Autor Tema: Živlejne v turopolske obitelske zadruge  (Posjeta: 6420 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Živlejne v turopolske obitelske zadruge
« : Prosinac 26, 2011, 12:44:53 prijepodne »

Josip Kovačevič: Obitelska zadruga plemenite Kovačevičov


IV. DIO

OBIČAJI

Predbožićno doba


         Do sv. Kate svi poljski radovi bili bi završeni. Očekivao bi se, ako ga već nije bilo, i snijeg, po onoj narodnoj uzrečici "Sveta Kata, sneg navrata, ako ga nema, ona ga sprema".
         To je četiri tjedna prije Božića i počimlje advent ili došašće. Svakim danom u župnoj crkvi u Vukovini služila se rana misa zornica.
         Zadrugari koji su mogli ići k misi morali su rano još po mraku ustati i u pet sati pješke, nikada prijevozom, krenuti od kuće na sat dugi put do župne crkve. Išli su u skupinama s drugim mještanima Buševca. Mnogi su nosili kao baklje upaljene luči. U noći, kao u buketu, vidjela su se brojna svjetla kojima su mahali vjernici da im se na luči ne ugasi žar. U novije doba nosili su i kao ruka debele svijeće od voska, pri dnu umotane u kudjelju i usađene u priručne drvene svijećnjake. Bili su to veličanstveni prizori u bijelim zimskim noćima viđeni i na putovima iz drugih sela župe.
         Događalo se da bi neki vjernici, kako nisu imali sat, prerano pješke krenuli u Vukovinu žureći se i bojeći se da ne zakasne na zornicu. Putem su se nelagodno osjećali jer je tada bila šuma s jedne i druge strane šest kilometara duge ceste od Buševca do Vukovine.
         Putem su molili i pjevali pobožne pjesme. Za mlade je to bila radost i zbog dugog usputnog međusobnog druženja, a starijima više pokora i pobožna molitva Svevišnjemu. Čitava zima bila je u očekivanju brojnih svetkovina. Prvi koji je nosio radost djeci, a i starijima bio je sv. Nikola (6. prosinca). Djeca bi čistila svoje opančiće ili stare cipelice i stavljala na prozore očekujući u noći dok budu snivali da ih posjeti sv. Nikola i donese im zaslužene darove. Stariji bi im govorili: "Ako ne buš dober, tebe bu sv. Mikula donesel tulce i šibu" i "Tebe bu Krampus lance donesel". Zato su djeca pred ovaj dan nastojala biti poslušna da budu na taj blagdan i lijepo nagrađena. Roditelji bi pred zoru, dok su djeca tvrdo spavala, stavljali u obuću žemlje (pecivo sv. Nikola), bombone, jabuke, orahe ili po koji novčić i sl.
         Na sv. Barbaru (4. prosinca) išlo se u čestitare. Muški zadrugari čestitali bi doma prvo svojim Barbarama, tj. Baricama, Barekima itd., već kako su koju zvali. Zatim bi išli po selu tražeći one koje su ih zanimale kao rodbina, a momci djevojke. U novije doba išli su i tamburaši u čestitare s pjesmom i svirkom. Pod prozorom obavezno bi zapjevali i zasvirali:

         Baro, Baro, dej se stani
         i pogledaj tko je vani.
         Vani su ti tamburaši,
         došli su ti čestitati.
         Došli su ti čestitati
         tvoj premili imendan
         kojza tebe, mila Baro,
         najljepši je izabran!
(1)

(1) Ista pjesma pjevana je za sve muške i ženske imendane samo se prigodice mijenjalo ime slavljenika


79

         Nakon ove pjesme slavljenik bi obično pozvao u kuću čestitare i počastio ih pićem, ponekad i jelom i kojim novčićem.
         Za plemenitu zadrugu dan sv. Lucije (13. prosinca) bio je značajan datum zbog turopoljske premembe, tj. zbog biranja novog ili potvrđivanja starog "komeša" (župana) Plemenite općine turopoljske na Velikom turopoljskom spravišču u Velikoj Gorici. Kako su Kovačevići sve do diobe zadruge više godina dali plemenitoj sučiji Buševec suce Josipa starijeg, a kasnije Josipa mlađeg (koji iako je ranije izašao iz zadruge, ipak dušom i tijelom pripadao svome korijenu), te se o tom danu mnogo razgovaralo u kući.
         Kako je od sv. Lucije do Božića dvanaest dana, žene bi složile dvanaest ljuski od luka, koje su predstavljale dvanaest mjeseci u godini. Gore bi stavile sol i u onim ljuskama (mjesecima) gdje bi se sakupila voda vjerovali bi da će ti biti "močni", tj. kišni mjeseci u godini.
         Također bi se u posudicu stavila zemlja i zasijala pšenica, koja bi do Božića izrasla po pedalj. Ova pšenica stavljala se pod bor za ukras. Djevojke bi rado slušale da im netko gata na taj dan za koga i kada će se udati. Prije Božića počela je "velika spoved" (velika ispovijed) u župi. Svi zadrugari morali su se ispovijediti i pričestiti. Svaki ispovijeđeni dobio bi "selicu" (pismenu potvrdu) bez koje se nije mogao pričestiti.


