Svakidašnje teme > Zdravlje, rekreacija, priroda
Kakvo je stanje suvremene medicine?
Josip:
Nastavit ću onda s rizicima koje donosi seks. Značajan rizik je infekcija HPV-om za koji je dokazana povezanost s nekim karcinomima. Za prevenciju najčešće i daleko najglasnije spominje se cjepljenje. O sigurnom seksu se ne govori, to je vjerojatno ostavljeno svećenicima i roditeljima koji vjeruju u bračnu vjernost. No cjepljenje ne zaštićuje od mnogih infekcija koje su velika prijetnja za zdravlje i plodnost. Da li bi kao teističko društvo trebali snažnije zagovarati monogamiju i bračnu vjernost kao preduvjete zdravijeg i sretnijeg življenja?
Josip:
Želio bih vam skrenuti pažnju na jedan interesantni članak od
Karmen Lončarek
Kad bolesni utihnu
Iako zvuči apsurdno, jednostavno je istinito: medicina, skupa sa svojim najjačim saveznikom, farmaceutskom industrijom, ubrzano gubi zanimanje za bolesne i sve više se okreće zdravima. Zdravi ljudi su bogatiji i brojniji od bolesnih, i zato se medicina više ne bavi samo liječenjem i traženjem uzroka bolestima, već i redefiniranjem mnogih uobičajenih stanja kao bolesti te liječenjem takvih ne-bolesti (»non-diseases«), u širokom rasponu od starenja i klempavih ušiju do sramežljivosti i usamljenosti. Gotovo da nema ni jednog ljudskog stanja ili nelagode koja se ne bi mogla medicinski tretirati. Posljedično, primjena medicinskih metoda u nemedicinske svrhe izjednačena je s medicinom, pa tako danas raspolažemo, na primjer, estetskom kirurgijom (u rastućem rasponu zahvata od kirurškog pomlađivanja rodnice do estetske kirurgije očne jabučice), eugenikom (»dizajnerske bebe« kojima se prije rođenja odabiru nasljedne osobine, spol, inteligencija itd.), estetskom stomatologijom, kirurgijom protiv noćne apneje (nekad smo to u svojoj neukosti zvali hrkanjem)...
Razlog za takvu reorijentaciju medicine nije samo brojnost i platežna sposobnost zdravih, već i strah od tužbi za liječničku grešku, kao i osobno zadovoljstvo liječnika zbog boljih zdravstvenih ishoda (općenito, uspjesi liječenja, ili »liječenja«, kod zdravih su značajno veći nego kod bolesnih).
Slično »medicini za zdrave«, farmaceutska industrija opskrbila nas je brojnim lijekovima koji ništa ne liječe, ali pomaže da se ljudi osjećaju bolje i da njeguju određen životni stil, pa smo tako dobili lijek protiv socijalne fobije (čitaj: sramežljivosti), za odvikavanje od pušenja, smanjivanje težine, povećanje koncentracije i pamćenja, za erektilnu disfunkciju (interesantno, ta disfunkcija se obično javlja kad se radi o dugogodišnjoj supruzi, dok u prisustvu mnogo mlađe ljubavnice iščezava bez liječenja).
Prisilna normalnost
Većina tih lijekova manje je namijenjena tome da pomogne pacijentu (ili »pacijentu«), a više da »pomogne« društvu »normalizirajući« pacijente i, posljedično, homogenizirajući populaciju. Kako je već rečeno, gotovo svako neugodno ili socijalno nepoželjno stanje može postati predmetom medicinsko-farmaceutskog tretmana, a univerzalno opravdanje glasi: u današnjoj globaliziranoj kulturi su tjelesno i duševno blagostanje (eufemizam za »normalnost«, ili, bolje rečeno, prisilnu normalnost) visoko cijenjeni i od velike društvene vrijednosti, a svako odstupanje od te društveno zahtijevane »normalnosti« ima velik utjecaj na kvalitetu pacijentova života.
Drugim riječima, liječnici se bave društvenim nepravdama propisujući lijekove i izvodeći postupke koji pomažu da pacijenti budu usklađeniji s društvenim normama te tako zamagljuju činjenicu da društvo mora na sebe preuzeti zadaću da uklanja društvene nepravde, i da pritom sačuva heterogenost populacije.
To još i nije toliko uznemirujuće kad se radi o klempavim ušima i grbavom nosu, no razmotrimo jedan slikovit, iako ekstreman primjer: pretpostavimo da postoji lijek koji može učiniti da boja kože svih ljudi bude posve jednaka. Kad bi svi ljudi uzimali taj lijek, diskriminacija na osnovu boje kože bi nestala. Ipak, »pogrešna« boja kože nije »problem životnog stila«, kao što to nisu niti starenje, klimakterij ili sramežljivost. Očito, medicina igra važnu ulogu društvenog regulatora time što prikriva neke aspekte društvene nepravde i nejednakosti.
Tehnologija beskorisnosti
Nakon ove kratke analize odnosa liječnik-pacijent, razmotrimo drugi važan element moderne medicine: medicinsku tehnologiju.
