Autor Tema: Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) i Hrvati  (Posjeta: 5415 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) i Hrvati
« : Srpanj 04, 2013, 01:41:45 prijepodne »
Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) i Hrvati 1.dio
 Krvavi ujedinjujući temelj Europe različitosti iz XVII. stoljeća
 Rotkva na europski način
 „Kazao je doduše Wallenstein jednom prilikom Zrinskom: 'Ako me nećeš slušati, objesit ću te na prvoj grani', ali po tome se još ne može suditi da je Wallenstein zaista dao Zrinskoga otrovati, mada suvremenik i ratni drug Jurja Zrinskog izrijekom kaže da se to zbilo rotkvom.“
 Malo koji narod je ginuo za Europu kao što su to činili stanovnici hrvatskih zemalja. Paradoks je da je tzv. ujedinjena Europa (p)ostala temeljem muljevitih povijesnih osnova nesprane krvave ljage, interesa i poražavajućih korporacijskih planova današnjice. Polazak odnosno o(p)stanak u Europi popločan je oblikovno najboljim željama, ali one to mogu vječno ostati čak i u nepostojećem ili pak prividnom zemaljskom raju koji duboko i dužnički glibovito zabacuje istočno od raja.
 „U tridesetogodišnjem ratu je uopće posvuda vladao sistem novačenja. Kod toga nije bila odlučna narodna ili vjerska pripadnost, nego samo novac koji je odlučivao kod novaka za kojom će zastavom poći. Ako je kojem knezu zaprijetila ratna opasnost, pokušavao je u prvom redu domoći se vojskovođe koji bi mu svojim imenom privukao što veći broj novaka. […] Ti su velikaši onda ovako stvorenim 'pukovnijama' ('Regimenter') dali svoje ime i postali njihovim 'pukovnicima' ('Oberster'). […] Pukovnici sami nisu dakako neposredno novačili 'vojnike' ('Knechte'), nego su dio novca dali 'kapetanima' kojima je onda tek bila povjerena prava dužnost za skupiti 'banderije' ('Fähnlein') ili 'kornete' ('Kornetts'). […] Ako ni na sve načine ne bi uspjelo skupiti dostatan broj vojnika, onda bi 'vojvoda' pozvao mjesne vlasti u pomoć uz molbu da mu se stave na raspolaganje svi kažnjenici, lupeži, čak i zločinci i ubojice. […] Zanimljiva je pojava da čak 'insolvencija' (tj. nepokornost prema časnicima) nije bila uvijek kažnjiva, osobito ako je plaća ili opskrba vojske bila loša. Događalo se da su takvom prilikom kapetanima ili pukovnicima razbijeni prozori ili da su bili na koji drugi način napadnuti. […]
 S najvećim prezirom govorilo se uvijek o trupnoj komori ('Tross'), a tome su dali najviše razloga baš sami vojnici tog odjela. Sav najgori ološ tražio je ovdje utočišta, jer se dobro znalo da se neće morati boriti. […] Iza komore slijedile su vojsku i žene vojnika sa svojom djecom, a osim toga i velik broj djevojaka. […] Najžalosnije su kod takvog stanja prolazila mnoga zakonita i nezakonita vojnička djeca koja su se vrzla svuda po logorima. O njima nam daje vjernu sliku Chr. V. Grimmelshausen u svome znamenitom romanu 'Simplicius Simplicissimus'. Sav taj privjesak svake velike vojske slijedio je kao oblak skakavaca glavninu naoružanih četa, pa je plijenio i uništavao sve ono što je ostalo iza glavne vojske. Bilo je i 'hijena bojnog polja' koje su pljačkale mrtve i ranjenike. […]
 Opisi bojnih polja iz onoga vremena toliko su užasni da ni pero Edgara Allana Poea nije moglo nešto slično opisati. Svaka bitka bi se započela na približno sličan način: konjaništvo s obiju krila izvelo je juriš jedno prema drugome, arkebuziri opalili su svoje arkebuze, a kirasiri obje svoje pištolje koje su inače bile smještene s lijeve i desne strane sedla. Tek poslije toga je konjica u galopu pošla na pravi juriš. […] Ovakav način ratovanja upotrebljavao se osobito protiv Hrvata, jer se smatralo da su oni 'schoszfrey', tj. da im zrno ne može naškoditi. O toj neranjivosti Hrvata pričala su se čitava čuda. Tako je poslije bitke kod Breitenfelda-Podelwitza pričao mušketir Melchior Dietrich da se nije uopće usudio na Hrvate pucati, budući da ih ionako ne bi mogao raniti. Hrvati da su mu zbog toga jednostavno uzeli pušku iz ruke ('Die Crabaten hätten ihme seine Musquette aud der Hand genommen'). [Originalni rukopis u Gradskom muzeju u Leipzigu loc: 9225, 104.] […]
 Budući da se bježati moralo bez oružja, to je neprijateljskoj konjici bilo lako ovakve bjegunce stići i sasjeći ih. Pješadija poražene vojske imala je stoga tako silne gubitke da ti gubitci čak danas, kraj strojničke i šrapnelske vatre, nisu veći. […] Čak u modernom ratu biva mnogo puta teško vojnike zadržati da ne pokolju golorukog neprijatelja, a u tridesetogodišnjem ratu to se pogotovo nikada nije moglo spriječiti. […] No ni na ovakav način nije se svatko mogao spasiti, jer je kod pobjednika katkad krvološtvo prevladalo gramzljivost. Otkupnina iznosila je obično 2000 talira, dakle čitav imetak prema računu onoga vremena. […]
 U svemu bilo je god. 1625. u Madžarskoj i Hrvatskoj 7680 pješaka i 5408 konjanika. Sve su to bili graničari (végbeli vitézek). Ove čete bile su u ratnoj vještini najobrazovanije u tadašnjoj Europi, tako da se nadvojvoda od Albe tužio što mu nije bilo suđeno da s njima u tridesetogodišnjem ratu ne postigne 'punu ratnu slavu'. […] Hrvati su se morali držati defenzivno, a to je također formiralo njihov tip konjice. […] Morala se dakle stvoriti konjica koja će jednako napadati, kao što će služiti za obranu. Toj činjenici zahvaljuju svoje postojanje hrvatski arkebuziri, koji su zaista u obrambenim i napadačkim formacijama jednako dobro služili. […]
 Ta srž je kasnije dala ime načinu naoružanja koje se upotrebljavalo u ratnoj vještini cijele Europe. Važnost ovog konjaništva, koje se nazivalo hrvatskim, pokazala se najjasnije prilikom vojne protiv Bethlena 1623. kad je njegovo konjaništvo bilo više nego za polovicu jače od carskog. […] Wallenstein je poznavao madžarsku i hrvatsku konjicu vrlo točno, jer je svoju karijeru započeo u turskim ratovima, a Hrvate je naročito upoznao u [tada] nedavnom uskočkom ratu. […] Stoga je Wallenstein svu svoju nadu stavio u Hrvate i od njega potječe zamisao da se Hrvati u velikim množinama bace u borbu kao laka konjica. O vjernosti Hrvata nije se moglo sumnjati. […] Od osobitog značenja za Wallensteina bilo je što mu je pomoć hrvatskih arkebuzira došla upravo u času kada je njegov glas stajao na kocki. […] Kod Francuza i Nijemaca bilo je poznato njihovo ime [hrvatskih arkebuzira] i činjenica da su služili pod Wallensteinom, a Englezima bili su tako nepoznati da ni sam Macaulay o njima ništa ne zna, nego samo kaže da su strašna imena 'pandur', 'Kroat' i 'huszar' u zapadnoj Europi poznata tek iz god. 1771. […] Ugovori s Hrvatima traže da vojnici budu 'muškarci', a ne nezreli mladići (dječaci). […]
