Autor Tema: Bitka za Vukovar  (Posjeta: 22799 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Bilaj

  • Gost
Bitka za Vukovar
« : Rujan 08, 2009, 12:48:39 poslijepodne »
Da spasim što se spasiti da sa starog foruma:

Ovo su neki dijelovi iz knjige Bitka za Vukovar Davora Marijana. Ona je možda najbolja rekonstrukcija dogačaja kako se što dogačalo. Pisala isključivo na temelju podataka bez nekih ulazaka u osobne priče i doživljaje kako je bilo u to doba u Vukovaru.

Struktura stanovništva
Po popisu stanovništva iz 1991. u opčini Vukovar od 84.189 stanovnika relativnu večinu s 36.910 stanovnika imali su Hrvati dok je Srba bilo 31.445. U gradu je živjelo 21.065 Hrvata i 14.425 Srba. Ostale su narodnosti bile znatno ispod broja Srba i Hrvata.

Snage JNA
Istočna Slavonija je od 50-ih do kraja 80-ih godina u sastavu 7. armije u zajedničkom operativno-strategijskom području sa SR Bosnom i Hercegovinom. Područje istočne Slavonije, nakon upada zemalja članica Varšavskog ugovora u čehoslovačku 1968. godine, dobija izniman vojni značaj u obrani SFRJ. Značaj nije opadao ni godinama kasnije. Dodatno je porastao u razdoblju bolesti Tita i agresije Sovjetskog Saveza na Afganistan 1979./80., zbog čega su snage JNA u Slavoniji pojačane i preustrojene u motoriziranu diviziju s dijelovima u Osijeku, čakovu, Vukovaru, Vinkovcima, Brčkom i Slavonskom Brodu.

Novim preustrojem oružanih snaga SFRJ krajem 1988. dokinute su dotadašnje armije i zamjenjene s tri vojne oblasti. U 1. vojnu oblast sa sjedištem u Beogradu, spojena je 1. i 7. armija, a u 5. vojnu oblast, odnosno Sjeverozapadno vojište ušle su 5. i 9. armija. Slavonija, Baranja i sjeveroistočna Bosna u vojno-teritorijalnom pogledu bile su područje nadležnosti Tuzlanskog (17.) korpusa s nekoliko postrojbi pod izravnim zapovjedanjem Zapovjedništva 1. vojne oblasti. Tuzlanski korpus je na području Slavonije imao: 12. proletersku mehaniziranu brigada razmještenu u Osijeku, Našicama i Vukovaru. U čakovu je bila 158. mješovita protuoklopna artiljerijska brigada, u Vinkovcima su bili 12. mješoviti artiljerijski puk i 17. laki artiljerijski puk protuzračne obrane, a 670. pontonirski bataljun bio je u Slavonskom Brodu. Korpusu bio podrečen i granični bataljun u Belom Manastiru koji je osiguravao državnu granicu prema Mačarskoj. Ostali dio korpusa imao je mirnodopske lokacije na području Bosne, u Derventi, Brčkom i Tuzli, a u Bijeljini i Derventi bilo je i podstožernih postrojbi 1. vojne oblasti. U okruženju Slavonije najjača operativna postrojba bio je Novosadski (12.) korpus u zapadnom dijelu Vojvodine s jakim posadnim mjestima u Subotici, Somboru, Novom Sadu, Rumi i Srijemskoj Mitrovici s velikom koncentracijom ljudstva i borbene tehnike.

Do sukoba mirnodopske snage JNA u Vukovaru činio je inžinjerijski bataljun 12. proleterske mehanizirane brigade koji je s obzirom na "A" klasifikaciju postrojbe vjerojatno bio "R" ili samo s četom "A" klasifikacije, što znači da je imao postotak popune do 30% po ratnom ustroju. Promjene su počele nakon dogačanja u Borovom Selu kada je u šire područje grada doveden dio mehaniziranih snaga 12. proleterske mehanizirane brigade, koje su vrlo brzo pojačane s 1. mehaniziranim bataljunom 453. mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice, koji je početkom svibnja 1991. stigao u vukovarsku vojarnu. Istovremeno je u vojarnu u Vinkovcima doveden 2. mehanizirani bataljun 36. mehanizirane brigade iz Subotice. Ustroj pobunjenih Srba, je čini se, takočer u tom razdoblju organiziran, pod dotadašnjoj prostornoj strukturi Teritorijalne obrane. Sastavnim dijelom oružanih snaga SFRJ sami su se proglasili u listopadu 1991.

Tijekom sukoba u Sloveniji na šire područje Šida uvedene su, 453. mehanizirana brigada iz Srijemske Mitrovice i 1. proleterska gardijska mehanizirana brigada iz Beograda. S obzirom da se radilo o postrojbi Novosadskog korpusa i 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije nije jasna hijerarhijska ljestvica. No vjerojatno je mehanizirana brigada iz Beograda pridodana Novosadskom korpusu. U prilog tome ide preuzimanje mostova na Dunavu od strane tog korpusa i izjava njegovog zapovjednika da je on preuzeo njihovo osiguranje u tom području.

Nove promjene zbile su se sredinom rujna 1991. godine. U područje Šida u smjeru Vinkovaca postupno je uvedena ojačana 1. proleterska gradijska mehanizirana divizija (3 mehanizirane brigade, protuoklopni, artiljerijski i laki puk protuzračne obrane, inžinjerijski bataljun i pridodana oklopna brigada). Za pretpostaviti je da je divizija u tom razdoblju dobila pojas nadležnosti zapadno od Vukovara. Postupno je ojačana s motoriziranom i mehaniziranom brigadom, te partizanskom divizijom.

Snage usmjerene na Vukovar tada se dijele na dvije operativne grupe, "Jug" i "Sjever". Operativna grupa "Jug" dobila je zadaču zauzimanja Vukovara. Njena osnova je bila Gardijska motorizirana brigada Saveznog sekretarijata za narodnu obranu s ojačanima: 20. partizanskom brigadom iz Leskovca i snagama Teritorijalne obrane iz Srbije i Vojvodine, kao i lokalnim pobunjenicima. Operativnu grupu "Sjever" činilo je Zapovjedništvo Novosadskog korpusa s dijelom ustrojbenih postrojbi i pridodanim ojačanjima. Mogu se identificirati dijelovi 12., 36., 51. i 453. mehanizirane brigade, 211. oklopna brigada i 80. motorizirana brigada. Potporu su davale: 16. mješovita artiljerijska brigada, 16. mješovita protuoklopna artiljerijska brigada, 12. laki artiljerijski puk protuzračne obrane i 497. inžinjerijski puk. Operativna grupa "Sjever" je očito imala zadaču napada na sjeverni dio obrane Vukovara, Borovo Naselje, te djelovanje prema Osijeku. Za pretpostaviti je o angažiranju i dijela topništva 1. vojne oblasti. Samu operaciju je nadzirao zapovjednik 1. vojne oblasti (do rujna 1991. godine general-pukovnik Aleksandar Spirkovski, a potom general-potpukovnik Života Panič).

Bilaj

  • Gost
Odg: Bitka za Vukovar
« Odgovori #1 : Rujan 08, 2009, 12:49:16 poslijepodne »


Hrvatske snage

Poticanjem ustroja prvih postrojbi Narodne garde, početkom travnja 1991. područje opčina Vukovar, Vinkovci i Županja trebalo je ustrojiti 10. brigadu Narodne garde, odnosno od lipnja iste godine 109. brigadu ZNG.
Nakon dogačanja u Borovom Selu Vukovar je stavljen pod hrvatski nadzor. Pri Policijskoj upravi Vukovar ustrojena je jedne čete od 150 ljudi. Do ustroja pričuvne 124. (odnosno 204.) brigade Hrvatske vojske obrana grada Vukovara funkcionirala je na principu spontano organiziranog naoružanog naroda. Do 15. kolovoza 1991. zapovjednik obrane Vukovara bio je Tomislav Merčep, do 30. kolovoza Josip Gažo, od 31. kolovoza dopukovnik Mile Dedakovič, a od 11. listopada kapetan Branko Borkovič.

S djelatnim sastavom ZNG stanje je nešto jasnije. U gradu je u kolovozu 1991. ustrojen 4. bataljun 3. "A" brigade ZNG. Obrambene snage su u srpnju pojačane skupinom 1. "A" brigade, koja je bila zastupljena i u Iloku. Na području Vinkovaca i Županje bio je glavni postroj 109. brigade ZNG organizirane na milicijskom principu, ili na podlozi strukture nekadašnje teritorijalne obrane. Brigada je mobilizirana krajem lipnja, a krajem rujna i listopada iz njenog je sastava izdvojeno ljudstvo iz Vukovara i Županje radi ustroja 124. i 131. brigade HV.

Vojno-teritorijalni ustroj na operativnoj razini potaknut je u srpnju ustrojem regionalnih zapovjedništava. Zapovjedništvo ZNG RH za istočnu Slavoniju od sredine srpnja je promijenilo nekoliko imena, da bi krajem rujna postalo Zapovjedništvo Hrvatske vojske Operativne zone Osijek ili Zapovjedništvo 1. operativne zone.

S tom promjenom i preimenovanjem pričuvnog sastava Zbora narodne garde u Hrvatsku vojsku, potaknut je ustroj novog vala pričuvnih brigada. I Vukovar je odrečen za ustroj nove postrojbe. Zapovjedništvo Operativne zone Osijek je 25. rujna zapovjedilo ustroj 204. brigade HV u Vukovaru. Zapovijed je osim u Vukovar, poslana i u Zagreb na odobrenje Glavnom stožeru HV, koji ju je s promjenjenom numeracijom postrojbi poslao na odobrenje Ministarstvu obrane. Zapovijed je dan kasnije, 26. rujna 1991. i službeno potpisana od ministra obrane. Od tada počinje "dvostruki" život Vukovarske brigade, 204. za grad i njene branitelje i 124. za okruženje i službene instance Hrvatske vojske.
Po odsjecanju Vukovara od Vinkovaca, početkom listopada 1991. učinjen je pokušaj koordiniranja bojnih radnji na široj osnovi, za obranu Vukovara i spriječavanje prodora JNA prema Vinkovcima i Županji. Obrambene snage su početkom listopada pojačane borbenom tehnikom iz Varaždina. Za pokušaj deblokade Vukovara, iz Zagreba su sredinom listopada stigle četiri čete dragovoljaca, od kojih je kasnije ustrojen 83. samostalni zagrebački bataljun HV. Nakon neuspješnog pokušaja deblokade Vukovara, 13. listopada 1991. ustrojena je Operativna grupa Vukovar, Vinkovci, Županja pod zapovjedništvom dotadašnjeg zapovjednika obrane grada Vukovara, dopukovnika Mile Dedakoviča - Jastreba. U sastav operativne grupe ulaze lokalne postrojbe Hrvatske vojske iz navedenih opčina. Zapovjedništvo obrane Vukovara tada preuzima kapetan Branko Borkovič - Mladi Jastreb. Dopukovnik Dedakovič je do 16. studenog zapovjedao operativnom grupom, kada je preuzima dopukovnik Vinko Vrbanac. Na taktičkoj razini promjene su bile na širem području operativne, ustrojem 131. brigade HV u Županji, te dovočenjem pojačanja iz Bjelovara 105. brigade HV u šire područje sela Nijemci, kao i pripadnika policije iz Varaždina.


