Autor: Stjepan - Kolovoz 10, 2011, 11:33:25 poslijepodne
http://zabok.org/zabok/hrvatska/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura-kroz-stol (http://zabok.org/zabok/hrvatska/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura-kroz-stol)
Ove godine HU muži zagorskog srca iz Zaboka i Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo iz Krapine priređuju u Tjednu kajkavske kulture jubilarni 10. Znanstevni skup s međunaordnim učešćem pod nazivom „KAJKAVSKI JEZIK, KNJIŽEVNOST I KULTURA KROZ STOLJEĆA“.
Pokrovitelji skupa su Hrvatski Sabor, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Krapinsko-zagorska županija i Grad Krapina.
Znanstevni skup će se održati u dvorani Pučkog otvorenog učilišta u Krapini u ponedjeljak, 5. rujna 2011. u 9:00 sati.
Program:
9.00 – 9.20 Riječ organizatora i moderatora:
prim. dr. sc. Rajko Fureš, dr. med. I prof. dr. sc. Alojz Jembrih
Glazbeni program: Srečko Blažičko - vokalni solist
9.20 – 10.00 prof. dr. sc. Alojz Jembrih, Nenad Piskač, prim.dr.sc. Rajko Fureš, dr. med. I Nikola Capar: Predstavljanje zbornika: „Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju – II. i III.“
I. dio - predsjedaju: prof. dr. sc. Alojz Jembrih, mr. sc. Ivan Cesarec i dr. sc. Barbara Štebih Golub
redoslijed izlaganja:
10.00 – 10.10 prof. dr. sc. Mijo Korade: Asketska djela u kajkavskoj književnosti 18. stoljeća
10.10 – 10.20 prof. dr. sc. Alojz Jembrih: Još o Kotoripskim protokolima
10.20 – 10.30 prim. dr. sc. Rajko Fureš, dr. med.: Novije spoznaje o djelovanju Ivana Krstitelja Lalanguea na području primaljstva
10.30. – 10.40 prof. dr. sc. Istavna Lökös: O kajkavskom prepjevu 42. psalma kralja Davida prema mađarskom predlošku
10.40 – 10.50 mr. sc. Marijana Borić: Prosvjetiteljsko djelovanje Ignaca Kristijanovića
10.50 – 11.00 mr. sc. Ivan Cesarec. Krapina u Hrvatskoj do preporodnoj drami
11.00 – 11.10. mr. sc. Ivan Zvonar: Gajeva rukopisna ostavština u kontekstu starije kajkavske književnosti
11.10 – 11.20 Stjepan Laljak, prof. Erotski kajkavski memoari Casanove iz Kupljenova
11.20 – 11.30 prof. dr. sc. Stjepan Hranjec: Protuletna obljetnica jedne zbirke
11.30 – 11.40 Mario Kolar, prof.: Hištorija je norija – neke tendencije suvremenoga kajkavskoga povijesnoga romana“.
11.40 – 11.50 dr. sc. Đurđica Stubičan: Kajkavske veterinarske ljekaruše
12.00 – 15.00 : Obilazak Zbirke Franjevačkoga samostana u Krapini i objed za sudionike
15.00 – 15.20 prof. dr. sc. Joža Skok, Vid Balog i Stjepan Juranić: Predstavljanje „Ezopuševih basen“ Ignaca Kristijanovića (Tonimir d.o.o.).
II. dio:predsjedaju: prof. dr. sc. Mijo Korade, doc. dr. sc. Đuro Blažeka i dr. sc. Suzana Coha
redoslijed izlaganja:
15.20 – 15.30 dr. sc. Barbara Štebih Golub. Posljednja slovnica kajkavskoga književnog jezika
15.30 – 15.40 doc. dr. sc. Đuro Blažeka: Mađaronski „Međimurski jezik“ u listu „Muraköz - Magymurje 1941. – 1944.
15.40 – 15.50 mr. sc. Denis Peričić: Ozračja i sumračja suvremene kajkavske proze kajkavskog i na kajkavski
15.50 – 16.00 dr. sc. Emilija Kovač: Kajom o Domovinskom ratu (Časopis KAJ u kontekstu ratne zbilje 1991. – 1995.)
16.00 – 16.10 ..Vladimir Poljanec..: Recentna produkcija kajkavske dionice hrvatskokajkavaskoga književnoga kruga
16.10 – 16.20 dr. sc. Suzana Coha: Tko (ni)je spoznal kipa domovine: Štoos, Matoš, Krleža?
16.20 – 16.30 Domagoj Brozović, prof.: Pragmalingvističko čitanje pjesme „Baba zmizdri pod galgama“ Miroslava Krleže (Balade Petrice Kerempuha)
16.30 – 16.40 dr. sc. Mladen Rac i dr. sc. Andrija Željko Lovrić: Uvriježeni kajkavski germanizmi u Hrvatskoj i Europi
16.40 – 16.50 dr. sc. Andrija Željko Lovrić: Hibridni pidgin „Anglokajkavska špika“ u domovini i dijaspori
16.50 – 17.00 prof. dr. sc. Bulczu László.: Od našega čudovitega naglasa
16.50 – 17.00 dr. sc. Mijo Lončarić: Narodni govori – prioritet znanstvenoga istraživanja u Hrvatskoj
17.00 – 17.10 Jasna Horvat, prof.: Poslovice i mudre izreke sutlanskih kajkavskih ikavaca.
17.10 – 17.40 Rasprava i zaključci Skupa
Autobus za Krapinu za sudionike Znanstvenoga skupa i njihove goste polazi u ponedjeljak 5. rujna 2011. u 7.30 sati s Mažuranićevog trga u Zagrebu. Povratak u Zagreb predviđen je u 18.00 sati.
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 14, 2011, 11:18:40 poslijepodne
Muži zagorskoga ili puži zaječarskoga srca?
Dosadašni «kajkavski» skupi (i oni v Krapine) su, kuliko se od “zlobnikov“ moglo čuti, bili vu stilu ŠTA-ŠTA-ŠTAkavci (-ŠTAjerci), vesela ŠTOkadija, a mesta održavajna skupov (na priliku Krapina) pravi ZAJEČari (Zajec-ari).
Sudioniki skupov ni da bi se zabunili i rekli slučajno neke na kajkavskomu.
A to su redom bili “dr-deki i mr-deki ”, korisniki sinekur - sine.kurci, kajkavski evunuhi, hohŠTApleri, “pravi kajocidniki“, teri od kajkavskoga delaju «KAJirsku egiptologiju», teri bi, okruglo pa na čošek, na štokavskomu vunapređivali kajkavski jezek (govor).
Kak veli profesor Funda (retki teri (i) na ovakvemi skupi govori horvatski): več (više) za kaj dela on teri po kajkavski kune i švajni*, nek on teri na štokavskomu govori/piše o Baladam Petrice Kerempuva.
* na priliku Drele da pripoveda: “Tak se kusa hebe!“
Kavaliri & Drele - Oj Krapinske vuske steze, 02:00
Kavaliri & Drele - Oj Krapinske vuske steze (http://www.youtube.com/watch?v=2vN2vSPJRqA#)
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Citat:
Zagorski list, 14.9.2007.
Kaj sme je
Navek me ovi tjedni, dani, reči… kajkavske kulture više živciraju nek kaj mi je drage da se o kajkavskomu jeziku nekaj govori.
Za mene nema tjedna kajkavske kulture, niti dana kajkavske reči. Za mene je sake ljete 365 dane kajkavske kulture, a sake četrte i 366.
Največa je sramota kad se o kajkavske kulture i jeziku govori na štokavskomu. Ispada da je kaj dober ko tema, ali nije dober za upotrebu. Ja bi rekel da ljudi koji to delaju nisu dosta učeni da bi govorili kaj, nemaju sigurnosti da na kajkavskomu sročiju nekaj pametnoga, ali nemaju ni srama pak se baviju s kajem, a da ga ni govoriti neznaju.
Piše Krešimir Končevski
Nastavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3154/#msg3154 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3154/#msg3154)
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 14, 2011, 11:19:50 poslijepodne
Vésnik, 02. 09. 2011.
Tribina
Čemu skupovi ako kajkavski nestaje
Bilo bi korisno da se otvori tema o tome zašto se kajkavci, za razliku od drugih, u javnom govoru srame svog jezika umjesto da se ponose svojim materinskim jezikom
Možemo li se nadati da će te teme, teme izumiranja kajkavskog jezika, biti u središtu obrade sljedećeg znanstvenog skupa u Krapini? Lako je govoriti o prošlosti, tu su izvori vrlo bogati. Prioriteti bi nam morali biti: aktualno stanje kajkavskog jezika. Kako očuvati dvojezičnost (kaj-što) i kod mladih naraštaja, gdje god se može i koliko god se može.
Ivo Horvat, Zagreb
Tko je prije 10 godina mogao predvidjeti da će se u okviru Hrvatske udruge »Muži zagorskog srca« u Zaboku s godinama razviti tematski plodni znanstveni skupovi pod nazivom »Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća« što se svake godine, pa i ove, održavaju u Krapini u Tjednu kajkavske kulture. Zasluga je to prim. dr. Rajka Fureša i prof. dr. Alojza Jembriha.
Ovogodišnji je skup bio osobito tematski širok: 23 autora prezentirala su mnoštvo tema - od asketskih djela u kajkavskoj književnosti 18. stoljeća (Mijo Korade) do poslovica i mudrih izreka sutlanskih kajkavskih ikavaca (Jasna Horvat).
Od međimurskih znanstvenika sudjelovalo je njih četvero: Stjepan Hranjec, Đuro Blažeka, Ivan Zvonar i prvi put Emilija Kovač. Od međimurskih tema Alojz Jembrih obradio je kotoripske protokole.
Uza sva priznanja i pohvale koja zaslužuju organizatori znanstvenih skupova u Krapini, čiji su pokrovitelji i Hrvatski sabor i Ministarstvo kulture, čuju se i pitanja o svrsi tih i takvih simpozija u svjetlu činjenice da kajkavski jezik kao komunikacijsko sredstvo nestaje, što je sudbina i ostalih jezičnih idioma. To je, kao što znamo, opći trend, ne samo u nas, nego uopće u svijetu. Čak se u nas pojavljuje i hibridni pidžgin »anglokajkavska špika« (obradio Andrija Lovrić). Kako se tomu suprotstaviti?
Prioritet je aktualno stanje kajkavskog jezika. Tom bi se temom trebali ubrzo pozabaviti organizatori kajkavskih skupova u Krapini, kad se time ne bavi Kajkavsko spravišče kao najpozvanija ustanova. Organizatori široke ankete o tome zašto se već i u obiteljskom govoru napušta kajkavski pa se »razgovara« a ne »spomina«. Koja je negativna uloga u tome javnih medija, osobito radija i televizije? Zašto se u javnim nastupima političkih ljudi, osim iznimno poneki Dalmatinac, ne čuje ni jedna riječ iz kajkavskog narječja? Zašto su reklame samo na standardnom jeziku? Zašto se čak i u HRT-ovim zabavnim programima zapostavlja kajkavska popevka? Napokon, zakaj se i na kajkavskom simpoziju v Krapini retko čuje kajkavska reč (osim citati)?
Posebno bi se mogle obraditi teme o kajkavskom u školama. Što se učenicima predaje, kakav je njihov odnos prema kajkavskom, je li se i koliko njime koriste? To je prilika da se i Učiteljski fakultet u Čakovcu predstavi svojim programima kajkavskog jezika.
Prema mom mišljenju, bilo bi korisno da se otvori tema o tome zašto se kajkavci, za razliku od drugih, u javnom govoru srame svog jezika, umjesto da se ponose svojim materinskim jezikom koji je naš narod u kajkavskim krajevima očuvao od otuđenja.
Možemo li se nadati da će te teme, teme izumiranja kajkavskog jezika, biti u središtu obrade sljedećeg znanstvenog skupa u Krapini? Lako je govoriti o prošlosti, tu su izvori vrlo bogati. Prioriteti bi nam morali biti: aktualno stanje kajkavskog jezika. Kako očuvati dvojezičnost (kaj-što) i kod mladih naraštaja, gdje god se može i koliko god se može.
Zvir:
http://www.vjesnik.hr/Article.aspx?ID=11DFBE2D-D11D-489A-A8F7-25A426E39679 (http://www.vjesnik.hr/Article.aspx?ID=11DFBE2D-D11D-489A-A8F7-25A426E39679)
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 14, 2011, 11:23:45 poslijepodne
Krugovaldio Zlatar (RZL)
06.09.2011.
ODRŽAN ZNANSTVENI SKUP O KAJKAVSKOM JEZIKU
U Krapini je jučer u sklopu 46. Tjedna kajkavske kulture održan jubilarni, deseti stručni znanstveni skup „Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća“, koji je okupio brojne priznate stručnjake i jezikoslovce.
Predsjednik Organizacijskog odbora profesor Alojz Jembrih istaknuo je da je ove godine prijavljen dosad najveći broj radova te dodao da ga veseli što iz godine u godinu raste interes interes stručnjaka za ovu tematiku. Prema kajkavskoj književnosti i jeziku napravljen je veliki nepravedan odnos koji je još prisutan u svijesti naše javnosti, izjavio je prof Jembrih te poručio kako taj odnos treba promijeniti.
Predsjednik udruge Muži zagorskog srca dr. Rajko Fureš, udruge suorganizatora, istaknuo je da je ponosan što je skup doživio ovaj jubilej, te napomenuo kako je to jedan od svjetlijih primjera kako treba čuvati hrvatski identitet.
Znanstveni skupu okupio je 23 sudionika, među kojima i goste iz Mađarske, pa je ove godine po prvi put imao i međunarodni karakter.
