Autor Tema: DENIS PERIČIĆ, NETOPIR I ČRNI LJUDI, VBZ, ZAGREB, 2009.  (Posjeta: 4782 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Stjepan

  • Administrator
  • Jezerača
  • *****
  • Postova: 1909
  • Karma: +8/-2
  • Spol: Muški
DENIS PERIČIĆ, NETOPIR I ČRNI LJUDI, VBZ, ZAGREB, 2009.
« : Rujan 08, 2010, 12:51:57 prijepodne »
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac422.nsf/AllWebDocs/Let_kajkavskog_Batmana

Let kajkavskog Batmana

piše STRAHIMIR PRIMORAC

Najava zagrebačkog nakladnika VBZ-a da pokreće biblioteku kajkavijanu, u sklopu koje su tiskane prve dvije knjige: roman Denisa Peričića Netopir i črni ljudi i Radakovićeva scenska adaptacija Kolarove pripovijetke Breza, nosi u sebi simboliku koja možda nadilazi značenje tih pojedinačnih djela. Pritom mislim, jasno, na simboliku koja se nadaje iz delikatna odnosa dijalekata u hrvatskom književnom stvaralaštvu – odnosa koji su se bitno promijenili u vrijeme narodnoga preporoda, kada su za račun jedinstvenoga, zajedničkog (štokavskog) jezika kajkavski i čakavski pali u drugi plan, pa su i književnosti na tim narječjima izgubile snagu što su ih dotad imale.
Prije četrdesetak godina književni povjesničar i teoretičar Aleksandar Flaker u eseju Dijalekt kao osporavanje konstatirao je kako „gradska, proleterska zagrebačka štokavizirana kajkavština, splitska, već također štokavizirana, čakavština, suvremeni riječki jezični amalgam još uvijek stoje pred vratima ‘velike’ književnosti“. A za razvoj hrvatske književnosti, s aspekta dvaju potisnutih dijalekata, Flaker je držao posebno važnim „koliko i kako će brzo padati barijere koje dijele literaturu od subliterature, jezik od sub-jezika koji, jednom potisnut, izražava odanost narodnom zavičaju ili se sa svojom dijalektalnom grimasom groteskno ceri na rubu jezičnog standarda i strukturirana društva“.
Četvrt stoljeća nakon tih njegovih zapažanja istaknuti lingvist Radoslav Katičić, u prilogu u knjizi Hrvatski jezik, na isti se problem, samo s jezikoslovnoga gledišta, ovako osvrće: „U hrvatskoj književnosti javljaju se u novije vrijeme i dijalekatski tekstovi, kojih se autori svjesno ne služe standardnim jezikom. Njihov jezik se samo u beletrističkom smislu može nazvati književnim i ne utječe na stabilnost standarda, nego je baš stabilan standarni jezik stvorio preduvjete da se takva književnost može pojaviti.“
Složimo li se načelno s tvrdnjom da je (štokavski) standard dosegnuo takvu stabilnost da ga književni čakavski i kajkavski više ne mogu uzdrmati, ostaje ipak ono što se zove književna praksa, a ona pak nije tako idilična. Ta praksa, tvrdi književnik Borivoj Radaković, urednik novopokrenute VBZ-ove biblioteke, marginalizira suvremenu hrvatsku književnost na kajkavskom jeziku. To se događa najprije zbog toga što kajkavske knjige (a slično je i sa čakavskima) tiskaju mali regionalni izdavači koji nemaju snage ni mogućnosti da se nametnu javnosti, i drugo, nudeći tu književnost kao „dijalektalnu“ i regionalnu, dovode je u „minoran položaj u odnosu na književnost pisanu na standardnoj štokavštini“. Da bi se promijenio taj loš pristup i potaknulo stvaralaštvo na kajkavskom jeziku, VBZ je pokrenuo biblioteku pod naslovom Želva (kornjača), koja bi godišnje tiskala od pet do osam knjiga kajkavskih pjesničkih, proznih i dramskih tekstova, a planira objaviti i povijest hrvatske kajkavske književnosti i kajkavski rječnik.