Odnos snaga

Krajem srpnja 1991. u Vukovaru i Borovu Naselju hrvatske snage iz sastava 4. bataljuna 3. "A" brigade ZNG, policijske snage MUP-a Vukovar i Varaždin, pripadnici Narodne zaštite brojali su oko 800 ljudi od čega 400 nenaoružanih. Postupnim pristizanjem oružja broj branitelja je narastao na oko 1.800 boraca. Snage na području Vinkovaca od oko 2.500 ljudi s početka rujna iz sastava 109. i 3. "A" brigade narasle su ustrojem Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja na oko 5.000 ljudi. Terminologijom JNA Vukovar i njegovo uže područje branile su snage lake (partizanske) brigade, a zadaču deblokade imala je ojačana pješačka brigade kopnene vojske.

Napadač je početkom svibnja na širem području grada imao do tri mehanizirana bataljuna "A" klasifikacije s oko 1.000 vojnika i oko 100 oklopnih borbenih vozila. Broj pobunjenika po srpskim selima vjerojatno je bio ekvivalenta jače partizanske brigade (oko 2.000. pripadnika). Početkom srpnja u širem području Vukovara bile su tri mehanizirane brigade ratnog ustroja, pa je broj angažiranih vojnika iznosio blizu 10.000 ljudi i oko 450 borbenih vozila. U drugoj polovini rujna na širem području grada koncentrirano je 11 brigada operativne vojske od čega 7 mehaniziranih i 2 oklopne. S obzirom na problem pričuve koja se otpuštala nakon 45 dana, teško je procijeniti stalno brojno stanje angažiranih vojnika. Prihvatljiva brojka je 30.000 vojnika stalnog sastava, oko 1.600 oklopnih borbenih vozila, 980 oruča zemaljskog topništva, 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelovanje po zemaljskim ciljevima.

Početak oružanih sukoba

...na području istočne Slavonije bila je pogibija dvanaest pripadnika hrvatske policije u Borovu Selu 2. svibnja 1991. Po več običaju vičenom ranije u zapadnim dijelovima Hrvatske, intenvenirala je JNA. Oklopnjaci 12. proleterske mehanizirane brigade pojavili su se na mjestu sukoba, razdvojivši kako je to Armija zvala, "sukobljene" strane.

Sukob u Borovu Selu poslužila je za uvočenje novih snaga JNA iz Vojvodine na područje Vukovara i Vinkovaca, u pojas nadležnosti Tuzlanskog korpusa. Postupak je bio dogovoren početkom travnja u Beogradu na kolegiju saveznog sekretara za narodnu obranu, s namjerom ovlačivanja prostorom, uvočenjem manjih postrojbi JNA iz Srbije i Bosne i Hercegovine u Hrvatsku po scenariji uporabe oružanih snaga SFRJ u izvanrednim prilikama. Iz sastava Novosadskog korpusa na područje Vukovara uveden je 1. mehanizirani bataljun 453. mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice a 2. mehanizirani bataljun 36. mehanizirane brigade iz Subotice na područje Vinkovaca.

Oružani sukob u Borovu Selu bio je znak masovne pobune i odmetanja sela naseljenih srpskim stanovništvom u vukovarskoj i vinkovačkoj opčini. Slijedečih nekoliko tjedana uz dnevna i nočna puškaranja, postavljaju se eksplozivne naprave po privatnoj i društvenoj imovini, pojavljuju se i nestaju barikade na kojima civili vrše nadzor prometa. Sela oko Vukovara, Negoslavci, Bršadin, Pačetin, Trpinja, Bobota i Borovo Selo, naseljena srpskim stanovništvom od svibnja su pretvarana u oslone točke lokalnim pobunjenicima i JNA stvarajuči kružnu osnovicu za buduče napade na grad.
Tenzije održavaju oklopno-mehanizirane i motorizirane ophodnje JNA kao sigurna brana srpskim pobunjenicima od pokušaja uspostave ustavnog poretka ovlaštenih tijela Republike Hrvatske.

Sukob u Sloveniji krajem lipnja izazvao je prvi veliki val mobilizacija postrojbi Zbora narodne garde, u sklopu kojeg su pozvane na mobilizaciju pričuvne brigade ZNG-a u Slavoniji, pa tako i 109. brigada. Kao i ostale brigade u Hrvatskoj 109. brigada je bila opremljena isključivo lakim naoružanjem.

Privočenjem sukoba u Sloveniji kraju, značajno je porastao broj postrojbi JNA u Vojvodini, na granici Hrvatske i Srbije. U jutarnjim satima 3. srpnja počeo je razmještaj mehaniziranih postrojbi 1. vojne oblasti koje su po ratnom ustroju domobilizirane pričuvnicima krajem lipnja. Vukovar i Vinkovci su pored relativno bliske 453. mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice dobili još jednog neugodnog susjeda dolaskom 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade iz Beograda. Obije su brigade razmještene u širem području Šida. Most na Dunavu, izmeču Iloka i Bačke Palanke posjela je postrojba vojne policije Novosadskog korpusa. Sjeverno od Vukovara, most na Dunavu kod Bogojeva zaposjela je 51. mehanizirana brigada iz Pančeva. U svom pojasu nadležnosti, širem području Osijeka i Vukovara 12. proleterska mehanizirana brigada je uz utvrčivanje u vojarnama, intenzivirala kretanje u borbenim skupinama, zaposjevši prometnice na izlazima iz grada.

Nazočnost oklopništva JNA pokušali su 4. srpnja iskoristiti pobunjeni Srbi iz Borovog Sela napadom na Borovo naselje koji je nakon višesatne borbe, i uz prve žrtve, uspješno odbijen. Do pred kraj kolovoza bilo je još nekoliko sukoba oko Vukovara, kao i Vinkovaca.

Po zauzimanju Baranje, Novosadski korpus glavni napor djelovanja usmjerava prema Vukovaru. U širem području grada koncentrirani su dijelovi 1. proleterske gardijske, 36., 51. i 453. mehanizirane brigade. Nasuprot njih bile su snage obrane Vukovara, glavnina 4. bataljun 3. "A" brigade, skupina pripadnika 1. "A" brigade, pripadnici MUP-a Vukovar, postrojbe Narodne zaštite i dijelovi 109. brigade. Obrana grada se temeljila "na kružnoj obrani užeg dijela grada po tzv. sektorima u kojima je zapovjedništvo povjeravano zapovjednicima sektora".

U toku 24. kolovoza hrvatske snage su odgovarajuči na napad oborile jedan zrakoplov Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva iznad Borova Sela, a dan kasnije jedno oklopno vozilo JNA naišlo je na "miniranu barikadu u gradu" nakon čega su njeni pripadnici iz vojarne u Vukovaru i postava u Borovu Sela zajedno s pripadnicima pobunjenih srpskih sastava iz oklonih sela krenuli "u napad na Borovo Naselje i grad Vukovar" u kojem je napadač po procjeni branitelja ostao bez " nekoliko tenkova i transportera ". Bio je to početak nastojanja JNA da zauzme grad.

Slijedečeg dana JNA je ponovila zračno-kopnene napade na grad i Borovo Naselje. Po procjeni branitelja u tim je pokušajima JNA ostala bez 10 oklopnih vozila. Intenzivni sukobi bili su i 27. kolovoza, kada je po hrvatskim postavima iz okolnih srpskih naselja i postava JNA (Borovo Selo, Trpinja, Trpinjska cesta, Lipovača, ekonomija Orlovača, teritorij Vojvodine i s brodova Riječne ratne flotile JNA na Dunavu) palo na šire područje grada oko 700 topničkih zrna. Branitelj je u mjeri kojoj je mogao odgovarao, procjenivši da je protivniku uništio pet oklopnih vozila kao i obije skele za prijevoz preko Dunava kod Borova Sela. Za vočenje daljnje borbe tražena je opskrba streljivom, a jedna pošiljka oružja stigla je 27. kolovoza i u toku dana je podjeljena postrojbama na području regije. Preko 109. brigade ZNG u toku 29. kolovoza obrana Vukovara je snabdjevena protuoklopnim sredstvima, a dan kasnije stiglo je i oružje za protuzračnu obranu što je podjeljeno 3. "A" i 109. brigadi ZNG.
Pojačanja su dolazila i napadaču, čije su snage na području Borova sela 27. kolovoza pojačane s mehaniziranim bataljunom 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade koji je stigao preko Iloka-Bačke Palanke i Dalja na Trpinjsku cestu radi nadzora područja izmeču Borova Sela i Borova naselja. Potpora Ratnog zrakoplovstva kopnenim snagama JNA u području Borovo-Vukovar od kraja kolovoza postala je stalna.

Nakon predaje Varaždinskog korpusa u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Hrvatska vojska je zarobila veču količinu naoružanja i borbene tehnike, od čega je dio prosliječen i postrojbama u Operativnoj zoni Osijek. Zahtjev Operativne zone Osijek od 30. rujna za ojačanje s haubičkim divizijunom 152 mm i oklopno-mehaniziranim bataljunom, Glavni stožer HV je odmah odobrio, uputivši iz Varaždina 7 tenkova T-55A i 13 borbenih vozila pješaštva BVP M-80 s posadama što je bio početak ustroja oklopnog bataljuna 109. brigada HV. Od traženog haubičkog divizijuna stigla je baterija od 5 haubica 152 mm s nepotpunom opremom.

Ustroj novih postrojbi na području istočne Slavonije počeo je 25. rujna iz dijelova postoječih brigada, osim snaga obrane Vukovara od kojih se do 1. listopada trebala ustrojiti pričuvna 124. brigada HV s izuzetkom postrojbi 3. "A" brigade i MUP-a. Obrana je pojačana 28. rujna sa 100 ljudi, od kojih je pola bilo bez oružja, pa su Zapovjedništvo Operativne zone i Glavni stožer HV zamoljeni da ne šalje ljude bez oružja, i da se sve učini da se "komunikacija Vukovar-Vinkovci pojača sa novim snagama i sredstvima kako bi spriječili presjecanje iste". Temeljem te zamolbe Glavni stožer HV je 29. rujna zapovijedio Zapovjedništvu Operativne zone Osijek da se iz sastava obrane Vinkovaca odvoji 50 ljudi za čuvanje i osiguranje prometnice Bogdanovci-Vukovar. Obrani Vukovara "pri osiguranju materijalnih sredstava" dato je "apsolutno prvenstvo". U uvodnom dijelu borbene zapovijedi od 29. rujna Zapovjedništvo hrvatskih snaga za istočnu Slavoniju i Baranju predvidjelo je nove napade JNA s težištem na oklopništvu, topništvu i zrakoplovstvu s ciljem okruženja i odsjecanja Vukovara, Osijeka i Vinkovaca od ostalog dijela Republike Hrvatske. Zadača hrvatskih snaga bila je da se s raspoloživim snagama i po svaku cijenu onemoguče namjere napadača, što je na području Vinkovci-Vukovar bila glavna zadača 109. brigade HV. Snage obrane Vukovara i dalje su trebale uporno braniti grad, pokušati zauzeti lokalnu vojarnu, te proširiti obranu grada na okolna sela i dominantne prirodne objekte. Zbog koncentracije jakih oklopno-mehaniziranih snaga JNA na širem području Vukovara i Vinkovaca Glavni stožer HV je 30. rujna zapovjedio Operativnoj zoni Osijek žurno upučivanje glavnine snaga iz čakova, Valpova i Našica s težištem na protuoklopnim sredstvima i topničkoj potpori radi spriječavanja odsjecanja Vukovara i odbacivanja JNA prema istoku. Pravac Orolik-Negoslavci-Vukovar dobio je prioritet u protuoklopnom zapriječavanju dok su ostali pravci prema Vukovaru dodatno zapriječavani postavljanjem minskih polja.