Predstavljena su i dva zbornika „Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju", u kojima su objavljeni radovi sa prethodnih skupova.
Zvir:
http://test.radio-zlatar.hr/go.php?go=novosti&ID=938&vrsta=V (http://test.radio-zlatar.hr/go.php?go=novosti&ID=938&vrsta=V)
Zlat(ar)ni zvuki:
TS Zlatni Zvuci @ PAJDAŠI PRI KLETI ♪ ♫ ♪ Dragi naš kaj 2011. , 05:00
TS Zlatni Zvuci @ PAJDAŠI PRI KLETI ♪ ♫ ♪ Dragi naš kaj 2011. (http://www.youtube.com/watch?v=uMni8KSlwVo#ws)
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 14, 2011, 11:26:41 poslijepodne
07.09.2011.
Nažalost bez odjeka u medijima: Znanstveni skup o kajkavskom jeziku
Kajkavski jezik - Na cjelodnevnom skupu u Pučkom otvorenom učilištu u Krapini predstavljeno je 23 rada iz različitih područja kajkavske pisane riječi. No, ono po čemu će ovaj jubilarni skup biti upamćen jest i predstavljanje dva toma zbornika radova, koji su izišli iz tiska neposredno prije održavanja skupa
Važnost zbornika - Dosadašnja su tri zbornika radova sa znanstvenih skupova održanih u Krapini postali nezaobilazna literatura onima koji žele dobiti osnovnu informaciju o kajkavskom narječju, ali i onima koji se bave ili će se baviti znanstvenim istraživanjima na području kajkavskoga narječja, koji je nezaobilazni dio hrvatskoga jezika
Poražavajući - Kako to već biva u našoj RH, nitko u Ministarstvu znanosti i obrazovanja u RH nije uzeo ozbiljno u razmatranje sve ono što je u Zborniku (2006., 21-86) predočeno. Posebno začuđuje i to što nitko, od mjerodavnih, nije uočio rezultate dviju anketa provedenih u Čakovcu i Krapini u kojima se razabire poražavajući (nedopustivi) odnos prema kajkavštini u školskoj pa i sveučilišnoj izobrazbenoj razini u RH
Piše Nenad Piskač
U Krapini je 5. rujna održan deseti znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u organizaciji Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca iz Zaboka i Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo iz Krapine. Znanstveni skup održan je u sklopu Tjedna kajkavske kulture pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora, Ministarstva kulture, Krapinsko zagorske županije i Grada Krapine. Skup je započeo minutom šutnje za prerano preminuloga (16. travnja 2011.) književnika Vladimira Poljaneca. Skup su pozdravili predstavnici Krapinsko zagorske županije, Krapine, Hrvatskoga sabora i Ministarstva kulture.
Na cjelodnevnom skupu u Pučkom otvorenom učilištu u Krapini predstavljeno je 23 rada iz različitih područja kajkavske pisane riječi. No, ono po čemu će ovaj jubilarni skup biti upamćen jest i predstavljanje dva toma zbornika radova, koji su izišli iz tiska neposredno prije održavanja skupa. U Zborniku 2. objavljene su teme sa znanstvenih skupova održanih 2007., 2008. i 2009. godine. U Zborniku 3. objavljeni su radovi sa znanstvenih skupova održanih 2010. i 2011. godine. Oba su zbornika objavljena istodobno. Autori su slobodnim izborom tema pokazali znanstvenoistraživački interes iz povijesti starije i novije (suvremene) kajkavske književnosti, kajkavske leksikografije, dijalektologije, frazeologije, dakle, mahom je riječ o tematici koja popunjava prazninu u hrvatskoj filologiji - književnosti i jezikoslovlju kajkavskom filološkom dionicom koja još uvijek nije dovoljno istražena. Dva nova zbornika radova predstavili su uime nakladnika HU Muži zagorskoga srca dr. Rajko Fureš, glavni urednik dr. Alojz Jembrih i izvršni urednik Nenad Piskač. Grafički prijelom potpisuje Josip Brkić.
Fureš, stoloravnatelj HU Muži zagorskoga srca, podsjetio je na sve dosadašnje skupove, te na činjenicu da je prije ova dva zbornika izišao prvi zbornik radova u kojemu su objavljeni radovi sa skupova održanih u Krapini od 2002. do 2006. godine. Založio se za reafirmaciju kajkavske riječi i njezinu pravednu valorizaciju u suvremenom hrvatskom društvu.
Nezaobilazna literatura ili nepotreban trn u peti
Piskač je kazao kako su zbornici br. 2 i 3 rađeni u protekla tri i pol mjeseca, te da je izuzetno veliki opseg materijala zahtijevao dva toma. U zborniku br. 2 objavljeno je 36 radova, odnosno tri godišta (548 stranica). U Zborniku br. 3 objavljeno je 30 radova s prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg skupa (518 stranica). Ukupno je riječ o više od 1100 kartica osnovnoga teksta. „Cijeli taj iznimno kompliciran posao, koji s obzirom na opseg i karakter sadržaja specijalizirani instituti rade i po više od godinu dana, uključujući i nadzor tiska, uredništvo je napravilo u tri i pol mjeseca. Brzina i tempo rada, nadam se, nisu se negativno odrazili na kvalitetu ova dva zbornika koja danas predajemo sudu javnosti“ – rekao je Piskač.
„Mislim da su dosadašnja tri zbornika radova sa znanstvenih skupova održanih ovdje u Krapini postali nezaobilazna literatura onima koji žele dobiti osnovnu informaciju o kajkavskom narječju, ali i onima koji se bave ili će se baviti znanstvenim istraživanjima na području kajkavskoga narječja, koji je nezaobilazni dio hrvatskoga jezika. Vjerujem da će zbornici dobiti svoje mjesto i u knjižnicama onih škola u kojima će se kaj učiti, makar samo kao izborni predmet, od prvoga razreda osnovnih škola“. Piskač je zaključio: „Svakodnevni život svjedoči da se kajkavska rieč nemre tek tak zatreti i zabiti. Navek se kaj zdigne, baš onda kad mu se njegovi protivnici najmanje nadaju. Zato uopće ne dvojim da će ovi zbornici neki doživjeti i kao nepotreban trn u peti“. Baš zato treba poduprijeti ove znanstvene skupove kako bi zadržali kontinuitet i svijest o kajkavštini kao sastavnim dijelom hrvatskoga nacionalnoga identiteta.
Kajkavski kao neželjeno dijete obrazovnog sustava
Jembrih je rekao: „Kao i prvi Zbornik radova (2006.) tako i ova dva, naslovljena su: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju. Tim se naslovom želi reći da su u Zborniku objavljeni referati u kojima pojedini autori pišu o kajkavskome jeziku i književnosti s povijesnoga i sadašnjega (dijakronijskoga i sinkronijskoga) gledišta. To pak svjedoči, iznova, o činjenici da je (kako i u prvome tako i u ovome Zborniku) znanstveno-istraživački interes za kajkavštinu, u zadnjih deset godina, još uvijek u usponu“.
U Predgovoru Zbornika br. 2 Jembrih piše: „Bez obzira na to što nisu dosad, od strane društveno-političkih i obrazovnih institucija u RH, ispunjena željena očekivanja Organizatora i sudionika Znanstvenih skupova, na kojima su artikulirani prijedlozi (zahtjevi; vidi Zbornik: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, 2006., 21-86) da bi se u hrvatskome obrazovnom sustavu, a poglavito na kajkavskome govornom području, trebalo posvetiti više pozornosti kajkavskome jeziku, književnosti i kulturno-povijesnim činjenicama temeljenim na tri i pol stoljetnoj književno-jezičnoj i kulturnoj tradiciji. S time bi se, barem, kroz izborni predmet, u sklopu nastave hrvatske književnosti i jezika, mogli spoznajno i kulturno obogatiti učenici osnovnih i srednjih škola diljem Zagrebačke, Križevačko-bjelovarske, Krapinsko-zagorske, Varaždinske, Međimurske i Sisačko-moslavačke županije. No, kako to već biva u našoj RH, nitko u Ministarstvu znanosti i obrazovanja u RH nije uzeo ozbiljno u razmatranje sve ono što je u Zborniku (2006., 21-86) predočeno. Posebno začuđuje i to što nitko, od mjerodavnih, nije uočio rezultate dviju anketa provedenih u Čakovcu i Krapini (Zbornik, 2006., 70-75) u kojima se razabire poražavajući (nedopustivi) odnos prema kajkavštini u školskoj pa i sveučilišnoj izobrazbenoj razini u RH. Držim da je doista vrijeme za uvažavanje svekolike specifičnosti svake regije u RH pa i svih spomenutih županija. Ukoliko se to ne dogodi, status quo i dalje će brisati povijesnu svijest o kajkavskoj književno-jezičnoj i kulturnoj višestoljetnoj baštini“.
Kajkavština je sociolingvistička zbilja
„Poznato je da upravo povijesna svijest (individualna i kolektivna) potiče čovjeka na traženje kontakta s poviješću. Ta činjenica za kajkavca znači, ukoliko posjeduje tu svijest, povratak korijenima kajkavske književnosti i njezina jezika. Poznato je i to, da nestankom povijesne svijesti, nestaje znanje o vlastitoj povijesti, a to opet dovodi do sužavanja duhovnoga i kulturnoga obzora, kako pojedinca tako i zajednice u cjelini. Htjeli bismo stoga, i ovim Zbornikom, u osnovnim i srednjim školama te svim fakultetima u RH, vratiti povijesnu svijest o kajkavskoj književno-jezičnoj baštini, probuditi osjećaj vrijednosti za kajkavski književni jezik i govorni idiom na čitavome kajkavskom području RH. U tome kontekstu valja se još jednom prisjetiti riječi Tomislava Ladana, koji krajem 80-tih godina 20. stoljeća, reče: 'Kajkavski jezik, ne samo što je živ kao razgovorni jezik u krajevima gdje žive kajkavci, i ne samo što je on živ kao književni jezik pisaca koji ga žele sačuvati, dokumentirati, on je izuzetno živ kao jedna mješavina koja oplemenjuje razgovorni jezik i akcenatski i morfološki i po riječima, ali i kao jedan poseban bazen koji daje posebnost hrvatskomu književnomu jeziku. Da, u tome jeste bit, postoji svijest o kajkavštini i kao jeziku, jer je ona integralni dio hrvatskoga jezika koji ne razdvaja već spaja i obogaćuje hrvatski kulturni prostor.'
Kajkavština će u Hrvatskoj i dalje ostati sociolingvistička zbilja protiv koje, pojedinačno, mnogo ne možemo učiniti, ali zato možemo kao zajednica kajkavskoga govornoga prostora ojačati povijesnu svijest o kajkavštini.“
Integralni dio hrvatske kulturne baštine
A u Predgovoru Zbornika br. 3 dr. Jembrih piše: „Sva tri dosadašnja Zbornika potvrđuju intenciju svih deset Znanstvenih skupova, a to je da su autori slobodnim izborom teme osvijetlili u dijakronijskom i sinkronijskom slijedu kajkavsku književnost i njen jezik, odnosno da se znanstvenoistraživačkim proučavanjem pokaže višestoljetna polifunkcionalna vrijednost kajkavskoga jezika i književnosti. Držim da referati i u ovoj III. knjizi Zbornika to doista pokazuju.
I na kraju valja reći sljedeće. Deset godina kontinuiranoga održavanja Znanstvenih skupova, posvećenih jednoj široj tematici - kajkavštini, moguće je ako postoji ona nevidljiva snaga, zajednička ljubav i želja da se kajkavština iznova vrjednuje s pretpostavkom da ona nije ništa manje vrjednija od ostalih hrvatskih književno-jezičnih dionica. U tom je nastojanju najviše zaslužna Hrvatska udruga Muži zagorskog srca kao nosivi organizator Skupova i Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina kao suorganizator u Tjednu kajkavske kulture u Krapini“. Predgovor je zaključio riječima htijenja: „A to je, istražiti kajkavski jezik i književnost kroz stoljeća kao integralni dio hrvatske kulturne baštine. Jesmo li u svemu tome uspjeli, pokazat će vrijeme i buduće generacije kojima su namijenjeni ovi Zbornici“.
Zvir:
Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća (HKV)
http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/p-r/piska-nenad/9010-naalost-bez-odjeka-u-medijima-znanstveni-skup-o-kajkavskom-jeziku.html (http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/p-r/piska-nenad/9010-naalost-bez-odjeka-u-medijima-znanstveni-skup-o-kajkavskom-jeziku.html)
i/ili krapina.org
http://krapina.org/krapina/hrvatska/krapina-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura-kroz-stoljeca/ (http://krapina.org/krapina/hrvatska/krapina-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura-kroz-stoljeca/)
Balade Petrice Kerempuha -- Na mukah, 03:56
Balade Petrice Kerempuha -- Na mukah (http://www.youtube.com/watch?v=ihgOP4bh1QE#)
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 14, 2011, 11:31:28 poslijepodne
Gospon Rajko Fureš, stoloravnatel HU Muži zagorskoga srca, o ovoletnomu kajkavskomu skupu v Krapine (AD 2011):
Kaj se dotikavlje toga - gdo je na horvatskomu govoril, bile nas je par, ali vsake lete nas je vse več. Slažem se z onimi tere vele da treba več i bolj - ali bez struke nie moči, treba se najti na kupu jer drugač nebu išle, a niti more iti.
