zakon, red, pravo, sud, pra­vica i krivica. Kao pravi demokrate ne poznaju stari Hrvati razlike iz­medju svojih ljudi. Zato medju njima isprvice nema kmetova i plemića. Kod Hrvata ne nalazimo ni pravih robova. »Koji su (neprijatelji) kod njih zasužnjeni«, veli car Mauricije, »ne ostaju za uvijek sužnji, kao kod drugih naroda, već ih drže samo na neko vrijeme; ako se otkupe (nov­cem), mogu poći kući ili ostati kod njih kao slobodni i prijatelji«. Mauri­cije govori uopće o svima južnim Slavenima, dakle i o Hrvatima. Pošto je on dugo vremena ratovao s južnim Slavenima, možemo vjerovati, da je on poznao život njihov. Da pak nije neprijatelje svoje prikazao bo­ljima, nego li bijahu, toga ne treba dokazivati. O gostoljubivosti starih Hrvata piše car Mauricije ovako: »Prema strancima veoma su milostivi. Oni se u velike brinu, da strance uščuvaju nepovrijedjene. Da ih dakle dobro zaštite, predvode ih od jednoga mje­sta na drugo, kano imadu stići, te ih predavaju bližnjemu susjedu. Ako bi se pak njegovom (susjedovom) neopreznošću dogodilo strancu kakvo zlo, navalio bi na susjeda onaj, koji mu je stranca predao, jer smatra svetom dužnošću svojom, da osveti bivšega gosta svoga«. Da je u ono vrijeme obiteljski život u Hrvata bio uzoran, dokazuje već krjepost hrvatskih žena. Evo, kako se o tomu izrazuje car Mauri­cije: «Žene su im čiste i preko svake mjere vjerne muževima svojim. Mnoge se iza muževe smrti utješe vlastitom smrću; vole naime utonuti u vodu, nego li da živu u samoći«.

Premda bijahu stari Hrvati pogani, ipak su osjećali ljubav prema bližnjemu. Dokazom nam služi »pobratimstvo« i »posestrimstvo«, o čemu toliko pjeva narodna pjesma hrvatska. Ostatak ove ljubavi jošte nala­zimo u riječima: »pobre« kod čakavaca, »brate« kod štokavaca i »kume« kod kajkavaca. Drugi narodi ne mogu ni pojmiti ovakvih naziva; oni su dakle upravo posebna svojina naroda hrvatskoga. - Car Mauricije svjedoči nam i o tomu, da se Hrvati već u ono doba zanimahu za glazbu. Kad bi na stare Hrvate navalile velike vojske rimske, branili bi oni slobodu svoju. O tomu piše car Mauricije ovako: »Neodvisnost ljube nada sve, te se nipošto ne daju skucati i pokoriti. U svojoj su domovini nečuveno hrabri i ustrajni; lako mogu podnašati vrućinu i zimu, dapače i nestašicu hrane i odijela... Na otvorenom su polju doduše slabi; no zato se vještije bore u klancima i močvarama. Osobito rado udaraju na neprijatelja iz zasjede. Često bi ratni plijen ostavili na kojemu mjestu, pa uzmaknuli u šumu; kad bi nato neprijatelj pohitio, da ugrabi plijen, navalili bi na nj i sasvim ga satrli. Ako bi ih dušmani iznenadili, poskakali bi (Hrvati) u bližnju rijeku ili močvaru, pa legli poledjice, a disali kroz trstiku. Neiskusan bi neprijatelj na površini vode vidio po koji komad trstike, gdje viri iz vode, ali ne bi znao, kamo je nestalo ronaca«. Hrvati su obično ratovali pješice. Mauricije veli, da su bili »oboružani čvrstim i teškim štitom. Uz to im je služio još drven luk s malenim - otrovom nakvašenim - strjelicama. Kad bi došlo do šaka, borili bi se mlatom, batom i palicom«. Nije Hrvatima manjkala ni sulica, a vješto su baratali i kopljem. No zato »oklopa ne meću na grudi«, kako svjedoči suvremerii pisac Prokopije, koji nastavlja ovako: »Neki dapače nemaju ni zobunca ni kabanice, već oblače duge i široke gaće, koje sižu do sredine tijela, pa takovi idu u susret neprijatelju«.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Karakteristika_Hrvata

-

Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Pokrštenje Hrvata
Izvor: Wikizvor
< Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)

