Autor Tema: (c/p) Franjo Jelačić od Bužima  (Posjeta: 6418 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

shaka zulu

  • Gost
(c/p) Franjo Jelačić od Bužima
« : Listopad 04, 2009, 11:53:58 poslijepodne »
kuntakinte:
Franjo Jelačić od Bužima

Jučer je na prvom bila neka emisija o Franji Jelačiću. Zgodno za pogledati...

Podmaršal Franjo Jelačić od Bužima- slavni otac još slavnijeg sina

Hrvatski ban i general Josip Jelačić kao povijesna ličnost poznat je gotovo svima. Njegov je lik opjevan u mnogim pjesmama i ovjekovječen na brojnim slikama kao i na čuvenom Fernkornovom spomeniku na Jelačićevom trgu u središtu Zagreba. Riječi popularne pjesme "Ustani bane..." uvijek su se pjevale u teškim trenucima hrvatske prošlosti. Manje je poznato da je i Josipov otac, podmaršal Franjo Jelačić, u svoje vrijeme, hrabrim i iznimnim djelima stekao veliku slavu i popularnost, te čast za obitelj koja je uzdignuta na položaj nasljednih baruna. Ipak njegov je slavni lik pomalo nepravedno ostao u sjeni njegova mnogo slavnijeg sina

Franjo Jelačić se rodio u Petrinji 1746. u obitelji plemića i krajiškog časnika, satnika Antuna Jelačića Bužimskog i njegove supruge Barbare rođene Grošić. U 17-oj godini kao kadet stupio je u vojnu službu Habsburgovaca u 1. bansku krajišku pješačku pukovniju. Služio je u Vojnoj krajini gdje je postupno napredovao u vojnoj hijerarhiji. Godine 1772. imenovan je satnikom i s tim činom sudjeluje u bavarskom nasljednom ratu što su ga vodile Austrija i Prusija od 1778. do 1779. U njemu se istaknuo zapovjedajući prethodnicom austrijske vojske kod Hemmericha u boju protiv pruskog generala Pellinga. Godine 1783. promaknut je u čin bojnika, a tijekom 1786. uložio je zapažen trud prilikom uvođenja urbara na posjed zagrebačkog komiteta Sislavec. U Turskom ratu 1788-1790. tijekom 1788. godine brinuo se za utvrđivanje položaja kod Sinovca i Oblaja te se hrabro borio protiv neprijatelja suzbijajući njegove navale duž uspostavljenog kordona.

Godine 1789. kad je turski zapovjednik Skutara s 40.000 naoružanih ljudi prodro na hrvatsku granicu dao je nasipati zidine na Czaricsa brdu i tako spriječio daljnji prodor neprijatelja, dok je unutar zidina spas pronašlo 400 ranjenih vojnika i više od 1000 osoba različitog spola. Kad je pak najveći dio hrvatskih četa pod zapovjedništvom maršala Loudona sudjelovao u opsadi Beograda Franjo Jelačić je kod turske brdske utvrde Jezersko potukao Turke koji su sa svih strana navalili na austrijsko desno krilo prilikom čega ih je mnogo zarobio. Zbog toga junačkog djela još iste godine preko reda je unaprijeđen u čin potpukovnika. U daljnjim je akcijama ispred Szeraulia potukao neprijateljski odred od 400 vojnika pretežito konjanika i natjerao ih u bijeg. U ratnoj ekspediciji kod Bužima sa svojim je četama probio bedem na neprijateljskom području kod mjesta Komisarev hrast čime je znatno pomogao austrijskoj opsadi Cetina. U svibnju 1790. prodro je u Tursku Hrvatsku i istaknuo se u obrani čardaka Ljubine. U rujnu 1791. prelazi u Ogulinsku graničarsku pješačku pukovniju.

Rat s Turcima nije još pravo ni završio, a već je počeo novi veliki sukob s revolucionarnom Francuskom koji će s prekidima potrajati gotovo dva desetljeća. Iako iscrpljene i gubicima prorijeđene krajiške pukovnije morale su opet u novi rat. Nakon pogubljenja francuskoga kralja Luja XVI. europske sile, a zajedno s njima i Austrija udružile su se 1793. u koaliciju protiv mlade francuske republike. Početak Prvog koalicijskog rata Franjo Jelačić je dočekao u činu potpukovnika u Ogulinskoj pukovniji.

Krajiški oštrostrijelci

Na novu taktiku borbe francuske revolucionarne vojske koja se zbog neuvježbanosti nasuprot krutoj linijskoj taktici europskih zemalja borila u rasutom stroju i pritom pobjeđivala ostale europske vojske odgovorile su ustrojavanjem lakih postrojbi i Frei corpsa. Jedna od takvih ad hoc formacija u austrijskoj vojsci bio je Korpus hrvatsko-slavonskih oštrostrijelaca ustrojen u dvije bojne, a sastavljen od po jedne satnije oštrostrijelaca iz svake od 11 krajiških pješačkih pukovnija iz Karlovačkog, Varaždinskog i Slavonskog generalata. Bila je to elitna formacija sastavljena od onog najboljeg što je Vojna krajina u tom trenutku mogla dati.
Za zapovjednika toga korpusa postavljen je, tada jedan iskusni krajiški časnik, potpukovnik Franjo Jelačić. Oštrostrijelci su inače smatrani elitnim vojnicima jer su u ustroju krajiških pukovnija zamijenili grenadire. Njihova specifičnost se sastojala od toga što oni nisu bili uvježbavani za borbu u sklopu linijske taktike, već za streljačku borbu u rasutom stroju. Upravo zbog toga bili su naoružani na specifičan način, puškom Štuc M 1768, a koja je zapravo bila inačica tada uobičajenog oblika, lovačkih pušaka sredine 18. stoljeća. Te puške imale su dvije cijevi: gornja je bila izolučena za precizno gađanje, a donja glatka za brzu paljbu. Osim toga imali su i koplje-piku koja je imala dvojaku funkciju: sa svojom kukom koja se mogla postaviti u tri utora na različitim visinama služila je kao oslonac za pušku prilikom gađanja, a i kao oružje protiv konjaništva jer te puške nisu imale bajunetu. Oštrostrijelce bismo mogli najbliže označiti današnjim terminom snajperist.
Krajiški oštrostrijelci su zbog načina ratovanja gotovo uvijek bili u prvim bojnim redovima s prethodnicom ili zalaznicom, s Jelačićem uvijek na čelu.