Nesmeme niti protiv naše "kajkavologe" govoriti (nie ni niemi ljehke), ali pak trieba povedati da dok nebuju vsi skup horvatski govorili, da nebu pune bolše. Zate je trieba h ljudmi nekaj na bolše preobrnuti, kaj nie ljehke, ali vse moreme spelati, same nie smeti odustati.
Drugo leto bumo pokrenuli kajkavski internet portal "Trnac.com", gde bu vse na horvatskom jeziku, tak da onda bu moči i gledeti kaj je bilo na skupu.
Celi je skup snimal Hrvatski radio, gde bu vse išlo za emisiju "Ispod Medvednice i Ivanščice".
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Naruđba zbornikov
Zborniki se (trenutočno i po promocijskoj ceni*) moru naručiti uplatum na:
Hrvatska udruga «Muži zagorskog srca», Martinišće 45, 49210 Zabok,
na žiro račun 236000-1101545954 (Zagrebačka banka).
* Trenutočna promocijska cena za se tri zbornike je 330 kn (100 kn po zborniku + poštarina).
Kak svrhu uplate napisati „Kupnja zbornika Kaj - 1-3“.
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Citat:
prim.mr.sc. Rajko Fureš, dr.med.
Horvacki govoriti ili mučati
Dok po svietu hodiš, čujti ti vsigde je moči, gde god da dojdeš, kak ljudi h čeve si kraje došel po domači povedaju, kak se spominaju med sobu a i z tobu na svojemu jeziku.
...
... tak lepe da sme odhitili jezik svoj jedini, najsvetečnejši – Horvacki. A zakaj, zate da bi z veseljem počeli govoriti jezik kraja z teroga nam Vukec Karađić došel je, jer su nam nekteri tam povedali da vse te skup trieba je delati da bi se horvatski ljudi bolj razmeli. A da je po istinice vse te drugač bile i da su nam se nekteri tam daleke smejali dok sme Horvackoga jezika odhitili, jer prek jezika unda, prie več od stopedeset ljet krenuli su na posel kaj su ga prie deset – petnest ljet z puškami i topi šteli dovršiti.
...
A pak dojdeme nate da nemreš razmeti te kaj su i kak su tie „naši domači pajdaši“ svojega se jezika odrekli i jezik stranjski za svoj zeli. Une kaj su kak zločicu najvekšu napravili, napravili su. Da te same uni znaju zakaj su napravili, i te istina je. Jedine kaj se još otom povedati more je te da vse jedne tie kaj jezika su Horvackoga prodati šteli, vse jedne niesu te do kraja spelali. Kak god da nekteri med nami te z veseljem su zeli za jezika svojega - jezik Horvacki vse jedne živi, živi i živel bu dok je vseh nas kaj govorime i kaj ž njem dičime se.
…
Horvacki govoriti, zdej i za navek, nikak drugač!
Nastavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg36382/#msg36382 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg36382/#msg36382)
Tekst gospona Fureša:
Domaja - Dr. Rajko Fureš (Krijesnica 2008) ,
(Klapa “Bistrica” vuz Tamburaški orkester HRT-a)
Domaja - Dr. Rajko Fureš (Krijesnica 2008) (http://www.youtube.com/watch?v=nqjOapXLAX4#)
Autor: Vegi - Rujan 15, 2011, 12:10:08 prijepodne
Autor: kuntakinte - Rujan 15, 2011, 12:13:42 prijepodne
Prioritet je aktualno stanje kajkavskog jezika. Tom bi se temom trebali ubrzo pozabaviti organizatori kajkavskih skupova u Krapini, kad se time ne bavi Kajkavsko spravišče kao najpozvanija ustanova. Organizatori široke ankete o tome zašto se već i u obiteljskom govoru napušta kajkavski pa se »razgovara« a ne »spomina«. Koja je negativna uloga u tome javnih medija, osobito radija i televizije? Zašto se u javnim nastupima političkih ljudi, osim iznimno poneki Dalmatinac, ne čuje ni jedna riječ iz kajkavskog narječja? Zašto su reklame samo na standardnom jeziku? Zašto se čak i u HRT-ovim zabavnim programima zapostavlja kajkavska popevka? Napokon, zakaj se i na kajkavskom simpoziju v Krapini retko čuje kajkavska reč (osim citati)?
Ni to materinji jezik nek bakin,baka je zaostala.Pa nemo se valda v 22. stoletju tak spominali?
Mama je cool,vrh,špica,ona razgovara i priča,baba je out isto kao i njezino spominajne,divan i končanje.
Autor: kuntakinte - Rujan 15, 2011, 12:19:02 prijepodne
Drugo leto bumo pokrenuli kajkavski internet portal "Trnac.com", ...
Stanovi u urbanim vilama
...
dora@trnac.com
...
http://www.njuskalo.hr/trgovina/dija-graditeljstvo (http://www.njuskalo.hr/trgovina/dija-graditeljstvo)
Nebu išlo,zgleda,domena je več zauzeta.
Nek,jel Kaj još žif? Zajdne novosti su stare dve lete.
Četrdesetletnica
Kaj
1968. - 2008.
http://www.kaj-spravisce.hr/indexhr.html (http://www.kaj-spravisce.hr/indexhr.html)
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 25, 2011, 12:08:30 prijepodne
Nek,jel Kaj još žif? Zajdne novosti su stare dve lete.Sadržaj KAJ-a broj 1-2, sviben 2011. - Vol. 44 (216):
Četrdesetletnica
Kaj
1968. - 2008.
http://www.kaj-spravisce.hr/indexhr.html (http://www.kaj-spravisce.hr/indexhr.html)
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=5504 (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=5504)
http://hrcak.srce.hr (http://hrcak.srce.hr)
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 25, 2011, 12:34:41 prijepodne
KAJKAVSKI
U
POVIJESNOM
I
SADAŠNJEM
OBZORJU
ZBORNIK RADOVA
S OKRUGLIH STOLOVA
(ZNANSTVENIH KOLOKVIJA I SKUPOVA)
U KRAPINI 2002. - 2006.
Zabok, 2006.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------
HRVATSKA UDRUGA MUŽI ZAGORSKOG SRCA
Martinišće 45, Zabok
ZA NAKLADNIKA
Rajko Fureš
UREĐIVAČKI ODBOR ZBORNIKA RADOVA
S OKRUGLIH STOLOVA
(ZNANSTVENIH KOLOKVIJA I SKUPOVA)
U KRAPINI 2002. - 2006.
Nikola Capar, Ivan Cesarec, Rajko Fureš, Dragutin Gradečak,
Ratko Habus, Alojz Jembrih, Miljenko Krznar, pok. Vladimir Poljanec,
Zdravko Šilipetar
UREDNICI
Nikola Capar
Alojz Jembrih
Vladimir Poljanec
KOREKTOR
pok. Vladimir Poljanec
ISBN 953-97412-4-6
-------------------------------------------------------------------------------------------------------
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb
UDK 821.163.42.09'282(063) 811.163.42'282(063)
KAJKAVSKI u povijesnom i sadašnjem obzorju: zbornik radova s Okruglih stolova (znanstvenih kolokvija i skupova) u Krapini 2002.-2006. / <urednici Nikola Capar, Alojz Jembrih, pok. Vladimir Poljanec. - Zabok: Hrvatska udruga Muži zagorskog srca, 2006.
Kazalo.
ISBN 953-97412-4-6
I. Kajkavska književnost - - Zbornik II Kajkavsko narječje - - Zbornik
300825013
-------------------------------------------------------------------------------------------------------
KAZALO
Predgovor (Dr. sc. Alojz Jembrih) 11
Rajko Fureš
Rieč domača 13
Viktor Crnek
"Okrugli stol" u sklopu Tjedna kajkavske kulture u Krapini 14
Nikola Capar
Od inicijative 1997. do inicijative 2002. 16
PRVI OKRUGLI STOL
Uvođenje kajkavskoga jezika i kulture kao izbornoga predmeta
u osnovne i srednje škole kajkavskoga govornoga područja
Krapina, 17. rujna 2002.
Alojz Jembrih
Historijska svijest o kajkavštini danas 21
Božica Pažur
Ponavljanje gradiva o visokoj razini i kontinuitetu kajkavštine 31
Ivo Kalinski
Nekoliko misli o fenomenu kajkaviane danas 35
pok. Zvonimir Bartolić
Tko je navukao stenjevečku rubaču hrvatskom jeziku 37
Ivan Kutnjak
Politonalna gestikulacija kaja 42
pok. Vladimir Poljanec
O potrebitosti učenja hrvatskokajkavskoga jezika 46
Ivan Janeš
Poticaj njegovanju zavičajnosti 52
Božidar Brezinščak Bagola
Između materinskoga kajkavskog govora i jezičnoga standarda 54
Stjepan Hranjec
Kajkavština u nastavi 56
Ivica Balagović
Razlozi uvođenja kajkavskoga u škole 58
DRUGI OKRUGLI STOL
Položaj hrvatskokajkavskog jezika danas
Krapina, 9. rujna 2003.
Alojz Jembrih
Položaj i perspektive kajkavštine danas 63
Stjepan Hranjec
Konkretni oblici revitalizacije kajkavštine u školi 76
Ivan Kutnjak
Kaj u školi 80
Đuro Blažeka
Budućnost istraživanja kajkavskih govora 87
Božica Jelušić
Može li pijetao biti orao? Utjecaj književnosti na reafirmaciju kajkavštine 90
Zdravko Seleš
Kajkavska književnost u gimnazijskoj nastavi 94
Ivan Cesarec
Uloga časopisa "Hrvatsko Zagorje" u očuvanju i promicanju kajkavskoga jezika 99
pok. Vladimir Poljanec
O nekim čisto pragmatično-afirmativnim nastojanjima oko hrvatskokajkavskoga
jezika 103
pok. Franjo Hrg
Bogatstvo raznolikosti i višeslojnosti kajkavštine 108
TREĆI OKRUGLI STOL
Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća
Krapina, 7. rujna 2004.
Alojz Jembrih
Treba li nam danas sveobuhvatna povijest kajkavske književnosti? 115
Ivo Zvonar
Marijini ili Gospini plačevi na kajkavskom jezičnom izrazu 124
Ivan Cesarec
Tomaš Mikloušić kao izdavač djela kajkavske dramske baštine 145
pok. Zvonimir Bartolić
Starija i novija hrvatska kajkavska književnost - kontinuitet ili prekid 151
Joža Skok
Je li moguća i da li nam je potrebna standardizacija kajkavskoga jezika 156
pok. Vladimir Poljanec
O nekim značajkama recentne hrvatskokajkavske književnosti 164
Zdravko Seleš
Kak preađa kajkavska slava Đure Rašana 169
pok. Stjepko Težak
Ugroženost kajkavskih prinosa hrvatskomu standardnom jeziku 177
Stjepan Hranjec
Kaj nas današnji, svagdanji 187
Denis Peričić
Kaj sad? ili Nekoliko napomena o kajkavskoj sadašnjosti i budućnosti
iz perspektive osobnih literarnih eksperimenata 193
Božica Jelušić
Od cintora do cybera 202
Đuro Blažeka
Primjena razlikovne gramatike u osnovnoj školi 207
pok. Franjo Hrg
Kajkavski optativ 211
Mijo Lončarić
Kajkavsko rječničko blago - Prikupljanje i izrada rječnika 214
Ivan Janeš
Kajkavsko nasljeđe čabarskog kraja 228
ČETVRTI OKRUGLI STOL
(ZNANSTVENI KOLOKVIJ)
Kajkavski jezik književnost i kultura kroz stoljeća
Krapina, 6. rujna 2005.
Alojz Jembrih
Ivan Krizmanić i njegov kajkavski prijevod "Raj zgubljen" (1827.)
Miltonova epa "Paradise lost" 233
Ivo Zvonar
Ljudski i književni lik Ane Katarine Frankopan-Zrinski 264
pok. Zvonimir Bartolić
Zrinska listina iz 1608. 303
Ivan Cesarec
"Kovač krapinski" Tituša Brezovačkoga 310
Stjepan Hranjec
"Ne buju ga zlepoglavili" ili Hitrecov urbani kaj 317
Marko Samardžija
Globalizacija, hrvatski standardni jezik i nestandardni idiomi 323
Martina Kuzmić
Kajkavština u uvjetima globalizacije 333
pok. Vladimir Poljanec
Mjesto i uloga hrvatsko kajkavskoga jezika u procesu europskih integracija 341
Denis Peričić
Kajkavci: Kalupi ili Klingonci? — Izvorna znanstvena humoreska 347
pok. Stjepko Težak
Naglasci u Belostenčevu Gazophylaciumu (1740.) 352
Đuro Blažeka
Razgovorni jezik mladih govornika međimurskoga dijalekta 360
Mladen Rac i Andrija Željko Lovrić
Kajkavsko naravoslovno nazivlje oko Zagreba 364
Andrija Željko Lovrić, Mladen Rac i Marijan Horvat Mileković
"Agramerski slovar" i rani iskon zagrebečke kajkavice 381
Slavko Malnar
Izrada rječnika govora čabarskoga kraja 392
Mijo Lončarić
Kajkavština izvan Hrvatske 395
PETI OKRUGLI STOL
(ZNANSTVENI SKUP)
Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća
Krapina, 4. rujna 2006.
