Autor Tema: Moj (kaj)put - spominek z kajkavci  (Posjeta: 3464 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Moj (kaj)put - spominek z kajkavci
« : Lipanj 15, 2012, 11:36:54 poslijepodne »
Spominek - tinte rivleju


Vijenac / Godište XIX  / broj 464-465  / 15. prosinca 2011.

Razgovor
 
BOŽICA JELUŠIĆ
, KNJIŽEVNICA

Živimo u svijetu sustavnoga zaglupljivanja

Naše doba je doba interesnih čopora / Žrtva je najveća stvar koju nam je namrla naša civilizacija / Strah od govora posljedica je neobrazovanosti čovjeka da razumije metafore / Ima jako uplašenih koji se boje iskazati svoje mišljenje i skrivaju se iza autoriteta / Intelektualac je sposoban za unutrašnje čitanje stvarnosti / Zaglupljivanje je svjetski trend / Današnji hrvatski pisac sjeda za tipkovnicu i piše 130,150 kartica o nečemu i to se onda drži književnim radom / Forsiranje ružnoga i trivijalnoga ubilo je umjetnost / Kajkavski postoji kao jezik, a ne kao dijalekt / Jezični unitarizam jednako je opasan kao i politički / Položaj pjesnika u provinciji dobar je samo kada pjesnik od sebe napravi instituciju / Hamvas je jedini pisac, osim Milosza, s kojim sam se identificirala / Vezana forma je disciplina, ponovno uspostavljanje reda, nije ni retrogradna, ni nemoderna / Bog je oblikotvorna i skladotvorna energija koja djeluje na ljudsku prirodu / Za mene je jedini čovjekov napredak onda kada čovjek napreduje u duhu / U demokraciji se mnogo toga mora da bi se nešto smjelo 



Razgovarao Andrija Tunjić


U šezdeset godina života i četrdeset godina djelovanja književnica Božica Jelušić napisala je četrdeset knjiga, objavila nekoliko stotina bibliografskih jedinica, bila kritičarka, recenzentica i prevoditeljica, novinarka, ekologinja, učiteljica i školnica, kustosica i društvena aktivistica. Sve to i skori rođendan povod su ovom razgovoru u kojem govori o sudbinskim problemima našega doba.

Gospođo Jelušić, u knjizi kolumni Pisanje u vjetar pišete o našem dobu i prostoru, pokušavate ponuditi odgovore ili razloge nekim događajima. Je li naše vrijeme današnjem čovjeku dar s obzirom na njegovu pohlepu, preuzetnost, bahatost...?
Na to sam odgovorila jednim svojim kajkavskim stihom: „Nešče me pita kakvo je vani vreme. Velim glavozgubeče“. Dakle, ovo je vrijeme gubljenja glave, raspamećivanja, to je vrijeme pohlepe koja skraćuje ljudski vidik. Naše je vrijeme razorna i demonska snaga koja frustrira, a očituje se u korisničkom mentalitetu spram prirode. Čovjek je sklon razoriti svoje gnijezdo, svoje stanište, samo da bi u tom jednom, kratkom životnom vijeku ostvario što veću udobnost i korist od prirode. Osim što je glavozgubeče to je i, kako je rekao Osip Mandeljštam, vučje doba, to je vijek vukova koji skaču i hvataju za šiju. Naše je doba doba interesnih čopora koji prijete nemoćnoj i pacifiziranoj manjini koja po kršćanskim načelima vjeruje u ljudsku dobrotu. Istodobno je vrijeme vučjih čopora i glavozgubeče.

Može li današnji čovjek preživjeti izazove 21. stoljeća?
Mogao bi kada bismo mogli živjeti u znaku četiri E: ekonomija kao ispravna podjela dobara, ekologija kao čuvanje vlastitog prostora i prirode, etika kao moralno i čovječno postupanje i na kraju ekumenizam kao religijska potrpljivost, tj. da svi putovi vode istom duhovnom izvoru. Tomu bih dodala i peto E, edukaciju. Tih pet E uvjet su opstanka i razvoja naše civilizacije.

Zašto je današnji čovjek posvećen materijalnom, a ne duhovnom?
Zato što su ga njegove vođe minulih desetljeća vrlo perfidno uvjerile da je gospodar nečega. Čovjek mora shvatiti da je gospodar ničega. Nije gospodar ni vlastita života. Mora shvatiti da su život i vrijeme, heraklitovski gledano, rijeka koju prelazi s obale na obalu da bi dosegnuo vječnost; da na tom putovanju do pola rijeke sakuplja i tegli materijalne terete identificirajući se s njima kao vlasnik, a onda od pola rijeke otpušta te terete kako bi lakše doplivao na drugu obalu, jer ga taj teret vuče dolje. Opsjednut materijalnim, čovjek zapravo prerano kopa svoj grob i svoje potonuće jer ne može prevući goleme terete imovine i svijesti o tome da je gospodar ničega.

Znači li to da današnjem čovjeku, kako se često čuje, nedostaje duše?
Apsolutno. Pojam duše ishlapio je, iščeznuo, prije svega iz razgovora, potom iz našega svjetonazora, i duša još postoji uglavnom kao instrument zastrašivanja. U katoličkoj dogmi ljudima se prijeti paklom ako krenu krivim putem. No pakao nije dio nerazorive kozmičke svijesti, koja ostaje i nakon smrti, nego nešto što su ljudi stvorili na zemlji – ljudska duša dnevno prolazi kroz pakao na zemlji koji je stvoren upravo materijalnom opsesijom i dezorijentacijom modernoga čovjeka, koji se svjesno odriče vrhunskih etičkih vrijednosti. Čovjek pogubi dušu jer se dade zavesti lažama i paralažama modernoga svijeta putem medija, obećanih umjetnih rajeva, bilo da se zovu blagostanje, droga, uživanje u seksu, bilo da se bavi iskušavanjem rubnoga i opasnoga. Čovjek podlegne tomu, tu iluziju uzme zdravo za gotovo, radi na njoj, i onda upada u pakao. „Pakao je veoma živ u patnjama današnjeg svijeta“, tvrdi Denis de Rougemont.