Jelačićev korpus oštrostrijelaca

Jelačićev korpus oštrostrijelaca okupio se u siječnju 1793. u Bjelovaru odakle se uputio na ratište u austrijskoj Belgiji. Nakon tri mjeseca hodnje stigao je na francusko-belgijsku granicu i već u svibnju počeo borbena djelovanja. Kod Preceaua (8.5.) Jelačićeva postrojba odbila je napad francuskog konjaništva i zauzela to važno mjesto. Jelačić i njegovi oštrostrijelci hrabro su se borili u napadu na francuski logor kod Famarsa (23.5.) i kod opsade utvrde Valenciennes (25-26. 7.). Sudjelovali su u manjim akcijama poput napada na francuski tabor Ceasar (7-8. 8.), Bohaina, Le Cateleta i la Cateaua (2-9. 9.), a potom i kod Avens le Seca (11.9.) gdje su neprijatelju nanijeli teške gubitke u ljudstvu i topništvu. Do kraja godine Jelačićevi oštrostrijelci bore se kod Marchiennesa (30.10.) i Bouchaina (29.11.) gdje su potom i prezimili. U svibnju 1794. imenovan je za pukovnika Slunjske graničarske pješačke pukovnije, a prije toga tijekom travnja i svibnja sudjeluje u okršajima kod Echelle, Streuta, Nouviona i Prichesa, te u opsadi Landrecya. Posebno se istaknuo prilikom zauzeća utvrđenih neprijateljskih položaja kod Templeuvea (22.5.) gdje je zarobio pobočnika francuskog generala i mnoge druge.

Do kraja 1794. Jelačić se sa svojim oštrostrijelcima bori u bici kod Fleursa (26.6.), te sukobima kod Heinsberga (30.9.) i Büdericha (10.10.). Tijekom ratovanja na Rajni 1795. istaknuo se kod Borlea (14. 5.) i Wüllena (15. 5.), a hrabro se odupirao navalama protivnika kod Ahausa (16.3.) i tako sačuvao čitav kraj od pustošenja. Kod Mündelheima (6.9.) je sa svojom postrojbom spasio od neprijatelja 50 austrijskih topova velikog kalibra koji su već izgledali izgubljeni, a u bici kod Frankfurta zarobio je veliki broj kola sa streljivom, skladišta i topova. Potom je sa svojim ljudima protjerao protivnike s položaja kod Grünstadta, Türkheima i Neustadta čime je omogućio zauzeće Messenheima (8. XII.) i Lautreca. Na samom početku ratne kampanje 1796. sukobio se s tri puta jačim protivnikom kod Bliessa i potpuno porazio njegovo pješaštvo zarobivši pritom 300 vojnika. Nakon toga s ništa manjom hrabrošću bori se kod Sasselforta, Schlama, Schlammersdorfa, Busecka i Effeldenka, te potom Sulzbacha i Wolffingena, a u međuvremenu i kod St. Wendela (31. V.). Na armijskom desnom krilu sudjeluje u bitkama kod Amberga i Würzburga, a pridonio je pobjedi u okršaju kod Aschaffenburga zbog čega je preko reda u veljači 1797. imenovan general bojnikom i kao brigadir poslan u Italiju. Zbog poraza koji mu je nanio francuski general Masséna nije se uspio spojiti s ruskom vojskom maršala Suvorova.

Tijekom 1799. Franjo Jelačić je ponovno zajedno s krajišnicima na bojištu na tromeđi Austrije, Švicarske i Njemačke, kod malog alpskog gradića Feldkircha. Ondje je postigao najveći uspjeh u svojoj vojnoj karijeri.

Bitka kod Feldkircha

U novom, Drugom koalcijiskom ratu tijekom 1799. cilj francuskih trupa na bojištu sjeverne Italije bio je prodrjeti iz osvojene Švicarske preko Lihtenštajna i doline Rajne do Feldkircha i odatle marširati dalje do Tirola kako bi se austrijska vojska u južnoj Njemačkoj našla u nevolji. Francuskom vojskom od 18 tisuća vojnika zapovijedali su čuveni maršal André Massena i general Nicolas Charles Oudinot. Nasuprot njima general Jelačić je imao samo oko 4 tisuće redovitih vojnika, krajišnika i vorarlbeških domobrana.
Francuske su trupe tijekom 22. i 23. ožujka 1799. dva puta pokušale prodrijeti do Feldkircha u dva navrata, ujutro i kasno popodne. Massena je podijelio francuske snage u tri kolone. Sam je osobno predvodio prvu kolonu i glavni napad iz smjera jugozapada dok su druge dvije kolone napadale na Feldkirch iz smjera zapada i sjeverozapada. Jelačić je obranu postavio na uzvisine izvan samog Feldkircha i sa svojim malobrojnim snagama spriječio francuski prodor. Ni drugi pokušaj predvečer nije uspio pa se oko devet sati uvečer morao povući. Austrijska vojska je u bici kod Feldkircha pobijedila znatno nadmoćnijeg protivnika i prisilila ga na povlačenje natrag preko Rajne. Krvoproliće je bilo veliko, a gubitci golemi. Austrijska strana izgubila je 800 vojnika, dok se francuski gubici procjenjuju na brojku od 1500 do 3000 vojnika.

Za pothvat kod Feldkircha Jelačić je obasut brojnim počastima. Osim što je proglašen počasnim građaninom vorarlberških gradova Feldkricha, Bregenza i Bludenza odlikovan je najvišim austrijskim odličjem, viteškim križem reda Marije Terezije. Osim toga zahvalni građani Feldkircha dali su naslikati i portret svog zaslužnog počasnog građanina. Prema natpisu na poleđini slike "prikazani lik uistinu sliči njemu". Najvjerojatnije je general Jelačić osobno za njega pozirao, a nastao je nakon dodjele odličja Marije Terezije jer je s njime prikazan. Zanimljivo je da je taj portret dosad bio gotovo nepoznat hrvatskoj javnosti. Naime, poznata su samo dva portreta generala Franje Jelačića i jedna minijatura koji se čuvaju u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu. Ipak, slika generala Franje Jelačića iz Feldkircha vjerojatno je najbolja i najvjernija. Portret generala Jelačića nalazi se u svečanoj drvenoj dvorani u društvu drugih važnih ličnosti, među portretima članova vladarske dinastije Habsburg i zaslužnih gradonačelnika Feldkircha.