 Hrvati su voljeli crvenu boju isto kao i Wallenstein, jer je ona bila u njihovu grbu, pa se može s dosta razloga držati da je osnovna boja njihove nošnje bila crvena. […] O njihovoj nošnji ima samo jedan suvremeni izvještaj u 'Theatrum-u Europaeum-u': 'Anno 1631 - Die Crabathen […]' Važan je pojas kao čisto hrvatski odjevni predmet, koji madžarski husari nisu poznavali. […] Stoga je Wallenstein pismeno pregovarao s hrvatskim generalom Isolanom o uniformi hrvatskih časnika (u proljeće 1632.) i naložio im da se pod prijetnjom 'kasiranja' obuku jednolično. […] U tridesetogodišnjem ratu nije bila važna uniforma, nego 'oznaka' po kojoj se mogla jedna četa razlikovati od druge. […] Glavno oružje Hrvata bila je uz koplje arkebuza ('arquebuse') ili po njemačkom nazivu 'Stutzgewehr', a jedan je dio vojnika bio oboružan samo kopljem. […] Madžarski se arkebuza nazivala 'fél puska', a inače svuda 'archibuso', 'archibugio'. Madžarska i hrvatska arkebuza morala je biti još manja od talijanske, koja je tada bila bar tri stope duga. […] Koplje je bilo dugo, slično poljskome. U hrvatskoj konjici bio je svaki peti vojnik 'kopljaš'. […] Za obranu nosili su Hrvati samo prsni oklop ('Brustharnisch'). Kaciga je bila madžarska, otvorena, a katkada se nosio i na Zapadu omiljeni morion. […]
 Wallensteinovi hrvatski vojnici prošli su tu veoma slabo. Istina je da su po običaju suvremenoga ratovanja hrvatski vojskovođe, osobito Hrastovački, počinili pljačke, pa je Hrastovački radi toga izgubio i pukovnički čin […] Ovakvim izvještajima pridružuju se dakako i drugi, koji također ne govore u prilog Hrvatima, kao npr. suvremeno veliko povijesno djelo 'Theatrum Europaeum'. Naročito su nepovoljni za Hrvate u tom pogledu razni opisi požara i zauzeća grada Magdeburga, kao i suvremeni letci o požaru Magdeburga, kojih imade velik broj, a naročito su zanimljivi jer su prvi zametci današnjih novina. […] Uspomene na magdeburšku katastrofu su očito ponukale Schillera da Hrvate tom prilikom okrivi i za druga nasilja. Naravno da taj prigovor Hrvate, zbog slabog poznavanja njihovih četa uopće, preteško pogađa, pogotovo kad se uzme u obzir da je danas već potpuno dokazano da požar Magdeburga treba svesti na katastrofu, a ne toliko na djelatnost Ligine vojske. […] Osim događaja za vrijeme juriša na Magdeburg spominju se Hrvati još na jednak način g. 1634. kad su s Kardinalom Infantom porazili krajeve Wetterau i Taunus prema Andernachu na Rajni. Isto tako imademo iz okolišnih sela iz god. 1634. opise raznih strahota, koje su tobože 'Hrvati' počinili. Schiller je dakako te prikaze upotrijebio i to je još u većoj mjeri odredilo njegovu nepovoljnu sliku o Hrvatima. No s druge strane morao je i Schiller hrvatskim četama priznati vrlo veliku borbenu sposobnost, naročito u iznenadnim napadajima, kao što nam pokazuje početak prvog čina drame 'Die Piccolomini' […]
 Jedino mjesto, gdje se prigodom Boucqoiove vojne u južnoj Češkoj spominju Hrvati, bitka je kod Zablátha (1619.), u kojoj je Boucqoi ametom porazio Mansfelda, i to upravo pomoću svojih hrvatskih konjanika. Ti isti Hrvati opustošili su zatim u toku daljnje vojne Ružomberg (1619.). […] Merianov bakrorez, u kome je prikazana postava carske i bavarske vojske prije bitke na Bijeloj gori. Ovaj bakrorez izašao je uz izdanje Theatrum-a Europaeum-a u Frankfurtu na Majni 1635. god. Po priloženom faksimilu vidi se da su konjičku predstražu Maksimilijanovu činile slijedeće čete: '3.000 Cossacken, 1.000 Italienische reuter [konjanika], 1.000 Croaten und Vngaren i 3.000 Vngarische reuter' [konjanika]. […] Dio hrvatskih četa svakako je ostao u Češkoj, jer vidimo da se gotovo istodobno s njihovim drugovima na Rajni bore Hrvati i protiv Bethlena u Ugarskoj. […] Na taj način došlo je do bitke kod Wimpfena [1622.] u kojoj su po mnogim svjedočanstvima sudjelovali Hrvati. […]
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) i Hrvati
« Odgovori #1 : Srpanj 04, 2013, 01:42:16 prijepodne »
... U Tillyjevim borbama protiv tih raznih neprijatelja, kojima su se često znali pridružiti i manji vladari i slobodni gradovi, istakli su se na mnogo mjesta Hrvati. Po Theatrum-u Europaeum-u nalazimo Hrvate u naročito važnoj ulozi kod opsade kalvinskog grada Heidelberga, koji je bio vlasništvo markgrofa badenskog. Grad je branio nizozemski general Van der Merven vrlo spretno i hrabro, tako da carske čete usprkos opetovanih juriša nisu mogle ništa učiniti. Tada su, kažu, Hrvati na svojim konjima preplivali rijeku Neckar, te na taj način prvi provalili najprije u predgrađe, a onda i u sam Heidelberg. U samom gradu nastavila se borba, te je potrajala više sati, dok su Hrvati slomili otpor posade tako da je mogla unići i ostala carska vojska. […]
 Spominjući kako je 5. travnja 1626. Wallenstein razbio luteransku vojsku pod generalom Mansfeldom kod Desave, [Stanislav] Šumarski veli da su među prvima bili mnogi Hrvati. […] 27. lipnja 1625. učinio je Wallenstein grofa Isolana zapovijedajućim pukovnikom nad 600 Hrvata, a ujedno ga je ovlastio da unovači još nekoliko stotina hrvatskih konjanika. (Patent auf etlich 100 Pferdt ausz Hungarn abzufürn…). [Concept, K. u. K. Kriegsarchiv ddo. 27. jun. 1625.] Ovo novačenje je uspjelo i u kolovozu 1625. već vidimo Isolana s 433 hrvatska arkebuzira na putu u Eger (Cheb), gdje se imao ujediniti s Wallensteinom. Na putu su ti Hrvati haračili po svim krajevima kojima su prošli, pa je zbog toga Wallenstein pozvao Isolana na odgovornost. 25. studenog 1625. dobije Isolano ponovnu zapovijed za unovačiti još 1.500 Hrvata. Ovo novo novačenje završilo je doskora, pa je zapovjednikom nad ovim novim četama bio imenovan Petar Gál. Taj Gál je onda u ožujku 1626. mogao stići glavnu vojsku na liniji Labe, a k tome su došli u travnju još Juraj Zrinski i Franjo Orehoci sa svojim pukovnijama, o kojima govorimo na drugom mjestu. Orehoci se u izvorima obično spominje kao 'Strozzi', ali se tu radi o zamjeni s drugim grofom Strozzijem koji nije zapovijedao hrvatskom pukovnijom. […]
 U isto vrijeme, kad je Gálu bilo povjereno novačenje hrvatskih konjanika, označilo je dvorsko vijeće ('Hofkriegsrat') 3. veljače 1626. štajerskoj 'ekspediciji' da se izda nalog za novačenje Jurju Zrinskome i Franji Orehovačkome (Orehoczy) de Kusarovec. Juraj Zrinski dao se takvim marom na novačenje da je njegova brigada (2 hrvatska 'pulka') bila već početkom ožujka [1626.] spremna za polazak. U Zrinskoga vlastitoj pukovniji bili su podzapovjednici: Vuk Bakač, Grga Dovolić, Žigmund Eörsi i Ladislav Mikulicz. Zapovjednici kumpanija u pukovniji Orehovačkoga bili su: Ladislav i Gašpar Orehovački i Ivan Patačić. Već po imenu može se vidjeti da su to bile čisto hrvatske pukovnije arkebuzira, što priznaje i Ballagi. Pukovnija Jurja Zrinskoga novačila se u Međimurju, a Orehovačkoga u Zagrebu. […] Iz tog popisa doznajemo da je po prilici svaka hrvatska pukovnija imala 600 vojnika. […]
 Wallenstein je 28. kolovoza 1626. započeo progon Mansfelda […] U tom progonu dopala je glavna uloga carskoj lakoj konjici, dakle Hrvatima. […] Wallenstein je zatim otišao u Vág-Ujheli, a otud 9. rujna [1626.] u Gálgocz, dok su Hrvati kao zalaznica ostali u Vág-Ujheliju. […] Tadašnji kancelar Stjepan Szemenyei piše o tom palatinu Eszterházyju: 'Nikad nisam vidio ovakve stvari, naime da knez (misli se Wallenstein) pušta čete g. Zrinskoga da idu posljednje, jer upravo ove bi morale loviti špijune i skrbiti za provijant i slično. Vjerujte mi da se tog čovjeka jednako bojim kao Mansfelda ili još 10 puta više!' Wallensteinovo ratovanje u Ugarskoj bilo je uopće loše, o čemu govore i suvremeni povjesničari, Rattkay i Pethö, a i tadašnji palatin Kémény. […] On [Wallenstein] ju [pogrješku] je nastojao ispraviti time što je Hrvate brže bolje dozvao glavnoj vojsci. […]
