Autor Tema: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o  (Posjeta: 26428 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #30 : Ožujak 19, 2011, 08:55:49 poslijepodne »
 Sabor je uvidio, da mora doprinijeti sve žrtve za obranu domovine od Turaka. Zato je odredio radnike, koji će utvrdjivati Ko­privnicu. Peti dio svih kmetova i malih plemića (»jednoselci«) mora poći stražariti na Kupi i u prekokupskim zemljama, kamo Turci i Vlasi naj­češće provaljuju. Još je sabor zaključio, da se svatko mora priključiti banskomu banderiju, ako ban proglasi opći ustanak.
...
Ove kraljeve odluke uslijediše prije, nego li je svoje vijećanje za­vršio sabor Karlovih nasljednih zemalja, koji se 1. siječnja 1578. sastao u Brucku na Muri. Tamo je 45 zastupnika iz Štajerske, Koruške i Kranj­ske (kojoj se pribrajahu Gorica, Trst, Istra i Rijeka) preko 2 mjeseca raspravljalo o tomu, kako da se turska sila zaustavi na Krajini; jer pro­padne li Krajina, Turci će provaljivati u Kranjsku, Štajersku i Korušku. Sabor je odlučio, da će spomenute zemlje doprinositi znatne žrtve za opstanak Krajine. Južno od Kupe i Save (u t. zv. hrvatskoj Krajini) uzdržavat će se troškom od 160.848 forinti na gqdinu 2.435 vojnika, i to: 500 husara, 300 (konjanika s puškom, 320 njemačkih pješaka, te 1315 hara­mija, t. j. pješaka obučenih u hrvatsko seljačko odijelo. U sjevernoj ili >slavonskoj« Krajini trošit će se godimice 152.496 forinti za uzdržavanje 2.700 vojnika, od toga: 400 husara, 200 arkibusira, 350 njemačkih pješaka i 1750 haramija. Jošte je spomenuti sabor odredio 420.000 forinti u tu svrhu, da se u hrvatskoj Krajini poprave neke tvrdje i da se sagradi nova jaka tvrdja, koja će moći suzbijati navale turske. Ove svoje zaključke priopćiše zastupnici 1. ožujka 1578. nadvojvodi Karlu
...
Medjutim je nadvojvoda Karlo odlučio, da će 10. kolovoza 1578. po­vesti veliku vojsku na bosanske Turke, da ih kazni i zastraši, pa da im preotme one gradove, koje zauzeše tečajem prošlih godina. Na hrvatski sabor, koji se sastao 15. srpnja 1578., došao je Vid Halek, zapovjednik slavonske Krajine, te je u ime nadv. Karla zamolio sudjelovanje Hrvata na toj vojni. Sabor je zaključio, da se imaju svi staleži (t. j. velikaši, ple­mići, gradovi i crkveni dostojanstvenici sa dobro opremljenim četama svojim do 6. kolovoza sabrati u taboru bana Krste Ungnada kod Odre u Turopolju. »Nadvojvoda neka sa banom Hrvatske i Slavonije goji takav sporazum, da se ne dogodi štogod nesuglasna i slobodi ove kraljevine protivna. Ban se naime nikako ne može podrediti kojemu drugomu kape­tanu (vojskovodji) bez povrede banske časti i vjekovite naše slobode«. Povrh toga odredio je sabor, što bijaše potrebno za opakrbu vojske, za prijevoz topova iz Varaždina i Zagreba na bojno polje, te za utvrdjivanje Koprivnice, Ivanića, Križevaca, Graca, Topolovca i Cirkvene.

Ipak nije nadv. Karlo osobno vodio ovu vojnu, već je vodstvo po­vjerio Jurju Khevenhilleru, koji bijaše zemaljski kapetan u Koruškoj. On je dobio 18 velikih topova i oko 7000 vojnika, većinom iz Koruške, Kranjske, Gorice i austrijskog dijela Istre. Istodobno je Ungnad kod Odre sa­kupio 4 do 5 hiljada pješaka i konjanika.
...
Početkom g. 1579. spremao se nadvojvoda Karlo, da izvrši zaklju­čak sabora u Brucku glede gradnje velike tvrdje u južnoj Hrvatskoj. Valjda po savjetu potpukovnika Ferenbergera odlučio je Karlo, da ovu tvrdju podigne u onom kutu, gdje Korana utječe u Kupu. Pošto je ova zemlja pripadala gradu Dubovcu, zapitao je Karlo kneza Jurja Zrinskoga, hoće li spomenuto mjesto odstupiti za gradnju tvrdje. Zrinski je u ožujku g. 1579. izjavio svoju pripravnost, da ono zemljište prodade uz primje­renu cijenu. Nato se Karlo 22. ožujka 1579. obratio na hrvatski sabor s molbom, da za gradnju nove tvrdje doznači potrebite radnike. U Za­grebu se 3. svibnja 1579. sastao hrvatski sabor, koji je odredio, da za gradnju nove tvrdje moraju po 6 težaka i 3 kola od svakoga dimnjaka besplatno dati kmetovi na imanjima: Ozalj, Petrovina, Slavetić, Turanj i Jastrebarsko, a po 6 težaka i 4 kola imanja onih velikaša i plemića, koji stanuju preko Kupe. Ipak je sabor izrazio svoju bojazan, da nova tvrdja ne će poslužiti za obranu Hrvatske s ove strane dolnjega tijeka Kupe (misle na Turopolje). Bilo bi bolje, da nadv. Karlo pojača utvrde i posadu u Brestu, mjesto da gradi novu tvrdju pod Dubovcem. Za gradju nove tvrdje bila bi podesna Kneja kod Steničnjaka. Za sjedište zapovjednika hr­vatske Krajine mogao bi poslužiti girad Topusko, kojemu manjka samo krov. Da se što prije dovrši utvrdjivanje Koprivnice, zaključio je sabor, da kmetovi iz čitave županije varaždinske moraju dati po 3 težaka od svakoga dimnjaka. Svaki težak mora iskopati pol hvata zemlje iz grabe koja okružuje tvrdju koprivničku. Pošto sada u cijeloj Hrvatskoj vlada glad, poći će kmetovi na spomenuti posao 1. kolovoza 1579., kada se požanje pšenica, ječam; i raž, te bude novoga kruha. Kmetovi iz 3 kotara županije križevačke i zagrebačke moraju dati po 6 kola i 6 težaka od sva­koga dimnjaka za utvrdjivanje Ivanića i Križevaca. Svi pak preostali kmetovi županije zagrebačke moraju od svakoga dimnjaka dati po 12 te­žaka, koji će postavljati ograde na onim mjestima, gdje Turci običavaju prelaziti preko Kupe izmedju Siska i Dubovca. Poimence se spominju: Brest, Letovanić, Hergovići, Gorica, Perčeno, Sredički, Brkiševina, Šišinec, Mišljenović, Degoj, Augustinovac, Sveti Jakob i Rečica.

Na proljeće god. 1579. spremao se Ferhadpaša za nove provale u Hrvatsku. Njegove je priprave budnim okom pratio potpukovnik Ferenberger. Još u travnju javlja Ferenberger nadv. Karlu, da je tursko topni­štvo sakupljeno u Banjaluci, odakle će udariti na Bihać. Turci namjera­vaju učvrstiti zauzete tvrdje Zrin, Gvoadansko, Cazin i Ostrožac, da im služe kao uporište za dalnje osvajanje. Ovaj posao obavit će Vlasi, koji su 13. svibnja već bili uz Ferhadpašu u Krupi. Vlasi na svojim konjima vuku 5 velikih i 25 malih topova. Turci su u Banjaluku dovezli 16 topova; jedan je top taiko velik, da je pred njim bilo zapregnuto 100 konja. Sre­dinom svibnja utvrdjivahu se već Zrin, Gvozdansko, Cazin i Ostrožac. Ferenberger 23. svibnja 1579. iz tabora kod Dubovca moli nadv. Karla, neka ga riješi potpukovničke službe, koju je sred najveće opasnosti sa­vjesno vršio, te nije Turcima dopustio, da zauzmu ikoji grad na Krajini.

Nadv. Karlo ne htjede Ferenbergera riješiti službe zapovjednika hrvatske Krajine, dok se ne podigne nova tvrdja pod Dubovcem na utaku Korane u Kupu. Ferenberger je dapače dobio zadaću, da s krajiškom voj­skom od 2000 ljudi štiti gradnju ove tvrdje, što je on zaista i proveo. Gradnja je započela 13. srpnja 1579., kada su u temelj stavili 900 turskih glava. (Ovi Turci poginuše početkom travnja g. 1578. prigodom jurišanja na Dubovac.) Hrvatski su kmetovi naokolo tvrdje kopali grabe, u koje će se napustiti voda iz rijeke. Iskopanu zemlju izvažahu na bedeme, koji će biti 3 hvata visoki. Pošto bijaše dbvoljan broj radnih sila, gradnja je brzo napredovala. Već 2. rujna bijaše veći dio bedema izgradjen, a 4. li­stopada sjedi već Ferenberger u gotovoj tvrdji, koja je po nadv. Karlu dobila ime »Karlovac« (njemački »Karlstadt«).
...
Zapovjednikom hrvatske Krajine postade koncem listopada 1579. ba­run Vajkard Auersperg, koji bijaše dosada zemaljski kapetan Kranjske. Auersperg je nadv. Karla 31. listopada zamolio, neka mu dade naslov »pukovnika«, te neka pojača krajiške posade, osobito u Senju, Trsatu, Bihaću, Ripaču, Cetinu i Slunju. Karlo je to djelomice i učinio, te je 6. stu­denoga Auersperga pozvao, neka što prije kao »pukovnik« zamijeni pot­pukovnika Ivana Ferenbergera. Kao zapovjednik Krajine mora stalno bo­raviti u Karlovcu, gdje će biti, i posada od 800 vojnika, od toga 400 hu­sara. Na Korani i Mrežnici treba sagraditi mostove. Pod Auersperga spadat će krajiški kapetani u Ogulinu, Hrastovici, Slunju, Bihaću i Senju s 2485 vojnika. Ogulinskoj kapetaniji pripadaju tvrdje: Ogulin, Modruše i Svetica (kod Josipdola) sa 62 haramije; hrastovičkoj kapetaniji tvrdje: Hrastovica i Srednji Gradac (na potoku Bručini) sa 150 haramija i 62 nje­mačke sluge; slunjskoj kapetaniji tvrdje: Slunj, Cetin, Tržac, Dabar i Je-senica sa 420 haramija i Uskoka (žumberačkih); bihaćkoj kapetaniji tvrdje: Bihać, Izačić i Ripač sa 50 husara, 150 haramija i 202 njem. sluge; senjskoj kapetaniji tvrdje: Senj, Karlobag, Ledenice, Trsat, Brlog, Oto­čac i Brinje sa 248 haramija i 33 njem. sluge. Izravno pod nađzorom za­povjednika hrv. Krajine stoje tvrdje: Budački, Hresno, Petrova gora (bivši samostan pavlinski), Smrčković, Dolnja Kladuša i Blagajski toranj (na Korani) sa 280 haramija. Povrh toga može on zaposjesti tvrdje: Blinju i Vinodol kod Hrastovice, Bojnu, Vranograč i Gornju Kladušu pod Pe­trovom Gorom, Ključ na Korani, Sokol kod Bihaća, Plaški kod Ogulina, Prozor kod Otočca, te Perušić u Lici. Ove tvrdje smije i razoriti, ako ih ne bi htjeli čuvati njihovi vlasnici.
...Hrvatska je i g. 1580. trpjela od provala turskih. Tako je Ferhadpaša 29. lipnja iz Bosne provalio u Turopolje, odakle je sa sobom odveo 2 ti­suće ljudi i vrlo mnogo stoke. Istodobno su Turci iz Slavonije četovali u Podravini oko Gjurgjevca, a 6. srpnja jurišahu Turci od jutra do 4 sata poslije podne na tvrdjicu Sv. Ivan Žabno. Turci iz Kostajnice prijedjoše 19. srpnja preko rijeke Gline, te su opljačkali sela Rečicu i Lipje na Kupi. Kada se ovi Turci vraćahu u Kostajnicu sa 300 zarobljenika i mnogo stoke, podje za njima iz Karlovca u potjeru pukovnik Vajkard Auersperg, koji ih potuče i plijen im otme. Mjeseca srpnja provalio je u Turo­polje pakrački Alibeg s mnogo Turaka, ali je i njega na povratku po­tukao Ivan Panović, krajiški kapetan iz Ivanića.
...
Dobro su Hrvati g. 1579. predvidjali, da će Karlovac od turskih provala štititi samo Kranjsku i južnu Hrvatsku, a ne Turopolje i dolnje Pokuplje. Ovamo su Turci i nadalje provaljivali iz Bosne i Slavonije. To je g. 1580. uvidio i sam nadv. Karlo. Zato je on poslao 3 izaslanika na hrvataki sabor, koji se 25. travnja 1581. sastao u Varaždinu. Po njima je Karlo predložio, neka odsada Ungnad sa banskom vojskom stalno boravi u tvrdji Letovaniću na Kupi. Izmedju Letovanića i Siska treba na Kupi izgraditi novu jaku tvrdju u Brestu. Isto takvu tvrdju treba podići u Sredičkom izmedju Letovanića i Karlovca. Hrvatska neka o svome trošku uzdržaje 300 pješaka i 200 konjanika, koji će činiti posade u Brestu i Sredičkom. Sabor je primio prijedlog, ida se 13. srpnja 1581. počnu graditi nove jake tvrdje: Brest i Sredičko. Rat i glad prouzročiše u Hrvatskoj toliko siromaštvo, da će se od prihoda »dimnice« moći u Brestu i Sređičkom uzdržavati samo 100 pješaka. Ove bi tvrdje ipak mogle imati dovoljne posade, ako kralj povisi bansku vojsku na 600 konjanika i 400 pješaka, kako bijaše za bana Petra Erdeda. Da Karlovac osim vojske dobije i gradjanstvo, preselio je nadv, Karlo onamo stanovnike iz varoši Hrastovice.
...
Oko 3000 Turaka iz Bosne i Požege provalilo je 3. rujna preko Kupe, te je učinilo velike štete. Malo iza toga prodriješe begovi iz Pakraca i Cernika u Turopolje, odakle od­vedoše 100 ljudi i vrlo mnogo stoke. Beg iz Krupe udario je 21. rujna s 500 konjanika na Bihać, ali se vratio bez uspjeha. No zato je 3000 bo­sanskih Turaka 24. rujna prešlo preko Kupe jednu milju daleko od Kar­lovca, te je na četovanju zarobilo 400 ljudi i pohvatalo puno stoke. Valjda je ovaj dogodjaj bio razlogom, da je Vajkarda Auersperga u rujnu g. 1581. barun Josip Jošt Thurn zamijenio u časti zapovjednika hrvatske Krajine. Početkom listopada poražen je beg iz Cernika u boju, u kojemu se odli­kovao barun Mihalj Sekelj, vlasnik grada Krapine, te u kojemu sudjelo­vahu hrvatski velikaši: Gašpar Alapić, Stjepan Tahi uz braću Tomu i Petra Erdeda.
Pošto se podban Stjepko Gregorijanec na službi zahvalio, imenovao je Ungnad novim podbanom Gaspara pl. Druškovečkoga. Sabor je to imenovanje 23. srpnja 1581. prihvatio, našto je Druškovečki na tome ša­toru položio svečanu prisegu. Isti ovaj sabor stvorio je zaključak, da ban imade podići »zemaljski ustanak«, te sa svima silama poći 6. kolovoza u Sredičko, da od turskih provala zaštiti gradnju tamošnje tvrdje.
...
Nadv. Karlo držao je, da će biti suvišna tvrdja u Hrastovici, čim se dovrše utvrde na Kupi. Zato je već 25. travnja 1581. hrv. saboru poručio, da će Hrastovicu razvaliti. Sabor se tomu usprotivio, jer da Hrastovica služi za obranu Turopolja i Pokuplja. Trebalo bi oveću posadu staviti u Hrastovicu i u susjedne tvrdjice: Vinodol i Gradac. Ponovno je nadv. Karlo potaknuo to pitanje na saboru, koji se 24. lipnja 1582. sastao u Za­grebu. Sabor odlučno ustade protiv toga, da se ukine hrastovička kumpanija, jer bi Turci odmah onaj ikraj sebi prisvojili, pa Vlahe naselili u bivša sela izmedju Une i Kupe (današnja Banovina). Ipak sabor uvidja da je teško braniti Hrastovicu, koja ima za pravo 3 tvrdje: jednu na bri­jegu Sv. Duh (gornja tvrdja), drugu uz potok Petrinjčicu (dolnja tvrdja), a treću oko bivše varoši Hrastovice, odakle se gradjani već preseliše u Karlovac. Zato sabor pristaje, da se poruše dolnja tvrdja i utvrde oko bivše varoši. Gornju pak tvrdju u Hrastovici treba još bolje utvrditi, te u nju staviti jaku posadu, da služi kao predstraža za tvrdje na Kupi.