Kad svijet postavite u relacije: pakao/materijalno i manjak povjerenja u sebe, manjak duševnosti – ima li smisla žrtvovati se u današnjem vremenu?
Ima. Pokojni Vlado Gotovac, moj veliki prijatelj i veliki uzor, i jedan od rijetkih besprijekornih ljudi koje sam u životu srela, rekao je: Najljepše je žrtvovati se za uzaludnu stvar. Žrtva je najveća stvar koju nam je namrla naša civilizacija. Postoji katoličko načelo koje glasi: Nasljeduj Krista. To načelo možemo nasljedovati upravo u toj žrtvi za druge, za zajednicu i napredak. Ono što apsolutno vrijedi i što se kršćanstvu ne može poreći Kristov je dobrovoljni odlazak na križ kao primjer beskrajne patnje i prihvaćanje patnje kao dobrovoljne moralne žrtve. Isplati se žrtvovati.

I kada ljudima, koji osjećaju žrtvu, nedostaje razgovora, nedostaje riječi?
To je zato što im nedostaje vremena. Najveća vrijednost koju možemo darovati jedni drugima jest vrijeme. Toga postanete svjesni nakon šezdesete – tog strahovitog prolaženja vremena i osjećaja da nećete završiti svoju misiju na zemlji, da nećete ostvariti planove, da nećete spoznati sebe kao osobu. Onoga časa kada čovjek spozna dragocjenost vremena i daruje ga drugomu, nekom cilju ili osobi, to je velika žrtva. Darovati čovjeku vrijeme najveća je žrtva.

Zašto danas vlada strah od riječi, od pravoga razgovora? Je li to posljedica manipulacije svijetom?
Robert Frost, američki poeta laureatus, istaknuti intelektualac svoga vremena – koji je bježao iz akademske zajednice u provinciju gdje je uzgajao piliće i bavio se nekim uzaludnim akcijama – govorio je da je jedino pravo poučavanje zapravo poučavanje metaforom. Da je jedini pravi govor zapravo govor metafore i da će većina ljudi biti prevarena s pomoću metafore. Strah od govora posljedica je neobrazovanosti čovjeka da razumije metafore.

Metafora je postala laž?
To su ljudi shvatili. Manipulatori metaforom varaju ljude. Kažu im nešto što zapravo cilja na nešto drugo, jer metafora je prispodoba, a alegorija „gledanje kroz riječi“ na drugu stranu nečega, a ljudi to uzimaju površinski, doslovan sloj tog obećanja, te metafore. Dakle, oni koji manipuliraju govorom, riječima, alegorijama i metaforama, oni su zapravo svezali gordijski čvor i riječi više ne vrijede. Razgovor je opasan ili poguban, jedan ide šumom, drugi drumom, sve je to šum u prijemnom kanalu. Vrlo je malo razgovora koji teže raščišćavanju situacije, razbistrivanju ili nekakvu konačnom rješenju. Ljudi trabunjanju, klepeću, natucaju i praznoslove, a govore relativno rijetko, u izvornom smislu pojma.

I rezultat toga onda su bezosjećajni, pretenciozni, bahati ljudi?
I uplašeni ljudi. Ima jako uplašenih, frustriranih ljudi koji se boje iskazati svoje mišljenje, koji se skrivaju iza autoriteta i velikih ideja kao što su pripadnost nekoj ideologiji, partiji, naciji, boji, barjaku... Svi bi se iza nečega sakrili. Pa i iza kičerskih domoljubnih stihova, zbog kojih će ići u zatvor jer im je rečeno da ta pjesma izražava njihovu ideju ili naciju, iako je trivijalna i bezvezna. Svoj zatvor slavit će kao neku vrstu hrabrosti ne znajući da su s pomoću metafore prevareni, da su uzaludno osramotili ime dospjevši u zatvor zbog manipulatora.

Je li to i zato što današnji intelektualac zapravo nije intelektualac, nego profesionalac?
Da. Treba razlikovati pojam intelektualac od pojma profesionalac, koji ima akademsku diplomu koja osposobljava čovjeka da bude zanatlija u jednom fahu, a sve ostalo mora nadograditi kako bi bio sposoban opravdati riječ intelektualac, koju tvore dvije latinske riječi; inter i lectus, što znači unutrašnje čitanje. Intelektualac je onaj koji je sposoban za unutrašnje čitanje stvarnosti. Nažalost, devedeset posto predstavnika akademske zajednice nije sposobno za takvo čitanje stvarnosti, već samo za snalažljivost s pomoću koje zanatlija obavlja neki posao. Sve zablude današnjega svijeta proistječu iz totalne nekompetencije ljudi, koji drže da im jedan papir, koji su ponekad teškom mukom stekli, omogućava automatski status intelektualca. Intelektualac razmišlja, propituje, čita, poučava, bez prestanka, tako održava svoj status.

Zašto se glede toga malošto mijenja?
Zato što je najinertnije mjesto na svijetu ljudska svijest. Dok se društvo razvija u obliku velikih preskoka, industrijalizacije, prodora u svemir itd., ljudska svijest potpuno je tromo mjesto. Zato ćete u svijesti intelektualca ili uopće čovjeka 21. stoljeća još pronaći dio srednjovjekovlja – naivne predodžbe, strahove... Ta se svijest zbog sporosti nije pomaknula od nekih srednjovjekovnih stereotipa. Valjda im je udobno u tom okviru, osjećaju se sigurnima. Malo je ljudi spremno slijediti nove spoznaje, a da ne govorimo o tromosti cijelih institucija ili Katoličke crkve, koje vrlo teško prihvaćaju svijet prema novim spoznajama.