U i oko Feldkircha ima još mnogo mjesta i uspomena na slavnu bitku. U crkvici Svetog Michaela u Tisisu sačuvana je slika nastala nešto kasnije s prikazom bitke koja se vodila oko same crkve. Naime, na groblju i uzvisini s koje crkva dominira okolnim poljima i livadama bili su austrijski položaji. Uz to prikaz bitke sačuvan je i na jednoj streljačkoj meti iz 19. stoljeća. Ona se čuva u streljačkom muzeju pored Schattenburga u velikoj, ako ne i najvećoj svjetskoj zbirci streljačkih meta. Uspomena na bitku ponovno je zaživjela prigodom njezine stote obljetnice kada je podignut obelisk na jednoj od uzvisina gdje su bili austrijski položaji. Na dvjestotu obljetnicu u zavičajnom muzeju na Schattenburgu u prostoriji posvećenoj bici 1799. postavljena je diorama s prikazom bitke.
Najviše austrijsko odličje, Orden Marije Terezije, omogućilo je generalu Franji Jelačiću da zatraži i titulu nasljednog baruna što je i učinio. No, zbog neprekidnih ratova, padanja u nemilost i sporosti bečke birokracije potvrdu je dobio mnogo kasnije, tek 1809., a ona se nije odnosila samo na njega već i na njegovu obitelj. Naime, nakon njegove smrti nasljeđivao ju je njegov najstariji sin. Time je Franjo Jelačić uzdigao ne samo sebe nego i svoju obitelj. Uza sve to počašćen je imenovanjem za pukovnika - vlasnika 62. ugarske linijske pukovnije ustrojene 1798. Ona je nosila njegovo ime od 1802. pa sve do njegove smrti 1810. godine.

Obitelj Jelačić

Poslije sklapanja mira i tolikih časti 53-godišnji Franjo Jelačić odlučio je zasnovati obitelj. S tako visokim činom nije više trebao dopuštenje za ženidbu. Naime, časnici austrijske vojske nisu se mogli oženiti bez dopuštenja i polaganja visoke novčane kaucije iz koje se u slučaju smrti isplaćivala mirovina njihovim udovicama.

Jelačić se oko 1800. oženio dvadesetčetverogodišnjom Anom Marijom Portner kćeri satnika i kasnijeg generala Josipa Portnera, te po majci Mariji Amaliji rođenoj Knežević, i unukom poznatog vojskovođe Martina Kneževića. Osim Kneževića Ana je bila još u rodu i s drugim poznatim krajiškim časničkim obiteljima: Čiolić i Vukasović.
Nakon svadbe Jelačić je u činu podmaršala postavljen za zapovjednika u Petrovaradinu gdje se 1801. rodio budući ban Josip Jelačić. Četiri godine kasnije i uoči novog rata protiv Napoleonove Francuske 1805. rodio mu se i drugi sin Đuro Jelačić.

Rat 1805. - početak neslavnog kraja.

U Trećem koalicijskom ratu protiv Francuske 1805. Jelačić je dobio zapovjedništvo nad samostalnom divizijom u Tirolu. Njegova zadaća je bila da štiti lijevi, južni bok generala Macka, a ujedno je morao i povezivati austrijsku vojsku sjevernoj Italiji s glavninom stacioniranom u Njemačkoj kod Ulma. Nesretnim spletom okolnosti i zbog nejasnih zapovijedi nakon kapitulacije glavnine austrijske vojske pod generalom Mackom kod Ulma i sam je Jelačić bio prisiljen na predaju. Prije toga pobjegao mu je dio konjaništva predvođen visokorođenim carskim rođakom što je dodatno zakompliciralo njegov položaj i pozicije za pregovore. Ipak, Jelačić je unatoč teškom položaju uspio isposlovati časnu predaju pa se sa svojim vojnicima, nakon što su položili oružje, slobodno povukao prema ostacima austrijske vojske u Češkoj. Unatoč tome poslije Napoleonovog ulaska u Beč i potpunog poraza austrijskog oružja u bici kod Austerlitza te sklapanja Požunskoga mira kao žrtveno janje naprasno je i nečasno otpušten iz vojske bez prava na mirovinu.
Osramoćen, s obitelji se povukao u Zagreb gdje je na Gornjemu gradu imao kuću, ali je ipak najradije boravio u svome ljetnikovcu, skromnoj drvenoj kuriji u Kurilovcu nedaleko od Velike Gorice. Ondje je 1807. dobio trećeg sina Antuna, a uskoro mu se 1809. rodila i jedina kći Cecilija, koja je umrla od sušice u cvijetu mladosti. Sva tri Jelačićeva sina; Josip, Đuro i Antun nastavili su očevu karijeru i postali carski časnici te dostigli visoke činove i časti. Poznato je da je Josip Jelačić postao hrvatski ban, ali se manje zna da je Đuro Jelačić bio, doduše kratko zbog svog nastupnog govora u kojem je kritizirao germanizaciju, potkapetan hrvatskoga kraljevstva.

U Kurilovcu je stari podmaršal povrijeđen nanesenom mu nepravdom proveo duge noći pišući brojne predstavke i vodeći osobno sudski spor kako bi dokazao svoju nevinost i obranio okaljanu vojničku čast. Nekadašnji heroj i dobitnik najvišeg odličja za hrabrost često je s gorčinom gledao svoj viteški križ reda Marije Terezije. Nekada miljenik slave i fortune odjednom se našao na životnom dnu ogorčen i ponižen.
Sudska parnica potrajala je gotovo četiri godine, sve do 1809. Uoči novog rata s Napoleonovom Francuskom vijeće generala rehabilitiralo je Jelačića i vratilo ga natrag u aktivnu službu. Dodijeljeno mu je zapovjedništvo samostalne divizije u Tirolu.


shaka zulu

  • Gost
Odg: (c/p) Franjo Jelačić od Bužima
« Odgovori #1 : Listopad 04, 2009, 11:56:52 poslijepodne »
Rat 1809. i jedan neobičan susret

Ali ni u tom sukobu, sada već dugotrajnom parnicom opterećeni, stari podmaršal nije imao sreće. Nakon neuspješne opsade Salzburga morao se, zbog povlačenja austrijskih armija u Njemačkoj i Italiji i sam povući. U povlačenju prema Grazu uspio je zaustaviti francuske snage koje su nadirale iz Njemačke, ali pozadinu mu je sve više počela ugrožavati nastupajuća francuska vojska Napoleonova posinka i talijanskog potkralja Eugena Beuharnaisa koja je iz sjeverne Italije nadirala u Tirol goneći armiju nadvojvode Johanna. Do sukoba s vojskom talijanskog potkralja došlo je kod mjesta Saint Michael nedaleko od Brücka na Muri. Jelačić je sa svojim slabim i iscrpljenim postrojbama pokušao zaustaviti nadiranje protivnika, ali je doživio neuspjeh. Najveći dio njegovih snaga bio je razbijen i zarobljen. Iako poražen od znatno nadmoćnijeg protivnika podmaršal Jelačić se s preostalim postrojbama uspio spojiti s nadvojvodom i povući u smjeru Ugarske. Ondje su se skupljale posljednje austrijske pričuve koje su se trebale pridružiti glavnini austrijske vojske koja se borila u velikim bitkama kod Asperna i Wagrama u blizini Beča.