...
 U Zagrebu se 3. lipnja 1583. sastao hrvatski sabor, koji je doznačio potrebite radnike za popravak tvrdja u Koprivnici, Ivaniću, Križevcima i Gjurgjevcu, kao što i za dovršenje novih tvrdja u Brestu i Sredičkom.[/b]
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Krsto_Ungnad
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #31 : Rujan 03, 2011, 10:26:08 poslijepodne »
75. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Prvo banovanje Tome Erdeda
...
Služeći se svojim pravom, postavio je Tomo Erdedi za novoga pod-bana plemića Ivana od Zaboka, koji će podjedno biti župan zagrebačke i križevačke županije. Podban je na saboru položio propisanu prisegu. Za­tim je sabor vijećao o gradnji nove tvrdje kod Bresta, jer je dosadašnja tvrdja bila izložena poplavi Kupe. Kralj je 16. rujna 1583. dozvolio nadv. Karlu, da razori dolnju Hrastovicu, ali da sačuva gornju tvrdju, u koju neka stavi jaku posadu; isto tako neka 50 haramija iz Hrastovice preseli u Brest. Sada pak sabor zaključuje, neka se za gradnju nove tvridlje kod Bresta upotrijebi kamen i druga gradja iz razvaljene varoši i dalnje tvrdje hrastovičke, te iz ruševnoga samostana i crkvi u okolici Hrastovice. Kme­tovi zagrebačke županije moraju dati težake, koji će o svome trošku ži­vjeti i besplatno raditi. I turopoljski plemići moraju u Brest poslati 60 kola za dovoz kamena, vapna i drva. Radnje imaju započeti 1. lipnja 1584., a nadzirat će ih ban i podban. Kmetovi križevačke i varaždinske županije imaju dati besplatne podvoze i težake za obnovu i pojačanje tvrdje u Koprivnici, Gjurgjevcu, Ivaniću i Križevcima; izuzimaju se samo kmetovi grada Varaždina; ovi neka Varaždincima pomažu obnovu grada, koji je g. 1582. pogorio. Sam ban će podići novu tvrdju kod Rečice na Kupi.

Na samom saboru povela se riječ o tomu, kako težak život provodi kmet hrvatski. On mora besplatno obradjivati zemlje svoga vlastelina i još mu davati dio priroda svoga. Crkvi mora plaćati desetinu, a župniku davati lukno. Kmetovi svake porezne jedinice, zvane »dimnjak« (fumus) ili »vrata« (porta), moraju kralju u ime poreza, koji se zove »dika« (dica regia), plaćati godimice po 1 ugarski forint (dukat) za uzdržavanje banske vojske. Za uzdržavanje pak zemaljskih haramija na rijeci Kupi, — te na gorskim prijelazima za obranu od vlaških razbojnika, — moraju plaćati po 2 ug. forinta kao »dimnicu« (pecuniae fumales). Povrh toga moraju kmetovi doprinositi i daće za razne druge potrebe kraljevine Hrvatske, kao što su plaće za podbana, protonotara, podžupane, plemićke suce i zem. blagajnika; nabava oružja i municije za zemaljske tvrdje i vojnike; troškovi za uzdržavanje poslanika kod kralja i na zajedničkim saborima ugarsko-hrvatskim i t. d. Strahovite turske provale, koje traju od pada Kostajnice g. 1556., umanjiše hrvatsko žiteljstvo. Nekada je sama križevačka županija, koja je na istok sizala do Valpova i Našica, brojila 12.000 »dimnjaka« ili »porta«. Sada pak »ostanci« čitave »žalosne kraljevine« Hrvatske jedva broje 3000 dimova! Preostali kmetovi moraju doprinositi besplatne radnje za obnovu starih i za gradnju novih tvrdja. Oni jedva nadju vremena, da obrade svoje vinograde i da zasiju polja svoja, pa i onda nijesu sigurni, da će oni brati i žeti: jer Turci i Vlasi pustoše sve, do čega dodju. Nije dakle čudo, što hrvatski kmetovi hrpimice ostavljaju bijednu svoju domovinu, tražeći sebi sigurnije krajeve u Kranjskoj, Šta­jerskoj, Ugarskoj, Austriji, dapače i u Moravskoj. Već sada se u Hrvatskoj opaža pomanjkanje radne sile za podržavanje brojnih tvrdja. Pošto ove tvrdje služe takodjer obrani Kranjske i Štajerske, moli sabor nadv. Karla, neka poradi, da odsada na gradnju tvrdja dodju takodjer kmetovi su­sjednih kotara iz Kranjske i Štajerske. U Hrvatskoj se na proljeće g. 1584. dogodiše neke promjene. Kralj je 7. veljače 1584. odredio, da odsada u gradjanskom životu ne vrijedi Julijanski koledar, nego novi koledar, što ga je 4. list. 1582. u crkvu uveo papa Gregorije. U Zagrebu je 4. travnja 1584. umro bivši ban Gašpar Alapić, koga svečanim sprovodom pokopaše u pavlinskoj crkvi u Reme­tama. S obzirom na zasluge biskupa Jurja Draškovića potpisao je kralj Rudolf 1. svibnja 1584. u Pragu listinu, kojom njegovu bratu Gašparu Draškoviću za 23.500 rajnskih forinti prodaje ogromno imanje Trakošćan (Drachenstein) u hrvatskom Zagorju.

Turski je sultan Murat III. obnovio 11. lipnja 1584. s kraljem Rudolfom primirje na dalnjih 8 godina. Ali Hrvatska ipak nije niti kasnije imala mira. Premda je g. 1584. u Bosni i Hercegovini, kao što i u susjed­noj Srbiji, harala strahovita kuga, koja je pomorila 200.000 ljudi, ipak je 24. listopada 1584. iz Bosne preko Hrvatske u Kranjsku provalilo 8.000 Turaka, većinom konjanika, Ban Erdedi složio se s karlovačkim pukov­nikom Thurnom, te oni 26. listopada u dolini Močila kod Slunja sa 700 pješaka i 1330 konjanika dočekaše Turke, koji se vraćahu s ogromnim plijenom. U boju pogibe 2000 Turaka, medju njima i dosta poznatih prvaka. Ostali Turci budu raspršeni, a plijen i zarobljenici oslobodjeni. U Zagrebu je 3. rujna 1584. umro biskup Ivan Kranjčić, koga je koncem iste godine naslijedio Petar Herešinec.

Pukovnik Josip Jošt Thurn činio je nasilja hrvatskim plemićima u okolici Karlovca. Radi toga tužio ga je nadv. Karlu hrvatski sabor, koji je za 10. ožujka 1585. sazvao ban Erdedi u Zagreb. Isti ovaj sabor odredio je radnike za konačno dovršenje tvrdje u Brestu i za gradnju nove kute kođ Šišinca, gdje Turci lako mogu prelaziti preko Kupe. Pošto Vlasi sve češće provaljuju u Zagorje, gdje hrvatsku djecu kradu i prodavaju u Tursku, odredjuje sabor 60 haramija, da hvataju ove vlaške razbojnike. U Hrvatskoj bijaše g. 1585. takova suša, da su rijeke ostale gotovo bez vode. Ban se bojao, da će to upotrijebiti Vlasi i Turci za provalu preko Kupe. Zato je hrv. sabor 30. lipnja 1585. zaključio, da svaki vla­stelin ima u pripremi držati 5 pješaka i 5 konjanika, koji će na prvi poziv pohitati u banov tabor. Isti je sabor izabrao Mihajla od Vurnovca za vice-pronotara mjesto Ivana Petričevića, koji je umro. Ferhadpaša je s ovećom vojskom 14. rujna 1585. došao pred Bihać, da ga zauzme. Ali kapetan Horner počne sutradan iz topova pucati na Turke toli uspješno, da je Ferhadpaša napustio opsadu Bihaća, te se za­dovoljio s pustošenjem nekih sela u okolici. Da mu uzvrati milo za drago, provali ban Erdedi u Bosnu. Tom prigodom zapalio je tvrdju Kostajnicu, koja bijaše sijelo najgorih Turaka.

Početkom g. 1586. vladala je u Hrvatskoj oštra zima. Ipak se mnogo ratovalo. Ferhadpaša navali na tvrdju Gradec, ali nije uspio baš kao što ni požeški beg, koji je četovao do Koprivnice. I Gjurgjevac je nešto stradao, jer na nj udariše Turci iz južne Ugarske. Da se Turcima osveti i dia zastraši Vlahe, koji su poput razbojnika robili i palili hrvatska sela, te krali djecu i prodavali je Turcima, odlučio je barun Mihalj Sekelj iz Krapine povesti vojnu u t. zv. Malu Vlašku kod Pakraca. Sekelju se pri­družio koprivnički kapetan Ivan Globitzer, te oni s više stotina haramija i konjanika koncem siječnja 1586. provaiiše sve do Sirača. Putem su vlaška sela zapalili, a pohvatali 100 Vlaha i njihova kneza Peašinovića. U Zagrebu se 20. travnja 1586. sastao hrvatski sabor, na kome je Erdedi plemića Vladislava Imprića iz Jamnice imenovao za podbana mjesto 16. veljače umrlog Ivana od Zaboka. Pošto je umro i stari protonotar Mirko Petev, izabere sabor Martina od Sombatelja za novoga pro­tonotara. Podban i protonotar položiše na saboru svečanu prisegu. Sabor odredjuje besplatne radnike, koji će na Kupi popraviti tvrdje: Sredičko, Šišinec, Pleter, Hergovići i Perčevo, a u t. zv. slavonskoj Krajini gradove Koprivnicu i Križevce, pa tvrdje: Dubravu, Ivanić i Gjurgjevac. Nadv. Karlo je doduše tražio takodjer radnike, koji će popraviti tvrdje: Cirkvenu, Gradec, Topolovac, Gjurgjic i Sv. Petar-Čvrstec; ali sabor nije tomu udovoljio. Najviše je narodu hrvatskom život i opstanak ugrožavala potpuna i trajna nesigurnost pred vlaškim razbojnicima. Šume i gore pružahu Vlasima priliku, da se iz dalekih krajeva došuljaju čak u Zagorje. Obično su to činili u ljetno doba, kad je narod radio na poljima, a djeca se bezbrižno igrahu pred kućama. Poput divlje zvjeradi napadali bi Vlasi nejaku djecu, te ju odvodili u Tursku, gdje su dječake prodavali za janjičare, a djevojčice za hareme. Ova bijeda prisilila je hrv. sabor, da broj haramija, koji će hvatati vlaške razbojnike, povisi od 60 na 100. Po 20 haramija stražit će na Kalniku, na Medvednici (danas »Zagrebačka gora«), na Očuri (danas »Strahinčica«) i u Božjakovini, a po 10 haramija u Humu (kod Hrašćine) i u Dvorišću. Haramije će na trošak Hrvatske biti uzdržavani svake godine od 1. svibnja do 1. studenoga, dakle samo u ljetno doba. Njih će plaćati i nadzirati viceprotonotar Mihalj od Vurnovca. Kolika je ogorčenost vladala u Hrvatskoj protiv razbojnika vlaških, naj­bolje pokazuje zaključak sabora, da haramije — kada uhvate Vlaha —mo­raju ga najprije preslušati, a zatim odmah živoga na kolac nabiti.
...
Medjutim se Ferhadpaša spremao, da udari na Bihać ili na Hrastovicu. Kad je za to doznao ban Erdedi, pozove hrvatske veli­kaše i plemiće, da 29. kolovoza s oružanim pješacima i konjanicima dodju u banov tabor kod Stenjevca. Ferhadpaša je valjda po svojim uhodama saznao za banove priprave; zato je odustao od navale.
...
Ban je doznao, da će Ferhadpaša osvetiti smrt svoga brata Alibega. Zato je hrvatski sabor 4. siječnja 1588. stvorio zaključak, da na prvi poziv bana Erdeda moraju na odredjeno mjesto doći svi plemići i velikaši sa oboružanim kmetovima. Ban je sa svojim kmetovima gradio novu tvrdju na rijeci Lonji, a kaptol zagrebački kod Drenčine na Kupi. Sabor odredjuje besplatne radnike za popravak tvrdja Brest, Pleter, Hergovići i Sredičko, jer će vjerojatno bosanski Turci nastojati, da provale preko Kupe. Kmetovi Franje Nadaždija iz Rečice i Luke imaju popravljati tvrdju Karlovac, kamo će doći i Zrinski kmetovi iz Ozlja. Na slavonskoj Kra­jini obnovit će obitelj Turoc tvrdju Ludbreg, koja je nedavno izgorjela. Isto tako popravit će se ruševna tvrdja Rakovec, dok će se uz rijeku Čazmu podići drvene ograde i zaprijeke, da se Turcima i Vlasima oteščaju provale. Jošte se doznačuju besplatni radnici za popravak šest tvrdja (Koprivnica, Križevci, Gradec, Dubrava, Ivanić i Gjurgjevac). Za plaću haramija mora svaki »dimnjak« dati po 2 forinta.
...
 Tako se već u rujnu 1587. opazila nestašica žita u Hrvatskoj, te se »četvrtinka« pšenice prodavala po 2 rajnstke for. O toj oskudici hrane ras­pravljalo se i na hrvatskom saboru 21. rujna 1587., jer je nadv. Karlo tražio, da Hrvati dadu žita za krajišku vojsku. Isti ovaj sabor odredio je, da Ivan, Stjepan i Gavro Tahi moraju što prije obnoviti svoju tvrdju Božjakovinu, kao što će ban Erdedi obnoviti susjedni Rakovec. Isto tako ima se na rijeci Kupi popraviti tvrdja Pokupsko, kojoj manjka krov. Odredjeni su radnici, koji će dovršiti Brest, a popraviti Koprivnicu, Kri-ževce, Sredičko, Ivanić, Dubravu, Gradec, Topolovec, Sv. Petar i Cirkvenu. Varaždinci se opominju, neka više brige posvećuju utvrdama oko svoje varoši, gdje se nasipi ruše, a grabe zamuljuju.
...
Tomu se nalogu pokorilo 10 plemića na saboru, koji se 2. svibnja 1588. sastao u Zagrebu. Ovaj sabor odredio je radnike, koji će podići zi­danu tvrdju u Nebojanu (na desnoj obali Kupe, gdje je dosele bila drvena tvrdja. Podjedno je kmetovima u Letovaniću, Dužici, Kravarskom i Ze­linu naloženo, da imaju besplatno voziti kamen, crijep i vapno u Nebojan za gradnju tvrdje. Neka se u tu svrhu upotrijebi gradja ruševnih crkvi sv. Križa, sv. Kuzme i sv. Nikole (potonje u Žažini). Na Kupi treba još popraviti tvrdje Brest, Sredički, Pleter i Perčevo, a u slavon­skoj Krajini: Ivanić, Gradec, Rasinju i Ludbreg. Onih 100 oružnika, što ih je Hrvatska uzdržavala u tu svrhu, da hvataju vlaške razbojnike, koji idu u Zagorje krasti djecu, razvrstao je sabor tako, da će 20 haramija ču­vati prijelaze na Medvednici, 20 na Kalniku, te oko Hrašćine, Huma i Čanjeva, 20 oko Božjakovine, Rakovca, Bisaga i Moravča, 20 oko Kra­pine, Lobora i Očure, a preostalih 20 oko Ivanca, Bijele i Lestakovca. Sabor ponavlja zaključak, da haramije »moraju uhvaćene Vlahe nabiti na kolac«. Na Kupi će Hrvatska i nadalje uzdržavati 200 haramija.

Posljednjih godina nestalo je u Hrvatskoj mnogo kmetova. Jedne su ubili ili u ropstvo odveli Turci i Vlasi, a drugi se iseliše u sigurnije zemlje. S obzirom na plaćanje poreza i na podavanje besplatnih radnika za gradnju tvrdjava trebalo je u Hrvatskoj obaviti popis žiteljstva i njegova imetka, da se ustanovi broj poreznih jedinica (»dimnjaka« ili »porta«). U tu svrhu bili su od strane kr. komore (kao financijalne oblasti) odredjeni plemići: Krsto Vragović i Baltazar Drenovački. Njima je Franju Stolnikovića i Gašpara Petričevića od svoje strane pridao hrvatski sabor, koji se 24. srpnja 1588. sastao u Zagrebu. Isti ovaj sabor naglasio je staro pravo Hrvatske, da se od svakoga »dimnjaka« u ime ratne daće (»dika«) plaća samo polovica one svote, koju je odobrio zajednički sabor ugarsko-hrvatski. Na saboru se ustanovilo, da u Hrvatskoj ima još nekoliko ljudi, koji se služe starim (julijanskim) koledarom. To su po svoj prilici bili pro­testanti, koji se i drugdje opirahu novomu koledaru zato, što ga je uveo papa Gregorije XIII. Sabor odredjuje, da plemićki suci imaju u svojim kotarima običajnim načinom objaviti uporabu novoga koledara. Tko bi se iza toga služio starim koledarom, mora platiti 200 forinti globe. U Hrvatskoj nije bilo jedinstvene mjere za vino, žito i sličnu robu. Zato je sabor odredio, da odsada ima u čitavoj Hrvatskoj vrijediti samo za­grebačka mjera. Jošte je sabor doznačio besplatne radnike za obnovu krajiških tvrdja.
...
Turci su g. 1588. vodili velik rat s Perzijom. Uz to je Ferhadpaša bio iz Bosne premješten u Budim. Zato je Hrvatska g. 1588. uživala mir, čega nije imala već mnogo godina. Narod se nešto oporavio i od gladi, jer je žetva g. 1588. ispala prilično povoljno.

I godina 1589. protekla je u Hrvatskoj mirno. Samo na Senj udariše Turci, da ga zauzmu; ali ih otjeraše hrabri Uskoci, koji su kasnije iz osvete provaljivali u Tursku. Hrvate je umirila i vijest, da su Ferhadpašu u Budimu g. 1589. ubili vlastiti vojnici njegovi. Ipak je za obranu Hrvatske sve mjere opreznosti poduzeo hrvatski sabor, koji se na banov poziv 29. svibnja 1589. sastao u Zagrebu. Sabor je odredio, da se ima na Kupi obnoviti kaptolska tvrdja Vurot kod Bresta, koju je oštetio grom. Isto tako treba obnoviti razoreni Ivanić-Kloštar, koji pripada biskupu zagre­bačkomu. Braća Tahi neka poprave svoju tvrdju Božjakovinu, Gašpar Petričević svoj kaštel Miketinec, a braća Keglevići svoju tvrdju Totuševinu kod Siska. Ban Erdedi počeo je nedavno te temelja nanovo gra­diti tvrdju Rakovec, koja će poslužiti obrani Hrvatske; zato sabor do­značuje besplatne radnike. Gradjana varaždinski neka očiste grabe oko utvrdjene svoje varoši, kamo su česte poplave Drave donijele mnogo pijeska i blata. U tome poslu pomagat će im kmetovi grada i tvrdje, koji se zato do 1. kolovoza 1590. opraštaju od svih drugih besplatnih radnja. Jošte sabor doznačuje radnike za popravak tvrdja: Koprivnice, Ivanića, Gjurgjevca, Dubrave, Cirkvene, Ludbrega, Karlovca, Bresta i Sredičkoga. Posto ban Erdedil ne će više da vodi haramije u t. zv. banskoj Kra­jini uz Kupu, izabire sabor Stjepka Gregorijanca za kapetana njihova.
...
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #32 : Rujan 03, 2011, 10:28:35 poslijepodne »
...
Sam kralj Rudolf nastojao je, da na mir sklone turskoga sultana Murata III., koji je na proljeće g. 1590. svršio rat s Perzijom. Sultan je zaista 29. studenoga 1590. pristao, da se primirje od 11. lipnja 1584. produži na dalnjih 8 godina.