Alojz Jembrih
Još o Vramčevoj "Postilli" (1586.) i njezinim latinskim izvorima
(U povodu 420. obljetnice njezina prvotiska) 409
Ivan Zvonar
Kajkavska književnost do preporoda u povijestima hrvatske književnosti 425
Rajko Fureš
Ozračje afirmacije hrvatskokajkavskoga jezika 491
Željko Funda
Kaj kak Kaj 497
Stjepan Hranjec
Zapažanja o đačkim radovima u okviru natječaja "Pavić Mikula" 509
Đuro Blažeka
O nekim vidovima pristupa izradi rječnika međimurskog dijalekta 515
Josipa Franjčić
Kajkavski leksik u govoru Jarmine u Slavoniji 524
Andrija Željko Lovrić i Mladen Rac
Južni kajkava na Banovini oko Sunje, Petrinje i Gline 530
Mladen Rac i Andrija Željko Lovrić
Naravoslovno nazivlje istarskih polukajkavaca kod Buzeta
(Mlun, Slum i Brgat) 550
Slavko Malnar
Toponimija u čabarskom kraju 575
pok. Franjo Hrg
Kajkavski ojkonimi u Krapinsko-zagorskoj županiji i njihove izvedenice u
Hrvatskom enciklopedijskom rječniku 577
Popis autora u Zborniku radova
"Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju" 583
Nâstavek na sledečomu listu.
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 25, 2011, 12:38:34 prijepodne
Nâstavek z prethodnoga lista:
Predgovor
U povijesti hrvatske filologije i kroatistike nije se nikada tako intenzivno i sadržajno raspravljalo o kajkavštini kao što se je na znanstvenim i stručno--znanstvenim simpozijima u: Zlataru (1970., 1992., 1994., 1996., 1998.), u Krapini (1975., 1988., 1990., 1991.), u Čakovcu (1995., 1997., 1998., 1999., 2000., 2001., 2002., 2003., 2004., 2005.) i opet u Krapini (2002., 2003., 2004., 2005., 2006.). Dakle kroz 24 godine (nekontinuirano), u trima različitim kajkavskim sredinama, u Hrvatskome zagorju i Međimurju, različitih organizacijskih uspješnica urodilo je dragocjenim prinosima sabranima u Zbornicima. U Zlataru je održano pet Znanstvenih skupova o kajkavskome narječju i književnosti pod pokroviteljstvom HAZU u okviru Dana kajkavske riječi i objavljena su četiri zbornika (1974., 1994., 1996., 1998., s posljednjega znanstvenoga skupa, zbog unutarnjih zlatarskih političkih prilika, zbornik nije tiskan iako je već bio u prijelomu). U Krapini su održana četiri znanstvena skupa s tematskim naslovom Jezični i umjetnički izraz na kajkavskom tlu, a referati su objavljeni 1993. u zajedničkome zborniku s istoimenim naslovom. Visoka učiteljska škola u Čakovcu kroz deset godina uspješno je organizirala stručno-znanstveni skup Kajkavsko narječje i književnost u nastavi. Radovi s prvih pet skupova tiskani su najprije u zasebnim zbornicima za svaku godinu, a potom 2000. u zajedničkome Zborniku, te drugih pet u Godišnjaku Visoke učiteljske škole Učitelj (br. 1/ 2001., br 2/ 2002., br. 3/ 2003., br. 4/ 2004., br. 5/ 2005.).
I konačno, dragi čitatelju, pred vama je i najnoviji Zbornik radova s Okruglih stolova (Znanstvenih kolokvija i simpozija) održanih od 2002. do 2006. u Krapini, u okviru Tjedna kajkavske kulture, a u organizaciji Hrvatske udruge Muži zagorskog srca- Zabok i Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo - Krapina.
Kao što se iz sadržaja ovoga Zbornika vidi, u njemu su predočeni radovi (referati) aktivnih sudionika na spomenutim Okruglim stolovima (Znanstvenim kolokvijima i simpoziju) u Krapini. Čakovečki i najnoviji krapinski simpoziji, kao što se razabire, održani su u samostalnoj Republici Hrvatskoj, pa su i po svojim sadržajima specifični u odnosu na one skupove održane u sklopu bivše Ju-e. Iako su svi bili posvećeni kajkavskoj tematici kao i ovi posljednji, čakovečki i krapinski ipak se od prethodnih razlikuju po novom pristupu kajkavštini i njezinu vrednovanju, odnosno njezinoj reafirmaciji u školstvu i šire. Uostalom o tome govore teme pojedinih autora (njih 60). Kao što se iz naziva prvoga Okruglog stola u Krapini vidi, on je bio posvećen uvođenju kajkavskoga jezika i kulture kao izbornoga predmeta u osnovne i srednje škole kajkavskoga govornog područja. Ta je problematika postala aktualnom, svakako, nakon ostvarene epohalne izložbe u Zagrebu Kajkaviana croatica - Hrvatska kajkavska riječ (1996.) kao i zbog činjenice da se danas u Republici Hrvatskoj može slobodno i drukčije razmišljati o kajkavštini nego što se je to moglo u bivšoj Ju-i, bez straha da će se dotičnoga krivično goniti kao nacionalista ili šovinista. S pravom se za kajkavstinu traži mjesto i u školskoj nastavi, jer je do devedesetih godina 20. stoljeća to bilo nemoguće zbog onoga umjetno stvorena dvojnoga lingvonima koji je hrvatskome jeziku nanio mnogo štete. Doista je već krajnje vrijeme da se s kajkavštine i čakavštine skine hipoteka stranog, u okviru učenja hrvatskoga jezika, kod hrvatske školske mladeži i studenata. Prilozi s toga prvoga Okruglog stola više su poticajni s kritičkim tonom prema dosadašnjoj praksi u hrvatskome školstvu, pa se kao takvi mogu i shvatiti. No, oni su i opomena i smjerokaz onima koji su odgovorni za hrvatski izobrazbeni sustav. Stoga je ponadati se da u njih neće i dalje ostati ravnodušnost prema svim ovdje predočenim radovima.
Drugi Okrugli stol, tematski i sadržajno, nadovezuje se na prethodni, a opća tematika mu je Položaj hrvatskokajkavskoga jezika danas. U tome bloku Zbornika, u autorskim prilozima, razabiru se konkretni prijedlozi (dakako s kritičkim naglaskom) za promjenu postojećega položaja kajkavštine u školstvu i kulturi. Nakon tih dviju pragmatično-praktičnih i tematsko-sadržajnih cjelina u Zborniku, slijede tri, sadržajno različite, tematske cjeline pod zajedničkim naslovom Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. Time se htjelo postići da autori slobodnim izborom tema osvijetle u dijakronijskom i sinkronijskom vidu kajkavsku književnost i njen jezik kroz stoljeća sjedne strane, a s druge strane htjeli smo svratiti pozornost znanstvene, stručne, školske i visokoškolske javnosti na postojanje tri i pol stoljeća funkcionalnoga kajkavskoga književnog jezika, književnosti i kulture koju valja iznova proučavajući vrednovati te ju približiti svijesti današnjega kajkavca i svakoga kojemu dođe u ruke ovaj Zbornik danas i sutra. U spomenutim trima cjelinama autorski su obrađene različite teme s područja starije i novije kajkavske književnosti, kajkavskoga narječja, leksikografije, toponimije itd. Radovi su to autora stručno-znanstvenoga profila koji su se potvrdili u znanstvenim dosezima hrvatske filologije te nam tako daju vjeru da njihovom zaslugom ovaj Zbornik ispunjava naša očekivanja.
I na kraju, treba odati puno i zasluženo priznanje pokretačima i organizatorima na trudu za ovaj niz znanstvenih skupova o kajkavskoj književno-jezičnoj baštini koja je na ovakav način iznova znanstveno istražena i vrednovana. Stoga će nove spoznaje, kao činjenični odraz spomenutih krapinskih znanstvenih Okruglih stolova, kolokvija i simpozija, pružiti pouzdane podatke i primjeren uvid u problematiku o kajkavskome jeziku i književnosti.
U ovoj prigodi treba izreći zahvalnost svim onim referentima koji su svoja izlaganja na vrijeme priredili za tisak omogućivši da Zbornik Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju ugleda svjetlo dana, dakako uz svesrdnu pomoć cijenjenih sponzora (dobročinitelja) kojima se također zahvaljujemo.
Dr. sc. Alojz Jembrih
Nâstavek na sledečomu listu.
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 25, 2011, 12:42:44 prijepodne
Nâstavek z prethodnoga lista:
RIEČ DOMAČA
Najlepšega vam pozdrava mam za zručiti od članov Mužof zagorskega srca Udruge horvacke. Drage mi je da srne denes vsi skup tak složni na kupu, da nas je zaistinu tuj čude - praf kak biti i trieba. Najsrečnejši sam kak vsi mame na srčeku domaču rieč. Vnogi su tu domaču rieč šteli i prie nas odtrgnuti od pozabljenosti, mnogi su se za nju hude i borili, vnogi su zbog nje i ciele življenje podredili, a pak je tak zišle da mnogi je i niesu šteli. Vrieme je kak vrieme, negda ti ide na ruku, a negda ti bormec i na ruku nejde, pak i une kaj bi najbolj mogel napraviti ti niti nikak nemreš. Čude je toga dobroga napravljene, mnogi su velikoga puta prešli da bi mi denes mogli se najti h ovak ljepomu broju na kupu, mnogi su rieč domaču - horvacku več zdignuli na prave meste i čudaj knjig o te teme naredili. Niti je vse crne kak h prvi mah zgledi, a niti je bormec bele čist, jer navek bolše biti more. Zaistinu, priznati te morame: niti mi niesme tie teri su vodicu topličku prvi našli, ali sme zate vsi skup jahki, zate vsi skup pune toga moreme, več nek je ihči od nas do zdaj mogel.
Kaj je nam vsem za napraviti? Na prvomu mestu morame složni biti jer nehči je med nami do zdaj napravil čude, nehči male menj, a nehči se same po teri put prišljepal. A te je i ovak i unak navek h življenju. Jer ak zdaj ne bume složni bili, ak zdaj ne bume vsi skup za svoju se rieč zborili, od nje bormec brze niti ne bu pune ostale, mogli bume ju iskati same gliboke h megline, negde gde ju vrieme za navek bu odnesle.
A kak mi vse zgledi - ma nas tuj od vsikud jer v Horvacke je domaje rieč domača na čude mest življenje si poiskala i našla, pak bi praf za praf bile čist naopak da se ne bi skup složili i novoga je življenja dali. Vsi skup i nikak drugač delati morame da sloga nam na prvomu mestu bude, da za našega življenja napravime une kaj niesu napraviti mogli dedeki naši. Sigurne niti uni niesu iste šteli nič menj od nas, same vrieme je bile takve kakve je bile, pak zdaj na nami leži veliki teret, briga i muka, a pak i najlepša stvar na ovomu svetu jer morem govoriti sam za se, a mislim da i vi iste morete misliti, da lepšega nam nie od rieči domače, zate ju morame vsi skup obdržati i ne dati je da se zgubi, da se spozabi, da bi ju i uni teri poklje nas došli buju mogli iste tak radi meti kak najvekšu vrednotu, kak najvekše blage kaj dragu nam je Božek z Horvacku domaju dal.
Mr. sc. Rajko Fureš, dr. med.
Nâstavek na sledečomu listu.
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 25, 2011, 12:48:32 prijepodne
Nâstavek z prethodnoga lista:
OKRUGLI STOL U SKLOPU TJEDNA KAJKAVSKE KULTURE U KRAPINI
Kad je davne 1965. godine došla ideja da se u Krapini organizira manifestacija Festival kajkavskih popevki, zamišljeno je ubrzo i ostvareno. Već od prvoga dana bila je tema vodilja, tj. glavni zadatak tada Festivalskoga odbora, očuvanje, njegovanje i provođenje govorene, pisane i pjevane kajkavske riječi.
Godinama su nastajale prekrasne kajkavske popevke na stihove naših najeminentnijih pjesnika, a i onih manje poznatih koji su uvijek pisali o životu malih ljudi, siromašnih Zagoraca i njihovim običajima. Prisjetimo se samo nekih: Imala majka sineka tri, Kam da se pojde, Jesi videl, Suza za zagorske brege, Dobro mi došel prijatel, Oko jene hiže itd.
Ta rodoljubna i ponosna zagorska ideja o čuvanju naprijed spomenute ideje i dan danas traje. Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo ima još težu zadaću, koju imperativno izvršava, kako bi tradicija ostala netaknuta.
Danas Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo nastavlja tradiciju čuvanja i njegovanja govorene, pisane i pjevane kajkavske riječi u nekoliko vidova:
1. Recital literarnih radova osnovaca
2. Recital literarnih radova odraslih
3. Svečanosti kajkavskih popevki Kaj u riječi, pjesmi i slici kojom prigodom djeca iz osnovnih škola kajkavskoga govornog podneblja interpretiraju popevke s dosadašnjih festivalskih večeri
4. Održavanje dviju večeri Svečanosti kajkavskih popevki u interpretaciji najboljih vokalnih solista naše estrade.
Pitat ćete kako je došlo do ideje da se održi ovakav eminentni Okrugli stol na temu Kajkavski govor kao izborni predmet u osnovnim školama. Ta ideja već duže vrijeme traje u meni, a naravno udruženi s udrugom Muži zagorskog srca, odlučili smo to i realizirati. Kako sam ja glazbeni pedagog, koji je čitav svoj vijek posvetio upravo svom materinskom jeziku, stalno me proganja rečenica moje majke: Dragi sinek, ak ti dojde kalna voda v bistru vodu, onda je ta voda furt kalna.
Vjerujem da ste razumjeli ovu rečenicu. I pored toga što naše škole imaju dobar nastavnički kadar, dobre profesore hrvatskoga jezika, trebalo bi u osnovne škole uvesti, a to je upravo nakana i zadatak ovoga današnjeg skupa, kao izborni predmet kajkavski govor - kao materinski jezik.