         Božični dani

         Božični dani bili su dani molitve, ali i dani radosti i veselja. Dani opuštanja od posla, a nakon dugog posta i dani obilatog blagovanja, srdačnih čestitaka, nada i iščekivanja bolje sutrašnjice.
         U te dane osjećalo se spokojstvo i mir u kući, u selu i među ljudima dobre volje.
         Na Badnjak svuda se užurbano radilo. Žene su spremale hranu za božične blagdane. Djevojke došvavale (dovršavale) našvavanje (vezenje) svojih novih "fertuna" (zaslona) i bluzica u kojima će se prvi puta pokazati na plesu. Muškarci su pripremali hranu za blago i timarili konje za prijevoz k misi na Božić u Vukovinu, a na Štefanje u susjednu župu Peščenicu. Čistili su i štale jer se drugi dan, tj. na Božić, nije smjela kuća pometati niti štala čistiti.
         Svaka zadruga željela je da njezini konji zabljesnu svom svojom ljepotom i snagom na cesti. Da se vidi kakvi su gospodari. Jer debeli, snažni i obijesni konji i lijepi mali "bagrlin" ili "šlavuner" bili su očit dokaz bogatstva i moći njihovih vlasnika. Kovačevići su veliku važnost polagali na to. Od starine bili su poznati konjogojci, jer su imali i pastuha i slugu za timarenje konja. Mladi Mijo (1865-1953) je bio izvrstan konjar. Njegovi konji u zaprezi stegnutih vratova visoko i ponosno bi dizali glave kao da su sami osjećali i govorili neka se vidi čiji su i kakvi su zadružni konji.
         Na povratku od mise iz Vukovine i Peščenice znale su biti prave konjske utrke, da se vidi koja će zaprega prije stići u Buševec. Konji bi galopom jurili, tvrda kola se tresla po makadamskoj cesti, a putnici držali za lojtre da ne "frknu" (ispadnu) iz kola ili, ako je bilo snijega, vozili bi se na kripama (putničkim saonicama), a brojni zvonci na konjskim vratovima davali bi poseban ugođaj ovoj vožnji.
         Borove nisu kupovali, već bi dječaci otišli u svoju ili turopoljsku šumu i odsjekli granu smogora ili borovice i donijeli je kući. Muškarci bi čavlima pričvrstili granu na zid u kutu kod stola, tako da bi se dugačka grana još pričvrstila i na strop iznad stola. Kitila se lančićima napravljenim od raznobojnog papira, pravim jabukama, orasima (pozlaćenim) i slično.
         Pleli bi se i lančići od slamki na pređu navučenih i raznih figurica od papira. Tu su se stavljale jabučice i sav nakit.