Općenito, dva su scenarija budućnosti tehnologije: prema jednome, totalno korisna tehnologija će nas konačno odvesti u sreću Utopije; prema drugome, tehnologija će nas nadvladati, i strovaliti u Distopiju. No danas se sve više naziru obrisi mogućeg trećeg scenarija: beskorisna tehnologija, ili tehnologija beskorisnosti. Još uvijek dobro pamtimo tehnologiju Zvjezdanih ratova i goleme količine nuklearnog oružja dovoljne da se cijeli planet razori ne jednom, već mnogo puta: svi ti visoko sofisticirani i strahovito skupi uređaji su nesumnjivo i neporecivo beskorisni. Štoviše, njihova stvarna vrijednost je upravo u njihovoj beskorisnosti: projektiranje i proizvodnja tih uređaja od početka je bila vođena idejom da oni nikad neće biti aktivirani.
Slična tehnologija beskorisnosti može se otkriti u zdravstvenim sustavima mnogih zemalja, a osobito onih tranzicijskih, primjerice, informatička oprema ili skupi dijagnostički uređaji koji se ne mogu dobro ili dovoljno koristiti zato što osoblje nije na vrijeme i u dovoljnom broju educirano za rad s tim uređajima.
Na još višoj troškovnoj razini, mnogi skupi lijekovi mogu se opisati kao visokorastuće voće (»high-hanging fruit«): razvoj im je iznimno složen, veoma su skupi, a od vrlo male koristi. Primjer za to su ekstremno skupi citostatici koji produžavaju život za samo nekoliko tjedana, ili pak ekstremno skupi dijagnostički uređaji koji postotak otkrivanja bolesti povećavaju tek neznatno u odnosu na stariju, a jeftiniju generaciju uređaja.
U medicinskoj povijesti bilo je mnogo više jeftinog, a izuzetno djelotvornog »niskorastućeg zdravstvenog voća« kao što su tekuća voda i sapun u prevenciji zaraznih bolesti, dječja cjepiva ili pak aspirin protiv bolova. Kad bismo kroz te dvije točke u razvoju medicine povukli pravac, taj bi se pravac iz točke »neznatan trošak / golema korist« kroz točku »golem trošak / neznatna korist« asimptotski približavao beskonačnosti medicinskog l’art pour l’arta: astronomski skupoj medicinskoj tehnologiji posve oslobođenoj od korisnosti.
Šiljci na otocima
Razmotrimo li i treći element moderne medicine, edukaciju, uočit ćemo da prevladava trend fragmenacije medicine na otočiće usko ograničenih specijalizacija i subspecijalizacija te da su liječnici prisiljeni razvijati »šiljke znanja« učeći sve više i više o sve užim i užim područjima medicinskih znanja i vještina. Trend je sličan onome u medicinskoj tehnologiji: omjer količine medicinskog znanja i područja znanja asimptotski se približava beskonačnosti.
Razmotrimo li sva tri opisana elementa medicine: odnos liječnik-pacijent, medicinsku tehnologiju i medicinsku edukaciju, možemo zamisliti tri moguća scenarija razvoja medicine u budućnosti.
Jedan je kubanski model: ekstremno isplativa i djelotvorna medicina sposobna snažno utjecati na politiku u cilju unapređivanja općeg zdravlja populacije (model nije preporučljiv za one koji nisu skloni bolesničkim sobama s pedeset kreveta i žbuki koja sa stropa sipi po ležećim pacijentima).
Drugi je model američki: ekstremno skupa i neisplativa medicina, izvrsna za onih šezdeset posto imućnih i dobro osiguranih pacijenata.
Treći model opisan je u ovom tekstu: to je trend gdje će na kraju liječnici koji znaju apsolutno sve o beskrajno malom području medicine koristiti apsolutno beskorisnu i beskrajno skupu opremu da bi liječili apsolutno zdrave i beskrajno bogate pacijente.
Cijeli ovaj dugačak uvod bio je potreban da obrazloži ovu tvrdnju: zdravstvo je strahovito složeno područje ljudske društvenosti i odnosa. I zato, ima li negdje nekoga tko može smisliti nešto pametnije od »reforme financiranja zdravstva«? Možemo li napokon početi razgovarati o četvrtom modelu? Halo?!
Trs:
O skoro ničemu iz tog članka ne mogu ništa pametno reći, nisam ni liječnik ni farmaceut. Čini mi se da je sve što piše točno, koliko god to tužno bilo. Pojma nemam kako bi trebalo reformirati zdravstvo, mislim da su za to potrebni stručnjaci iz mnogih područja, ne samo liječnici. I to ljudi koji osim stručnosti posjeduju i humanost!
Mogao bih pametovati, kao naši ministri, ali sam u ovom području čak veći laik nego oni u svojim resorima.