Stalne najezde na malo siromašno Zagorje imale su zadaću da se na neki način izbriše kajkavština i nametnu tuđice. No danas je vrijeme kad treba reći NE i oboružati se s prije spomenutim zadacima, jer kako sada stvari stoje, nahrupili su novi medijski trendovi u glazbenome smislu koji žele uništiti našu glazbu, naravno i tekstove -jednom riječi, oni truju naše mlade.
Vrijeme je i prigoda da na današnjem našem skupu (17. rujna 2002.) pokušamo dati smjernice za provođenje ideje uvođenja kajkavskoga govora kao izbornoga predmeta u osnovne škole.
Viktor Crnek, prof.
Nâstavek na sledečomu listu.
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 25, 2011, 12:49:39 prijepodne
Nâstavek z prethodnoga lista:
OD INICIJATIVE 1997. DO INICIJATIVE 2002.
Hrvatska udruga Muži zagorskog srca pokrenula je 1997. godine inicijativu za uvođenje kajkavskoga jezika i kulture u nastavu osnovnih i srednjih škola na kajkavskome govornom području, barem kao izbornoga predmeta. Pisali smo o tome u "Večernjem listu", govorili u televizijskim i radijskim emisijama i obratili se tadašnjemu ministru prosvjete. Znali smo da su i druge udruge izlazile sa sličnim idejama, ali do tada nije bilo nikakvih rezultata. Nakon pojavljivanja naše inicijative u medijima, javili su nam se i drugi, ponajprije se to odnosi na Književni krug "Reci rieč" iz Čakovca, Družbu "Braća Hrvatskoga Zmaja" i Kajkavianu iz Donje Stubice.
Naime, u Čakovcu je 1997. godine održan stručno-znanstveni skup o kajkavskome narječju i književnosti u nastavi. Na tome skupu se dr. Ivan Sović, polazeći od činjenice da sva tri hrvatska narječja žive kao govorna i pisana stvarnost, založio za uključivanje svih narječja hrvatskoga jezika u izborne programe, čime bi se omogućilo učenicima spoznavanje cjelovita sustava hrvatskoga jezika i njegove osebujnosti.
Na skupu su bile obrađene i druge zanimljive pojedinosti, od rječnika i pravopisa do lektire i novih izdanja. O tome smo naknadno čitali jer sam znanstveni skup nije dospio do naših izdanja dnevnih novina ni televizije.
Zbog toga smo željeli odlučnije izaći u javnost s novom inicijativom za kajkavski u školama. Prijašnjih 350 godina života kajkavskoga jezika u službenoj uporabi u Hrvatskoj, kao i njegova još starija povijest, ostavili su nam brojne dokaze o visokoj razini suvremenoga hrvatskoga kajkavskog jezika. Dovoljno je spomenuti Belostenčev dvojezični rječnik Gazophylacium iz 1740. godine i prvi jednojezični hrvatskokajkavski školski pravopis iz 1808. godine, koji nam je iznova u presliku i transkripciji 2004. podario dr. sc. Alojz Jembrih, a u nakladi Hrvatske udruge Muži zagorskog srca (Zabok) i Kajkaviane (Donja Stubica). Međutim, o tome se premalo zna i skromno uči u redovitoj školskoj nastavi, a lektira koja se zadaje učenicima u nastavi hrvatskoga jezika bilježi malo kajkavskih pisaca. I to je bio poticaj da pokušamo promijeniti stanje.
Bili smo sigurni da ćemo i uspjeti jer u svim školama djeluju dramske i literarne grupe s nadarenim pojedincima koji za svoje školske priredbe, natjecanja Lidrana ili naše dječje festivale u Zlataru i Krapini pišu, glume ili pjevaju kajkavski. Oni bi se prvi uključili u izbornu nastavu kajkavskoga jezika, književnosti i kulture, kako je to na već spomenutome skupu u Čakovcu 1997. obrazložio Denis Peričić: "Kroz interdisciplinarne i multimedijske susrete s učenicima trebalo bi (ih) postupno, pristupačno i temeljito uputiti u najvažnije činjenice o hrvatskom kajkavskom jeziku, ali i o svom bogatstvu višestoljetne hrvatske kajkavske književnojezične baštine i kulture". (Kajkavsko narječje i književnost u nastavi, Zbornik radova sa stručno-znanstvenog skupa u Čakovcu 11. travnja 1997., Književni krug "Reči rieč" Županije međimurske, Čakovec, 1997.)
Pokrenuvši prije pet (1997.) godina inicijativu za uvođenje kajkavskoga u škole, nakana nam je bila da se stvore uvjeti, izrade programi i pripreme priručnici za nastavnike. Prošlo je pet godina. Imali smo dva velika štrajka u prosvjeti, nekoliko afera s udžbenicima, gradimo tri nove srednje škole u Krapinsko-zagorskoj županiji, ali od programa za uvođenje kajkavskoga u izbornu nastavu nema ni spomena. Nije valjda da nema novca, što bi sputavalo znanstvenike, pedagoge i političare da to ostvare. Vjerojatnije je da su otpori jednakomu vrednovanju sva tri narječja hrvatskoga jezika preveliki, a naše snage ovdje na sjeverozapadu Hrvatske ipak preslabe da nešto učine.
Upozoravajuće stoga zvuče riječi koje smo čuli na Susretu riječi u Bedekovčini 2002., da ova manifestacija, koja okuplja pjesnike iz sva tri govorna područja Hrvatske, štokavskoga, čakavskoga i kajkavskoga, ima časnu funkciju očuvanja hrvatske lingvističke baštine. Branko Maleš napisao je u predgovoru zbornika: "Kako dijalekt (čakavski, kajkavski) uz nesentimentalnu potporu vremena rapidno stječe predikatizaciju prošlosti, a već prilično rijetka dijalektalna književnost - status apartnosti, čak getoizacije, tako suvremena kajkavska i čakavska književnost stječe ujedno i otvoreno odobravanje i posljedično nerazumijevanje, tj. apriorno honoriranje kao i svakako otežanu recepciju". (Susret riječi 2002., Zbornik radova, ur. Željko Bajza, Udruga Pinta, Bedekovčina 2002.)
Tako je inicijativa Hrvatske udruge Muži zagorskog srca ponovno na početku, u nadi da će ovdje predočeni radovi pokazati put kojim treba ići pri uvođenju kajkavskoga jezika, književnosti i kulture u izbornu nastavu osnovnih i srednjih škola na kajkavskome govomome području.
Nikola Capar
Nâstavek na sledečomu listu.
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 25, 2011, 12:54:39 prijepodne
Nâstavek z prethodnoga lista:
POPIS AUTORA U ZBORNIKU RADOVA
Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju
Ivica Balagović, dr. med., specijalist urolog, ravnatelj Opće bolnice Zabok, Trg Dragutina Domjanića 6, Zabok
pok. Prof. dr. sc. Zvonimir Bartolić, predsjednik Matice hrvatske — Ogranak Čakovec, Boškovićeva 22, Čakovec
Doc. dr. se. Đuro Blažeka, dekan Visoke učiteljske škole Čakovec, Ante Starčevića 55, Čakovec
Božidar Brezinščak Bagola. prof., načelnik Općine Hum na Sutli, Hum na Sutli 175, Hum na Sutli
Nikola Capar, novinar-snimatelj, Hrvatska RTV, HTV Studio Krapina, Frana Galovića 1, Krapina
Ivan Cesarec, prof., Marulićev trg 5, Zagreb; glavni i odgovorni urednik časopisa Hrvatsko zagorje, Golubovečka 42, Donja Stubica
Viktor Crnek, prof., direktor Tjedna kajkavske kulture, Magistratska 9, Krapina
Josipa Franjčić, apsolv., Hrvatski studiji Svučilišta u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 68, Zagreb
Željko Funda, prof., Prva gimnazija, Petra Preradovića 14, Varaždin
Mr. sc. Rajko Fureš, dr. med., specijalist ginekolog, Opća bolnica Zabok, Trg Dragutina Domjanića 6, Zabok; stoloravnatelj Hrvatske udruge Muži zagorskog srca, Martinišće 45, Zabok
Prof. dr. sc. Stjepan Hranjec, Visoka učiteljska škola Čakovec, Ante Starčevića 55, Čakovec
pok. Franjo Hrg, prof., Gajeva 14, Ivanec Ivan Janeš, prof., Makov Hrib 1, Tršće
Božica Jelušić, prof., Gimnazija dr. Ivana Kranjčeva, dr. Ivana Kranjčeva 5, Đurđevac
Prof. dr. sc. Alojz Jembrih, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 68, Zagreb
Dr. sc. Ivo Kalinski, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Ulica Republike Austrije 16, Zagreb
Mr. sc. Ivan Kutnjak, Dragoslavec 121 a, Lopatinec
Martina Kuzmić, prof., Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Ulica Republike Austrije 16, Zagreb
Dr. sc. Mijo Lončarić, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Ulica Republike Austrije 16, Zagreb
Doc. dr. sc. Andrija Željko Lovrić, Institut Ruđer Bošković, Bijenička 54, Zagreb
Slavko Malnar, Ravnice 25, Tršće
Marijan Horvat Mileković, prof., književnik, Ulica vile Velebita 9 a, Zagreb
Mr. sc. Božica Pažur, glavna i odgovorna urednica časopisa Kaj, Ilica 34, Zagreb
Mr. sc. Denis Peričić, predsjednik Vijeća za elektroničke medije, Palmotićeva 60, Zagreb
pok. Vladimir Poljanec, književnik i književni kritičar, Peruanska 10, Zagreb; Tuhelj 40, Tuhelj
Doc. dr. sc. Mladen Rac, Institut Ruđer Bošković, Bijenička 55, Zagreb
Prof. dr. sc. Marko Samardžija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ivana Lučića 3, Zagreb
Zdravko Seleš, prof., Gimnazija dr. Ivana Kranjčeva, dr. Ivana Kranjčeva 54, Đurđevac
Prof. dr. sc. Joža Skok, Zeleni trg 7, Zagreb
pok. prof. dr. sc. Stjepko Težak, Šubićeva 27, Zagreb
Mr. sc. Ivan Zvonar, Dravska 10, Varaždin
Nâstavek na sledečomu listu.
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 25, 2011, 12:56:49 prijepodne
Nâstavek z prethodnoga lista:
ORGANIZACIJSKI ODBOR OKRUGLIH STOLOVA
(ZNANSTVENIH KOLOKVIJA I SKUPOVA)
KRAPINA 2002. - 2006.
Alojz Jembrih — predsjednik, Rajko Fureš — tajnik, članovi: Đuro Blažeka,
Nikola Capar, Ivan Cesarec, Viktor Crnek, Ivica Glogoški,
Dragutin Gradečak, Ratko Habus, Nenad Hrastinski, Miljenko Krznar,
pok. Vladimir Poljanec, Zdravko Silipetar
MODERATOR
OKRUGLIH STOLOVA
(ZNANSTVENIH KOLOKVIJA I SKUPOVA)
KRAPINA 2002. - 2006.
Alojz Jembrih
POKROVITELJI
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Krapinsko-zagorska županija
Grad Krapina
-------------------------------------------------------------------------------------
INICIJATOR
HRVATSKA UDRUGA MUŽI ZAGORSKOG SRCA
Martinišće
ORGANIZATORI
HRVATSKA UDRUGA MUŽI ZGORSKOG SRCA
Martinišće
i
DRUŠTVO ZA
KAJKAVSKO KULTURNO STVARALAŠTVO
Krapina
SUORGANIZATOR I MEDIJSKI POKROVITELJ
RADIO KAJ
Krapina
PRIPREMA
pok. Vladimir Poljanec
OBRADA Studio Moderna d.o.o., Zagreb
TISAK
H.O.N. ING d.o.o., Sveti Križ Začretje
NAKLADA
1000 primjeraka
Nâstavek na sledečomu listu.
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 25, 2011, 12:58:33 prijepodne
PRVI OKRUGLI STOL
Uvođenje kajkavskoga jezika i kulture
kao izbornoga predmeta
u osnovne i srednje škole
kajkavskoga govornoga područja
Krapina, 17. rujna 2002.
-------------------------------------------------------------------------------------
pok. Zvonimir BARTOLIĆ
TKO JE NAVUKAO STENJEVEČKU RUBAČU HRVATSKOM JEZIKU?
Prije nekoliko godina napisao sam raspravu Tko je navukao stenjevečku rubaču hrvatskom jeziku? (1) Pokušao sam naći odgovor.
Bit ću kratak.
Tu stenjevačku rubaču navukli smo mi Hrvati sami sebi i nitko drugi. Dakako, bilo je odmah, čim smo mi malo otvorili vrata, bilo je i onih koji su nam navlačili i ne jedanput.
Zato bih htio nekoliko riječi kazati o tome te o purističkim čistkama koje su bile na dnevnome redu, pogotovo na početku prošloga stoljeća. Te su čistke u prvome redu bile usmjerene protiv hrvatskoga kajkavskog leksika. To ću i potkrijepiti.
Pitanje koje je postavljeno u naslovu ima i podnaslov - Gdje su uzroci raskoraka između hrvatskoga standardnog jezika i narječja?
Delikatnost ovoga pitanja u prvom se redu očituje u tomu što Hrvati već stoljeće i pol posjeduju jedinstveni standard. A u drugome redu, delikatnost je u tomu što je izgrađivanje standarda za svaku europsku naciju, pa tako i za Hrvate, ono bez čega jedna nacija u vrlo složenim civilizacijskim uvjetima ne može funkcionirati. I konačno, u trećem redu, delikatnost je u tomu stoje hrvatska filologija, to znači jezikoslovci, književni povjesničari i pisci, s vremena na vrijeme iskazivala svoje sumnje u ispravnost velikih rješenja u izgrađivanju hrvatskoga jezičnog standarda, ali bez bitnih pomaka.