 Kod Nagy-Oroszija naišao je Zrinski kao predstraža carske vojske prvi na Turke, pa se s njima upustio u boj u kojem je izgubio oko 150 vojnika, a usto je i sam bio lakše ranjen u ruku, ali ga je spasila pomoć ostale vojske. […] iako su Turci stajali na svome mjestu i podsjedali tvrđavu Nógrad. Wallenstein je 2. listopada [1626.] prošao Lévu, a 4. Ersekújvár. Hrvati su činili zalaznicu pod zapovjedništvom pukovnika Schlicka sa zadaćom da zadrže Bethlena i Turke tako dugo dok loše vrijeme ne onemogući njihove napadaje. Dakako da su upravo Hrvati opet morali izdržati najžešće borbe, dok je ostala vojska prolazila u relativnom miru. Tako je 15. listopada [1626.] Bethlen napao zalaznicu kod Kemenda i potpuno je raspršio. […] Zrinski se s ostatkom svoje vojske povukao u Deáki, zatim u Trnovu i Beregszeg na desnoj obali Vága, gdje je učinio logor i dao vojsci da se poslije napora odmori. Sam se zaputio u Bratislavu (Požun), gdje se nastanio u palači grofova Pazmannyja. Čini se da je u Požun već došao bolestan, jer je kratko vrijeme nakon toga (18. XII. 1626.) umro u dobi od 28 godina. Već odmah poslije smrti Jurja Zrinskog nastala je legenda o njegovoj bolesti i njenom katastrofalnom svršetku, pa se tako stalo svašta pričati i nagađati. Svima je bila poznata protivnost Zrinskoga i Wallensteina, pa se zato među Hrvatima i Mađarima uskoro raširio glas da je Wallenstein dao Zrinskoga otrovati kako bi ga se riješio. Ovo mišljenje nastalo je najviše zbog toga što se poslije pročulo da je Zrinski zajedno s madžarskim palatinom izvijestio bečki dvor da Wallenstein ne razumije svoj posao, pa je to moralo uzbuditi silovitu ćud glavnog vojskovođe o kojoj su se pričala čitava čuda. […] Po Šišićevim istraživanjima kazao je doduše Wallenstein jednom prilikom Zrinskom: 'Ako me nećeš slušati, objesit ću te na prvoj grani', ali po tome se još ne može suditi da je Wallenstein zaista dao Zrinskoga otrovati, mada suvremenik i ratni drug Jurja Zrinskog izrijekom kaže da se to zbilo rotkvom. […] Tijelo rano preminulog hrvatskog bana bilo je prenijeto u Čakovec i pokopano u obiteljskoj grobnici u samostanu sv. Jelene. Zanimljivo je da Juraj Zrinski nije ostavio nikakve oporuke, ali je zato još prije polaska u tridesetogodišnji rat 21. veljače 1626. pisao svom prijatelju, nadbiskupu ostrogonskome Petru Pozmanyju, da se brine za njegovu djecu ako bi mu se u ratu što dogodilo. […]
 Prema Kukuljeviću poslao je Wallenstein 1626. iz Ugarske Tillyju u pomoć dvije hrvatske pukovnije pod vodstvom pukovnika Dosfoura, pa prema tome se čini da je ovome ipak uspjelo da se makar i privremeno domogne zapovjedništva nad Hrvatima. Ovi Hrvati dostigli su Tillyja u njegovu taboru kod Göttingena, pa su oni tako sudjelovali kod općeg juriša na taj grad i kod njegova osvojenja. […] Stoga je [Tilly] poslao svoje lake hrvatske čete (prema Kukuljeviću 6 satnija) sa Serbellinovom pješačkom pukovnijom prema Nordheimu, ali ta akcija nije uspjela […]
 Kod sela Luttera am Barenberge bila se tri dana za redom velika bitka u kojoj su Danci tri puta za redom jurišali na carske opkope, jer su se htjeli domoći carskih topova, ali su uvijek bili suzbijani. Hrvatska konjica pod vodstvom pukovnika Desfoura razbila je najprije dansku konjicu, a u odlučnom času kad se sam danski kralj stavio na čelo svojih četa, udarili su Hrvati zajedno s vallonskom konjicom na Dance, tako da je carskoj vojsci bio osiguran uspjeh. Tom prilikom pretrpjeli su Danci vrlo osjetljive gubitke; izgubili su 60 zastava, sve topove i municiju. […]
 Borili su se [hrvatski konjanici] u Hollsteinu i na Jütlandu, a odlikovali su se kod Hamburga, Pinneberga, Flensburga i još na nekim mjestima. […] Bivša pukovnija Jurja Zrinskog, a s njome i Orehocijeva hrvatska pukovnija, dobile su zbog toga nalog da se kreću paralelno s Mansfeldom kako bi se spriječio njegov eventualni pothvat protiv hrvatskih granica. Međutim, smrću zapovjednika pukovnije izgubila je pukovnija Zrinskoga svaku stegu, pa su je morali raspustiti još prije nego je stigla kući. Prije nego se to izvršilo, oplijenili su njeni vojnici još nekoliko panonskih županija. Slično se dogodilo i s Orehocijevom pukovnijom koja duže vremena nije dobivala ni novaca ni hrane, pa su se vojnici pobunili i razišli. […]
 S Wallensteinom su prema tome Hrvati poplavili cijelo Vojvodstvo Mecklenburško; hrvatske odjele susrećemo u gradovima Wismaru i Rostocku, na otoku Rügenu i Danholmu, te kod opsade grada i tvrđave Stralsunda. […] O Hrvatima se tada čuje malo sve do godine 1629. […] Wallenstein sam nije tada mnogo od toga znao, što se o njemu raspravljalo, nego je dalje ratovao po sjeverozapadnoj Njemačkoj. Njegove Hrvate opažamo u više navrata pred Magdeburgom koji su opsjedali, ali kod toga i sami dosta stradavali od gradskih topova. […] Ipak je [Wallenstein] pred gradom ostavio nešto Hrvata koji su trebali uznemirivati gradsku posadu i smetati njenom dovozu hrane (1629.). […] Hrvatske čete, vjerne caru, ostale su pod Isolanom i drugim zapovjednicima da i dalje vojuju protiv Šveđana. […] Hrvati su u tim prvim čarkanjima imali zadaću da neprijatelja što duže zadrže kako bi Tilly mogao što prije stići glavnom carskom vojskom. Izgleda prema tome da su se Hrvati tada borili na otoku Usedomu i da su pod Isolanom kasnije uzmaknuli prema pokrajini Brandenburg gdje ih vidimo kod Treptowa i Neubrandenburga. […] Hrvati su se za to cijelo vrijeme opirali Švedima u Brandenburgu, a Theatrum Europaeum znade nam dapače o tome pričati cijelu jednu zgodu, gdje je, kažu, jednom švedskom zastavniku uspjelo napasti manju četu Hrvata dok su spavali u svojim stanovima, te ubiti jednog časnika (Corneta) i ugrabiti neku bijelu zastavu. [Po]radi toga čina bio je osobno od švedskog kralja odlikovan. Do većeg sukoba između Hrvata i Šveđana došlo je kod Selaua, nedaleko Wriezena. Raspršeni Hrvati bježali su prema Frankfurtu, a neke od njih pohvatali su Švedi i, kako kažu, poslali u svoje rudnike bakra. […] U ožujku 1631. bile su i hrvatske čete pod Magdeburgom, te su 10. svibnja [1631.] s Pappenheimom prve prodrle u grad. Hrvati su tu postupali kao nekoć 1623. kod Heidelberga, jer su na svojim konjima pregazili Labu na jednom plićaku, pa su navalili u Magdeburg kroz ribarsko naselje, gdje su slučajno ostala vrata otvorena. […]
 Ernest Bauer
 Priredio: Đivo Bašić
http://www.dragovoljac.com
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) i Hrvati
« Odgovori #2 : Srpanj 04, 2013, 01:43:17 prijepodne »
Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) i Hrvati 2.dio
 O grozotama koje je carska vojska počinila u osvojenom Magdeburgu pričaju se čitava čudesa kojih su puni suvremeni izvještaji o tom događaju. Ne treba ipak zaboraviti da su skoro svi ti izvještaji i opisi imali služiti propagandi, pa je stoga sasvim razumljivo da se u njima carski vojnici, a osobito Hrvati, prikazuju i gorim nego što su bili, odnosno što su onda vojnici bili.