Nije li zato naša civilizacija došla u stanje kada je nešto, za što mislimo da je napredak, zapravo nazadovanje?
U pravu ste. Jedini je napredak napredak svijesti. Nije napredak imati kilometre i kilometre asfalta, a zaboraviti kako se pali logorska vatra, ili kako se preživljava u prirodi na onome što se u okolišu nađe; na korijenju, divljim plodovima, raznom zrnevlju... Napredak se postiže kada se postigne stanovita ravnoteža između čovjeka i prirode, s jedne strane, i s druge, kako kaže D. de Rougemont, kada je čovjek solidaran, a ne solitaran. Današnji čovjek mora više poraditi na solidarnosti, na sinergiji, na civiliziranom djelovanju koje unapređuje društvo u cjelini, a ne ustrajavati na jačanju individualizacije i na potpunoj odvojenosti čovjeka od prirode te narcisoidno uživati u formalnim dokazima napretka kao što su strojevi, računala, auti, mobiteli, žice i nežice... To samozadovoljstvo ubija u čovjeku stvaralački impuls.

Stanko Lasić napisao je da živimo u monološkom svijetu. Zašto ljudi ne vole one koji drukčije govore i misle?
Razlog tomu je zaglupljivanje. Zaglupljivanje je svjetski trend, njemu služe svi mediji, sve tzv. društvene mreže. Današnji svijet izložen je trajnu procesu sustavnog zaglupljivanja, nerazvijanju samostalnog mišljenja, lošem obrazovanju, a osobito ubijanju bilo kakva kritičkog suda. Zato se osoba koja nije izgrađena da može misliti priklanja općoj klimi i općim idejama. Ono što se danas u medijima može naći trač je, zloba, huškanje, površnost, incidentnost, prostota, pornografija, kič, opća trivijalizacija. Danas se ulazi u tuđe postelje, u tuđe živote, u najstrožu intimu dva bića, oko nas su raskramareni leševi, mučene životinje... Sve se to redovito vrti po tzv. društvenim mrežama kao normalno, time vam se neizravno poručuje: ma ne mari, to ionako sutra neće biti aktualno.
Ljudski duh izložen je svim tim đavolskim sredstvima umrtvljivanja, otupljivanja i nesposobnosti za samostalno mišljenje. To je sve suprotno od dijaloga, koji je od antičkih vremena uvijek bio sredstvo raščišćavanja situacije i razmjene misli. Dijalog znači da imate misao koju nudite drugom na ogled i on vam odgovara svojom kontraargumentacijom. Da biste razgovarali, morate imati stav, da biste znali i mogli izraziti stav, morate imati izgrađen vokabular, da biste imali vokabular, morate se, per analogiam, obrazovati. Umjesto toga imamo površnost, proklizavanje kroz situacije, i kada se to spoji sa svime što nas čini neosjetljivima jer smo vizualno bombardirani strahotama današnjega doba, imamo šutnju. Rezultat toga je šutnja!

Bojite li se da vas „pozoj ne bu pozobal“, kako ste na jednom mjestu napisali?
Da. Pozoj je vrag, zmaj, demonska životinja i znak srednjovjekovne ikonografije, pozoj je biće mraka, dubina, pakla, Hada, čega god hoćete. Pozoj drijema, drijema i čeka da ga nahuškamo jedni na druge, a kada se probudi iz mračne špilje u koju smo ga privremeno stjerali, tada imamo ratove, pokolje, koji se u ovim prostorima javljaju svakih tridesetak godina. Strah me pozoja. Ja sam majka, baka, učiteljica i strah me za svu tu djecu koja su mi bila povjerena i koja bi sutra mogla biti raskomadani udovi na bojišnici. Da, vrlo me strah pozoja.

U jednom svom tekstu citirate Flauberta, koji kaže da živi u vremenu kada „časti obeščašćuju, titule degradiraju, funkcije zaglupljuju". Od Flauberta do danas ništa se, čini se, nije promijenilo?
Ti mrakovi u glavama najteže se razbijaju i rasvjetljavaju. Flaubert to govori u ciničnom, ironičnom kontekstu nacionalizma i pritom cilja na Francuze te kaže da je pogubno nacionalizam smatrati idejom vodiljom, misliti da je jedna nacija vrednija od druge, u kakav ponor zabluda to vodi. Govori o lažnom, kičerskom, dekorativnom domoljublju koje danas prevladava, a ne o iskrenom domoljublju, o ljubavi za zavičaj, strasti za zavičaj, o osjećaju da moraš poboljšati tlo na kojem živiš i na kojem si pustio korijenje/Inače je citat iz knjige Flaubertova papiga.

Kaotičnost današnjega vremena gotovo je identična kaotičnosti početka dvadesetoga stoljeća.
Obrasci se ponavljaju, psihološki, društveni, povijesni, a izreka da je povijest učiteljica života vrlo je često provizorna. Povijest će prije biti mučiteljica života nego učiteljica, jer uvijek činimo iste pogreške. Vrijeme nije linearno, ne ide po redu; prošlost, sadašnjost, budućnost, nego se umnožava u svojim obrascima i matricama i isti ljudi čine iste pogreške. Mi se kružno ponavljamo.

Hoćete reći da civilizacija ne uspijeva promijeniti čovjeka?
Vrlo malo uspijeva. Čovjek je spoj svoje sredine i svoje genetike, svojih prostornih energija i, kako kaže Ivan Golub, koji citira Bibliju, „one zemlje na kojoj je ponikao". Zavičajne zemlje. Čovjek je spoj različitih faktora, a onaj je posljednji i presudni samoizgradnja. Zato se čovjek mora uljuditi.