Početkom g. 1591. postade ratoborni Hasanpaša sultanovim namje­snikom (beglerbegom) u Bosni. On je na proljeće g. 1591. počeo sabirati vojsku u Banjaluci, kamo je još Ferhadpaša prenio sjedište iz dotadaš­njega glavnoga grada Travnika. Erdedi je odmah naslućivao, da će Ha­sanpaša udariti na Bihać ili na Sisak. O tom se govorilo i na hrv. saboru, koji se 26. srpnja 1591. sastao u Zagrebu. Zato je sabor stvorio zaključak, da se ima dići opći ustanak, ako u Hrvatsku provali Hasanpaša. U tom slučaju moraju svi velikaše, plemići i gradjani zajedno sa svojim kmeto­vima odmah oboružani doći u banov tabor.
...
Hasanpaša je zaista početkom kolovoza g. 1591. sa 16.000 Turaka udario na Sisak. Ovu tvrdju, koju je sagradio kaptol zagrebački, branila su 2 kanonika: Nikola Mikac i Stjepan Kovačić. Posada se hrabro držala, dapače je 6. kolovoza prodrla iz tvrdje i udarila po Turcima. Uz to je Sisku dolazio u pomoć ban Erdedi s hrvatskim ustašama. To je prisililo Hasanpašu, da već 11. kolovoza napusti opsadu Siska. No zato je zauzeo i spalio nedaleku Keglevićevu tvrdju Totuševinu (danas Topolovac na Savi). Kad je za to doznao ban, udari on 12. kolovoza na tursku tvrdju Moslavinu, koja je nekada pripadala obitelji Erdedi. Turci su ustrajno branili ovu tvrdju do 15. kolovoza, kada ju ban zapali i zauzme, a onda dade razoriti. Radi tolike spremnosti i uspjeha dobio je Erdedi 19. kolo­voza pohvalu od kralja, a 20. kolovoza od nadv. Ernesta. Početkojm listopada 1591. provalio je Hasanpaša drugiput u Hrvatsku. On je 5. listopada zauzeo i spalio Tahijevui tvrdju Božjakovinu, te je ne­milice harao sela ako Rakovca, Sv. Helene i Vrbovca. Jedni turski ko­njanici dopriješe sve do blizu Zagreba, dok su drugi spalili selo Gušćerovec ispod Kalnika. Hasanpaša je 6. listopada noćio kod tvrdje Vrbovec, kamo su mu vojnici dovodili zarobljene ljude i stoku. Sutradan je dopro pod Gradec, gdje je doznao, da će na nj udariti krajiške čete iz Kopriv­nice, Križevaca, Ivanića i Graca. Pošto su uslijed kiša nabujale Glogovnica i Lonja, krene Hasanpaša prema Dubravi s prednjom četom. On je tako sretno izmakao, dok su krajišnici kod Graca potukli stražnju četu njegovu i oslobodili 400 zarobljenika.

Kad se Hasanpaša vratio u Bosnu, opkoli iznenada 6. studenoga 1591. tvrdju Ripač na Uni, koju već sutradan zauzme. Nato je spalio nedaleko selo Golubić, a opusošio čitav kraj oko Sturlića i Blagaja na Korani. Znalo se, da će Hasanpaša na proljeće nastaviti borbu, jer je on odlučio, da će osvojiti ostatak Hrvatske. Trebalo je dakle i s hrvatske strane po­duzeti sve za obranu. Po želji nadv. Ernesta stvorio je hrvatski sabor 5. siječnja 1592. zakon o »insurekciji«, t. j. o sveopćem ustanku. Sva vla­stela moraju osobno doći u banov tabor. Tko ne dodje ili se prije bitke udalji bez dozvole bana (odnosno »kapetana kraljevstva«), izgubit će sva imanja svoja. Isto vrijedi za »plemiće jednoselce«, koji nemaju imanja i kmetove, nego samo posjed u veličini jednoga selišta. Osobno moraju u rat poći i »armaliste«, t. j. takvi plemići, koji nemaju nikakova posjeda, a plemstvo stekoše kr. poveljom. Isto vrijedi i za gradjane; ipak mora u svakom gradu ostati 1 brijač, koji služi mjesto liječnika. Glede kmetova odredjuje zakon ovo: Vlastela moraju od 10 »dimnjaka« na svome po­sjedu oboružati 2 pješaka i 1 konjanika. Pješaci će dobiti pušku, a konja­nici jošte kacigu, oklop i koplje. Bogati trgovci moraju oboružati 1 ko­njanika i osobno pridoći na vojnu ili mjesto sebe opremiti još 1 konjanika; ne učine li tako, izgubit će svu robu. Slobodni gradovi (Zagreb, Varaždin, Križevci i Koprivnica), te Pavlini u Lepoglavi imaju topove, prah i olovo prevažati u banov tabor; zato moraju vazda u pripravi držati dovoljan broj kola. Da pomoćne čete ne ostanu bez hrane, kako ostadoše g. 1578; prigodom Khevenhillerove vojne, odredio je sabor, da ban, velikaši, pre­lati, plemići, .slobodni gradovi, kaptol, samostani, župnici i altariste mo­raju do 1. ožujka 1592. od svakoga kmetskoga dimnjaka na svome posjedu dati po jednu »četvrtinku raži, prose i zobi, te polovicu četvrtinke graha. Ovaj živež imaju vlastela dovesti u Zagreb, gdje će se na Griču pohraniti u crkvi sv. Katarine i u susjednoj kući. (To bijaše samostan Dominikanaca, koji od straha pred Turcima pobjegoše iz Zagreba u Ljubljanu.) Pošto se crkva i kuća nalaze u lošem stanju, treba ih odmah popraviti. U tu svrhu ima do 1. veljače svaka »porta« (vrata) dati po 20 denara. U Hrvatskoj se osjećala »dosta velika oskudica živeža«. Zato sabor odlučuje, da se spomenuta hrana i krma ne će Nijemcima pokloniti, nego prodati po tržnoj cijeni, te će svaki vlastelin dobiti utržak doprinesenog živeža.

Najviše je namjeri Hasanpaše smetala hrv. bojna linija na Kupi. Da ju probije, pomišljao je na to, da zauzme tvrdju Brest ili Brkiševinu. Ipak odustade od toga, te se odluči, da na desnoj obali Kupe podigne svoju tvrdju, i to na ušću rijeke Petrinjčice u Kupu, dakle nasuprot Brestu. Ban je po svojim uhodama doznao, da se Hasanpaša sprema na neko poduzeće. Zato se ban preselio na svoje imanje Želin u Turopolju, odakle je Zagrepčane 1. ožujka 1592. opomenuo, neka spremaju živež, jer će ga naskoro trebati za opskrbu vojske.

S velikom vojskom stiže Hasanpaša 12. travnja 1592. do rijeke Kupe. Nebrojeni radnici počnu ondje blizu ušća Petrinjčice podizati drvenu tvrdju, za koju je već bio priredjen gradjevni materijal. Dok se nova tvrdja dizala, zauzeo je Hasanpaša nedaleku tvrdju Gore. Nato se 15. travnja predala i krajiška posada u Hrastovici. Srednjega Graca nije Ha­sanpaša trebao osvajati, jer je ovu svoju tvrdju sam kaptol zagrebački dao u srpnju g. 1591. porušiti, da ne padne Turcima u ruke. Erdedi se sa banskom vojskom utaborio u Maloj Gorici kod Bresta. Odanle je Zagrepčanima 14. travnja javio, da je u Malu Goricu došao ge­neral Auersperg s Karlovčanima, »a još danas će doći i Nijemci«. Vojsci je nestalo živeža te će se razići, ako ga ne bude odmah. Zato ban Za­grepčanima nalaže, neka što brže pošalju kruh, brašno i zob. Hasanpaša je novu tvrdju podizao u obliku četverokuta, a »uresio ju je s 5 tornjeva (kula) i 2 vrata«. Hrastove balvane pričivrstiše dvostru­kim čavlima i željeznim kvakama. Oko tvrdje iskopaše grabe, u koje se mogla svesti voda iz Petrinjčice. Kopanjem graba dobilo se mnogo zemlje, s kojom podigoše 8 stopa visok i 3 stope širok nasip. Sav posao bijaše dovršen 2. svibnja 1592., kada su Turci od veselja pucali iz topova i pušaka, te uz svirku trubalja i udaranje bubnjeva obilazili oko nove tvrdje, kojoj po rijeci Petrinjčici dadoše ime »Petrinja«. U tvrdji je Ha­sanpaša ostavio posadu od 1000 Turaka. Da bude Petrinja imala zaledje, stavio je on po 200 Turaka takodjer u Gore i Hrastovicu. S ostalom voj­skom ode Hasanpaša 4. svibnja u Kostajnicu.

Dok se jošte gradila Petrinja, nastade 23. travnja poplava, te rijeka Kupa izadje preko svojih obala. Time je nestalo mogućnosti, da ban Erdedi zapriječi gradnju Petrinje. Osim toga nijesu bana slušali Nijemci. Malo po malo počela se već 3. svibnja razilaziti sabrana vojska, a 7. svib­nja digao je svoj tabor i ban. Medjutim se Hasanpaša spremao za opsadu Bihaća. S mnogo Turaka i topova dodje on 12. lipnja 1592. pred Bihać, gdje je kapetan Josip Lamberg imao 500 vojnika. Hasanpaša dade tjedan dana pucati iz topova na Bihać. Za to vrijeme zauzeo je i nedaleku tvrdju Izačić. Lamberg se hrabro branio do 19. lipnja, kada je Bihać predao Hasanpaši uz uvjet, da svi stanovnici smiju slobodno otići iz grada i sa sobom ponijeti svoje stvari. Ipak nije Hasanpaša održao riječ, jer je od 5000 žitelja gradskih dao 2000 ubiti, a 800 djece poslati u Carigrad, gdje su Turci svečano proslavili zauzeće Bihaća.

Banov brat Petar Erdedi bijaše kapetan žumberačkih Uskoka, te je kao takav zapovijedao i u tvrdji Slunju. On je držao, da će Hasanpaša iz Bihaća krenuti na Slunj, koji je sada najviše izložen udarcu Turaka. U to je vjerovao i Andrija Auersperg, general hrvatske Krajine. On se bojao, da će Hasanpaša iza Slunja udariti na Karlovac; zato je svoje i kranjske čete skupljao u Karlovcu. Naprotiv je Stjepan Grasswein, pukovnik slav. Krajine, bio uvjeren, da će Hasanpaša ići osvajati Ivanić, Križevce i Koprivnicu. Uslijed toga ne htjede ni Auersperg ni Grasswein pomoći banu, koji je znao, da će Hasanpaša najprije udariti na Brest i Sisak. Turci su naime kod Petrinje podizali na Kupi most od ladja. Dok je tako cijela Hrvatska živjela u nekoj trzavici od »straha turskogas do­plovio je nenadano početkom srpnja g. 1592. mletački admiral Tiepolo s ratnom mornaricom pred Karlobag, koji se onda zvao Bag. Premda nije republika bila u ratu s kraljem Rudolfom, ipak je Tiepolo dao iz topova pucati na Karlobag. Kada se Karlobag predao, Mlečani porobiše sve kuće, a vojnike okovaše na svoje ladje.

Hasanpaša je u noći od 18. na 19. srpnja 1592. s velikom vojskom stigao u Petrinju. Odmah poslije objeda 19. srpnja prijedje on preko mosta i kod Bresta udari na bana Erdeda, koji je imao samo 1000 Hrvata i 2000 štajerskih ustaša. Daleko brojniji Turci pobijediše bana. U dvosat­nom boju pogibe mnogo ljudi, osobito Štajeraca, koji ne bijahu vješti borbi s Turcima. Hasapanša je zarobio 5 topova i mnogo vojnika. Ban je sretno utekao i zaklonio se u svoj grad Jastrebarsko.

Naredne noći zauze Hasanpaša tvrdju Brest, koju dade zapaliti. Turci su 20, srpnja razorili tvrdje Hergović i Gotoču. Iza toga zapališe selo Drenčinu, gdje stanu opsijedati tvrdju, jer se posada nije htjela predati. Tri dana pljačkali su Turci okolišna sela, u kojima uhvatiše 2000 ljudi i mnogo stoke. Tom prigodom zapališe varoš Sisak, odakle se žiteljstvo zaklonilo u kaptolsku tvrdju. Ovu je Hasanpaša 23. srpnja 1592. opkolio i pozvao na predaju. Kanonici Nikola Mikac, Blaž Gjurak i Matija Fintić odlučiše, da će Sisak braniti do posljednjega čovjeka. Hasanpaša nastavi 16 svojih i 5 zarobljenih topova, iz kojih dade pucati na tvrdju. Tjedan dlana gruvahu topovi, koji učiniše mnogo štete braniteljima i zidovima,, ali kanonici ne popuštaju. Uzalud bijahu Turcima i juriši na tvrdju. Na­pokon je Hasanpaša 29. srpnja napustio opsadu, ali se zakleo, da ne će mirovati, dok ne zauzme Sisak. Na odlasku je užasno opustošio velika imanje, što ga je kod Siska imao kaptol zagrebački; podjedno dade po­rušiti tvrdju u Drenčini, koju zauzeše Turci.
...
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #33 : Rujan 03, 2011, 10:29:18 poslijepodne »
...
Gradnja Petrinje, pad Bihaća, poraz kod Bresta i opsada Siska uvjeriše napokon kralja Rudolfa, da ipak treba nešto učiniti za obranu Hrvatske. On je odredio, da odsada mora u svim crkvama njegovih dr­žava danomice triput zvoniti »tursko zvono«, koje će kršćane sjećati, neka mole Boga, da ih obrani od Turaka. Štajerci su odmah poslali mnoga vojnika u Zagreb: Ovamo je 30. rujna stigao grof Franjo Nadaždi s 100O konjanika, što ih je kralj dao na svoj trošak sabrati i opremiti u Ugarskoj. Oko bana Erdeda sabrao se pučki ustanak iz preostale Hrvatske. Svi voj­nici nastane se u selima od Zagreba do Podsuseda. Tako je Zagreb bio dovoljno zaštićen. No zato je ljuto stradalo Turopolje. Hrustanbeg je 18. kolovoza 1592. iz Petrinje s 1000 konjanika provalio u Turopolje gdje je zarobio 300 ljudi. Odsada su u Turopolje provaljivali ne samo Turci, već i Vlasi. Tako je 150 Vlaha u noći od 25. na 26. kolovoza kod Lekenika udarilo na 100 Uskoka, koji spavahu. Uskoci budu razbijeni, a njihov kapetan Petar Erdedi jedva spase život svoj. Sam Hasanpaša s velikom vojskom provali 25. rujna iz Petrinje u Turopolje, gdje je zauzeo tvrdje: Vukovinu i Lomnicu, dok se sretno obranila banova tvrdja Zelin. Tom prigodom Turci porobiše i spališe sela: Mraclin, Veliku i Malu Goricu, Veliku i Malu Mlaku, Gornji i Dolnji Lukavec, Gornje i Dolnje Čehe,: Novake, Novo Čiče, Kostanjevec, Kobilić, Markuševec, Rakarje, Lazine, Orešje, Košnicu, Dolnju Lomnicu, Zaprudje, Sv. Klaru, Pleso, Hrašće, Buzin, Botinec, Brezovicu i Obrež. Neka od ovih sela nijesu više bila ob­novljena. Iz Zagreba se po noći vidjelo crveno nebo nad cijelim Turopoljem. Turci su na tome četovanju doprli do banove tvrdje Kerestinec pod Okićem. Odanle se vraćahu ispod Vukomeričkih gorica, gdje su opu­stošili vinograde bijednih Turopoljaca i uništili upravo dozrelo groždje. Hasanpaša se u Petrinju vratio sa silnim plijenom. Zarobio je mnoga ljudi i svu silu stoke, a na tisuću kola dovezao je ugrabljeno žito.

Više nego li Zagrepčane uplašila je ova Hasanova provala stanovnike Ljubljane. Tamo su mnogi gradjani svoju obitelj i najpotrebnije stvari na­trpali u kola, pa hajde u šumu ili u planinu. Bijedni ljudi plakahu po gradu, kao da ih već uhvatiše Turci.

U Zagreb je 7. studenoga 1592. došao burgavski markgrof Karlo, koji bijaše sin tirolskoga nadv. Ferdinanda. Karla je kralj imenovao za­povjednikom svih četa, sabranih kod Zagreba, da se razori Petrinja i da se obnovi obrambena linija na rijeci Kupi. S Karlom je stigla i tirolska vojska. Naskoro dodjoše u Zagreb još 2 njemačke pukovnije i čete nad­biskupa iz Salzburga, a Sebastijan Montekukoli dovede dobrovoljce iz Italije. Sve to nije smetalo Hasanpašu. On je čekao, dok se u Turopolje vrate seljaci, koji pred Turcima pobjegoše u šume ili se zakloniše preko Save. Zato je Hasanpaša 14. studenoga s velikom vojskom nahrupio u Turopolje, gdje je popalio neka sela, te se vratio s 2.000 zarobljenika. Varaždin je ljuto nastradao g. 1592. Tamo se naime 11. travnja po­rodio požar, koji je silan vjetar raznio po gradu. Izgorjela je većina kuća, zatim gradska vijećnica i župna crkva.