 […] Prema svemu tome bit će da ono što Schiller zove 'der Kroaten fürchterliche Banden' ['Hrvata strašni čopori'] nije bilo gore od onoga što su suvremenici bili naučeni gledati kod vojnika. […] K tome su Šveđani imali još donekle posla s preostalim carskim posadama u Pommernu i Macklenburgu. Tamo se nalazilo i nešto Hrvata; tako je jedna satnija bila u Gustrowu, a nešto i u Rostocku i Wismaru. Najjača carska posada bila je u Greifswaldu, ali je i ona skoro morala kapitulirati. Tilly je dotle nastojao sve protestantske knezove što više zastrašiti groznom sudbinom Magdeburga, pa je u tu svrhu poduzeo nekoliko pohoda sa svojom vojskom u kojoj se javljaju Hrvati kod Tangermündea i na nekim drugim mjestima. […]
 Ovoj carskoj konjici koja je [1631.] progonila razbijene Sase, pridružili su se sada i Hrvati sa svojim vođama Palantom i Saradetzkym. Položaj tih hrvatskih četa bio je vrlo povoljan, jer im se nisu više mogli suprotstaviti neprijateljski konjanici, pa su mirno mogli udariti na saske pješake. Prvi cilj njihova napadaja bila je saska pukovnija 'Starschedel zu Fusz'. Saski mušketiri bili su uvjereni da Hrvatima tane ne može naškoditi […] Na taj način moglo se dogoditi da su Hrvati zarobili čak zastavu pukovnije 'Starschedel', mada ju je zastavnik Sittich von Günterodt velikom hrabrošću branio. […] hrvatski napadaj je trajao po prilici 40 minuta, ali već tada su ostale saske čete počele uzmicati […] Hrvati su dakako iskoristili taj bijeg, pa su Sase nemilo progonili, te kod toga zarobili 4 zastave i dva topa. Sasi su se povukli do Eilenburga iza Leipziga […] Tilly je izgubio mnogo zastava i korneta, ali su zato Hrvati u sastavu njegovih četa osvojili mnogo saskih zastava, tako da je broj zaplijenjenih neprijateljskih zastava iznosio 23. […]
 Švedi su 9. rujna [1631.] zauzeli grad Merseburg, a 11.[-og] Halle s utvrdom Moritzburg. U Merseburgu se sve do tog časa nalazio grof Holck sa svojim konjanicima, pa ima dosta razloga vjerovanju da je među njima bilo i Hrvata. […] Tillyjev poraz bio je dakako od protestanata mnogostruko iskorišten s namjerom da se podigne moral savezničke vojske. U tu svrhu ispjevano je mnogo pjesama rugalica Tillyju i njegovim vojnicima. U jednoj takvoj pjesmici spominju se i Hrvati. […] S Tillyjem je bio u zimskom logoru također Isolano sa svojim Hrvatima, pa i Hrvati grofa Holcka i ostala hrvatska odjeljenja. Tek kad su molbe biskupa würzburškoga postale sve prešnije, dozvolila je Liga Tillyju da krene u pomoć gradu Würzburgu, ali kad je tamo stigao, već su grad bili osvojili Švedi. Hrvatske čete, koje su kao najbrže bile uvijek u predstraži, jamačno su prve došle do Würzburga. […]
 Na sjeveru se u to vrijeme bitka vodila u pokrajini Lausitz (Lužici) koju je napao carski general Tiefenbach s po prilici 15.000 momaka, među njima, kažu, nekoliko stotina Hrvata. Carevci su oplijenili Bautzen, Görlitz, a Hrvati su se u predstraži približili čak Dresdenu, gdje su ih tek gradski topovi rastjerali. Dakako da se iz suvremenih izvještaja opet može zaključiti da su carske čete i Hrvati strahovito opustošili ove krajeve. Napredovanje Tiefenbachovih četa zaustavljeno je ipak iznenada carskom naredbom koja je izričito tražila da se saski posjedi očuvaju od rata. […] Sasima je doduše uspjelo da pred Pragom zadrže glavnu silu carevaca, ali ipak nisu mogli spriječiti da u nekim manjim borbama ne izvuku kraći kraj, pa su tako već po Schillerovu svjedočanstvu Hrvati došli sve do predgrađa Praga. Čini se da su to bile čete carskog generala Gallasa koji je s 10.000 vojnika došao braniti Češku, a u njegovoj vojsci je, kažu, bilo i dosta Hrvata. O pojedinačnim borbama Hrvata u to vrijeme, koje Schiller zove 'Kroatengefechte', imademo neka svjedočanstva iz Theatrum-a Europaeuma-a, koja se nalaze i kod Kukuljevića. Tako su Hrvati prije Božića 1631. iznenada napadnuti od Sasa, izgubili jednog kapetana kojeg su Sasi zarobili, te imali nekoliko mrtvih, a zatim su opet kod Praga razbili jedno sasko odjeljenje. Na putu u Plzenj napali su Hrvate češki seljaci kod jednog prijelaza preko Moldave, te im tom prilikom razbili brod kojim su se htjeli prevesti na drugu stranu. Osim toga Hrvati su popalili mjesto Veravu. […]
 Isolano je tom prilikom po svjedočanstvu Keymovu doveo još 6.000 Hrvata s kojima se pridružio svom starom ratnom drugu. Po Kukuljeviću je u svibnju 1632. po hrvatskoj krajini novačio vojnike za Wallensteina pukovnik Daniel Beigott i bojnik Gašpar Starešinić. […] Wallenstein je naprotiv 5. svibnja 1632. zauzeo Prag, a zatim je tjerao Sase pred sobom, dok je njegova predstraža pod grofom Holkom s Isolanovim Hrvatima prodrla u Sasku i osvojila Zwickau i Freiberg, a Hrvati, čini se, prodrli sve do Dresdena. […] Kukuljević kaže suglasno s Droysenom da je kod Neumarkta (gdje je uostalom Wallenstein prije svog dolaska pred Nürnberg priredio veliki mimohod vojske) stajalo nekoliko eskadrona hrvatskih vojnika koje su se poslije [po]radi švedskog pritiska morale povući. Međusobno napadanje transporta između obje vojske poprimilo je katkad značaj pravog boja. […] Budući da se glavna zadaća Hrvata sastojala baš u tome da za svoju vojsku priskrbe što više hrane, to nije čudo, što su tada bili na dnevnom redu njihovi veći ili manji okršaji sa Švedima ili građanima neprijateljskih gradova. Po cijelom kraju stala se sada širiti glad, jer su obje vojske, u jakosti od otprilike 120.000 vojnika, trošile strahovito mnogo živeža, a nije bilo načina ni mogućnosti da se u velikim količinama pribavi. […] Kukuljević na osnovi prikaza Sporšilovog tvrdi da je u toj bitci 'razbijeno švedskoga kralja gospodstvo nad Njemačkom', mada se to baš ne bi moglo tako jednostavno ustvrditi, a osim toga tvrdi da je kod samog sukoba obiju vojska 10.000 Hrvata pod Isolanom stajalo kod potoka Bibera, te da Wallenstein osim još nešto Bavaraca na konjima uopće nije imao druge konjice. […] Stoga je pukovnik Luka Hrastovački bio poslan također u Hrvatsku za unovačiti nove vojnike. Hrvatski sabor usprotivio se tome, navodeći među razlozima kao glavne one koji govore o turskoj opasnosti i o tome kako već mnogi Hrvati vojuju u tuđini, pa se prema tome ne mogu slati novi vojnici. Sabor je dapače zabranio Hrastovačkom da nastavi dalje novačenje i poslao u Beč Gavru Crnkovečkog da caru izloži stanje u kojem se tada nalazila Hrvatska. […]
 Poslije neriješene bitke kod Nürnberga krenuli su Švedi prema Würzburgu, a Wallensteinova vojska prema Saskoj s namjerom da Švedima presiječe put. Ovako su se već krajem ljeta u raznim predjelima Saske pojavili carski vojnici, a među njima i Hrvati grofa Holcka. […] Isolano s ostalim hrvatskim četama bio je uz glavninu vojske s Wallensteinom, pa se 9. listopada [1632.] nalazio u Hoffu. Lake hrvatske čete, koje su bile dodijeljene i Pappenheimu, imale su nalog da prodru što dublje u neprijateljsku zemlju sa zadaćom za opskrbiti se i smetati neprijateljske pripreme. Dokazano je da su Hrvati tom prilikom došli do Labe, pa da su je čak nastojali prijeći na nekoliko mjesta s namjerom da stignu do Torgaua. […] Širina rijeke i nemogućnost prijelaza prisilila je ipak Hrvate da se odreknu tog pokušaja ['jer se zbog vode nisu mogli približiti Torgauu'], a osim toga su tri čete teško stradale u okršaju sa saskim konjanicima na torgauskim ledinama ('in der Torgauischen Heyden'). […] Da spriječi njihov spoj [Šveda] sa Sasima, poslao je svoje lake čete (među njima i Hrvate) Švedima ususret u Weissenfels. Ova dva odjeljenja zaposjela su sam grad i kneževski dvor u Weissenfelsu 30. listopada [1632.], ali se dalje nisu usudila, jer je Gustav Adolf istoga dana osvojio Naumburg na Saali. […] Švedi su imali jedva 8.000 konjanika, a i ti nisu bili najbolji, dok je Wallenstein njima nasuprot mogao postaviti 10.000 [od] svih najboljih četa, a među njima osobito opasne Hrvate. […] Jedini sukobi do kojih je već tada došlo razvili su se između Wallensteinove zalaznice (Hrvata i draguna) i švedske vojske. Isolano je naime dobio nalog da s Hrvatima zadrži švedskog kralja na obali Rippacha, pa se tu razvio pojedinačno dosta žestok boj u kojemu su Hrvati bili potisnuti, tako da su dapače izgubili jednu zastavu. […]
 Iz ovog kratkog opisa vidi se da su Hrvati s velikom hrabrošću nastojali sa svojim slabim snagama zadržati cijelu švedsku glavninu, ali su se morali povući, osobito kad su Švedi počeli djelovati svojim topništvom, među kojim je bilo i teških topova. Vrlo je interesantan svakako opis zaplijenjene hrvatske zastave, koji je jedini svoje vrste. Po njemu vidimo da su se Hrvati borili pod carskim orlom, a inače su polazili za znakom Fortune. Hrvatske čete došle su na obalama Rippacha svakako u vrlo težak položaj, jer nam drugi izvještaj govori o tome da bi sigurno bili uništeni da nije pao mrak […] Svojim desnim krilom naslanjao se Wallenstein na sam Lützen iza kojeg su stajale čete, a još dalje udesno izvan Lützena nalazilo se nešto Hrvata kao bočno osiguranje. Sredina vojske i lijevo krilo spojilo se u jedno, tako da bi se čak moglo reći da lijevog krila uopće nije ni bilo. Tu su se nalazile poznate četiri 'španjolske' brigade s nešto konjice (Piccolomini), a Hrvati su bili na krajnjem lijevom krilu. […]
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) i Hrvati
« Odgovori #3 : Srpanj 04, 2013, 01:43:56 prijepodne »