Istodobno, u samome se Beču odigravao pomalo neobičan i zanimljiv susret. Još u svibnju Napoleon je sa svojom Velikom armijom zauzeo Beč, gdje je u isto vrijeme Jelačićev najstariji sin, osmogodišnji Pepi, kako su od milja zvali Josipa Jelačića, upravo krenuo na Theresianum, čuvenu plemićku školu što ju je osnovala carica Marija Terezija. Ondje je još i danas škola, a u njezinu dvorištu postavljena je spomen-ploča u čast hrvatskoga bana Josipa Jelačića.

Iako zvuči pomalo nemoguće ipak je došlo do susreta našeg budućeg slavnog bana te cara i vojskovođe Napoleona Bonapartea koji je tada bio na vrhuncu svoje moći i slave. Sam se ban Jelačić u jednom razgovoru s generalom Josipom Neustädterom, autorom Jelačićeve biografije, pred kraj života prisjetio tog susreta gledajući jednu Napoleonovu sliku:
"U Beču sam kupio tu sliku, jer mi je Napoleonova glava izgledala vrlo njemu nalik. Vidio sam Napoleona kad mi je bilo 8 godina, 1809. godine u Schönbrunnu, okružena maršalima, dok je obavljao smotru carske garde. General Marziani, koji se tamo našao kao zarobljenik, dobio je dopuštenje da me njemu povede. Francuski generali bijahu vrlo ljubazni, ime mog oca bijaše im dobro poznato, navlasito Masséni,..."

Mladi je Jelačić bio predstavljen i Napoleonu koji je malog Pepija najvjerojatnije pogladio po kosi i navodno, po svom običaju, lagano potegao za uho. Usud povijesti odveo je francuskog cara u zatočeništvo na otok Svetu Helenu, a Josipa Jelačića u sam vrh hrvatske i monarhijske politike revolucionarne i burne 1848. godine. Čudnom igrom povijesti hrvatski je ban, kao prvi vojskovođa poslije Napoleona, pobjednički na čelu vojske ušao u Beč u ratu koji je tada potresao Habsburšku Monarhiju!

U vrijeme susreta malog Pepija i francuskog cara podmaršal Franjo Jelačić je vodio posljednju ratnu bitku, ali i svoju osobnu. Kod Raaba u Mađarskoj Francuzi su porazili i posljednje austrijske pričuve sastavljene uglavnom od ugarske insurekcijske vojske. Jelačić je zapovijedao središtem austrijskog bojnog poretka, ali je kao i čitava vojska morao ustuknuti pred nadmoćnijim neprijateljem i povući se dublje u Mađarsku.
Nakon sklapanja mira u Schönbrunnu Jelačića je zapala teška zadaća. Morao je po carevoj zapovijedi iz austrijske službe otpustiti šest krajiških pukovnija koje su izgubljene kada je prostor preko rijeke Save mirovnim sporazumom pripao Francuzima.
Te pukovnije bile su okupljene u Mađarskoj. Jelačić je pokušao izbjeći tu vrlo neugodnu dužnost, pravdajući se pred carem:
"Molim Vaše Veličanstvo da me oslobodi toga mučnog zadatka, jer je oružje jedini znak časti tih siromašnih, ali časnih vojnika graničara, njima dugujem križ Marije Terezije koji nosim na prsima; oduzeti tim ljudima oružje, predstavlja obeščašćenje."

No, car je bio neumoljiv, posebno stoga jer su članovi prijašnjeg povjerenstva bili gotovo zatučeni. Podmaršal Franjo Jelačić je bio jedini koji je, zbog svojeg ugleda među krajišnicima, mogao to učiniti. Obavio je uspješno tu neugodnu zadaću, ali teška srca. Ubrzo nakon povratka u glavni stan razbolio se i nakon kratke bolesti ubrzo umro u veljači 1810. Pokopan je daleko od domovine, u kripti crkve nekadašnjeg benediktinskog samostana u Szála Apáthyu u Mađarskoj, gdje mu se još i danas nalazi grob.
Tijekom burnog razdoblja daljnjih protunapoleonskih ratova njegovo je ime ubrzo palo u zaborav, a kasnije ga je gotovo u potpunosti zasjenilo ime njegova sina, slavnog hrvatskog bana Josipa Jelačića. U daljnjem vihoru vremena slavni otac još slavnijeg sina, podmaršal Franjo Jelačić, gotovo je u potpunosti utonuo u duboki mrak hrvatske prošlosti.

Na forumu.hr  napisao demosten 

http://www.forum.hr/showthread.php?t=560&pp=40&page=94

kuntakinte:
JELACIC, ANTUN (Kurilovec, 1807 - Graz, 22. XI. 1875), vojni casnik. Sin Franje, generala i majke Ane rod. Portner. Antun se posvetio vojnickom zvanju i stupio kao kadet u 62. pjesacku pukovniju. Odatle je premjesten u ratnu mornaricu. Nakon dvije i pol godisnje sluzbe premjesten je u konjanistvo, gdje je postigao cin bojnika. Sudjelovao je u austrijskim ratovima u Italiji i Ugarskoj to svuda pokazao visoku sposobnost i hrabrost. Za osobitu hrabrost i odlucnost odlikovan je redom zeljezne krune i vojnim krizem za zasluge, a posjedovao je i red sv. Ane to mnoga druga odlikovanja. Umirovljen je 1. listopada 1859. u cinu podmarsala, pa je od tada, veoma ci jenjen, zivio u Zagrebu. Na putu kroz Graz umro je 22. studenog 1875. Njegovi ostaci preneseni su i pokopani u Hrvatskoj. Na kolodvor u Zapresic njegov je lijes stigao 25. studenog 1875, pa je odatle krenuo sprovod u Nove Dvore. Sahranjen je u kripti grobnice kapele sv. Josipa, pored svog brata Josipa, bana hrvatskoga. Blagoslov mrtvog tijela obavio je zagrebacki kanonik Mikovic uz asistenciju brdoveckog zupnika Pavla Belasa to gospode profesora Josipa Torbara i Cvjetka Rubetica. S pokojnikom se oprostio lijepim govorom barun Emil Kavanagh, Antunov dobar prijatelj i negdanji vojni suborac. Sprovodu su prisustvovali grof Miroslav Kulmer sa suprugom, zatim grof Albert Nugent, barun Dumreicher, grofica Vojkffy, kraljevski komornik Julije pl. Jelacic i drugi. Aktivnih vojnih casnika nije bilo, a kasnije su javna glasila donijela "objasnjenje" prema kojemu "vojne vlasti o sprovodu Antuna grofa Jelacica nisu bile pravodobno obavijestene". Ostavio je udovu Mariju, rodenu groficu Bamberg, bez potomstva. (A. Sz.)