Na drugoj strani, JNA je takočer pojačavala svoje redove. Pripremi izravnog djelovanja prethodio je operativni razvoj oklopništva JNA s osloncem na srpska sela u širem području Vukovara i Vinkovaca. Na taj je način postavljena osnova za djelovanje na pravcima Negoslavci-Sajmište, Borovo Selo-Borovo Naselje i Bršadin-Borovo Naselje. Vojarna JNA u gradu olakšavala je zadaču. Do sredine rujna na širem području Vukovara djelovala je 51. mehanizirana brigada s dijelovima 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade, 12., 36. i 453. mehanizirane brigade. Od sredine rujna na pravcu Šid-Vinkovci počelo je uvočenje glavnine 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije a potom i pridodane 252. oklopne brigade iz Kraljeva. Mehanizirana divizija je pri dolasku imala velikih problema s dijelom pričuvnika iz Valjeva, koji su masovno napustili 2. proletersku gardijsku mehaniziranu brigadu iz Valjeva, što je omelo napadne planove. Bio je to kraj prve faze borbi za Vukovar, koje su pokazale da je JNA za napredovanje u zapadni dio Hrvatske potreban mnogo veči napor od do tada uloženog.

Bilaj

  • Gost
Odg: Bitka za Vukovar
« Odgovori #2 : Rujan 08, 2009, 12:50:49 poslijepodne »


"Operacija Vukovar"

...počela je 30. rujna što je bio početak nove faze u nastojanjima JNA da zauzme Vukovar. Osnovna zamisao JNA za zauzimanje Vukovara bila je "blokirati grad, a zatim energičnim dejstvima jurišnih odreda i grupa ovladati najznačajnijim delovima južno i severno od Vuke, posle čega pristupiti njegovom čiščenju i potpunom ovladavanju". Do početka borbenih djelovanja za zauzimanje grada, Ratno zrakoplovstvo je pokušalo izolirati bojišnicu na širem prostoru, dok je Riječna ratna flotila nadzirala riječni promet na Dunavu. "Pored toga, bilo je planirano da u oslobočenju Vukovara jednovremeno počnu dejstva jedinica izvana i ubačenih diverzantskih grupa u samom gradu". Uz postoječe snage u borbu je uvedena 211. oklopna brigada iz Niša i Gardijska motorizirana brigada iz Beograda. Za zauzimanje grada ustrojene su dvije operativne grupe "Sjever" i "Jug". Osnova za Operativnu grupu "Jug" bila je Gardijska motorizirana brigada Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, čiji je zapovjednik ujedno bio i zapovjednik operativne grupe. Operativnu grupu "Sjever" činilo je Zapovjedništvo i dio postrojbi Novosadskog korpusa ojačanog dijelovima Kragujevačkog i Niškog korpusa.
Zadaču odsjecanja Vukovara od Vinkovaca dobila je elitna postrojba JNA, 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija, ojačana 252. oklopnom brigadom i dobrovoljačkim skupinama. Usmjerena je na tri taktička pravca, Šid - Županja, Šid - Vinkovci i koridor Vinkovci - Vukovar što je i bio njen glavni napor. U toku 29. i 30. rujna 252. oklopna brigade se prikupila u području sela Srijemske Laze, Slakovci, Orolik i Berak gdje se pripremila za napad na prometnicu Vinkovci-Vukovar i njen vatreni nadzor. Več 1. listopada oklopna brigada je napadom na prometnicu Marinci-Bogdanovci-Vukovar, postigla velik uspjeh zauzimanjem Marinaca. Padom Marinaca, JNA je uspostavila crtu pravcem Mirkovci-Marinci-Bršadin blokiravši tako "kukuruzni put" pa je i selo Bogdanovci okruženo. Zapovjednik Operativne zone Osijek u toku dana je poduzimao mjere da se postignuti uspjeh JNA obezvrijedi. Zadaču deblokade pravca Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar dao je 109. brigadi HV ojačanoj 2. bataljunom 3. "A" brigade ZNG, oklopno-mehaniziranom četom, samohodnom protuoklopnom topničkom baterijom i sredstvima potpore. S pravca Vukovara istovjetnu su zadaču imale snage obrane grada. Uz zauzimanje Marinaca JNA je u toku 2. listopada snažno napala Vukovar što je obrana odbila uništivši napadaču, po svojoj procjeni "10 oklopnih vozila". Veči uspjeh JNA je imala u popodnevnom napadu na selo Cerič kojeg je uspijela zauzeti.

Na drugoj strani Operativna zona Osijek je uz velike teškoče organizirala snage za protunapad i deblokadu Vukovara. Razlog neuspjeha, po mišljenu zapovjednika, bilo je otežano dovočenje snaga iz Slavonske Požege i sredstava potpore iz Varaždina. Očekivani oklopno-mehanizirani bataljun je zakasnio jedan dan stigavši u ranim jutarnjim satima 3. studenog nepotpun u čakovu, pa je pridodan 109. brigadi HV. Pripreme su otežale posade jer su "odbile da idu na frontu ističuči da su prevarene", pa su poduzimane mjere "da se četa osposobi za borbu".

Teške borbe na prilazima Vinkovcima nastavljene su u toku 3. listopada. Uspjeh na području Vinkovaca bilo je zauzimanje sela Karadžičeva. Očekivana pojačanja, iako sa zakašnjenjem počela su stizati. Za razliku od ljudstva mnogo su veči problemi bili s borbenom tehnikom. Od 5 haubica 152 mm koje su bez vitalnih dijelova stigle 29. rujna u funkciju su dovedene 3, a 6 samohodnih protuoklopnih oruča 90 mm prostiglih 2. listopada bilo je bez zatvarača. Oklopno-mahanizirana četa od 7 tenkova T-55 i 11 BVP M-80 iskrcana je "bez municije za protutenkovske i protupješadijske mitraljeze, bez raketa za BVP sa neobučenom posadom, koja je imala samo zadatak da preda tenkove nekoj novoj posadi i da se odmah vrati u Varaždin, što je večina njih i pokušala danas ostavivši tenkove u šumi u blizini čakova".

Usprkos nagomilanih problema hrvatske snage su u jutro 4. listopada pokušale tenkovsko-pješački napad prema Marincima što je JNA zaustavila snažnom topničkom vatrom s područja Orolika, Negoslavaca i Mirkovaca. Pokušaj proboja nastavljen je i noču 4./5. listopada bez pomaka, kao i u toku dana s istim rezultatima. Snage za proboj bile su nedostatne, što zapovjedništvo Operativne zone Osijek nije znalo, jer je imalo netočan raspored snaga JNA u pojasu Vinkovci-Vukovar. Procjena je bila oko jedne mehanizirane brigade, dok su na tom području bile dvije, i jedna nepotpuna oklopna brigada. Sa svoje strane obrana Vukovara je požurivala napore na proboju upozoravajuči da su u blokadi, bez vode, struje, s hranom pri kraju i s oko 200 teških ranjenika u gradskoj bolnici.

Iako je 109. brigada HV za proboj blokade 5. listopada ojačana baterijom haubica 155 mm iz Osijeka odnos snaga se nije povečao zbog samovoljnih odlasaka pojedinih postrojbi s bojišnice. Bez obzira na njihovo udaljavanje 109. brigada HV s postrojbama Narodne zaštite uz topničku potporu uspijela je u noči 5./6. listopada u potpunosti staviti Nuštar pod nadzor i nastaviti prema Marincima. Ponovna kriza morala kod pripadnika oklopno-mehanizirane čete, uslijed odbijanja polovice posada da nastave borbena djelovanja dovela je u pitanje nastavak proboja. Uz to je i JNA intenzivnim djelovanjem zrakoplovstva i topništva po hrvatskim snagama jasno pokazala da ne namjerava tako lako odstupiti s koridora.

U pregledu stanja na području Vukovara Glavni stožer HV je u dnevnom izvješču od 6. listopada upisao da hrvatske "snage imaju mrtvih i ranjenih te šalju potresno pismo iz Vukovara". Vukovarski ranjenici bili su tema na sastanku predstavnika Ministarstva obrane R Hr i oružanih snaga SFRJ 8. listopada. Dogovorena je deblokada vojarni JNA i poduzimanje hitnih koraka "kako bi se organizirala dostava namirnica, hrane i lijekova civilnom stanovništvu u području Vukovara i Vinkovaca". Oko transporta ranjenika iz Medicinskog centra Vukovar u organizaciji Crvenog križa angažirana je i sanitetska služba Operativne zone Osijek.

Do djelomičnog povlačenja JNA ipak je došlo na večer 7. listopada izvlačenjem tenkova M-84 s crte Zidine-Nuštar u pravcu sela Petrovci, pa put Marinci-Bogdanovci-Vukovar više nije bio pod izravnim nadzorom 252. oklopne brigade. Zapovjedništvo Operativne zone Osijek ipak je ukazalo da postoji, doduše mala mogučnost ponovnog napada na Marince u toku 8. listopada. Novodovedeni bataljun 3. "A" brigade ZNG je uz potporu tenkova dobio zadaču da u jutro 8. listopada nastavi "dejstva ka s. Marinci-Bogdanovci-Vukovar". Zadaču je trebao olakšati oslabljeni bataljun 107. brigade HV sa zadačom vezivanja za sebe protivnčkih snaga na pravcu Nuštar-Bršadin. Očekivani pomak 8. listopada nije napravljen zbog slabosti tenkista, 109. brigade i bataljuna 3. "A" brigade, pa je od strane zapovjednika Operativne zone Osijek na bojišnicu upučen izmeču ostalih i načelnik stožera radi osobnog koordiniranja pothvatom. Noč 8./9. listopada protekla je u pripremama za proboj za što je doveden još jedan bataljun 3. "A" brigade ZNG. Napad je počeo u popodnevnim satima i usprkos očekivanjima zapovjednika Operativne zone Osijek deblokada Vukovara nije napravljena. Prvi razlog je bila slabost raznih hrvatskih postrojbi, kako 109. brigade HV, tako i pridodanih bataljuna 3. "A" brigade ZNG-a, a ostatak snaga, četa dragovoljaca iz Varaždina, 35-40 pripadnika iz Rakitja, vod pripadnika HSP i 50 stanovnika Nuštra bilo je potpuno bez stege i neprimjerenog ponašanja. Drugi problem, po mišljenju zapovjednika Operativne zone Osijek, bio je način obrane 252. oklopne brigade JNA, koja je dvije otporne točke Henrikovce i prilaz Marincima zbog njihovih zemljopisnih značajki posjela tenkovima M-84 za čije je uklanjanje "bila potrebna visoko osposobljena" postrojba oklopništva " kojom, za sada snage u rajonu Vinkovci-Vukovar, uz sva ojačanja ne raspolažu". Za ojačanje snaga na pravcu Vinkovci-Vukovar po nalogu Glavnog stožera HV upučena je u čakovo baterija samohodnih haubica 122 mm iz Varaždina koja je stigla 10. listopada, kao i vod haubica 152 mm iz Osijeka.