Danas pak imamo sve više uljuđenosti, a sve manje ljudskosti...
Tu ste apsolutno u pravu. Ljudskost je spontana, na razini vrste očituje se kao ljubav za bližnjega, a uljuđenost je ispravno i primjereno postupanje. Mi živimo u društvu u kojem nema osjećaja tko i zašto što može i smije. Još se jedino u Crkvi zna tko je papa, a tko je ispod njega. Ovih dana vratila sam se iz Češke, koja me je podsjetila na Austro-Ugarsku Monarhiju, u kojoj je sve počivalo na dobrim temeljima jer je bila uređena u svakom pogledu.

Ali pozoj je sve pozobal?
Pozoj je sve pozobal i bitka kod Solferina je sve odlučila. Franjo Josip reče: „Nobel je srondao svijet do temelja!" No nije to bio samo barut, svar se rasula iznutra, na ljudskim pakostima i strastima, na korupciji i neslozi.


Nastavek na sledečomu listu
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Moj (kaj)put - spominek z kajkavci
« Odgovori #1 : Lipanj 15, 2012, 11:39:44 poslijepodne »
Nastavek prethodnoga lista


Tko je i kakav je danas hrvatski prozni pisac?
Pravi pisac je onaj koji želi svjedočiti o vremenu i prostoru, koji želi pretočiti vrijeme u svoje oružje i oruđe, a to su riječi. Taj i takav pisac u nas je potpuno marginaliziran. Nitko ili malotko kadar je napisati dobar roman jer za to treba i talenta i znanja. Zato umjesto toga imamo kartičarenje. Hrvatski pisac danas sjeda za tipkovnicu i piše 130, 150 kartica o nečem i to se onda drži književnim radom. Većina tih ljudi uopće ne čita, malo ih poznaje opću kulturu. Malo je njih pročitalo Jamesa Joycea, Thomasa Manna, Dostojevskog, Faulknera, Tolstoja. Malo ih zna da je najveći antropolog 20. stoljeća Mircea Eliade, da je najveći dramatičar 20. stoljeća Ionesco, da je Cioran poslije Sartrea izgradio posljednji filozofski sustav, i da su sve to Rumunji.
U nas sedam književnih nagrada u jednoj godini dobije lokalni rornančić kojemu se uskoro nitko ni naslova neće sjećati. Govorim to zato što sam taj roman žirirala, i to dva puta, pa je nagrada išla bez moga glasa. To je lokalni roman bez razvijenih likova, bez romaneskne fakture, nema radnje, nema zapleta, nema svega onoga što je osnova pisanja dobre žive i punokrvne proze. I takav roman u jednoj godini pobere cijelu literarnu žetvu, jer članovi komisije baš i nisu marljivo čitali, a vole se povoditi za trendovima, što je u najmanju ruku neukusno i apsurdno.

Govorite o Baretićevu Osmom povjereniku!
Vi to kažete. Ne pridajem značenje trivijalnostima i ne bih ga reklamirala.

Pa osjeća li današnji hrvatski pisac probleme vremena i prostora?
Pisci uglavnom uvoze inozemne teme, kloniraju teme, knjige im nemaju gustoće, bez viskoziteta su, sve su pune rasutih natuknica i vrlo površnih dijaloga. Knjige zapravo proizvode prema nekom američkom komercijalnom predlošku, a za ozbiljna djela koja zahtijevaju istraživanje i strast za jezik oni gotovo da i nisu sposobni. Pojedine knjige pisane su s nakanom da se pretoče u sinopsise i scenarije, što nužno pridonosi površnosti. Kao član prosudbenih komisija godišnje sigurno kroz svoje sito i rešeto propustim šezdesetak knjiga, a tek tu i tamo na nekoj se zadržim. Zato sve više volim čitati eseje.

Znači li to da je pisac postao žrtva teorije književnosti, koja je postala važnija od izvornih književnih djela?
Mislim da je to samo pogrešno shvaćanje forme. Esejizirati se može o svemu i sve književne forme mogu se u njega uklopiti. Esse je latinska riječ koja znači biti, postojati i može obuhvatiti cijelo postojanje, svaka točka stvarnosti može postati predmetom eseja. Esej može govoriti o bilo čemu što potakne piščev duh i okrzne njegovu percepciju. Esej je genijalna književna vrsta kada ga se dohvate pravi autori.

Kao Montaigne ili prvi esejist vlč. Richard Burton?
O da. Vlč. Burton bio je najpametniji čovjek svojega doba, živa hodajuća knjižnica. Veličanstvena je i besmrtna njegova Anatomija melankolije na koju se svi pozivaju, iz koje svi nešto citiraju, ali duboko sumnjam da je ta knjiga pročitana do kraja sa svih svojih sedamsto stranica, sa svim svojim grčkim, latinskim i inim referencijama na koje se oslanjao. Anatomija melankolije dokazuje nam koliko esej može biti o svemu, pokriva gotovo sve oblike književnosti i sve oblike vidljivoga i nevidljivoga svijeta.

Alexander Baumgarten stvorio je 1750. pojam estetike, što i nije bilo tako davno, a danas se sve više forsira ružnoća kao vid estetike. Zašto je tako?
U časopisu Gesta, koju je uređivao Ernest Fišer, a ja bila u redakciji, objavili smo temat o Georgesu Batailleu i njegovoj poetici ružnoga. Ne može ružno biti lijepo, to je contradictio in adjecto, ne može postojati poetika ili estetika ružnoga. Kako ružno, destruktivno, neskladotvorno može biti lijepo? Estetika je skladotvorje, stvaranje novoga sklada u čovjeku primjerenim sredstvima; glazbi, riječi, obliku, boji... A razbijanje sklada nije estetika. Forsiranjem ružnoga, forsiranjem trivijalnoga, koje je s Warholom i komercijalizacijom dosegnulo vrhunac, prestala je postojati estetika u izvornom značenju. Ta stravična trivijalizacija zapravo je ubila umjetnost.