Ovo što mi govorimo nije zapravo ništa novo. To smo ponavljali bezbroj puta, ali nadam se da će jednoga dana ipak taj vapajući glas iz pustinje do nekoga doprijeti.
S takvim se mislima susreću, manje-više, svi oni koji se bave proučavanjem književnosti na hrvatskim narječjima. S tim se pitanjem također susreću i svi oni koji se na ovaj ili onaj način bave proučavanjem književnosti Hrvata u dijaspori, što je vrlo važno, poglavito oni koji se bave proučavanjem književnosti Hrvata u Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj i Moravskoj. Zašto oni nisu prihvatili hrvatski književni jezik?
(1) Tekst Tko je navukao stenjevečku robaču horvatskomu jeziku? tiskanje u časopisu Hrvatski sjever, Čakovec, 1997. god. II., br. 1-2, str. 51-87.
Kad je početkom 1989. godine sa stanovitim zakašnjenjem bila obilježena 60. obljetnica smrti Mate Meršića Miloradića, najpoznatijega hrvatskoga gradišćanskog pjesnika, u Društvu hrvatskih književnika, gdje je održan znanstveni skup, postavilo se između ostaloga i pitanje zašto Gradišćanski Hrvati, odnosno pisci Gradišćanskih Hrvata, nisu slijedili standard iz matične zemlje, već su tražili svoja vlastita rješenja.
To je ono što i mi sada tražimo. Dapače, svi individualni pokušaji da se slijedi jezični standard hrvatskoga matičnog naroda u Hrvatskoj prije ili kasnije završavali su neuspjehom.
Iz tadašnje plodne rasprave koja se tijekom znanstvenoga skupa vodila izdvojit ću za mene ključnu rečenicu koja je tada izrečena: Potrebno je redefinirati hrvatski književni jezik, zapravo, hrvatski standard! Tu je rečenicu izrekao tada Tomislav Ladan. Kad je već Matica hrvatska bila ponovno konstituirana, smatrajući da je upravo ona mjesto za takva pitanja, zamolio sam Ladana da objasni što podrazumijeva pod redefinicijom hrvatskoga književnog jezika. Mi smo, veli on, trodijalektalan narod i svi govornici hrvatskoga naroda podjednako bi trebali ćutjeti hrvatski književni jezik svojim jezikom. Na žalost, ni Matica hrvatska, ni HAZU, ni mjerodavna ministarstva, a ni bilo koja druga ustanova nije stavila to pitanje na dnevni red, pitanje redefiniranja, tako da se i danas u neovisnoj Hrvatskoj nalazimo otprilike na onome mjestu gdje smo se nalazili prije desetak godina.
To ujedno ne znači da je pitanje budućega razvoja hrvatskoga jezika ostalo bez odjeka. Među dosadašnjim radovima najpotpunije bit problema hrvatskoga jezika pogađa Ivo Škarić u radu Hrvatski jezik danas. Objavljen je 1994. godine. On je u tome radu prvi put izrekao misao koja je stoljeće i pol predstavljala najveću herezu. Težište hrvatskog jezika napokon treba prenijeti u političko i kulturno težište hrvatskog naroda! A gdje je ono? On odgovara -U Zagrebu. Hrvatski će standardni jezik zasigurno morati proći kroz fazu stanovite destrukcije da bi se rekonstruirao. Kao prvo, treba Hrvate uvjeriti da znaju hrvatski, a k tome ih moramo navoditi da štuju i vole sve svoje govore. (To je za našu školu bitno!) Trebat će im pokazati izvorni jezik Marulića, Gundulića, Habdelića, a ne samo da čuju za njih. Trebat će im pokazati kakvim su jezikom i pravopisom pisali Šenoa, Gjalski, Kumičić, a ne to cenzorski skrivati od njih da im ne bi "kvarili" jezik. Jer svi ovi pisci koje sam nabrojio, hrvatski realisti, hrvatski romantičari u 19. stoljeću objavljivani su na falsificiranom jeziku. Sada tek dolazi faza kada se u Stoljećima hrvatske književnosti tim piscima (Gjalskom, Kumičiću, Kozarcu itd.) vraća njihov autentični jezik. Trebat će oživjeti načelo da, uz druge razloge iste, od više izraza preporuku zaslužuje onaj koji pokriva više hrvatskih govora (to se radi o leksiku hrvatskog književnog jezika), a ne onaj koji je štokavskiji. Napokon, treba očekivati da će Zagreb, koji sve utjecaje najviše prima i koji je kulturni stožer, najviše kapitalizirati promjenu standarda.
Ni Hrvati ni njihov jezik nisu tek sada nastali, ali su sada u sasvim drugom položaju. Reći da u jeziku treba sada ostati sve isto, što znači zaboraviti one mučne borbe za svaku hrvatsku mrvicu kao što su npr. Brijuni (za to smo se borili, a ne Brioni), tajnik, glazba, tisuća, siječanj (za to su ljudi bili proskribirani, koji su pisali ili na radiju govorili, upravo za ove banalne činjenice) poništava razlog žrtava (dakle ako samo ostanemo na tome) za onaj težak "izlazak iz Egipta ".
Hrvatski narod, stvorivši svoju državu, zapravo, to je bio njegov izlazak iz egipatskog ropstva. Ako ono što je oslobođeno ostane isto kao što je bilo u neslobodi, sloboda mu i nije trebala. Čemu onda sve žrtve na razini jezika, jer su ljudi završavali na robijašnici?
Evo, to sam htio zapravo u uvodu reći, a sada ću nešto reći o tim tzv. čistkama koje su provedene upravo protiv hrvatskoga jezika jer je on bio konkurent. Hrvatski kajkavski književni jezik bio je konkurent i njega je trebalo "slistiti".
Spomenut ću jedno časno ime koje je bilo u zabludi. Vatroslav Rožić, inače i sam dobar proučavatelj kajkavskoga narječja, sve kajkavizme koji su u njegovo doba bili u hrvatskome književnom jeziku, u svojem jezičnom savjetniku Barbarizmi u hrvatskom jeziku, kako on naziva svoju knjigu objavljenu 1913. godine, unio je u barbarizme*. Tako su dospjeli na indeks kajkavizmi: bedast, bijeliti (krumpir) - to se nije smjelo u standard unositi - bjelanjak, čisto, čizma, črknja, dapače, darežljiv, darežljivost (predlaže podatljiv, podatljivost). Rožić sumnja u ispravnost leksema dnevnik (novine), pa umjesto toga predlaže "svakidašnje novine". Glagol dojiti (kravu) proglašava provincijalizmom. Nisu mu dobri ni izrazi i riječi domovnica, dopitat (nagrada, plaća), duha, duriti se, hodočasnik, hrđay hrvati se, imetak, knjižara, kolotur itd. Zamjenu za maloljetnik Rožić predlaže "nedorastao", za tjedan predlaže "nedjelja", za tlak "pritisak" Sve zapravo suprotno. Za njega nije dobar pridjev krhka, on predlaže "krt, krta". Umjesto krivi zubi on predlaže da se piše "lažni zubi". Po njemu nije dobro križ-kraš, nego mora biti "unakrst". Nije dobro krpanje nego "krpljenje". Za kajkavske krstitke on predlaže štokavsku "krsnu čast". Imenica krugla nije dobra za njega, nego predlaže "kugla", što je zapravo germanizam, što znači da je prema njemu zemlja "okugla", a ne okrugla. Imenica listonoša nije mu dobra. On predlaže "pismonoša".
Danas bi bilo vrlo zanimljivo vidjeti, a bilo bi to i vrlo zanimljivo štivo - što su sve hrvatski karađićevci istjerivali iz hrvatskoga jezika. Sve ono što
* Vidi: Stjepko Težak, O Rozićevim "Barbarizmima", Školske novine, br. 31 (2. listopada), Zagreb, 1990. str. 12.
su učinili, dobra su slika takva žalosnog stanja upravo Rožićevi barbarizmi u hrvatskome jeziku iz kojih su ovi primjeri uzeti, zatim Andrićev Branič jezika hrvatskoga i Maretićev Savjetnik, kojega ću se dotaknuti, jer je on stavio zapravo točku na i svim tim prozelitskim progonima hrvatske kajkavštine iz hrvatskoga književnog jezika.
Godine 1924. Maretić je objavio svoj famozni jezični Savjetnik, gdje se postavilo pitanje kako pisati. Međutim, on je izričito rekao: Ako mi ostavimo neke kajkavske riječi u hrvatskom književnom jeziku, onda dolazi u opasnost jedinstvo jezika Hrvata i Srba. Za njega nije bitna kajkavština, nego je bitno jedinstvo s nekim drugim narodom. On doslovno veli: Kajkavizmi bi smetali književnom jedinstvu Hrvata i Srba. I tako su došli opet na red svi kajkavizmi koji su se još uspjeli održati u hrvatskome književnom jeziku.
Na žalost, moram reći da je i veliki Jagić kumovao svim tim stvarima kad su mladi hrvatski pisci, među njima i Antun Radić koji je napisao najoštriju kritiku Maretićeve Gramatike. Kad je on preveo Puškinovu Kapetanovu kćer, Jagić je pisao o tim stvarima i onda je on napisao kako eto neki mladi pisci u Hrvatskoj počinju stvarati nekakav hrvatski književni jezik!
I da zaključim. Ono što sam na početku stavio u naslov Tko je navukao stenjevačku rubaču hrvatskom književnom jeziku, zapravo, navukli smo ju mi sami! Kad su to vidjeli drugi, da to jako lako ide, onda su i oni svim silama poduprli to uništavanje hrvatskoga književnog jezika.
A što se tiče programa, mi imamo zaista bogatu literaturu, onu klasičnu literaturu, pisanu na jednome sjajnom hrvatskom kajkavskom jeziku i, ono što bi trebalo biti jako važno kad se prave programi, takvi tekstovi moraju biti paralelno zastupljeni. Jednako vrijedi i za čakavce. Ja ovdje ne govorim zbog toga da budemo nekakvi separatisti u tom smislu, nego da zapravo mislimo na tu činjenicu jer hrvatski književni jezik zapravo mora doživjeti tu redefiniciju.
Ja sam spomenuo Hrvate u Austriji. Zašto oni nisu preuzeli hrvatski književni jezik? Zato što im je predalek. Oni su došli iz Hrvatske, s područja Une, Vrbasa itd. To je njihov stari zavičaj i oni su svoj jezik odnijeli tamo. Taj njihov današnji jezik jest svjedok da ovaj jezik kojim mi danas govorimo, ovaj književni jezik, nije zapravo pravi hrvatski jezik. To je još uvijek srpsko-hrvatski.
Što se nama događa vani na slavističkim katedrama? Oni nas ne priznaju! Zašto? Pa kad počnu uspoređivati ove naše deklinacije, konjugacije itd., onda kažu da je to isto. Ali nije točno! Ni jedno starije hrvatsko narječje, ni kajkavsko ni čakavsko, nema ove izjednačene padeže u množini. Nema ih ni stara štokavština.
Prema tome, da smo mi zadržali zagrebačku školu koja je bila na snazi do konca 19. stoljeća, do Broza i Maretića, mi bismo danas imali zbilja šešir na glavi, i kao narod i kao jezik, te bi bili priznati jer bi to bila prava očigledna diferencija u tom što znači jedan hrvatski književni jezik. Danas to na žalost nije tako.
Kad se, dakle, govori o tim programima, ja bih se priključio onome što su kolege ovdje govorile, ali bih se zapravo založio, kako je rekao i dr. Kalinski, tu postoji jedan izgrađeni hrvatski književni jezik. Postoji čitav niz idioma na kojima se piše i treba pisati, neki su na fotlovnoj razini, ali i to u jezičnome smislu znači kvalitetu ili konzerviranje nečega što je bilo u usmenoj formi, pa je prešlo u pismenost. Mi, dakle, po mojemu sudu, jer sam to zaključio baveći se tom problematikom od Pavića, Habdelića, Goričanca i dr. do Pergošića, moramo njegovati povijesnu svijest o kajkavskome književnom jeziku, kako je rekao u svom izlaganju i dr. Jembrih.
Ja sam cijeli život bio profesor na Visokoj učiteljskoj školi (bivšoj Pedagoškoj akademiji) u Čakovcu i katkad mi se dogodilo da pročitam neki tekst pa se kandidati nasmiju. Nisam im to uzeo za nekakvo zlo. To je bila za mene jedna indikacija da je njima to tuđe smiješno. Mi moramo doprijeti u školi do takve razine da se nitko ne smije kad čitamo kajkavski ili čakavski tekst.
Str.: 37.-41.
Nâstavek na sledečomu listu.
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 25, 2011, 01:02:24 prijepodne
Nâstavek z prethodnoga lista:
PRVI OKRUGLI STOL
Uvođenje kajkavskoga jezika i kulture
kao izbornoga predmeta
u osnovne i srednje škole
kajkavskoga govornoga područja
Krapina, 17. rujna 2002.
-------------------------------------------------------------------------------------
pok. Vladimir POLJANEC
0 POTREBITOSTI UČENJA HRVATSKOKAJKAVSKOGA JEZIKA
Vre i svoj jezik zabit Horvati
Hote, ter drugi narod postati;
Pavao Stoos
Nikada u ovoj Hrvatskoj zemlji nije bilo lako hrvatskomu jeziku. Nije mu ni danas. Nekada se morao odupirati mađarskome, njemačkome, talijanskome, turskome - u najbližoj prošlosti - srpskome i nekakvima jugoslovenskim nadjezicima, a danas - zahvaljujući agresivnoj globalizaciji - mora biti bastionom sveprisutnoj najezdi anglizacije u galopirajućoj internetizaciji.