Dok je pokušavan proboj Vukovar i Borovo Naselje su istog dana bili pod stalnom topničkom vatrom, a JNA je pokušala proboj na istočnom i južnom dijelu grada, što je obrana odbila. Potpisano primirje HV je poštivala, osim na području Vukovara čija je obrana odgovorila na jak napad JNA. Na ostalom dijelu područja Zapovjedništvo Operativne zone Osijek koristilo je primirje za srečivanje stanja na području Vinkovaca. Zapovjedništvo 109. brigade HV dobilo je isključivu zadaču pripreme i izvočenja "proboja ka Vukovaru, bez obzira na moguče gubitke u živoj sili i tehnici", a u koordinaciji s Policijskom upravom i uhičenja svih onih "koji se neče boriti". Ponovni pokušaj proboja odrečen je za noč 10./11. listopada, a šanse su umanjene samovoljnim povlačenjem polučete 2. bataljuna 3. "A" brigade ZNG s područja Zidina, što je iskoristilo pješaštvo JNA za njegovo posjedanje. Zbog kršenja primirja zapovjednik 109. brigade HV prikupio je za proboj oko 250 ljudi i oslabljenu tenkovsku četu u prvom postroju, i 3. bataljun 3. "A" brigade bez jedne čete u drugom borbenom postroju. Zadača 109. brigade bila je zauzimanje Marinaca, a 3. "A" brigade osiguranje koridora na pravcu Nuštar-Marinci s obije strane puta, te onemogučavanje intervencije dijelova 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije JNA s pravca Cerič-ekonomija Henrikovci i sela Petrovci, Pačetin i Bršadin. Za pričuvu 109. brigade odrečena je ojačana četa 122. brigade HV u Nuštru, pripravna za uvočenje na pravcu Zidine-Marinci-Bogdanovci. Za drugi dio pričuve odrečena je ojačana četa 106. brigade HV koja je u Ivankovu trebala čekati zadaču zapovjednika 109. brigade HV. Najslabiji dio snaga za proboj i dalje je bila tenkovska četa koja je u toku 10. listopada trebala dobiti novog zapovjednika a dobrovoljačke posade su u toku dana tek trebale biti pronačene. Potporu je davalo 15 topničkih oruča raznih kalibara /3 haubice 152 mm, 4 haubice 122 mm, 4 haubice 105 mm i 4 minobacača 120 mm/ koja su u prosjeku imala 1 borbeni komplet streljiva što je bila i posljednja pričuva. Po podacima Hrvatske vojske Marince je branio protivnik sastavljen od JNA i četnika jačine motoriziranog bataljuna ojačanog četom tenkova M-84, dok je Cerič branila tenkovska četa "ojačana četnicima".

Tog su dana, 10. listopada, u Zagrebu ustrojene, opremljene i naoružane dvije čete dragovoljaca (oko 200 ljudi) s područja Slavonije za obranu Vukovara, koje su prijepodne 11. listopada trebale krenuti u Vinkovce, radi prihvata, pripreme za borbenu uporabu i uputa u Vukovar. Glavni stožer HV od Zapovjedništvu Operativne zone Osijek tražio nastavak energičnog djelovanja u svrhu deblokiranja prometnice Vinkovci-Vukovar, kao i poduzimanje mjere za realiziranje humanitarne pomoči pod nadzorom mečunarodne misije. Konvoj je pred večer 10. listopada stigao iz Zagreba u čakovo gdje je čekao priključivanje konvoja iz Osijeka, i suglasnost JNA za prolazak. Nakon neuspjeha prolaza i novih uvjeta od strane JNA konvoj je vračen u čakovo odakle je u jutro 12. X. trebao ponovno pokušati prolaz. Zbog toga su u Osijeku vočeni razgovori s misijom Evropske zajednice.

Očekivano zauzimanje Marinaca i deblokada u noči 10./11. X. nije uspijela zbog odbijanja dijela postrojbi da krenu u napad i nedolaska na vrijeme jedne postrojbe " što je narušilo borbeni poredak, i u takvim uvjetima nije se mogla izvršiti zapovjed". U mečuvremenu je u Ivankovo stigao i konvoj Crvenog križa a osiguran mu je put do Nuštra na putu za Vukovar.

Zbog neuspjeha deblokade Glavni stožer HV je 11. X. zapovijedio odbacivanje srpskih snaga s puta Vinkovci-Vukovar, stvaranje uvjeta za pružanje pomoči braniteljima i stanovništvu Vukovara i izvlačenje oko 200 ranjenika. Za tu je zadaču Operativna zona Osijek ojačana bataljunom 1. "A" brigade ZNG, 200 dragovoljaca iz Zagreba, specijalnom postrojbom ZNG i antiterorističkom postrojbom MUP-a iz Zagreba. Uz te snage iz Zagreba su nakon trodnevne izobrazbe 13. X. trebale biti poslane još dvije čete dragovoljaca, od oko 180 ljudi za obranu Vukovara.

Noču 11./12. X. na području Vinkovaca nastavljena je koncentracija snaga za proboj prema Vukovaru. Zapovjednik Operativne zone Osijek je osobno došao na zapovjedno mjesto 109. brigade HV "radi rukovočenja akcijom proboja ka Vukovaru". U toku dana na područje Vinkovaca stigle su sve predvičene postrojbe. Za razliku od noči, dan je za branitelje Vukovara bio znatno teži zbog djelovanja zrakoplovstva JNA po gradu. Konvoj s medicinskom pomoču ponovno nije prošao "jer je uvjetovanje terorista neprihvatljivo s obzirom na postignuti dogovor s okupatorskom vojskom", pa se prolaz pokušavao dogovoriti za 13. listopad.

Plan proboja razračen je 12. X, a pokušan je u jutro 13. slijedečeg dana u 5,30, a poslije topničke pripreme počeo je napad "pješadijskih i mehaniziranih snaga u pravcu s. Marinci i Cerič. Snage specijalne namjene MUP Zagreb ušle su u toku prijepodneva u s. Marince, ali zbog nemogučnosti da ih se podrži jačim snagama morali su se povuči. Pješadijske i motorizirane snage HV naišle su na veoma jak otpor agresora u rejonu Henrikovci-Zidine gdje su i zaustavljene u svom napredovanju". Tijekom borbi topništvo je ojačano baterijom samohodnih haubica 122 mm koja je pridružena haubičkoj bateriji 152 mm u području Blata kraj Vinkovaca. Napadna djelovanja zaustavljena su oko 13 sati po "zapovijedi GSHV ... da bi prošao konvoj pomoči za Vukovar" čiji se "prolazak ... odužio, tako da je tek u kasnim večernjim satima u organizaciji JA sprovedne preko Petrovaca u vukovarsku vojarnu JA". Zatišje je JNA iskoristila i za pojačanje svojih snaga tenkovima i pješaštvom u Ceriču i Henrikovcima, što je smanjilo izglede za uspješan nastavak operacije. Gubici hrvatskih snaga bili su vrlo veliki, 10 mrtvih, 44 ranjenih i 5 uništenih tenkova. Po mišljenu zapovjednika Operativne zone Osijek pored "uporne obrane agresora, relativnom malom uspjehu operacije pridonijelo je i to što su snage stavljene na raspolaganje ovom zapovjedništvu slabe kvalitete i u večim slučajevima bez iskustva (četa 106. br. iz Osijeka, 122. br. iz čakova i 2 dobrovoljačke čete iz regiona Zagreba), isti je slučaj i sa 5. bataljunom 1. br. HV, koji je ovdje upučen sa svega 120 neiskusnih boraca". Tako je novi dan čekan sa 778 ljudi, 17 topničkih oruča raznih kalibara, 5 tenkova i 2 BVP, nasuprot znatno jačem protivniku. U toku njega dio ljudstva je vračen s bojišnice, a dio se samovoljno osuo s dijelom tehnike. Dolazak čete dragovoljaca donekle je ublažio odlazak pripadnika ZNG, a stiglo je i vod pripadnika ZNG iz Sesveta koji su razmješteni u istočnom dijelu Vinkovaca.

Neuspjeh je pretrpio i pokušaj izvlačenja ranjenika iz Vukovara. "Konvoj namjenjen za pomoč Vukovaru nakon niza maltretiranja napustio je Vukovarsku vojarnu te je u Vinkovce došao putem preko Petrovaca, Negoslavaca, Marinaca i Nuštra. Iz Vinkovaca se vratio u čakovo neobavljena posla. Vukovar nije dobio pomoč kao što nije uspjelo niti izvlačenje 300 ranjenika iz bolnice. Evakuacija izmučenih civila takočer nije izvršena te i dalje ostaju bez nužnog snabdijevanja lijekovima, hranom i odječom". Po podacima vukovarske bolnice samo u toku 9. i 10. X ranjene su 62 osobe u gradu od čega 29 pripadnika HV, 26 civila i 7 pripadnika MUP-a.

Istodobno je 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija "pacifizirala" sela naseljena hrvatskim stanovništvom u istočnim dijelu opčina Vukovar i Vinkovci. Zapovjednik Divizije u intervjuu glasilu Narodna armija izjavit če da je njegova postrojba "Očistila i čvrsto drži prostor izmeču Dunava i Bosuta, te da se u tom rejonu počinju da se formiraju i organi vlasti". Vrhunac uspjeha bilo je etničko čiščenje Iloka za koje je 14. listopada 1991. u Šidu sačinjen i poseban "sporazum".

Stanje u istočnoj Slavoniji bilo je tih dana "krajnje kritično" o čemu je izvješten Glavni stožer HV. Zapovjedništvo Operativne zone Osijek cijenilo je da je iz Vinkovci iseljeno oko 60% pučanstva, a iz Vukovara 75% te da je u tijeku raspad ustroja i djelovanja tijela državne uprave. Postoječe snage ZNG-a i HV-a iz sastava Operativne zone Osijek bile su gotovo u cijelosti vezane za obranu, bez operativne pričuve za manevar. Neuspjeh deblokade Vukovara bio je potvrda teškog stanja. Po mišljenju zapovjednika Operativne zone Osijek, samo za deblokadu Vukovara bile su potrebne snage ekvivalenta jedne do dvije brigade HV "potpuno organizirane, popunjene i sa borbenim iskustvom", 1-2 protuoklopna divizijuna, 1-2 divizijuna protuzračnog topništva, 1-2 oklopno-mehanizirana bataljuna, 2 topnička divizijuna za potporu kalibra 152 do 155 mm, inžinjerijski bataljun, veča količina topničkog streljiva, bataljun Vojne policije "za uspostavu reda na teritoriji i u jedinicama HV". Te snage nisu postojale u Slavoniji i tražene su iz zapadnog dijela Hrvatske i Zagreba. Glavni stožer HV 16. listopada zapovjedio je Zapovjedništvu Operativne zone Osijeka da "težište borbenog djelovanja" ima "na obrani grada Vukovara sa najvišim stupnjem odsutnosti, angažiranjem cjelokupnih snaga Hrvatske vojske, MUP-a, narodne zaštite i stanovništva na teritoriji opčine Osijek, Vukovar, Vinkovci, Županja i čakovo. A za izravnu obranu ustrojena je Operativna grupa "Vukovar, Vinkovci i Županja" s pojasom nadležnosti u tim opčinama.

Bilaj

  • Gost
Odg: Bitka za Vukovar
« Odgovori #3 : Rujan 08, 2009, 12:51:09 poslijepodne »

Nakon 13. listopada djelovanje na koridoru Nuštar-Bogdanovci hrvatska strana je ograničila na topničku vatru u svrhu potpore snagama u Vukovaru. Največa zapreka za nešto više i dalje su bila oklopna borbena vozila 252. oklopne brigade JNA u Henrikovcima, Marincima i Bršadinu, pa je njihovo uništenje pokušano s protuoklopnim skupinama 107. brigade HV. Snage na području Vinkovaca pojačane su pješačkim bataljunom, baterijom haubica 122 mm i baterijom protuoklopnih topova 100 mm 122. brigade HV. Uz sve te probleme Operativna zona Osijek ostala je bez streljiva za top-haubicu 152 mm, a pri kraju je bilo i streljivo za haubicu 122 mm.

