Autor Tema: O POLĚ MI(L)O – Lépa naša Turopôlska / kajkavski PO-tisek  (Posjeta: 22452 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

shaka zulu

  • Gost
Odg: O POLĚ MI(L)O – Lépa naša Turopôlska / kajkavski PO-tisek
« Odgovori #15 : Listopad 21, 2010, 02:09:00 prijepodne »
SLICICE Z MOJEG KRAJA
Ja sem Pepa Pejak z Strezojeva v Vukomerič goric.
Bum vam povedal o svoje iže i kraju. Tam žive moji
prijatelji i ja. V zime kad se zbudimo čez oblog
vidimo vane sve prekriveno belim snegom. Po pol
den volimo se iti sanjkat. Tada je sve belo, a samo se
na iže crveni črep. Pevci i kokoši pomudro odaju po
snegu zato kaj ih zebe. Moje selo tad zgledi kak da je
vreme stalo, a samo vura svoje čase tuče. Na večer
kad čoveka vani više ni i kad sunce zajde, zapalimo
svetlo v sobe i otec i mati zakure peč.
Sada je jesen, stari ljudi svoje blago vode na pašu
veleč jedan drugome: Bogdaj! A mladi ljudi i deca
ideju brat grojzde, pa posle dobimo fini mošt. Deda
i baba oružđe kokuruzu pa dobimo klepinje z kojum
zakurimo vatru. Pobranu kokuruzu mećemo na
naižu, deca se skupe oko lotrama dok stari sipaju.
Zjutra deca ideju brat kostanje. Pečemo ih na plovu
i mečemo u rajndek. A moja lajka mota se oko dece
koja se z njum veselo igraju.
Stjepan Pejak, 8.b razred

MOJE SELO
Tu vam ni škola ni tvornica,
tu su vam bregi okruženi šumom,
sinokoša, spašnik
i jen potok kaj teče i ledine razdvaja.
Na jednem bregu je i moje selo,
malo, raštrkano, ali lepo.
Nigde ni tak lepo kak v mem selu.
Jutre te pevci bude,
a navečer je se tak tiho,
da deca mam zaspiju.
Moje selo ima se kaj priroda da.
V zimi kad sa sanima krenemo,
naši su bregi najveseliji.
Čuje se pesma i vika, a deca uživaju u snegu
koji je tak lepo opal po bregu.
Zato dojdite u naše selo, moj Čakanec,
to videti morate.
Dojdite na naš breg
kad bude lepi beli sneg.
Ivana Antolović, 5.b razred
http://www.os-skolara-kravarsko.skole.hr/upload/os-skolara-kravarsko/multistatic/42/breza004.pdf

shaka zulu

  • Gost
Odg: O POLĚ MI(L)O – Lépa naša Turopôlska / kajkavski PO-tisek
« Odgovori #16 : Listopad 21, 2010, 02:09:55 prijepodne »
LEPE GORICE
Lepe gorice, još lepše mladice,
U slivaru se šire i rastu,
A kravice na ledine zelenje pasu.
Vedro je nebo, sunce sja,
Jel to proletje ili jesen došla?
Tam dalje med granjem
Ptičice pevaju kak da slave.
Crikva v podne zvoni
I celi kraj se beli,
Radost se razešla svud...
Jesen raširila svoj skut.
Veronika Skrbin, 6.b razred

MALJI VRAPCEK
Vrapček sedi na grane
kak neki bogec
i misli un kak bu
i kaj bu ž njem.
Broji un
zadnja zrna šenice
i misli un kak bu
i kaj bu ž njem.
Vrapček sedi sam i u nebo gledi.
Tak misli un, pita se un,
a zna da nekak bu,
jer navek nekak je.
Josip Tačković, 5.b razred

JESEN JE DOŠLA V MOJ KRAJ
Tice više ne popevaju,
otišle su na jug,
ostavile za sobum onaj lepi lug.
Šara lišće pada s drva,
a ni onaj lepi zeleni cvrček
više me ne pozdravla.
Počinju padati jesenske kiše,
tem v šumarku
saki je dan se tiše.
Kostanjov je zemla puna
Tikvajne su žute,
šaro lišće
prekrilo je naše pute.
Se je mirno i tiho,
još more dugo biti,
takva se lepota
nemre kupiti.
Tiho, šaro,
se je baš kak pravi raj….
Tiho, šaro,
jesen je došla v moj kraj.
Elena Vujnović, 5.a razred
http://www.os-skolara-kravarsko.skole.hr/upload/os-skolara-kravarsko/multistatic/42/breza004.pdf

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: O POLĚ MI(L)O – Lépa naša Turopôlska / kajkavski PO-tisek
« Odgovori #17 : Siječanj 06, 2011, 06:39:38 poslijepodne »

6.sečajn 2009
Blagdan svete Tri Kralof na Lomnice

Božični blagdani su završili z blagdanof svete Tri Kralof a na Lomice je to naveči blagdan jel su oni patroni naše fare. Zapraf to je sečajne na stara vremena dok su još po Turopolu haračili Turci i sve zništovali ali su je naši vuz Božu pomoč posekli i pobedili. Za zafalu Bogu zezidali su denešnu cirkvu jel je stara bila drvena. Negda je na svete Tri Krale došlo je puno stranjskog sveta na proščenje, po zagovoru išli su sa svečami i telcima(zavetne voštane figurice) oko ontara, a popoldan se kušuval križec isto kak i na Štefanje i Novo leto. Denes je isto bilo puno sveta pri meše teru je predvodil salezijanec don Ivan Stojanović inače je na službe f Gane koj misionar. Bilo je tu još plebanušof: dekan Josip Ružman i Vlado Razum z Gorice, Đuro Sabolek z Vukovine, Zdenko Perija ze Zagreba, Mladen Sinković z Velike Mlake i plebanuš Dragutin Šarc z Lukafca.