Zapravo je obezvrijedila?
Upravo tako. Čim je prestala institucija mecenatstva i nestao povlašteni položaj umjetnika koji je život razigravao svojim idejama, svojom maštom, čim se umjetnik morao brinuti kako preživjeti, prestao je biti homo ludens. Postalo mu je važno privući pozornost i unovčiti svojih pet minuta slave, a ne stvoriti veliko i besmrtno djelo.

Prestao je biti i homo ridens?
Mora postojati homo ridens koji se smije svemu. Pa i ironično smije. Ironija je sjajno duhovno oružje. Mora postojati homo ridens, mora postojati homo ludens, ali i homo faber, koji mora prvo stvoriti uvjete da ta dvojica mogu živjeti. Ali nažalost, kad je čovjek rastrojen i kada više ne može misliti na svoje djelo jer mora misliti na golu egzistenciju, teško može doći u situaciju da njegovo djelo netko percipira, da ono svraća pozornost.

Heidegger je napisao da je jezik „kuća bitka", a Alexander von Humboldt da je „prava domovina'. Je li kajkavski jezik vaša domovina?
Da. Sigurna sam da jest, premda jezik i jezike osjećam kao živu materiju i sve ih volim bez diskriminacije.

Je li on u opreci sa standardnim hrvatskim jezikom?
Mi smo službeno trojezična i trodijalekatska kultura. Ako smo se tako deklarirali, to znači da bi status dijalekta trebalo ukinuti. Trebalo bi reći da je to jedan jezik koji je sastavljen od tri izvora pa bi na lokalnim gornjohrvatskim prostorima stanovit broj školskih sadržaja trebao biti plasiran i na kajkavskom jeziku, koji taj status zaslužuje i poviješću i sadašnjošću. Ako je jezik jednom bio jezikom, ako je bio normiran, ako je imao gramatiku, ako ima respektabilan rječnik kakav je Belostenčev Gazophylacium, ako su na kajkavski jezik 17. stoljeća bila prevedena sva relevantna djela onoga doba; gospodarska, veterinarska, medicinska..., ako je u jednom dobu bio jezik Hrvatskoga sabora, ako su na njemu tri stoljeća poslije stvorene Balade Petrice Kerempuha, onda ne može izgubiti status jezika.
Može imati samo pozadinsku poziciju u korist nekog dogovora, ali on se i dalje usporedno razvija u lokalnim govorima ovoga doba, u književnosti, u etnoglazbi, dakle, paralelno živi, a ne umire. Ni latinski jezik nije mrtav - sve dok ijedan čovjek na svijetu njime bude govorio i pisao, on će kao jezik službeno postojati. Tako i kajkavski postoji kao jezik, a ne kao dijalekt. Spomenuti je Humboldt rekao i: „Dijalekt je jezik majke, ali i majka jezika"; iz njega se stvara i oplemenjuje standardni jezik. Dijalekt je često osnova mnogih riječi. I sama sam stvorila mnoge riječi standardnoga jezika kojih je korijen kajkavski.

Je li neobogaćivanje standarda kajkavskim i čakavskim jezikom ili narječjem posljedica politike koja do danas nije raščistila te probleme?
Nemam ništa tomu dodati. Jezični unitarizam jednako je opasan kao i politički - opasno je da mi u ime nekoga dogovora, koji odgovara nekoj skupini ili narodu, potiskujemo i zatiremo svoj jezik. To je i glupo. Nemamo se mi čega odricati, već svoj jezik nosimo kao dragocjenu pričuvu u zajednicu naroda, europsku i bilo koju drugu.

Onda je glupo i pristajanje na sve češću anglizaciju standarda?
Jasno. S jedne strane pristajemo na nekritičku anglizaciju, a s druge zatiremo ono što je izvorno, što je moćno. Čovjek se najmoćnije izražava na materinskom jeziku. Kada se ujutro probudim, prvo pomislim na kajkavskom: Jaj dežd bu padal, jaj kako je sivo i megleno... i onda to prevodim na štokavski jer su, kako bi rekao pokojni Dubravko Ivančan, meni ljudi rekli da je to normalno.

Znači li to da su kajkavski jezik i književnost kao i čakavski jezik i književnost zapostavljeni?
Apsolutno, iako antologije novog doba i pojedinačna izdanja biblioteka zavičajne provenijencije dokazuju golem stvaralački potencijal upravo na kajkavskom i čakavskom. Upućujem ljude na jako relevantnu antologiju Jože Skoka Reči sa zviranka, na sva izdanja časopisa Kaj, koji je posljednji Mohikanac u Ujedinjenim Kajkavskim Emiratima, koji ne dopušta da se kajkavska riječ obezvrijedi, rastoči i zaboravi. Isto tako postoje i čakavska nastojanja. Već to žilavo nastojanje dokazuje koliko nam je zavičajna riječ važna i koliko se na njezinu izvoru napajamo.

Zakaj ste kesno[/i] počeli pisati na kajkavskom?
Jednostavno, mi smo kajkavci ko ona ljevoruka djeca, koja su dobivala po prstima, da moraju desnicom pisati, jer je tako ispravno. Pa kad smo malo porasli, postali smo ambideksteri, pišemo objema rukama, a govorimo rašljasto, kajkavski i štokavski, kako nam se hoće u nekoj prigodi! Došli smo do svoje pameti i do svoga jezika, a prije toga sanjali smo sprhli i pljesnivi ilirski san.