80

         Jedne godine maštoviti Mato (1898) napravio je ptičicu i objesio je na uzicu ispod bora. Vezao ju je uzicom i preko kolutara spojio za vrata. Kad bi netko ušao u sobu, uzica bi se opustila, a ptica bi se spustila dolje iznad stola. A kad bi zatvorio vrata, uzica bi se napela i povukla pticu u zrak ispod sredine bora među nakit (ukrase).
         Nešto prije 1900. godine počeli su zadrugari osim zajedničkog bora u zadružne "prve hiže" (prve sobe) na isti način kititi smogore ili borovice zasebno u svojim koma-rama (kućicama u dvorištu).
         Ovako je jednom prilikom opisala razlog ovog čina moja baka Bara Bizojnka (1873--1947): "Kad su mi deca porasla, pak su mi stalno bežala z komare v zadružnu hižu de je bil okićen bor. Kak je vane bilo zima i na dvorišču blato, pak sem rekla jape (suprugu Miji): K letu burno i v komare složili mali bor da nam deca ne lete v zadružnu hižu". Tako su i učinili slijedeće godine. Ponovili su u komari čitav obred unošenja Božića, tj. slame i ostalog. Slijedili su ih i ostali zadrugari u svojim komarama, ali bor "u zadružne hiže" ostao je i dalje "glavni" i središnje mjesto za okupljanje svih zadrugara.
         "Nosi se Božić. Nosi se betlehemska slamica na tere se bu Isusek rodil". Družina bi čula obavijest već u mraku, svakako prije nego bi išli na polnoćku, za ovaj svečani događaj.
         Svi bi se skupili u prvoj velikoj zadružnoj hiži (sobi) oko bora i stola. Ugasili bi svjetlo i čekali u mraku ovaj uzvišeni čin.
         Gospodar i gazdarica (žena ili starije dijete) pripremili bi se u gajnku (predsoblju) "da v hižu nose Božić".
         Gospodar bi "leb kukurižnoga kruva" stavio pod pazuho lijeve ruke, a pod pazuho desne ruke uzeo bi snopić-poveslicu slame. Desnom rukom primio bi peharec vina.
         Gazdarica bi u lijevoj ruci nosila zdjelicu (drvenu ili zemljanu) sa žitkom (kuku¬ruzom, raži, pšenicom, ječmom itd.) za sjetvu i tamjan (po 3 zrnca). "Tamjan zato ke se popeva:
         - Tamjan i zlato i plemenitu mast".
         Nosi i brus, zato da iscijeli ranu i ukloni bolest, ako ga se položi na oboljelo mjesto, i metaču (krilo od peradi) da se otjera oteklina s kravljih vimena. U desnoj ruci nosi upaljenu svijeću.
         Kuc! Kuc! - pokucao bi gospodar.
         - Napred! - oglasili bi se domari iz mračne sobe.
         - Dober večer nam Bog dej! - ulazeći pozdravio bi gospodar družinu.
         - Bog dej, dober večer - odzdrave domaćini.
         - Deca, nosimo vam Božić - reče gazdarica. (Ovako je govorila Bizojnka u svojoj kući, nakon diobe zadruge. U zadruzi vjerojatno ne bi ništa rekla).
         Gospodar prozbori:
         - Na tom mladom letu dej nam Bog pilekov, ligekov, žugekov, purekov, ždrebekov, telekov, pajcekov, žira i Božjega mira i dušnoga zveličenja najviše!
         Kad su u zadrugu došle mlade snahe, zaželjelo se i "drobne dečice".
         Kruh i vino stavili bi se na stol, a slama spustila pod stol. Iz pregršta slame domaćin bi izvukao desetak slamki i od njih unakrst složio križ na stolu. Zatim uokolo križa rasuo šaku žita. Potom bi povukao stoljnjak i njime mahnuo preko dvorišta, da im tamo ide živad, a ne na cestu, govoreći:
         - Oš, kokoši, tam na naše!
         Gazdarica stavi svijeću na stol.
         -  Očemo se sad pomoliti za naše teri su mrtvi, a sad bi rado tu z nami bili - reče gospodar.
         Svi kleknu na slamu oko stola.
         - Oče naš koji jesi na nebesi...
81

         Nakon molitve ugasili bi svijeću i upalili luč (kasnije lampu petrolejku). Gospodar bi vinom natočio peharce i nazdravio:
         - Bog nas poživi, družina. Dej nam Bog zdravle!
         S užitkom bi pili piće.


         Polnačka (polnoćka)

         U ranije doba polnoćka se služila obvezno u župnoj crkvi u Vukovini.
         U drugoj polovici 19. stoljeća, a vjerojatno i ranije za božične blagdane na ispomoć župniku dolazio bi svećenik iz Zagreba. Od tada se polnoćka služila i u Buševcu.
         Neki mlađi Buševčani ipak bi se znali na sajnkama odvesti u Vukovinu na polnoćku.
         Poslije polnoćke nastalo bi opće čestitanje Božića.
         Momci bi darivali svoje izabranice crvenim jabukama božićnicama. Svi su se žurili kućama na večeru, prvu mrsnu hranu nakon adventskog posta na u to doba obveznu hladetinu, a u novije vrijeme meso i gibanicu.
         Za oštrih zima promrzli od studeni, nakon povratka kući, u ugođaju toplog doma i uz svjetlost s ognjišta, luči ili petrolejke, prije i u tijeku večere, zadrugari bi pjevali božične pjesme. Znali bi zasvirati na svojim violinama i tamburama. U badnjoj noći iz svakog čovjeka dobre volje zračila je radost i veselje što se rodio Spasitelj i Otkupitelj. S puno zanosa, sreće i ushićenja pjevale su se starinske božične pjesme: Narodil nam se kralj nebeski, Dvanajsta je sad ura i druge.
         Kako reče Kata Robić rođ. Kovačević (1914): "Prelepe arije, bilo je to milota čuti. Dirnula je sakoga".
         Čitavim selom orilo se od pjesama i u pola noći grmjelo od pucnjave, a iz malih snijegom zametenih prozorčića probijala je svjetlost i rasipala svoje zlatne zrake po bijelom snijegu.
         Kad bi se vratili s ponoćke, gazdarica bi zapalila svijeću, koja bi gorjela do jutra oko šest sati, kad bi zazvonilo pozdravljenje iz kapelice sv. Ivana Krstitelja.
         "Sveča je gorela za dušice ki su nam pomrli, da dušice znaju dojti domom na Božić".