JELACIC, FRANJO (Petrinja, 1. V. 1746 - Szala-Apathy, 4.11.1810), general, posjednik imanja u Turopolju.
Sin Antuna, satnika u Petrinji i majke Bare, pl. Grosic. Nakon svrsene visoke vojne skole najprije sluzio u I. banskoj pukovniji (1763) to postao satnik (1771), a nakon junastva u turskom ratu (1789) postize cin pukovnika (1794). Posto se istakao u borbama s Francuzima u Italiji (1794-1797), unaprijeden je u cast generala (1797) to odlikovan redom Marije Terezije (1799) i naslovom barunstva. Godine 1800. imenovan podmarsalom pa je zapovijedao krajiskom divizijom, najprije u Petrovaradinu, zatim u Karlovcu. U Petrovaradinu, u braku s groficom Anom, rod. Portner, rodio mu se sin Josip, kasnije hrvatski ban. U ratu Napoleona 1805. morao je kapitulirati (14. XI. u Dombirnu) s preko 400 Ijudi, zbogcega je neopravdano optuzen i umirovljen. Za vrijeme istrage povukao se na svoje imanje Kurilovec, ali je istraga ustanovila njegovu neduznost, pa je Jelacic opet reaktiviran (1808). Zapovijedao je vojnim zborom u Zagrebu, a u novom ratu protiv Napoleona ratovao je u Salzburgu i Stajerskoj (1809), nakon cega je slijedio mirovni ugovor u Schonbrunnu (14. X. 1809). Vec iduce godine umro je kao zapovjednik pricuvnog zbora (4. II. 1810) u mjestu Szala-Apathy u Ugarskoj. (A. Sz.)

JELACIC, DURO (Zagreb, 21. V. 1805 - Zagreb, 20. VII. 1901), grof, podmarsal. Sin generala Franje, posjednika u Kurilovcu i majke Ane, rod. barunice Portner. Skolovanje je zavrsio u beckom Theresianumu to zapoceo vojnicku sluzbu (1824). Vecinom je sluzio u hrvatskoj Krajini, ali je sudjelovao u ratnoj ekspediciji nadvojvode Fridriha u Siriji(1838-1839) to na talijanskom ratistu (1848-1849). Tada je postigao cin generala (1849), a nakon sudjelovanja u krimskom ratu (1854-1855) uzdignut je na cast podmarsala (1856).
Sudjelovao je i u francusko-austrijsko-sardinskom ratu u bici kod Magente (1859), gdje Austrija dozivljava poraz koji utjece na slom apsolutizma u Monarhiji. Novi hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban J. Sokcevic
imenovao je fl. Jelacica potkapetanom KraIjevine (1861) to ga pozvao da dode u Zagreb i polozi propisanu zakletvu. U poznatom govoru sto ga je Duro Jelacic izrekao u Saboru tom prilikom izjavio je, uz ostalo, da bi "volio vidjeti narod nas pod tudim jarmom skucen, nego pod iskljucivim uplivom, drugih nasih izobrazenih susjedah" (tj. Austrije i Nijemaca), koji za razliku od Turaka "osim imutka i tijela, istu jos i dusu, tj. narodnost". Duro je zbog tog govora odmah umirovljen i interniran u Celovcu to primoran poloziti podmarsalsku cast. Na uporne intervencije Hrvatskog sabora bio je osloboden, ali se povukao na svoje imanje Nove Dvore kraj Zapresica i posvetio gospodarstvu. Takoder je mecenatski pomagao hrvatske nacionalne ustanove u Zagrebu to humanitarna drustva. Zasluzan je za odrzavanje velikih gospodarskih izlozbi u Zagrebu koje su imale i medunarodno znacenje (1864, 1891) to za red Hrvatsko-slavonskog gospodarskog drustva u Zagrebu, kojemu je dugo godina bio predsjednik (od 1872. pa do smrti, 1901).
U braku s Herminom, rod. groficom Cristalnigg, imao je Duro Jelacic petero djece: sinove Marka i Juricu, koji su umrli prije oca, i tri kceri. Bile su to Jela, udata Schaffgotsch,umrla u Novim Dvorima (11. V 1926) te Veru (umrla 14. IV. 1918. u Novim Dvorima) i Anku, umrla takoder u Novim Dvorima (20. XI. 1934). Vera i Anka nastavile su voditi gospodarstvo svoga oca Dure to su ustanovile Zakladu bana Jelacica za opce narodne svrhe". (A. Sz.)

JELACIC, IVAN (Kurilovec, 1742 - Zagreb, 29. IV 1813). Podrijetlom iz kurilovecke grane Jelacica Buzimskih. Njegovi preci doselili su u Turopolje nakon sto su Turci zauzeli posjede Jelacica Buzimskih na podrucju izmedu rijeka Une i Kupe. Ivanov je otac bio Vuk, vojni podzapovjednik u Glini, a majka Ruzica pl. Paraminski. Ivan se takoder posvetio vojnickom zvanju. God. 1762. pristupio je kao kadet Batthyanovim dragunima (konjanici). Brzo napreduje u vojnim sluzbama. God. 1763. postaje natporucnik kod 17. granicarske pukovnije, zatim natporucnik u 2. banijskoj pukovniji, te natpukovnik 1772, a malo zatim i pukovnik. Odlikovao se hrabroscu i neustrasivoscu, posebno pri oslobadanju Dubice (1787). Zato je promaknut u cast generala. Godine 1790. odlikovao se u borbama kod Prijedora i Knezopolja to postao vlasnikom 53. pukovnije. Godine 1801. postao je podmarsalom i divizionarom u Zagrebu, a malo zatim je i umirovljen. (A. Sz.)