Dok je 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija JNA prestrojavala snage, ojačavala ih i dodatno utvrčivala područje Cerič-ekonomija Henrikovci-Mirkovci-Negoslavci, Novosadski korpus je sredinom listopada nastavio s intenzivnim napadima na Vukovar i Borovo naselje. Bili su to do tada najžešči napadi s kojim je JNA uspjela probiti crtu obrane na području Mitnice, južnom dijelu naselja Lužac, ulici Sajmište i Trpinjskoj cesti. "Probijanjem ovih obrambenih položaja" napadaču je "preostalo samo još nekoliko stotina metara da sa pješadijom uču sam centar grada i Borovo naselje te se stoga vode žestoke ulične borbe, koje mu to trenutno onemogučuju". Crtu obrane na Lužcu probila je 51. mehanizirana brigada JNA s tenkovskom četom i večim brojem pješaka s osnovnom zadačom presjecanja komunikacije izmeču Vukovara i Borova Naselja, što je branitelj spriječio, nakon što je uspješno premostio nastalu krizu, uspjevši uništiti navodno 4 tenka.

Nastoječi pomoči okruženom gradu Zapovjedništvo Operativne zone Osijek je od 16. listopada potaklo mjere za novi pokušaj deblokade Vukovara, snagama iz sastava 3. "A" brigade ZNG, 106., 122. i 124. brigade HV, dragovoljcima s područja Zagreba, postrojbom Mjesne zajednice Nuštar i pripadnicima Policijskih uprava Vinkovci i Osijek.

Ponovljen je i pokušaj s izvlačenjem ranjenika iz okruženog grada. Konvoj sanitetskih vozila ponovno je krenuo u jutro 19. listopada 1991. u 6,30 pravcem Vinkovci-Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar, da bi ga JNA istog dana usmjerila "preko Petrovaca i Negoslavaca u Šid. Iz Šida se kretao u Lipovac gdje je stigao u 22,35 sati. nakon prolaza kroz Županju stigao je u Mikanovce. Jedan dio je ostao u Mikanovcima dok je drugi produžio put čakova i tamo stigao u 00,05 sati" Nakon višesatnog predaha dio ranjenika je prebačen u medicinske ustanove u unutrašnjosti zemlje. U Medicinskom centru u Vukovaru ostalo je 170 ranjenika i 70 bolesnika, trudnica i novoročenčadi, zbog kojih je ravnateljica centra tražila intervenciju Hrvatskog ureda pri mečunarodnoj misiji za bezuvjetno i žurno "povlačenje JA iz područja opčine Vukovar te povlačenje naoružanja s lijeve strane Dunava usmjerenog prema opčini Vukovar".

Izvlačenjem konvoja po Vukovaru je ponovno otvorena vatra iz Bačke i Negoslavaca, na što su hrvatske snage odgovorile. U toku prijepodneva 21. listopada, pokušan je i tenkovsko-pješački napad na Vukovar s pravca Mitnice.

U ocjeni borbene situacije koju je Zapovjedništvo OZ Osijek uputilo 22. listopada 1991. Glavnom stožeru HV data je procjena protivnika. Snage na pravcu Šid-Tovarnik-Orolik-Petrovci-Marinci-Bršadin procjenjene su na oko 200 tenkova, 140 oklopnih prevožnjaka i večeg broja sredstava za potporu, a bile su iz sastava 1. pgmd i 252. oklopne brigade. Na području od Vukovara do Osijeka JNA je procijenjena na 12. mehaniziranu brigadu i 4. mehaniziranu brigadu Novosadskog korpusa, ukupno oko 150 tenkova i 80 oklopnih prevožnjaka sa sredstvima potpore. U odnosu na stvarno stanje bilo je to pogrešna procjena za oko 50%.

Crta obrane hrvatskih snaga 22. listopada pružala se pravcem: Koritna-Mrzovič-Ivankovo-Jarmina-Vinkovci-Nuštar-Privlaka-Otok-Komletinci-Nijemci-Lipovac i branjena je od 109. brigade HV i dijelova 2. bataljuna 3. "A" brigade ZNG. Bogdanovce, Vukovar i Borovo Naselje branila je 124. brigada HV, postrojba MUP-a i civilno stanovništvo koje je bilo u okruženju. U tijeku je bio ustroj novih pričuvnih brigada HV meču kojima i 131. u Županji. Topničku potporu postrojbama pružala je raznolika skupina oruča meču kojima su bile: 4 haubice 105 mm s oko 1000 projektila, 3 ispravne haubice s oko 100 projektila, 2 ispravna minobacača 120 mm, dva gorska topa 76 mm i 5 protuoklopnih istog kalibra, 2 ispravne haubice 152 mm bez nišanskih sprava i posada (do tada su posade bile iz sastava OZ Osijek), 5 protuoklopnih topova 100 mm, 8 netrzajnih topova 82 mm. Za uporabu je pripremano 7 samohodnih topova 90 mm. Dodjeljenih je bilo 5 samohodnih haubica 122 mm od kojih je jedna bila neispravna, baterija haubica 122 mm u ulozi bataljonske vatrene skupine za postrojbu 122. brigade HV iz čakova. U pojasu nadležnosti bila su još 4 višecijevna lansera raketa 128 mm, haubica 155 mm, 6 gorskih topova, 15 minobacača 120 mm, 10 minobacača 82 mm i haubica 105 mm, dok broj minobacača 60 mm na uporabi pri MUP-u nije bio poznat.

Nakon razdoblja borbenih djelovanja slabijeg intenziteta 23. listopad je usprkos potpisanom primirju, za branitelje Vukovara ponovno bio težak dan, u kojem je grad bio pod neprekidnom vatrom, a nije poštečena ni bolnica koja je pogočena s oko 40 raketa, od čega je zapaljena i prijetila je "opasnost da ranjenici izgore".

Za snabdjevanje okruženog grada od 24. listopada 1991. angažiran je samostalni zrakoplovni vod Osijek koji je nočnim letovima desantirao nužan materijal. Uz snabdjevanje stanovništva i branitelja Vukovara, največi problem hrvatskim snagama je bio manjak streljiva za dalekometno topništvo koje je s distance pomagalo okruženim barniteljima. S obzirom na embargo na naoružanje koje je uvela mečunarodna zajednica nedostatak streljiva je često dovodio branitelja u vrlo težak položaj. Glavni stožer HV je 27. listopada obavjestio sve podrečene da je stanje topničkog streljiva kritično, i da u skladištima za pojedina oruča nema ni jedne granate, odnosno mine. Očekivano je da če se stanje poboljšati predajom pojedinih skladišta JNA u Hrvatskoj. Negativan odgovor na traženje streljiva povukao je dosta neobičan, ali za to vrijeme razumljiv potez zapovjednika Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja, koji je od kriznih štabova Slavonski Brod, Slavonska Požega, Našice, Donji Miholjac, Podravska Slatina, Daruvar, Bjelovar, Virovitica, Valpovo, Mali Lošinj, Kutina, Ivanič Grad, Samobor i Velika Gorica zatražio streljivo za sve tipove topničkog, protuoklopnog i protuzračnog topništva s kojim je bio naoružan. Traženo je i oružje od puške do topa. Dan kasnije molba je ponovljena i dostavljena svim kriznim štabovima u Republici Hrvatskoj i imala je odrečenih uspjeha.

U selo Tordince JNA je s pravca Velike Mlake uspijela uči 25. listopada nakon što je obrana uspijela izbaciti iz borbenog stroja navodno 6 tenkova, nakon čega je ostala bez protuoklopnih sredstava, a snage 109. brigade HV intervenirale su presporo i neučinkovito pa je napadač oko 18 sati stavio selo pod svoj nadzor. Pokušaj vračanja sela u noči 25./26. listopada nije uspio zbog simboličnog odziva za protunapad planiranih pripadnika specijalne policije iz Osijeka. U napadu je poginulo 7 a ranjeno je 11 hrvatskih vojnika.

U ranim jutarnjim satima 28. listopada JNA je topnički napala selo Lipovac u županjskoj opčini, što je značilo otvaranje novog kriznog žarišta na području Operativne zone, odnosno Operativne grupe. Djelovanje zrakoplovstva u toku 28. listopada bilo je intenzivno, pretežno s večih visina pa hrvatska protuzračna obrana nije mogla učinkovito djelovati po njima. U Vinkovcima je pogočena vojarna koja se zapalila.

Od 29. listopada ponovno je pojačano vatreno djelovanje JNA po Vukovaru i Vinkovcima. Jak tenkovsko-pješački napad izveden je na Bogdanovce iz pravca Marinaca, Petrovaca i Vukovara u koje je JNA uspijela uči, ali je uspješno izbačena iz 10 kuča koje je zauzela. Za podizanje morala JNA i TO, na prijelazu iz listopada u studeni osobno se angažirao i načelnik Generalštaba JNA Blagoje Adžič, nakon čije je posjete vojarni u Vukovaru, vojni reporter napisao da je njegov posjeta "vukovarskoj kasarni, koja je neprekidno pod pod udarom minobacačke vatre i meču borcima u prvoj borbenoj liniji, veliko ... priznanje i ohrabrenje za sve borce i jedinice naše armije".

Na kraju listopada i početku studenog hrvatske snage na bojišnici djelovale su uglavnom diverzantskim skupinama u bližem zaleču protivnika, čije je djelovanje pretežito bilo na topničkim udarima iz daljine. Na poziv iz Vukovara topnički je tučeno područje grada iz kojeg je JNA djelovala, naselje Petrova Gora, Sajmište, križanje Trpinjske ceste i Lipovačkog puta, kao i po Vučedolu. Radnim i za rat sposobnim gračanima od 18-55 godina starosti osim u iznimnim slučajevima (smrt i teška bolest) zabranjeno je napuštanje područja Operativne grupe. Zbog uočene koncentracije jačih snaga JNA na pravcima Ilača-Nijemci, Ilinci-Apševci i Morovič-Lipovac, kao i južno od rijeke Save nasuprot Županje, Zapovjedništvo Operativne grupe je tražilo pojačanje jačine bataljuna i uput čete policajaca iz Varaždina. Par dana kasnije, 2. studenog Glavni stožer HV je iz sastava Operativne zone Zagreb uputio u sastav Operativne grupe Vukovar, Vinkovci Županja protuoklopnu bitnicu koja je bila angažirana u blokiranju vojarne JNA u Jastrebarskom.

Napad na Cerič izveden 2. studenog nije uspio, a bio je u svrhu poboljšanja taktičkog stanja Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i Županja. Zrakoplovstvo JNA odgovorilo je bombardiranjem područja izmeču Ceriča i Vinkovaca. Napad na Cerič nije imao učinka na Vukovar koji je nakon jake topničke pripreme napadnut oklopništvom i pješaštvom, što je branitelj odbio. Napadnuti su i Bogdanovci čija je obrana takočer odbila napad. Snagama tenkovske čete i pješaštva Vukovar je presječen na dva dijela. U dnevnom izvješču zapovjednik Operativne grupe je izmeču ostalog naglasio da u "potpunosti shvačamo i opravdavamo zahtjeve OZ, Glavnog stožera GS i Vrhovnog zapovjednika HV da se ide u ofanzivno djelovanje sa kojima bi glavni cilj bio deblokada Vukovara, ali to u ovakovoj konstelaciji snaga ... to jednostavno nije izvedivo. Pored tih nedostataka uglavnom materijalne prirode još uvijek se susrečemo s izraženim defatističkim stavom i neimanjem želje da se oružanom borbom riješi pitanje hrvatske države". Nova pojačanja u ljudstvu od 4. do 8. studenog, iz sastava 3. "A" brigade ZNG i policajacima iz Donjeg Miholjca, Osijeka i Našica koji su željeli pomoči Vukovaru neznatno su promijenili odnos snaga, jer je bataljun 122. brigade HV povučen u čakovo.