Ovakva povijesno utemeljena i iskustveno opravdana konstatacija, sve prisutnošću svojih neumitnih činjenica i nasušnom svakodnevicom, pravovremeno otklanja i s dužnim gnušanjem istodobno odbacuje eventualno tendenciozno prijeteće predikatizacije kojekakvim imputiranim paranojama, ksenofobijama i općenito strahovima kao vražjim djelom.
Uvažavajući sve dosadašnje napore mojih predšasnika, nadasve cijeneći i neupitno respektirajući njihova postignuća i zavidne znanstvene rezultate -jer i sam bijah njihovim discipulusom - te ostajući nadalje na njihovu putu, nastojim svojim skromnim mogućnostima prinositi jednoj vječnoj zadaći k nimalo lako ostvarivu cilju.
Na tragu mojega osobnog djelovanja - koje se, između ostaloga, iscrpljuje u pokušaju očuvanja, kako sve ostale hrvatske, tako i jezične baštine -s punom odgovornošću mogu posvjedočiti o jednoj vrsti hendikepa nastalog dolaskom malih kajkavaca u štokavsku školu. Ovaj frustrirajući moment danas više nije izražen u tolikoj mjeri kao unatrag 30 - 50 godina, jer su u međuvremenu i televizija, i radio, i štampa - u funkciji oficijelne agresivne što-kavizacije, ali i sama politika u najužemu svojem smislu - učinili svoje i prije samoga upisa djece u I. razred osnovne škole, a također ih je tako za štokavski predškolski odgoj pripremila i mala škola.
Stoga danas smislenost i svrhovitost predškolske pripreme treba uznastojati stvoriti uvjete koji bi prvaščićima suzbili osjećaj inferiornosti zbog uporabe njihova materinskoga ili taterinskoga jezika - toliko različitoga od standarda svakodnevno prisutnoga u neposrednome procesu odgoja i osnovnoga, odnosno srednjega obrazovanja - te im ovime pokazali i dokazali da zbog svoga kajkavskog jezika ova djeca nisu ništa manje vrijedna od njihovih vršnjaka nekajkavaca.
Prijedlog projekta za uvođenje kajkavštine kao fakultativnoga predmeta u osnovne i srednje škole kajkavskoga govornog areala naišao je svojevremeno na odobravanje, razumijevanja i podršku Ministarstva prosvjete Republike Hrvatske. Kako je bilo za očekivati, takav je prijedlog od strane hrvatskih vukovaca naišao na nerazumijevanje i odbijanje i - što nije čudno - na svojevrsne alergične i neurotične reakcije ovih neistomišljenika. Pri tome se, uz notorno i neizbježno odsustvo elementarne tolerancije, nije željelo razumjeti da se ovdje ne radi o nastojanju uvođenja kompletne nastave na hrvatskokajkavskome jeziku, već samo o uvođenju jednog jedinog novog izbornoga predmeta u škole na kajkavskome govornom području. Sudeći po ovakvim reakcijama, vjerovati jest da je vukovcima i sama najava ove inicijative bila previše za ono na što su bili spremni pristati. S druge strane, iz razloga čistoga komoditeta ni učenici nisu previše zagrijani za dobivanje još jednoga predmeta, ni njihovi nastavnici - smatrajući ga još samo jednim dodatnim opterećenjem - te ravnatelji škola zbog ionako već prepunih satnica i dodatnih problema proizišlih iz osiguranja tzv. materijalne osnove rada, prostora i sredstava.
Sadašnja zastupljenost kajkavštine u nastavi osnovnih i srednjih škola svojim je planom i programom u sklopu nastave hrvatskoga književnog jezika i književnosti slabašna i zanemariva, svedena tek na puku informaciju, tada ostavljenu na volju nastavnika, prepuštenu na milost i nemilost njegovoj manjoj ili većoj vokaciji, smislu i sluhu za kajkavski ili, pak, regionalnoj pripadnosti škole i učenika, ali - opet na kraju - prepuštena sposobnosti i - recimo to - samovolji nastavnika.
Normalno jest da se pod uvođenjem kajkavštine, kao fakultativnoga predmeta u osnovne i srednje škole, ne predmnijeva samo i isključivo učenje hrvatskokajkavskoga jezika kao takva (jednoga od brojnih segmenata kajkavštine), već sveopćega blaga: običaja, folklora, etnogeneze, povijesti, glazbe, kunsthistorije kajkavskoga područja, kulture, umjetnosti, baštine, pa i recentnih postignuća, što znači da bi ovaj projekt u prvome redu bio zavičajni predmet, te bi ga takvoga trebalo uzeti kao primjereni model shodno kojemu bi i na ostalim područjima naše države učenici, npr. u Istri i Dalmaciji, izučavali čakavštinu, u Slavoniji štokavštinu sa svim pripadajućim zavičajnim specifičnostima itd.
Tko su, onda, ti koji se boje da hrvatski kajkavci uče hrvatskokajkavski, kad hrvatskoštokavski već uče i hrvatski štokavci, i hrvatski čakavci, i hrvatski kajkavci?! Hrvatska jezična zbilja je trojezične provenijencije, i to je jedna od onih istina koja se ne može poreći i od koje se ne može pobjeći. Može ju se ignorirati, može ju se ne gledati, ali i ne vidjeti, može se pred njom glavu rivati u pijesak i na nos stavljati ogromne crne sunčane ili neke druge naočale, ali to još uvijek ne znači da će ova zbilja samim time nestati. Problem je ovdje i mora ga se riješiti. Uostalom, problemi i postoje zato da bi ih se riješilo, a ne - pred njima - žmirilo.
Ako se s ovakvom vrstom problematike susrećemo, s njom se ne možemo i ne smijemo pomiriti, nikako je ne stoički podnositi, već se za svoj jezik moramo boriti, borbom izboriti očuvanje njegova identiteta i ustrajati brigom za njegov dignitet.
Znano nam je da jači i brojniji pobjeđuju, no je li to tome zaista tako i zar tome tako uistinu uvijek mora biti? Koliko se tek put potvrdilo i dokazalo suprotno, kao što npr. Osijek nije postao Ocek, a niti Karlovac - Kordunovac i kao što Kumrovec nije postao Kumrovac, Klanjec - Klanjac, a bormeš niti Poljanec - Poljanac, ali, na žalost i sramotu našu, Zagorec je postao Zagorac, Doljnja Stubica i Doljnja Batina - Donja. Stubica i Donja Batina. Medvešćaku, Kunišćaku i Pešćenici vraćeni su: Medveščak, Kuniščak i Peščenica, kao i Spljetu - Split, dok je do dana današnjega Veliko Trgovišče vukovski ostalo Veliko Trgovišće.
To je evidentno toleriranje nasilja i legalizacija jednoga zločina. Ako se slažemo da je zločin - zločin, bez obzira na počinitelja i na žrtvu, onda je silovanje jednoga jezika zločin bez presedana. Zločin bilo s kime ili s čime, te od bilo koga učinjen. Pa, i nad jezikom! Čisti lingvocid.
Vre i svoj jezik zabit Horvati
Hote, ter drugi narod postati;
nije bila uzaludna Stoosova zabrinutost.
Ovime se nikome ne odriče njegovo stečeno pravo i ne nameće nekakva nova obligacija, tek se zahtijeva poštivanje starih pravica i novostečenih prava proisteklih iz lojalna ispunjavanja svih mogućih postavljenih obveza. Činjenica jest da upornost nasilne štokavizacije - proporcionalna njenim alikvotnim uloženim naporima - nije urodila očekivanim rezultatima, te je ova ljutnja bila predvidljiva i, manje-više, razumljiva. Ona, jednostavno, nije mogla prevladati svoju štokavsku isključivost i bogomdane komparativne prednosti trojezične zbilje, nije ih mogla, znala i htjela iskoristiti. Naravno, tko gubi, ima se pravo ljutiti. Neki nas, konzekventno ovome, pokušavaju podučiti i, u nedostatku poštenih argumenata, podvaljivati nam da su se kajkavci 1835. tobože plebiscitarno odrekli svoga jezika???!!! Kakav plebiscit, kakvi bakrači! Ta, još jučer su ti isti govorili da se i adresa 1918. u Beograd nosila plebiscitarno. Kajkavci su imali isti onakav plebiscit o odricanju vlastitoga jezika, o preuzimanju i uvođenju štokavskoga kakav su Hrvati imali prilikom odlaska hrvatskih gusaka u beogradsku maglu.
Koristim priliku, s moje osobne strane - a znam da dijelim mišljenje i stav većine recentnih kajkavskih autora - odati priznanje već preko tridesetogodišnjoj tradiciji naše recitalne književnosti, njihovim inicijatorima, organizatorima i autorima; svima koji su u ovakvim projektima na bilo koji način sudjelovali i time dali nemjerljiv prinos revitalizaciji, održanju i očuvanju hrvatskokajkavskoga jezika, svim njegovim dijalektima, posebno još u vremenima kad to nije bilo nimalo oportuno - u sklopu raznih festivala, natječaja i susreta, kao motivacije i stimulansa k mlađoj, ali i naraštajno starijoj recentnoj produkciji -jer je jezik i na takav način morao ostati i biti zabilježen kao dokaz jednoga postojanja. Kako bi se sustavno moglo kreativno pisati, mora se učiti. Od najprvih početaka u neposrednome obrazovnom procesu.
I sam sam autor brojnih hrvatskokajkavskih tekstova. Znam da ih mladi naraštaji u školama rado postavljaju, izvode i s nestrpljenjem očekuju sve novije uratke, te vrlo rado sudjeluju u njihovoj, svakim danom sve brojnijoj i sve kvalitetnoj produkciji. Itekako osjećam nedostatak sustavnoga manjka osnovne kajkavske jezične ortografske, gramatičke i priručničke literature. Jesam jedan od onih pobornika sustavnoga rješavanja ovakva problema prema krilatici: popisati, opisati i propisati. Prvenstveno nam nedostaju udžbenici, makar i s varijantama, a koji bi se, pak, permanentno nadograđivali.
U ostvarivanju ovoga koncepta iskustveno je neupitno postojanje dviju osnovnih struja koje se međusobno ne sukobljavaju niti ne isključuju, već se međusobno prožimaju i nadopunjuju jer osvjedočeno jesu usmjerene na boljitak i razvitak hrvatskokajkavskoga jezika: jedna je za normiranje i standardiziranje današnjega kajkavskoga lingvističkog korpusa po principu popisati, opisati i popisati, a druga za demokratičnu širinu i bogatstvo, sukladno cvatu tisuće cvjetova, a po razrađenome sustavu: svako selo -jedno narječje. Bit će da je istina, kao uvijek, negdje na sredini.
Jer, jezik je preozbiljna stvar da bi se ostavio na volju samo jezičarima, nastavnicima i književnicima. Iako će svoju zadnju, prirodno, ipak imati struka. Zato sami pisci moraju što više čitati i pisati, kako bi jezikoslovci imali što više izučavati, dok ga permanentno i cjelovito moraju učiti i odrasli korisnici, te - usprkos vlastitome komoditetu - svoje pasivno znanje u što skorije vrijeme pretočiti u aktivno znanje kajkavskoga jezika.
Ta, hrvatskokajkavski jezik
"Na jenemu mestu skupzbrana je pamet, ljubav i baština,
iskustvo, znanje, imaština,
a samo naša i nam najslajša kajkavština.
(...) isključivo mogoča matematika
i nasušna furt recentna informatika:
vekivečna nam
KAJKAVIANA CROATICA." (1)
(1) Vladimir Poljanec, Prigodna popefka, Hrvatsko zagorje, god. V., Krapina, 1999., br. I, str. 63-65. Pjesma je napisana u prigodi 10. obljetnice osnutka Kajkaviane - Društva za prikupljanje, čuvanje i promicanje hrvatske kajkavske baštine.
naše je obiteljsko blago i prebogato nasljeđe koje smo dobili samo na posudbu, isključivo na korištenje, pa smo ga isto tako obvezni ostaviti u nasljeđe generacijama koje iza nas dolaze. Ostaviti im ga osuvremenjenoga, unaprijeđenoga i obogaćenoga, a ne unazađenoga, unakaženoga i osiromašenoga. Ako već neke neumitne procese ne možemo zaustaviti zbog povijesnih i društvenih okolnosti, onda se moramo svim svojim snagama trsiti barem ih usporiti. Upravo zbog poznavanja postojećih konstelacija, znana nam je ovakva neravnopravna borba, borba između Davida i Golijata, borba za očuvanje malih jezika, kojih svakodnevno u svijetu nestaje nekoliko desetaka. Neka nam je dragi Bog na pomoći, ako nam se to dogodi, a što prvenstveno ovisi - ni o kome drugom - već isključivo o nama samima.
Zbog toga je nužna neprestana edukacija, ali isto tako našoj djeci bezuvjetno osiguranje kvalitetnih pretpostavki za pružanje najboljega i najpotpunijega obrazovanja jer nam ni djeca, ali ni povijest neće jedan takav eventualni propust oprostiti. Kao što ni mi nismo oprostili Gaju i ilircima kad su hrvatskokajkavski jezik iz višestoljetne službene uporabe "kao truplo bacili kroz prozor".
Evo našega oduševljenja jer znamo da izražavamo mišljenje - ne samo uskoga kruga kajkavologa i književnika nego i - najširih slojeva kajkavskih korisnika kojih je skoro milijun. Poznato je da su kajkavci bilingvi i da osim materinjega ili taterinjega kajkavskog jezika moraju znati - više ili manje kvalitetno - još najmanje jedan jezik: u našoj državi Republici Hrvatskoj standardni suvremeni hrvatski jezik, koji još uvijek jest u službenoj uporabi -sve dok se drugačije ne dogovorimo - na području cijele Hrvatske države.