         Božić

         Božić je oduvijek bio obiteljski blagdan. Na taj dan svi zadrugari koji su mogli obavezno su morali ići k misi, tjerao ih je sam gospodar. Mlađi članovi išli bi pješke k jutarnjoj misi u Vukovinu, a stariji bi se, ako je bilo snijega, vozili na saonicama "k poldašne meše" (podnevnoj misi) u Vukovinu.
         Doma iza zajedničkog obilatog objeda i čašice vina pjevale su se božične pjesme i uživalo u krugu obitelji.
         Na taj najveći kršćanski i obiteljski blagdan nisu se očekivali nikakvi gosti, ali ako bi tko došao, bilo bi poželjno da je to muškarac, a ne ženska osoba. Zato su govorili svojoj djeci plašeći ih da ne idu u selo: "Nejdete v selo, bi vas tam v peć hitili" i sl.
         Ako bi ipak prva došla ženska osoba, osobito ako je to bilo žensko dijete, znali bi je domaćini izgrditi: "Ke si došla?! Ke nemreš denes doma biti? Denes je Božić! Budu nam se sekire trle!" (tj. pucala tuporišta kod cijepanja drva).
         U božičnom veselju djeca bi s užitkom spavala pod stolom na slami, kao i nekad novorođeni mali Isus. Svećenik (obično je to bio fratar) koji je bio na ispomoći vuko-vinskom župniku za božične dane ispovijedao bi i služio mise u Buševcu. Uvijek bi odsjedao i noćivao u zadruzi Kovačevića. I on je spavao u kući, kod stola na slami, baš kao i djeca. Jednom je, kao mlad svećenik, bio u Buševcu i sam kardinal Franjo Šeper te je na

82

prenoćištu u jednoj kući već podijeljenih Kovačevića cijelu večer s njima pjevao božićne pjesme.
         Prilikom blagoslivljanja kuća za dar sakupio je vreću povesma (fine kudjelje). Od kudjelje pravili su užad za crkvena zvona.
         Do podne je Božić, a popodne božična stazica.
         "Ta stazica vodi tam de se Isusek narodil. Tam se ide molit".
         Drugi dan iza Božića (26. prosinca) na Štefanje dan je slavlja i čestitanja svim Stjepanima. Na taj dan nije bilo poldanje mise u župnoj crkvi u Vukovini, već samo u selu Kuče. Tu je svećenik išao "z križecom", tj. blagoslivljati kuće. Većina Buševčana pa i Kovačevići na taj dan na konjskim zapregama išla je masovno na "poldešnu mešu", tj. poldanicu u susjednu župu Peščenica, a manji broj u Kuče.
         Obično taj dan održavale su se "bali", tj. zabava u jednoj od krčmi u Buševcu.
         Buševčani su uživali veliki ugled kod peščeničkog župnika zbog toga što su znali masovno doći na misu u Peščenicu. Buševski crkveni zbor je pjevao starom župniku za 50. godišnjicu svećeničkog zvanja.
         Navodno je stari svećenik dobio dozvolu od samog sv. Oca u tijeku I. svjetskog rata da može bez pitanja i odgovora, tj. ispovijedi umiruće vojnike odriješiti grijeha i podijeliti im svetu pričest. Tu dozvolu poslije rata nitko mu nije oduzeo i on ju je u nekim slučajevima, govori se, i koristio.
         Na "Ivanuše", tj. dan sv. Ivana evanđelista (27. prosinca) gospodar zadruge iznosio bi slamu van iz kuće. Od te slame pravio bi mala "povresla" (zamotaje) i omatao ih kao prstenove oko debla voćaka u vjerovanju da će ova blagoslovljena slama štititi voćke od bolesti i dati im plodnost slijedeće godine.
         I u štalu pred krave stavilo bi se malo te slame kao dar. Tako je čista soba dočekala svećenika i blagoslov kuće.