... Iz suvremenih slika i opisa možemo razabrati da su Isolanovi Hrvati zapravo bili podijeljeni na dvije skupine, od kojih se jedna nalazila na desnom, a druga na lijevom krilu. Njihova jačina nije bila jednaka, jer se na desnom krilu nalazilo samo 10, a na lijevom 28 hrvatskih četa. […] Od cijele švedske vojske bilo je u Lützenu najbliže lijevo krilo (Bernharda Weimarskog), pa je Wallenstein tamo prvi potražio dodir s neprijateljem i to tako da je hrvatske konjanike poslao da na svoj poznati način izvedu 'arkebuzadu'. Kad su se Švedi približili Lützenu, našli su samo mjesto već zaposjednuto, ali ga nisu htjeli napasti, nego su ga samo obišli. U tom ih nisu smetale četiri čete carskih konjanika koje su tamo sasvim mirno stajale. Misli se da su to bile prihvatne čete za hrvatske arkebuzire, u slučaju da bi oni morali bježati pred Švedima. […] Silna navala teških finskih i švedskih konjanika raspršila je lake hrvatske čete koje su se nalazile na lijevom carskom krilu, mušketiri su bili ušutkani, Švedi su prešli cestu i zarobili bateriju. […] Grof Forgač, koji je na desnom krilu zapovijedao Hrvatima, nije se više dao zadržati, te je vrlo spretno za svoj napadaj izabrao slabu točku Šveda između njihovih dviju bojnih linija iza kojih se nalazila švedska komora i prtljaga. To je bilo silno iznenađenje za švedsku drugu liniju, jer ona tada nije očekivala nikakvog neprijatelja, a osim toga ju je Forgač odvojio od prvog bojnog reda. Njemački konjanici, koji su činili najveći dio drugog švedskog bojnog reda, došli su stoga u nered ('in confusion'), pa je za čas izgledalo kao da će Hrvati zarobiti cijelu kraljevu prtljagu, ali se nisu umjeli brzo snaći. Svakako je njihova navala potpuno uspjela, o čemu govori i švedski letak koji je poslije bitke izašao. [Letak u Gradskom muzeju u Leipzigu.] […] Drugi slični letak, koji ovdje spominjemo, priča nam da su Hrvati svoj uspjeh mogli još bolje iskoristiti da su kroz maglu mogli vidjeti kakav su poremećaj prouzrokovali u švedsko-njemačkoj konjici […] Konac ove uspješne navala Hrvata, koja je za Švede mogla imati katastrofalnih posljedica, bio je taj da su Švedi brzo skupili pojačanja, pa su s tri svježe čete napali Forgača. Razvio se oštar sukob u kojem su Hrvati imali većih gubitaka, ali su i Švedi izgubili 1 poručnika, 4 dočasnika i 10 momaka, a teško ranjen bio je i jedan švedski potpukovnik ('Röllinger'). Svi mrtvi Švedi pripadali su pukovniji 'Uslar', pa se čini da su se s njezinim odjeljenjem Hrvati sudarili. Pred ovakvom premoći morali su se Forgačevi vojnici dakako povući, a budući da se sve to dogodilo vrlo naglo, nije se dalo spriječiti da njihov uzmak ne poprimi oblik potpunog bijega koji se više nije dao zaustaviti, pa Hrvati u daljnjem tijeku bitke [kod Lützena 1632.] uopće više nisu sudjelovali. […]
 Palo je mnogo pukovnika i potpukovnika, a ranjeni su bili gotovo svi, među njima i 'General Hrvata' pukovnik Isolano. […] Iz Holckovih Hrvata bilo je prema tome sastavljeno ono odjeljenje koje je imalo zadaću da se vrati na bojno polje i dopremi u Leipzig sve one topove koji su tamo ostali. O tome podvigu već Schiller priča slijedeće: […Wallenstein 'je drugog dana poslao svoje Hrvate da pregledaju bojište, ali prizor švedske vojske koja je tamo stajala u bojnome redu otjerao je smjesta ove brze odjele.'] I na ovom mjestu, kao i na mnogim drugima, vidi se Schillerova pristranost koja je iz neodlučne bitke kod Lützena napravila pobjedu protestanata, pa radi toga također umanjuje zaslugu Holckovih Hrvata koji su u stvari nesmetano prolazili bojnim poljem. Ipak Hrvatima, čini se, nije uspjelo da sa svojim konjima prenesu teške topove, jer su i oni 8. XI. [1632.] napustili Leipzig neobavljena posla. Čini se da se tu radilo od 10 hrvatskih konjaničkih četa […] S Hrvatima otišlo je iz grada i daljnjih 7 korneta za Wallensteinom. […] Opisi Leipziga iza bitke kod Lützena i opsade gradske tvrđave pokazuju zanimljivu sliku bijede i nevolje koja je pritisla ovaj inače vrlo bogati trgovački grad. […] Napadaj Sasa pogoršao je još to stanje, pa tako saznajemo da se među mrtvima također nalazio carski časnik Isolano mlađi, valjda blizak rođak 'Generala Hrvata'. 150 kuća u gradu nije više bili sposobno plaćati porez, pa su se morale na dražbama prodavati, a mnogi imućni građani spali su na prosjački štap. […] Čak je Rudert povodom toga smatrao potrebnim izjaviti: ['Prema tome su sve glasine o nekakvom zlostavljanju lješine sa strane Hrvata bespredmetne.'] Ova izjava njemačkog povjesničara vrlo je dragocjena s obzirom na to da se još danas govori o tim tobožnjim nedjelima Hrvata. […]
 Kad je slijedeće 1633. godine grof Holck poduzeo svoj poznati pohod na Leipzig, bilo je među njegovim četama opet Hrvata. Njegova bojna sila iznosila je oko 22 pukovnije, i to: 10 pješačkih, 8 konjaničkih, 1 pukovnija draguna, 2 pukovnije Hrvata i 1 pukovnija Mađara. […] Spominju se dapače i imena zapovjednika tih hrvatskih pukovnija: Horatio Palffy i Cura Pischoffsky (?).[…]
 Vidi se, dakle, da su leipziški građani sami strahovali od Holckovih izvidnica, koje su opet činili Hrvati, pa zato se u našem izvoru slijedeće mjesto sigurno odnosi na hrvatske konjanike […] Hrvatske predstraže uistinu nisu dugo čekale za napasti grad. Već 7. kolovoza [1633.] pokušavale su prijeći na dva mjesta gradska vrata, ali bez uspjeha. Nato je slijedećeg dana stigla glavna snaga predstraža pod zapovjedništvom podmaršala Melchiora barona Hatzfelda po cesti iz Grimme pred grad. To odjeljenje sastojalo se od nekoliko četa konjanika, draguna i Hrvata ('etliche Compagnien Reuterey, Croaten vnd Tragonern'), pa prije nego su se Leipzižani mogli snaći, već je čitav grad bio opkoljen. 9. [kolovoza 1633.] ujutro stigao je i sam Holck koji je pozvao grad na predaju, ali građani su to u prvi mah odbili. […] Već 15. kolovoza [1633.] napustio je Holck daljnje podsjedanje tvrđave, pa se dao na pljačku grada. Gradsko vijeće moralo je po njegovoj naredbi u roku od 24 sata dobaviti 200.000 talira. Kad se pokazalo da to nije bilo moguće, zadovoljio se grof Holck i sa 70.000 [talira], ali su zato njegovi vojnici u malom pokušali ono što je njihovom zapovjedniku uspjelo u velikom. Čete koje su prolazile glavnim gradskim ulicama provaljivale su lijevo i desno u građanske kuće i uzele ono što im se sviđalo. Nemamo nikakvih glasova da li su i Hrvati kod tih pljački sudjelovali, ali je to malo vjerojatno s obzirom na to što je u Leipzig unišla samo pukovnija 'Adelshoff', dok su ostale čete logorovale izvan grada. […]
 Budući da je Holck konačno uvidio da Leipzig uistinu nije sposoban platiti naloženu kontribuciju, odlučio je napustiti grad, a da bude siguran za isplatu svog potraživanja, prisilio je gradonačelnika i neke senatore da se priključe njegovim četama kao taoci. Isto se dogodilo i vijećnicima grada Hallea, gdje je Holckov pukovnik Breda zatražio da mu se isplati kontribucija od 15.000 talira. […] Kada je pukovnija 'Adelshoff' prolazila glavnom gradskom ulicom ('Grimmaische Strasse'), razišli su se njeni vojnici po gradskim kućama i vršili pojedinačne pljačke. Nemamo nikakvih svjedočanstava o tome da su kod tih pljački sudjelovali i Hrvati. Dva dana poslije svog odlaska iz Leipziga umro je grof Holck u selu Adorfu, valjda od kuge koju je zadobio u okuženom Leipzigu. […] Nasuprot je Liga tom prilikom morala izgubiti jednog od svojih najboljih taktičara i osobitog majstora u vodstvu lakih predstraža, među koje su se brojili i Hrvati. Poslije Holckove smrti izvršena je pregrupacija njegovih četa, pa su mnoge pukovnije bile drukčije raspoređene ili, ukoliko su bile slabog brojnog stanja, dodijeljene drugima. Na taj način su i Hrvati promijenili svog gospodara […]
 Tek neki tehnički nedostatci, a čini se i neke pobune, zaustavile su švedsku vojsku kojoj se konačno suprotstavio i Johann von Werth s bavarskim četama i nešto malo Hrvata. […] Iz nepoznatih razloga, valjda da ne bude previše udaljen i odsječen od svojih baza, zaustavio se Bernhard Weimarski ipak na Innu, gdje se u borbama proti njemu pojavljuju opet Hrvati. Wallenstein se također napokon odazvao neprestanim molbama cara, pa je sa svojom vojskom došao u pomoć Bavarskoj, ali se nakon kratkog vremena zajedno sa svim svojim hrvatskim četama povukao u Češku. Tragične noći od 25. veljače [1634.] kad se dogodilo umorstvo Wallensteinovo u Egeru (Chebu), nalazile su se pred gradom uz ostalu vojsku također tri pukovnije Hrvata pod Isolanom. O vjernosti tih hrvatskih četa prema caru nije moglo biti ni časa sumnje, pa zato vidimo da su se one poslije Wallensteinove pogibije smjesta priklonile novom zapovjedniku, generalu Gallasu. […] čini se da su opet izvršena nova novačenja po Hrvatskoj i Madžarskoj, jer vidimo da grof Andrija Palfy iz tih zemalja dovodi nove vojnike. U Gallasovoj vojsci bile su čini se 184 hrvatske satnije pod Isolanovim vodstvom. Te čete su većom ili manjom srećom vojevale u Šleskoj i gornjoj Švapskoj protiv Šveđana. […]
 Ferdinandu III. bilo je prije svega stalo do toga da se opet domogne grada Regensburga koji je Bernhard Weimarski na tako spretan način oteo carskoj stranci, stoga je skupio svoju cijelu vojsku pred Pragom i s njom krenuo prema Regensburgu. U toj vojsci nalazilo se čini se 18.000 'hrvatskih' konjanika, pa se većim dijelom njihovoj zasluzi imade pripisati da je Regensburg poslije duže opsade zaista pao natrag u carske ruke. Slično se malo poslije toga dogodilo s gradom Donauwörthom koji je pogodila ista sudbina. Iza tih uspjeha krenula je carska vojska, a s njome i Hrvati, pred Nördlingen, ali i švedska vojska pod vodstvom Bernharda Weimarskog i grofa Horna približavala se tom gradu. […] Cijeli ishod te bitke bio je ovisan o nekoj uzvisini koja je dominirala carskim logorom. Šveđani su se požurili da tu uzvisinu zaposjednu prije nego ih neprijatelj pretekne […] Taj nered iskoristila je carska konjica, po svoj prilici Hrvati, koja je Švede oštro napala i potjerala natrag. […] Gotovo cijelo švedsko pješaštvo sasjekli su carevci; 12.000 Šveda prekrilo je bojno polje, a carskim četama uspjelo je zaplijeniti preko 300 zastava. Među zarobljenim švedskim časnicima nalazio se sam grof Horn koga su, čini se, uhvatili upravo Hrvati, a osim toga još nekoliko švedskih generala i pukovnika.