Vide(l)o
Sveti Tri Krali - proščejne na Lomice 6.sečajn 2009.leta, 02:13
Sveti Tri Krali - proščejne na Lomice 6.sečajn 2009.leta

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Malo etimologijě iliVi nâzivoslovja:
nâziv krâl(j) dolazi od Karl (Veliki). Karol, Król, král, kralj, kyrol, kyrali , Karolj - sě to znâči krâl.
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: O POLĚ MI(L)O – Lépa naša Turopôlska / kajkavski PO-tisek
« Odgovori #18 : Lipanj 13, 2011, 10:46:52 poslijepodne »

BÂRKA – list župě Sv. Barbara Velika Mlâka – elektroničko izdâjně
br. 50, Sečen, 2004., Leto 6.

Pût v povest
pišě:     Nikola Maković

50
Bertaši i bertašice su se i onda mejnali ali ne radi toga kaj nisu bile plavuše, nek zato kaj su si morti našli sigurneji posel.


Na katu črdaka ober bertije su negda doktori dohajali cepit decu, i mene je mama pelala. Jedno vreme je tu bila selska uprava. Tajnik je bil Imbrek Crnič. Sečam se da su k nemu ludi išli po osobne iskaznice i kučne broje. Mi smu kučni broj 20 zamenili za 172. Pred Imbrekom se moralo potpisati da si dokument dobil. Kad je uprava preselena na Goricu na črdak su počeli dohajati i mejnati se stanari. Najviše selski vučiteli skursani posle II svetskoga rata. Svetozar Vulič, onda nekakov Cvjetko pa Radojka Vujovič, dale se ne sečam. Posle jne, tu je O.P.Z. imala fajn let koncelarije. Od tu su počimali i tu su radne naloge traktoristi predavali na obračun. Kak i denes i onda su ludi jamrali na iznos računof ali se plačajne navek dogovorilo na mirni način z zadružnemi službeniki. Denes ti odma na računu piše doklem ga moraš podmiriti a ako nebuš peš v rešt.


Zvir / slikôvnica
Slika:
Za uspomenu, staro križno drevo je naslikal naš slikar svetskoga glasa Dragec Trumbetaš. Ovo sadajne je naređeno v trokut kak idu ceste, z gornum pločum koj lampuš, a relefi su na bakrenom plehu ki ne hrđa.

 
 
V desne, zidane polovice črdaka se puno toga do denes zmenilo i puno ludi prešlo. Najviše je one ki više nemreju niš reči niti ovo pismo čitati. Si mi nek oprostiju ke sem nenamerno pozabil spomenuti, a oni ki su morti još med nami nek moju nakanu ne zemeju za zlo. Ki su pomrli kak i oni na životu, svedoki su svega vremena i saki bu za način trošejna talentof odgovoren pred Bogom. Pametim da sem tu, koj dečec bil na svadbe Števeka zbrega kad se prvi put ženil z Janičom Imbriča Jurekovoga Lacković. Osim svadbe tu su bili masovni zestanki, sačkojačke priredbe, predstave i zabave, a kad je počela delati Zagrebačka televizija deli su nutre televizor teroga je selo kupilo. Na zajdne, tu je puno let bila bertija, ke vuto vreme ni bilo na sakom koraku kak denes. Bertija je za onda vuz cirkvu i školu bila jedino informacijsko središće. Nikakve novine nit radija ni bilo, ni televizije. Bertaši i bertašice su se i onda mejnali ali ne radi toga kaj nisu bile plavuše, nek zato kaj su si morti našli sigurneji posel. Moralneje ili obzirneje je to vreme bilo. Nu i za onda si je nogi pijanec dozvolil bertašicu za rit ščeknuti. Zato se iskal drugi posel. V bertije se jedino ni mejnal lucki inventar.

Pred oči mi dohaja slika kojnekof, rage, ke su potpregnute v kola stale i pred bertijum kujnale dok su, najviše f sredu, gospodari zalevali dobru trgovinu v Reliču. Za moje mladosti, pozitivci i skoro legende vutom su bili sad več pokojni Joško Mudičof i Mija Pučkof. Joško je bil kravski i kojnski trgovec, a Mija je stare šporete kupuval, popravlal i pokrpane tržil v Reliče na placu. I pokojni Joško Lajič Arbanas, Ivič Trumbetaš Čaruga i moj švogor Štefan bi teri put z neprodanum kravicum privezanum za ograju križnoga dreva nutre kokodakali. Tak su z leta v leto z blagom ograju rescukali. Na kraju me župnik vlč. Loina prosil da reskopam ograju, kaj sem s pokojnem Števičom Krilčić Telebekom i naredil. Tak je na križajnu pred črdakom ostalo, vlažno, od cigla zezidano križno drevo, tero je župnik Bosancu Jakovu z Maglaja dal zrušati i po škice inž. Gadže z Kramaričeve vulice scimenterati ovo ko je sad. Staro je bilo četverokutno i v niša je imalo slike na plehu ke je obnavlal maler Dragec, šumasti, z Gorice.
 