Ima li zapostavljanje kajkavske i čakavske književnosti veze s relacijom provincija-metropola?
Apsolutno. Na vatri se griju oni koji su joj blizu, znači koji su u Zagrebu i okolici, a mi iz provincije kašljemo od ljutnih dimova. Ljuti, ljuti dimovi ignorancije, potiskivanja, podcjenjivanja i zlobe dolaze do nas, a pri vatri se grije onaj tko hvata poslove za koje nema kompetencije, koji odlučuje o tome tko će sjediti u HAZU, koji u ime Ministarstva kulture piscima poput mene, koja sam objavila 40 knjiga, daje predikat druge kategorije i petsto kuna dodatka na profesorsku mirovinu. Koji sami nemaju iza sebe djelo, ali imaju moć da mojem djelu presuđuju. I onda ih još naši „kumeki" i „nomenklatura", dobrovoljčeki i zaposlenici u ustanovama i fondovima u samoj provinciji, oponašaju, pa se također interesno organiziraju i zagorčavaju život „slobodnim strijelcima", unatražujući sve čega se dohvate!

U mnogim svjetskim književnostima tzv. provincijska književnost itekako se cijeni, a u nas se nastoji što više zatrti. Zašto?
Zato što se zaboravlja da centar nisu zgrade i da svi dolazimo s neke obodnice svijeta. Ako se pomno prouče biografije naših velikih ljudi stoljeća; recimo Ivana Meštrovića, Ivana Lackovića, Ranka Marinkovića, Ivana Aralice itd., onda ćemo brzo vidjeti da s obodnice svijeta dolaze u centar slijedeći svoju zvijezdu. Položaj pjesnika u provinciji dobar je samo kada pjesnik od sebe napravi instituciju, kao što je to uspjelo Luki Paljetku u Dubrovniku. Kada pisac postane nosivi stup kulture u području u kojem živi, onda nestaje antagonizam između provincije i centra.
Centar je ondje gdje su ljudi čiji je um pamet centra, koja može obuhvatiti veliki duhovni prostor. Ljudi duhovnoga centra vraćaju se na obodnicu svijeta, u neki zabačeni župni dvor, uzgajaju kokoši, pišu fenomenalna djela i jednom mjesečno, kao recimo Michel Tournier, odlaze u Pariz na svečanu sjednicu Akademije, poslije koje se opet vraćaju u svoj župni dvor, gdje mogu živjeti, disati i pisati.

I vi živite u jednom dvoru na imanju...
Živim u dvoru Barnagoru, koji je šest kilometara udaljen od Đurđevca na jednom brijegu okružen s pet jutara livada i šume. To je kuća iz 1867, koju smo obnovili da bi bila naše gnijezdo. Imam vrt, šumu, more trave, izvorsku vodu i odličnu knjižnicu. Povlaštena sam u svakom pogledu, kao prava donna terrestra, kaj mi moreju svi moji oponenti....


Nastavek na sledečomu listu
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4057
  • Karma: +0/-0
Odg: Moj (kaj)put - spominek z kajkavci
« Odgovori #2 : Lipanj 15, 2012, 11:40:26 poslijepodne »
Nastavek prethodnoga lista


Priroda je stožerno mjesto u vašem stvaralaštvu, osobito u vašoj poeziji. Jesam li u pravu?
Apsolutno. Ja se osjećam bićem koje je u prirodi našlo najveću učiteljicu života. Čovjek može najjasnije spoznati sebe i djelovati u okružju gdje prostorne energije formiraju njegovo biće. Mi smo svi ljudi svojih zavičaja i primarno smo sljubljeni s energijama našeg zavičaja, a planetarno gledajući, uklopljeni smo u krilo prirode. Tu je sve što čovjek treba znati, samo mora umjeti vidjeti. Priroda je okrilje i inspiracija za osamljena čovjeka, a pjesnik je per definitionem osamljen, monomaničan čovjek koji se bavi zapisivanjem vlastitih osjećaja. Priroda daje svaki dan po neko malo besplatno čudo o kojem pjesnik može pisati.

Bela Hamvas u jednom eseju piše kako divlje stablo ima cvijet i miris, a pitomo plod...
Hamvas je jedini pisac panonskoga prostora na kojega sam bila ljubomorna kada sam prvi put čitala njegove knjige. Od ljubomore sam se rasplakala ko kišna godina jer je pisao o mojim mislima, koje nisam zapisala ja. On je jedini pisac, osim Milosza, nad čijom sam se poetikom i svjetonazorom raznježila, s kojim sam se identificirala. Samo je on mogao napisati da divlja biljka daje cvijet i miris, daje nešto lijepo i „nepotrebno" jer je shvatio ljepotu koja ne služi ničemu. Ljepota ne smije služiti, ona mora biti beskorisna.

Ali ipak svatko je ne vidi, nije za svakoga.
Tako je. A simbol voćke koja donosi plod već je kultivirana priroda, to je pretvaranje prirodnoga krajolika u humanizirani, koji je ljudima povoljan i pogodan za život.
Time prevodimo, vraćamo prirodu u svoju Arkadiju ili Edenski vrt, koji smo neoprezno izgubili. Otkrivamo obilje koje u krilu prirode apsolutno postoji kao što postoje mehanizmi samoozdravljenja. Jer gdje god nanesemo rane i povrede prirodi, ona to može zacijeliti. Još uvijek može, iako ne znam dokad.