 Hrvati su 7. rujna 1634., na dan bitke kod Nördlingena, stajali na desnom krilu pod zapovjedništvom Isolana i Johanna von Wertha. Njihov napadaj na lijevo švedsko krilo, koje je zauzelo fatalnu uzvisinu, bio je toliko silan, da su Švedi odmah nagnuli u bijeg. Kod konačne likvidacije švedskog pješaštva sudjelovali su i opet Hrvati, jer je to upravo bila zadaća za njih. One Šveđane i Wirtemberžane koji su se htjeli spasiti bijegom kroz sam grad Nördlingen, zaobišli su Hrvati kraćim putem, te su njihov poraz učinili potpunim time što su zaplijenili i sav materijal koji su ovi odnosili.
 Ernest Bauer
 Priredio: Đivo Bašić
http://www.dragovoljac.com
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) i Hrvati
« Odgovori #4 : Srpanj 05, 2013, 12:48:10 prijepodne »
Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) i Hrvati 3.dio
 Nijedna bitka u tridesetogodišnjem ratu u kojoj su sudjelovali Hrvati nije ove toliko proslavila, koliko upravo bitka kod Nördlingena. Spomen na tu bitku slavio se po svim carskim zemljama, pa čak i po hrvatskoj Granici ('der Crabathischen Gränzen'). Povjesničar Walwasor načuo je isto tako nešto o hrvatskom junaštvu prigodom bitke kod Nördlingena, pa kaže:
['Veliki i glavni sukob kod Nördlingena pruža priliku da se pohvale Hrvati, jer su oni tada bili prvi koji su se došuljali iza neprijateljskih četa i švedskoj vojsci nenadano pali iza leđa.'] […] Posljedice bitke kod Nördlingena [1634.] bile su dakle veće nego se moglo očekivati, jer tek sada tridesetogodišnji rat gubi potpuno karakter vjerskog rata koji je dotad imao, a na njegovo mjesto stupa diplomatski i vojnički sukob raznih sila koje s vjerskim pitanjem nemaju više ništa zajedničko. […]
 Hrvati su nastojali proširiti svoj uspjeh iza bitke kod Nördlingena, pa su progonili Šveđane tako da im je u ruke pala cijela prtljaga vojvode Bernharda Weimarskog, a Isolano je osvojio gradove Salzungen i Meinungen, a osim toga ih vidimo pred Dinkelsbühlom, Mergentheimom i Rothenburgom. Isolano je bio zbog svojih zasluga uzvišen na grofovsku čast, a njegove čete javno pohvaljene. U pojedinačnim borbama i sukobima koji su se razvili iza bitke kod Nördlingena susrećemo na mnogo mjesta Hrvate. Tako se njima pripisuje zauzeće Stuttgarta, a budući da se sada rat prenio i na francusko zemljište, vidimo hrvatske čete kako nastoje prodrijeti u Elsas i Burgundiju. Švedske posade u nekim utvrđenim mjestima, kao što su npr. bile tvrđave Hanau i Höchst kod Frankfurta na Majni, bile su prilično nemoćne, te su se ograničile na pojedinačne ispade kojom prilikom su se znale pobiti i s Hrvatima. […]
 Kardinal-infant od Španjolske polazio je sa svojom silnom vojskom od Nördlinga prema Rajni, ali se kod toga ispostavilo da mu manjka laka konjica koja bi mu izviđala zemljište, održavala doticaj s neprijateljem i skrbila za hranu. Stoga mu je na njegovu molbu ugarski kralj (Ferdinand III.) poslao u pomoć 40 satnija Hrvata, Madžara i Poljaka (oko 2000 konjanika), koje su ga imale pratiti od Audernacha na Rajni, naime do onoga mjesta gdje bi se vjerojatno mogao sukobiti sa Šveđanima. Te čete su na svom prolazu k Rajni strahovito poharale neka mjesta u kneževini Hessen, a među ostalim osobito grofoviju Ysenburg-Büdingen s tvrdim gradom Ronneburgom i utvrđenim gradovima Gelnhausen i Büdingen. Hrvati su tim krajevima prolazili dva puta: prvi put pod vodstvom generalmajora von Ossa na putu u Andernach, a u listopadu 1634. prilikom svog povratka iz Andernacha. […]
 Hrvati su se koncem 1634. i početkom 1635. još hrabro borili protiv Sasa, te se njihovo grupiranje nastavljalo u raznim krajevima. Spomen na ovakve bitke i čarkanja postrojbi očuvao se još kod Görlitza i Chemnitza. S druge strane došlo je također do sukoba s Hessima, gdje su Hrvati katkada, budući da su bili raštrkani, izvukli kraći kraj. U tim borbama istakao se hrvatski pukovnik Blašković koji je u Hessenu prigodom borbe poginuo, te njegov drug pukovnik Rajković. […]
 Protiv ove švedsko-francusko-njemačke vojske vojevao je carski general Gallas, koji je poslije bitke kod Nördlingena svoju bojnu silu nastojao popuniti novim vojnicima iz svih krajeva monarhije, pa tako i iz Hrvatske Krajine. Gallasu je zaista uspjelo potisnuti Francuze i Šveđane sve do Metza, te osloboditi švedske opsade gradove Mainz i Frankenthal. U ovim njegovim uspjesima sudjelovale su dakako vrlo marljivo hrvatske čete o kojima se u ono vrijeme priča da su se borile pod barjakom na kojem je s jedne strane bila naslikana Bogorodica, a s druge sv. Mihajlo [Mihovil]. […]
 Kao dragocjen spomenik koji nam potvrđuje sudjelovanje Hrvata u ovoj [1635.] godini tridesetogodišnjeg rata, ostaje nam grob hrvatskog vojnika u mjestu Dillingenu na Dunavu koji je publiciran u reviji 'Vitezović'. [Grob Hrvata u Dillingenu, 'Vitezović', I, br. 8.] Ovaj Hrvat pripadao je Fuggerovoj pješačkoj pukovniji koja se borila u bitci kod Breitenfelda-Wiederitscha. Natpis na tom grobu glasi [na njemačkom jeziku] ovako: [Godine 1635. 29. siječnja umro je plemeniti i pravedni gospodin Januš Heruat (Heruat - Hervath - Hrvat) Pritočki, zastavnik u pukovniji Hrvata grofa Fuggera. Bože smiluj se njegovoj duši!'] Sam spomenik je još prilično očuvan, a na njemu je isklesana priprosta (s)podoba vojnika. Čudno je svakako što se u natpisu spominje Fuggerova pukovnija kao 'hrvatska' jer, koliko znamo, to nije bila inače karakteristika ove pukovnije.