O teškom stanju obrane Vukovara govori dramatična poruka od 6. studenog upučena iz grada Glavnom stožeru HV da se grad nalazi u "izrazito teško položaju", i ukoliko streljivo večeg kalibra ne bude dostavljeno " u Vukovaru če u toku noči početi borbe prsa u prsa, te če 13-15.000 života pasti u ruke neprijatelju". Večinu traženog streljiva Glavni stožer HV je poslao u toku 6. studenog. Dio pošiljke, oko 200 granata 130 mm je stigao, ali je bio kratkog dometa, s kojima je ipak pružena pomoč okruženom Vukovaru djelovanjem po protivničkim snagama na Trpinjskoj cesti i području Lužca. Pored konstantnih problema oko Vukovara, ponovno pojačavanje postrojbi JNA na području Bosanskog Šamca opet je ukazalo na mogučnost nasilnog prijelaza rijeke Save, što je i očekivano u slijedeča tri dana na području Brezovo Polje i Rajevo Selo, pa su poduzete mjere za spriječavanje iznenačenja, posebno na području sela Lipovac, Apševci i Nijemci što je stavljeno u obvezu 109. i 131. brigadi HV. Očekujuči napad JNA radi presjecanja prometnice Vinkovci-čakovo, isplaniran je i izveden 9. studenog napad pa Karadžičevo, radi zauzimanja i utvrčivanja za obranu. Napad je povjeren četi policije za specijalne djelovanja PU Varaždin i vodu 1. bataljuna 109. brigade HV iz Ivankova. Usprkos iznimnog napora specijalne postrojbe Varaždin, napad nije uspio.

Intenzivno djelovanje JNA bilo je i 7. studenog s naglaskom na zrakoplovstvu nad cijelim područjem OG, koje je raketiralo, bombardiralo i mitraljiralo područje Nuštra, Vinkovaca, Ivankova, Mikanovaca, Cerne i Spačve. Osnovni problem branitelja i dalje je bio nedostatak projektila kalibra 122, 130, 152 i 155 mm, a tražena su i sredstva veze za poboljšanje protuzračne obrane.
Djelovanje zrakoplovstva JNA smanjeno je 8. studenog, za razliku od Kopnene vojske čiji napadi na Vukovar, Komletince, Nijemce i Jarminu nisu slabili na intenzitetu. O stanju u Vukovaru govorio je i podatak da je topništvo Operativne grupe tuklo protivnika u "samom gradu Vukovaru", po naseljima Boško Buha, Cvjetnom Naselju i Lušcu.

Napad JNA 10. listopada s pravca Lušaca, s ciljem zauzimanja nadvožnjaka prema centru Vukovara, radi spajanja s postrojbama koje su napadale duž Trpinjske ceste, bio je uvod u završne borbe za grad. Za vrijeme napada na Vukovar izveden je i napad na selo Bogdanovce koji su tijekom dana zauzeti, nakon što su tjednima odoljevali napadima oklopnih brigada JNA.

Pritisak na okruženi grad ponovno je stavio u prvi plan potrebu proboja i deblokade. Plan je izračen 11. studenog 1991. godine. Namjera je bila proboj pravcem Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar, osiguranje stvorenog koridora, deblokada Vukovara i Borova Naselja, pojačanje snaga obrane grada, te redovna opskrba i evakuiranja povriječenih i bolesnih. Za napad su u prvom i drugom postroju odrečena tri bataljuna i mehanizirana četa 3. "A" brigade ZNG, tenkovska četa 109. brigade HV, i kao pričuva bataljun 132. brigade HV. Za pojačanje snaga u gradu, nakon deblokade predvičena je 105. brigada HV iz Bjelovara koja je tek trebala stiči na područje Operativne grupe.
Zamisao proboja pretrpjela je neuspjeh jer je bila u raskoraku sa stanjem na terenu. Napad na protivnika učvrščenog na crti Cerič-Henrikovci-Marinci i po dubini Bogdanovci, počeo je u večernjim satima 12. studenoga 1991. Slabost angažiranih snaga, od koje se neke nisu ni pojavile na bojišnici, a neke samovoljno udaljile osudio je pokušaj u početku na neuspjeh, pa je od zamisli uspjelo pomicanje "snaga iz Nuštra prema s. Marinci pod vrlo teškim uvjetima djelovanja neprijatelja sa zemlje i iz zraka". Za nastavak napada nije bilo snaga jer je raspoloživo ljudstvo nije bilo dovoljno za proboj, s tima da se "105. br. HV nije" ni "javila, a i pored nje potrebna je najmanje još jedna brigada". Značajnijih promjena nije bilo 14. studenog, zauzeta su područja Zidina i Svete Ane s kojih je ciljano po protivničkim postavima u području Henrikovaca. Na području Vukovara JNA je uspijela presječi prometnicu izmeču Borova Naselja i Vukovara.

Dugo očekivana 105. brigada HV iz Bjelovara počela je pristizati kasno na večer 14. studenog kada je od zapovjednika 1. OZ dobila zapovijed za razmještaj u području sela Strizivojna, Vrpolje, čajkovci, Stari Perkovci, Budrovci i Piškorevci. Logističku potporu brigada je trebala dobiti od 122. brigade HV iz čakova.

Dok se Zapovjedništvo Operetivne grupe bavilo pokušajima proboja prema Vukovaru JNA nije mirovala. Proleterska gardijska mehanizirana divizija je s 3. proleterskom gardijskom mehaniziranom brigadom iznenadnim napadom uz jaku topničku i zrakoplovnu potporu 15. studenog potisnula snage lokalne 131. brigade HV koje su u neredu odstupile i zauzela sela Lipovce, Apševce i Podgrače. Zbog prodora mehaniziranih snaga JNA pripadnici 131. brigade HV srušili su most na rijeci Savi kod Gunje, zbog mogučnosti napada na područje Gunje iz Bosne. Uspjeh postignut 15. studenog JNA je kapitalizirala napadom dan kasnije, kada je ponovno uz potporu zrakoplovstva uspijela zauzeti selo Nijemce. Novo primirje izmeču Hrvatske vojske i oružanih snaga SFRJ koje je stupilo na snagu 16. studenog u 18 sati malo je toga promjenilo u djelovanju JNA. Za HV je bilo iznimno važno pa je u zapovijedi Glavnog stožera naglašeno da se prekid vatre mora "strogo poštovati na cjelom području Republike Hrvatske, a osobito kod Vukovara i Dubrovnika". Dok je hrvatska strana iza 18 sati prestala s vatrom, JNA je nije smanjila "žestinu svojih napada" na području Operativne zone, težišno na Vukovaru, čija je obrana bila na rubu ljudskih i materijalnih snaga. S prvim satima 17. studenog zapovjednik Operativne grupe je iz Vukovara primio dramatičnu poruku od zapovjednika Vukovara da je ostao bez ljudi i streljiva, s rastrojenom obranom koja je bila na kraju snaga.

Vlada Republike Hrvatske nakon sjednice održane 17. studenog 1991. priopčila je da JNA i nakon sporazuma o prekidu vatre nastavlja napade s "ciljem osvajanja Vukovara" i da su ugroženi životi 15.000 civila od čega 3.500 djece, 2.000 mlačih od sedam godina.
Noču 17. studenog Vukovar su napustili "branioci Vukovara na čelu s Mladim Jastrebom", o čemu je u jutro 17. studenog povjerenik Vlade Republike Hrvatske za Vukovar izvjestio Zapovjedništvo Operativne grupe. Vladin povjerenik je ostao u gradu s ravnateljicom Medicinskog centra, tražeči da "vlada RH, u ime 15.000 života pogne glavu i pristane da na za danas ... zakazane pregovore pošalje i svog predstavnika, kao i predstavnike Evropske misije". On je u organizaciji JNA u toku dana trebao otiči na pregovore s političkim vodstvom pobunjenih istočnoslavonskih Srba. Na osnovu prijedloga povjerenika Vlade RH u Vukovaru GS HV je 17. studenog dao svoj stav. Predaja nije dolazila u obzir, kako JNA a još manje "tzv. civilnim vlastima krajine istočne Slavonije". Zapovjedništvo OG je trebalo nastaviti s ojačanjem obrane Vukovara, onemogučavanjem priliva svježih snaga JNA i nastavljanjem s ubacivanjem "naših snaga ka Vukovaru" koji je trebao dobiti novog zapovjednika obrane. Dogradnja obrane Vinkovaca i Županje isto je trebala biti intenzivno nastavljena i oko nje se morao angažirati MUP i krizni štabovi, a pojačanje je trebalo doči iz Zagreba u kojem je u toku dana 101. brigada HV odrečena za pomoč. Brigadu je u toku 18. studenog trebalo domobilizirati i do 16 sati 19. studenog dovesti u područje Našica, gdje ulazi u sastav Operativne zone Osijek.

Nakon odlaska zapovjednika obrane, u Vukovaru su i dalje vočene borbe, a tko ih je vodio nije bilo poznato zapovjedništvima Hrvatske vojske iz Vinkovaca i Osijeka. Na večer je ta spoznaja bila nešto konkretnija, ali i dalje nepotpuna i neprovjerena i po njoj su još vočene borbe u centru grada. Skupine pripadnika obrane Vukovara koje su uspijele proči kroz protivnički raspored nastavile su s dolaskom noču 17. i 18. studenog. Vukovar je zauzet 18. studenog 1991. a dan kasnije, 19. studenog, zauzeto je i Borovo naselje što je bio kraj organizirane obrane grada. Za njegovo zauzimanje JNA je angažirala 11 brigada operativne vojske, od čega sedam mehaniziranih i dvije oklopne, uz postrojbe teritorijalne obrane Srbije i pobunjenih hrvatskih Srba.

U tromjesečnom razdoblju napada na Vukovar poginulo je oko 1850 branitelja, oko 1600 civila od čega 86 djece. Ranjeno je 2500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece. Po procjeni Glavnog stožera HV napadač je u borbama za Vukovar izgubio nekoliko tisuča vojnika i oko 600 oklopnih vozila.

Bilaj

  • Gost
Odg: Bitka za Vukovar
« Odgovori #4 : Rujan 08, 2009, 12:52:02 poslijepodne »

Još kaj bi tome nadodao izgleda ovako. Odnos snaga 13.10. na potezu Zidine Henrikovci Ceriči.
Za hrvatske snage nakon obustave borbi u 13 sati. 13.10. brojke ovako izgledaju

"Tako je novi dan čekan sa 778 ljudi, 17 topničkih oruča raznih kalibara, 5 tenkova i 2 BVP."
S druge strane tog 13.10. na tom dijelu srbi dovlače još 3 tenka i 100 pješaka, te se njihov broj penje ukupno na 47 tenkova, 32 borbena vozila pješaštva, 500 pješaka, artiljerijski puk te još nepoznat broj izvičačkih skupina, dodatno potpomognuti sa zrakoplovstvom i dalekometnim topništvom iz okolice. 

S tim da se mora još mora računati da hrvatska vojska u tom slučaju napada i da treba biti brojčano jača da uspije proboj.

Naveo sam da je jedna jedinica bila ušla u marince. U biti dugo mi je trebalo da pronačem gdje je amarkulin navodio da treba uništiti 4 tenka i da je put do bogdanovca slobodan. Tu se treba točno znati što je bilo i kak. Tu je napdala antiteroristička jedinica mup-a. Oni su napali selo i ušli u sjeverni dio marinaca. 4 tenka koja se spominju su ta na koji su naišli mupovi specijalci. Gačani su osama ali ni jedan nije uništen. Sva 4 su pobijegla. Za 2 se zna da su otišli na drugi kraj sela a za dva se ne zna gdje su pobjegli (ni jedan nije uništen). Ta skupina je imala maksimalno 170 ljudi (tolike su bile ukupne policijske snage ako ni jedna nije ostala kod zidina). U trenutku kada su tenkovi pobijegli prestala im je artiljerijska potpora (inače hrvatske bitnice su oskudjevale s grantama tako da je na početku akcije bilo svega 20-40 granata po topu), aktivirala se srpska artiljerija te su te snage došle na unakrsnu vatru.

Ostatak hrvatskih snaga je ostao prikovan na liniji zidine henrikovci te se od tuda nije pomaknuo niti je uspio probiti liniju na tom potezu.

Eto toliko. Ak koga još kaj zanima nek mi se javi na mail adresu pa bum još nekaj iskopal.

Bilaj

  • Gost
Odg: Bitka za Vukovar
« Odgovori #5 : Rujan 08, 2009, 12:52:44 poslijepodne »
Da se još malo nadovežem. Netko je bio rekao da Vukovar nije bio u obruču sve do 2 dana prije pada.

E sada nadam se da je svima jasno da je Vukovar bio u obruču. Nije postojala ni jedna cesta ni put preko koje se moglo doči iz Vinkovaca do Vukovara. Jedino kako se moglo iz Vukovara do Vinkovaca doči jest da grupa od 5-6 ljudi u sumrak ili po noči krene na taj put nadajuči se da nigdje neče naletiti na Srbe i da neče naletiti na mine. To baš i nije bila komunikacija.

E sada ono što je rečeno - 2 dana prije pada. Zašto je baš taj dan izrečen. Jedino što mi pada na pamet jest odlazak Mladog Jastreba iz Vukovara. Naime on je negdje tokom noči sa 16 na 17 studeni sa dijelom vojske otišao iz Vukovara i došao u Vinkovce. (istim gore opisanim načinom).

E sada neki njega optužuju da je kao zapovjednik napustio svoje položaje i pobjegao (doduše i on je 5 dana radnije osučivao ljude koji su to isto napravili), ali treba se vratiti u kontekst vremena u kojem se sve to dogača. Grad je tada doslovno padao dio po dio. Bilo je samo pitanje kada li če ga srbi zarobiti. Postojale su sada samo dvije opcije koje i on navodi u svojem pismu. Može se predati i dati na milost i nemilost srbima ili može pokušati probiti se do vinkovaca. I u jednom i u drugom slučaju, on navodi, dogoditi če se pokolj.
Što se kasnije i dogodilo.
Tu dvojbu su imali svi branitelji grada. Dio ih se pokušao spasiti probojem iz grada, dio je zarobljen a dio završio u logorima u srbiji.

Stoga da rezimiram ovaj dio. Vukovar je bio u obruču od 1. studenog. Borkovič je učinio najviše što je mogao. Branio je grad koliko je mogao a onda pokušao izvuči van one branitelje koje je mogao.

Bilaj

  • Gost
Odg: Bitka za Vukovar
« Odgovori #6 : Rujan 09, 2009, 11:32:37 prijepodne »
Još sam je bil čital i evo još jedan zanimljiv podatak.

Navodi se da je JNA počela zauzimati mostove več na početku 5 mjeseca a da je zadnji zauzela 1.7. (ilok)
To treba onda staviti u kontekst vremena kada se kaže da bi mostove trebalo srušiti. Rušenje istih bi isprovociralo JNA i oni bi uvijek mogli iz pravca šida uči u hrvatsku. E sada stvoriti učinkovitu crtu obrane u svibnju je nemoguče jer bo se u 5 mjesecu počelo sa formiranjem Hrvatske vojske pa bi sav teret otvorenog rata pao na policiju.

Bilaj

  • Gost
Odg: Bitka za Vukovar
« Odgovori #7 : Rujan 09, 2009, 11:34:35 prijepodne »
Da se još malo nadovežem. Netko je bio rekao da Vukovar nije bio u obruču sve do 2 dana prije pada.

E sada nadam se da je svima jasno da je Vukovar bio u obruču. Nije postojala ni jedna cesta ni put preko koje se moglo doči iz Vinkovaca do Vukovara. Jedino kako se moglo iz Vukovara do Vinkovaca doči jest da grupa od 5-6 ljudi u sumrak ili po noči krene na taj put nadajuči se da nigdje neče naletiti na Srbe i da neče naletiti na mine. To baš i nije bila komunikacija.

E sada ono što je rečeno - 2 dana prije pada. Zašto je baš taj dan izrečen. Jedino što mi pada na pamet jest odlazak Mladog Jastreba iz Vukovara. Naime on je negdje tokom noči sa 16 na 17 studeni sa dijelom vojske otišao iz Vukovara i došao u Vinkovce. (istim gore opisanim načinom).

E sada neki njega optužuju da je kao zapovjednik napustio svoje položaje i pobjegao (doduše i on je 5 dana radnije osučivao ljude koji su to isto napravili), ali treba se vratiti u kontekst vremena u kojem se sve to dogača. Grad je tada doslovno padao dio po dio. Bilo je samo pitanje kada li če ga srbi zarobiti. Postojale su sada samo dvije opcije koje i on navodi u svojem pismu. Može se predati i dati na milost i nemilost srbima ili može pokušati probiti se do vinkovaca. I u jednom i u drugom slučaju, on navodi, dogoditi če se pokolj.
Što se kasnije i dogodilo.
Tu dvojbu su imali svi branitelji grada. Dio ih se pokušao spasiti probojem iz grada, dio je zarobljen a dio završio u logorima u srbiji.

Stoga da rezimiram ovaj dio. Vukovar je bio u obruču od 1. studenog. Borkovič je učinio najviše što je mogao. Branio je grad koliko je mogao a onda pokušao izvuči van one branitelje koje je mogao.

Bilaj

  • Gost
Odg: Bitka za Vukovar
« Odgovori #8 : Rujan 09, 2009, 11:37:33 prijepodne »
Našao sam jednu kartu koja dosta dobro izgleda:


Malo veča slika: http://img490.imageshack.us/img490/6479/battleofvukovarmapxj1.jpg

Uglavnom ovo je nekakva linija bojišnice samo kaj ima dosta toga fali pogotovo kaj se tiče Bogdanovaca Vinkovačke linije obrane.

Ovaj bum post dost mjenjal kak mi kaj padne na pamet:
Uglavnom prvo kaj vidim krivo jest napad na Bogdanovce 30.9. isti se dogodio ali je bio odbijen. To isto mogu opisati kak je isti izgledao i završio...
Ukratko- Srbi su imali oklopnu jedinicu motoriziranu jedinicu i pješaštvo.
Kada je napad krenuo pješaštvo se zaustavilo ispred bogdanovaca i bilo ih je strah uči u iste pa su odustali od izravnog napada.
Za to vrijeme tenovi su se sjurili u Bogdanovce, pribili liniju obrane i počeli haračiti po istim. BVP su slijedila tenkove ali, vrli vojnici su odlučili ne izlaziti iz BVP-a. E sada BVP ima jako tanki oklop i bilo kakvo protuoklopno sredstvo može isti uništiti. To su branitelji iskoristili i počeli uništavati BVP-ove. E sada tenk bez potpore pješaštva u naseljenom mjestu baš i nema prevelike šanse za preživjeti. Oni su imali samo jednu olakotnu okolnost- oklop im se mogao probiti samo ako se gađa sa strane (treba paziti na kut), odozada ili odozgora. A u naseljenom mjestu bez potpore pješaštva prije ili kasnije tenk če biti uništen.
Pošto su ostali bez ikakve podrške pješadije, isti su počeli bježati samo da spase žive glave.

Liniju Zidine-Henrikovci često spominjem. To je na karti pokraj nuštra taman oko ove ikone vojnika 3 gardijske.
Druga bitna stvar je željeznička stanica Bršadin- ona nije u selu nego taman negdje na pola puta izmeču bršadina i nuštra.
Pravac Nuštar - Zidine - Marinci - Bogdanovci - Vukovar. S tim da se treba znati da su i Bogdanovci bili odsječeni od Vukovara i nisu imali osiguranu komunikaciju Bogdanovci Vukovar (za razliku Borovo Vukovar).
Lužac - dio Vukovara čijim je padom presječena obrana vukovara. On se taman nalazi izmeču vukovara i borova (to se vidi na karti). Još se negdje može nači Petrova Gora - to je od Lužca prema Vukovaru.
Cerič- selo istočno od Vinkovaca a južno od Nuštra.

Bilaj

  • Gost
Odg: Bitka za Vukovar
« Odgovori #9 : Rujan 09, 2009, 11:38:13 prijepodne »
Malo o humanitarnim konvojima.
Prvi konvoj koji je krenuo za opkoljeni Vukovar je formiran 11.10. došao je pred Vukovar 13.10 ali je stao i srbi su ga preusmijerili u Vojarnu gdje je bio zadržan i na kraju taj konvoj nije obavio ništa. Inače prije ovog konvoja bilo je ukupno 4 konvoja prije nego što je vukovar pao u okruženje.

Nakon toga je 18.10. formiran novi konvoj koji je istim pravcem krenuo za Vukovar. Isti je došao 19.10 do vukovara i uspio ukrcati 103 ranjenika iz vukovarske bolnice te ih preko Bogdanovaca i Šida prebacio do hrvatske. Taj konvoj je orginalno trebao krenuti preko Bogdanovaca do Marinca pa Zidine pa Nuštar ali je preusmijeren iz Bogdanovaca u Šid i pritom je konvoj naletio na minsko polje te su dva švicerska  člana konvoja stradala.

I nakon prvog i nakon drugog konvoja crta razgraničenje je ostalo nepromijenjeno. Prolasci konvoja nikako nisu razlog pada Vukovara.

Inače malo o ranjenicima u bolnici- na dan pada Vukovara u bolnici je bilo oko 440 ranjenika te ukupno 350 članova medicinskog osoblja. Od toga 68 ranjenika te 17 bolničara/doktora se uspijelo preživjeti i doči na slobodan teritorij RH.

Prva kolona izbjeglica iz Vukovara je trebala biti propuštena 20. studenog ali srbi su tu kolonu cijelo vrijeme tjerali u krug. Tek je prva kolona od 2700 izbjeglica došla 22. studenog - i to istog onog dana kada je Tučman imao sastanak s Miloševičem.

Bilaj

  • Gost
Odg: Bitka za Vukovar
« Odgovori #10 : Rujan 09, 2009, 11:38:53 prijepodne »
Mali ispravci teksotva:

Još kaj bi tome nadodao izgleda ovako. Odnos snaga 13.10. na potezu Zidine Henrikovci Ceriči.
Za hrvatske snage ujutro 14.10. brojke ovako izgledaju

"Tako je novi dan čekan sa 778 ljudi, 17 topničkih oruča raznih kalibara, 5 tenkova i 2 BVP."

Tu je greška iz proišlog teksta jer je u noči sa 13 na 14.10. došlo 5 samohodnih haubica kalibra 122 mm. Tako da u napadu 13.10. istih nije bilo. Od topova/haubica tu je najbitniji top od 130 mm. Bila su takva 2. Oni su došli na Vukovarsko bojište 6.10. (inače tog datuma su na ostalim bojištima dopremljena još 4 - 2 na sisačko i 2 u zapadnu slavoniju- od toga če jedan biti kasnije prebačen na Vukovarsko bojište).

Naveo sam da je jedna jedinica bila ušla u marince. U biti dugo mi je trebalo da pronačem gdje je amarkulin navodio da treba uništiti 4 tenka i da je put do bogdanovca slobodan. Tu se treba točno znati što je bilo i kak. Tu je napdala antiteroristička jedinica mup-a iz Zagreba- ukupno 70 policajaca. Oni su napali selo i ušli u sjeverni dio marinaca. 4 tenka koja se spominju su ta na koji su naišli mupovi specijalci. Gačani su osama ali ni jedan nije uništen. Sva 4 su pobijegla. Za 2 se zna da su otišli na drugi kraj sela a za dva se ne zna gdje su pobjegli (ni jedan nije uništen).

Prije sam naveo da je "Ta skupina je imala maksimalno 170 ljudi (tolike su bile ukupne policijske snage ako ni jedna nije ostala kod zidina)."

U napadu na marince je bila samo zagrebačka ATJ (70 policajaca). Jedinica iz Vinkovaca i Slavonskog broda (100 policajaca) te 5. bataljun 1 brigade ZNG-a (120 ljudi) se nalazila u području Vidovaca - to je izmeču marinaca i zidina te su trebali uništiti srpske snage koje se nalaze u području vidovaca (vidi se na karti) i okolnih šuma. Nakon toga dolazi ovaj dio:

Prestankom artiljerijske potpore (inače hrvatske bitnice su oskudjevale s grantama tako da je na početku akcije bilo svega 20-40 granata po topu), aktivirala se srpska artiljerija te su te snage došle na unakrsnu vatru.

Ostatak hrvatskih snaga je ostao prikovan na liniji zidine henrikovci te se od tuda nije pomaknuo niti je uspio probiti liniju na tom potezu.

Inače na srpskoj strani bilanca žrtava je bila 4 poginula i 15 ranjenih a prijavili su unišenje 5 hrvatskih tenkova (ni jedan njihov).

S druge strane treba znati da u napadu je bilo i dosta neiskusnih vojnika: 2 dobrovoljačke čete od 197 ljudi bez dana brobenog djelovanja. 5. bataljun 1. brigade ZNG-a sa 120 ljudi isto bez dana borbenog djelovanja.
Od jedinica koje nisu spomenute tu je još po jedna četa 106. i 122. brigade koje isto nisu imali ni dana borbenog iskustva. Od ostalih jedinica koje još nisu spomenute tu je bila još jedna mehanizirana četa koja je imala borbenog iskustva.

Stoga odokativno više od pola vojnika angažiranih u ovoj akciji nisu imali ni dana borbenog iskustva.

Bilaj

  • Gost
Odg: Bitka za Vukovar
« Odgovori #11 : Rujan 09, 2009, 11:39:30 prijepodne »
često se navodi kakav je odnos snaga bio na pojedinim dijelovima bojišta ali se često zaboravlja kako je zaista bio taj odnos snaga. Navodi se tipa "Malobrojni branitelji Vukovara su uništili nadmočnog neprijatelja koji je raspolagao sa gro naoružanja itd..."

JNA je u 80 godinama napravila specifikaciju usporedbe pojedinih snaga (to je usporedba u broju i tehnici bez organiziranosti, logistike i morala). Po toj klasifikaciji mala usporedba- 1. proleterska gardijska divizija koja je djelovala na Vukovarskom području (uključujuči i dio Osječkog i Vinkovačko ratiše). Ona je iznjela 2/3 borbi na navedenom području. Njena snaga je bila ekvivalentna snazi cijelokupne hrvatske vojske (i to nakon što je bila toliko uništena kod vukovara).

E sada ono što se navodi da je u istočnoj slavonij JNA polomila zube to je upravo to.
Tijekom i nakon pada Vukovara srbi su napredovali i skoro zaokružili (3 tri strane) Osijek te puno napredovali prema Vinkovcima (pravcem južno od prometnice Vinkovci Šid). Ali stu su stali. U borbama oko Vukovara največi dio i opreme i udarne snage je uništeno.
npr. Postoji zapis da jedna brigada iz navedene divizije je iz A klasifikacije dobila R klasifikaciju te se odlučivalo o njenom raspuštanju. (A = 100% popunjenosti, R=oko 15%- oliti večina brigade je bila uništena)

Bilaj

  • Gost
Odg: Bitka za Vukovar
« Odgovori #12 : Rujan 09, 2009, 11:40:14 prijepodne »
E sada problem sa informacijama koje su kolale.
Svi znamo da u svakom ratu se informacije cenzuriraju i uvijek se govori da "hrabri borci su svojom velikom požrtvovnošču nanjeli velike gubitke nadmočnom neprijatelju te ga natjerali u bijeg". To i slične stvari su neki normalni folklor te se i očekuju.
Nitko tu ne bi trebao očekivati vjesti tipa- pokrenula se ova divizija i ona je jačine kao cijela hrvatska vojska- oliti velika je vjerojatnost da bu nas sve zbombali i da bumo postali izbjeglice. No pustimo ratnu psihologiju na stranu...

Postoji jedna stvar koja nije bila ok. Naime meču zapovjednim kadrom nije bio običaj izvješčivanja o stanju na drugim bojištima. Tako npr. ne postoji ni jedna okužnica koja bi upoznavala ostale postrojbe o stanju na bojistu.
Tako da i tu leži dio odgovornosti zašto je nastao sukob Vukovarskih zapovjednika i viših hjerarhijskih struktura. To se najbolje vidi iz poruke koju je Borkovič poslao 24.10. zapovjedništvu HV-a. Mogu točno prepisati pismo ali ukratko on kaže da je primo informaciju da dio oružja odlazi na pakračko ratište. Tada se pita kojom logikom se oružje šalje duboko u središte hrvatske umjesto da ono ide na prvu crtu obrane u Vukovar.

Meni je iz ovog očito da nije bio upoznat sa situacijom u Zapadnoj Slavoniji. S druge strane kako bi i bio kada baš i nije bilo previše struje da gledanje TV i slušanje radija (on navodi da je bilo samo 5-6 generatora u Vukovaru za proizvodnju struje).

Bilaj

  • Gost
Odg: Bitka za Vukovar
« Odgovori #13 : Rujan 09, 2009, 11:41:07 prijepodne »
malo updejtana karta:
http://img182.imageshack.us/img182/1596/battleofvukovarmap2lk8.jpg

Uglavnom crveno je situacija na bojištu prije napada i presjecanja komunikacije vinkovci vukovar.
Naime Tordinci i Petrovci su bili u to vrijeme slobodni a ne okupirani.

Ovo zeleno je otprilike kako je izgledao nakon presjecanja komunikacije Vinkovci Vukovar + dodaj Tordince koji padaju kasnije.

Plavo je ono što je najviše oslobočeno i zadržano. To je Željeznička stanica u Bršadinu (da ona je daleko od bršadina). Nažalost željeznička postaja je kasnije ponovo pala. Dio zidina je bio oslobočen i dio prema Henrikovcima.

U onim presudnim danima kada su pali marinci i prekinuta komunikacija i Tordinci su bili ničija zemlja. Naime zbog tako velikog zauzimanja područja vojnici koji su se nalazili u tordincima su se preplašili te pobijegli iz Tordinaca. Naime bojali su se da če ostati odsječeni. Dodatno očekivali su napad jer bo sjeverno od njih su napadnuta još neka sela. Nuštar je bio skoro pao (JNA je ušla u selo te tamo mislim 2 dana imala ulične borbe) ali su branitelji na jedvite jade obranili nuštar.

Što se tordinaca tiče branitelji su se vratili u prazne tordince jer JNA očito nije imala pojma da su isti bili prazni.

Inače u ovim postovima se može vidjeti kako je bilo problematično sa moralom branitelja. Ali da ne pomislite da je to toliko strašno treba pogledati i drugu stranu.

Ovako iz glave primjer. Tovarnik 20-22.8. Pokraj sela ide kolona 1. gardijske proleterske bridage. To je brigada u punom sastavu i ima izmeču 3500 i 3800 vojnika. U tovarniku se nalazi oko 300 naoružanih mještana te 30 policajaca. Isti su odlučili napasti kolonu.
E sada kolona nije imala namjeru uopče ratovati ali pošto su bili napadnuti stali su i odlučili napasti Tovarnik. E sada oni se raspremaju i kreču u napad i naravno tolika sila samo potiskuje branitelje Tovarnika a meču kojima nastaje panika. U tom trenutku nailazi eskadrila JNA zrakoplova te detektira vojsku. Pošto u tom području nisu trebale biti snage JNA oni odlučuju napasti tu vojsku na zemlji misleči da je hrvatska.

Sada je u JNA snagama nastala totalna panika jer su napadnuti iz zraka te pola brigade bježi u Srbiju. Doslovno 2000 JNA vojnika bježi. Neki su došli čak i u beograd pred parlament prosvjedujuči zbog napada JNA zrakoplova na JNA brigadu.

Bilaj

  • Gost
Odg: Bitka za Vukovar
« Odgovori #14 : Rujan 09, 2009, 11:42:03 prijepodne »
često se pojavljuje pitanje koliko je oružja otišlo za Vukovar.

Da se dobije pojam koliko je falilo oružja evo statistike napravljene 19.listopada o stanju zaliha na tom dijelu bojišnice.
Minobacači 82mm u skladištu ima 1000 granata a dnevne potrebe su bile 4580 granata.
120 mm u skladištu ima 4500 granata a dnevne potrebe su 6500 granata.
76mm protuoklopni top – 200 granata a dnevne potrebe 600.
90 mm samohodni top 3000 – dnevne potrebe su 405.
Haubica 105 mm – 1500 – dnevne potrebe 180
VRB 128mm – 260 raketa ima u skladištu a dnevno treba 180 granata.
Za haubicu 122mm M38 nema ni jedne granate
Za haubicu 122mm D30 nema ni jedne granate
Za haubicu 152mm nema ni jedne granate
Za haubicu 155mm nema ni jedne granate
Top 100mm za T55 – 2900  granata a potrebno 6560 granata
Za top T12 – 2000 granat a potrebno 2000.
Za 130 mm haubicu - 400 granata potrebno 90 granata dnevno.

E sada 18/19.listopada. je došla nova pošiljka oružja iz Slovenije (taman da uče u ovo izvješče).
Do 29 listopada sa novim pošiljkama nema više granata za 122mm, 152mm, 155mm, 128mm VBR kao ni za minobačač 120mm.

Izvješče logističkog centra 11.studenog '91. (to je datum 2 dana prije zadnjeg pokušaja proboja koridora – pokušaja je bilo dosta ali se najčešče samo 13.10 i 13.11 spominju) stanje je bilo sljedeče.
Od svog oružja koje je logistički centar primio i proslijedio 55-60% granata i municije je otišlo na područje Vinkovaca i Vukovara (ta fronta je zajednička i ne dijeli se u dokumentima i odvojeno je od osječkog bojišta). Taj postotak je ogroman.
Ali koje ograde tu postoje- naime nema svih zapisa te se vjeruje da je to tek oko 30-40% oružja koje koje je bilo na bojištu a koje je logistika HV-a imala i proslijedila (do tog datuma 11.10.). U tu statistiku ne ulaze i brojke koliko je MUP preko svojih specijalnih postrojbi davao oružja (a istovremeno trebamo imati na umu da su MUPove postrojbe bile najkvalitetnije na tom području). Isto tako ne ulazi ni ono oružje koje je nabavljano prije ustroja logistike HV-a kao ni ono što je prek raznih strana dolazilo.

29 listopada je napravljeno i izvješče za cijelu hrvatsku. Ono izgleda ovako.
Topništvu dnevno treba 13,000 granata a dnevno se može izdvojiti tek 1800 granata. To je samo 18%
Za protuoklopnu borbu trebalo je 3000 granata za topove te 190 raketa. Dnevno se moglo potrošiti tek 600 granata te 40 raketa. 20%
Za tenkove treba dnevno 5800 granata a zadovoljila se potreba za 2100 granata dnevno odnosno 30%
Metaka za pješačko naoružanje ima tek oko 50%.

E sada osim kaj je HV bio slabiji u tehnici nije mogao imao ni dovoljno granata.
Stanje zaliha s približavanjem zime se pogoršavalo jer sve je manje oružja dolazilo iz osvojenih vojarni a ni uvoz ni hrvatska ratna proizvodnja nije mogla pratiti potrebe HV-a.