Autor Tema: P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija  (Posjeta: 137545 )

0 Članova i 2 Gostiju pregledava ovu temu.

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija
« Odgovori #15 : Siječanj 07, 2010, 11:53:03 poslijepodne »


croatia.ch

Vuz pravoslavni Božič:

Proturéčnosti vuspostavě Hrvackě pravoslavně cirkvě

Imaju li pravoslavni građani Hrvackě snâgě i mûdrosti, da v sve domovine Hrvacke proglâse svû autokefalnu Cirkvu, tera morě i tréba biti v prijatelskem vezam z SPC, al ně ojne ovisna? To jě v interesu mira i stabilnosti. Isus jě sve vučenike pozdrâvlal isklučivo z pozdravom: „Mir vam!“.


Problem pravoslavlja - ne u vjerskom, nego u političkom smislu - u Hrvatskoj je već dugo prilično naglašen. Međutim, mi ga obično potiskujemo, nadajući se da će se nekako sam riješiti. Nažalost, neće, a to najbolje dokazuje zloupotreba vjerske pripadnosti u minula dva rata. Umjesto da iz toga izvučemo pouku i pokušamo naći rješenje, uspostava autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve, kao moguće rješenje, u Hrvatskoj je na neki način još uvijek tabu-tema, a i samo spominjanje te mogućnosti mnogi pravoslavni hrvatski Srbi doživljavaju kao poziv na zločin.

Već i samu činjenicu da ja kao Hrvat i katolik ponovno otvaram tu temu, mnogi će od njih smatrati činom neprijateljstva i ne pokušavajući razmotriti o čemu se zapravo radi. No problem zaista postoji i moramo tražiti rješenje. Stoga ih molim da ovo pažljivo pročitaju i razmisle. Samo toliko. Naglašavam da ovo ne pišem ni s pozicija nacionalnog hrvatstva, niti pak katolištva. Pišem kao čovjek, humanist, kršćanin i domoljub - građanin ove države, a jedini mi je cilj u smanjenju uzroka i poticaja društvene nestabilnosti zajedničke nam domovine.

U cilju boljeg razumijevanja, nužno je osvrnuti se na povijest Crkve. Kršćanstvo je izrazito nadnacionalna religija. Isus je propovijedao čovjeku, bez obzira na sve razlike i pripadnosti. Uza sve teškoće i progone u prva tri stoljeća ono se tako i širilo. Nažalost, zaboravljajući Isusov nalog: „Bogu Božje, a caru carevo", kršćanstvo je u četvrtom stoljeću upalo u opasnu zamku. Dovodeći u opasnost izvornu duhovnost, ono postaje državnom religijom, opredjeljujući se za svjetovne okvire. Crkva je i ranije bila regionalno organizirana na patrijaršije, biskupije i uže zajednice. Rimski je biskup smatran slijednikom sv. Petra, no u onim uvjetima od njega se tražilo mišljenje, ili suglasnost samo u najvažnijim pitanjima od općeg interesa, dok su patrijaršije imale široku autonomiju. Međutim, nakon „podržavljenja“ počinje borba pojedinih patrijaršija i biskupija oko jurisdikcije nad pojedinim područjima. Nakon preseljenja cara u Konstantinopolis (Carigrad) i tamo je uspostavljena patrijaršija, koja nastoji dobiti što šire i veće ovlasti. Zaoštravaju se i već ranije započete polemike oko razlika u teološkim tumačenjima Isusova naučavanja.

Da bi se u interesu mira u Carstvu uklonile te nesuglasice, 325. g. car Konstantin saziva Prvi opći (ekumenski) sabor u Nicei. Nešto su uskladili, ali su time otvorili nova pitanja, oko kojih su se još više zapetljali. Kasnije je sazvano još nekoliko općih sabora, Bile su to prave svađe oko prihvatljivosti pojedinih formula vjerskih istina koje je trebalo proglasiti. Neslaganja su dovela do potpunog odvajanja nekih crkvenih zajednica u posebne Crkve (Nestorijanska, Sirijska, Koptska i još neke druge).

Propašću zapadnog dijela Rimskog carstva u 5. stoljeću, Carigrad je postao jedinim centrom moći. Stoga carigradski patrijarsi nastoje da ih se po ugledu i ovlaštenjima barem izjednači s rimskim biskupom. Tu su zapravo nastali korijeni potpunog razlaza Istočne i Zapadne Crkve. Crkva je državna, vlast je u Carigradu, a Rim životari u potpunom ekonomskom, kulturnom i društvenom rasulu. Obje Crkve idu svaka svojim putem u organizacijskom i liturgijskom smislu. Osnivanjem Franačke države položaj papa sve više jača, što izaziva ogorčene proteste Crkve na Istoku. Konačno, 1054. g. jedna, Velika crkva i formalno se dijeli u dvije odvojene Crkve - i to ljutito, uz uzajamna isključenja iz Crkve i proglašenja prokletstva. Povod je bio u preformuliranju ranije usvojene vjerske istine (dogme) o tomu da li Duh sveti izlazi iz Oca po Sinu, u: Oca i Sina (Filioque). U to ovdje nema potrebe šire ulaziti, tim više što su stvarni razlozi zapravo bili u potpunoj podjeli područja jurisdikcije.

Slabljenje Bizanta i konačni pad Carigrada, Istočna Crkva dočekala je duboko zbunjena. Za razliku od Zapadne, koja je bila strogo centralizirana, Istočna je bila podijeljena na, u velikoj mjeri autonomne, autokefalne Crkve, pa su se i među njima stalno pojavljivali otpori oko promjena jurisdikcije i osnivanja novih autokefalnih Crkava.

Neki su hrvatski krajevi sve do 13. stoljeća bili pod jurisdikcijom Carigrada, a bez obzira na susjedstvo Bizanta, Crkva u Srbiji je tada bila u nadležnosti Rima. Drugim riječima; pravoslavlje je u Hrvatskoj stotinama godina starije od onog u Srbiji, dok je nacionalno-vjersko srpsko pravoslavlje počelo prodirati u naše krajeve tek prije 200 godina.

Obzirom na osporavanje nekih hrvatskih povijesnih podataka, ovdje ću se poslužiti podacima uzetim iz knjige D. T. Batakovića Nova istorija srpskog naroda objavljenoj u nakladi: Naš dom - Beograd 2000.

Citiram Istoriju: „još je car Iraklije, u prvoj polovini VII. veka, počeo da pokrštava tek doseljene Srbe, i to posredstvom sveštenika iz Rima (...) Srpski veliki župan Stefan Nemanjić dobio je kraljevsku krunu 1217. od pape Honorija III.".

Njegov je brat Rastko kaluđer, pod imenom Sava. On nije odobravao tu krunidbu, jer svoje crkvene ambicije nije mogao ostvariti u okviru centraliziranog katolištva. Stoga je od cara Teodora I. i patrijarha Manojla tražio i uspio (1219.) dobiti pristanak da se Crkvi u Srbiji dodijeli autonomija (autokefalnost), a on je postavljen za prvog srpskog arhiepiskopa. To je početak Srpskog pravoslavlja.

Na čelo države kasnije dolazi Dušan. On je Srbiju snažno proširio, pa se želio proglasiti carem. No, to je morao potvrditi i patrijarh, kojega Srbija nije imala. „Zbog toga je odlučio da SPC uzdigne u rang patrijaršije. Već početkom 1346. srpski je arhiepiskop Joanikije proglašen patrijarhom. Državni je sabor održan u Skoplju, prihvatio je proglašenje srpskog carstva i patrijaršije. (...), Dušan je u Skoplju, na Vaskrs, 16. aprila 1346. primio carsku krunu.".

Zbog toga je carigradski patrijarh 1350. prokleo Dušana, srpskog patrijarha i svećenstvo, isključivši ih time iz zajednice pravoslavnih kršćana.

„Dušan je 1354. uputio izaslanstvo papi Inoćentiju VI, iskazujući spremnost da papsku stolicu prizna za apostolskog naslednika i vrhovnog poglavara hrišćanske crkve.". Bio je odlučio vratiti Crkvu Rimu, ali je (1355.) iznenada umro.

Dolaskom Turaka patrijaršija SPC je dokinuta. Obnovljena je 1557., a ponovno je dokinuta 1766., pa su se opet svi našli pod vlašću Carigradske patrijaršije.

Oslobođenjem balkanskih naroda od Turske, nastale su nove države, koje su uspostavile svoje autokefalne Crkve. U Austro-Ugarskoj pak djeluju četiri područne crkve, dok za četiri egzarhata u BiH Vlada nije predložila samostalnost, pa su nakon okupacije BiH (1878.), ostale pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha.

Kasnija uspostavljanja patrijarhata u Srbiji onemugućivana su crkveno-političkim sporenjima između Rusije i Austrougarske. Sve to nema nikakve veze s religijom kao takvom. U pitanju su prvenstveno državne politike. Ovdje je potrebno spomenuti, da je poslije dokidanja autokefalnosti SPC, Crkva u Crnoj Gori ostala samostalnom.

Na prijelazu u 20. stoljeće, stanje je slijedeće: Ruskoj PC pridružila se i Gruzijska. U Austrougarskoj djeluju: Crkva u Karlovcima, Bukovici, Sibinju (za mađarske Rumunje), te u Dalmaciji. Zatim imamo pet državnih Crkava: Rumunjska, Bugarska, Srpska, Grčka i Crnogorska PC. Za Četiri egzarhata u BiH austrougarska Vlada nije predložila crkvenu samostalnost jurisdikcijskih područja, te su nakon okupacije BiH (1878.) ostali formalno pod jurisdikcijom carigradskog Patrijarha.

Kao što su oslobođenjem balkanskoh naroda od turske okupacije nastale nove države, koje su na temelju kanonskog prava PC uspostavile svoje autokefalne Crkve, tako je i nakon Prvog svjetskog rata nastala nova država: Kraljevina SHS, pa je u toj državi trebalo formalno riješiti status PC. Nakon dugih pregovora, kralj Aleksandar uz veliku novčanu naknadu 1922. g. dobiva od Carigradske Patrijaršije pravo na centralizirano rješenje: priključenje svih PC na teritoriju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Srpskoj PC. Preimenovanjem države SHS u Jugoslaviju, ni Vlada, ni Patrijaršija nisu tražili preimenovanje u Jugoslavensku PC.

Raspadom Jugoslavije 1941. g. Crkva u Makedoniji pripojena je Bugarskoj PC, a crnogorska je opet postala samostalnom. Bez obzira što mislili o njezinu režimu, kao i o drugim okolnostima, novouspostavljena hrvatska država imala je po kanonskom pravu PC pravo na pokretanje postupka za samostalnost PC na svome području. No postupak priznavanja i inače traje dugo, a u okolnostima svjetskog rata, to je bilo nemoguće do kraja i formalno okončati.

No Hrvatska je izgubila rat i ponovno je priključena Jugoslaviji, ovaj put komunističkoj u kojoj je vjera odvojena od države, ali je Srpska PC ponovno dobila jurisdikciju na cijelom području države. Premda antinacionalisti, a vjerski - najblaže rečeno - nezainteresirani, komunisti su prihvatili tvrdnje srpskih nacionalista da je uspostava Hrvatske PC zločin. Stoga su svi svećenici HPC - njih 61 - osuđeni na smrt i strijeljani. Patrijarh je obješen. Čak ni nacisti nisu pobili sve židovske rabine.

Voljom narodâ i ta se Jugoslavija raspala. Definitivno! Opet je uspostavljena samostalna hrvatska država, u kojoj po svim pravilima kanona PC treba uspostaviti i samostalnost PC. No, to više ne može činiti država, nego je to dužnost svećenstva i vjernika te Crkve. Povijest minulih stoljeća učinila je da se uspostavljanem novih država stječe i pravo na autokefalnost PC, ali tomu se „matične“ Crkve obično protive, a kod nas je umjesto na: „Pravoslavna“, naglasak premješten na „Srpska“.

Zanimljivo je da se u Novoj istoriji srpskog naroda pojam „Svesrpstva“ ne ostavlja mitološkoj prošlosti, nego se jasno aktualizira: „Od svih nacionalnih programa nastalih u modernom dobu, najveći značaj imalo je Načertanije (nacrt) Ilije Garašanina, sastavljano 1844. (...). Načertanje je prvi put u srpskoj politici istaklo načelo ujedinjenja Srpstva kao najviše načelo državne politike“... a u toj se ideologiji ključnu ulogu daje ponašanju SPC, koje je usmjereno izrazito nacionalno i državotvorno, pa je to i posebno naglašeno. Tako već u Uvodu knjige piše da je odanost Srpskoj pravoslavnoj crkvi „Vertikala srpske istorije (...)“, te da je taj identitet „u poslednja dva veka, iz etničkog, versko-etničkog i protonacionalnog prerastao u nacionalni identitet.“.

Ova povezanost nacionalnog i državotvornog sa srpskim pravoslavljem, izvan Srbije stvara opasne društvene probleme, a posebno od početka buđenja nacionalne svijesti polovinom IX. stoljeća. Stoga ova knjiga snažno aktualizira stalno potiskivanu potrebu uspostave autonomije Pravoslavne crkve u Hrvatskoj.

Buđenjem nacionalne svijesti sredinom 19. stoljeća, populistički politikanti skreću u nacionalistički hegemonizam. SPC ne samo da ih u tomu slijedi, nego hijerarhija SPC srpsko pravoslavlje čini temeljnom podlogom srpskom nacionalističkom hegemonizmu. Njoj je glavni cilj zadržati jurisdikciju i na područjima koja nikad nisu bila u sastavu srpske države. Poznato je da su i Turci i Austrougarska masovno naseljavali pripadnike pravoslavlja iz istočnih krajeva na područje Hrvatske i BiH. Bez obzira na njihovu etničku pripadnost, upisujući ih krštenjem u Srpsku PC, oni su automatski postajali Srbima. Time je SPC postala velikom „tvornicom“ srpstva. Djelujući potpuno nekršćanski, u ovom zadnjem krvavom sukobu SPC se spremno pridružila Miloševićevom sotonskom pozivu: „Svi Srbi u jednoj državi“. Dogodilo se što se dogodilo. Ti su zavedeni ljudi bili samo topovsko meso. Njihova sudbina ne zanima srbijanske hegemoniste. Zanima ih samo teritorij u kojemu ti ljudi žive. To polako (ali našom neodlučnošću i previše polako) počinju shvaćati i mnogi Srbi izvan Srbije, a to nam pruža šansu za mir u budućnosti.

I pored oštrog protivljenja hijerarhije SPC, PC je u Makedoniji već praktično samostalna. Proglašena je i samostalnost PC u Crnoj Gori. Pa zašto to ne bi smjele učiniti i PC u Hrvatskoj i BiH? To su samostalne države. Da li bi pravoslavnim vjernicima u tim državama automatski bilo oduzeto njihovo srpsko nacionalno opredjeljenje? Većina ljudi ne zna, a nacionalistički politikanti prešućuju da postoje, npr. Mađarska, Poljska i Finska PC, premda u tim crkvama praktično nema pripadnika većinskih naroda tih država - pa ipak pripadnicima nacionalnih manjina nitko ne osporava njihovu nacionalnu pripadnost. Bjelorus je ostao Bjelorus - državljanin Poljske.

Poticanjem ekumenizma i međureligijskog dijaloga bavim se već preko trideset godina. Neposredno pred rat, na posebno organiziranim tribinama, na tu sam temu držao nekoliko uspješnih predavanja. Obično su bili prisutni i pravoslavni svećenici, ali se nisu javljali za riječ. Kasnije sam razgovarao s jednim od njih. Pitao sam ga jesam li pogriješio u ocjeni ponašanja hijerarhije SPC. Ako jesam, rado ću to ispraviti. Odgovorio mi je da se kao hrišćanin i čovjek potpuno slaže sa mnom, ali: „ja to pred ovim našim ne smijem govoriti“. Drugi mi je rekao: „U ovoj uzavreloj situaciji, moji bi me ispekli na ražnju“. Tragično.

Nema više ražnjeva. Žao mi je srpskog naroda, što kao u Domanićevoj „Dangi“ slijepo slijedi slijepe vođe. Jedina institucionalna veza koja nas još veže s Beogradom je SPC. Imaju li pravoslavni građani Hrvatske snage i mudrosti, da u svojoj domovini Hrvatskoj proglase svoju autokefalnu Crkvu, koja može i treba biti u prijateljskim vezama sa SPC, ali ne i o njoj ovisna? To je u interesu mira i stabilnost. Isus je svoje učenike pozdravljao isključivo pozdravom: „Mir vama!“.

 

Za portal: prof. Filip Ćorlukić, filip.corlukic@inet.hr

Zvir:
http://www.croatia.ch/zanimljivosti/100107.php

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

(k)wikipedia:

Hrvacka pravoslavna cirkva

Leto dân iza forméranja Nezâvisně Državě Hrvackě (NDH), vu nâstojajnu da sě popravi odnos z srpskum majninom nûter granic i istovremeno onemogûči vezivajně z Beogradom prék Srpskě pravoslavně cirkvě, z zâkonskûm odredbûm poglavnika Antě Pavelića formérana jě, 6. lipna 1942., Hrvacka pravoslavna cirkva, a na temelu zâkonskě odredbě o Hrvacke pravoslavne cirkve od 3. trâvna 1942., objavlěně v Nârodne novina br. 77 od 7. trâvna 1942.

Nâstavek:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska_pravoslavna_Crkva


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


Domačinem i posetitelem foruma teri (pravo)slâvě Božiča (Bogeka) po c(es)arskomu julijânskomu kalendâru, čestit.ka:
Hristos se rodi!

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

HR.isto.s se rodi.
Isti smo rod.
Gens una sumus*.
(rěkli bi šah.isti)


* slogan mednârodně šahôvničkě organizâcijě
« Zadnja izmjena: Siječanj 07, 2010, 11:57:06 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija
« Odgovori #16 : Siječanj 07, 2010, 11:59:32 poslijepodne »


croatia.ch

Za zaintereséraně čitatelě portâla teri nésu bili v mogûčnosti prisustvovati predâvajnu "DUHÔVNOST RELIGIJ" prof. Filipa Ćorlukića, iza pozivnicě prenâšamo koncept predâvajna.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Poziv na predâvajně prof. Filipa Ćorlukića pod nâzivom
"DUHÔVNOST RELIGIJ"


Islamski center Zâgreb z zadovôlstvom poziva na predâvajně tero bû održal prof. Filip Ćorlukić, stâlni dopisnik našoga portâla, čiji niz interesantne prilogov smo do sad objavili. Prof. Ćorlukić bû na predâvajnu govoril o duhôvnosti religij, o Biblije teru jě proučâval i o Kurânu o teromu jě i knigu napisal:
 

MEDŽLIS ISLAMSKĚ ZAJEDNICĚ ZÂGREB
ISLAMSKI CENTER ZÂGREB,
GAVELLINA 40
01/6137162
www.islamska-zajednica.hr

Veleštuvani/ Veleštuvana
Zadovôlstvo nam jě pozvati Vas na predâvajně pod nâzivom „DUHÔVNOST RELIGIJ“ tero bû održal prof. Filip Ćorlukić, penzionér, fizičar, znanstveni istraživâč i publicist z Pulě v velike dvorane Islamskoga centra Zâgreb, v četrtek, 17. 12. 2009. leta, z početkom ob 18:30 vur.
Predâvajně bû održano vu sklopu redovně tribině četrtkom „Dr. Sulejman Mašović“.

Z veleštuvajnem,

Voditel tribině
Mirza ef. Mešić


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Koncept predâvajna:

Duhôvnost religij – tribina



Bibliju sam prvi puta pročitao kad mi je bilo 18 godina. Iz tog obimnog i zahtijevnog sadržaja tada su mi ostala samo dva važna pitanja za koja uopće nisam znao kako ih shvatiti:
Što je to Bog i zapovijedi: "Ljubi Boga... i ljubi bližnjega svoga..." za koje Isus tvrdi da su najvažnije te da je u njima sadržano Pismo i proroci.

Tek 20 godina kasnije, kad sam poslom dulje vrijeme boravio u Africi, imao sam slobodnog vremena na pretek, pa sam potaknut idejama II. Vatikanskog sabora odlučio započeti sa znanstvenim komparativnim istraživanjima svih povijesno poznatih religija. Kao rezultat tih istraživanja nastale su knjige: Kamo ideš čovječe, Objedinjeno Evanđelje i Kuran - Zagrebačka recenzija redoslijeda poglavlja.

Nakon više od četrdeset godina tim se istraživanjima još bavim, a pitanja koja sam si postavio prije više od 60 godina pokazala su se temeljinim pitanjima kojima su se ljudi bavili još u prapovijesti. Trajna i iskonska je želja ljudi da barem malo više saznaju što je Bog, kako se zove, zašto nam se ne javi da ga vidimo i čujemo i konačno, što je On zapravo, zašto ga ne možemo barem donekle spoznati, pojmiti.


Nâstavek:
http://www.croatia.ch/zanimljivosti/091216.php
« Zadnja izmjena: Siječanj 08, 2010, 12:07:07 prijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija
« Odgovori #17 : Siječanj 20, 2010, 11:45:33 poslijepodne »


ZVONA, Mesečni list čakovečke žup, SÉČEN 2010.

 NEKAJ ZA ČAS KRATITI

DEN  GDA  SE  HRVAŠKA  ZAČRLENILA!

Gda smo vu majušo meseco meli izbore za gradonačelnike, načelnike i župana, unda je prinas vu Čakovco i vu Međimorjo pobediv esdepe, pak smo rekli gda je celo Međimorje počrlenelo, a ve pak je po celoj Lepoj našoj pobediv esdepeovec Ivo Josipovič, tak gda je ve cela Hrvaška prefarbana na črleno. A od gda smo zafremali Lejpo našo, pred dvajsti let, prepovedali smo gda več nigdar nebomo meli črleno državo. No, kuliko vidimo nejsmo jako dugo zdržali.


     Na samo Jezušovo kršteje, drugo nedelo vu januaro, so prinas, vu Lepoj našoj, bili izbori za tretjega hrvaškoga precednika. Znuom, malo vam je čudno kaj mi Međimorci imamo z hrvaškim precednikom? Pak mi smo si odnavek bili zdobra z Hrvatima, pak je unda red kaj jim pomoremo i precednika zebrati. Ak morejo Hercegovci pomagati, unda moremo i mi Međimorci. Pak smo mi nej mačji kašelj i nejsmo još za vkrej hititi. Vsima vam je jako dobro poznato kak so tej izbori prešli, očem reči, prinas je pobediv Josipovič isto kak i vu Hrvaškoj. Nebrem razmeti kak smo mi katoliki išli glase davat z figom vu žepo, pak smo zebrali antikristoša. No, nekaj mi tu nejde vu glavo: jeli je ve Ivo precednik vsih Hrvatov ili pak sam onima šteri so mo glasa dali? I još nekaj, a kaj je z onima šteri so na den izborov doma ostali i nejso niti išli zbirat? Nekak nam je več čistam normalno gda pol ljudi ostane doma, a brzčas navek jedni te isti hodajo zbirat, a oni drugi ostajajo doma i unda se fest srdijo ili pak nedaj Božek i glasno kunejo gda je pak vse nampak zišlo. Gda smo vu majušo meseco meli izbore za gradonačelnike, načelnike i župana, unda je prinas vu Čakovco i vu Međimorjo pobediv esdepe, pak smo rekli gda je celo Međimorje počrlenelo, a ve pak je po celoj Lepoj našoj pobediv esdepeovec Ivo Josipovič, tak gda je ve cela Hrvaška prefarbana na črleno. A od gda smo zafremali Lejpo našo, pred dvajsti let, prepovedali smo gda več nigdar nebomo meli črleno državo. No, kuliko vidimo nejsmo jako dugo zdržali. Verjem gda vam je poznato, i to gda je protivnik Ivijo biv gradonačelnik belog Zagreb grada, Milan Bandič, isto tak do ne zdavnja član esdepeja šteri hoda vu cirkvo. On je zgubiv izbore tak gda, jeden čas, nebode hrvaški precednik, nek bode i dale gradonačelnik. Čim so izbori minuli esdepeovci so počeli hitati vum z partije vse one šteri so nej posluhnuli Milanoviča i svojega glasa dali Bandičo. Nek se zna što je gazda vu partiji i koga tre posluhnuti. Dok sam to čuv počev mi je črvek rovariti po glavi: jeli se bode i naš dragi Božek odrekev vsih onih vernikov šteri so svoje glase dali antikristošo Ivijo mesto katoliko Milano? Verjem gda bode jim Božek oprostiv kaj so nej posluhnuli anđeleka šteri jim je dobro govoriv, jerbo nam je On oprostiv i unda gda smo čuda bole zahuzali. Božek nam bode oprostiv toga greha, ali Ivo bode ostav precednik, kaj znači gda ga bodemo morali, za pokoro, magaditi pet let. Nejmeje.               

Vaš Tonček

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Zvir:
ZVONA, Mjesečni list čakovečkih župa,
Leto XVII, br.1, séčen 2010. l.
Nakladnik: ŽUPA SV. NIKOLE BISKUPA, ČAKOVEC,
http://www.ofm.hr/zupa_cakovec/ , http://www.ofm.hr/zupa_cakovec_jug/
Naklada 900 primjeraka


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Kajkavski vu cirkvami:
http://www.zagorje.com/articles/2340/show.aspx

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

KAJKAVSKA VEČERNICA I MEŠA
a) pdf oblik (zvirni oblik, z ilustrâcijam):
http://www.esnips.com/r/hmfl/doc/e5f32fb6-9f50-4fc3-8c7b-4629d332d4a2/KAJKAVSKA_VECERNICA_I_MESA
b) editérajuči oblik (ně baš lépo posložen, bez ilustrâcij)
("privremeno" nedostupno)
http://www.forum.gorica.hr/index.php/topic,4989.msg91664.html#msg91664

* * * * * * ** * * * * * * * * ** * * * * * * * * ** * * * * * * * * ** * *

Video:
Cinkuši-Bozična (1998),   04:31
Cinkusi-Bozicna (1998)
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija
« Odgovori #18 : Siječanj 20, 2010, 11:46:36 poslijepodne »


Gradišćanske „Hrvatske novine“ 

crikva i vjera

Najlipša je ljubav


Željezno, vjerska stranica, 07.01.2010. - HN 1/2/2010

U knjigi Sirakovoj piše: „Mati sam ja ljubavi najlipšoj.“ Bilo bi u redu, da bi ljubav proglasili: Lipoticom svita (Schönheitskönigin). Ljubav se sviti sve jače nek sve zvijezde, nek vas sjaj ovoga svita. Na svitu najsjajniji, najlipši je Bog sām. Sva lipota iz njega ishaja. Naši pokojni jur gledaju ovu svitlost, sjaj, lipotu, ka iz Boga ishadja. Bog je ljubav i ljubav se blista iz njega i stvara svu lipotu neba i zemlje. Ki človik ljubi i ljubi i sve jače ljubi, nastaje sve lipši i lipši. Imam pred očiju jednu prodavačicu, snažnu ugodnu, ali kad zame na ruke dite jedne žene, se čisto preobrazi. Ljubav prema ovomu ditetu ju učini za čuda, čuda lipšom, nek je drugda. Svitu joj se oči, lice ispunjeno, ljubavom i čar, svitlina joj se igra na licu. To je majka. Svako dite drži svoju majku za najlipšu. A zač? Kad majka sije na svoje ditešce svu svoju ljubav i dite doživi ovu majku za najlipšu, i pravo ima, jer ljubav je najlipša na svitu. Divojke, hoćete biti lipe? Našminkajte vaše lice ljubavom, i biti ćete najlipše. Nima takove šminke, ka bi bila tako privlačna, kakova je ljubav. Ali i ovomu suprotno. Gledam je, kako sidu i piju i išću veselje, a ljubav još manje, da bi njevim smihom razveselili druge. Veli jedna ugarska jačka: Gdo misli da mora mulatovati, bolesna mu je duša. Ljubavi nima i vino ga drži, nako, kako da ne pobigne. Majka s trojom dicom, muž ju je ostavio, ali ona je srićna s ovom trojom dicom, jer joj toliko ljubavi iskažu ova dica, a ona njim, da su jako srićni i u svojem siromaštvu, vedra su im lica nasmijana, milijarde bi morali dojt k njim, da se veselja, ljubavi dobavu. Ljubav se sviti kao podnevno sunce. Ljubav sve pozlati. Ljubav preobrazi človika, iz mrkoga, tupoga stvara ugodnoga, veseloga, lipoga človika. U ljubavi cvatu lica i seli se ljubav, lipota od jednoga človika na drugoga. Kod Mate /17,1.-9./ čitamo preobraženje Jezuševo. Piše: „I preobrazio se je pred njimi, i rasvitilo se je lice njegovo kao sunce, a pratež njegova obilila je kao snig.“ Ljubav i lipota idu zajedno. Ljubav pozlati človika. U paklu nima ljubavi, niti sviti, vlad nek škurina, dan bez sunca. Jezuš rekao je svojim: Vi ste svitlost svita! Božji nauk ide pred nami kao svitlina. Jezuš daje nauk apoštolom: „Ako neka sviti svitlost vaše pred ljudi, da vidu vaša dobra djela i diču Oca vašega, ki je na nebesi. „Dobra djela su svitlost, svitu svim, ki su u hiži. U početku stvori Bog nebo i zemlju, ali bila je pusta i prazna. Zatim veli Bog:Neka bude svitlost! " Svitlo na nebu, svitlo na zemlji, svitlo u srcu. Svitlo se dobro čini, sviti se ljubav i od svitline, dobrih činov, svitline ljubavi nima veće, jer Bog je svitlost, Bog je ljubav i njegova svitlost sviti svim, svemu svitu. I zato je najlipša ljubav, ar se sviti na nebu i na zemlji. Jednostavno rečeno: Ljubav je najlipša, ona se zrcali na licu dobrih ljudi. Neka Vas ova najlipša ljubav pelja u budućnosti i u cijelom 2010. ljetu.

http://hn.hrvati.at/vist.cfm?id=106585
« Zadnja izmjena: Siječanj 20, 2010, 11:49:24 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija
« Odgovori #19 : Siječanj 26, 2010, 11:55:57 poslijepodne »


Glasnik Samobora i Svete Nedelje, 07.03.2008.

Mile Vranešić
(župnik župe sv. Jurja u Stojdragi i upravitelj župe sv. Ivana Krstitelja u Grabru):

ŽUMBERAČKE CRTICE
 
Dva desetljeća od službenog sloma komunističke ideologije ipak se postavlja pitanje

Je li komunizam zbilja mrtav?


    ...., postavka o seljacima kao klasnim neprijateljima i danas u mnogim segmentima hrvatskog društva intenzivno živi. Kako drugačije protumačiti pežorativni odnos prema selu i zemlji, a posebno seljacima. Kada se čovjek okrene oko sebe vidi koliko ima zapuštene zemlje (istinske hraniteljice nacije), a s druge strane u superluksuznim hipermarketima trgovačkih lanaca na policama sve bliješti od uvozne hrane sumnjive kvalitete. A, iznad svega, kada u sredstvima javnih priopćavanja vidiš cifre od nekoliko milijardi eura potrošenih za uvoz hrane, što čovjek može drugo nego konsternirano konstatirati da komunistička teorija o seljacima i selu kao klasnom neprijatelju živi i djeluje do nemogućih nebeskih visina.
    Mi stariji sjećamo se kako se u nedavnoj prošlosti u revolucionarnoj revnosti obračunavalo s klasnim neprijateljem.



Posljednjih nekoliko desetljeća postavlja se hipotetičko pitanje: Je li komunizam mrtav?
    Možemo ustvrditi da su pojedini oblici komunizma kao ideološki principi istrošeni i da su se sami u sebe urušili. Kao oblik vladanja na jednom velikom dijelu kugle zemaljske komunisti su se sami urušili ili su doživjeli neke sadržajne bitne transformacije.
    No, o tom filozofsko - ideološkom, a posebno vladajućem fenomenu dvadesetog stoljeća s raznih znanstvenih zrenika prosuđivat će kompetentniji od mene. Usuđujem se u ovoj kolumni osvrnuti na jednu od bitno promašenih postavki komunističke ideologije. O vjeri kao opijumu naroda - znamo da je tvorac ove sintagme doživio neuspjeh. Istina je da se dobri Bog i tom sintagmom poslužio da bi unutar Crkve pročistio neke nepravilnosti, a inertnost zamijenio novi duhovnim zamahom. Isto tako sintagma o opasnosti salonskih intelektualaca. Teoretičari ideologije komunizma u svojoj revolucionarnoj revnosti nisu predvidjeli neuništivost čovjekovog intelekta. Kod vjere oni zaboraviše, barem što se tiče Crkve, da uz sve nedostatke ljudske komponente u njezinoj strukturi postoji Duh Sveti koji vodi ovu božansku instituciju i da je "ni vrata paklena ne mogu uništiti".
    Ali, postavka o seljacima kao klasnim neprijateljima i danas u mnogim segmentima hrvatskog društva intenzivno živi. Kako drugačije protumačiti pežorativni odnos prema selu i zemlji, a posebno seljacima. Kada se čovjek okrene oko sebe vidi koliko ima zapuštene zemlje (istinske hraniteljice nacije), a s druge strane u superluksuznim hipermarketima trgovačkih lanaca na policama sve bliješti od uvozne hrane sumnjive kvalitete. A, iznad svega, kada u sredstvima javnih priopćavanja vidiš cifre od nekoliko milijardi eura potrošenih za uvoz hrane, što čovjek može drugo nego konsternirano konstatirati da komunistička teorija o seljacima i selu kao klasnom neprijatelju živi i djeluje do nemogućih nebeskih visina.
    Mi stariji sjećamo se kako se u nedavnoj prošlosti u revolucionarnoj revnosti obračunavalo s klasnim neprijateljem.
    Sve bi se to nekako i moglo podnijeti da ta pogana sintagma na vrlo sofisticirani način nije ubačena, a kasnije je i vrlo plodonosno zaživjela u mentalnom sklopu milijuna mladih.
    Upravo ti mladi u našoj dragoj lijepoj (bilo od običnih ljudi do političara lokalnog karaktera i najviših instanci državne vlasti, na žalost i unutar crkvenih redova), imaju gotovo odbojan odnos prema selu, svi oni na sva usta galame o "opasnosti od komunizma", a u stvari su djelima najrigidniji provoditelji komunističke teorije o klasnom neprijatelju.
    Istina je da život na selu, pogotovo seljaka, nije baš jako idiličan. Ali, danas na zapadu možemo vidjeti da se razumnim i poticajnim odnosom prema selu može taj život učiniti ljepšim, sadržajnijim i poželjnijem. Uostalom, treba krenuti u susjednu Sloveniju i na njihovom primjeru jasno vidjeti perspektive života na selu.
    A ne, kao u Hrvatskoj, provoditi komunističke zablude i danas, nakon gotovo dva desetljeća od službenog sloma komunističke ideologije.


Zvir:
http://www.samoborskiglasnik.net/kolumne.asp?sif=1086&tip=117&tempg=2008
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija
« Odgovori #20 : Siječanj 26, 2010, 11:57:32 poslijepodne »


Gradišćanske „Hrvatske novine“ 

crikva i vjera

Rič Božja


Željezno, vjerska stranica, 21.01.2010. - HN 4/2010

Dite je otvoreno, ono se ne triba otvarati, kao mi odrasli. Dite prima s veseljem svaku rič, ku od majke čuje. Zato neka čuje odmah uz rič „mama“ i rič „Bog“. Odgovorni su i učitelji za dušu svojih djakov, dice. Ponašanje, riči učitelja se isto jako lako upišu u srce dice. Škola neka ne bude nek samo predavanje, znanje nego i, to u prvom redu, predavanje vjere i morala. Nek tako ćedu biti srićna naša dica, ako smo i mi zdrav duh uljivali u srce. Koliko je ljudi, ki otrov siju u srca dice, tako i u srca odraslih. Svi moramo nositi odgovornost, roditelji, crikva, škola, društvo i ne na zadnje štampa, ka je isto jako odgovorna, kakov duh se širi med narodom. I daj nam Bog, da budemo jednoč lagak račun davali Bogu za sve naše poslovanje.


Judi rado išću krivca, ali ne mislu, da moru biti i oni sami krivci. Svi smo krivci i blažen je on, ki u sebi išće krivicu. U Evandjelju o sijaču govori Jezuš o okolnosti i teškoća ča se riči Božje tiče. Jezuš govori o neuspjehu pri sijanju riči Božje. Donaša četire uzroke. Prvi uzrok. Sime sijača je palo tako uz put. Dojdu ljudi mimo i je razgazu. Je ljudi, ki gazu po riči Božjoj. Ili dojdu ptice i je raznosu potrošu. Tvrda zemlja ne more primiti sime u sebe. Tako je i človik, ki je tvrd, i zaman čuje rič Božju. Umre rič još prvo nek bi bila ušla u njega. Je ljudi tvrdim srcem, ki rič Božju stresu iz sebe, kao pas vodu. Ovi su tako „prosvitljeni“, ki se držu spametnijim od Boga. Je zemlje, ka je puna kamena i nek malo je med njom zemlje, humusa da sād donese. Sime nekako pusti iz sebe male žilice, ali ošuši se, ne more zajti diblje u zemlju. Ovo su ljudi, ki se brzo zagriju, ali isto tako brzo i izgoru, počeli su vjerovati, ali vjera im je vrijeda zgorila i ništa. Ovo su ljudi površnoga duha, slaboga karaktera, ki se preminjaju kako je vrime, jednoč sunce, godina, ali i tuča i sve je kraj. Opet je zrnja, ko spade med trnje. To su ljudi, kim je sve važnije, nek njev duh. Previše se bavu svitskimi stvari, brige, napredak, pinez, čast i zbog ovih nek vrijeda napustu sva svoja dobra nakanjenja. Ali je pak zemlje ka je dobra, i stokratni sād donaša. Duša im nastane tako lipa bogata rodna, kako je pšenično polje, ko se ziblje zbog punih klasov simo tamo, i žetva je obiljna. To su ljudi, ki živu iz vjere, vjerni Bogu, tako i človiku i dobar sād donašaju ne nek za sebe, nego i za druge. To su ljudi, ki svoje srce nosu na dlanu, otvaraju se svakomu i svim dilu bogatstvo svojega srca. Tako su i sadovna driva, kih se kite prigibuju, skoro lamlju pod težinom sāda. Ne vidimo ovakove odmah, jer dobrota se ne hvali, dobar človik je skroman. Takovi su, kakovo je to sime, ko poljodjelac posije u jeseni i stoprv kasno u jesen se pokaže sitva, jer misece triba, dokle u juliju uzreja. Ovo nisu ti zvonkeći cimbali o kih sv. Petar govori, nego ljubav, žar, ki mnoge i mnoge pomaže, hrani, jer su oni nahranjeni velikom ljubavom Božjom. To triba svit, takove ljude, takove kršćane čekamo. Ali rič Božja more i stvoriti mehku zemlju iz najtvrdijega, najkamenitijega i krhkoga srca. Ljudi su gladni istine, ljubavi. Ako človik nije gladan za jilom, bolestan je, zgubljen je. Isto tako je zgubljen i ta človik, ki ne gladi za Bogom, istinom, vjerom, ljubavom. I tijelo hranimo do sitosti, a dušu si ne bi hranili do sitosti, duša neka nam gladi na smrt, bez Boga, vjere i ufanja? Ne nek duhovnik je sijač Božje riči, nego i obitelj, majka, ka jur s majčinim mlikom triba uliti vjeru u srce svojega diteta. Dite je otvoreno, ono se ne triba otvarati, kao mi odrasli. Dite prima s veseljem svaku rič, ku od majke čuje. Zato neka čuje odmah uz rič „mama“ i rič „Bog“. Odgovorni su i učitelji za dušu svojih djakov, dice. Ponašanje, riči učitelja se isto jako lako upišu u srce dice. Škola neka ne bude nek samo predavanje, znanje nego i, to u prvom redu, predavanje vjere i morala. Nek tako ćedu biti srićna naša dica, ako smo i mi zdrav duh uljivali u srce. Koliko je ljudi, ki otrov siju u srca dice, tako i u srca odraslih. Svi moramo nositi odgovornost, roditelji, crikva, škola, društvo i ne na zadnje štampa, ka je isto jako odgovorna, kakov duh se širi med narodom. I daj nam Bog, da budemo jednoč lagak račun davali Bogu za sve naše poslovanje.


http://www.hrvatskenovine.at/hn/
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija
« Odgovori #21 : Veljača 18, 2010, 11:45:33 poslijepodne »


Glasnik Samobora i Svete Nedelje, 12.02.2010.

Zvjezdan Linić - DUHOVNI STUPAC
 
Dani u kojima se čovjek može i malo moralno opustiti

Zamagljivanje očiju


Već u starom Rimu ublažavalo se socijalnu bijedu poznatim lijekom "kruha i igara" (panem et circenses). Tako su ljudi zaboravljali na vlastiti jad i muku. Barem za neko vrijeme. Ipak, dugoročno nije to moglo "paliti". Koliko može samoborski, pa onda onaj turopoljski, pa onaj riječki, pa onaj brazilski fašnik ljudima zamagliti oči? Bože, hvala ti za svaku radost, ali pomozi nam da se i ozbiljno uhvatimo posla u rješavanju teških socijalnih i ekonomskih problema.


Svi dobro znamo kako nije lako biti dobar na duge staze. Malo se trudimo pa posustanemo. Dođu kušnje, dođu napasti i čovjek pada. Čovjek može biti strpljiv, podnašati nepravdu, ali dogodi se i da pukne i da onda eskalira u njemu puno toga što inače ne bi želio. Poznato je kako je već i prema kršćanskoj antropologiji čovjek ranjen u svojoj naravi od istočnog grijeha i sklon je na neki način više zlu nego dobru. Za biti dobar treba se svaki čovjek puno truditi. Za biti loš i zločest dovoljno da se čovjek prepusti hirovima svoje slabe naravi. A ipak, pravila uljudnog ponašanja pozivaju čovjeka na pristojnost i na ispravno ponašanje. Još više na to potiče svakog čovjeka onaj unutarnji glas što ga nazivamo savješću po kojem svaki čovjek, ako nije otupio u sebi, može naslutiti i osjetiti u sebi i oko sebe što je dobro, a što nije dobro, odnosno što je zlo. Nadalje, vjernika na ispravno ponašanje neprestano poziva i Božji glas, odnosno Božji zakon. U tom kontekstu su nam itekako prisutne poznate zapovijedi Božje, koje već od vjeronauka učimo napamet.

    A opet, čovjek griješi, pada i diže se. Nije stoga čudno da si čovjek želi nekako izmisliti neke okolnosti u kojima kao da ne mora tako jako paziti na ispravno ponašanje i kad se može malo i, rekao bih, gotovo i moralno opustiti. Kao da se stvori atmosfera nekog raskalašenog ponašanja kad se neke stvari ne zamjeraju nikome i tako si čovjek opravdava i ono što u normalnim okolnostima sebi ni drugima ne bi dopustio. Ljudi su se nekako tako uvijek ponašali. Već i u doba antike bile su poznate bakanalije gdje su si ljudi dopuštali ponašanje koje se s pravom može nazvati nemoralnim, razvratnim. Ali, koji puta u godini su si to ljudi dopuštali.

    I u vrijeme kad je društvo više-manje postalo kršćansko, barem na našem europskom kontinentu, ljudi su si ipak željeli nekako osigurati to pravo na neke dane kad se ne moraju držati baš svih moralnih principa. Posebno je u tom pogledu bio izazovan dan neposredno prije nego što počinje strogo vrijeme posta, molitve i pokore, tj. korizmeno vrijeme. Početak je, kao što se zna, Pepelnica. Dan prije Pepelnice nekako je od davnih vremena iskorištavan za to opuštanje do nekih sumnjivih moralnih granica. No, to je tako nekako u ljudskoj naravi. I to se donekle toleriralo, čak i u društvu koje se nazivalo kršćanskim. Tu su negdje sociološki i svojevrsni religiozni korijeni i karnevala (u prijevodu "zbogom meso!"), odnosno u našim krajevima fašnika. A tu je svakako i naš Samoborski fašnik.
 
   Ipak, i ljudska zabava i ludovanje mora poznavati neke svoje granice, svega što spada na ljudsko dostojanstvo i na stanovite principe morala. Često je fašnik lijepa prigoda da se ljudi zabave i da malo zaborave na teška vremena, posebno povezana s recesijom, besparicom, krizom radnih mjesta. Već u starom Rimu ublažavalo se socijalnu bijedu poznatim lijekom "kruha i igara" (panem et circenses). Tako su ljudi zaboravljali na vlastiti jad i muku. Barem za neko vrijeme. Ipak, dugoročno nije to moglo "paliti". Koliko može samoborski, pa onda onaj turopoljski, pa onaj riječki, pa onaj brazilski fašnik ljudima zamagliti oči? Bože, hvala ti za svaku radost, ali pomozi nam da se i ozbiljno uhvatimo posla u rješavanju teških socijalnih i ekonomskih problema.


Zvir:
http://www.samoborskiglasnik.net/kolumne.asp?tip=108
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija
« Odgovori #22 : Veljača 18, 2010, 11:46:26 poslijepodne »


Visti iz Gradišća/Austrije  17.02.2010


Pepeljenje na početku korizme


Na današnju Čistu srijedu počinje u Katoličanskoj crikvi korizma, ka dura 40 dan dugo. Kot vanjski znak pokore se na Pepelnicu dili križ od pepela blagoslovljenih macic.
   
Pepeo je s jedne strani realni simbol prolaznosti i pokore, s druge strani i čišćenja duše.

Slika: I školska dica iz Uzlopa su sudjelivala pri maši na Čistu srijedu.


Pepeo od macic lanjskoga ljeta

Običaj pepeljenja je upeljao papa Urban II. u 11. stoljeću, a u 12. stoljeću su odredili da pepeo mora biti od macic Macicne nedilje prethodnoga ljeta.

Slika: Pepeo od požganih macic prethodnoga ljeta.


Pepelnica u Uzlopu u "Burgenland Heute"

Farnik Uzlopa Franjo Borenić je izrazio svoje veselje, da je crikva bila puna na Čistu srijedu. Da se ljudi na Čistu srijedu daju pepeliti to da je dibok znak povezanosti sa crikvom i Jezušem. Tim počinju svisno i namjerno sveti čas korizme, i pripravljanja na Vazam.

Ako se gdo zna postiti više manje svisno iz kršćanskoga duha, to je ča dobroga, veli Borenić. To je ostatak dobre volje kršćanstva i početak kako človik opet more najti put k crikvi i Jezušu.

Prinos o Pepelnici u Uzlopu će se kazati danas u televizijskoj emisiji Burgenland Heute, u 19.00 na programu ORF2.


http://volksgruppen.orf.at/hrvati/visti/stories/119922/

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Pinezni dar za siromahe u Burkini Faso (12.6.2009):
http://volksgruppen.orf.at/hrvati/visti/stories/102667/

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Visti (stâlna poveznica):
http://volksgruppen.orf.at/hrvati/visti
« Zadnja izmjena: Veljača 18, 2010, 11:48:46 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija
« Odgovori #23 : Veljača 18, 2010, 11:47:32 poslijepodne »


Gradišćanske „Hrvatske novine“ 

crikva i vjera

Ne vjerujte u zlo!


Željezno, vjerska stranica, 01.02.2010. - HN 5/2010

Ali je tako, da človik najjače ljubi one, ki su mu blizu, a to ste vi Gradišćanski Hrvati, s kimi sam desetljeća u zajedničtvu živio, i sam vas upisao u moje srce. Ne vjerujem u zlo, dao sam naslov ovomu članku. Vjerujem u dobrotu, ljubav ljudi u vašu ljubav Gradišćanski Hrvati i ova ljubav nas veže na ovom i na drugom svitu.

Ne vjerujte u zlo negu u Boga, to je naša vjera. Ne misli na zlo, nego u dobro, jer to je Bog. Bog je dobar, u njega vjeruj, u Boga dobrote. I bar ti se kako grozi zlo. Prema dobroti Božjoj je sve malo. Božja dobrota uništava grih i uzvišuje dobro, človika dobrote, koga je na svoju spodob stvorio. Ne gledati na svit u grihu, nego u dobroti Božjoj. Bog je vječan, a grih je za smetlje. U smetlje grihom, neka živi ljubav, neka živi dobrota Božja, neka živu dobri ljudi. Grihom u pakao, on nije za nas. Mi smo iz ljubavi, za ljubav, za nebo stvoreni. Kad je pitao prijatelj Menteš svojega prijatelja Haršanjija, da li se ne boji smrti. Ov mu je onako pjesnički odgovorio: Ne, jer znam, da me na drugom svitu ne človik, nego Bog čeka! Sve nas čeka Bog. I ja sam, kot sam sve stariji, tijelo slabi, ali u toj mjeri mi duh jača, pa se pitam, je jur ovo znak goristanja. Seli se iz svita, kako ptica selica, ali ne u ništa, nego u sve, u nebo, k Bogu, kade mene i vas sve Bog čeka. Nebeskimi pozdravi nas čekaju naši pokojni, puni radosti i veselja, da se opet vidimo, da smo zajedno, veselju ni kraja konca, zemlju zaminili smo s nebom, suznu dolinu, vječnom radošću i veseljem svi smo zajedno i s timi o kih smo mislili, da su na vijek zgubljeni. Ča su naše male mjere prema Božjoj velikoj milosrdnosti. Mi znamo biti nemilosrdni, ali Božjoj velikoj milosrdnosti nima kraja. Ne tako se puni nebo, kako mi sudimo, nego kako sudi Bog milosrdnosti. Ne, nikada zlo neće nadvladati ni na ovom, ni na drugom svitu, jer Bog je vladar svega svita. Znajte štitelji, nimam ja ništa drugo u glavi i u ničem drugom ne razmišljavam, nego o Božjoj ljubavi i milosrdnosti sve drugo je za me nevažno. Kao u prošeciji, predstavljam Bogu sve grišnike, sve siromaške, uboge, nevoljne i opće pozabljene, zanemarene i druge i je zručam u beskrajnu ljubav i milosrdnost Božju, Gospodine smiluj se, završavam moju molitvu. Kad pišem ove rede, imam uvijek pred očima vas štitelje, s kimi se razgovaram, kako mi je pisao jedan štitelj, da kad čita moje pisanje, čini mu se da se s manom razgovara. To se čini i meni, kad ove rede pišem, da se s vami čitatelji razgovaram. Za toliko više, jer živim ovde kao samac sa svojimi misli i vas sve u misli nastanim kod sebe. Vjerujem u vjekovječnu ljubav Božju i da će biti Bog sve u svemu i zato vjerujem, da ćemo se svi najti u nebu u vjekovječnosti, kao braća i sestre. Malo bio sam presenećen, kad sam čitao naslov knjige, ku je izdalo Hrvatsko štamparsko društvo, ali vjerujem u ljubav i živim, i hoću živiti iz ljubavi još jače nek do sada. Ljubiti sve i svakoga i najvećega grišnika, kao svojega najvećega prijatelja. U tijelu slabim, ali u istoj mjeri jačam u duhu. Tijelo sve slabije, a duh sve jači, ovo je jur na zemlji kao čudo Božje. Ne pišem ovo zato, da se hvalim, nego da vas potičem da je ljubav sve. Ne po zemaljsku, ali i po duševnu je vas svit moj, jer u ljubavi obuhvatim vas svit. Vas svit, moje je nebo i zemlja, to je moje vjerovanje. U duhu objamim sve vas, moji Gradišćanski Hrvati, ali i sve druge narodnosti, jer ljubav je univerzalna. Ali je tako, da človik najjače ljubi one, ki su mu blizu, a to ste vi Gradišćanski Hrvati, s kimi sam desetljeća u zajedničtvu živio, i sam vas upisao u moje srce. Ne vjerujem u zlo, dao sam naslov ovomu članku. Vjerujem u dobrotu, ljubav ljudi u vašu ljubav Gradišćanski Hrvati i ova ljubav nas veže na ovom i na drugom svitu. Ne lučim se od nikoga, nego sjedinjujem se s vami, sa svakim od nas, jer nas niti daljina, niti nevolje, niti pogriške jedan od drugoga odaljiti ne moru, to je moja vjera, to je moja ispovijed. Draga braća, Gradišćanci, neka nas ova ljubav veže, na vijeke. A zač pišem ovako, jer me nukaju riči sv. Pavla, ki veli: Ljubav Kristuševa nas goni, goni nas da si velimo jedan drugomu, ne gospodine, nego brate. Kristuš je naš brat, svi smo si brati, sestre, svi smo jedni u ljubavi Kristuševoj. Neka živi ljubav i ništ drugo!


http://www.hrvatskenovine.at/hn/
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija
« Odgovori #24 : Veljača 18, 2010, 11:49:49 poslijepodne »


ZVONA, Mesečni list čakovečke žup, VELAČA 2010.

 NEKAJ ZA ČAS KRATITI

AH,  TUA  NAŠA  DECA…

Nam roditelaj ili kak nas oni od milja zovejo, starcaj doma po glavaj skačejo, a vu školi jim navučiteli nikaj nebrejo, nej sam kaj nebrejo nego i nesmejo, jerbo mam vsi skačejo, od roditelov do pedagoga i socijalnih težakov. I unda je čistam nekak normalno gda s takšom decom ima problema i župnik, kak na veronauko, tak i pre meši. Dojdite na mešo pak bodete vidli i čuli kak se spominajo, smejejo, natreskavlejo i ščiplejo i nikaj jiv to ne sekera kaj jiv župnik jako grdo gledi. Oni svoje tirajo i nedajo se smetati.


    Vu minulo nedelo smo otsvetkuvali godovno svetoga Valentina, oliti Zdravkija. Kuliko mi je poznato svetomo Valentino so Rimljani odsekli glavo, jerbo je širiv istino o našemo Božeko, a oni šteri vse bole znajo od mene so rekli gda se na to godovno svetkuje i den zalubljenih, jerbo i zaljubljeni hodajo po sveto kak gda so brez glave. No, nejbi se šteuv vu to mešati jeli je tak ili pak se sam tak pripoveda. Ovo leto se na Valentinovo svetkuvav i den ženidbe ili kak se to po gracki veli: Dan braka. Nišči je nej nikaj rekev jeli so svetkuvali sam oni kaj so se vu cirkvi ženili ili pak vsi oni šteri živijo skupa i delijo vse dobro, kak i vse hudo. Brzčas je niti jednima niti drugima nej lefko, ali nam kaj smo se ženili vu cirkvi Božek pomore gda nam je nejhuje. Dok smo več pre ženidbi nebrem, a kaj nebi rekev nekaj i o deci štera so nejvekše veselje vsima ožejenima, bar dok so mala. Još negda so nam naši stareši prepovedali kak so mala deca mala briga, a velika deca velika briga. Morem vam reči gda sam to nigdar nej razmev, očem reči, tak dugo dok so nam deca nej zrasla. Od unda mi je vse jasno. I mi ve isto to pripovedamo našoj deci, ali nam oni isto tak ne verjejo, a i jim se bode presvetilo vu glavi dok naši vnuki zrastejo.

     Morem vam reči gda je z decom skorom vse vu redo tak dugo dok ne dojdejo blizo puberteta, unda, prek noči, postanejo spametni kak vrag: vse znajo i nikaj ne posluhnejo. I nej sam to, najempot bi šteli biti nejglavneši pre hiži, i vseposot kam dojdejo. Nišči jim ne treba i nišči jim nebre nikaj dopovedati. Nam roditelaj ili kak nas oni od milja zovejo, starcaj doma po glavaj skačejo, a vu školi jim navučiteli nikaj nebrejo, nej sam kaj nebrejo nego i nesmejo, jerbo mam vsi skačejo, od roditelov do pedagoga i socijalnih težakov. I unda je čistam nekak normalno gda s takšom decom ima problema i župnik, kak na veronauko, tak i pre meši. Dojdite na mešo pak bodete vidli i čuli kak se spominajo, smejejo, natreskavlejo i ščiplejo i nikaj jiv to ne sekera kaj jiv župnik jako grdo gledi. Oni svoje tirajo i nedajo se smetati. Dok jiv tak gledim po glavi mi se mota ono vječno pitanje: Otkod polek tuliko bedastih starcov (tak se bar oni za nas spominajo dok so sami), tak čuda spametne dece? Verjem gda znate: kvaka je vu odgoju.Vsa je sreč kaj se je i vu cirkvi nekaj spremenilo na bole. Probajte si pregruntati kajbi se pripetilo gda bi deca išla na pričest vu drugomo razredo, a na fermo vu četrtomo, kak je to negda bilo, pak cirkve bi bile prazne, bar ona mesta gde mladi stojijo ili sedijo i nebi jiv vidli tijam do gostuvanja. Znate kak so tua denešja deca: kaj če jim Božek gda oni vse nejbole znajo. A dok zazvedijo gda je to nej ruon tak nejvečpot odide baba z kolači.

      Mam posle fašnika počne nam korizma. Najte nikomo reči, ali tak je i lani bilo. To je vreme molitve, opraštanja i pokore, tak gda bodemo meli čas z Božekom poravnati račune i vse poprajti kaj smo vu minulo vreme zahuzali. Cajta ga dosti, sam treba dobra volja, a Božek nas čeka. No, najte i na to računati gda bode došev po vas dimo, nej, tre, ipak, vu cirkvo dojti.


Vaš Tonček

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

ŠALA MALA
                                                      Božji liječnik


Marica se porezala po ruci i briznula u plač. Mama je utješi:
- Marice, dragi Bog to sve ozdravi.
– Mama, budem ja morala gore ili bude on došao dolje?


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

 Zvir:
ZVONA, Mjesečni list čakovečkih župa,
Leto XVII, br.2, velača 2010. l.
Nakladnik: ŽUPA SV. NIKOLE BISKUPA, ČAKOVEC,
http://www.ofm.hr/zupa_cakovec/ , http://www.ofm.hr/zupa_cakovec_jug/
Naklada 900 primjeraka


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Kajkavski vu cirkvami:
http://www.zagorje.com/articles/2340/show.aspx

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

KAJKAVSKA VEČERNICA I MEŠA
a) pdf oblik (zvirni oblik, z ilustrâcijam):
http://www.esnips.com/r/hmfl/doc/e5f32fb6-9f50-4fc3-8c7b-4629d332d4a2/KAJKAVSKA_VECERNICA_I_MESA
b) editérajuči oblik (ně baš lépo posložen, bez ilustrâcij)
("privremeno" nedostupno)
http://www.forum.gorica.hr/index.php/topic,4989.msg91664.html#msg91664
« Zadnja izmjena: Veljača 18, 2010, 11:53:21 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija
« Odgovori #25 : Ožujak 28, 2010, 12:59:17 prijepodne »


Gradišćanske „Hrvatske novine“ 

crikva i vjera

Rodio se u štali a umro na križu


Željezno, vjerska stranica, 18.03.2010. - HN 12/2010

ad su mogli Jezuša pitati, kade se je rodio. Kakov broj ima njegov stan. On im je nek mogao reći: Moj stan nima broja, jer sam se rodio u štali. U štali si se rodio, pa veliš o sebi, da si Sin Božji, da si s Bogom jednak, ti si velik čarobnjak, ti znaš dobro zaslipit ljude. Diplomat si, prvoga razreda. Sve biži k tebi, a došao si iz toga zloglasnoga Nazareta. Ča išćeš ti med poštenimi ljudi? Samo Bog zna, koliko i kako su Jezuša ponižavali, i njegovu Majku Mariju. I zaman ga je svit zvišavao, završio je na križu, med razbojniki. Sva njegova čarolija, megalomanija je spala u vodu. U štali se je rodio, pak je htio siditi na najvišem stolu u Izraelu. Kako se je dao svečevati na Macicnu nedilju od naroda. Kad su mu rekli, neka zniči narod, on im je rekao: Ako bi ovi mučali, bi kamenje govorilo, zvišavalo me. Ča ov nek ima u sebi?, pitali su se. No ćemo viditi, kad mu dojde konac, da li će mu ta Bog, koga naziva svojim Ocem, pomoći? Ali ništ, na križu je zdvajao: Bože moj, Bože zač si me zaostavio. Ako je Sin Božji, kako ga more njegov Otac zaostaviti. Iz štale je došao, pak je htio siditi na najvišem stolu? Ovako ča još nismo doživili. Slijedili su ga samo apoštoli, ribari, neki narod. Niti jednoga spametnoga, školovanoga med njimi. Ove je mogao lako zaslipiti, ali učne, nas farizeje, pismoznance ne. Ali ima nešto u sebi, ozdravlja ljude, još i mrtve goristaje, to nam je čisto nerazumljivo, kako to more, čijom moću. To nek moću Zaloga duha more činiti, zato mora i umriti. Ne zgleda se na naše propise, to mu nije važno, samo nek njegove riči su valjane. Pa još i to govori, da će se nek ta spasiti, ki u njega vjeruje. Nastaje sve pogibeljniji, moramo ča činit s njim, rekli su farizeji, jer će zapeljati na krive pute, vas narod. Je jedan med njimi, Judaš, komu su se otprle oči i spoznao ga je. Pripravan je, da nam ga preda i to za malu cijenu, za 30 srebrnjakov, toliko stoji jedan rob. Već i on nije vridan. Sad ćemo mu skočiti na prste i već ga nećemo pustiti. Ćemo vidit, je li je Bog s njim. I Jezuš stoji pred Pilatušem, sām, zaostavljen i od svojih apoštolov, ki su se svi razbigli od straha. Stoji pred Pilatušem i nigdor ga ne brani. Sada ga je još i ta čarobna moć ostavila, čisto nemoćan je. Kade je ta Bog, koga je nazivao svojim Ocem? Ništa, još i ne govori, ne brani se, spoznao je, da si je sām kriv svojoj nevolji, da mu nije mjesto med živimi, kraj s njim. Za kralja se je držao, stavite mu na glavu korunu, ali iz trnja. I dosta nam je križa uzrokovao, rekli su farizeji, sada neka nosi on ta križ, koga je nam hotio navaliti. Gdo ga sprohadja na križnom putu? Samo nekih par žen, ke je tako s lipimih riči zadobio za sebe. Rekao je pri ulazu u Jeruzalem, kad su mu rekli, neka prepovi narodu, da ga zvišava, da ako ovi zamuknu, će kamenje govoriti, ali ništa. Zač sada kamenje ne govori, sve šuti i Bog i kamenje, samo ta buka ga sprohadja, vikali su na dvoru Pilatuša „Na križ s njim, na križ s njim!“ Sad je dostao, ča si je zaslužio. Neshvatljivo, ča je Bog sve učinio za nas, i čini i danas. On Bog, bez početka i konca, ljubav beskrajna, svemogući Bog se ponizi tako, da su ga za najvećega zločinca držali. Visi na križu med razbojniki, zaostavan od apoštolov i prijateljev. Zaostavan i od onih, ke je ozdravio, oprostio grihe, samo Marija pak sv. Ivan, pak velika grišnica, Marija Magdalena pod križem. Kako su ga mogli ismihavat zbog ove grišnice i ča su si sve mogli misliti o njoj. Človiče, jako si drag dobromu Bogu, činio je sve za te, da se ne pogubiš navijeke. Zato učiniti sve, da se spasiš, da se ostaviš griha, da se obličeš u opravu posvećujuće milosti u ljubavi i istini i da budeš i ti človiče tako milosrdan prema svojemu bližnjemu, kako je on milosrdan prema tebi. I čim drugim bih završio ov članak, nego riči: Bože smiluj se meni grišniku.

http://www.hrvatskenovine.at/hn/
« Zadnja izmjena: Ožujak 28, 2010, 01:07:01 prijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija
« Odgovori #26 : Ožujak 28, 2010, 01:08:58 prijepodne »


ZVONA, Mesečni list čakovečke žup, OŽUJEK 2010.

 NEKAJ ZA ČAS KRATITI

ŠTO JE OD VAS BREZ GREHA NE MORA ITI NA SPOVED!!


     Korizma je i zato mi je, brzčas, Evanđelje o Mariji Magdaleni kak grešnici zapelo za oko, očem reči, za vuho, pak sam počev malo gruntati o temo kakši smo mi verniki i kak se ponašamo gda napravimo greha. A toga se hajdig nabere vsaki den. Vsi znamo gda se Marija Magdalena pred Jezušom hitila na kolena, kušuvala mo je noge i z suzami mo jiv je oprala i prosila ga je nek joj oprosti grehe štere je naprajla, kak mišlju, tak i delom. Vsi so bili najgerek kaj bode Jezuš napraviv z grešnicom štera se pokajala i šteroj je bilo žauv kaj je grešila. Onda je Jezuš rekev one poznate reči: Nek prvi hiti kamena on šteri je brez greha… I ljudi so se pomalem i stiha rezišli. Tak je bilo negda. A kak mi denes to delamo? Idemo na spoved i to jako retko, negda nam je i jempot na leto preveč gosto, priznamo svoje grehe i slabosti, sebi i velečasniko, a Božek nam oprosti grehe. I kak dugo zdržimo? Od velike spovedi, pak do vuzmenoga pondelka. I unda smo celo leto brez brige. No, Božek nas jako dobro pozna i nebremo ga nikak iznenaditi. On zna gda smo mi ljudi slabi i grešni i gda teško hodamo po poto vere i Božekovih zapovedi i gda vsaki čas zglajzamo z pravoga pota i završimo vu grešnomo blatu. I naš Božek nas vsaki den znova razme i štima, a več se čistam i privčiv. Makar se mi vsaki den znova borimo kaj ne bi zgrešili, ali nam to jako teško ide, a i mi smo obični i slabi ljudi i nebremo vu vsakoj borbi navek pobediti i zato nejvečpot borbe z grehom zgubimo i znova zgrešimo. I ne pitamo kak je Božeko! Vsi se zvlačimo na to gda je on na to privčeni, ali se srdi kaj tak retko dojdemo na spoved, kajbi se, vu četiri oka, pospominali ž njim, kaj nas malo zašpota, kak svoje dete i pomore nas znova vrnuti na pravi pot. Ma, kak gud to kratko trajalo. Probajte se zmisliti kak je to gda se posvadite z japom ili pak mamom, bratom, sestrom, decom, vnukaj…, unda nam je nekak žmehko pri srco, nekaj nas tiska, boli nas glava, nebremo spati… i jedva čekamo kaj se pomirimo, kaj poravnamo račune. A gda se posvadimo z Božekom, gda napravimo nekaj kaj se nam ne šika, a kaj se niti dragomo Božeko ne vidi, niti z okom ne trepnemo, makar kokot vsakipot, nejmeje, tripot zakukuriče, ali to nas nikaj ne zleca, jerbo je Božek sam stiha i vse magadi. Jesmo li mi, ruon, navek zaslužili gda dok mi na Božeka hičemo kameje kaj nam on vrne z kruhom? Gda nam dobro ide unda Božeka ne nucamo, ali dok dojdejo nevole unda se zmislimo gda nešči postoji što čaka kaj nam pomore, što se furt briga za nas i što nam oče i more pomoči. Dok zgrešimo nejvečpot se bojimo kaj ne zazvedijo naši vu familiji, žene, pajdaši, sosedi, a z Božekom smo lefko, jerbo on nas nikaj ne pita i nebode nikomo nikaj rekev. Gda bi i denes hitali kameje na vsakoga grešnika ili pak grešnico, brzčas bi kameje jako fletno sfalilo.

      Verjem gda sam vam nej nikaj preveč novoga i spametnoga rekev, gda vse to vi znate, ali isto tak kak i ja, vugiblite se dragoga Bžeka i spovedalnice kaj se nej zazvedilo kakši smo pravzaprav je. Pred nami je Veliki tjeden i velika spoved i prosim vas kaj ne bodete zahuzali i zmislili nekšega zgovora sam kaj se ne bi pomirili z Božekom. Ne morate se bojati, nišči ne bode na vas kameje hitav, ali neje, ruon, lepo na Vuzem jesti posvečeno šunko (i hrena), a gda se neste pomirili z Božekom. Nek vam je srečen i blagoslovlen Vuzem i gda ga dočakate vu miro, kak z ovima na zemli, tak i z Onim na nebo.


Vaš Tonček

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

 Zvir:
ZVONA, Mjesečni list čakovečkih župa,
Leto XV, br.3, ožujek 2010. l.
Nakladnik: ŽUPA SV. NIKOLE BISKUPA, ČAKOVEC,
http://www.ofm.hr/zupa_cakovec/ , http://www.ofm.hr/zupa_cakovec_jug/
Naklada 750 primjeraka


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Kajkavski vu cirkvami:
http://www.zagorje.com/articles/2340/show.aspx

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

KAJKAVSKA VEČERNICA I MEŠA
a) pdf oblik (zvirni oblik, z ilustrâcijam):
http://www.esnips.com/r/hmfl/doc/e5f32fb6-9f50-4fc3-8c7b-4629d332d4a2/KAJKAVSKA_VECERNICA_I_MESA
b) editérajuči oblik (ně baš lépo posložen, bez ilustrâcij)
("privremeno" nedostupno)
http://www.forum.gorica.hr/index.php/topic,4989.msg91664.html#msg91664
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija
« Odgovori #27 : Travanj 01, 2010, 01:58:24 prijepodne »


Gradišćanske „Hrvatske novine“ 

životni stil

Gdo nadalje tuče po crikvi — će vrijeda i po škola i ministarstvi

Željezno, komentar, 23.03.2010. - HN 13/2010

Evo, sada su konačno stigle reakcije službene Katoličanske crikve i nje dostojanstvenikov: Čemu? Zlostavljanju u crikveni i redovnički institucija i organizacija. Zasada ide uglavnom odnosno samo sa seksualno zlostavljanje (Missbrauch). No, moglo bi vrijeda pasti to ograničenje samo na „seksualno“. Kako je u otvorenoj izjavi pisao dijecezanski biškup Željezna dr. Pavao Iby „… ovo se tiče i naše dijeceze. U toj situaciji ne smimo gledati na stran, nego moramo se iskreno baviti starimi i novimi problemi. Moramo skrbiti pred svim za žrtve i kako bi mogli prepričiti daljnje zlostavljanje…“. Papa Benedikt XVI. je takaj službeno reagirao i izrazio svoje veliko nezadovoljstvo i žaljenje zbog ovih seksualnih zlostavljanj ke sada nevjerojatnom brzinom „zagledaju“ svitlo dana, iako su počinjeni pred već ljet, dijelom još i pred već od 25, 30 ili još i 50 ljet. Odredjena javnost se ne zadovoljava s tim, ča je Papa izjavio od njega potribuje da se oprosti za cijelu njegovu Crikvu. To Papa naravno (još?) ne more, jer bi tim priznao krivicu Crikve kao institucije a ne kao krivo odnosno kriminalno ponašanje nekih nje zastupnikov. Neće ni jedan monarh optužiti cijelo svoje carstvo, niti nijedan državnik svoju zemlju niti ne ministar cijelo svoje ministarstvo. A tim smo jur i kod općega zlostavljanja. I opet počinje kod Katoličanske crikve. Ovde da su neki nje zastupniki punjali svoje školare, djake (Zöglinge). To je sigurno bilo tako, a sigurno u čuda već slučajev nego nam je do sada poznato. Ali jur se more naslutiti strah, ki se šmulja u dušno spoznanje, savjest brojnih školnikov i učiteljic. Koliko su oni punjali, dali klečati ili vlikli za vlase svoje školare — to sve naravno u zloiskorišćavanju svojega autoriteta kao učitelj! A zato ne triba pojti najzad 50 ljet, da bi se našlo bezbroj ljudi, ki bi vjerojatno bili pripravni optužiti i tužiti svojega (svoju) učitelja ili učiteljicu. Ako se ov oganj sada širi, recimo i na Saveznu vojsku? Koliko se je navodno zlostavljalo pod plašćem autoriteta i krivo-tumačenoga autoriteta i koliko škode su onde mladi muži nosili domom? Ako još uzmemo npr. uze, koliko se onde zlostavlja (da se to čini i seksualno je otvorena tajna) i podplašćem autoriteta i od suzarobljenikov ali navodno i drugih… onda nastaje još žakljivije. Za ove učitelje, vojne instruktore (Ausbildner) i oficire naravno valja pretpostavka nekrivičnosti dokle znamda ne i ovde počinje lavina (opravdanih i neopravdanih optužbov). Ča triba povući iz ovoga? Da apsolutno triba odbiti svako zlostavljanje, a triba u ljudi razviti takovu svist i samopouzdanje, da se tako ča ne smi dogoditi. Ako se pak dogodi, onda triba obračunati s počinitelji, ne s institucijami — ne s Crikvom i s ministarstvi!

http://www.hrvatskenovine.at/hn/

Papérnato izdâjně gradiščanskohrvacke "Hrvacke novin" jě i lépo ilustrérano.
Kakti primer (i kak morebitna PObuda na pretplatu) evo iskrenéranoga broja 11 od 12.III.2010.
3 POdatkoteke su na žalost mega-bajtne iliVi vele-bitně (saka 20-tek MBy).
Vukupni broj strânic: 28.
http://www.forumgorica.com/kajkavski/gradisce-i-turopolisce-burgenland-und-turenland/msg14114/#msg14114
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija
« Odgovori #28 : Travanj 01, 2010, 01:59:31 prijepodne »


Gradišćanske „Hrvatske novine“ 

crikva i vjera

Pomirenje s Bogom

Željezno, vjerska stranica, 23.03.2010. - HN 13/2010

Grišan človik se shranja pred Bogom, neće na svitlo, jer su mu grihi zli. Kad si umažemo opravu, ju svličemo i zamemo čistu. A umaženu dušu si ne bi očistili? Kad projdeš pred Boga i valuješ svoje grihe najprvo u spovidaonici, staneš se lagano, veseo jer ti već ništ ne gnjavi dušno spoznanje. Grihe si ostavio u spovidaonici i stupio si van iz spovidaonice u milosti Božjoj, u opravi posvećujuće milosti. Najveće je čudo, ko se mora dogoditi, to se odigrava u spovidi, iz zemaljskoga si nastao nebeski človik.

Pomirenje s Bogom počne ovako: Oprosti mi Bože. Ili kako je David kralj molio: „Smiluj mi se Bože, po svojoj velikoj milosrdnosti i po velikom svojem milosrdju uništi moju grihotu." Bog nam je pripravan sve i uvijek oprostiti, ako za oprošćenje prosimo, ali ako ga ne prosimo, nam nije oprošćeno. I kako more biti oprošćeno takovomu človiku, ki jače voli grih, nego ljubav dobrotu i čistoću srca? Meni ne triba Bog, meni je triba sva nasladnost, grišna ili ne grišna svejedno. A Boga zato ne tribam, jer mi zabranjuje ovo i ono, zabranjuje mi grih koga ja tako volim i prakticiram. I kako more Bog pomoći onim, ki si ne daju pomoć?! Ovo je tragedija grišnoga človika, da hoće ostati u grihu. Ali čim se jače človik približava k Bogu, tim jače vidi svoju grišnost. Zato su se sveci nazivali velikim grišnikom, jer su vidili, ćutili, da kako su prema Božjoj uzvišenosti veliki grišniki. Svaki človik ki se s Bogom pomiri je ponizan, jer zna kako je Bog dobar prema njemu, toliko čega nije vridan. Izgleda, da se je i Judaš povrnuo i pokajao, jer je ovako zdahnuo: Zagrišio sam, jer sām izdao nekrivoga! Žao mu je bilo. Da, to je pravo, žaliti nad svojim grihom, a ne žaliti nad grihi drugih kako farizeji, da drugoga grihe donašam na svitlo. Donesi svoje grihe pred Boga, i projt ćeš od njega očišćen. Grišan človik se shranja pred Bogom. Svim nam je poznato još iz škole pripetenje Adama i Eve. Shranjaju se pred Bogom, jer su goli. Ova golota se razumi tako, da su goli najprvo u duši. Jili su iz prepovidanoga sadja. Ča je to zapravo bilo, to ćemo doznati, kad susretnemo Adama i Evu u nebu. Grišan človik se shranja pred Bogom, neće na svitlo, jer su mu grihi zli. Kad si umažemo opravu, ju svličemo i zamemo čistu. A umaženu dušu si ne bi očistili? Kad projdeš pred Boga i valuješ svoje grihe najprvo u spovidaonici, staneš se lagano, veseo jer ti već ništ ne gnjavi dušno spoznanje. Grihe si ostavio u spovidaonici i stupio si van iz spovidaonice u milosti Božjoj, u opravi posvećujuće milosti. Najveće je čudo, ko se mora dogoditi, to se odigrava u spovidi, iz zemaljskoga si nastao nebeski človik. Je ljudi, ki zbog nekoga uzroka, znam i zbog drugoga hištva, ko već nisu mogli sklopiti u crikvi, se ne moru spovidati, ali moru se pokajati. Direktno stupiti pred Boga i se Bogu spovidati i reći mu: Bože oprosti mi sve grihe. Bog nas hoće na svaki način spasiti, svakoga tako, kako mu je moguće. Ali poklekni človiče pred Boga i valuj mu: Bože grišnik sam, oprosti mi! I ako i trideset puti zagrišiš u danu, onda prosi trideset puti za oprošćenje. Nekate zabiti, pakao je to, kad veli človik Bogu zbogom na vijeke. Bog nam je dao slobodnu volju i moremo s Njim i protiv Njega. Ali odsudi sebe i neće te suditi Bog. Bog hoće da se svi spasimo. Sv. Ivan u knjigi Otkrivenja piše: „Potom sam vidio veliku množinu, ke nije mogao nigdor prebrojiti, od svih narodov, pokolenj, ljudstav i jezikov. /Otkr. 7, 9/ Ali nije vidio nikoga u paklu. To ne znači da nima nikoga u paklu. Ali srićan je človik, ki s Bogom živi. On je jur sada u nebu, jer nebo je u vami, rekao je Jezuš. Othitit grih, težinu, ka nas gnjavi, davi i bez griha bit ćemo laki i zdizat ćemo se do neba. Sprohadja nas radost veselje, ljubav, a grišnika, tuga nevolja, grih, križ, jer grih je najveći križ. Ne prekinuti veze s Bogom. Zač bi išao u smrt, kad me život čeka? Nekamo se načinjati pravični pred Bogom, kao farizeji. To činimo pred ljudi, jer ih se bojimo. Ali Boga se ne triba bojati pokorni grišnik. On nas upravo kao grišnike čeka s svetačnom opravom, ku ćemo konačno dostat, kad mrtvo tijelo ostavimo u grobu, a duša slobodna leti u nebo. To nam hoće dati Bog, zato hvala Bogu, ki nas kao grišnike, kao pokornike rado, jako rado čeka. Razbojnik se ne segura priznati svoj grih pred svitom, jer ga čeka uza. Ali pred Bogom more priznati svaku dob svoj grih i Bog ga neće slati u pakao, niti u uzu, nego će mu tako oprostiti grih, kako ga je oprostio desnomu razbojniku, komu je još svemu tomu i obećao: Još danas ćeš biti s manom u Paradižomu.

http://www.hrvatskenovine.at/hn/

Papérnato izdâjně gradiščanskohrvacke "Hrvacke novin" jě i lépo ilustrérano.
Kakti primer (i kak morebitna PObuda na pretplatu) evo iskrenéranoga broja 11 od 12.III.2010.
3 POdatkoteke su na žalost mega-bajtne iliVi vele-bitně (saka 20-tek MBy).
Vukupni broj strânic: 28.
http://www.forumgorica.com/kajkavski/gradisce-i-turopolisce-burgenland-und-turenland/msg14114/#msg14114
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: P Oltar - POrtal naš svagdašni PObôžni i vragolasti / Bogoslavija
« Odgovori #29 : Travanj 01, 2010, 02:03:10 prijepodne »


Katoliki v internâtu na internetu

katolici.org

Koliko je težak Kristov križ?

„Neprikladne procedure za određivanje podobnosti kandidata za svećeništvo i redovništvo; nedovoljna ljudska, moralna, intelektualna i duhovna izobrazba u sjemeništima i novicijatima...“ samo su neki od uzroka da se i među svećenicima i redovnicima pojave izrodi koji su „do te  mjere zatamnili svjetlo evanđelja što nisu stigla učiniti ni stoljeća progona“.

Središnja pučka pobožnost tijekom korizmenog vremena jest put križa, odnosno križni put (lat. via crucis ili via dolorosa). Njegova specifičnost je u tome što je izrastao izravno iz naroda – najprije u Jeruzalemu, a potom se, kao dio franjevačke duhovnosti, proširio na Zapad. Danas se po crkvama na hrvatskom govornom području mogu susresti različiti tekstovi koji prate, najčešće, četrnaest postaja kojima se prizivlje u pamet muka i smrt Kristova. No, koliko god da bilo dobrih duhovno-poticajnih razmišljanja, obični puk je naviknuo na onaj što se može naći u Biserju sv. Ante i starim pjesmaricama. Vjerojatno zbog toga što na jednostavan način govori o ljudskom grijehu, smislu i plodu križa. Tako u Trećoj postaji čovjek priznaje: „Kako su teški naši grijesi! Pod njihovim teretom pada Onaj koji sve drži svemoćnom riječju svojom; a pada zato da se mi podignemo iz zloća svojih“. I uistinu, svaki grijeh i danas učinjen dio je Kristovog teškog križa kojeg On nosi ka Golgoti da bi ga učinio simbolom uskrsne pobjede. U povijesnoj realnosti kada je tjelesni Isus po(d)nio križ posebno strašno je djelovao kontekst te životne drame koji govori o zatajenju i izdaji onih koji su mu bili najbliži; o preziru i pljuvanju onih koji su se prethodno zaklinjali u Njega. Zbog toga i danas posebnu gorčinu izazivaju grijesi koje čine Kristovi najbliži sljedbenici. Osobito ako svojim postupcima negiraju Boga kao Oca, Otkupitelja i Tješitelja. Iz te perspektive valja promatrati i Bogu vapijuće grijehe zlostavljanja i pedofilije koji su počinili svećenici, a o njima naširoko danas pišu novine na Zapadu.

Ono što je odavno intelektualcima jasno – a to i ekleziologija ističe – jest da i u Crkvi ima grijeha. Ona kao Božanska i ljudska ustanova, istovremeno je i sveta i grješna. Ali ono što puni medijske prostore posljednjih godina a govori o seksualnim skandalima svećenika i zlostavljanjima maloljetnika kao da je prevršilo svaku mjeru. Iz toga je razloga papa Benedikt XVI. poslao pismo katolicima u Irskoj nastojeći sanirati već počinjenu štetu, uputiti na potrebu radikalnog odbacivanja grijeha i predložiti „put ozdravljenja, obnove i zadovoljštine". Važna stavka koju Papa navodi jest sveopća sekularizacija koja je potencijalnu svećeničku bazu na Zapadu, dobrano uzdrmala. Drugim riječim kazano: očito je da, kao što ni rode ne donose djecu, tako ni svećenici ne padaju s neba. Oni su dio naroda u kojem se rađaju i kao takvi su, u određenoj mjeri, obilježeni društvom. „Neprikladne procedure za određivanje podobnosti kandidata za svećeništvo i redovništvo; nedovoljna ljudska, moralna, intelektualna i duhovna izobrazba u sjemeništima i novicijatima...“ samo su neki od uzroka da se i među svećenicima i redovnicima pojave izrodi koji su „do te  mjere zatamnili svjetlo evanđelja što nisu stigla učiniti ni stoljeća progona“.

Kada ovakve stvari isplivaju na površinu mnogi počinju postavljati ono, u suvremenom ambijentu vječno, pitanje smisla celibata, zaboravljajući da se pedofilija i slične nastranosti pojavljuju u gotovo svim slojevima društva. Točno je i razumljivo da onaizgleda još strašnije kada ju počine oni kod bi trebali biti oaza utjehe za žrtve. Ali je također točno da joj uzrok nije u celibatu. Jasno je, pak, da on nosi svoje izazove i vjerojatno će budućnost Katoličke crkve premisliti o njegovoj korisnosti, no danas se u njemu ne treba tražiti krivca za najgnusnije grijehe protiv Šeste Božje zapovijedi. Štoviše oni koji su dali obećanje da će živjeti kao beženci, oni moraju biti svjesni svoje odgovornosti pred Bogom i ljudima i sukladno tomu moralno se usmjeriti svoje moralno ponašanje.

Ipak, i iznad celibata postoje zakoni koji obvezuju čovjeka a time i svećenika. To su prirodni zakoni. Stoga se prekršaj zavjeta beženstva ne može jednako tretirati ako je učinjen sa ženom, s muškarcem ili s djetetom. U tom je smislu seksualni grijeh svećenika sa ženskom osobom još uvijek (nota bene!) pad, ali prirodan. Istodobno se to ni u kojem slučaju ne može ustvrditi kada se radi o seksualnom činu s muškarcem ili u najgorem slučaju s djetetom. To naš narod dobrano razumijeva i shodno tomu se ponaša. No, zaključno kazano, svaki grijeh kojeg učini svećenik jest poseban udarac Kristu na putu ka Golgoti i za njega će on kat-tad ispaštati. Stoga nisu bezrazložno teolozi kazali da je poseban dio pakla rezerviran za loše svećenike, redovnike i redovnice. Papa je toga svjestan i zato poziva na obraćenje, osobito u ovoj Godini svećenika.


Piše: Josip Vajdner
KTA/KNI


http://www.katolici.org/dogadjanja.php?action=c_vidi&id=16014
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549