 Odmah s proljeća 1636. carske su čete provalile u Francusku, i to ovaj put kod mjesta Breisacha na Rajni. Hrvati su prodrli daleko u Burgundiju, pa se tako rat prenio u unutrašnjost Francuske. S druge strane prodirali su iz Nizozemske Španjolci u Francusku, pa su zauzeli dosta mjesta u Pikardiji. Ovoj vojsci bile su dodijeljene i neke hrvatske čete pod Isolanom, te su činile prethodnice i čistile kraj od neprijatelja. […] Pod zapovjedništvom Johanna von Wertha bili su u predstraži Hrvati i Poljaci, koji su zauzeli grad Bray, a kasnije su slijedili Francuze sve do Compiegnea, te zauzeli tvrđavu Corbin. Najslavniji podvig hrvatskih konjanika bio je da im je tom prilikom uspjelo prodrijeti čak u okolicu Pariza, tako da su od St. Denisa mogli pregledati sav francuski grad.
 Iza tog uspjeha koji je ipak bio vrlo prolazne naravi, jer je izveden s preslabim (izviđačkim) snagama, morao se Johann von Werth opet povući, a kako su Šveđani u isto vrijeme imali nekoliko uspjeha u Njemačkoj, morala se skoro čitava carska vojska povratiti iz Francuske. Za vrijeme tog povlačenja došlo je do nekoliko istaknutih okršaja u kojima se spominju i Hrvati. Tako je Isolanov sin Ljudevit prigodom opsade tvrđave St. Jean de Laune zapovijedao zalaznicom, te je u junačkoj borbi s neprijateljem i sam pao. Kukuljević drži da se s generalom Gallasom tada u Francuskoj nalazilo 10 hrvatskih pukovnija pod Isolanom i Baćanom, a u Burgundu da su bile tri najbolje hrvatske pukovnije pod pukovnicima Forgačem, Korpusom i Menhardom (?). Rat se sada opet prenio na Lotaringiju i u krajeve oko Rajne, gdje se Hrvati opet spominju prigodom nekog sukoba s Francuzima kod Koblenza. […] Čarkanje njegovih [Bernhardovih] četa sa carskima traje po prilici dvije godine, sve do 1638., a za to vrijeme vidimo Hrvate kako se bore s jedne strane protiv kardinala La Valeta, a s druge strane protiv Šveđana i četa iz Hessena. […] U sastavu te vojske bili su i neki Hrvati pod Johannom von Werthom. Carskoj vojsci je tom prilikom uistinu uspjelo potisnuti Šveđane i spasiti Rheinfelden, a čini se da su kod toga Hrvati imali većih zasluga. […]
 Čini se da su Hrvati bili u samoj tvrđavi [Breisacha] među posadom, a isto tako u onim vojskama koje su tvrđavi pohitale u pomoć; dakle, nalazili su se u samoj tvrđavi i izvan nje, kako to ističe već i Kukuljević. Iz tvrđave su često Hrvati pokušavali učiniti ispade, ali zbog neprijateljske nadmoći nisu imali mnogo uspjeha. Po Theatrum-u Europaeum-u uspjelo je Hrvatima nekoliko puta svojim akcijama pomoći posadi Breisacha za doći do hrane, a osobito se spominje neka epizoda gdje su se 300 Hrvata, svaki s vrećom brašna na leđima, uspjeli probiti kroz neprijateljsku vojsku i ovu hranu donijeti u Breisach. Isto tako istakli su se Hrvati u manjih gerilskim borbama oko tvrđave, gdje su neprijatelju katkada zadali dosta osjetljivih gubitaka. Takvih borbi bilo je kod Stollhofena i Drusenheima. […] Ovaj put imao je [zapovjednik švedske i njemačke protestantske vojske general] Banner uspjeha, pa je do kraja 1639. sa svojom vojskom strahovito opustošio Češku i potukao nekoliko carskih vojski, a zatim je uspješno vodio rat u Saskoj, gdje su mu među ostalim bili protivnici i Isolanovi Hrvati koji su ovamo došli poslije događaja kod Breisacha.
 Kolikogod je Banneru bila sretna 1638. godina, toliko je opet nesretno ratovao 1640. kad je redom izgubio sve svoje stečene pozicije, te se progonjen povukao u Tiringiju da kod Erfurta u logoru pričeka pojačanje. Te godine umro je general Hrvata Isolano u 56. godini u Beču […] Sa carske strane preuzeo je vrhovno zapovjedništvo Piccolomini koji je došao iz Nizozemske, pa su sada pod njegovo zapovjedništvo došli i Isolanovi Hrvati. […] Međutim, zanimljivo je da se prigodom opsade Olomouca po prvi put u povijesti tridesetogodišnjeg rata javlja hrvatski ban Nikola Zrinski time što bečkom dvoru nudi oružanu pomoć. Zrinski je u to doba bio pripravan za postaviti 500 momaka koje bi on sam skupio i unovačio, ali sve to uz pogodbu da bude zapovjednik hrvatskih i madžarskih četa u tom ratu. Budući da su s bojišta poslije uzmaka Torstensonova iz Moravske počeli stizati pogodniji glasovi, bečki je dvor ponudu Zrinskoga odbio. […]
 Ostali su [Švedi] 21.-og [listopada 1642.] na svojim položajima i nisu više uznemiravali grad [Leipzig]. Samo švedski general-major Schlange pošao je sa svojim odjeljenjem na izviđanje prema Breitenfeldu, ali je tamo naišao na lijevo krilo carevaca pod Buchheimom, među kojima je, čini se, bilo mnogo Mađara i Hrvata. To se dogodilo kod sela Mügelna […] Hrvati su, čini se, opet bili prvi koji su se približili Leipzigu i oni su vjerojatno sudjelovali kod navale na brigadu Wrangel. O događajima 21. listopada [1642.] očuvan je još osobni prikaz švedskog general-majora Schlangea […] Carevci su u to vrijeme u Seehausenu bili uvjereni da su Švedi pobjegli, ali su ipak za svaku sigurnost poslali Hrvate za njima. […] Tek ujutro 23.-eg [listopada 1642.], kad se činilo da od boja neće biti ništa, [iz]dana je u švedskom logoru zapovijed za molitvu, ali još prije nego se mogla izvršiti, pokazali su se već Hrvati na protivničkoj strani ('… eh die Betstunde vollendet zeigten sich die Croaten) ['Prije nego je prošao čas molitve, već su se pokazali Hrvati.'] Pojava tih hrvatskih lakih konjanika pokazala je Torstensonu da su carevci noću prišli bliže njegovim položajima nego što je to on očekivao. […]
wwwg tablice

Offline kuntakinte

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 7436
  • Karma: +0/-0
  • ...besposleni internetski masturbator...
Odg: Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) i Hrvati
« Odgovori #5 : Srpanj 05, 2013, 12:49:08 prijepodne »
... Prema starim slikama i opisima postave carske vojske čini se da su se Hrvati nalazili samo na desnom krilu, gdje su izričito spomenuti 'Croaten'. S druge strane, s obzirom da smo prije govorili o tome da je i pod Buchheimom bilo Hrvata, a Buchheim je sa svojom pukovnijom stajao na lijevom krilu, mora se smatrati da je Hrvata (izmiješanih s Mađarima) bilo i na desnom krilu. […] U isto vrijeme izgleda da je nešto Hrvata zaostalo i u Leipzigu, ili su oni dobili nalog da tamo ostanu, jer jedan švedski glasnik priča da je u Leipzigu vidio 'Viel Croaten ein und ausgehen!' ['gdje mnogo Hrvata ulazi i izlazi'] Svakako je Buchheim u bitci stajao na krajnjem lijevom krilu isto tako kao Hrvati na krajnjem desnom. […] Bitka kod Wiederitscha-Breitenfelda [1642.] je jedina od velikih bitaka u okolici Leipziga gdje su Hrvati sudjelovali samo u maloj mjeri, odnosno kao promatrači. […]
 Hrvati i Mađari su prema tome iza početnih čarkanja pod Bucheimom i u svojem samostalnom odjelu mirno čekali kako će se bitka razviti. Kad su vidjeli da sve ide po zlu i kad su carski vojnici počeli bježati prema šumici, okrenuli su jednostavno svoje konje i odjahali s bojišta. Tom prilikom saznajemo također da su Hrvati tek prije kratkog vremena uopće dospjeli u sastav ove carske vojske. Iako su neki njemački povjesničari zbog takvog držanja Hrvatima stavljali prigovore, ipak treba uzeti u obzir ono što smo već prije kazali o manjkavoj organizaciji carevaca, tako da Hrvati vjerojatno uopće nisu znali koja im je zadaća, a osim toga su oni bili u prvom redu izviđačke čete, pa se prema tome njihov zadatak nikako nije mogao sastojati u aktivnom zahvatu u neprijateljske redove. […]
 Za hrvatske vojnike bile su sada važnije operacije protiv Francuza pod Guébriantom nego akcije Torstensonove […] Ovako je došlo 1642. i 1643. do mnogobrojnih sukoba, među kojima je jedan od najvažnijih navala na francuski tabor kod Tuttlingena. Carevci su iskoristili zimsko vrijeme, kao i slabo iskustvo Francuza u ovakvim borbama, pa su prepadom nastojali uništiti sve zimske logore Francuza. U ovom pothvatu igrali su zamašnu ulogu hrvatski laki konjanici pod Johannom von Werthom, pa je i njihova zasluga što je taj pothvat u punoj mjeri uspio. A Francuzi su bili pobijeđeni još prije nego što su se [za]pravo snašli.