Za uspomenu, staro križno drevo je naslikal naš slikar svetskoga glasa Dragec Trumbetaš. Ovo sadajne je naređeno v trokut kak idu ceste, z gornum pločum koj lampuš, a relefi su na bakrenom plehu ki ne hrđa. Ludi stalno ovomu sadajnemu križnomu drevu priprdavaju a nigdo se ni štel zameriti onemi ki su krave i kojne za ograju staroga križnoga dreva vezali, na nišami šajbe rezbijali, dreka nutre metali i slike precrtavali. Na primopredaje župe Sv. Barbare nake smu bili ja i Ivek Lacković Kolaričkin, msgr. Loina je brigu oko grajejna križnoga dreva prenesel na vlč. Sinkovića. Do denes to ni naređeno.
Od križnoga dreva su negda počimali redi vozof ječmena ili šenice ki su bili za mlačejne. Jeden red prama šupe na zadružni dreš a drugi prama gasilane ka je bila ozde de je Tehnička roba. Tu su dreš imali Lackovići Anđelori Zemperi z Mudičke, Matek i Števič. V zabavni iventar bertije treba pribrojiti i Miška Novosel Pajutu, Jandreka Ive Barekovoga, Žireka i Jankiča Novosel z Dolenca, a z Gorenca Drageca Crnič Cogarovoga, Iviča Lackovič Muženičevoga, Tončeka Lacković Pinđoka, Števiča Todeka i brata Iveka ki su zletuvali z melena i žurno se vračali vujnega. Jurek Banijašev i Bugarof su isto nadrčeč pred bertijum znali ostaviti Zetor ili Ferguson, potegnuti teru čašicu gemišteka i beži dale. V noveje vreme su i kumi Branko Korilofčan Pinkič i Mirko Lacković Pavin poluskrivečki znali vuz plot dojti i na drčečke nekaj potrošiti tak da nijove žene nebi ni osetile da je ni doma.   
Ja to nebi znal da me ni nekuliko put Braco Kovačić Pavičin prosil da ga zamenim dok je on bil bertaš, a on je išel staterat nekterem glumcom f kazališče. Takve zafrkancije i šale kakve su ovi jednostavni i dragi ludi v bertije spelavali denes više ni. Ali i ondašna piča su na denešna gledeč bila lek. Denešna su više umetna, nenaravna, jača i otrovneja, pak je i narod ki v bertije gušče zalazi nabrušeneji i agresivneji. Na sreću tu više bertija ni, nek vutom prostoru Đurđa Havidić čer Joška Mudičevoga i Mare okupla žene i dekle ke imaju smisla i voliju tancati i pevati. Nijovu vrednost su spoznali ludi po cele Hrvacke, ki to razmeju. Takvo družejne je preporučlivo posebice mladem jerbo budu srca imali ispujnena veseljem a ne čežnum za porokima denešnice.

Na katu črdaka ober bertije su negda doktori dohajali cepit decu, i mene je mama pelala. Jedno vreme je tu bila selska uprava. Tajnik je bil Imbrek Crnič. Sečam se da su k nemu ludi išli po osobne iskaznice i kučne broje. Mi smu kučni broj 20 zamenili za 172. Pred Imbrekom se moralo potpisati da si dokument dobil. Kad je uprava preselena na Goricu na črdak su počeli dohajati i mejnati se stanari. Najviše selski vučiteli skursani posle II svetskoga rata. Svetozar Vulič, onda nekakov Cvjetko pa Radojka Vujovič, dale se ne sečam. Posle jne, tu je O.P.Z. imala fajn let koncelarije. Od tu su počimali i tu su radne naloge traktoristi predavali na obračun. Kak i denes i onda su ludi jamrali na iznos računof ali se plačajne navek dogovorilo na mirni način z zadružnemi službeniki. Denes ti odma na računu piše doklem ga moraš podmiriti a ako nebuš peš v rešt.

http://www.barka.com.hr/barka50/put%20u%20povijest.htm



Miroslav Krleža
Balade Petrice Kerempuha

TUROPOLSKA REŠTAURACIJA
A. D. 1848

Mi nedamo jezika kaj v Lukavcu i v Mlaki
kak đemant blisiče naša đunđanosna reč,
kaj tverja je neg jesu
i Hapšpurg i Šenprun i Prag i Beč . . .

Mi nedamo jezika kaj v Lukavcu i v Mlaki
kak dijamant blisiče naša biserna reč,
kaj tverja je neg jesu
i Habsburg i Schönbrunn i Prag i Beč . . .


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *   

Video:Naše selo Mlaka je,   02:43
Velikomlačka himna u izvođenju Miroslava Lackovića Mimija i TS Svibanjska noć
www.youtube.com/watch?v=hgCXcxrU29Q

Velika Mlaka, 02:37
Naše selo mlaka je.....Velikomlačka himna u izvođenju Miroslava Lackovića Mimija i TS Svibanjska noć
Velika Mlaka

Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: O POLĚ MI(L)O – Lépa naša Turopôlska / kajkavski PO-tisek
« Odgovori #19 : Kolovoz 22, 2012, 10:42:15 poslijepodne »
Prostorno-vremenske koordinate Matošovoga "turopolskoga" Hrastovca: ??

Morti je to ov Hrastovec:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Donji_Hrastovac

Il je Gustlov Hrastovec samo vumetnička fikcija?


Citat:
To je biblioteka od svih župnika onamo od provale Tatara. Prvu knjigu donese jamačno kralj Bela, koji — kako veli ujak — prenoći u toj slavnoj kuriji, poklonivši Hrastovac, alem plemenite turopoljske doline, županu Vukmaniću svojeručnom darovnicom.

Nekad bilo — sad se spominjalo
Antun Gustav Matoš

http://hr.wikisource.org/wiki/Nekad_bilo_%E2%80%94_sad_se_spominjalo

Citat:
Zate se pitam kam bi bila dospela hrvatska književnost da smo išli po tragu kojemu je kajkavščina shodna točka. Od gda smo pričeli zgrađivati jedinstveni književni jezik, kaj je bilo neizbežno, kajkavski je nestal z književnosti, se dok A.G. Matoš nie napisal “Hrastovečki nokturno”, lirski dodatek svojemi uspomenami na ljetovanje vu Turopolju.
 
Pesmicu je završil  praf cukreno: “Hajči, Smiljček, hajči, picek moj.” (Smiljček je zaprav pucica zlatih lasi, Smiljka, a to velim zate kaj je jena osobitost kajkavščine da se i imenice ženskoga roda jake često deminutivizieraju vu muškem rodu: Marek, Janek, Katek, pa tak i Smiljček. O tem sam se več z jenim jako važnim gosponom prepirala, ali mi tie Matošev argument nie pal na pamet.)
 