Ali, autorica si je dopustila malu digresiju (u kojoj je ipak zanemarila potrebu potpunog informiranja, a samo potpuna informacija daje potpunu istinu) pa ću si takvu digresiju dopustiti i ja, na istom mjestu. Jer me poluinformacije živciraju! :)
--- Citat: Josip - Veljača 24, 2010, 12:48:05 poslijepodne ---...za erektilnu disfunkciju (interesantno, ta disfunkcija se obično javlja kad se radi o dugogodišnjoj supruzi, dok u prisustvu mnogo mlađe ljubavnice iščezava bez liječenja).
--- Kraj citata ---
Interesantno, slična disfunkcija, iako fizički ne toliko izražena, javlja se i kod dugogodišnjih supruga, dok u prisustvu puno mlađih ljubavnika ta psihofizička disfunkcija (libido) iščezava bez liječenja. :D
Josip:
Lidija Gajski u knjizi „Lijekovi ili priča o obmani“
Čini se i da nam krivo govore o patofiziologiji te bolesti (dijabetes tip 2, najrašireniji). Pozornost je usmjerena na šećer i njegovo snižavanje, premda je tzv. Glukozahipoteza, po kojoj su komplikacije šećerne bolesti uzrokovane poglavito hiperglikemijom (povišenom glukozom), predmet znanstvene diskusije. Danas prevladava mišljenje da je s hiperglikemijom izravno povezana tek manjina tereta komplikacija šećerne bolesti, što se i poklapa s malim kliničkim učincima njezina snižavanja. U posljednje vrijeme aktualan je koncept dijabetesa s težištem na globalnom metaboličkom poremećaju koji, uz hiperglikemiju, uključuje i dislipidemiju (poremećaj razina masnoća), hipertenziju i hiperkoagulabilnost (povećana sklonost zgrušavanja krvi). Slično kao u slučaju kolesterola, gdje je njegova vrijednost istovremeno i bitna i nebitna, a statini se koriste i kad je visok i kad je uredan, i u dijabetesu je glikemija bitna, ali su važni i drugi parametri, pa se u terapiji uz hipoglikemike automatski uvode i drugi lijekovi. Tako će prosječni bolesnik iz dijabetološke ambulante izaći ne samo s jednim ili više preparata za snižavanje šećera, već i s jednim ili više hipoglikemika, s jednim ili više antihipertenziva i s aspirinom. Liječnik pri tome neće biti svjestan psihoemocionalne štete koju nanosi bolesniku, niti će posumnjati u korist tih lijekova, koja je, barem u dijabetičara bez kardiovaskularnih bolesti i u onih s prosječnim ili blago povišenim vrijednostima tlaka, zanemariva.
Dijabetičar će iz ambulante otići i s uputom o dijabetičkoj prehrani, čija je temeljna značajka smanjen unos koncentriranih ugljikohidrata i masti. Međutim, nasuprot općem uvjerenju i činjenici da se ta zahtijevna dijeta, barem u nas, rutinski preporučuje svakom dijabetičaru, nema dokaza da ona smanjuje pobol i smrtnost vezane uz dijabetes. To ne znači da dijabetičari mogu jesti što i koliko žele, to samo znači da nema potrebe uskraćivati im velik broj namirnica bez ikakvih dokaza o kliničkoj koristi. Činjenica da znanost u području dijabetičke prehrane još nije pružila jasne putokaze, ukazuje na nedovoljnu istraženost te teme i afirmaciju tog područja u kojem se, po mnogima, krije uzrok današnje epidemije dijabetesa i ključ za njezino rješenje.
No zar je izliječenje šećerne bolesti u interesu onih koji su preuzeli medicinu da bi u njoj zarađivali?
Mali dodatak od mene:
Danas znanstvenici u medicini u svijetu nemaju glavnu riječ u određivanju onoga što će se istraživati, to nemaju ni medicinske ustanove, niti ministarstva zdravlja već bussines, pa tako u liječničkim novinama možete čitati o znanstvenom istraživanju o pijenju pive koji je napravila pivovara. Da li znate da naša tvornica duhana svake godine izdvaja sredstva za odvikavanje od pušenja?
Josip:
Čovjek je nesavršeno biće i hvala Bogu da ima Njegovo vodstvo i savjete. Bog nas nije stvorio da živimo sami, već u zajednici i želi da ljudi međusobno surađuju. To bi trebalo vrijediti za sva područje ljudske djelatnosti pa tako i u medicini. Mislim da bi između liječnika i pacijenta trebao biti prisutan partnerski odnos, oni zajednički traže ključ problema. Novac nikada ne bi smio biti na prvom mjestu, izmišljen je da bi ljudima služio, olakšao razmjenu, no na kraju je zavladao nama.
Svjedoci smo nezadovoljstava, ponekad konflikata na relaciji pacijent-liječnik, i ovdje imamo pravo razmjenjivati iskustva, informacije, tražiti bolja rješenja. Iako o politici i sportu nemamo ništa bolja predznanja tu se mnogi osjećaju kompetentnima da raspravljaju, ne vidim razloga zašto ne bismo mogli u medicini jer tu svi imamo puno različitih iskustava.
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju