Ježeva kućica
Po gradu, širom, bez staze,puta,gospodinJežić povazdan luta.Mitom se bavi, često ga vide,s trista eurića na sastanak ide. I Ivo i Vlado,pa čak i Jaca, poznaju Ježića, slavnog mudraca. Barba ga štuje,
i već mu se sklanja, Gordan ga jadan po svu noć sanja.Pred njim dan hoda, širi se strava, u njegovu džepu kuverta je plava... Jednoga dana, vidjeli nismo, Ježić je, kažu, dobio pismo. Plavkasto pismo,
pričala Jaca, stiglo za njega, starog mudraca. Adresa kratka, slova ko jaja: "Za druga Ježića iz Savskoga Gaja." U pismu piše: "Ježiću, brate, sanjam te često i mislim na te. Evo ti pišem iz Salzburga grada
Friedrichovim perom - divno li šara! Dođi na ručak u ćeliju moju, požuri samo, ne žali nogu.S punim loncem i masnim brkom čekat ću na te, požuri trkom. Nježno te grlim i zdrav mi bio, pozdrav ti šalje
Sanader Ivo." Ježić se veseli: na gozbu, veli, tu šale nema, hajd' da se sprema. Gospodin Ježić lukavo žuri, pregleda kufer i na put juri. Ako bi usput došlo do suda, nek' bude spremna obrana luda.Sunčani Hvar se u zenit digo kada je Ježić u Salzburg stigo. Pred zatvorom tim, kamenog zida, gospodin Ježić
svoj šešir skida, klanja se, smješka, kavalir pravi, biranom frazom Ivu pozdravi: "Dobar dan, Ivo,vrlino čista, klanjam se tebi, s kuverta trista. Nek' perje Jace krasi tvoj dom, Barba nek' sjedi u loncu tvom!
Gomila eura bez traga, broja, a BMW nek' bude kočija tvoja. Živio vječno u ćuzi, sreći, nikada lavež
ne čuo pseći. I još ti ovo na kraju velim: ja sam za pare gepekom cijelim!" Uđu u ured čaroban,bajni;
i Ježić i Ivo za stol sjajni. Euro za eurom samo se niže, Ježić sve češće zdravicu diže: "U zdravlje, Ivo,
i tvoje kuće, zaboravi sve što bilo je juče'." Nižu se priče jedna za drugom, zategnut trbuh zaliven cugom. Evo i noći, nad Austrijom cijelom nadvi se suton s modrim velom. Promakne samo
eptirić koji, a vjetar noćnik listove broji. Utihnu Uskok, nestade Baje, agenata divljih oči se sjaje.
Skitnica Šuker svjetiljku pali, čarobnim sjajem putanju zali. A Vlado huknu svoj pijani zov: "Drži se,
bando, počinje lov!" Ježić se diže, sako si briše: "Ja moram kući, dosta je više. Dobro je bilo,na stranu šala, Ivo moj dragi, e, baš ti hvala." "Moja je ćelija čvrsta ko grad, prenoći u njoj, kamo ćeš sad?" Tako ga Ivo za konak sladi, a Ježić se brani, što da se radi: "Zahvaljujem se na pozivu tvom, al' mi je draži
moj skromni dom!" "Ostani, Robi," Ivo sve guče, moli ga, zove, za ruku vuče. Al' ježić tvrdoglav,osta pri svom. "Draži je meni moj zlatni dom!" Šušteći Tirolom Ježić mjeri put, kroz naplatne mjesec svijetli mu put. Ide Ježić, gunđa, dok zvijezde sjaju: "Kućico moja najljepši raju!" Ostade Ivo, misli se: "Vraga,
što mu je kuća toliko draga? Kad Ježić tako žudi za njom, bit će to, bogme, bogati dom. Još ima, možda, od eura pod, zlatnici zlatni krase mu svod. Ta kuća, vjeruj, obiljem sja. Poći ću, kradom, da vidim ja." Što dalje bješe, kakav je kraj? Pričat ću i to, potanko, znaj. Glavnoga Ivu, jadnu mu strinu,
smjestio Uskok u vječnu tminu. Trapavog Vladu, oh, kuku lele, do same smrti izbole pčele. I divlji Šuki
pade ko kruška, smače ga minus i proračunska puška. Al' po zatvoru danas, bez staze, puta, gospodin Ježić povazdan luta. Vješt je i majstor u poslu svom, radi i čuva svoj novi dom...