Nastavek na sledečomu listu

Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Živlejne v turopolske obitelske zadruge
« Odgovori #1 : Prosinac 26, 2011, 12:46:19 prijepodne »

Nastavek prethodnoga lista


         Blagoslov kuća

         Na "Ivanuše" od starine sve do nedavno u Buševcu je bio blagoslov kuća. Ljudi bi govorili "Ide pop s križecom". Svi zadrugari morali su u kući dočekati blagoslov. Kako Buševec nekad nije imao mnogo kuća, svećenik se nije žurio s obilaskom sela. Ujutro bi ga dovezao iz Starog Čiča buševski kočijaš. Svećenika bi u blagoslovu kuća pratili zvonar, koji bi nosio kandilo s tamjanom i zvončić, kojim su se oglašavali prije ulaska u kuću da domaćini čuju tko im dolazi u posjet. U hodu bi pjevali najviše "Narodil nam se kral nebeski..." što bi u kući domaćini jednoglasno prihvaćali. Drugi pratilac je nosio vreću prebačenu preko ramena za skupljanje darova.
         Odmah po ulasku u kuću zvonar bi kredom gore na vrata s unutarnje strane napisao iduću godinu i kraticu od tri slova: G(ašpar) + M(elkior) + B(altazar), (n.p. 19 G + M + B 87), imena Sveta tri kralja koji su vođeni zvijezdom došli pokloniti se novorođenčetu, Sinu Božjemu. Domaćini bi se klečeći križali i ljubili raspelo.
         Nakon blagoslova kuća, tj. škropljenja svetom vodom, zajedničke molitve, čestitanja Božića i Nove godine, darivanja domaćina nabožnim sličicama, domaćini bi uzvratili svojim novčanim prilogom, jabukama božićnicama i povesmom (finom kudjeljom) iz koje će se praviti užad za crkvena zvona.
         Sutradan (28. prosinca) na Herodoševo ili, kako bi rekli po domaći, "Rodoševo", tj. Dan Nevine dječice, momci bi išli sa šibama po selu "z Rodošom" tamo gdje su bile djevojke i djevojčice, simbolički bi ih udarili šibom. Dečki bi darovali svoje izabranice jabukama. Na taj dan išlo se k misi u Mraclin gdje je svećenik išao blagoslivljati kuće. Buševčani su većinom išli pješke. Mraclinski dečki znali su čekati djevojke na putu kraj crkve i šibama lako udarati uplašene udavače.

83


         Staro leto (Stara godina)

         Gospodari zadruga bacali su jabuke u zdence da se posvete. "Dečki bi znali dojti pod V1                   obluk i svoje izabranice čestitati Novo leto i daruvati jabuku".
         U novije doba navečer "na bale" (zabavi) dečki bi kupovali jabuke i darivali svoje izabranice, ali i njihove "pajdašice" (kolegice, družbenice) da im ne bude neugodno.
         U pola noći pucali bi iz pušaka ili kubura.

 
        Mlado leto (Nova godina)

         Na Novu Godinu ranoranili su da budu prvi na zdencu "jagmili" (žurili se i gurali se) 2                   zadrugari tko će prvi izvući s vodom u vjedrici iz zdenca jabuku. Tko bi je izvukao, rekao je:
"To je sveta jabuka" i razrezao je te svima dao da je jedu kako bi imali zdravo grlo.
         Na Novu godinu poželjno je bilo da na taj dan prvi strani gost, čestitar, u kući bude muškarac što je donosilo sreću. Kao i na Božić svi zdravi zadrugari su morali ići k misi ako je bila u Buševcu u Buševec i na "poldešnu mesu" u Vukovinu.
         Konjske zaprege opet su žurile u Vukovinu, a poslije mise galopom, tko će prvi stići kući u Buševec.
         Na taj dan svi su pozorno slušali poslije propovijedi statističke podatke iz župne
matice rođenih i umrlih, koliko je prošle godine umrlo župljana a koliko rođeno, za svako selo posebno. U to doba natalitet (priraštaj) je u većini sela uvijek bio veći od mortaliteta (smrtnosti) stanovništva.
         Kovačevićeva zadruga bila je svake godine sve brojnija.