JELACIC, JOSIP grof, hrvatsko-slavonskodalmatinski ban, posjednik imanja u Kurilovcu (Petrovaradin, 16. X. 1801 - Zagreb, 20. V 1859). Sin generala Franje i majke Ane, barunice Portner, podrijetlom iz hrvatske porodice Knezevica. God. 1809, dakle u osmoj godini zivota, roditelji su ga poslali u Theresianum akademiju u Becu u kojoj su se skolovali sinovi plemica i velikasa za upravna i vojna zvanja. Za vrijeme skolovanja, koje je potrajalo u Becu deset godina, zanimao se, osim za vojne vjestine, takoder i za zemljopis, povijest, govornistvo i strane jezike. Po uspjehu u ucenju bio je medu najboljim studentima Theresianuma. Zavrsivsi akademiju s velikom pohvalom Jelacic je imenovan porucnikom u trecoj konjanickoj pukovniji u Galiciji (1819), kojom je zapovijedao barun Vinko Knezevic, ujak njegove majke Ane. Kao casnik brzo je napredovao, a uz to je bio usluzan i pravedan, to vesele naravi. God. 1822. obolio je od bolesti grla, pa je morao kuci na oporavak, koji je potrajao pune tri godine, a proven ga je u Zagrebu i na roditeljskom posjedu u Kurilovcu. Za vrijeme bolovanja sastavio je Jelacic jednu zbirku pjesama, koja je tiskana na njemackom jeziku 1825. godine u Zagrebu pod naslovom Eine Stunde der Erinnerung (Trenutak uspomene). I nakon povratka u Galiciju spjevao je takoder nekoliko pjesama, koje su nakon njegove smrti pjevane u habsburskoj vojsci kao koracnice. Jelacic je zatim bio na vise ratista, posebno u Italiji, zatim je boravio u Ogulinu (1835-1837) i tada je vec uspostavio suradnju s hrvatskim preporoditeljima u Zagrebu. Zatim je bio pune cetiri godine (1837-1841) adutant grofa Vettera von Lilienberga u Zadru, tada i guvernera u Dalmaciji. Godine 1841. Jelacic je imenovan potpukovnikom banske pukovnije u Glini, i to je uz casno obavljanje svojih vojnickih duznosti, obnovio suradnju s vodama hrvatskog preporoda u Zagrebu. Stovise, god. 1843. osnovao je u Glini prvu podruznicu Hrvatsko-slavonskoga drustva iz Zagreba, a drzao je i govore protiv madarske hegemonisticke politike prema Hrvatskoj, dao pjevati hrvatske preporodne budnice, pa je time utjecao na produbljivanje domoljubne svijesti kod pucanstva. No zbog toga je bio ukoren od predsjednika dvorskog ratnogvijeca u Becu. 'S Jelacicem su tada u Glini boravili J. Runjanin, skladatelj Lijepe nase, to poznati pjesnici Ivan Trnski i Petar Preradovic. Jelacic je zajedno s njima i dalje nastavio preporodnu djelatnost, a prijateljevao je izmedu ostalih i s Josipom Maricem, zupnikom u Maji i Pavlom Stoosom, zupnikom u Pokupskom. Uoci burnih dogadaja 1848. kralj Ferdinand V. imenovao je Josipa Jelacica banom, a takoder ga unaprijedio u cin generala i zapovjednika obiju banskih pukovnija - glinske i petrinjske (23. ozujka 1848). Ne znajuci još zato imenovanje Jelacic je nocu 24/25. ozujka krenuo u Zagreb da tamo prisustvuje Narodnoj skupstini koju su zakazali vode hrvatskog preporoda, ali mu je u Lekeniku, gdje je htio promijeniti konje za kociju, tamosnji postar Josip pl. Klempaj urucio dekret o imenovanju hrvatskim banom. Novine su to vijest objavile istom 27. ozujka, sto je dakako hrvatska javnost primila s odusevljenjem. Naime, i Narodna skupstina u Zagrebu poslala je u Bec zahtjev da se Jelacica imenuje banom, jer nije još znala za ova Jelacicevo imenovanje. Pocetkom travnja 1848. imenovan je Jelacic podmarsalom, a ujedno mu je predano i zapovjednistvo nad citavom vojskom u Hrvatskoj.
Preuzevsi bansku duznost (19. IV. 1848) izdao je na sve oblasti u Hrvatskoj cirkular (okruznicu), kojim je naredio da svako poglavarstvo i opcina ima djelovati pod osobnom odgovornoscu u svom djelokrugu, i da nema ni od koga - mislio je pri tome na ugarsku vladu - primati nikakvih sluzbenih naredenja, vec se mogu obracati samo na bana, kao vrhovnog zemaljskog glavara. Tako je Hrvatska prekinula sve vjekovne veze s Ugarskom. Zatim je poradio na sazivu prvog zastupnickog Sabora i proglasio ukidanje kmetstva (feudalnih odnosa) "za uvijek". Uz nezadovoljstvo ugarske vlade banovim reformama protivio se i turopoljski zupan A. D. Josipovic. On je otkazao poslusnost banu, a za "uzvrat" madarsko ministarstvo ga je imenovalo velikim zupanom zagrebac.kim. Buduci da se radilo o nezakonitom cinu, Josipovic je pobjegao u Madarsku, a banova vojska zavela je red u Turopolju, pa su Turopoljci, nakon sto su izabrali novog zupana Stjepana pl. Josipovica, takoder odusevljeno klicali banu, i u jesen 1848. posli s njime u rat protiv ugarske hegemonije prema Hrvatskoj. Rat s madarskom vladom Jelacic je objavio nakon dugih i neuspjelih pregovora 7. rujna 1848. godine. Vec 11. rujna presao je Dravu i vratio Hrvatskoj Medimurje. Poslije toga krenuo je prema Budimu, a u njegovoj pozadini operirao je protiv bana s madarskim dobrovoljcima, sada vec bivsi turopoljski župan A. D. Josipovic. Medutim, nakon neodlucne bitke s ugarskom vojskom izmedu Pakosda i Velence (30. IX. 1848) ban je morao krenuti prema Becu, da pomogne spasiti Bec od revolucije koja je tamo izbila. Premda je ban s hrvatskom vojskom u bitci kod Schwechata potpuno porazio madarskog generala Mogu (30. X), i tako doslovno spasio Bec, slamanje madarske revolucije nastavljeno je još slijedece godine na ugarskom tlu. Jelacic je i ovdje postigao nekoliko velikih pobjeda (Mason, Gyor, Moor, Teteny). Mađarska revolucija slomljena je tek u jesen 1849, i to uz pomoc ruske vojske, koju je zatrazio sam kralj Franjo Josip I. Nakon god. 1849. uslijedilo je desetljece apsolutizma, koje su zajedno s cijelom Hrvatskom morali podnositi i Turopoljci. Dakako, ban Jelacic cinio je i u ovoj situaciji sto je mogao. Mora se reci da je apsolutizam provodio potrebne modernizacijske reforme koje su isle za uklanjanjem feudalizma i svih njegovih ostataka, ali su to reforme primane u Hrvatskoj s ogorcenjem jer su bile donesene bez sudjelovanja Sabora, dakle carskim naredbama. Govorilo se tada da su Hrvati dobili apsolutizam za nagradu, a Madari za kaznu. Za to vrijeme ban Jelacic pomagao je razvoj nacionalnih ustanova, a njegovim je nastojanjem i zagrebacka biskupija uzdignuta na cast nadbiskupije (1852). Umro je ban Jelacic 20. svibnja 1859. godine "na veliku zalost cijelog hrvatskog naroda". Prema ocjeni relevantne hrvatske historiografije Jelacic je bio jedna od najizrazitijih licnosti hrvatske povijesti, posebno 19. stoIjeca. Nakon niza stoljeca nasao se u njemu opet ban "za kojim je stajalo citavo hrvatstvo od Drave do Boke Kotorske i od usca Save u Dunav do mora. Stovise i turska Bosna spominjala je s odusevljenjem njegovo ime". A u znak zahvalnosti hrvatski narod podigao mu je na sredisnjem trgu u glavnom gradu Zagrebu reprezentativni spomenik (1866), koji je god. 1947. nasilno odstranjen, a nakon demokratskih promjena 1990. opet stoji ponosno na glavnom gradskom trgu, koji ponovno nosi i banovo ime. (A. Sz.)