Hasanpaša je tečajem g. 1591. i 1592. u Hrvatskoj zauzeo 26 tvrdja i tvrdjica, a spalio stotinu sela, iz kojih su Turci i Vlasi oko 35.000 Hrvata odveli u ropstvo. Uslijed toga je u Turskoj pala cijena robiju. Prije se za 1 dječaka dobivao 1 konj; sada pak Vlasi nudjaju 5 dječaka za 1 konja! Hrvate je zatirala i carska pomoćna vojska, koja je narodu oko Zagreba otimala hranu i vino, dapače i odijelo. Osobito je haračio Joža Vesej, potkapetan madžarskih konjanika pukovnije Nadaždi. O tom se rasprav­ljalo i na hrv. saboru, koji se 24. siječnja 1593. sastao na Kaptolu u Za­grebu. U zapisniku toga sabora stoji ogorčena prijetnja: »Staleži i re­dovi najbijednije kraljevine Slavonije, — lišeni pomoći i potpore, — prije, nego li svi padnu Turcima u ruke ili ostave prebivalište u predragoj svojoj domovini, najsvečanije očituju, da će — našavši se u skrajnjoj nevolji — za svoj život i opstanak učiniti ono, što im sudbina i nužda pokaže kao zgodnije i korisnije.« Turci su u Turopolje provaljivali i kasnije. Višeput je došlo i do okršaja s njima. Tako su Hrvati 4. veljače pobili Mehmedagu kod Vukovine, a nekoliko dana kasnije Hrustanbega kod Kravarskoga. Najviše stradahu imanja bana Erdeda. Hrustanbeg je 20. svibnja 1593. sa 3000 konjanika i 300 pješaka provalio sve do Jastrebarskoga, popalivši na putu Stupnik, Zdenčinu, Kupinec, Jamnicu, Galgovo i Colnićevo selo.

Uništivši Turopolje, spremi se Hasanpaša za treću opsadu Siska. U pomoć mu dodjoše Turci iz Like, Klisa, Livna, Hercegovine, Gradiške, Cernika i Zvornika. Sa 20.000 vojnika dodje Hasan 15. lipnja 1593. na ono mjesto, gdje se danas nalazi Caprag. Ovamo su ladje iz Gradiške dovele velike topove za opsjedanje i hranu za vojsku tursku. Hasan dade na Kupi sastaviti most od ladja, a onda pucati na Sisak. U tvrdji zapovijedahu zagrebački kanonici: Blaž Gjurak i Matija Fintić, koji su uza se imali 400 ljudi. Fintić naskoro pogibe, a teško ranjeni Gjurak zamoli pomoć od bana. Tomo Erdedi odmah digne ustanak plemstva hrvatskoga. Jednako je svoje čete (1600 ljudi) sabrao grof Rupert Eggenberg, koji je u veljači g. 1593. mjesto markgrofa Karla postao zapovjednikom carske pomoćne vojske u Hrvatskoj. General Andrija Auersperg dovede karlovačke arkibuzire, Petar Erdedi (brat banov) sakupi Uskoke i husare, Stjepan Grasswein dovede čete iz slavonske Krajine, a Gjuro i Sigismund Paradeiser kar­lovačke i koruške mušketire. Sa 5000 vojnika primaknu se kršćanske voj­vode Sisku 22. lipnja. U susret im podje Hasanpaša sa 10.000 biranih voj­nika. Kod ušća rijeke Odre u Kupu dodje o podne do kratke ali krvave bitke. Turci budu hametom potučeni. Samo 400 ih sretno uteče preko mosta; svi drugi poginuše u boju ili se utopiše u susjednim rijekama. Eggenberg je u Kupi nabrojio 1000 lešina turskih. Medju ostalima stiže smrt Hasanpašu i 12 begova. Preostali Turci na desnoj obali Kupe zapale tabor, te pobjegnu u Petrinju. Radi toga poraza navijesti sultan Murat III. rat caru i kralju Rudolfu.

Ban Erdedi htjede kršćansku vojsku povesti od Siska prema Pe­trinji, da zauzme ovu tvrdju, radi koje propade Turopolje. Ali na to ne htjedoše pristati druge vojvode, jer da za vojsku nema dosta hrane. Istom poslije velikih priprava sakupi se 9. kolovoza kod Bresta kršćanska vojska. Prešavši preko Kupe, dade ban Erdedi iz 8 topova pucati na tvrdju petrinjaku. Opsada se otegnula do 24. kolovoza. Toga dana do­znade ban, da Petrinji dolazi u pomoć grčki beglerbeg Hasanpaša, sin slavnoga Sokolovića. Sada uzmakne kršćanska vojska, a Hasanpaša dodje pred Petrinju sa 40.000 Turaka. Hasan se još isti dan zaputi prema Sisku, te počne udarati na nj. U tvrdji se nalazila mala posada od 100 vojnika, kojima zapovijedahu kanonici: Gašpar Grandja i Andrija Kovačić. Turci su topovima probili zidine, pa onda jurišali na tvrdju. Ka­nonik Grandja pogibe u boju, a njegov drug morade 30. kolovoza predati Sisak. Erdedi naime nije mogao poći u pomoć Sisku, jer su carske pomoćne čete pobjegle u Štajersku. Hasanpaša dade plijeniti i paliti sela na lijevoj obali Save sve do Božjakovine i Kraljevca (kod Dugog sela), odakle odvedoše u ropstvo 1000 Hrvata. Turci su prijetili, da će opkoliti i Zagreb. Od straha pred Turcima poslaše kanonici riznicu stolne crkve iz Zagreba u Bolonju. »Turski strah« dopre dapače do štajerskoga Graca, odakle se odseliše neke odlične porodice. No Hasanpaša morade poći u Ugarsku, kamo je iz Carigrada kretao i veliki vezir Sinan.

Koncem g. 1593. postade nadv. Ernest namjesnikom u španjolskoj Nizozemskoj. Sada je kralj regentom Štajerske, Koruške i Kranjske ime­novao svoga mladjega brata Maksimilijana. Namjesnikom pak u Hrvat­skoj, Ugarskoj i Austriji postade 14. travnja 1594. nadv. Matija. Početkom god. 1594. povjeri kralj Maksimilijanu i upravu Krajine u Hrvatskoj i Slavoniji, U dekret mu stavlja izreku: »Prejasni će nad­vojvoda raditi sporazumno sa banom Hrvatske i Slavonije«. Maksimilijan pošalje svoga poslanika na sabor, što ga je Tomo Erdedi sazvao 21. ožujka 1594. u Zagrebu. Poslanik izjavi, da će nadvojvoda poštivati sva prava Hrvatske, te osobno voditi veliku vojsku, da Turcima otme Sisak i Pe­trinju. Hrvatski sabor zaključi opći ustanak. Banu se pridruže brojne čete iz Štajerske, Koruške i Kranjske. Isto tako i krajiški zapovjednici: Juraj Lenković, koji je naslijedio 8. listopada 1593. umrlog Auersperga, te barun Ivan Sigismund Herberstein, koji je naslijedio 26. ožujka 1594. umrloga pukovnika Stjepana Grassweina. Oko 16.000 ljudi dodje sa banom 21. srpnja 1594. do Petrinje. Tjedan dana kasnije stiže u tabor i nadv. Maksimilijan s 1000 konjanika. Dok je kršćanska vojska opsjedala Pe­trinju, zauze 5. kolovoza general Juraj Lenković susjedne tvrdje: Hrastovicu i Gore. Videći, da se ne će moći održati, zapali Hrustanbeg Petrinju u noći od 9. na 10. kolovoza, pa uteče u Kostajnicu. Sutradan pobjegne turska posada iz Siska, zapaliv prije tvrdju, u koju opet udju Hrvati. Nato dade Maksimilijan do temelja razvaliti ostatak tvrdje petrinjske, te pro­glasi vojnu dovršenom. Na jesen g. 1594. zauzmu Turci opet Hrastovicu i Gore, a Hrustanbeg obnovi i tvrdju petrinjsku. Da zastraši Turke, udari Juraj Lenković s karlovačkom posadom na Bihać. On Je 5. studenoga 1594. provalio u varoš, ali tvrdje nije mo­gao zauzeti. Lenković je zapalio varoš, gdje je sasjekao mnogo Turaka i oslobodio 1200 hrv. zarobljenika, te se 8. stud. s velikim plijenom vratio u Karlovac. Nesposobni kralj Rudolf nije nikada banu Erdedu uredno plaćao bansku četu. Hrv. sabor 24. siječnja 1593. ističe, da sadašnja banska četa. koja broji 250 konjanika i 250 pješaka, nije već nekoliko godina primila od kralja plaće. Erdedi je na sreću Hrvatske posjedovao velika imanja (Želin i Novigrad u Turopolju, zatim Okić, Jastrebarsko, Lipovec, Rakovec, Cesargrad, Mokrice i Metliku). Njegova mu žena Marija, kći bana Krste Ungnada, donese takodjer lijep miraz. Uz to je Erdedi god. 1591. od Ungnada kupio Samobor. Tako je mogao prihodima svojih posjeda plaćati bansku četu. Ipak je i Erdedi vremenom potrošio svoje novce. Neke pak posjede njegove uništiše Turci. Zato Erdedi zamoli kralja, neka mu u podmirbu duga prodade grofiju Pazin u Istri. Sličnim je načinon i g. 1546. Nikola Zrinski stekao Medjumurje. Ipak bude banova molba odbijena. Zato je Erdedi 15. svibnja 1595. na saboru položio, bansku čast
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Prvo_banovanje_Tome_Erdeda
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2010.o
« Odgovori #34 : Rujan 03, 2011, 10:30:08 poslijepodne »
76. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Ivan Drašković I.
...
Naročito obećaje sabor besplatne radnike, koji će mjesto spa­ljene drvene tvrdje u Brestu podići novu veliku tvrdju. Jednako će "hrvatski kmetovi obnoviti spaljenu i oštećenu tvrdju u Sisku. Osim 300 pješaka haramija, što ih Hrvatska na svoj trošak uzdržava, držat će od­sada i stalno konjaništvo, jer će svakih 10 porta morati dati 1 konjanika.

Mjesto nadv. Maksimilijana preuze g. 1595. vrhovni nadzor nad Kra­jinom nadv. Ferdinand, sin nekadašnjeg nadv. Karla. Mladi Ferdinand, komu bijaše tek 17 godina, pošalje u Hrvatsku generala Eggenberga s pučkim ustankom iz Štajerske, Koruške i Kranjske. Eggenbergu se 22. rujna 1595. kod Siska pridruže general Juraj Lenković iz Karlovca i pukovnik Sigismund Herberstein iz Varaždina. Istoga još dana podje prema Petrinji kapetan Danilo Frankol, da istraži puteve. Iz Petrinje mu u susret izadje Hrustanbeg, te zametne kreševo, u kome dopadne smrtne rane. "Kad je Hrustanbeg 23. rujna umro, pobjegnu Turci iz Petrinje i Hrastovice. Kršćanska vojska zaposjedne 24. rujna ove dvije tvrdje, koje će od­sada braniti Turopolje. Kralj premjesti svoje čete iz Zagreba u Petrinju.
...
Tako i hrvatski sabor, koji se u Zagrebu sastao 17. prosinca 1595., ne sazvaše imenovani banovi, nego župani pre­ostalih triju županija hrvatskih. Sabor je odredio, da svaki »dimnjak« mora u Petrinju poslati po 1 konjanika, koji će sa sobom ponijeti hrane za 15 dana. Isto tako moraju u Petrinju svi plemići osobno doći ili mjesto sebe poslati oboružanoga slugu. Ovi će vojnici tečajem zime izmjenice čuvati Petrinju, jer se pročulo, da bosanski paša namjerava zimi zauzeti ovu važnu tvrdju. Sabor odredjuje poseban porez, kojim će se preko zime uzdržavati haramije u 5 tvrdja (Sisak, Gore, Brkiševina, Rečica i Dunarića slap).
...
Turci pak 31. svibnja 1596. ponovno zaposjednu Klis. U Hrvat­skoj prevlada mnijenje, da treba ikakvim junačkim djelom oprati neuspjeh kod Klisa. Tako se zasnovala vojna na Kostajnicu. Sa 3000 vojnika dodje ban Drašković 3. srpnja 1596. u Petrinju. Ovamo stignu i krajiške čete, a nadv. Ferdinand pošalje 1000 konjanika štajerskih. Tako se kod Petrinje sakupilo 6000 vojnika. Vlasi oko Kostajnice poruče, da će kršćan­skoj vojsci pomagati. Ipak nijesu držali obećanja. Kršćanska vojska dodje 10. srpnja pred Kostajnicu, te na brdu »Djed« potuče združene Turke i Vlahe. Kostajnici dodje u pomoć bosanski paša Apardi, ali 12. srpnja i njega stiže poraz. Istom onda, kad se doznalo, da prema Kostajnici kreće velika turska vojska, koju vodi Hafiz Ahmedpaša, razidje se kršćanska vojska. No sad će Hafiz udariti na Petrinju. Sa 20.660 Turaka za­počne on Petrinju 14. rujna opsjedati. U tvrdji se nalazilo do 600 branitelja, kojima zapovijedahu Danijel Frankol i Gjuro Brestovški. Turci su bez prestanka 6 dana pucali na grad. Posada je sretno odbila i nekoliko juriša turskih. Ipak bi Petrinja pala, da joj u zadnji čas ne pomože ban Drašković. Banu se pridruže krajiški generali (Lenković i Herberstein), te svi zajedno dodju 19. rujna do Bresta. Sa 6000 Turaka prijedje paša preko Kupe i udari na Hrvate, ali bude hametom potučen. Slijedeće noći počne Hafiz uzmicati prema Kostajnici. Istodobno su Hrvati kod Siska sastavili most od ladja, po kome prijedju na desnu obalu Kupe. U jutro 20. rujna stiže još ban Drašković kod Petrinje oko 8000 janjičara i konjanika turskih. Tu se zametne bitka, u kojoj budu Turci posve razbijeni.

Slavna obrana Petrinje obradovala je sve Hrvate. Zato hrv. sabor u Zagrebu 25. rujna 1596. odredjuje nagradu od 100 forinti za vojvodu Jurja Brestovskoga, zastavnika Miju Ivančica i za 28 junaka, koji su Pe­trinju hrabro branili. Za popravak tvrdje petrinjske odredjuje se mnogo kmetova iz cijele Hrvatstke. Kmetovi moraju već 10. listopada pridoći, te besplatnoj i neprekidno raditi 15 dana.
...
Dok su ban Drašković i general Herberstein vodili navalni rat na Turke u Slavoniji, marljivo je hrv. narod nastojao, da preostalu Hrvatsku što bolje osigura od možebitnih provala turskih. Zato je hrv. sabor 20. svibnja 1597. odredio, da braća Keglevići imaju obnoviti svoju tvrdju Totuševinu kod Siska. Da se pojača tvrdja Petrinja, odlučio je isti sabor, da će podići novu tvrdju »Husarski grad« na lijevoj obali Kupe upravo na­suprot Petrinji. Zato svaka »porta« u cijeloj Hrvatskoj mora 1. lipnja 1597. poslati u Petrinju po 2 radnika, koji će neprekidno i besplatno raditi 15 dana. Tada se grad Križevci dijelio u 3 varoši: gornju, dolnju i srednju. Potonja bijaše utvrdjena, ali je na proljeće g. 1597. pogorjela. Zato sabor 20. svibnja zaključuje, da žitelji iz gornjega i dolnjega Križevca moraju dati kola i težake za obnovu spaljenih utvrda u srednjem Križevecu. Ko­privničani i kmetovi tvrdje koprivničke moraju krčiti šume, koje su preguste u tamošnjoj okolici. U ovim šumama skrivaju se Vlasi i Turci, koji su g. 1597. pohvatali 70 žitelja iz Koprivnice. Jošte se na saboru 20. svibnja 1597. iznijela misao, da bi trebalo obnoviti tvrdju Čazmu, koja je već davno razorena. Čazma bi Hrvatskoj osigurala znatan onaj kraj, koji je sada u turskim šakama.

Hrvatski sabor, koji se u Zagrebu sastao 14. travnja 1598., zaključio je, da se ima obnoviti spaljena Frankopanska tvrdja Novigrad na Dobri. Erdedi je u Turopolju imao dva grada: Želin kod Bukevja i Novigrad kod Ruča. Pod ove gradove spadahu brojni kmetovi u selima uz rijeku Savu. Ovi Posavci dobiju zadaću, da podignu novu tvrdju u Cerju kod Pokupskoga. Grad Varaždin dobio je nalog, da kod Petrinje podigne drveni most preko Kupe. Isti je sabor doznačio besplatne radnike, koji će na Kupi popraviti tvrdje: Letovanić, Pleter i Sredičko. Još je Tomi Erdedu naloženo, da na lijevoj obali Save utvrdi sela: Mahovo i Hrastilnicu.

I na jesen g. 1598. morali su hrvatski seljaci besplatno i o svome trošku obavljati teške javne radnje. Hrvatski naime sabor, koji se 26. kolovoza 1598. sastao u Krapini, odredio je, da kmetovi imaju od 1. do 15. stuSenoga I598. osim u Rovišću podići novu tvrdju u Brckovljanima kod Božjakovine, zatm obnoviti razorenu tvrdjieu Poganec kod Koprivnice, a na Kupi popraviti tvrdje: Pokupsko, Degoj, Kljuku, Pleter, Španjograd, Hergović, Letovanić i Petrinju.