Matoš je morti uspaval svojega Smiljčeka, ali je z tiem probudil pesnike Drageca Domjanića i Frana Galovića i z njimi se kajkavščina vrnula v  književnost, maker na mala vrata i sramežljivo.

http://www.forumgorica.com/kajkavski/hr-kaj-ne-lepa-nasa-kajkavska-tiskajne/msg45467/#msg45467
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: O POLĚ MI(L)O – Lépa naša Turopôlska / kajkavski PO-tisek
« Odgovori #20 : Kolovoz 24, 2012, 12:28:13 prijepodne »
http://hr.wikipedia.org/wiki/Antun_Gustav_Mato%C5%A1
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.),
...U drugoj godini života seli se s roditeljima u Zagreb, pa je znao reći da je: "Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrebčanin odgojem". Do sedmoga razreda gimnazije bio je učenik gornjogradske gimnazije
...Godine 1893. odlazi u vojsku, ali slijedeće 1894. dezertira, pa iz Hrvatske tj. Austrije bježi u Srbiju
...Godine 1904. opet je u Beogradu, da bi - još uvijek kao vojni bjegunac - u četiri navrata potajno dolazio u Zagreb tijekom 1905, 1906. i 1907. godine. Konačno, 1908., poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, pomilovan je i definitivno se vraća u Zagreb.
...Književni rad
S obzirom na Matoševu stvaralačku tehniku, metode i stilske postupke u ostvarivanju fabula pripovijedaka, a prije svega s obzirom na tematske interese i ostvaraje, poznata je već standardna podjela njegova pripovjedačkog opusa na dva temeljna tematska kruga:
 - jedan s tematikom iz domaće zagrebačko-zagorske sredine i stvarnim junacima što ih je sretao u životu,
 - te drugi s novelama bizarnog sadržaja s dominacijom čudaka, tipova posve individualnoga karaktera. Zajednički nazivnik jednoga i drugoga kruga naglašena je lirska nota i nazočnost ljubavnih motiva.
...Poezija
Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao usporedo od samog početka svojeg pisanja, poezijom se kontinuirano počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine, i do kraja života napisao je u svemu 80-ak pjesama.
...No, i onda kad je bio najviše obuzet intimnim dilemama i formiranjem vlastitih koncepcija života i svijeta, traženjem puta do ljepote i harmonije, kad je svoja emocionalna stanja izražavao u poetskim pejsažima "Jesenje veče", "Notturno", on je, istodobno, izražavao i svoja patriotska osjećanja koja su bila neraskidiv, sastavni dio njegove ličnosti.

-

http://hr.wikisource.org/wiki/Nekad_bilo_%E2%80%94_sad_se_spominjalo
...Veče... Groblje sa mršavim, naherenim križevima, a na groblju pase junac. Škura, mahovinastom šindrom pokrivena crkva sa dva tornja džamijskog oblika. Ogromno, ogromnim proštacima ograđeno, zeleno dvorište; ogromna lipa; ogromna stara jednokatnica. Prizemlje joj zidano, gornji sprat drven poput okolnih zgrada, a na krovu na dva sljemenska roga dva su crvena metalna barjačića.
...Sve je tu staro, latinsko i katoličko, i čisto se prepadnem opazivši u kutu paklenu voltersku naslonjaču, na kojoj se izvalio onaj koji iščupa austrijskom orlu dvoglavcu među inim perjem i ponosni Hrastovac. Napoleon baca sa naslonjače, to jest sa broda, svojoj ljubi Francuskoj tužan pogled i poljupce. Sjetivši se na moju majku i gledajući kroz onaj prozor na bijeli Zagreb, na moju Francusku i moj Pariz, pritisnem mom prognaničkom sapatniku na prašno korzikansko lice svjež poljubac pa sjednem snujući, pored njega na stolicu... Što bi bilo, da je Hrastovac i danas biser na ilirskoj kruni kakog Napoleonovića?
...Zazvonilo na misu, a ja se vratim preko groblja i pročitam ovo na jedinom kamenitom krstu:
 Muzsek dole skerlyak kayti nasz gespen
  LUSTRISSIMUSZ SZTIEFF ZSUGECZ DE BATINABREG TUTU JEJE.
Oko crkve »cintor« sa niskim zidom, kao da su ga ovčas ostavili Avari ili Obri, a na cintoru mlade šljive i bijele guske. Crkva miri kao magazin starih kožuha — pusta sirotinjska vidi se da joj se kolator probećario. Na zelenoj, staroj propovjedaonici ima i bijelih jelovih dasaka, kao da su od vješte desnice našeg Šarla. Kako sv. Antuna Padovanskog obezglavljena baciše pod pijevnicu, ostade na nekom oltaru samo njegov simbol: neka glava koja bi htjela da bude svinjska. Crkva je napola okrečena, i mjesto nekog sveca vidi se samo parče čudnog mesa na mučeniku ražnju na koji škilji ispod vapna rutava njuška nekakvog biblijskog Čivutina. Od one poznate scene ostade u hrastovačkoj crkvi samo par golih nogu u vrsti zdjele — šta li! Za jednu se nogu zakačila neka debela, predebela ženska ruka, a druga ruka pritisnula na drugo koljeno kao pramove Magdalenine kose ili hrastovačke slame. Taj »srcedrapatelni« prizor gleda neka — bit će ženska — njuškica sa sentimentalnim prstićem u djevičanskim sanjarskim usnama.
...Kad puranbaron izjede svoje plave suze u jednom konvulzivnom gulašu — a jede ko da je na komisiji! — stane nam nizati u bučnom bečkom dijalektu:
 — Uveče, prije nekih deset dana, dođe mi na poštu u Hudi Betek distingiran stranac i, pošto ostadosmo sami, skine ogrtač, i šta mislite, koga upoznah?...
...Da se nije mučenik utopio u Lomnici, da mu zli ljudi nažao ne učiniše!...
...U daljini Okić, Susjed, domovina Tahija i Petrice Kerempuha, medvedgradski zidovi kao žena koja vodi pred sobom okamenjeno dijete... Budne mi kao da će me ova luda vilinska sestrica, probudivši se, ponijeti preko Vukomeričkih niskih gorica i preko Kupe na Klek, na grob Kraljevića Marka gdje se roče bijele vile sa plahovitim Grabancijašem, crnim đakom.
...Pošto se hrastovački Drmačić gubljaše prašnom cestom prama razbacanim kućama seoskim, govoraše mi crkvenjak da je to Ciprijan pl. Golubić, bivši »crnoškolac«. I vraga bi na ledu potkovao, zna praviti tuču kao svaki pop. Župnik ga poštuje, premda nikada ne ide u crkvu.
...Poslije podne me sprema u vrtu kapelan za privatni ispit, čitam Smiljki u zapuštenom parku starog hrastovskog »grada« Freudenreichova Udmanića ili joj kupim školjke ili lopoč-cvijeće, veslajući po starom vlasteoskom ribnjaku, punom kornjača i šarana. Odlazim pokoji puta i brici i uvijek nađem dva-tri rezanca na jarećoj mu bradici. Pomažem i učitelju u školi. Obađoh s ujakom i kapelanom plemenito Turovo polje, sumorno Pokuplje, to sumorno srce sumorne Hrvatske, divljah se ruševinama Samobora, Okića, slavnog Ozalj-grada, bijah u divnim Mokricama i starom Slavetiću, gnijezdu starih Oršića. Brzo se priučih na staru luntu iz koje prvi put ubih mjesto vrabaca najbolje tele i koja imađaše tako jak udarac da mi prvi put malo te ne očepi rame.
 Od stalnih gosti dolažaše nam vlastelin, grof ...ić, na glasu kao najćutljiviji član ne samo hrvatskog već jamačno svih svjetskih parlamenata. Premda se našao kod nas svaki dan točno u deset, po žezi i po gromu, pijuckajući natenane slavnu ujakovu komovicu, čvareći se do podne — često sam samcat, ne sjećam se da sam mu čuo glasa. Ono malo običavaše šaputati kao da je grlobolan. Ne mogah vjerovati da taj mutavac sa licem nepromjenljivo rumenim — kao da je namazano spolja crvenom bojom poput uskrsnog jaja — sa brkovima i kosom kao od žutih kučina, sa vječnim cilindrom i vječno bijelom svilenom maramom okovratnicom, da se taj mogaše brojiti prije desetak još godina među najopasnije austrougarske mejdandžije, lovce na žene i na lisice, i među prve kockare. Jedan jedini put htjede reći nešto glasno: kada se govoraše o bogatoj, staroj baronici Bonati koja kupi imanje u Slavoniji svom ljubavniku, mladom i krasnom plemiću Željeskoviću. Naš grof skoči, mahne rukom kao sabljom, razvali usta i — klone strven na svoje običajno mjesto — na »grofovu stolicu« — šapnuvši:
 — Aaa... štrici!
...— Rado, sin gospođe Piljevićke, koja zna za svaku zagrebačku »finiju« gospođu u koliko sati po podne pije kafu sa mlijekom, taj Radovan izgubi funkciju berača zagrebačke »placovine« i ode iz Hrastovca kao špan nekog Medekovića koji kupi budzašto lijepo plemićko dobro u J.
...... Preksutra ću čitati u novinama da su ranjeni Aufzac i Hegedušević, a ostali uapšeni pod razbijenim prozorima nekog hrvatskog zastupnika.
...Vraćajući se iz Velike Gorice gdje za okladu uđe u lavlji kavez, čuje uveče iz bračne sobe sumnjivo ćaskanje. Donja polovina prozora zastrta, a on se pope na šljivu.
...Osmi dan iza Zefirova veselog boravka vrate se krave kući bez Andraša. Nađosmo ga tek oko ponoći na sjenokoši Mačjem Jarku. Ležaše na trbuhu, na rubu drvenog zdenca i šaputaše kao u zanosu nesuvisle pobožne riječi. Katkada vikne, i ne znamo plače li, smije li se. Oko njega seoske babe pa u ekstazi poju pjesme u slavu Majke božje. Sutradan se skrcalo na Mačjem Jarku svijeta kao na proštenju — cijela plovanija, pjevajući psalme. Došlo i okolnog svećenstva. Ne bijaše čovjeka koji u zdencu lijepo ne vidje Bogorodice.
 O čudu progovoriše i novine. Ujak ode dvared u Zagreb duhovnim vlastima. Onih noći rodi nekoliko žena, a iz cijele Hrvatske stane grnuti narod na sveto mjesto Majki božjoj od Pomoći. Hrastovac ne bijaše one dvije nedjelje gora župa od Marije Bistrice u ljetnoj dobroj sezoni.
... Mačka se vazdan prala, ujaka pekao barometar na desnom nožnom palcu, a uveče za tople kišice dojezdi otmjen gost koji se prikaže dr Hagen, kršćanski arheolog iz Njemačke. Zamoli da mu ujak još večeras pokaže, ako ima, stare crkvene stvari koje će on zamijeniti novima, a ako je baš do toga, i novcem nadoplatiti. Napabirčio se crkvene starine po vascijeloj kajkavskoj kraljevini.
...... Selo odmirisalo po konoplji, lišće pada, a grožđe se zarudjelo i pocrnjelo kada Zefir svrši dekoracije u kapelici Majke božje kod Zdenca. Inteligencija cijelog kraja kao na jajima, sve bi htjelo vidjeti djelo mladog umjetnika. Da bude iznenađenje veće, pokrije Zefir slike hasurama i nosi ključ kod sebe. I dođe žuđeni dan. Crkvica i Mačji Jarak, sve puno naroda kao smokva zrnja.

-

Hrašče?
Harastya, Hrascha, Hrasthya, Hrastya, Hrasschan, Hrasstya, Hrasche.
...I kaptol zagrebački držao je na početku XIV. vijeka neke posjede u Hrašču,
...Jedan dio hraščanskih zemalja spadao je i pod stari grad Želin, koji je tada bio u kraljevskom posjedu.
...Godine 1387., darovao je kralj Sigismund posjede želinske u Hrašču i Petrovini općini zagrebačkoj.

Povijest POT
wwwg tablice

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: O POLĚ MI(L)O – Lépa naša Turopôlska / kajkavski PO-tisek
« Odgovori #21 : Kolovoz 24, 2012, 12:13:52 poslijepodne »
To z Hraščem (Hrastjem) i mene zgledi kak jeno od moguče objašnejn «hrastovečkoga» (hrastovskoga) nokturnoga naziva pesme.
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: O POLĚ MI(L)O – Lépa naša Turopôlska / kajkavski PO-tisek
« Odgovori #22 : Kolovoz 24, 2012, 11:32:18 poslijepodne »
...Groblje sa mršavim, naherenim križevima, a na groblju pase junac. Škura, mahovinastom šindrom pokrivena crkva sa dva tornja džamijskog oblika.
...Zazvonilo na misu, a ja se vratim preko groblja i pročitam ovo na jedinom kamenitom krstu:
 Muzsek dole skerlyak kayti nasz gespen
  LUSTRISSIMUSZ SZTIEFF ZSUGECZ DE BATINABREG TUTU JEJE.
Oko crkve »cintor« sa niskim zidom, kao da su ga ovčas ostavili Avari ili Obri, a na cintoru mlade šljive i bijele guske. Crkva miri kao magazin starih kožuha — pusta sirotinjska vidi se da joj se kolator probećario. Na zelenoj, staroj propovjedaonici ima i bijelih jelovih dasaka, kao da su od vješte desnice našeg Šarla. Kako sv. Antuna Padovanskog obezglavljena baciše pod pijevnicu, ostade na nekom oltaru samo njegov simbol: neka glava koja bi htjela da bude svinjska. Crkva je napola okrečena, i mjesto nekog sveca vidi se samo parče čudnog mesa na mučeniku ražnju na koji škilji ispod vapna rutava njuška nekakvog biblijskog Čivutina. Od one poznate scene ostade u hrastovačkoj crkvi samo par golih nogu u vrsti zdjele — šta li! Za jednu se nogu zakačila neka debela, predebela ženska ruka, a druga ruka pritisnula na drugo koljeno kao pramove Magdalenine kose ili hrastovačke slame. Taj »srcedrapatelni« prizor gleda neka — bit će ženska — njuškica sa sentimentalnim prstićem u djevičanskim sanjarskim usnama.

Dana 9. listopada 1880.  ovaj je kraj pogodio potres u kojem je oštećena i crkva, napose njezino krovište.
U razdoblju izmeđo 1897. i 1904. crkva je dovedena u stanje te se moglo reči ad je bila jedna od ljepših u biskupiji. Dobila je nove žrtvenike: veliki, bogato urešen posvečen sv. Jurju i pokrajnje posvećene Srcu Isusovu i Žalosnoj Majci Božjoj.
Katja Matković Mikulčić
Crkve i kapele Odranskog i Pokupskog dekanata

Kak zgleda (opis) Oderski oltar?

ŽUPNA CRKVA ODRA

Usmena predaja pripovijeda, da nekadašnj odranska župna crkva sv. Jurja nije bila na sadanjem mjestu, već od sadanje prema jugozapadu, između sela Odre i Male Mlake, gdje je danas općinski pašnjak. Tu je predaju zabilježio u župnoj knjizi spomenici župnik Frabjo Tuškan (1799. – 1826.). Mjesto, na kojem bi imala biti stara župna crkva, zvalo se onda Jurjeva sela, a poznavali su se i tragovi crkvenog temelja. Kad se kasnije presušio savski rukav, te Sava nije više tekla mimo Odru, premjestili su crkvu sv. Jurju iz Jurjevih sela u Odru. Iz stare crkve donešeno bi po predaji i malo zvono, koje je još u Tuškanovo vrijeme visjelo u crkvenom zvoniku.

Da je Sava nekada doista tekla mimo selo Odra (ne doduše velika Sava, već jedan njezin rukav), svjedoči i danas jarak na sjevernoj strani sela. Taj jarak počinje se već kod Zaprudja i ide nuz Odru dalje prema istoku. Taj su jarak zvali Odra i Odera. Još u XVIII. stoljeću nije bio taj jarak presušen.

Žitelji na drugoj strani rukava zovu se još i danas Mlinarići, dok su se žitelji na protivnom brijegu (4 broja: Matijevac, Solić, Mahin i Hojan) zvali još u Tuškanovo vrijeme Bregani.

Uza sadanju župnu crkvu vodila je glavna cesta od Lukavca u Zagreb. Prvi put spominje se odranska župna crkva već godine 1331. Dne 20. lipnja 1331. naime izvješćuje zagrebački kaptol ugarskog kralja Karla, da je omedjašio posjed Čehe, pa se tu spominje i zemlja crkve sv. Jurja „de Odra“. U popisu Ivana arhidjakona goričkoga, od godine 1334. dolaze već gotovo sve župne ckrve u Turopolju, koje su i danas, a medju njima navodi se na prvom mjestu crkva „de Odra sancti Georgii“. Iz istine od 20. svibnja 1427. saznajemo, da je bila ta crkva zidana i da je imala zidani zvonik i groblje.

Toj crkvi poklonila je dne 26.ožujka 1455. plemenita općina turopoljska svoj posjed, zvan Kupečine, nedaleko Savišća i to za ispokoj duša svojih i svih svojih nasljednika, roditelja i predšastnika. U župnoj crkvi sv. Juraja polagali su često prisegu oni, kojim ju je sud u raznim parnicama dosudio.

Gotovo sve crkve turopoljske, a tako i odranska, nastradale su za provale Hasan-paše. On je u ljetu godine 1592 prošao preko Kupe, pa se utaborio u Lomnici. Njegove čete opustošile su sav kraj između Kupe i Save i odvele sobom u ropstvo više hiljada ljudi obojeg spola. Da je župn crkva odranska tom prilikom obeščašćena, spominje i katedralni arcidjakon Benko Vinković u zapisniku vizite kanoničke, što ju je obavljao u prvostolnom arcidjakonatu godine 1622. Iz te vizite, koja je obavljena u Odri u petak poslije biijele nedjelje, crpamo prve podatke, kakova je bila nekad odranska župna crkva. Župljani su ju poslije turskog opustošenja popravili; imala je dobar krov, ali je bila dosta nečista.

Godine 1630. crkva se temeljito popravljala i nadograđivala, jer se u zapisniku vizite kanoničke te godine kaže, da se crkva brzo gradi i da je već u dobrom redu.

Te se godine spominje već i sakristija, koju su valjda godine 1630 prigradili i predvorje (porticus seu capella) pred glavnim vratima. Bio je nov i crkveni kor i propovijedaonica od kamena. Oko crkve bilo je ogradjeno groblje, a u njem je bila mala tvrdjica (cum turricula seu propugnaculo), sagradjena valjda radi turskih provala. Župni kolator ili patron bio je vlastelin iz Male Mlake Berislavić, koji je poklonio crkvi veliki oltarnik. Godine 1642. saznajemo, da crkveni pod nije bio ravan, Groblje je bilo dobro ogradjeno, a u zidanom zvoniku bilo je samo jedno zvono. Crkva bila je prilično opskrbljena crkvenim odijelom i sv. posudjem.

Godine 1649. maleno svetište bilo je nadsvodjeno, a strop u ladji bio je stolarska radnja, pa je bio slikan, kao i crkveni kor.
 Na velikom žrtveniku bila je medju stupovima slika Navještenja bl. Djevice Marije, a od pokrajnih žrtvenika bio je na desnoj strani žrtvenik sv. Trojstva, a na lijevoj žrtvenik Velike Gospe. Te su godine nabavili drugo zvono.

Godine 1699. dobila je crkva još žrtvenik Velike Gospe Uzašašća bl. Dj. Marije). U sredini bila je slika, a na žrtveniku bili su još kipovi sv. Helene i sv. Katarine, sv. Ursule i sv. Jurja, sv. Stjepana, prvoga mučenika i sv. Stjepana kralja. Naveo sam sve te svece, da se vidi, kojima su se svecima Odranci najradije preporučivali i utjecali se u raznim duševnim i tjelesnim poteškoćama.

Godine 1701. bio je zvonik župne crkve u sredini puknut.

Dosadašnja župna crkva, kako možemo po svemu suditi, bila je za župu odransku premalena, pa se je oko sredine osamnaestoga vijeka počelo ozbiljno misliti oko toga, da se sagradi nova, tako da su s gradnjom počeli oko godine 1749. , a crkva je bila dogotovljena tekar oko godine 1780.

Godine 1749. spominju se u crkvi i nove orgulje.

Zvonik župne crkve počeli su graditi 1759., tada je bio sazidan već u visinu od dva hvata. Zvonik je dosta visok i čvrsto sagradjen, a vrlo jednostavno i zgodno je napravljeno stojalo, na kojem vise zvona. Crkva je već prije toga imala dva zvona, ono najstarije, za koje su pripovijedali, da je još iz crkve u Jurjevim selima i drugo, lijevano godine 1747. u Ljubljani.

Početkom godine 1800. došao je za župnika u Odru Franjo Tuškan, koji je mnogo zaslužan ne samo za župu, već i za župnu crkvu.  1801. dao je milodarima pobijeliti župnu crkvu, a svetište slikati. Veliki žrtvenik postavio je novu sliku sv. Jurja, visoku 9 stopa i sliku sv. Ivana Nep. na uspomenu nekadašnje kapele. Veliki oltar uresio je takodjer novim svetohraništem, nad kojim je bio kip bl. Djevice Marije na prijestolju.

Godine 1809. dobila je crkva nove orgulje, koje je napravio glasoviti majstor Mlečanin Kajetan Moschatelli. Za te orgulje darovali su prilične svote okolišni vlastelini, župljani pa i sam župnik. Godine 1824. napravio je gradjanin novoveški, slikar Gigl, novu krstionicu, a godine 1826. je sakristija na novo pokrita.

I Tuškanov nasljednik Alojsije Budić mnogo je zaslužan za župnu crkvu. Godine 1828. popravio je temeljito krov župne crkve, a godine 1831. dao je pobijeliti crkvu i zvonik.

Godine 1839 uklonio je župnik Budić iz crkve stare klupe i mjesto njih postavio četranest novih, na svakoj strani po sedam.

Godine 1843. napravljena je nova ograda (cinktura) oko župne crkve. Da bude posao jeftniji, napravili su sami ciglanu, u kojoj su Talijani priredili 100.000 obične opeke i 9000 komada crijepa za krov. Time su podigli lijepu ogradu, koja je bila sva zidana, jedino od ulične strane bila je drvena (štaketlini). Opeku, koja je preostala (20.000 komada) i 24 hvata drva za ogrijev, prodali su župljanio u Zagrebu, te dobivenim novcem popodili crkvu i sakristiju.