Je li vaš vezani stih opiranje modernitetu i davanje počasti zanemarenoj prirodi tradicije koja se ogleda i u vašim ne samo pjesničkim formama nego i temama?
Opet ste u pravu. Vezana forma je disciplina, ponovno uspostavljanje reda, u tom smislu ona nije ni retrogradna, čak nije ni nemoderna. Moderno je zapravo ono što je vječno, a vječan je sonet. Ne možete za sonet reći da nije u modi kad je bezvremen. Malherbe je govorio da jedan savršen sonet pjesniku daje pravo na tri godine odmora. Uložiti toliko duhovne esencije u jednu savršenu vezanu formu ne može biti nemoderno. Vezana je forma opiranje rasulu, ona je uspostavljanje reda na prostoru jedne pjesme.

Obljetničku zbirku Arielirika podijelili ste po segmentima koji mnogo govore o vašoj poetici - Rasute stope, Stablo s pticama, Kovanice iz fontane, Istarska početnica, Hodanje po vodi, Irish Route i druge šetnje, Mistični krajolik, P(t)eropis o anđelima, Duša u pokretu i Dvopreg za laki kas - sve je povezano s prirodom.
Točno. U njoj su se kao palimpsest stopila dva obrasca; priroda i moj duhovni život. Ja nemam druge teme ni drugog materijala osim vlastitoga života. Te su pjesme rasute stope po zemljovidu Podravine. Po tim naslovima može se vidjeti koji su bili i jesu moji interesi. To je moja duhovna biografija, te pjesme govore o interesnim područjima koja su me obuhvatila. Inače je zbirka sazdana na simboličnom i idealnom broju sedam, u njoj je sedam godina mojega pjesmopjevanja
i 130 pjesama.

Šteta što među njima nema i vaših odličnih crteža.
Crtanje je sporedno. To je odljev viška energije. U centru je pisanje, život s riječima, a višak ili pretičak, kako bismo rekli mi kajkavci, odlazi u lagano crtanje. Crtaju i slikaju mnogi kolege pjesnici, imaju potrebu pretičak snage u crtu pretvoriti. To nije moj glavni talent i toga sam svjesna.

Često poeziju bojite humorom, šalom, smijete se ružnoći svijeta... Smije li čovjek u današnjem svijetu biti optimist?
Nemam drugog izbora. Ja sam posljednja koja će vam reći: Ovo je civilizacija grijeha, propasti, mraka i pesimizma. Civilizacija smeća! Ja to neću reći jer ne smijem izgubiti vjeru u dobar svijet. Neprestance ponavljam rečenicu iz Biblije koja glasi: „Bog hrani ljiljane u polju i ptice nebeske, zar si mislio da će zaboraviti na tebe?" Odnosi se na čovjeka. Ako Bog hrani u polju ljiljane i ptice nebeske, on bi morao spasiti barem one ljude koji su dostojni patnje i opstanka na zemlji.

Vesna Krmpotić napisala je: „Ljudi koji ne žive blizu riječi ne žive blizu Boga.'
To je metafora izvedena iz Biblije: U početku bijaše riječ i riječ bijaše od Boga i po njoj je sve postalo. Riječ je vibracija u prostoru i ima oblikotvornu moć. Ako je dobro izgovorena, proizvodi dobro, ali ako je krivim ustima izgovorena, tada ima razornu energiju, tada je opasna. Bog je kao i riječ oblikotvorna sila koja na ljudsku dušu djeluje pozitivno, koja sve oblikuje prema sebi. Bog je oblikotvorna i skladotvorna energija koja djeluje na ljudsku prirodu, on sve može krotiti i držati u ravnoteži s prirodom. Ja vjerujem u Boga koji drži svemir u ravnovjesju. Bog je snažni svemirski titraj koji hvata određene senzibilitete i oni funkcioniraju na toj titrajnoj razini, oni su blizu Boga. Znači imaju pozitivne misli, imaju napredne i kreativne ideje.

Doživljavate sebe kao proroka?
Ne. Osjećam se kao osoba koja ima fragmentarne, bljeskovite uvide u stvari.

Je li spas čovjeka u mudrosti?
Pa mudrost jesu uvidi u narav stvarnosti, ona je spojena s božanskim izvorom ma što to značilo. Mudrost je ono što dođe kada je um slobodan, širok i neopterećen. I čega čovjek najčešće nije svjestan jer nije svjestan da je to što govori dubinski uvid. Bez obzira što radio, čovjek u duši ostaje ono za što je rođen i predodređen, a mudrost može naići. Obično se kaže: stariji su ljudi mudri, jer se poistovjećuje mudrost i iskustvo. Ali i djeca su mudra. Ima djece koja izriču velike istine koje vas zaprepaste. Imaju otvorenu tjemenu čakru i ono što drugi moraju pročitati u knjigama oni i bez knjiga na neki način znaju. Mudrost je nadznanje.

Odakle dolazi?
Teilhard de Chardin u knjizi Zemaljska snaga govori o noosferi, o sferi sveukupne inteligencije u svemiru na koju se priključujemo. Kao što postoji litosfera, stratosfera, ozonosfera, postoji i sfera ukupne svijesti u svemiru, što znači da su sve ideje u protoku, da je sva pamet u protoku, da su sva otkrića u protoku. Nije se jednom dogodilo da su na različitim krajevima zemaljske kugle odjednom dva znanstvenika došla do istog otkrića i onda se zakon zove po dvojici. To se dogodilo jer su se istodobno obojica nekako priključila na taj protok svijesti.