12. Pokrštenje Hrvata
...
Boga Gromovnika ne nalazimo samo kod Hrvata, već i kod svih Slavena, dapače i kod drugih naroda. On je gospodar neba i oblaka, a otac sunca, mjeseca, zore i danice. Gromovnik je prema tomu stvoritelj prirode. No ljudima su bliže gromovnikove službenice: vile. To su krasne, mlade i bijele djevojke, kojima niz ledja vise duge i zlatne vlasi. U vla­sima leži njihova snaga; da im pane samo jedna vlas, odmah bi umrle. Tijelo im je vitko i lako, a obučeno u tanko bijelo odijelo. Oči im sije­vaju kao munja, a milozvučnim glasom svojim mogu svakoga začarati. Jedne vile borave u oblacima, a druge na gorama, rijekama ili potocima i na poljima. - Stari su Hrvati obožavali i djedove svoje. To su njihovi domaći bogovi, zaštitnici roda njihova. Prvi je djed porodu svomu na­dahnuo dušu, koja putuje od roda u rod. Zato su ljudi i tijelom svojim slični ocu, djedu ili pradjedu svomu. Pogrebni običaji dokazuju, da su Hrvati dušu držali neumrlom. Hrvati su vjerovali u vukodlake, koji da noću izilaze iz grobova, te po kućama dave ljude i piju krv njihovu. Hra­mova nijesu Hrvati gradili poganskim bogovima svojim. Žrtvovalo se obično na izvoru bistre vode ili navrh brda. Tu bi se zapalila velika vatra (»krijes«), na koju se onda stavljala žrtva (domaća životinja), a narod bi igrama i pjesmama slavio boga svoga. Kod Hrvata nije bilo posebnih sve­ćenika, već bi žrtve obavljali njihovi glavari (starješine, župani i banovi).

Hrvati se naseliše u čisto kršćanskim zemljama. Tu bijahu brojne biskupije po gradovima dalmatinskim, a takodjer u Sisku, Osijeku i Mitrovici. Zato je vjerojatno, da su Hrvati lako i brzo upoznali vjeru kršćan­sku. Možda se pojedina plemena hrvatska odmah i pokrstiše, kako su to učinili toliki drugi narodi, koji zaposjedoše zemlje zapadnoga carstva rimskoga. U kršćanskome Bogu vidješe Hrvati svoga boga Gromovnika; sveci im se pričinjahu kao djedovi njihovi, angjeli kao vile, a vragovi kao vukodlaci. Pošto kod Hrvata nije bilo svećeničkoga stališa, nije bilo ni onih, koji bi pogansku vjeru branili iz vlastitog interesa.

...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Pokr%C5%A1tenje_Hrvata

shaka zulu

  • Gost
Odg: Toponimi
« Odgovori #12 : Travanj 18, 2010, 12:45:01 prijepodne »
Povijest
Oborovo se prvi puta spominje 1231. godine. Ime naselja nastaje od posjednika Obora. Ponovno se spominje 1350. kada se župa predaje remetskim Pavlinima. Kasnije je Oborovo posjed raznih feudalaca. Od sredine 19. stoljeća Oborovo je u sastavu dugoselskog kotara u kojemu ima status općine, a od ukidanja kotara 1955. u općini Dugo Selo. Od 1993. ulazi u sastav novoformirane općine Rugvica. Škola je osnovana u 19. stoljeću (danas nije u funkciji). U selu je 1936. godine osnovana prva seoska veterinarska ambulanta u Hrvatskoj i ondašnjoj kraljevini Jugoslaviji. U Oborovu je rođen 1867. godine akademik dr Stjepan Đurašin, sveučilišni profesor plodonosan u filozofiji i biologiji. Na prilazima Oborovu tijekom Drugog svjetskog rata, 29. ožujka 1944. odigrala se tzv. Oborovska bitka. Partizanske postrojbe bile su na brisanom prostoru opkoljene od strane vojske tzv. NDH. U toj bitci poginulo je oko 150 partizana. Zanimljivost u Oborovu je to što je sačuvan jedinstven govor (nažalost još samo kod starijih) u kojemu se glas "J" stavlja ispred ili iza riječi. Npr. Joborovo (Oborovo), jopćina (općina), ili lačaj (hlače), gaćaj (gaće). Ovaj govor je gotovo nestao i karakterističan je bio samo za Oborovo. U naselju djeluje Dobrovoljno vatrogasno društvo, Kulturno umjetničko društvo i nogometni klub. U naselju djeluje Caritasov centar za nezbrinutu djecu.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Oborovo

-

RUGVICA – OD PAMTIVIJEKA PRIJELAZ PREKO SAVE
Pokraj Rugvice pronađeni su arheološki nalazi iz brončanog doba. Kraj je bio trajno naseljen što svjedoče i ostaci iz rimskog vremena. Čak i arheološkog laika neće ostaviti ravnodušnim kaciga na kojoj su davni vlasnici, četvorica rimskih vojnika čije je glave štitila u tko-zna-koliko ratova kroz gotovo dva stoljeća (od 1. do 3. stoljeća), upisali svoja imena. Srednjovjekovno naselje uz Savu spominje se već 1209. godine. Stalnu naseljenost bez sumnje duguju položaju uz prijelaz Save, po kojem je i dobila ime. Naime, starohrvatski «horug» znači zastavu, a zastavom se označavalo pristanište.
...
OBOROVO
U Oborovu se već 1209. godine spominje crkva Svih Svetih. Prema Šišiću ime mu je izvedeno iz starog naziva Avara - Obri. Postalo je župom 1501. godine. Ovdje je 1936. godine otvorena prva veterinarska ambulanta u Hrvatskoj, a ispred nje podignut je spomenik prof. dr. Oti Kästeru s Veterinarskog fakulteta, koji je uspio provesti ovu zamisao. Nedaleko od Oborova, jednog od važnijih prijelaza preko Save, vodile su se u ožujku 1944. godine velike borbe između postrojbi njemačke Prve kozačke konjičke divizije i partizanskih postrojbi Druge moslavačke brigade i Posavskog odreda koje su se našle u obruču, poznate kao Oborovska bitka. Pri proboju obruča poginulo je više od 150 partizana.
U Oborovu se nalaze čak dvije barokne crkve.
http://www.rugvica.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=1&Itemid=10

-

Naselja i stanovništvo 2001.