Agneza Szabo,Turopoljski vjekopisi

shaka zulu

  • Gost
Odg: (c/p) Franjo Jelačić od Bužima
« Odgovori #2 : Listopad 04, 2009, 11:58:15 poslijepodne »
kuntakinte:
Još slike,dokumentov i detalev o Jelačiću na;

http://srijem1.blog.hr/

kuntakinte:
LEGENDA O DOLASKU BANA JELAČIĆA U KOPRIVNICU
O dolasku Bana Josipa Jelačića u Koprivnicu 1856. godine prigodom polaganja temeljnog kamena pučke škole (zgrada Gradske vijećnice na Zrinskom trgu) pisao je koprivnički povjesničar dr. Rudolf Horvat, prof. u knjizi Poviest slob. i kr. grada Koprivnice.
Prema Rudolfu Horvatu, Koprivnički su građani zamolili hrvatskoga bana Josipa grofa Jelačića da osobno postavi temeljni kamen za novu školu koja će imati 4. razreda. Ban se toj molbi odazvao te je 16. travnja 1856. godine u 8 i po sati ujutro otputovao iz Zagreba prema slobodnom i kraljevskom gradu Koprivnici. Bilo je 5 sati poslije podne 16. travnja, kad je hrvatski ban s velikom svojom pratnjom preko Carevdara, Sokolovca, Mučne i Rieke stigao do granice grada Koprivnice. Tu ga dočekaše koprivnički gradski zastupnici koji se dovezoše u 10. kočija. Gradonačelnik Derubani pozdravi bana Jelačića „kao sjajnu zvijezdu naše domovine Hrvatske“, a ban mu odgovori lijepim govorom. Nato je 12. hitaca iz topova dalo znak da ban Jelačić stupa na teritorij grada Koprivnice. Dok se Ban vozio cestom prema gradu, zvonila su zvona u svim crkvama, a grmjeli su topovi sa bedema bivše tvrđe koprivničke. Pred banom je jašilo 19 koprivničkih mladića koji su kao banderij dočekali bana na gradskoj međi.
Tamo gdje se iz predgrađa Dubovca ulazi u sam grad Koprivnicu, dočekao je hrvatskog bana silni narod. Tu bijaše postavljen krasan slavoluk iza kojeg se poredaše desno i lijevo u špalir svi koprivnički cehovi za svojim zastavama. Obrtnici koji su činili jezgru koprivničkog građanstva, trgovci i mnogobrojni poljodjelci pozdraviše Jelačića radosnim klicanjem. Narod ga je otpratio u nutarnji grad (bivšu tvrđu) gdje je za Jelačića bio određen konak u takozvanu generalsku kuću.
Ulazeći u svoj konak, bio je hrvatski ban iznenađen dražesnom slikom. Koprivničke djevojčice držeći u rukama vijence , sipahu cvijeće cijelim putem kojim će Jelačić prolaziti od uličnih vrata do svoje sobe. Iza pola sata izađe ban iz kuće, te počne ljubazno razgovarati s građanima i seljacima. Zatim pješice pođe do gradilišta pučke škole. Pregledavši gradnju i osnovu, nastavi ban šetnju na gradske bedeme kamo ga je pratilo mnogo ljudi. Kad je nastao suton, vratio se ban Jelačić u svoj konak.
Navečer bijaše rasvjeta gada Koprivnice u počast Bana. Na svakom prozoru viđahu se zapaljene svijeće, a na mnogim prozorima bijahu transparenti sa zgodnim napisima. Pred gradskom vijećnicom svrstao se mnogobrojan narod u povorku. Do 150 građana držalo je u ruci zapaljene svijeće u povorci koja je krenula prema banovu stanu pred kojim narod počne klicati: Živio ban Jelačić! Ban se zahvalio narodu te je na večeru pozvao predstavnike grada Koprivnice. Istodobno bijaše vatromet nasuprot banova stana. Narod se divio puštenim raketama koje razvijahu razne boje. Veselje je trajalo do 11. sati navečer, kada je konačno nastupio mir na ulicama grada Koprivnice.
Ranom zorom (već u 3 sata) 17. travnja 1856. zagrmiše opet na gradskim bedemima topovi koji navijestiše svečani dan. U 8 sati zazvoni veliko zvono (sv. Barbare) u zvoniku župne crkve. Mnogobrojan narod koji se sabrao pred banovim stanom krene u župnu crkvu. Glazba je svirala, topovi su gruvali, a zvona su zvonila u svim crkvama. Dupkom se napunila župna crkva Sv. Nikole, u kojoj sjede ban Jelačić na cvijećem okićem fotelj. Nakon odslužene svečane mise, sav narod u procesiji krene iz crkve do gradilišta pučke škole. Gradonačelnik Deurbani nosio je na prekrasno izrađenom svilenom jastuku, žicu i kladivac za bana Jelačića, koji je time uzidao temeljni kamen za gradnju pučke škole. Prigodom svečanosti polaganja temeljnog kamena, ispjevao je Ferdo Rusan pjesmu „ Svetkovnica pevana na dan polaganja temeljnog kamena za glavnu učionu u Koprivnici, dne 17. travnja 1856. Povodom ove svečanosti krasnoslavio je Jurica Ester, učenik trećeg razreda pjesmu „ Slavni bane, slavnoga naroda“.
Ban je u tijeku dana obišao sve gradske urede, posjetio je gradsku vijećnicu gdje mu pokazaše zbirku novaca i povelju kojom je Koprivnica 9. studenog 1356. godine postala slobodni i kraljevski grad. Na uspomenu današnje slave, a prigodom obilježavanja 500 godišnjice svog opstanka, odlikovao je grad Koprivnica bana Jelačića začasnim građanstvom, koju mu je priopćio Gradonačelnik Deurbani zajedno sa svojim zastupstvom. Ban je počasno građanstvo zahvalno primio, te je gradske zastupnike pozvano na banket u prostorijama „svratišta k caru austrijanskom“.
U 2 i po sata ustade ban i reče: „ Ja moram poći natrag u Zagreb. Vas ostavljam ovdje sa željom da se i dalje proveselite. Budite uvjereni, da Koprivnice neću zaboraviti do konca života svoga. Nato pođe ban sa svojim pobočnikom pred svoj stan, pred kojim ga je čekao silan narod. Ban se ljubazno oprosti i sjedne u kočiju, u koju bijahu upregnuta 4 vranca. Mijenjajući putem konje, stiže ban istog dana oko 10. sati navečer u Zagreb.

