Dr. Judith Reisman. Ovo je znanstvenik čije ime Aleksander Štulhofer nije htio niti izgovoriti. Ona je razotkrila svijetu tko je ustvari otac seksualne revolucije - A. Kinsey. Ako niste vidjeli dokumentarac, barem pročitajte ovaj osvrt.
http://www.laudato.hr/Vijesti/Svijet/Dr--Judith-A--Reisman-razotkrila-rad-Kinseya.aspx Dr. Judith A. Reisman razotkrila rad Kinseya
U uvodniku pod nazivom "Osobna Odiseja do Istine" svoje nove knjige "Sexual Sabotage" dr. Judith A. Reisman govori o svom životnom putu. Dr. Reisman opisuje kako ju je obiteljska tragedija ponukala na rad u otkrivanju prijevara u znanosti zlostavljanja djece te razotkrivanju "revolucionara" spolnog odgoja Kinseya.
Osobna Odiseja do Istine
Zamolili su me da se predstavim, kako biste vi, poštovani čitatelji, saznali više o mom životnom putu, i kako bi bilo jasnije što me zapravo dovelo do otkrića Kinseyevih protokola zlostavljanja djece, pogrešnih podataka u njegovim istraživanjima, te načina na koji je on oblikovao suvremeni spolni odgoj, zapadnjačku seksualnu kulturu i ponašanje. Također, zamolili su me da objasnim kako sam postala povjerenik vlade SAD u međunarodnim istraživanja o prevarama u znanosti, zlostavljanju djece, pornografiji, zloupotrebi droga i ostalim kritičnim pitanjima našega vremena. Pokušat ću dotaknuti i neke od osobnih trenutaka iz svojega života, koji mogu biti od koristi čitateljima u ovom razotkrivanju Kinseya.
Rođena sam kao Judith Ann Gelernter, 1935. u Newarku, New Jersey. Moja je velika obitelj, ruska s majčine a njemačka s očeve strane, pripadala drugoj generaciji Američkih židova. Moji su djedovi pobjegli pred progonstvom u Europi, i stigavši na Ellis Island u New Yorku s zahvalnošću prihvatili zemlju koja ih je prigrlila, te odmah počeli intenzivno raditi podigavši uz to i velike obitelji uspješnih ljudi.
Moj otac Matthew rođen je u Massachusettsu, a moja majka Ada u New Jerseyu. Bili su vlasnici „Matthew's see Food“, od kojeg su razvili uspješan posao u Irvingtonu, u New Jerseyu. Gelernteri su se svakih par mjeseci redovito okupljali na obiteljskim druženjima, kod tete Laure u South Orangeu. Više od četrdeset odraslih, i deseci djece, sjedili su za ukusno uređenim stolovima, uz besprijekorne manire. Nakon večere, bez suvremenog izuma – televizije, vodile su se političke debate između mojih roditelja i obitelji. Moji su roditelji bili obiteljski radikali. Vjerovali su u naširoko oglašavanu propagandu savršenog novog svijeta, u novi poredak socijalizma ili komunizma. U to vrijeme, niti jedne novine u Americi nisu još otkrile milijune Staljinovih žrtava u Rusiji. No svaka je debata bila izglađena kad bi tata i tri tetke uz klavirsku pratnju sestrične Ruth četveroglasno pjevali stare Jidiš i Američke narodne pjesme. Ja sam bila očarana.
Za mene su oni bili glazbeni divovi. Moj otac je za mene izgledao kao filmska zvijezda, zgodan, pokraj moje tetke Mary, prekrasne crvenokose i zelenooke sopranistice koja je odbila ponudu Metropolitan Opere, kako bi se udala i podigla obitelj.
tac me je često podsjećao da „Gelernter“ na njemačkom znači „obrazovan“, i to je ime kojim su se zasluženo ponosili moji preci. „Tvoj život mora biti na ponos tvojem imenu“, znao je govoriti. Moja je majka Ada bila iz obične „Goldberg“ obitelji. Šarmantna i profinjena, igrala je glavne uloge u važnim produkcijama malih scena u YMHA (Young Men's Hebrew Association), koje su vodili Moss Hart, Dore Shary i ostali lokalni dečki, a koji su kasnije postali veliki Hollywoodski moguli 1930-tih godina.
Umjetnički talent naslijeđen od roditelja omogućio mi je uspjeh u glazbenoj profesiji, no od njih sam naslijedila i ljubav prema istini, brigu za nemoćne te otpor prema tiraniji, sve što me uputilo na težak put opisan u ovoj knjizi.
Vrijeme moje mladosti bilo je idilično: majka me dočekivala kući svakog dana, a otac je podržavao sve što sam činila. Osjećala sam se sigurno među susjedima, stričevima i bratićima, zahvaljujući blagom represivnom utjecaju onog vremena. Udala sam se, u sigurnosti živjela sve do 1966. kad je moja desetogodišnja kćer bila zlostavljana od trinaestogodišnjeg obiteljskog prijatelja, kojeg smo voljeli i vjerovali mu. Rekla mu je da prestane, ali on je bio uporan. On je znao da će joj se to svidjeti, govorio je, i to na temelju onog što je vidio u časopisima svog oca, u „Playboyu“ jedinoj „prihvatljivoj“ pornografiji onog vremena. Dečko je napustio zemlju nekoliko tjedana kasnije, kad se saznalo da je moja kćer bila samo jedna u nizu djece koje je silovao, uključujući i vlastitog malog brata. Moje se srce slomilo zbog svih tih obitelji.
Kasnije sam saznala da je ovaj, za nas tako strašan događaj, zapravo uobičajeni model ponašanja kod mladih seksualnih prijestupnika, kako ih zovu u zakonodavnim krugovima.
Da moja kćer nije pala u duboku depresiju vjerojatno nikad ne bih saznala ništa o tom silovanju. Tek kad sam joj obećala da neću pozvati policiju, ona mi je rekla što se dogodilo. Nakon što sam je uvjerila da to nije bila njena krivica, nazvala sam tetku, moju osobu od povjerenja. Ona me s razumijevanjem poslušala i izjavila, „Judy, ona je možda to sama tražila. Jer djeca su seksualna bića od rođenja“.
Zaprepaštena, odgovorila sam da moje dijete nije tražilo seks, i nazvala Carole, školsku prijateljicu s Berkleya, koja me ovako savjetovala: “Judy, ona je možda to sama tražila. Jer djeca su seksualna bića od rođenja.“
Čudila sam se kako dvije toliko različite osobe, geografski razdvojene, mogu izgovoriti istu misao. Prepoznala sam ideološku „partijsku liniju“. Kao mlada majka ušla sam u Kinseyev svijet, a da to nisam ni znala. I kasnije ću često čuti tvrdnju da su „djeca seksualna bića od rođenja“. No, otkriti ću što se skriva oko izvora takvog stava.
1973. sjedila sam u zamračenoj filmskoj knjižnici televizije CBS, tražeći snimku „Sajma u staroj Engleskoj“ Encyclopedia Britannice, koju sam htjela upotrijebiti za novi spot moje dječje pjesmice. Naslijedivši očev glas i majčin stas, zarađivala sam pišući i pjevajući pjesme za djecu. Bila sam producent video spotova za „Captain Kangaroo“, programa za djecu kojeg su ljudi u SAD dugo godina voljeli i vjerovali mu.
Zaposlio me Jim Hirschfeld, producent emisije, čim je vidio izvadak iz moje produkcije za „Children's Fair,“ ETV (PBSTV) program u Wisconsinu, „Merry-Go-Round,“ i „Art Through Music“ za Scholastics Magazine u New Yorku. Do rada na emisiji „Captain Cangoroo“ producirala sam edukativne materijale za različite muzeje: Milwaukee Public Museum, Cleveland Museum of Art i Skirball Museum u Los Angelesu. Vodila sam računa o tome kako slike djeluju na mozak, um i memoriju.
Jim je bio pažljiv i pristojan čovjek, te predan otac, stoga mi je dopustio da radim od kuće u Clevelandu. Snimala sam u lokalnom studiju, dala da se pjesme ilustriraju, te slala konačan proizvod u New York. Bez agenta, oslanjajući se samo na svoj bogomdani talent, bila sam među najboljima u svom polju, duboko impresionirana činjenicom da Američki sistem nagrade-za-zaslugu to omogućuje.
No, tog dana Jim me pozvao u svoj ured i s nelagodom mi pokazao tekst nekog istraživanja: skrivenom kamerom proučavali su grupu djece, prateći pokrete njihovih očiju. Jim me uvjeravao da on voli moje misaone pjesme, ali - oglašivač želi da dječje oči budu prikovane za ekran, jer bez roditeljskog nadzora djeca se s našeg programa prebacuju na crtane filmove. Ja bih u svojim produkcijama trebala ubrzati tempo – kako bi se natjecala s brzom akcijom i rastućim nasiljem na crtanim filmovima koje emitiraju ostale tv postaje. Bob Keeshan (koji je tumačio „Captain Cangorooa“) bio je uznemiren takvim zahtjevom. Jim, i sam uznemiren, rekao nam je da nemamo izbora.
Shvatila sam da niti želim niti mogu pisati za djecu na taj način. No ipak, za mene nije sve bilo izgubljeno. S odličnim tantijemima od Captain Cangorooa, mogla sam si priuštiti povratak na fakultet i specijalizaciju na studiju mass medija. Kao supruga sveučilišnog profesora, bilo mi je jasno da svijet s poštovanjem gleda na one s znanstvenim titulama. Istovremeno osobno sam bila razočarana činjenicom da u društvu obrazovanih nedostaje intelektualne znatiželje i životnosti. Često sam primjećivala manjak zdravog razuma na njihovim druženjima i razgovorima. Unatoč silnim titulama, veći dio sveučilištaraca na mene je ostavljao dojam osoba koje se rado distanciraju od stvarnosti većine građana.
Umjetnički rad u muzeju i tv iskustvo ostavili su mi u zalog brigu o načinu kojim se na djecu utječe, reprogramira, i mijenja ih, obzirom da slike i ostali uzbuđujući stimulansi svakog dana mijenjaju strukturu dječjeg mozga. Ako je prestižan i odgovoran program poput „Captain Cangoroo“ morao ubrzati svoj format u onim naivnim vremenima, što će se tek dogoditi u nadolazećim desetljećima? Kakvu to djecu oblikuje televizija, i kako će ta promijenjena djeca promijeniti naše obrazovne institucije, teologiju, vladu, zakon, medicinu, obiteljske i mass medije?
Odlučivši da postignem doktorat u komunikacijskim znanostima, upisala sam se u Case Western University u Clevelandu, kako bih studirala utjecaj televizije, i otkrila na svoje veliko iznenađenje, kao osviješteni medijski profesionalac, da je već 1972. toksičnost televizije bila dokazana u izvještajima američkog ministarstva zdravstva o nasilju na televiziji.
No, mass mediji su uspješno relativizirali i sakrili opasnosti vlastite profesije ignorirajući to važno otkriće te cenzurirajući izvješće o tim studijama. Odlučila sam promijeniti fokus svog istraživanja, shvativši da takva istraživanja već postoje ali su sustavno ignorirana. Tomu je pridonio i jedan neplanirani eksperiment s verbalnim i neverbalnim ponašanjem.
Mladi student komunikacija, tek što ga je zaručnica ostavila, pripremio je za jedno od mojih predavanja video-projekt, koristeći eksplicitne fotografije iz Playboya, Penthousa, Hustlera i sličnih magazina. Dr. Lowell Lynn, nositelj katedre, uvjerio me da su svi studenti koji su radili na toj produkciji prethodno dali svoj pristanak na korištenje takvih sadržaja. Slike im nisu predstavljale problem, rekao je, i nakon što je prošlo početno nervozno mreškanje, tim studenata, kao i obično kolegijalan, utonuo je u duboku šutnju. Da bi stvar bila još čudnija, niti jedna fotografija seksa nije bila pravilno montirana u video uradak, ali unatoč tomu sve studentice koje su radile na projektu, od redatelja do kamermana, eksplicitno su porekle da su ih fotografije uznemirile na bilo koji način. To je za mene bila jedna fascinantna studija o dijeljenju prirodne i stvarne emocije od stvarnosti, jer je bilo očito da su studentice bile uznemirene temom i sadržajem produkcije.
Tj. bilo im je toliko neugodno, da niti jedna nije gledala fotografije koje su pristale snimiti. Svaka je porekla svoju reakciju, te okrivila druge što „ne gledaju“ na fotografije seksa. Otišla sam razmišljajući, ako su žene i djevojke izložene tim slikama širom svijeta, značajan broj žena i djevojaka širom svijeta zasigurno poriče stvarne emocije i averzije.
Te slike mogu razoriti osjetljive bračne odnose, mislila sam. Obzirom da sam imala kćeri za koje sam željela sretan brak i dobre muževe, odlučila sam to pobliže istražiti. Bila je to 1976. godina. Još uvijek nisam imala saznanja o utjecaju Alfreda Kinseya na pornografiju, nisi sam znala kako „hard“ i „soft“ pornografija utječe na seksualno zlostavljanje djece, nisam imala pojma o tome koliko je taj problem zapravo težak, niti sam znala
Nastavak u drugom dijelu, zbog duljine teksta!