Hrvatski sabor 26. travnja 1599. odredjuje, da kmetovi križevačke županije moraju kod Ivanića podići novu tvrdju Selca, a kod Čazme imaju obnoviti razorenu tvrdju Gumnik (Bosiljevo). Drugi kmetovi moraju po­jačati tvrdju Petrinju. Sabor pak 21. listopada 1599. doznačuje radnike za tvrdju Šišinec, gdje Vlasi i Turci prelaze preko Kupe, kada idu u Turo­polje hvatati ljude, žene, djecu i raznu stoku. I sabor 8. svibnja 1600. brine se, da na Kupi budu popravljene tvrdje: Sisak, Petrinja, Nebojan, Mala Gorica, Hergović, Pokupsko, Degoj, Srediako, Šišljavić i Karlovac. Rad­nici se doznačuju takodjer za Ivanić, Križevce i Koprivnicu. Pošto su Turci 20. listopada 1600. zauzeli Kanižu, u koju staviše jaku posadu, zaprijetila je hrv. Podravini i Medjimurju velika pogibelj iz južne Ugarske. Zato hrv. sabor, koji se 16. studenoga 1600. sastao u Sv. Križu-Začreću, odredjuje radnike, koji će podići nove tvrdjice u Sv. Petru i u Sv. Gjurgju izmedju Ludbrega i Bukovca, da se narod uzmogne zakloniti, kada Turci provale. Drugi će radnici pojačati utvrde u Ludbregu i Gjelekovcu, te očistiti zamuljene grabe oko nasipa u Varaždinu.
...
 Na jesen g. 1602. provalio je Saferbeg iz Bosne s 3000 Turaka preko Kupe, te je opustošio Rečicu kod Karlovca. O toj nesreći raspravljao je 5. rujna 1602. hrv. sabor u Zagrebu. Ustanovilo se, da ban ima samo 400 vojnika, pa niti ovi nijesu sigurni za obranu, jer ih kralj ne plaća uredno. Turci mogu lako provaliti preko Kupe, jer je vodostaj rijeke neobično nizak. Zato sabor zaključuje, da se ima obrana Kupe osigurati tako, da svakih 2Q,kuća oboruža 1 konjanika ili 2 pješaka, koji će imati puške. Ple­mići »jednoselci«, moraju osobno svi pridoći. Grad Zagreb mora dati 50, a Varaždin 60 oboružanih pješaka. Svi ovi vojnici iz bližih krajeva imaju na most kod Bune (ispod Kravarskoga) stići 12. rujna, a oni drugi 15. rujna. Sa sobom moraju vojnici ponijeti hrane za mjesec dana. Medjutim je naskoro zaprijetila pogibelj Podravini od onih, 16.000 Tatara, što su ih Turci s poluotoka Krima doveli u južnu Ugarsku, gdje se nastaniše oko Pečuha, Sigeta i Kaniže. Na hrv. sabor 16. siječnja 1603. u Zagrebu doprla je vijest, da će Tatari i Turci naskoro provaliti u Hrvatsku, đa ju pustoše i robe. Zato sabor stvara zaključak, da se pucnjavom topova ima najaviti dolazak neprijatelja. Svatko mora s oružjem u ruci pojuriti na onu stranu, otkuda će dopirati pucnjava. Pošto se smrznuše Drava i Kupa, moraju ljudi iz susjednih mjesta razbijati led na ovim rijekama, đa ne bi Turci, Tatari i Vlasi mogli prelaziti na hrv. stranu. — Hrv. sabor io. veljače 1603. doznačuje radnike, koji će pojačati utvrde u Ludbregu. Podjedno će se zamoliti kralj, da u Ludbreg pošalje prah, olovo i topove.
...
Da se Hrvatska zaštiti od ponovnih provala turskih, pristupio je hrv. sabor g. 1603. dalnjem utvrdjivanju. Tako su 30. travnja 1603. do­značeni radnici, koji će na Kupi pojačati tvrdje: Farkašić, Brkiševinu, Šišljavić i Husarski grad kod Petrinje. Za obranu Hrvatske mora svako ognjište dati po 3 pješaka, oboružanih puškom. Gdje kmetovi nijesu raz­vrstani na ognjišta, tamo 3 kuće moraju opremiti 1 pješaka, a 20 kuća 1 konjanika. Svi vojnici imaju 15. svibnja pridoći na livade Klešće kod rijeke Lonje ispod sv. Ivana u Moravču. Tamo će biti tabor. Sa sobom mora svaki vojnik ponijeti hranu za 1 mjesec. Tko ne dodje ili zakasni, platit će globu od 1 forinte za svaki dan.
...
Sabor doznačuje radnike, koji će u Podravini dovršiti tvrdju Virje i ob­noviti tvrdju Novigrad. U krizevačkoj kapetaniji pojačat će se tvrdje Topolovac i Sv. Petar Čvrstec. U ivanićkoj Krajini obnovit će se g. 1604. tvrdja Čazma, koju su Turci g. 1552. zauzeli, a g. 1559. razorili. Na molbu grofa Tome Erdeda obećao je sabor, da će naredne godine, kada se obnovi Čazma, doznačiti radnike za popravak Erdedove tvrdje Moslavine. Na rijeci Kupi pojačat će se tvrdje: Petrinja, Rečica i Brkiševina.
...
Na jesen g. 1604. doniješe uhode vijesti, da se na granicama Hrvatsike sabiru velike čete Turaka. Pošto je prijetila pogibelj, da će Turci provaliti u Hrvatsku, stvara hrv. sabor 9. studenoga 1604. zaključak, da ban Drašković smije prema potrebi zakazati tabor, u koji će onda svakih 10 kmetskih kuća županije zagrebačke i križevačke odmah poslati 1 pje­šaka, a 20 kuća 1 konjanika. Ovu vojnu dužnost protegnuo je hrv. sabor 13. siječnja 1605. takodjer na varaždinsku županiju. Podjedno je odredio, da u slučaju skrajnje potrebe moraju u banov tabor osobno doći svi ve­likaši, plemići i t. zv. plemići jednoselci. Tko ne dodje, platit će globu, i to za pješaka 50 denara, a za konjanika 1 forint dnevno. Radi veće si­gurnosti podržavala je Hrvatska i tečajem zime stalnu svoju zemaljsku vojsku od 400 haramija.
...
Da pak ne bi Turci istodobno iz Bosne provalili preko Kupe, ostat će ondje dosta vojnika pod zapovjedništvom grofa Petra Erdeda. Tako se Hr­vatska g. 1605. sretno obranila od združenih Madžara i Turaka.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Ivan_Dra%C5%A1kovi%C4%87_I.
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Turci na Kupe
« Odgovori #35 : Ožujak 14, 2013, 11:48:46 poslijepodne »
77. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Posljednje godine kralja Rudolfa
...
Tim povodom sastao se 10. travnja 1606. u Zagrebu hrv. sabor, da bira nuncije za požunski sabor i da izjavi svoje mnijenje o spomenutom nacrtu. Za nuncije budu izabrani: podban Krsto Mrnjavčić, kanonik Petar Domitrović i varaždinski odvjetnik Ivan Kitonić, koji bijaše tada glasovit pravnik. Njima daje sabor instrukciju (naputak), kako da rade u Požunu. Što se tiče obrane staroga ustava ugarskog, neka nunciji podupru Ma­džare. Ali u vjerskim stvarima nikako ne smiju popustiti od prava katoličke crkve. Uz to neka iznesu tegobe i želje kraljevine Hrvatske, napose ove:

1.Kralj ne smije Hrvate siliti, da ratuju u Ugarskoj, jer Turci »danju i noću nastoje, da ovu kraljevinu — ne toliko otvorenim oružjem, koliko prijevarom — osvoje, a osobito da zauzmu Petrinju i Koprivnicu«.
...
Podjedno je sabor za popra­vak Petrinje doznačio kmetove županije zagrebačke, a za obnovu tvrdje Koprivnice kmetove križevačke i varaždinske županije.
...
Bečki je mir odredio, da se kralj Rudolf ima izmiriti s turskim sul­tanom Ahmetom. I zaista je na ušću rijeke Žitve u Dunav (nedaleko Komorana) 20. listopada 1606. došlo do pregovora, a 11. studenoga i do mira. Svaka je stranka zadržala, "što je tečajem dugoga rata osvojila. Tako su Hrvatskoj pripale tvrdje: Petrinja, Čazma, Moslavina, Gore i Hrastovica. Car ne će više Turcima plaćati godišnji danak od 30.000 dukata, nego će jednom za uvijek poslati sultanu dar od 200.000 forinti. Mir ima trajati 20 godina, računajući od 1. siječnja 1607. Na granicama se više ne smije četovati, plijeniti, pustošiti ili tvrdje osvajati. Nove tvrdje ne smiju se po­dizati; ali stare tvrdje slobodno se popravljaju i obnavljaju.

Ovo je prvi pravi mir s Turcima. Dosele je Turska »dozvoljavala« samo primirja. Turci su za pregovaranja o miru tečajem 16. vijeka samo­voljno nametali preteške uvjete, da ponize protivnika. Sada pak postu­pahu po medjunarođnom pravu, smatrajući protivnika ravnopravnim sebi. Zato se svijet čudio, što kralj Rudolf nije zadovoljan s uvjetima toga mira. On je doduše mir 9. prosinca 1606. potpisao, ali je spis zadržao kod sebe. Ispravu je nadv. Matiji poslao tekar 31. ožujka 1607., kada ga je na to sklonuo njegov sluga Filip Lang, koji je u tu svrhu primio mito od 40.000 forinti. Toga nije dočekao Stjepan Bočkaj, koji je nenadano umro 29. pro­sinca 1606. u Košicama. Njega je naslijedio dosadašnji namjesnik Sigis­mund Rakoci, koga su Erdeljci izabrali 12. veljače 1607. za vojvodu svoga.
...
U Varaždinu je Tomo Erdedi uz velike svečanosti 10. prosinca 1607. uveden u podijeljene mu časti. Kr. povjere­nikom za taj čin bijaše zagrebački biskup Šimun Bratulić. Od hrv. velikaša bijahu prisutni: Ivan i Petar Drašković, Ivan i Gjuro Keglević, Pe­tar Erdedi, Benko Turoc, Ivan Ratkaj, Fridriik Sekelj i Nikola Ištvanfi, a od uglednih hrv. plemića: podban Krsto Mrnjavčić, viceprotonotar Stjepan Berislavić, podžupan Ivan Petev, Krsto Petev, Vuk i Grga Druškoveaki, Mojzes Zabočki, Ivan Budor, Gašpar Gotal, Ljudevit Bedeković, Ivan Šemovečki i Baltazar Patačić
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Posljednje_godine_kralja_Rudolfa
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Turci na Kupe
« Odgovori #36 : Ožujak 14, 2013, 11:52:15 poslijepodne »
78. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Drugo banovanje Tome Erdeda
Novi kralj Matija II. pozove Ugre i Hrvate, neka 29. rujna 1608. dodju na krunidbeni sabor u Požun. Tim povodom sastao se 3. rujna u Zagrebu hrv. sabor. Pošto nije bilo bana, sazvaše sabor Tomo Erdedi kao župan varaždinski, te podban Krsto Mrnjavčić kao župan zagrebački i križevački. Sabor je odlučio, da u Požun kao nunciji kraljevine Hrvatske podju: Krsto Mrnjavčić, Franjo Orehovačiki, Grga Petev i Stjepan Patačić. Njima je sabor dao ovaj na­putak:
...
8.Neka se ustanove granice izmedju Turske i Hr­vatske, kako su iza mira uredjene izmedju Turske i Ugarske.
9.Neka se »po starom običaju« odsada u Hrvatskoj svi porezi raspisuju i ubiru po portama (vratima); »ubiranje pak po kućama neka se posvema ukine.«
10.Ako sabor u Požunu dozvoli kralju porez, neka se nunciji pobrinu, da se ovaj porez u Hrvatskoj — kao prošlih godina — »okrene u korist i za uzdržavanje naših vojnika na Kupi«.
...
Još je sabor odredio besplatne radnike, koji će 12. rujna početi utvrdjivati Petrinju i Brkiševinu. Podanici grofa Tome Erdeda iz Posavine oko Zelina i Novi­grada poći će u Moslavinu, da ondje grade novu tvrdju. Sabor je pozvao generala Vida Kisela, neka po svojoj obvezi krajiške vojnike smjesti u obnovljenu tvrdju Hrastovicu.
...
I poslije krunisanja potvrdio je kralj neke zaključke krunidbenoga sabora. Hrvatske se tiče 9. članak, u kome se govori o Vlasima. Taj članak odredjuje, da ban ima odmah provesti zakon od g. 1604., kojim naseljeni Vlasi u Hrvatskoj i Slavoniji postaju kmetovi hrvatske vlastele. Podjedno je i kralj Matija u Požunu 6. prosinca 1608. podijelio sankciju onim zaključcima hrv. sabora od 5. lipnja 1604., koje je nedavno potvrdio kralj Rudolf.

Glavni savjetnik nadv. Ferdinanda u Grazu bijaše lavantinski biskup Juraj Stoboeus. On je 31. listopada 1608. iz Graza pisao knezu Nikoli Zrinskomu, kako Štajerci drže, da će Vlasi iz Hrvatske prebjeći natrag u Tursku, ako ih tko bude silio, da postanu kmetovi one hrv, vlastele, na čije posjede se doseliše. Pošto sada Vlasi dobro poznaju puteve, šume i mostove u Hrvatskoj, mogli bi Turcima poslužiti kao provodiči. Inače biskup Stoboeus odobrava stajalište Hrvata u pogledu Krajine. Svoje mnijenje otvoreno 17. studenoga 1608. javlja generalu Ruprehtu Eggenbergu. Hrvati »ne traže drugo, nego li svoje. Ove naime Krajine pripadaju za pravo njima a mi se bečkim mirom obvezasmo, da ćemo ih vratiti«. Čim se kralj Matija okrunio, odmah je počeo raditi oko toga, da hrv. banu čast ponizi, a vlast umanji. Zato nije Tomi Erdedu poslao »banderij«, t. j. svilenu zastavu, koja bijaše vanjski znak vrhovne vojničke vlasti ba­nove u Hrvatskoj. Isto tako nije banu doznačio plaću za uzdržavanje banske čete. Matija dapače ne htjede imenovati niti kr. povjerenike, koji bi Erdeda hrv. saboru predstavili i svečanim načinom uveli u bansku čast. Sve su to opazili Hrvati, ikoji na poziv Tome Erdeda dodjoše 27. veljače 1609. u Zagreb na hrv. sabor.
...Isti je sabor stvorio još ove zaključke:

1.Jednoglasno se potvrdjuju prijašnji članci, koji zabranjuju uvadjanje tudje vjere u Hrvatsku. Ako u Hrvatsku dodje kakav protestantski propovjednik, svatko ga smije uhva­titi i predati u ruke bana ili biskupa; smije ga i ubiti, ako ga ne bi mogao uhvatiti. Tko uvede takvoga propovjednika, kaznit će se po odredbi »Tri-partita«.
2.Pošto već dugo nije bilo sudova, a sadašnji ban nije instaliran, neka podban Krsto Mrnjavčić po starom običaju kroji pravdu u županiji zagrebačkoj i križevaakoj.
3.Sabor bira 5 povjerenika, koji će izbrojiti porezne jedinice »dimnjak« zvane u Hrvatskoj, pošto je sabor u Požunu zaključio, da se kraljev porez (dica) ne će pobirati po kućama, nego po dimnjacima (dimovima). Povjerenici (dicatores fumorum) imaju savjesno popisati sva imanja, te ih razrediti na dimnjake, izuzev vlastelinske zgrade. Od popisa se oslobadjaju kmetovi, koji u novije doba naseliše mjesta, koja su Turci opustošili.
4.Za ponovnu izgradnju tvrdje petrinjske do­značuju se kmetovi, koji će raditi 10 dana.
5.Svi plemići i velikaši mo­raju odmah popraviti ceste i mostove u opsegu svojih imanja.
6.Turcima se ne dozvoljava trgovanje u Hrvatskoj; oni dapače ne smiju niti prela­ziti preko granice bez posebne dozvole banove.

Po zaključku sabora u Požunu podjoše k nadv. Ferdinandu u Graz radi uredjenja hrv. i slav. Krajine kao poslanici: Ivan Joo, barun Stjepan List i naslovni bosanski biskup Ivan Telegdi. Njima je kralj Matija dao 7. siječnja 1609. vjerodajno pismo. Poslanici su 14. siječnja zamolili nadv. Ferdinanda, neka dozvoli, da se Krajina uredi u smislu zakona, koji su po želji Hrvata stvoreni na saboru u Požunu. Istoga dana zamoliše kranjske, štajerske i koruške staleže, neka iz hrv. i slav. Krajine povuku svoje čas­nike. Ferdinand je 15. siječnja odgovorio, da će o tome pitanju zatražiti mnijenje staleža svih svojih zemalja. — Medjutim se uzbuniše njemački baruni i plemići u Štajerskoj, Kranjskoj i Koruškoj. Njihovi su rodjaci imali velike dohotke kao časnici na Krajini. Svaki je naime kapetan na­stojao, da sebi u okolici tvrdje uredi svoje novo imanje, koje će besplatno, obradjivati kmetovi onoga područja. Sada bi to imalo prestati. Da se to ne zbudne, stvoriše zaključak: Krajina pripada nadv. Ferdinandu; bez njegove dozvole ne može o njoj odlučivati nitko, dakle niti zajednički sabor ugarsko-hrvatski. Tako se desilo, da je nadv. Ferdinand 27. travnja 1609. odbio zahtjeve poslanika sabora požunskog. Da na Krajini lakše izigra Hrvate, počeo je nadv. Ferdinand g. 1609. opet ondje naseljavati Vlahe. On se nadao, da će mu Vlasi pomoći stvarati posebnu državu na teritoriju kraljevine Hrvatske. Iz Ribnika u turskoj Lici došlo je 1. svibnja 550 Vlaha, koji se nastaniše u Gackoj oko Brloga. Mjeseca srpnja g. 1609. dodjoše Vlasi iz Turske u okolicu Ogulina. U ko­lovozu zamoliše ovi Vlasi od nadv. Ferdinanda dozvolu, da se smiju na­staniti kod Plaškoga pod Kapelom oko rijeke Dretulje i Jesenice; za nji­hovu sigurnost trebalo bi u Plaškom sagraditi tvrdjicu. Ovi su Vlasi imali 3 kneza (Lalića, Ljubešića i Taideškovića), koji zamoliše nadv. Ferdi­nanda, da im podijeli vojne službe. Ferdinand je njihovu molbu 19. kolo­voza 1609. uslišao.