U knjizi Okrhak kontinenta opisali ste Sjedinjene Države osamdesetih, još ste vjerovali u njihovu civilizaciju. Vjerujete li i danas?
Morate znati da sam ja hrvatska fulbrajtovka i da je Fulbrightov program izmišljen, tako i piše, da ljudi iza željeznog zastora dođu u najljepšu moguću Ameriku i da se u nju zaljube. Smisao je bio očarati nas i učiniti promotorima njihovih vrijednosti. Ništa nisu sakrili, jedino što su sve licitarski pozlatili za nas. No kako je taj program bio smišljen za Istočni blok, a mi smo ipak u Jugoslaviji imali nešto širu perspektivu jer smo putovali, ja sam došla već naoružana skepsom. Mogli ste pročitati da se nigdje ne oduševljavam tzv. izvornim američkim vrijednostima, u koje i danas sumnjam, nego su moje društvo bili Tibetanci, Indijanci i naši iseljenici, sve marginalne i marginalizirane skupine.
Kada dođete tamo, oni vam nude dvije varijante, jedna je uživanje, a druga rad. Ja sam prihvatila rad sa studentima i samostalna predavanja
o poeziji i slikarstvu, kao gost nekih sveučilišta, u Kaliforniji i Kanadi. Bilo je to neobično korisno iskustvo, kao dvije godine na fakultetu i još više. Moj otac stalno je govorio: delati, delati, samo delati... Za njega su lijenčine
i protuhe zgubidani koji upropaštavaju svijet. Za mene je jedini čovjekov napredak onda kada čovjek napreduje u duhu - tada ni njegova civilizacija nije protiv čovjeka.

Sve češće ljudi govore da im je dosadno. Je li dosada manjak kreativnosti, tupost, nezainterisaranost da se vidi i čuje drugoga, dakle egoizam?
Dosada je umor uma i zlovolja. Dolazi iz zlovolje, iz mrkog i zlog pogleda na svijet. Ne iz dobrohotnosti, humora, otvorenosti, nego iz zlovolje. Umor uma i zlovolja rađaju dosadu.

Prošli su izbori, dobili smo izbavitelje, vođe, spasitelje, čudotvorce... Vjerujute li vi ponuđenim obećanjima?
Nekritičnost, licemjerje, zataškavanje vlastitih mana, minoriziranje pravila odlike su naših političara. Sve dok postoji princip velikih brojeva koji izbacuje tzv. kandidate, mi se nećemo dočepati kvalitetne vlasti. Mi još nismo sazreli kao građanska, demokratska sredina koja shvaća koliko jedan glas može presuditi o budućnosti cijele nacije. Nismo svjesni antičkoga načela da je čovjek veći od države jer je stvorio državu, a ne država njega.

Znači li to da demokratsko društvo i nije najbolje društvo?
Kada bi doista bilo vladavina naroda, odnosno njegovih najboljih, pravedno izabranih predstavnika, onda bi to bilo. Problem je što naše društvo misli da demokracija znači da svi smiju sve, a da nitko ništa ne mora. Ali u demokraciji se mnogo toga mora da bi se nešto smjelo!

Je li EU prijevara i institucija moćnih?
I to. Ali ja se osjećam sudionicom svjetske kulture, osjećam se osobom koja baštini nasljeđe skriveno po muzejima, bibliotekama, nacionalnim parkovima, građanskim institucijama. To je moja EU.

I Hitler i komunizam su europsko nasljeđe.
U pravu ste. Unutar EU postoje ljudi i točke u koje bi se trebalo ugledati, ali je veliko pitanje pušta li EU te ljude da vode glavnu riječ ili su to sve mreže kompromisa i igre krupnoga kapitala na štetu malih. Kolonijalna tradicija.

Tko će vladare svijeta naučiti pravednosti kada su od malih nogu učeni nepravednosti?
Nije li to trebala biti uloga religije? Po djelima ću te tvojim poznati, to načelo dijete je trebalo usvojiti. Da li iz hinduizma, iz budizma, iz islama, iz katoličanstva, meni je svejedno, ali u dijelu etičke podloge dijete je trebalo usvojiti pojam pravednosti kao budući kreator svijeta, budući vjerski vođa, budući učitelj itd. Pravednost i pravičnost temelji su osobe, nasuprot tiraniji.

Descartes je rekao: „Samo čovjek koji se dobro skrio dobro je živio." Znači li to da ste se radi dobra života skrili u provinciju?
Ne. Tamo sam se vratila jer sam bila dužna vratiti se onamo gdje sam posađena. Tu su me oblikovale generacije predaka i prostorne energije ovoga kraja; njegovi plastični ritmovi, njegova glazba, njegove riječi... Morala sam se vratiti u zavičaj i vratiti dug svojim imaginarnim darovateljima. I otac je htio da se vratim. Stalno sam imala ciljeve vezane uz zavičaj.

Nedavno ste na književnoj tribini u DHK-u u Zagrebu rekli kako ste jednom pomislili da vam je dosta života.
Sigurno je da u jednom danu čovjek uzlijeće visoko i pada duboko u svoje zakonite bunare, jer to je dio ljudske prirode. I što su njegovi uvidi u stvarnost dublji, to je teret njegove depresije, njegove klonulosti, jači. Čovjek dođe do zida kada misli da je sve bezizgledno, kada mu se čini da nema ljubavi ni prijatelja, kada mu se čini da je sve ono što voli negdje s neke druge strane, u nedohvatnom, u transcendentnom. Dođe do potonuća. Nitko ne može stalno lebdjeti izvan stvarnosti ili ne vidjeti njezinu olovnost, njezinu težinu. To je normalno. Stvarnost je kao mlinski kamen, objesi se o vrat i vuče te dolje. Kao i svi ljudi i ja imam takvih faza. Ali moja ljubav za život uvijek bi nadvladala. Kao Jupiterov čovjek, rođena sam 16. prosinca kao i Nostradamus, u doba Kraljeva, njihova hodočašća i darežljivosti, spremnosti na pustolovinu i gestu, pa se pouzdajem u dvije svijetle, sunčane energije i uvijek nekako isplivam.
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549