 
        Sveta Tri kralja

         Na sveta Tri kralja (6. siječnja) raskapao se bor u kući.


         Blagoslovi

         Blagoslov vode na sv. Tri kralja (6. siječnja) održavao se samo u župnoj crkvi u Vukovini. Ispod zvonika u drvenom "bednu" (badnju) svećenik bi blagoslovio vodu. a župljani uzimali u bocama i poslije mise nosili kućama. Doma su škropili sve prostorije "se de je kakvo duplo" (prostorija) i dvorište (u stambenim i gospodarskim zgradama).
         Svijeće bi se isto blagoslivljale samo u župnoj crkvi u Vukovini na Svijećnicu (2. veljače) pod misom. Vjernici su sami donosili svijeće da ih župnik blagoslovi.
         Na dan sv. Blaža (3. veljače) župljani bi donijeli jabuke na blagoslov. Taj dan bio je i blagoslov grla.
         Na Pepelnicu pod misom svećenik bi pojedinačno simbolički posipao pepelom po glavi "da ne boli glava" i napravio pepelom križ na čelu. Pepeo se nije nosio kući.
         Na Cvjetnu nedjelju (nedjelja prije Uskrsa) od starine nosile su se od kuće grančice od drenka i imele na blagoslov u župnu crkvu. Drenek se kitio obično svilom razne boje i formirao u obliku vjenčića. Drenek se čuvao u kući da bi se za olujnog nevremena bacale grančice u vatru, tj. da bi se spriječile bura, grmljavina i tuča.
         Gospodar zadruge brinuo se da uvijek netko od Kovačevića bude tamo i donese kući blagoslovljene stvari koje su morale biti u kući pri ruci na uslugu zadrugara čitavu godinu (drenek, svijeće i sveta/blagoslovljena/voda).
         Na Križevo od starine u Vukovini župljani-vjernici išli su sa župnikom u prošenciji (procesiji) na blagoslov polja. Od župne crkve išli bi do obližnjeg polja. Župnik i djeca trgali bi lati žitarica za blagoslov.

84

         Molitvom bi prosili Svevišnjega da im opčuva polja od zla, t.j. od lošeg vremena, previše kiše, tuče i velike suše da urod bude zdrav i bogat.
         Na Tijelovo u prošenciji (procesiji) nosilo se „nebo“ (baldahin) iznad svećenika sa monstrancom do Križnog dreva (raspela) u Starom Čiču. Školska djeca, curice a ne dečki, išla su u bjelini-haljinama od domaće tkanine. Neke su bile i kupljene, ali i to je bilo priprosto, a ne fino ni skupocjeno ruho. U kasnijem razdoblju već se kupovala finija i skuplja tkanina za dječje haljinice.
         Neke djevojčice nosile su na glavi vjenčiće spletene od ruža s obližnjih polja. Pojdine bi nosile na glavi šlar (šlajer) dapravljen doma, „heklan ze špic“.

85


Zvir:
Josip Kovačevič: Obitelska zadruga plemenite Kovačevičov
Biblioteka Albatros
Nakladnik: Pučko oprto vučilišče Velika Gorica, Odel za kulturu, 2000.
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Živlejne v turopolske obitelske zadruge
« Odgovori #2 : Prosinac 01, 2012, 01:18:06 prijepodne »
„Jen dan v turopolske zadruge“ (v Mraclinu)


V celokupne produkcije Škole (narodnoga zdravla) iztiče se znad sega film „Jen dan v turopolske zadruge” doktora Drage Chloupeka i snimatela Aleksandra Gerasimova (1933.), etnografska (re)konstrukcija živlejna v družinske (obitelske) zadruge, tera pleni gledatela svojem toplem, lirskem, mirnem prikazom tradicionalnoga živlejna selske družinske zajednice.

Ov nemi film z zvirnem tekstom Drage Chloupeka na turopolskomu kajkavskomu govoru kak medtekstom, bil je jen od retko vuspele dokumentarne filmov-rekonstrukcij v teromu je na autentičen način prikazan život v selske družinske zadruge z kraja 19. stoletja, kak su je se još sečali zajni nejni živeči člani.

Dramaturški trdi i celovit, film je vremenski omejen na jen dan od izlaska do zalaska sunca, a v sakomu delu dana zebrane su karakteristične scene života i dela mnoge članov selske zadruge.