Kralj je odredio, da se 1. stud. 1609. ima u Požunu sastati zajednički ug.-hrv. sabor. Znalo se, da će taj sabor početi vijećati nekoliko dana kasnije. Zato se tekar 4. stud. 1609. u Zagrebu sastao hrv. sabor, da bira nuncije za sabor u Požunu. Izabrani su: kanonik Baltazar Dvorničić, pod­župan Stjepan Patačić i vlastelin Grga Petev iz Ivanca kod Varaždina. Sabor ih upućuje, neka se požure u Požun, gdje imaju — po starom obi­čaju — zaposjesti prvo mjesto u sabornici. Nunciji dobiše ovaj naputak:
...
6.Na sabor u Požun doći će i oni ljudi, koji bijahu poslani k nadv. Ferdinandu u Graz. Od njih neka nunciji potraže točne upute o pitanju Krajine.
7.Turci krše ustanove mira, jer prelaze preko granice, te u ropstvo odvode naše ljude.
8.Neka nunciji izrade, da se potvrdi i počne provoditi 14. zakonski članak požunskoga sabora od g. 1604. o Vlasima.
...
Sabor u Požunu uvažio je sve želje, što ih izniješe hrv. nunciji. Tako je stvoren 28. članak, koji glasi, da »se ban što prije uvede u svoju bansku čast«; zatim 27. članak, koji traži, da »se vanjska vojska makne iz Hr­vatske i Slavonije, pa da se obnovi banska vlast«.

Novim palatinom bude izabran protestant Gjuro Thurzo. Kralj je 23. siječnja 1610. potvrdio sve zaključke sabora požunskoga. Po starom običaju treba da se ovi zaključci proglase i na hrv. sa­boru, jer tekar onda dobivaju moć zakona u Hrvatskoj. U tu svrhu sastao se 20. travnja 1610. hrv. sabor u Zagrebu. Tu je zaključeno, da se kralju Matiji u Beč pošalju kanonik Baltazar Dvorničić i vlastelin Grga Petev, koji će ga zamoliti, da provede 28. članak pož. sabora, pa da Erdeda po starom običaju uvede u bansku čast, a banskoj četi da doznači plaću. — Isti je hrv. sabor stvorio medju inim još ove zaključke:

1.U Hrvatskoj se pojaviše brojni zločinci, koji kradu, pale, otimaju i ubijaju. Da im se na put stane, odredjuje sabor haramije pod zapovjedništvom hrv. plemića Ivana Budora, Baltazara Vragovića i Franje Orehovačkoga. Ovi će zlo­čince tražiti i voditi ih pred prijeki sud, koji će ih smrću kazniti.
2.Za uz­državanje haramija i za putne troškove poslanika ima svaka porezna jedinica (»dimnjak«) platiti 3 ug. forinta (po 100 denara). Od toga će se šesti dio (50 denara) odstupiti čuvarima krune sv. Stjepana.
3.Za obnovu tvrdje u Petrinji i u Brkiševini mora svaki »dimnjak« u Hrvatskoj dati po 2 te­žaka, koji će o svome trošku raditi 8 dana. Za dovoz gradjevnoga drva imaju 4 »dimnjaka« dati po 1 podvoz.
4.Posjedi hrv. činovnika (podban, protonotar, podžupani, plemićki suci, zem. blagajnik i zem. kapetan) ne trebaju plaćati nikakve poreze; oprošteni su i od javnih radnja.
5.Grga Petev bira se za »kapetana hrv. konjanika«. Pod njegovu će zapovijed — u slučaju potrebe — svakih 8 »dimnjaka« poslati po 1 konjanika. Gra­dovi daju samo pješake.
6.Netko je kaptolu zagrebačkomu pisao »pas­kvil«, u kome prijeti, da će Vlasi provaliti na Kaptol i ubiti sve kanonike. Sabor odredjuje, neka se pisac pronadje i kazni kao »izdajica kraljevine«.
7.Na više strana prijeti seljačka buna. Tako neki ljudi bune kaptolske kmetove u Kraljevcu i Dumovcu. Blaž Filipović podjaruje biskupske kme­tove u Vugrovcu, a Stjepan Portuna i Juraj Bijenik potiču na bunu kme­tove ispod Kalnika. Sabor odredjuje smrtnu kaznu za sve kolovodje bune.
8.Doznaje se, da netko kralja Matiju i nadv. Ferdinanda nagovara, neka Hrvatima ne predadu Krajinu. Sabor jednoglasno zaključuje: »Ako se to obistini, pa takav rušitelj općih sloboština osvane u javnom saboru kra­ljevine, oborit će se na nj šake svih staleža i redova«.
...
 — Isti je sabor doznačio kmetove, koji će nastaviti utvrđivanje Petrinje i gradnju nove tvrdje u Gjelekovcu. Kaptolski kmetovi moraju obnovti tvrdju Sisak, a Keglevićevi kmetovi iz Lobora dovršit će tvrdju Totuševinu.
...
Sabor zaključuje, da se ima na odgovornost pozvati Ivan Oršić, koji je po Hrvatskoj protuzakonito sakupljao vojnike za ratovanje u tudjini.

Još 15. siječnja 1608. naložio je kralj Rudolf hrv. saboru, da od ple­mića jednoselaca u Turopolju ne traži ratne daće. O tome pitanju raspra­vljalo se i 23. rujna 1610. na hrv. saboru, koji je zaključio, da odsada tu­ropoljski plemići ne trebaju plaćati nikakve poreze, pristojbe ili druga podavanja; isto tako ne moraju izvoditi javne radnje (popravljati tvrdje, dizati nasipe, graditi ceste i mostove). O tomu je hrv. sabor Turopoljcima izdao posebnu ispravu.
...Za podmirbu troškova toga poslanstva, te za isplatu haramija, za dar Isusovcima i za druge potrebe ima svaki »dim« doprinijeti 6 ug. forinti; od ove daće ne izuzimaju se ni slobodnjaci ni plemići jednoselci.
— Isti je sabor još doznačio kmetove za utvrdjivanje Petrinje, Siska, Totuševine i Gjelekovca. Uz to je zaključio, da se odsada i u Hrvatskoj ima primati svako­vrsni novac kraljevine Poljske. Još 20. travnja 1610. stvoren je zaključak,, da strani trgovci mogu robu za izvoz iz Hrvatske kupovati samo u Za­grebu, Varaždinu, Krapini, Samoboru i u Jastrebarskom. Sada se onaj zaključak potvrdjuje. Podjedno sabor odredjuje, da se ima roba oduzeti onomu, tko bi izvan spomenutih mjesta izvozio med i svinje. To je uči­njeno zato, da se kupci prisile na plaćanje tridesetine državi i maltarine vlasteli.
...
Senjski kapetan Sigismund Gusić javio je 31. siječnja 1611. nadv. Ferdinandu, da mu je neki vlaški svećenik iz Like javio, kako Vlasi na­mjeravaju porobiti i razvaliti tursku tvrdju Novi (kod Gospića), te se onda preseliti na Gusićevo polje izmedju Senja i Otočca. Isti Gusić 25. ožujka 1611. javlja nadv. Ferdinandu, da se u Hrvatsku žele preseliti Vlasi iz 4 sela u Turskoj. Pošto je u Otočac već stiglo 12 vlaških vobitelji iz Podlapače, pita nadvojvodu, da li ih smije nastaniti u Brlogu? Isto je 28. ožujka izvijestio otočki kapetan Semenić. Nadvojvoda je 14. travnja 1611. izdao Gusiću dozvolu, da spomenute Vlahe preseli u Brlog.

Na poziv ostrogonskog nadbiskupa Franje Forgača održala se po­četkom kolovoza g. 1611. u Trnavi sinoda ug. i hrv. svećenstva. Pošto se radilo o koristi katol. crkve, podje onamo zagrebački biskup Šimun Bratulić, koga su pratili kanonici: Petar Domitrović (naslovni biskup pećuvski), Franjo Ergeljski (nasl. b. vesprimski), Juraj Otavčić i nasl. bo­sanski biskup Ivan Telegdi. Na povratku iz Trnave umro je Bratulić u pavlinskom samostanu u Lepoglavi. Biskupom pak zagrebačkim po­stade Petar Domitrović, rodom iz Oštrca u Žumberku, gdje su njegovi roditelji bili Uskoci vjere grčko-istočne.
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Turci na Kupe
« Odgovori #37 : Ožujak 14, 2013, 11:53:17 poslijepodne »
...
Isti je sabor stvorio za­ključak, da se odsada više ne smije trgovati u nedjelje i na blagdane. Tko donese robu na prodaju, neka mu se oduzme. Za obnovu Petrinje i tvrdjica na Kupi doznačio je sabor brojne radnike. Pošto se mnogi ljudi potužiše, da Cigani, koje tada nazivahu Egipćanima, izvode mnoge kradje, zaključio je sabor: neka se objesi svaki Ciganin, koga zateknu u kradji. Pod jesen g. 1611. počelo se u Hrvatskoj govoriti, da će opet doći do rata s Turcima. O tomu i general Trautmansdorf piše zagr. biskupu Domitroviću 10. rujna 1611. iz Ivanića, gdje se tada nalazio. General moli biskupa, neka dozvoli, da njegovi kmetovi pomažu Krajini ponovno utvrditi selo Križ kod Ivanića, kako bi se to moglo dovršiti još iste jeseni. ...
Nikoga nijesu tada Hrvati mrzili više, nego li nadv. Ferdinanda. Njega nagovarahu štajerski baruni i plemići, neka ne popusti u pitanju Krajine. Oni su to činili iz koristoljublja, da sebi osiguraju unosne kape­tanije i generalije. I zaista je Ferdinand odbijao sve predstavke sabora hrvatskog. On je odgovarao, da će svoje čete iz Krajine povući onda kada mu Hrvatska vrati sav novac, što su ga Štajerska, Kranjska i Ko­ruška potrošile za gradnju tvrdjava. te za nabavu oružja u Krajini. Hrvati mu lijepo odgovarahu, da su ovim troškom Štajerska, Kranjska i Koruška zaštitile sebe od većih šteta i nesreća. Hrvati su spomenute zemlje ne­prekidnim prolijevanjem svoje krvi obranili od provale Turaka. Pošto je g. 1606. sklopljen mir s Turcima, nema nikakove potrebe, da njem. čete stoje u krajiškim tvrdjama. Nato je nadv. Ferdinand prkosno odgovorio, da će on odsada ove tvrdje držati kao vlasnik, a ne kao upravitelj. To je Hrvate tako raspalilo, da već pomišljahu i na rat s Ferdinandom. Od toga ih je odvraćao strah pred Turcima, koji bi u takvom slučaju sigurno provalili u Hrvatsku. Ferdinand se pak najviše pouzdavao u Vlahe, koji se doseliše, u Hrvatsku, gdje služe njegovoj namjeri, da Kra­jinu učini »carskom« zemljom.
...
U Zagrebu se 7. svibnja 1612. sastao hrv. sabor, koji je stvorio ove zaključke:

1.Za obnovu tvrdja mora svaka porezna jedinica (»dimnjak«) dati po 2 težaka, koji će besplatno i o svojoj hrani raditi 10 dana. Kme­tovi iz varaždinske županije gube 2 dana na putu do pograničnih tvrdja; zato će raditi samo 8 dana. Posjedi na desnoj obali Kupe nijesu razdije­ljeni na »dimnjake«. Ondje će svakih 5 kuća dati po 1 težaka, odnosno svakih 10 kuća 1 kola s konjima. U Blatnici, Završju, Šišljaviću, Jamnici, Kupini i Vučilnici imaju tvrdjice obnoviti domaći kmetovi.
...
3.Plemić Gabrijel Bukovački izabire se za nadzornika haramija u pokupskoj Krajini s god. plaćom od 50 ug. for.
...
9.Gdjegod se u Hrvatskoj nadju vještice, vračarice i čarobnice, mogu ih stanovnici dotičnih mjesta uhvatiti i predati vlastelinu, koji ih smije po zasluzi kazniti, pa i objesiti.

Njemački izborni knezovi izabraše kralja Matiju 13. lipnja 1612. za cara njemačkoga. Time je Matija sebi naprtio samo novih briga i posala, kojima nije bio dorasao. Odsada se on još manje brine za Hrvatsku, koja je uzalud od njega očekivala pomoći protiv nadv. Ferdinanda i protiv njem. časnika na Krajini. Ovi su i nadalje u Hrvatsku naseljavali Vlahe, da sada Nijemcima služe u borbi protiv Hrvata, kako su prije služili Turcima.
...
 Kralj je Ugre i Hrvate 8. siječnja 1613. pozvao, neka 24. veljače 1613. dodju na zajednički sabor u Požun, kamo će i on osobno doći. Tim po­vodom sastade se 13. veljače u Zagrebu hrv. sabor, da bira nuncije. Izabrani su: Baltazar Dvorničić, Grga Petev i Stjepan Patačić, kojima sabor dade ovaj naputak:
...
2.Nun­ciji neka izrade, da kralj — poput svojih predšasnika — uzdržaje bansku četu za čuvanje banske (pokupske) Krajine. Hrvatsku su naime dugo­trajni turski ratovi iscrpli, pa ipak već od krunisanja kralja Matije neprekidno mora iznad svojih sila doprinositi za uzdržavanje haramija na banskoj Krajini, jer se boji, da onuda ne provale Turci, ako Krajina ostane bez posade.
...
1.Ako sabor u Požunu raspiše kakav porez, neka se nunciji pobrinu, da sav porez, ubran u Hrvatskoj, bude i odsada kao do­sada namijenjen za uzdržavanje pokupske vojske.
2.Odsada više ne mogu Hrvati kralju odobriti nikakvu potporu za čuvanje krune.
...
4.Ozbiljno treba nastojati, da Vlasi u Hrvat­skoj — prema zakonima prošlih godina — dodju pod vlast one gospode, na čije zemlje se doseliše iz Turske, pa da snose zem. terete, kako će im odrediti ban i vlastela.
5.Kralja treba zamoliti, da se još tečajem tra­janja sabora u Požunu konačno s nadv. Ferdinandom sporazumi o Vla­sima tako, da koli kralj toli nadvojvoda pošalju krajiškim generalima i kapetanima najstroži nalog, neka nad Vlasima izvan vojske ne vrše
ju­risdikciju (sudbenost); isto tako da posebnim nalogom odrede Vlasima, da se pokore hrv. vlasteli.

Madžari su na saboru u Požunu poduprli želje hrv. nuncija. Tako je stvoren 38. članak, koji glasi: Neka kralj Tomu Erdeda uvede u bansku čast, kako se obvezao već prijašnjim zakonima, te kako je obećao u svojoj rezoluciji prije polaska na sabor njemački. Sve sudbene odluke, izdane pod pravim pečatom sadašnjega bana, te koje će se još izdati prije njegove instalacije, smatraju se zakonitima. U 39. članku potvrdjuju se prijašnji zakoni o Vlasima u Hrvatskoj. Vlasi moraju postati kmetovi one vlastele, na čijim se posjedima nalaze. Pošto poslanstva u Graz stajahu nekoliko tisuća forinti, a nijesu urodila nikakvim učinkom, moli sabor kralja, neka dobrostivo provede one zakone o Vlasima, koji već stekoše njegovu potvrdu, da »ne dodje do kakve pogibeljne smutnje izmedju državljana i Vlaha, ako se ovi ne bi pokorili vlasteli«.
...
Zato ban Erdedi sazove hrv. sabor za 13. svibnja 1613. u Zagreb. Pošto još nijesu stigli po kralju potpisani zakoni, izvijestiše nunciji usmeno o za­konima, koji su primljeni u Požunu. Iza toga stvorio je hrv. sabor ove zaključke:

1.Biraju se 4 »dikatora«, koji će posjede u Hrvatskoj popisati i razvrstati u porezne jedinice (»dimnjake«, »dimove« ili »vrata«), Izuzimaju se prekokupske zemlje, te vlastelinski namještenici i vojnici. Ovi de »dikatori« položiti prisegu i za svoj posao primiti po 25 ug. forinti nagrade.
2.Popisat će se takodjer posjedi, ikoji pripadaju tvrdji u Ko­privnici. Pošto tamošnji kapetani tečajem mnogo godina ne dozvolja­vahu, da se kmetovima na spomenutim posjedima propisuje bilo kakav porez, zatražit će »dikatori« privolu generala Trautmansdorfa. Ako on uskrati privolu, onda Hrvatska ne će kralju Matiji poslati nikakav dar. (Postojao je naime običaj, da zajednički ug.-hrv. sabori povodom rado­snih dogadjaja u kraljevskoj obitelji odrede ikakav dar. Pošto je kralj: Matija 24. veljače 1613. došao na sabor u Požun prviput iza svoga vjen­čanja, zaključio je sabor, da se ima sabirati novac kao »vjenčani dar« kralju).
3.Za potrebe kraljevine Hrvatske u g. 1613. doprinijet će svaki »dimnjak« 7 ug. forinti. Prva polovica ima se platiti 15. kolovoza, a druga 25. studenoga.
4.Kmetovi županije varaždinske dat će po 2 težaka od svakoga »dimnjaka«, da 12 dana čiste zamuljene grabe oko tvrdje ikopriv-ničke. Kmetovi zagrebačke i križevačke županije imaju obnoviti tvrdje u Petrinji i u Gjelekovcu. Nadzor nad ovim radnjama obavit će 5 plemića,, koji dobivaju po 1 ug. forint dnevnice.
5.Jednoglasno se zaključuje, da treba provesti članke prošlih sabora o zabrani protestanske vjere.
6.Grad Varaždin treba pismeno u ime kraljevine pozvati, neka skine sadašnje svoje poglavarstvo, koje čine protestanti. Ovi ne mogu dobiti nikakve službe tako dugo, dok ostanu protestanti.

Njem. generali i kapetani u Krajini upotrijebiše sva sredstva, da se ne provede 39. članak požunskoga sabora o Vlasima. Trautmansdorf je 15. ožujka 1613. pismeno iz Varaždina zamolio nadv. Ferdinanda, neka sklone kralja Matiju, da Vlahe ne preda biskupu Domitroviću i hrv. vla­steli. Istodobno (25. ožujka) Vlasi oko Ivanića biskupu na njegovo pismo odgovoriše, da se ne opiru dobrovoljno, nego od straha pred nadv. Ferdi­nandom i pred štajerskom gospodom. Vlasi se naime boje zamjeriti njima,, koji im dadoše plaćene službe na Krajini. Car i kralj Matija pozvao je 30. svibnja 1613. zagr. biskupa Domitrovića, da ga prati na njemački državni sabor, koji se u Regensburgu otvorio 13. kolovoza 1613. Boraveći u blizini njegovoj, sklonuo je biskup kralja Matiju, da 10. listopada 1613. pozove nadv. Ferdinanda, neka Vlahe, koji se nastaniše na biskupovim posjedima, podvrgne vlasti biskupovoj. Ipak nije provedena niti ova kr. odredba, premda se biskup 3 puta pi­smeno obratio na nadv. Ferdinanda. Pobijedio je general Trautmansdorf, koji je 13. kolovoza 1613. nadv. Ferdinanda odvraćao od toga, dokazujući mu, da se Vlasi naseliše na posjede, koji bijahu 70 do 80 godina pusti. Radi popisa zbog oporezovanja pobuniše se kmetovi u Kupčini, Rečici, Završju, Lutki, Blatnici tu Šišljaviću. Kad su onamo došli dikatori (poreznici) Gabrijel Bulkovački i Grgur Jagatić, navališe na njih oboru­žani kmetovi, te im onemogućiše provesti razdiobu na porezne jedinice, zvane »dim«. O tome je 14. stud. 1613. u Zagrebu raspravljao hrv. sabor, koji je zaključio, da će spomenutim kmetovima kaznu izreći pod-banov sud u Zagrebu. Isti je sabor odredio, da svi plemići jednoselci mo­raju 15. siječnja 1614. doći u Zagreb, Varaždin ili u Gornju Rijeku, te ondje povjerenstvu pokazati svoje isprave o plemstvu i uplatiti 1 for. pri­stojbe za potrebe Hrvatske. Tko ne dodje i ne plati, ne će se više sma­trati plemićem. Medjutim je biskup Domitrović zamolio nadv. Maksimilijana Ernesta, neka svoga brata Ferdinanda sklone, da provede zakon o Vlasima. Zato je Ferdinand osjetio potrebu, da 10. siječnja 1614. nadv. Maksimilijanu Ernestu obrazloži, zašto ne može Vlahe podrediti zagr. biskupu. Rado bih — piše Ferdinand — zadovoljio biskupa. Ali onda će odmah s tim zahtjevom doći drugi hrv. plemići, na čije se posjede doseliše Vlasi. U tome će slučaju Vlasi dići ustanak i uskočiti u Tursku, kako to otvoreno govore. Pošto pak dobro poznavaju sve staze i putove, mogu Vlasi opet iz Turske četovati u Krajini i u zaledju, gdje će učiniti goleme štete
...
 Isti je sabor odlučio, da imaju do kralja kao poslanici poći biskup Domitrović i Nikola pl. Malenić, koji će ga u ime kraljevine Hrvatsike još jednom zamoliti, neka dade Tomu Erdeda uvesti u bansku čast. Još je sabor stvorio ove zaključke:

1.Za daljnje utvrdjivanje Pe­trinje doznačuju se po 2 težaka od svakoga »dima« u zagrebačkoj i ikri-ževačkoj županiji. Za čišćenje grabe oko bedema tvrdje u Koprivnici od-redjeni su kmetovi čitave županije varaždinske. Svi ovi težaci moraju na posao doći 21. travnja 1614., te će neprekidno raditi 10 dana pod nadzo­rom svojih podžupana i plemićkih sudaca.
2.Za uzdržavanje haramija na Kupi i za druge potrebe kraljevine doprinijet će g. 1614. svaki »dim« 7 ug. for. Prva polovica mora se uplatiti 8. rujna, a druga polovica 25. stud.
3.Zagr. biskup neka crkvenim kaznama postupa protiv krivovjeraca (protestanata) u Varaždinu i drugdje.
...
Medjutim je Matija otklonio molbu hrv. poslanika Domitrovića i Malenića glede instalacije bana Erdeda. Pošto je kraij doznao, da će se Tomo Erdedi zbog toga odreći banske časti, počeo je tražiti zgod­noga mu nasljednika. U tu svrhu bude i vesprimski biskup Franjo Er-geljski zapitan za mnijenje. On je 16. kol. 1614. palatinu Thurzou pisao, da bi za bansku čast bili sposobni: Ivan i Juraj Keglević, Benko Turoc i Petar Drašković. Potonja trojica sigurno bi otklonila bansku čast, jer Turoc nema dosta imetka, Drašković je prestar, a Juraj Keglević ima unosniju službu kao kapetan tvrdje u Vesprimu. Prema tomu bit će najpodesniji Ivan Keglević, koji je vrlo bogat i čelična zdravlja, a ima do­voljno iskustva i znanja.

Na hrv. saboru, koji se 27. stud. 1614. sastao u Zagrebu, javno se na banskoj časti zahvalio Tomo Erdedi. Sabor mu zapisnički daje »bes­mrtnu hvalu za preslavna i domovini korisna djela, kojima nema premca«. Staleži zamoliše Erdeda, da bansku službu i nadalje u punoj mjeri vrši, dok ne bude novi ban imenovan i sa banderijem uveden u bansku službu. Da mu pak pokažu svoju ljubav, podijeliše mu »službu kapetana zem. pješaka«. Ovu službu može vršiti doklegod hoće sam ili po svojim sino­vima. Ipak se na saboru našao plemić, koji je mrzio Tomu Erdeda, pa ga je tom prigodom i uvrijedio. To bijaše Juraj Mikulić, koga je radi toga sabor kaznio globom od 100 ug. forinti. Isti je sabor zaključio, da kme­tovi na crkvenim dobrima odsada svojim župnim crkvama daju onakve radnje, kakve podavaju vlastelinu kmetovi dotičnoga mjesta.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Drugo_banovanje_Tome_Erdeda
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Turci na Kupe
« Odgovori #38 : Ožujak 14, 2013, 11:55:29 poslijepodne »
79. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Benko Turoc
Početkom g. 1615. spremahu se, bosanski Turci za navalu na Petrinju. To je doznao ban Tomo Erdedi, koji se od­mah pobrinuo, da pojača posadu u Petrinji. U tu svrhu pisao je u Odri 16. siječnja Jurju Vagiću, županu turopoljskomu, ovo hrv. pismo: »Neka znate, kako nam iz Petrinje stanoviti poglaviti ljudi zbog nje pogibelji hude glas pišu. Zato, da orsag po neprigledbi kojoj kakvoga skvara ne valuje, zapovidamo vam našom banskom moćjom, da taki iz plemenitih Turovoga polja ljudi polovicu na 15 dan sa dovoljnim brašnom i oružjem v nutar v Petrinju, a drugu polovicu opet na drugih 15 dan, kako ste se i sami obećali poslati, da od neprijatelja Petrinju čuvaju, v tom ino da nimate včiniti, a i od drugod hoćemo v nutar pomoć dati*.

Kralj je 16. veljače 1615. za bana hrvatskoga imenovao ludbreškoga vlastelina Benka Turoca. Ovaj potomak stare plemićke obitelji iz sjev. Hrvatske bijaše glasovit junak. Turoc je prvi udario na Turke u slavnoj bici kod Siska 22. lipnja 1593. On je i kasnije sudjelovao u mno­gim borbama s Turcima, te se vazda odlikovao.
...
Još istoga je dana hrv. sabor upravio kralju pismo, koje poniješe Jagustić i Malenić. U tome pismu staleži mole kralja:

1.Neka što prije banu pošalje kr. banderij i plaću za bansku četu; ova će »na (pokupskoj) Krajini, koja je već toliko godina gotovo zapuštena i zanemarena«, biti spas toli »ovim ostancima kraljevine koli susjednim pokrajinama vašega veličanstva«.
2.Neka dade pomoći za obnovu tvrdjava, u koje treba sta­viti topove i drugo oružje.
3.Neka kralj provede tolike stvorene zakone, kojima se odredjuje, da Vlasi postaju kmetovi one vlastele, na čije se posjede doseliše.
Jagustić i Malenić izniješe pred kralja potrebu, da ban Turoc s banskom četom stalno boravi u Brkiševini na Kupi radi lakše obrane Hrvatske od Turaka. U tu svrhu trebalo bi troškom od 27.000 for. ob­noviti tvrdju u Brkiševini i ondje sagraditi zgrade za bana i vojsku.

O tom je kralj Matija — boraveći 26. rujna 1615. u Pragu — raspravljao sa svojim »dvorskim vijećem«, te je stvorio ove odluke:

1.Neka se odmah piše u Beč, da izrade banderij, koji će poslati kr. povjerenicima (Domitroviću i Draškoviću), da ga predadu g. banu.
2.Treba se pobrinuti, da nova banska vojska dodje u tvrdje (na Kupi), gdje će činiti posade i straže.
3.Još prije nastupa zime neka se toj vojsci dade plaća za 8 ili 9 mjeseci u gotovu novcu i u suknu.
4.Od zatraženih 27.000 for. za iz­gradnju i obnovu tvrdje Brkiševine u prikladno mjesto za rezidenciju g. bana želi kralj, da se tridesetnici u Nedelišću naloži, neka u tu svrhu što prije doznači barem 10.000 for., a ostatak neka se namakne od pri­hoda, koji će caru doći iz Njemačke. Jednako se kralj odlučio, da dozna pravo stanje u Krajini. Zato je odredio komisiju, koja će proučiti »vla­ško pitanje«. To je kralj iz Praga 4. rujna 1615. javio Ivanu i Nikoli Peašinoviću, starješinama Vlaha u slav. Krajini.

Kralj je u to vrijeme htio udobrovoljiti Hrvate zato, Što se već si­gurno znalo, da će zaći u rat s mletačkom republikom. Ovaj rat prouzročiše senjski Uskoci; zato se obično i zove »Uskočki rat«. Kako im samo ime kaže, Uskoci su nekada uskočili iz Turske. Zato oni mrze Turke i njihove pomagače Vlahe (martoloze). Kolika je to bila mržnja, najbolje pokazuju ova 2 dogadjaja. Uskoci su g. 1569. kod Perušića uhvatili 2 martoloza, koji su »senjsku djecu lovili i Turkom prodavali«. Da im se osvete, Uskoci ih žive nabiše na kolce, oko kojih zapališe drva. A g. 1599. uhvatiše Uskoci 25 martoloza, koji su u Primorju »robili, žgali i veliko zlo činili«. Uskoci su »vse do jednoga na kolce nabili i kruto s oštrom smertjum vumreti vučinili«.
...
O toj mlet. navali na Novi raspravljalo se na hrv. saboru u Zagrebu 12. listopada 1615. Hrvati se bojahu, da će sada i Turci zaigrati krvavo kolo. Zato sabor odredjuje, da cijela varaždinska županija mora obnoviti tvrdju u Koprivnici. Svaki »dim« ima dati po 2 težaka, koji će ra­diti 10 dana. Kmetovi zagr. i križ. županije moraju utvrdjivati Petrinju. Kaptolski kmetovi imaju pojačati tvrdju Sisak, biskupovi Poikupsko, a Erdedovi: Želin i. Novigrad. Sva vlastela moraju za 15 dana popraviti mostove i javne ceste na svojim posjedima. Za isplatu vjenčanoga dara kralju, te za plaću haramija i za druge potrebe doprinijet će za g. 1615. svaki »dim« po 7 for.
...
Ova je kraljevina i u člancima bečkoga mira (od 23. lipnja 1606.) ostavljena netaknuta u staroj svojoj vjeri. Uosta­lom ostanci ovih kraljevina ne priznavaju drugu nego li jedinu rimoka­toličku pravu vjeru, koju im predji ostaviše i koju su dosada neokaljanu sačuvali.« Još je sabor odredio, da se iz Hrvatske izagna Nikola Nagy, koji je g. palatina zlo uputio, te koji se usudio, da ustane protiv javnih ustanova. Ako Nagy za 15 dana ne ostavi Hrvatsku, neka se uhvati i radi kazne predade grofu Tomi Erdedu, kao vrhovnomu kapetanu grada Varaždina; njegov pak imetak neka se zaplijeni za isplatu haramija. Nikoli Maleniću, kao izaslaniku hrv. sabora, poslala je austr. dvor­ska komora iz Praga 5. siječnja 1616. izvještaj o isplatama banske čete. Za prošle tri godine duguje kralj banskim vojnicima 73.000 for. Na ra­čun toga duga isplatit će komora 25.000 for. u roku od 6 mjeseci, a osta­tak do konca g. 1616., i to djelomice u novcu, djelomice u suknu i u sre­bru. Bivšem banu Ivanu Drašikoviću duguje kralj 77.000 rajnskih for., što ih je Drašković predujmio za uzdržavanje banske vojske. Kralj će i taj dug u 2 obroka tečajem g. 1616. isplatiti obitelji pok. bana. Za uzdrža­vanje sadašnje banske čete odredio je kralj dosada 4.000 talira. Za ob­novu tvrdje Brkiševine odredio je kralj 10.000 for. Komora (kao financijalna oblast) šalje Maleniću prijepise ovih kraljevih doznaka za tridesetnicu u Nedelišću.

Usprkos miru provališe Turci iz Bosne g. 1615. u Hrvatsku, gdje zapališe kuće ispod Križanićeva Turnja blizu utoka Mrežnice u Koranu. Očekivalo se, da će Turci na proljeće g. 1616. navaliti s većom silom. Zato hrv. sabor u Zagrebu 18. travnja 1616. zaključuje, da se u takvom slučaju ima oko bana Turoca sabrati sav narod »po starom i već po­svećenom običaju«. Osim toga sabor odredjuje radnike, koji će pojačati tvrdje Petrinju, Koprivnicu, Brkiševinu, Sisak, Pokupsko, Želin i Novi­grad. Iz turskoga se ropstva vratio zagorski velikaš Juraj Konjski. Po­što je mnogo novaca morao Turcima platiti za otkupninu, sabor mu u ime pripomoći daruje sav porez, koji će se tečajem 5 godina ubrati na posjedima njegovim i brata njegova. Još je sabor stvorio ovaj zaklju­čak: »Stranci, koji stekoše plemstvo, ne će se u Hrvatskoj smatrati ple­mićima dotle, dok u hrv. saboru ne polože prisegu vjernosti«.

Malo iza toga provalilo je 2500 Turaka u pokupsku Krajinu, gdje otvoreno — kao da je rat — pod zastavama i uz zvukove trubalja uda­riše na tvrdju Sredičko. Turci su imali topove, te zauzeše tvrdju, u kojoj zarobiše 40 haramija. Kada ih naši zapitaše, zašto ratuju i krše ugo­vor o miru, odgovoriše Turci, da više nema mira. Medjutim je kralj Matija obnovio mir s Turcima. On je ugovor o miru poslao i hrv. saboru, koji se 16. lipnja 1616. sastao u Zagrebu. Staleži zahvališe kralju za obnovljeni mir; ne zaboraviše istaknuti, kako Turci u novije doba s otvorenim mačem provaljuju u Hrvatsku, pa time krše mir. Zato sabor zaključuje, neka ban podje u Beč, da ove neprilike razloži kralju i ratnomu vijeću, a podjedno da zatraži i bansku plaću. Da se zaštiti tvrdja Sredičko, imaju onamo 24. lipnja 1616. poći oboru­žani svi plemići jednoselci križ. županije. Oni će tamo čuvati stražu 10 dana. Tko ne dodje, platit će globu od 40 denara za svaki dan. Ako se pokaže potreba, morat će se dići i u Sredičko poći takodjer svi plemići jednoselci zagrebačke županije. Ban Turoc nije pošao kralju u Beč, jer je opet 300 Turaka udarilo na Sredičko. Zato on 20. lipnja 1616. iz Vinice javlja kralju ove turske provale. Podjedno ga moli, neka mu već jednom pošalje banderij (bansku zastavu) i doznači plaću za bansku četu, koju uzdržaje vlastitim novcem. Turoc još nije primio nikakvoga novca, dapače niti plaće, kroja mu pri­pada kao banu hrvatskomu.
...
Svaki »dim« varažd. županije ima po 2 radnika poslati u Koprivnicu, gdje će svaki radnik morati oko bedema očistiti grabu u širini od 1 rifa. Kmetovi zagr. i križ. županije utvrdjivat će Petrinju. Sabor opominje baštinike Petra Erdeda, neka ne zapuste staru tvrdju Cesargrad (kod Klanjca), koja se pretvara u ruševinu. Kralj je doznačio municiju za tvrdje na rijeci Kupi, te sabor odredjuje, da se ova municija doveze iz Beča na trošak Hr­vatske.