http://www.koprivnica.hr/


Ljudevit Kaj:


croatia.ch / zanimlivosti

Josip Jelačić (16.10.1801.-20.5.1859.)

Grof Josip Jelačić, z kurilovečkě plemičkě lozě (trsa), rođen jě 16. listopada 1801. leta v Petrovaradinu. Mater mu jě bila Ana, devojačkoga prezimena Portner, a otec Franjo Jelačić, zapovednik slavônskě Vojně krajině...

Nâstavek:
(vuz zvučni mo(nu)mentalni zâpis  „Za usta ni, Bane“) !!:
http://www.croatia.ch/zanimljivosti/081016.php


ili sim (bez slik):

JOSIP JELAČIĆ

(16.10.1801.-20.5.1859.)


Grof Josip Jelačić, iz kurilovačke plemićke loze, rođen je 16. listopada 1801. godine u Petrovaradinu. Majka mu je bila Ana, djevojačkoga prezimena Portner, a otac Franjo Jelačić, zapovjednik slavonske Vojne krajine. Uz njega, Franjo i Ana imali su još dva sina i kćer.

Školovanje Josipa Jelačića započelo je u bečkome Theresianumu - akademiji na kojoj su se stjecala znanja za vojna i upravna zanimanja. U Beč je otišao sa osam godina i tamo proveo sljedećih deset. Poseban interes pokazao je za strane jezike, povijest i zemljopis, a nakon završenoga školovanja odlazi na prvu vojnu službu u Galiciju gdje se ističe kao odlučan i hrabar vojnik. Zahvaljujući naobrazbi i prirodnom talentu za vojničko zvanje počinje njegov uspon u časničkoj hijerarhiji, što prepoznaje i hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand V. Habsburški, te ga 23. ožujka 1848. imenuje hrvatskim banom, svojim osobnim savjetnikom i zapovjednikom glinske i petrinjske pukovnije.

Odmah po Jelačićevu stupanju na bansku čast Velika narodna skupština 25. ožujka 1848. u Zagrebu donosi program o revoluciji koja je te godine zahvatila čitavu Europu, pod nazivom "Zahtijevanja naroda". Nekoliko dana kasnije hrvatski ban prekida sve državno-pravne veze s Ugarskom, a 25. travnja 1848. svečanim proglasom ukida kmetstvo.

Proglas o ukidanju kmetstva

Manje od dva mjeseca nakon toga, 5. lipnja 1848., počinje zasjedati prvi građanski sabor u povijesti Hrvatske, što je vodilo do nastanka Banskoga vijeća ili Prve hrvatske vlade. Kako Ugarski sabor nije priznavao ni nacionalna ni politička prava Hrvatima, ban Jelačić u rujnu 1848. objavljuje Mađarima rat, osvaja Međimurje i nakon stoljeća razjedinjenosti konačno spaja većinu hrvatskoga teritorija u jednu cjelinu. Tim je podvigom Josip Jelačić ušao u hrvatsku povijest kao jedna od neupitnih veličina, svrstavši se među velikane koji su za domovinu učinili djela trajne vrijednosti.

Što se vlastite obitelji tiče, Jelačić ju je osnovao relativno kasno. Sa svojom trideset i tri godine mlađom suprugom Sofijom Stockau oženio se 22. srpnja 1850. u Moravskoj.

Grofica Sofija Stockau

Pet godina kasnije rađa im se jedino dijete, kći koja već 1856. umire od kolere ne navršivši niti godinu dana.
Veći dio svoga života Jelačić je imao problema sa zdravljem. Teško se razbolio u ranim dvadesetim godinama, a bolest ga usprkos dugotrajnim liječenjima prati do kraja života, kulminiravši u ljeto 1858. godine.

Hrvatski ban, vojnik, političar, ali i pjesnik koji je 1825. objavio svoju prvu zbirku poezije pod naslovom "Eine Stunde der Erinnerung" (Trenutak uspomene) , umro je pola sata iza ponoći 20. svibnja 1859. u Zagrebu.

***

Više o hrvatskoj i europskoj povijesti na: http://sandraskanderlic.blogspot.com
 
Za portal: Sandra Skanderlić, sandra.skanderlic@vip.hr


Zvir:
http://www.croatia.ch/zanimljivosti/081016.php