Sniman dugemi mirni kadri, teri naglašavaju smiren vugođaj života i trajajna ove zajednice, film prerasta v topli, poetski prikaz mirnoga i vustalenoga družinskoga sklada, a svojum dramturškum celovitostju, nenametlivo ispripovedanum pripovestju i poetskum ekspresivnostju ovo delo spada med najbolša ostvarejna hrvatskoga dokumentarnoga filma.

To se potonačilo i puno let posle snimajna gda je film leta 1960., pod naslovom „Grande famiglie croate“, prikazan na Drugomu mednarodnomu festivalu etnografske i socijalne filmov v Firenze (kam ga je poslal dr Milovan Gavazzi) i zasenil noveše filme snimlene superiornešum tehnikum.  Moremo povedati, unda malo poznati v domovine vun strukovne medicinske i etnološke krugov, na tomu festivalu je film „Jen dan v turopoljske zadruge“ dobil jedino pravo priznajne osvoječ prvu nagradu, za humanost spripovedanu filmskem jezikom.

Film „Jen dan v turopoljske zadruge“ kak zaokruženo i celovito filmsko delo spada med one filme teri etnografsku točnost (sim dosledno sprevedenu i na razini slike i na razine popratnoga teksta Drage Chloupeka pisanoga v zvirnomu govoru sredine v tere je film sniman) vuspešno povezuju z pripovestju, stvarjajuč filmskemi sredstvi delo tero prelazi okvire filmskoga dokumenta i pripada jenako i etnologije i filmske umetnosti.

Posebno treba naglasiti način nastanka ovoga filma, jer je to izvanreden primer zajedničkoga dela avutora i izvođačov: v pripreme i snimajnu filma sudelovala je cela jedna selska zajednica tera je prijela da pred kamerum pokaže del sve tradicije i saki se trsil da čem verneše odigra rolu tera je vnaprovo dogovorjena. Tak je te film pravo skupno delo i negve avutorov (Chloupeka i Gerasimova) i selakov teri su sudeluvali v rekonstrukcije jenoga tradicionalnoga oblika selskoga zajedništva, a to je i doprineslo negve autentičnosti i poetske uverlivosti. Kuliki je vutisek to snimajne ostavilo na izvođače more se potkrepiti činenicum da još des meštani sela Mraclin v živomu sečajnu imaju te dogodek i sva sečajna na snimajne filma z prešlosti sve zajednice prenašaju mlajšem naraštajem.


http://www.hfs.hr/hfs/zapis_clanak_detail.asp?sif=103


Citat:
Imbra Grabarič:

Jeden den v turopolske zadruge v Mraclinu 1/3 , 07:28
http://www.youtube.com/watch?v=WFCdENDDKrU

Jeden den v turopolske zadruge v Mraclinu 2/3, 09:00
http://www.youtube.com/watch?v=xTNPZvuhUl0

Jeden den v turopolske zadruge v Mraclinu 3/3, 07:33
http://www.youtube.com/watch?v=KBNXg1kDBN0

Jen dan v turopolske zadruge
Jedan dan u turopoljskoj zadruzi (1933)
, 24:47

a.k.a. "Grandi famiglie croate"
silent ethnographic documentary from Croatia
(p) Škola narodnog zdravlja, 1933.
Director: Drago Chloupek
Camera: Aleksandar Gerasimov

Jedan dan u turopoljskoj zadruzi (1933)

* * * * * * * * * * * * * * * * * *   

Komentari vide(l)a*:

Kreativni Kajkavci      Evo pelda kak se ekološki uzgaja.
A na tem filmu su valjda i prvi krat snimljene Turopoljske svinje.
2012-11-15, 07:29

Tajana Tkalčić      baš gledim film... eh... težek žitek težakov...
2012-11-20, 05:09

Tajana Tkalčić      wow... prvi put vidim kak se negda pral veš!!!
je ga več takvih filmov iz tih cajti? gde ste ga našli? :)
2012-11-20, 05:23


* Zvir:
https://www.facebook.com/Kajkavci/posts/394621927272841
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Živlejne v turopolske obitelske zadruge
« Odgovori #3 : Prosinac 27, 2013, 10:46:28 poslijepodne »
   
Citat:
Blagoslov kuća

         Na "Ivanuše" od starine sve do nedavno u Buševcu je bio blagoslov kuća.

http://www.forumgorica.com/tradicija/zivlejne-v-turopolske-obitelske-zadruge/msg40524/#msg40524

Kajkavizerana ina(t)čica:

Josip Kovačevič: Obitelska zadruga plemenite Kovačevičov

IV. TAL

OBIČAJI

Blagoslov iž na Ivanuše

Na Ivanuše od starin se do ne-davno v Buševcu je bil blagoslov iž. Ludi bi povedali “Ide pop s križecom”. Si zadrugari murali su f-iže dočekati blagoslov. Kak Buševec nekad ne imal puno iž, velečasni se ne žuril z obilaskom sela. Vjutro bi ga dovezel ze Staroga Čiča buševski foringaš (na federne kola). Velečasnoga bi pri blagoslovu iž pratili zvonar, teri bi nosil kandilo z tamjanom i zvonček, terem su se oglašavali pre neg bi vlezli f-ižu da domačini čuju do im dohaja v poset. Vu hodu bi popevali najviše “Narodil nam se kral nebeski…” ke bi f-iže domačini jenoglasno privačali. Drugi pratilec je nosil vreču preičenu prek pleč za skuplajne darov.
Mam nakon ke bi vlezli f-ižu zvonar bi kredum gore na vrati z nutrešne strane napisal dojduče leto i kraticu od tri slove: G(ašpar) + M(elkior) + B(altazar), (n.p. 19 G + M + B 87), imena Svete tri kralov teri su pelani zvezdum došli pokloniti se novorojenomu Sinu Božomu. Domačini bi se klečeč križali i kušuvali raspelo.
Posle blagoslova iž, tj. škroplejna svetum vodum, zajedničke molitve, čestitajna Bogeka (Božiča) i Novoga leta, daruvanja domačinov nabožnem slikicam, domačini bi vrnuli svojem  prilogom v penezi, jabukam bogeknicam (božičnicam) i povesmum (finum kudelum) z tere se buju delali štriki za cirkvena zvona.

Rodošovo

28. prosinca na Rodošovo (Herodošovo) iliti Dan nevine dečice, dečki bi išli z šibami po selu “z Rodošom” tam de su bile dekle i deklice, simbolički bi je vudrili šibum. Dečki bi daruvali sve zebranice jabukam. Na te dan išlo se k-meše Mraclin, de je velečasni išel blagoslivlat iže. Buševčani su večinum išli peški. Mraclinski dečki znali su čekati dekle na putu pri cirkve i šibam malo, lehko vudriti splašene zamužne dekle.

Staro leto

Gospodari zadrug itali su jabuke v zdence da se posvete. Dečki bi znali dojti pod  obluk i sve zebranice čestitati Novo leto i daruvati jabuku.
V novešu dobu zvečera na bale (zabave) dečki bi kupuvali jabuke i daruvali svem zebranicam, ali i nijovem pajdašicam da im nabu nevugodno.
Ob pol noči strelali bi z puški il kubur.

Mlado leto

Na Novo leto ranoranili su da buju prvi na zdencu “jagmili” (žurili se i rivali se)  zadrugari do bu prvi zvlekel z vodum v kante ze zdenca jabuku. Do bi ju zvlekel, povedal je:
“To je sveta jabuka” i razrezal ju i sem dal da ju jeju kak bi imali zdravo grlo.
Na Novo leto poželno je bilo da na-te den prvi strajnski gost, čestitar, f-iže bu muški ke je donošalo sreču. Kak i na Bogeka (na Božič) si zdravi zadrugari su murali iti k-meše ak je bila v Buševcu v Buševec i na poldešnu mešu” (v) Vukovinu.
Kojnske foringe pak su hitale (žurile se) v Vukovinu, a posle meše galop, do bu prvi došel domom v Buševec.
Na-te den si su pozorno slušali posle propovedi statističke podatke z župne
matice rojene i mrle, kuliko je prešloga leta mrlo župlanov, a kuliko rojeno, za sako selo posebno. Vu-tu dobu natalitet (priraštaj) je v vekšine sel navek bil vekši od mortaliteta (smrtnosti) stanovništva.
Kovačevičova zadruga bila je sako leto se brojneša.

Sveti Tri krali

Na svete Tri krale (6. sečna) raskapal se bor f-iže.

Blagoslovi

Blagoslov vode na sv. Tri krale (6. sečna) održaval se samo v župne cirkve v Vukovine. Pod zvonikom v drvenomu bednu velečasni bi blagoslovil vodu. a župlani zimali v flaša  i posle meše nosili domom. Doma su škropili se prostorije se de je kakvo duplo (prostorija) i dvorišče (v stambenem i gospodarskem zgradam).
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549