 Za carevce nastala je u to doba nova opasnost, jer se erdeljski ustanik Juraj Rakoczy iznova pobunio, a Tortenson je prodirao kroz Češku i Moravsku nastojeći se ujediniti s njime. U toj nevolji opet se javlja Nikola Zrinski s 3.000 svojih konjanika, te polazi u boj protiv Šveđana. U sukobu s njima porazio je jednu švedsku četu, a zatim se povukao do Požuna gdje je svoje čete iznova sredio. Poslije toga vidimo kako njegove čete tu i tamo vode borbu protiv neprijatelja sve do prijevoja Jablunke. Konačno je došlo do mira s Rakoczyjem, pa se Zrinski povratio u domovinu. Za taj rat protiv Rakoczyja i Torstensona dobio je i senjski kapetan nalog za otpremiti polovicu svojih četa na ugarsku frontu. […]
 Stoga se zaključilo da se Hrvati zovu u pomoć, pogotovo zato što je s druge strane prijetio erdeljski pobunjenik Rakoczy, pa je trebalo pošto-poto spriječiti da se on ne združi sa Švedima. Hrvati su se odazvali, a Nikola Zrinski je u svoje ime skupio trista svojih međimurskih konjanika i pohitao caru u pomoć. […] Četu svoju odjevenu u vrlo sjajne uniforme doveo je Nikola Zrinski u Skalice gdje je pred carem izveo mimohod i zadivio sve prisutne velikaše. Prema Šišiću odlikovalo se to odjeljenje Nikole Zrinskoga doskora u borbi protiv Šveđana i njihovog saveznika Jurja I. Rakoczyja, nanijevši im teških gubitaka i zaplijenivši im nekoliko zastava. Čini se da je protiv Šveda Zrinski vojevao u sastavu hrvatske banske vojske koja je bila pod zapovjedništvom bana Ivana Draškovića, a protiv Rakoczyja ujedinio se s generalom Bucheimom. Car Ferdinand III. odlikovao je Nikolu Zrinskog zbog tih njegovih zasluga doskora naslovom 'generala svih hrvatskih četa' ('Croatorum omnium generalis'), koji je prije njega već nosio grof Isolano, ali poslije toga nije bio podijeljen Piccolominiju na kojeg je prešlo zapovjedništvo nad hrvatskim četama. […]
 U to vrijeme došao je na češko bojište i grof Petar Zrinski kojeg Rattkay zove 'mladićem orijaške snage i divovske jakosti'. Carski tabor nalazio se tada kod Budjejovica, pa se Petar Zrinski tamo priključio carskoj vojsci sa 6 satnija hrvatskih vojnika. […] Petar Zrinski bio je upravo u ono vrijeme imenovan kapetanom žumberačkih uskoka uz uvjet da imade ugarskog kralja služiti u ratu kroz tri mjeseca sa 600 momaka, a prije toga već je obnašao čast kapetana slunjskog i velemeričkog. Prema Rattkayju i Kukuljevićau vojevao je Petar Zrinski na češkom bojištu s velikim uspjehom. […] Kad se carski tabor premjestio iz Budjejovica u Plzenj, pošao je onamo i Petar Zrinski sa svojom četom. Prema Kukuljeviću bili su u toj četi od hrvatskih časnika još Juraj grof Frankopan, sin Vukov, Toma Eszterhazy, Krsto Lamberger i kanonik Juraj Rattkay. Poslije sjajnog mimohoda hrvatskih četa pred carem bili su Hrvati stavljeni pod zapovjedništvo generala Johanna von Wertha. Petar Zrinski se i dalje isticao brzim akcijama koje su bile na veliku korist carskim četama. […] Carskom generalu Melanderu bilo je sada dakako stalo što snažnije progoniti Švede, pa je zato Johann von Werth dao nalog hrvatskim četama da se od njih odvoji jedno odjeljenje kojemu će biti jedina zadaća slijediti jednu sporednu švedsku skupinu koja je pošla prema sjeveru. Ovo hrvatsko odjeljenje bilo je pod zapovjedništvom Jurja Frankopana, Jurja Rattkayja i stražmeštra Damjana Požežanina, a slijedilo je Švede vrlo uspješno boreći se s njima više puta, tako da je konačno dospjelo do saskih gradova Zwickaua, Annaberga i Schneeberga.
 Carska vojska je međutim pod Melanderovim vodstvom doprla do Tiringije, pa je grof Petar Zrinski bio poslan pred tvrđavu Erfurt za čuvati carsku vojsku, koja je bila u prolazu, od napadaja švedske posade. Ova mjera opreza pokazala se vrlo potrebnom jer su Hrvati pod Jurjem Rattkayjem i Stjepanom Bogdanićem preko tri sata odbijali neprijatelja koji je preko gradskih opkopa htio provaliti. […] Hrvati su u ovim operacijama sudjelovali pod vodstvom Johanna von Wertha, a Kukuljević nam tim povodom priča jednu zgodu u kojoj su se istakli: 'Još se koncem 1647. (?) proslaviše Hrvati pod svojim generalom Ivanom od Verta u Bavarskoj proti sjedinjenoj švedsko-francuskoj vojsci. Rečeni general, saznavši da se oba zapovjednika franceske i švedske vojske, Turenne i Wrangel, zabavljaju lovom, naumi ih uhvatiti, te ode sa 2000 vojnikah, većom stranom Hrvatah, prema Dahovi (Dachau), gdje bijaše u okolici lov. Osam stotina neprijateljskih konjikah koji čuvaše drum što vodi u Monakovo, bješe u jednom trenutku raspršeno, druga četa od 600 momakah koja je stražila šumu bude poubijana. Jur se stave naši u potjeru za vojskovođama, ali carska četa što je ovim imala zatvoriti put do svojih, dodje prekasno i tako uzmaknu vojskovođe, nu brat Wrangelov i tri švedska pukovnika padoše Hrvatom u ruke. Kasnije kad neprijateljska vojska iz Bavarske natrag krene, stavi se opet Ivan od Verta sa svojimi konjici u potjeru za njimi.' […]
 Upornost branitelja Praga i dolazak veće carske vojske s kojom su bili i Hrvati pod generalom Goltzom, prisilili su švedsku vojsku da se povuče u svoja zimska skloništa, gdje se kratko vrijeme iza toga pročulo da je u Münsteru i Osnabrücku zaključen mir koji je imao izmorenom svijetu konačno poslije trideset godina neprestanog ratovanja donijeti željeni mir. […]
 Westfalskim mirom [1648.] svršava se u neku ruku ustavna povijest 'svetog rimskog carstva njemačke nacije', a počinje novo razdoblje koje je konačno tek šaka Napoleonova potpuno razbila. […] U red takvih vojnika spadali su i Hrvati kojima je vojništvo postalo zanimanjem. Poslije svršetka ovog najduljeg rata u europskoj povijesti vratile su se dakako gotovo sve hrvatske čete u domovinu, gdje su opet bile upotrijebljene za obranu svojih granica od Turaka, a ukoliko se radilo o velikaškim banderijima, ove su čete bile opet raspuštene.
 Interesantno je ipak to da je vojevanje Hrvata u tridesetogodišnjem ratu ostavilo u Europi dosta uspomena kod ostalih naroda. Taj spomen očuvao se u narodnoj predaji u Njemačkoj, te u nekim pučkim pjesmama, uzrečicama i sl., a katkada može se naići i na kipove Hrvata i sl. [Ovakvi kipovi mogu se npr. vidjeti na ulazu u opatiju Corvey.] Jedan od svakako najzanimljivijih izdanaka ovog zanimanja za Hrvate jesu tzv. 'hrvatske garde' ili 'hrvatske dvorske straže', koje su neki slavohlepni njemački potentati osnovali. Jedan od njih, saski izborni knez Johann Georg II., osnovao je tako 1656. u Dresdenu uz svoju švicarsku gardu također i posebni vojnički odio 'Kurfürstliche Kroaten Leib Compagni zu Ross'. Johann Georg II. vojevao je u tridesetogodišnjem ratu zajedno s braćom Zrinski, pa je tamo upoznao Hrvate i njihove vojničke vrline. Ovi 'hrvatski gardisti' ostali su na saskom dvoru sve do 1680. godine kad je Johann Georg II. umro, a njegov nasljednik nije za ove sjajne ceremonije imao previše smisla. 13. studenog 1680. smješteni su ovi Hrvati privremeno u tvrđavu Zwickau, a poslije toga su otpušteni.“ (Ernest Bauer, Hrvati u tridesetogodišnjem ratu, Redovno izdanje Matice hrvatske, Tisak „Tipografije“ u Zagrebu, Zagreb, 1941, str. 10-16, 18, 20-25, 28-29, 37, 40, 42-45, 48-63, 69-70, 72-73, 75, 78-79, 81-91, 93-117, 119-122, 126, 128-136, 138-140).
 Ernest Bauer
 Priredio: Đivo Bašić
http://www.dragovoljac.com
wwwg tablice