U Vinici je 8. studenoga 1616. umro hrv. ban Benko Turoc, koga i pokopaše u tamošnjoj župnoj crkvi. Nadgrobni natpis sa slikom bano­vom sačuvao se do danas. Povodom banove smrti sastade se u Za­grebu 17. stud. 1616. hrv. sabor, koji je zaključio, da imaju odmah u Beč poći kanonik Pavao Jagustić i plemić Nikola Malenić.
...
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Benko_Turoc
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Turci na Kupe
« Odgovori #39 : Ožujak 14, 2013, 11:56:45 poslijepodne »
80. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Nikola Frankopan Tržački
...O svome radu i uspjehu u Požunu izvijestiše nunciji hrv. sabor, koji se na poziv bana Frankopana sastao 16. kolovoza 1618. u Zagrebu. Po¬što je u Požunu zaključena nova razdioba žiteljstva u svrhu ubiranja poreza, izabrao je hrv. sabor za taj posao 4 dikatora (poreznika). Za g. 1618. mora svaka porezna jedinica (»dim«) platiti po 4 ug. for. za uzdr¬žavanje haramija na Kupi, zatim 1 for. za krunidbeni dar kralju Ferdi¬nandu, 1 for. za čuvare krune sv. Stjepana i 60 denara za nabavu kuće u Požunu, gdje će prigodom zajedničkih sabora stanovati hrv. nunciji. Prva polovica ovih daća mora se podmiriti do Martinja g. 1618., a druga polovica do Gjurgjeva g. 1619. Na 50 haramija ima se uzeti 1 vojvoda, koji će mjesečno dobivati 10 for. Kmetovi varažd. županije popravljat će tvrdje na rijeci Kupi i Želin u Posavini. Svaki »dim« mora dati do 2 težaka, koji će besplatno raditi 10 dana, a 4 »dima« daju 1 podvoz za dovažanje drvene gradje.
...Za sve ovo znali su i Turci, koji već pomišljahu na to, kako će za tih smutnja osvojiti Hrvatsku. Pod jesen g. 1618. provalilo je iz Bosne 2000 Turaka, koji dopriješe do tvrdje Sredičko na Kupi. Tamo su zau¬zeli neku stražarnicu, u kojoj zarobiše 47 ljudi. Već 24. rujna 1618. obnoviše Turci navalu na pokupsku Krajinu. Tada je 3500 Turaka četovalo oko Sredičkoga i Jamnice, gdje zapališe 20 kuća, a zarobiše 50 ljudi, te nekoliko stotina konja, goveda i druge stoke. O tom je Frankopan 5. list. 1618. obavijestio kralja iz Bosiljeva, gdje je već dugo ležao bolestan. Pošto se opet spremala provala Turaka, odredio je Frankopan 9. list. 1618. pučki ustanak u Hrvatskoj. »Vsi plemeniti ljudi« moraju osobno doći 15. ili 16. list. u selo Hruševac, gdje će biti »banderij (zastava) cešarove svitlosti.« Po zakonu mora svaki vlastelin »v tabor na 3 tjedne ili 1 misac dan, ako bude potriba, poslati« sa svojih posjeda »od vsakoga dima 2 pisca (pješaka) s puškami spravna i od četireh dimov 1 konja¬nika dobro oružana«. U tome pozivu kaže ban, da o Turcima ima »zopet glase, da vojsku kupe, ter hoće kamo na našu Krajinu pokupsku pojti robiti«. Turci imaju namjeru »zavsima Pokupski Brig opustiti.«
Obrana pokupske Krajine bijaše glavni cilj hrv. sabora, što ga je Frankopan za 4. siječnja 1619. sazvao u Zagreb. Sabor je doznačio kme¬tove, koji će pojačati tvrdje na Kupi, osobito Petrinju. Na banov poziv imaju onamo poći svi plemići, koji nemaju vlastelinstva, dakle jedno-selci i armaliste. Oni će kmetove za vrijeme rada na Kupi štititi od provale Turaka, a podjedno i braniti prijelaze preko Kupe. Ako ustreba, morat će vlastela na banov poziv od svakoga »dima« poslati 1 pješaka. Nastane li pak otvoren rat s Turcima, onda mora sav narod ustati i poći k banu pod kr. banderij. Radi nesigurnosti odgadja ban obdržavanje sazvanoga već oktavalnoga suda od Tri Kralja na Jakobovo (25. srp¬nja). Sabor bira 20 prisjednika toga banskoga suda; ako koji ne dodje, može mu ban odrediti zamjenika. Za dnevnicu ovih prisjednika ima svaki »dim« do 24. lipnja platiti 20 denara. Pošto za uzdržavanje 300 haramija na Kupi ne će dostajati po 4 ug. for. od svakoga »dima«, odredjuje sa¬bor, da svaki »dim« doprinese još 1 for. Posjedi u pokupskoj Krajini plaćat će i nadalje samo polovicu daće. Pošto se Tomo Erdedi odrekao službe kapetana pokupskih pješaka (haramija), bira sabor zem. kapeta¬nom bana Frankopana, komu će pomagati podban Krsto Mrnjavčić i grof Vuk Erdedi. Sabor šalje u Beč kanonika Benka Vinkovića i Petra Gala, da kralja Matiju zamole, neka provede zakon, kojim se Vlasi imaju predati hrv. vlasteli.
Čini se, da Vinković i Gal nijesu ništa obavili u Beču, gdje se teško bolestan kralj Matija već borio sa smrću. Zato se 24. veljače 1619. opet u Zagrebu sastadoše hrv. staleži, da se dogovore o tomu, što im valja činiti. Oni odlučiše, da kralju Ferdinandu iznesu ove svoje želje:
 1. Ban i vojnici njegovi neuredno dobivaju plaću, uslijed čega prijeti pogibelj, da će vojnici ostaviti svoje postaje na Kupi. To bi moglo donijeti užasnu nesreću, jer Turci — usprkos mira — često provaljuju, pale i pljačkaju. Tridesetnica u Nedelišću ima jedva toliko prihoda,, da može isplatiti samo polovicu plaće za bana i za banske vojnike. Zato bi trebalo, da se ostatak namakne iz drugih pokrajina, ikoje imaju korist od toga, što Hr¬vati sustavljaju tursku silu na Kupi.
 2. U cijeloj pokupskoj Krajini nema ni jedno mjesto barem toliko udobnosti, da bi moglo poslužiti kao sigurno i stalno obitavalište za kojega kapetana. Isto tako nema tamo ni ban svoje rezidencije. Uslijed toga opaža se slabi red i u banskoj vojsci, koju je teško nadzirati. Zato Hrvati mole kralja, neka za banovo stalno boravište odredi kaptolsku tvrdju Sisak. Zagrebački kaptol mogao bi se odštetiti tako, da mu kralj u zamjenu dade jednako imanje u kojoj drugoj pokra¬jini.
 3. Vlahe treba podrediti vlasteli, koja se već dogovoriše, da im ne će nametnuti teške terete.
 4. Neka se kralj pobrine za bolje utvrdjivanje Petrinje i za točnu isplatu tamošnjih krajiških vojnika, jer njihovi njem. kapetani čine štete i nasilja susjednim hrv. selima.
 5. Domaćim Hrvatima treba na Krajini podavati i generalske i kapetanske službe u istom omjeru kao Štajercima, Kranjcima i Korutancima.
Ove želje hrv. staleža ponio je u Graz hrv. ban Frankopan, koga je pratio turopoljski plemić Nikola Malenić, koji bijaše kapetan banovih konjanika. Pošto Ferdinanda nije bilo u Grazu, pregovarao je Frankopan s njegovim ratnim vijećem. Ban je upozorio, da su sada ispražnjena mjesta krajiških kapetana u Senju i u Koprivnici, te generala u Karlovcu. Bilo bi dakle u redu, da se ove službe dadu rodjenim Hrvatima. Što se tiče Vlaha, ne treba se bojati, da bi oni pobjegli natrag u Tursku, ako ih kralj učini kmetovima one hrv. vlastele, na čije posjede se naseliše. Hrvati ne namjeravaju od ovih Vlaha tražiti više podavanja, nego li oni sada daju krajiškim kapetanima. Na banskoj (pokupskoj) Krajini treba jako utvrditi Petrinju, Sredičko i Brkiševinu, pa u tvrdje staviti dovoljno to¬pova, oružja i municije. Kralj se Matija obvezao, da će za utvrdjenje Brkiševine dati 27.000 for., te je u tu svrhu doznačio 10.000, ali je zaista isplaćeno samo tisuću talira. Ratno je vijeće iz Graza 4. ožujka 1619. javilo kralju Ferdinandu želje Hrvata. Podjedno mu je savjetovalo, neka za sada Hrvate udobrovolji time, da im podijeli jednu kapetaniju, a ne generaliju. Dvorsko pak ratno vijeće u Beču preporučilo je kralju Matiji, neka odredi, da »Vlaško povjerenstvo« provede 32. članak sabora i Vlahe stavi pod vlast Hrvata, ali uz lake dužnosti. Sam kralj Matija naložio je 18. ožujka dvorskoj komori, neka s kaptolom zagrebačkim započne pre¬govore o tomu, da Sisak postane sjedište hrv. bana.
...Još je sabor doznačio kmetove, koji će 15 dana obnavljati Koprivnicu, Petrinju i tvrdje na Kupi.
...8. Da ban¬ska Krajina ne ostane bez obrane, ondje će na Turke paziti podban Krsto Mrnjavčić i grof Vuk Erdedi. Oni će uz 300 zem. haramija imati i sve kmetove, koji živu na nedalekim imanjima: Sisak, Dužica, Želin i Novi¬grad.
9. Ako bi pak Hrvatskoj iz Ugarske zaprijetila skrajnja nužda, onda će — na banov zahtjev,— u Šemovec doći takodjer grof Vuk Erdedi s ha¬ramijama i s kmetovima spomenutih imanja.
...6. Kr. komora doznačit će potrebit novac za izgradnju tvrdje u Brkiševini.
...Za uzdržavanje 300 haramija na Kupi mora svaki »dim« za g. 1619. doprinijeti 5 for., od čega će prvu polovicu platiti 6. si¬ječnja, a drugu polovicu 24. lipnja 1620. Kmetovi zagr. i križ. županije imaju dati težake za utvrđjivanje Petrinje.
...Broj zem. haramija na Kupi povisuje se za 100. Da se pokriju novo nastali troš¬kovi, odredjuje sabor, da do 1. svibnja 1620. mora svaki »dim« zem. bla¬gajniku Petru Galu platiti 2 ug. for. Od toga se ne izuzimaju niti »slobod¬njaci« (libertini). Plemići armaliste moraju do 24. lipnja pokazati svoje pl. isprave, te u zem. blagajnu uplatiti 1 for. Tko toga ne učini, izgubit će plemićke povlastice. Poslije žetve moraju kmetovi ići popravljati tvrdje na Kupi, a 3 kotara čistiti će grabe oko tvrdje u Koprivnici.
...Turci su 1. svibnja 1620. udarili na Petrinju, ali ih sretno odbiše Hrvati.
...5. Obranu Kupe vodit će grof Vuk Erdedi i podban Krsto Mrnjavčić. Njima se (uz haramije) ostav¬ljaju kmetovi s imanja, koja spadaju pod tvrdje Sisak, Želin i Novigrad, te kmetovi na svim imanjima preikokupskim.
...3. Onih 100 haramija, što ih je zaključio unovačiti hrv. sabor 6. travnja 1620., ne će služiti na Kupi„ nego na Dravi. Njima će iza bana za¬povijedati plemić Stjepan Gerečki.
...5. Za obnovu Pe¬trinje doznačuju se kmetovi zagr. i križ. županije, a grabe oko tvrdje u Koprivnici čistit će kmetovi varažd. županije.
...1. Čim se po¬kaže potreba, neka ban odredi u Hrvatskoj pučki ustanak. Tada će svi Hrvati poći na Dravu. Za obranu Kupe ostavlja se samo 100 haramija, te kmetovi imanja Ozalj i najbližega kotara. Tamo će zapovijedati grof Vuk Erdedi i podban Krsto Mrnjavčić.
2. Za kapetana zem. haramija bira sabor grofa Sigismunda Erdeda.
...Pošto su narasli troškovi Hrvatske za uzdržavanje hara¬mija i za poslanstva, ima svaki »dim« do 29. rujna platiti još 1 for. povrh već uplaćenih 6 for. Od ove izvanredne uplate ne opraštaju se niti »slo¬bodnjaci«.
...Uz to ban zapušta vojnike i tvrdje na pokupskoj Krajini, a pojedinim plemićima nanosi uvrijede i štete.
...2. Tvrdji Petrinji prijeti pogibelj, da će se posve srušiti. Zato će onamo u ime sabora poći: kanonik Baltazar Dvorničić, Petar Ratkaj, Grga Petev, Stjepan Gerečki i Nikola Medjurečki, da zajedno s genera¬lom Trautmansdorfom odluče, hoće li se ova tvrdja obnoviti ili će se na drugom prikladnom mjestu iz temelja sazidati nova tvrdja. Hrvatska ne može dati novaca za obnovu stare ili izgradnju nove tvrdje; ali zato će dati radnike, tako ih je i prije davala.
3. Za dizanje ograda (zapreka) oko Petrinje doznačuje sabor sve kotare zagr. i križ. županije, koji g. 1621. još nijesu dali težake za javne radnje. Tvrdjicu Pleter obnovit će kmetovi s imanja grada Zelina, a Pokupsko kmetovi zagr. biskupa.
4. Nikola Tompa i Nikola Medjurečki pregledat će pokupsku Krajinu. Oni će po¬pisati i municiju, koja se nalazi u tamošnjim tvrdjama, te će o tomu sa¬staviti inventar.
...8. Dosada nije zem. kapetan podržavao nikakovih uhoda u Turskoj. Medjutim se opazilo, da Krajina ne može po¬stojati bez uhoda. Zato sabor u tu svrhu doznačuje po 100 rajnskih for. godimice.
...12. Sabor podjeluje i indigenat (domaćinstvo) barunu Sigismundu Fridriku Trautmansdorfu, generalu slavonske Krajine i vrhovnomu kapetanu tvrdje Petrinje. Staleži ga primaju za pravoga i zakonitoga člana i sugradjana svoga, nakon što je na saboru položio prisegu vjernosti.
...Sabor je stvorio ove za¬ključke:
1. Za uzdržavanje zem. vojske (haramija) ima svaki »dim« platiti 6 ug. for., i to prvu polovicu 26. svibnja, a drugu 29. rujna.
2. Za popravak »petrinjskih ruševina« mora svaki »dim« u zagr. i križ. županiji dati po 2 ručna težaka.
...4. Sabor je odlučio, da izgradi novu tvrdju u Petrinji. U tu svrhu doznačuju se kmetovi iz cijele Hrvatske, koji će tamo doći 15. svibnja i neprekidno raditi 12 dana. Tko ne dodje, platit će za svaki dan globu od 50 denara (pol ug. forinta).
...Uz to je Frankopan obiteljima Jelačić i Medjurečki silom oteo njihov kaštel Letovanić.
...Još je sabor zaključio, da radi oskudice hrane na kasnije vri¬jeme odgadja izgradnju nove tvrdje u Petrinji. Dotle će pak u sadašnjoj tvrdji neprekidno boraviti po 100 vojnika, ikoji će se izmjenjivati svaki mjesec. Polovicu ove posade dat će pokupske haramije, a polovicu ple¬mići jednoselci. Sabor je na temelju inventara ustanovio, da Juraj Matuz zvan »Cinoberski« u Zagrebu čuva 7 topova, za koje ima 6 posuda baruta i 9 škrinja olova u težini od 1491 funte. Povrh toga čuva on 6 škrinja sit¬nijeg olova (za puške). Barut i olovo darovao je i kralj na molbu sabora.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Nikola_Frankopan_Tr%C5%BEa%C4%8Dki
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2013.o
« Odgovori #40 : Travanj 29, 2013, 10:23:13 poslijepodne »
 Bogat kulturno-umjetnički program, mnoštvo folkloraša, pucnjevi povijesnih vojni postrojbi, izložbe, velik broj posjetitelja i prikaz bitke protiv turskih osvajača obilježili su dvadeseto izdanje turopoljskog Jurjeva.
 Jurjaši u povorci, s kočijama ili pješke, pod pratnjom bubnja Turopoljskog banderija pristigli su do kaštela, gdje se već održavao kulturni program. Nakon svečanog otvaranja, sve su oči bile uperene prema turskim osvajačima koji su pokušali osvojiti utvrdu, ali su protjerani iz Turopolja. I njima u čast, baš kako se stoljećima vatrom tjera zlo, zapaljen je jurjevski krijes.
 Bitku je pratilo mnoštvo posjetitelja, a upravo je velik broj gostiju poticaj da Plemenita opčina turopoljska nastavi ovim putem.
http://www.vgdanas.hr/Dogadjanja/Clanak/6578/turopoljsko-jurjevo.aspx

Bil je više i red...

Jura, dobra slika!

Turopoljsko Jurjevo - Lukavec - FOTO
 Na Turopoljskom Jurjevu, u starom dvorcu Lukavec, prikazana je bitka između Turaka i Hrvata. Uz mnogobrojnu pucnjavu iz topova i kubura, te mnogo vatre. Nakon toga je zapaljen tradicionalni krijes.
Jurjevo lukavec 2013
Turopoljsko Jurjevo u Lukavcu -2013.g. - Pogledajte Foto Galeriju.
Foto: Marjan Perić
http://velika-gorica.org/velika-gorica/hrvatska/turopoljsko-jurjevo-lukavec-foto
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Turska opsada Lukavca,leto 2013.o
« Odgovori #41 : Svibanj 02, 2013, 11:47:16 poslijepodne »
wwwg tablice