Jurij pl. Barabaš je dao godine 1867. slikati svetište i izveo neke manje popravke, kao na primjer na orguljama.

Kad je došao godine 1897. župnik Antun Švarić u Odru, odmah je stao smišljati, kako bi župnu crkvu, koja je poslije pedeset godina trebala opet popravaka, temeljito obnovio.
http://lch.hr/Hrasce.html
wwwg tablice

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: O POLĚ MI(L)O – Lépa naša Turopôlska / kajkavski PO-tisek
« Odgovori #23 : Studeni 14, 2012, 10:23:28 poslijepodne »
Naša Zgrada

Baš sred sela bara mrska,   
Krka su ju onda zvali.   
Da je vu nje bolest bila,
Mraclinci to nesu znali.      

A vu selu ništa bolje,
Beteg ide, smrt ne pita.
Kog zebere tom je iti.
Gdo bu delal naše polje?

Sušica če koga zgrabi,      
Mislilo se, ne mu spasa.      
Pomoč došla je zdaleka,   
Od gospona svetskog glasa.         

Andrija mu bilo ime.
Po domači kak Jandraš.
Štampar su ga isto zvali,
Rodom strajnski, v srcu naš.

On je rekel: dejte ljudi,       
Dost' je bilo ove muke.      
Penezi su moja briga,      
Trebam samo vaše ruke.         

Te bolesti leka najti,
More samo mudra glava.
Da bi doktor dojti mogel,
Treba njemu hiža prava.

Tomu treba puno mesta.      
Grunta ne štel nigdo dati.   
Gde je Krka prije bila,      
Tu bi mogla hiža stati.      

Da je bilo lehko, ne.
Muž se dela ne boji.
Još ne došla druga zima,
Naša Zgrada več stoji.

Delati ak' nemreš više,      
Il' ti ne do nikog jela,      
Doktor Hlopek lek prepiše,   
Iglu dava pak Anđela.            

Vu nedelu,  još je lepše.
Sviraju nam tamburaši.
Cicibani to su dečki,
Vsi ih znamo, kej su naši.

A za Zgradum noč je tiha,   
Nebo vedro, mesec žut.   
Tu sem negda, još se sečam,   
Kušnul deklu prvi put.      

Skoro nam je to propalo,
Kaj su naši stari stekli.
Več i vrba s krova rasla.
Kaj bi drugi o nam rekli?

Kulko košta? Gdo te pita!
Župan Kožić več broji.
Još i lepša nek je bila,
Naša Zgrada pak stoji.


Za prigodu otkrivajna spomen deske Dr. Andrije Štamparu v Mraclinu
4. listopada 2008. speval
                                         Stjepan pl. Čunčić, POTžupan POT-a


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Parikožarski blog
5. listopada 2008.

Na Zgrade postavlena spomen deska Andrije Štamparu
http://mraclin.bloger.index.hr/post/na-zgrade-postavljena-spomen-ploca-andrije-stamparu/1015715.aspx

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Otkrivanje spomen ploče Andriji Štamparu, 01:12

Otkrivanje spomen ploče Andriji Štamparu


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * ** * * * *

PO(T)Plemenita Občina (Turopolska)
https://sites.google.com/site/turopole/Home/plemenita-opcina-turopoljska
www.turopolje.hr/
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: O POLĚ MI(L)O – Lépa naša Turopôlska / kajkavski PO-tisek
« Odgovori #24 : Siječanj 06, 2013, 12:34:23 prijepodne »
Slavica Sarkotič

    TUROPOLSKI LUG

     
    Kad z obzora zajde sunce
    na odmor do zutrašneg kruga
    na straže navek ostanu
    plave šume Turopolskog luga
     
    Kad nesem doma
    i večer mi se čini zamorna i duga
    za svojemi pleči osetim navek
    zaštitničku ruku Turopolskog luga
     
    I unda se zmislim gda sem bila mala
    vu ona neka vremena druga
    navek su srečne padale zvezde
    iza Turopolskog luga
     
    I moji su preci čuvali tu šumu
    naš predragi, začarani krug
    i ostavili mi v baščinu proplanke plave
    i zeleni Turopolski lug

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Prvu i četrtu kiticu pesme „Turopolski lug“ preštimane gospe Slavice Sarkotičove čita Vid Balog v sledečomu vide(l)u (05:11-06:17):

Velika Gorica - Grad u srcu Turopolja, 14:04

Velika Gorica - Grad u srcu Turopolja

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Slavica Sarkotič
 http://www.facebook.com/slavica.sarkotic 

Citat:
Slavica Sarkotič na forumGorice

TAM DE JE DOM (pesma)
http://www.forumgorica.com/kajkavski/popevke-sem-slagal-i-recice-bral-kaj-danke-i-kaj-nocke/msg46296/#msg46296

TUROPOLSKA DIVJA ROŽA (pesma)
http://www.forumgorica.com/kajkavski/popevke-sem-slagal-i-recice-bral-kaj-danke-i-kaj-nocke/msg45383/#msg45383

DVA STARA PRIJATELA I ZAČARANA ŠUMA (kratka pripovest)
http://www.forumgorica.com/kajkavski/pro(iliti)za-kajkavsku-p(r)oeziju/msg46068/#msg46068

DOMAČA REČ (kratka pripovest)
http://www.forumgorica.com/turopolje/luc-dobopis-ogranka-matice-hrvatske-v-velike-gorice/msg45769/#msg45769

Zlevana peč (pesma)
i
Prekriži me, babica (pesma)
http://www.forumgorica.com/dogadaji/'kaj-v-zeline-'10'-28-i-29-05-2010-29-kajkavski-recital-'d-domjanic'/msg17378/#msg17378

« Zadnja izmjena: Siječanj 06, 2013, 12:47:01 prijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549