Čista Mlaka 488
Črnec Dugoselski 193
Črnec Rugvički 77
Donja Greda 118
Dragošička 409
Hrušćica 168
Jalševec Nartski 558
Ježevo 453
Nart Savski 213
Novaki Nartski 71
Novaki Oborovski 261
Obedišće Ježevsko 131
Oborovo 722
Okunšćak 442
Otok Nartski 210
Otok Svibovski 233
Preseka Oborovska 162
Prevlaka 95
Rugvica 758
Sop 446
Struga Nartska 451
Svibje 443
Trstenik Nartski 506

Povijest
Naselje Rugvica smješteno je na lijevoj obali rijeke Save. Ime Rugvice nastalo je od stare hrvatske i slavenske riječi "horugva", što bi značilo zastava, barjak. Izvedbom imena postaje "Horongvica", kako se naziva u starim župnim knjigama. Kako je Sava plovna do Rugvice, može se pretpostaviti da je u dalekoj povijesti u Rugvici bilo pristanište, najvjerojatnije za ribare označeno stijegom ili zastavom. Rugvica je kasnije i bila važno pristanište na Savi gdje je se odvijala trgovina. U srednjem vijeku Rugvica je u posjedu velikaških obitelji, a zadnji je gospodar bio Eduard Jelačić, od čijeg dvorca danas nije ništa ostalo. Rugvički kmetovi oslobođeni su nešto prije nego kaptolski, pa su tako i ranije napuštali tradicionalnu narodnu nošnju, te su zato u puku zvani "svilari", dok su drugi zadržali naziv "turjačari", jer su dulje nosili turjače - odjela od domaćeg platna. Škola u Rugvici započinje s radom 1852. godine. Od utemeljenja kotara u tadašnjoj Austro-Ugarskoj, Rugvica je u sastavu kotara Dugo Selo. Nakon ukidanja kotara Dugo Selo 31. kolovoza 1955. Rugvica ostaje u sastavu općine Dugo Selo. Godine 1993. tadašnja velika općina Dugo Selo dijeli se na dvije općine (Brckovljani i Rugvica) i današnji grad Dugo Selo. U sastav općine Rugvica ulaze 23 naselja.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Rugvica

-

Arheološki nalazi i pronađeni zapisi svjedoče da povijest ovog područja seže u daleku prošlost. Tu je nalazište prethistorijskih kultura brončanog doba i do danas je iskopan veliki broj nalaza koji svjedoče o životu i kulturi pretpovjesnih stanovnika. Pronađeni su ostatci naselja iz rimskog doba, te ostatci srednjovjekovnog naselja na Mrtvičkoj Gredi (nekadašnjem otoku na lokaciji Rugvica - Mrtvica). Brončana kaciga rimskog legionara pronađena je na mjestu gdje je bila rimska luka. šljenje je da je taj stijeg bio na desnoj obali Save, koja je prije tekla sjeveroistočnije, a kasnije je ustalila svoj tok na današnjem koritu, zadržavši još dugo ono istočnije korito kao svoj rukavac, o čemu daju mnogo dokaza imena mjesta koja se nalaze baš između tih dvaju korita: Preseka, Prečno, Prerovec i Prevlaka, a i Oborovo, koje je moglo postati oborom (torom) na nekom sušem mjestu, najvjerojatnije još jednom otoku. Da su to bili zaista veliki moč-varni krajevi, vidi se i iz kasnijeg vremena, kada je grad Zagreb imao svoje piscatores castri de Zagrabia (ribare grada Zagre-ba), kojima je pripadao cijeli kraj počevši negdje od Rugvice do Trebarjeva, s lijeve strane Save do Črnca (ili Crnca), a s desne do Odre.
http://www.scribd.com/doc/3681758/Glasnik16
« Zadnja izmjena: Travanj 18, 2010, 12:47:34 prijepodne kuntakinte »

shaka zulu

  • Gost
Odg: Toponimi
« Odgovori #13 : Rujan 03, 2010, 05:20:27 poslijepodne »
Kaj znači berek ?

Offline Newbie

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 1047
  • Karma: +0/-0
  • Spol: Muški
  • Stručnjak za potpuno nevažne stvari
Odg: Toponimi
« Odgovori #14 : Rujan 03, 2010, 09:41:54 poslijepodne »
Kaj znači berek ?

Pa moze biti neko jezerce, ali plitko, izduzeno, obrasteno u sas ili tak nekaj slicno... a zakaj ti to Kunta neznas, ha?