To je, eto, kontekst u kojem se pojavljuje Peričićev Netopir i črni ljudi, s podnaslovom „pervi roman o zamaskjeranom revanžeru“ (osvetniku). Objašnjavajući njegov nastanak autor napominje da je najprije, 1998, napisao kratku SF-humoresku Netopir, onda je na toj osnovi iste godine nastao dramski tekst, a na kraju i roman. Tragovi te generičke metamorfoze mogu se uočiti na tekstu romana: po načinu njegova strukturiranja, po količini dijaloga, po kratkoći poglavlja itd. Obraćajući se u predgovoru čitatelju da bi objasnio „kak se čita ova kniga“, Auctor napominje da se ona sastoji od „najmanj dva dela“, da u njoj ima i „veselih“ i „ozbiljnih“ stvari, da je htio „dati jedno moderno i (…) polivalentno knigo“ i da je nastojao sve to složiti tako „da bu se moglo čitati na zabavnoga i razvidnoga načina“.
Romaneskna građa oblikovana je na način uobičajen u postmodernističkoj praksi: kao otvoreno djelo, kao proza koja ne bježi od integriranja motiva trivijalne književnosti (npr. lik Netopira kao da je „preseljeni“ stripski ili filmski Batman), pa ni od prihvaćanja elemenata književne tradicije. Autor je također sklon minimalističkim formama, raznolikim pa i disparatnim tipovima teksta (proza, pjesma, esej, dokument, studija i dr.), različitim oblicima citata, aluzivnosti (npr. sekvencija u kojoj grof Mišinski opisuje pljačku i ubojstvo svojih roditelja u podravskoj šumi priziva u sjećanje onoga Krležina Glembaja).
Radnja romana smještena je u povijesni kontekst Varaždina 18. stoljeća, koju godinu prije velikoga požara 1776, a i dio najvažnijih likova povijesne su osobe: grofica i pjesnikinja Katarina Patačić, njezin muž „grof od Pinte“ Franjo Patačić, misionar, istraživač i pisac Nikola Plantić. Prijetnja sotonističke sekte „Črnih ljudi“ da će spaliti Varaždin događaj je koji narušava ravnotežu i pokreće zbivanja; ostvarenje prijetnje onemogućit će pak mladi grof Ivan Mišinski, koji se uvijek kad se pojavi neka opasnost tajanstveno preobražava u Netopira i bori protiv zla, a pritom mu pomaže veseljak Petrica Kerempuh.
Prvi je dio Netopira i črnih ljudi sam roman (zapravo roman u romanu), i žanrovski je najbliže onomu što Amerikanci označavaju terminom fantasy; potom dolazi „Tolnač“, tj. kajkavsko-štokavski rječnik; treći su dio „Dodatki“, s vrlo zanimljivim podnaslovom – „Roman o romanu“! Pripovjedač često, služeći se napomenama u fusnotama, upućuje čitatelja na te dodatke, u kojima, fingirajući znanstveni diskurs „objašnjava“ povijesnu pozadinu fikcionalnoga dijela teksta, navodi izvore i literaturu o konkretnoj problematici (poput Dubravke Ugrešić u romanu Baba Jaga je snijela jaje). Tako u dodacima, među ostalim, nalazimo podatke o povijesnim (ali i nepovijesnim) osobama koje susrećemo u romanu, o Varaždinu u vrijeme opisanih zbivanja, zatim se govori o dokumentima o vješticama i čarobnjacima u varaždinskom kraju u to doba, pa o misionarskim iskustvima Nikole Plantića, itd. U „ekstradodatku“ je „Auctorjeva teoretska študija o netopirološkimi i inimi batmanološkimi temami“ – metatekst koji „potpisuje“ Denis Peričić i koji je jedini segment romana pisan standardnom štokavštinom.
Pokaže li se da je roman Netopir i črni ljudi početak sustavnijega druženja s književnošću pisanom kajkavskim narječjem – ako naime za njim uslijede ostvarenja i drugih kajkavskih pisaca – to bi Peričićevu pionirskom pokušaju moglo priskrbiti poseban status. Ali, što je još važnije, bio bi to znak da ta književnost počinje vraćati svoju samosvijest i dignitet i da počinje ravnopravno sudjelovati u složenom korpusu koji nazivamo hrvatska književnost.