Ovo nije samo kulturološki lingvističko-filološki problem - štono bi to neki kabinetski znanstvenici željeli, a terena ne upoznali - i nije samo duboko politički problem kojega se ne smijemo sramiti tako ga nazvati - nego, nažalost, i - ekološki. Jer, pridajući mu samo jednu od navedenih konotacija, svjesno mu - već u samome startu - odričemo egzistencijalnu važnost kao jezika, a onda - samim time - opstanka nam naroda i države. Jezik jednoga naroda jest (osim teritorija i granica) najbitnija odrednica njegove države. Jezik se rađa, živi i umire kao i sve živo podložno promjenama.
Jezik živi toliko dugo koliko i govornici koji se njime služe. Osnovna pak mjera svakoga jezika mjesni je njegov govor. To razumjeti, sposobnost je izražavanja na tome jeziku.
Kajkavci jako dobro znaju gdje je mjesto kajkavskome jeziku i nitko ih tome ne treba učiti, ali ono nije i posve sigurno ne može biti samo i isključivo na stranicama literature, povijesne i recentne ili, ne daj Bože, pod staklenim zvonom - na počasnome mjestu - na policama i vitrinama radnih soba naših uvaženih znanstvenika, nego i u svakodnevnoj četrdeset i osam satnoj uporabi: u domu, na poslu, školi, crkvi, ulici, kinu, sredstvima javnoga priopćavanja itd. Kajkavski će jezik - svidjelo se to komu ili ne - živjeti sve dok će živjeti generacije govornika kajkavaca koji se njime služe. Dao Bog da žive što duže, da žive vječno kao i ova njihova Domovina.
Str.: 46.-51.
Nâstavek na sledečomu listu.
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 25, 2011, 01:05:43 prijepodne
Nâstavek z prethodnoga lista:
PRVI OKRUGLI STOL
Uvođenje kajkavskoga jezika i kulture
kao izbornoga predmeta
u osnovne i srednje škole
kajkavskoga govornoga područja
Krapina, 17. rujna 2002.
-------------------------------------------------------------------------------------
Stjepan HRANJEC
KAJKAVŠTINA U NASTAVI
Teze za raspravu
1.
Izvan je svake dvojbe da jedna država mora imati jedan "državni", dakle normativni standardni jezik kojim se jasno (službeno) komunicira. To je danas u Hrvatskoj hrvatski književni jezik novoštokavske osnovice.
2.
U Hrvatskoj je, međutim, stanje specifično poradi višejezičnosti koja je k tome donedavno imala status književnoga jezika i jezika književnosti (što, ovo drugo, imaju i danas). Međutim, na račun jednog, "izabranog" jezika druga dva narječja ne smiju se zanemarivati i potiskivati nego, naprotiv, ugrađivati u standard. To bi tad bila prava jezična sinteza.
3.
Posebna uloga u afirmaciji narječja pripada školi. Počinje ta uloga, zadaća već u predškolskoj dobi kad dijete u vrtić donosi govorni sustav na kojem gotovo jedino zna komunicirati kajkavski, a to je njegov materinski govorni sustav. U osnovnoškolskoj dobi, pogotovo u nižim razredima, učitelj dijete upoznaje s leksičkim fondom standarda, ali ne smije potiskivati dijalekt, štoviše, treba ga ravnopravno njegovati uz učenje standarda.
4.
Treba imati na umu ovo:
u vrtiću i prvim razredima osnovne škole odgojitelj/učitelj morao bi imati na umu: nema lijepih i ružnih govora, dijete misli na svom prvom jeziku/govoru, onom koji je naučio u obitelji; djetetu ne možemo oduzeti pravo na njegov govor; učitelj/odgojitelj mora poznavati lokalno narječje;
na nastavnim satima u višim razredima, dakle u službenoj komunikaciji, poštivati standard, no na satu hrvatskoga jezika - osobito poradi stilskih razloga - koristiti leksički fond zavičajnoga govora; pogotovo to vrijedi za sate glazbenoga odgoja (uz pojačan izbor zavičajnih glazbenih primjera), likovnoga odgoja, prirode i društva; u okviru nastave uvrštavati što više kajkavskih tekstova (bez obzira na njihovu zastupljenost u čitankama!) i time afirmirati načelo zavičajnosti i u jeziku; izvan učionice, na odmorima, u izvannastavnim aktivnostima, izletima i sl. dopuštati slobodno i spontano izražavanje dijalektom.
5.
Za uvođenje narječja u škole treba udružiti sve, od Ministarstva prosvjete i športa, lokalnih zajednica (na čitavome kajkavskom području), škola i, osobito, stručnih osoba koje bi znanstveno, metodički i didaktički osmislile projekt.
Na Visokoj učiteljskoj školi u Čakovcu već osmu godinu zaredom organizira se stručno-znanstveni skup "Kajkavsko narječje i književnost u nastavi". Svaki skup popraćen je zbornikom. Na žalost, premalo smo na kajkavskome području povezani te se, primjerice, u Krapini vrlo malo zna za spomenuti skup u Čakovcu. Zato pozivam sve nazočne na skup u Čakovcu koji se održava svake godine krajem travnja.
Nadajmo se da naša hrvatska narječja neće s nama u grob. Ovisi to ponajviše o nama samima.
Str.: 56.-57.
Nâstavek na sledečomu listu.
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 25, 2011, 01:09:59 prijepodne
Nâstavek z prethodnoga lista:
DRUGI OKRUGLI STOL
Položaj hrvatskokajkavskoga jezika danas
Krapina, 9. rujna 2003.
----------------------------------------------------------------
pok. Vladimir POLJANEC
O NEKIM ČISTO PRAGMATIČNO-AFIRMATIVNIM NASTOJANJIMA OKO HRVATSKOKAJKAVSKOGA JEZIKA
Hrvatsku trojezičnu zbilju potvrđuje usporedno vjekovno ravnopravno i jednakopravno postojanje čakavštine, kajkavštine i štokavštine, od kojih je ova potonja - tek pukim dogovorom (iz razloga svojedobnih aktualnih političkih prilika, koje danas, ionako, više ne postoje i razloga kojih je u međuvremenu za takvo što u potpunosti nestalo) - postala uredovnim i službenim standardnim, pa onda čak i književnim jezikom, dok su ostale dvije - unatoč razvijenoj gramatici, samosvojnoj i originalnoj fonetici, morfologiji, sintaksi, unatoč potpuno i posve razvijenoj i finaliziranoj njihovoj jezičnoj genezi te nebrojenim književnim i pisanim dokumentima, spomenicima materijalne i duhovne kulture i umjetnosti - odjednom proglašene narječjima i dijalektima. Naprasno su tako prekinute u svome prirodnom razvoju, izgubivši svoje teško stečene i zaslužene pozicije te se na dalje i u skladu s novonastalom politikom više nisu razvijale u svom normalnom okruženju, prirodnom i očekivanom smjeru, u onolikoj mjeri u kojoj bi da su ostale na onako visokoj službenoj nacionalnoj razini i uporabi u svemogućoj državnoj administraciji aktualnoga državnog aparata. Survane jesu sa svojih pijedestala suvremenih književnih jezika na razinu običnih dijalekata. Uzroci su nestali, razlozi isto tako prestali, a bolne posljedice i problemi još uvijek ostali. Nekim drugim dogovorom moguće je dogovoriti i nešto drugo.
Svi koji su se barem malo više pokušali zanimati kajkavskom jezičnom problematikom jako dobro znaju koliko je to bio, ne samo lingvistički nego i politički, sklizak teren. Na ovim vjetrometnim prostorima bez politike u njezinu širem ili užem smislu nije bilo ničega. Onakvim svojim postupanjem po jezičnome pitanju ilirci se nisu pokazali nimalo dalekovidni, a kamoli sposobni anticipirati moguće nezgode i probleme koji će zadesiti njihov narod. Bilo je to tek političko sljepilo uzrokovano mladalačkim oduševljenjem, a otrežnjenje je svakako došlo prekasno.
Ukratko, kajkavski je svih ovih godina bio opasan, odnosno opasniji od Štokavštine i čakavštine u svim državama i državno-političkim ustrojstvima nastalima i odumrlima na ovim našim hrvatskim prostorima. Štokavski je, pogotovo našim istočnim susjedima, bio razumljiviji i kao takav, u sferi njihovih nacionalnih pretenzija i teritorijalnih aspiracija na slavonsku žitnicu i bogatstva črnozjoma, zanimljiv i svojatan već i prije, ali od Vuka nadalje naročito. Čakavština, iako manje razumljiva, u bivšoj se državi tolerirala prvenstveno zbog Jadranskoga mora i kunsthistorijskoga te svih ostalih mediteranskih bogatstava hrvatskoga priobalja, a posebno zbog morske veze s vascelim svetom, te kao paramedicinske discipline za liječenje kompleksa zakašnjenja u Velikoj seobi naroda. Kajkavština se, pak, prostirala na području siromašnom, prenapučenom i, zbog leksičke nerazumljivosti, njima potpuno nezanimljivom, ali zato etnički najčistijem - zahvaljujući čemu ga se čak ni argumentirano svojatati nije moglo - s teritorijem tek malo većim od onoga kojega je vidjeti s vrha zagrebačke katedrale, a toliko puta spomenutome u prijetećim nam porukama tijekom Domovinskoga rata.
Znači, štokavcima i štakavcima kajkavština je bila koliko nerazumljiva, upravo toliko i opasna. Sve što se ne razumije predstavlja opasnost. Makar potencijalnu, opravdanu ili ne, jer bogzna što tamo netko govori na jeziku kojega ne razumijemo!
Zbog skoro informativne i nedovoljne zastupljenosti kajkavskoga, ali i čakavskoga u okviru predmeta "hrvatski jezik", prijedlog za uvođenje kajkavštine kao samostalnoga predmeta u osnovne i srednje Škole u kajkavskim govornim područjima - a koji je svojevremeno naišao na odobravanje Ministarstva prosvjete, ali isto tako u medijima uzvitlao mnoštvo prašine, te mnoge jezikoslovce i prosvjetare trgnuo iz njihova stotinu i osamdesetgodišnjega sna - nije bio prijedlog za uvođenje kompletne nastave na kajkavskome jeziku (kako su si to neki krivo protumačili), već isključivo uvođenje jednoga novog izbornog predmeta u nastavni proces po osobnome izboru i vlastitome nahođenju učenika. Pritom je hrvatskokajkavski jezik samo jedan od segmenata prebogate materije koju nazivamo kajkavština.
Mi znamo da hrvatskokajkavski jezik u ovakvoj konstelaciji danas ne može biti službeni jezik Republike Hrvatske, ni u administrativnoj uporabi u javnim službama i državnoj upravi. To se ne želi, neće i ne namjerava. Nitko ovime ne misli okretati kotač povijesti unatrag. Svakomu je hrvatskom kajkavcu to savršeno jasno. I tu spora nema. To nije jasno samo onima koji sa svojih pozicija arogantno zastupaju sveprisutnu općeprihvaćenu vladajuću štokavštinu. Čemu onda sva ta jagma, krika, vika i povika!
Vrlo jednostavno: zbog esencijalnoga nerazumijevanja od strane novoštokavaca i vukovaca, koji u svojoj zapjenjenosti moraju tražiti i izmišljati argumente kojima će opravdati svoje postojanje, prinadležnosti i beriva, jer ako se oni sami neće izboriti za to, onda umjesto njih više neće nitko.
Nikako ne treba stvarati opet nekakve umjetne nadjezike, kad bi to ionako generiralo uvijek novim i novim podjelama. Ovime se ne želi drugima ništa nametati, niti od drugih išta uzimati, osim onoga što sami daju i poklanjaju, ali i to s dužnim oprezom, već jezik samo čuvati, njegovati i unapređivati.
Ako pak neki u tome vide uzroke ili povode nekakve vlastite ugroze ili, ne daj Bog, stvarnu opasnost, to je doista i isključivo njihov veliki problem. Nerijetko tad postane ili bude i naš, kad svoje probleme žele rješavati preko naših leđa i nauštrb svih nas na naš kajkavski račun.
Paranoično se boje hrvatskokajkavkoga svi oni koji hrvatskokajkavski ne razumiju, a boje ga se upravo zato što ga ne razumiju. Budimo iskreni: bormeš nemaju ni volje učiti ga! Pogotovo ne oni koji su svoje hrvatstvo skrivali kao zmija noge, a zavičajnosti mijenjali za sinekure po strojarstvima i koje strah nikada nije bilo serbizacije, jugoslavstva ni novokomponovanih jezikobrižnika za čistotu hrvatskoga književnog jezika.
Neopravdan je danas bilo kakav eventualni strah ili zazor od hrvatsko-kajkavskoga jezika, ali je zato evidentno i, vjerujem, slučajno nenamjerno zamagljivanje, te djelomično nerazumijevanje same suštine ovoga nastojanja, možda pomanjkanje želje ili volje za istinskim i produktivnim rješavanjem hrvatskokajkavskoga pitanja.
Iz prisutnih prilika i neprilika u kojima se nalazi današnja kajkavština (jezik, narječje, mjesni govor, književnost stara i nova) očito jest da su njezini aspekti kulturološke, sociološke, filološke itd. naravi. Nije to nikakav pokušaj vraćanja na startne pozicije iz sredine 19. stoljeća, čega se panično boje osobe koje, poput čarapa, mijenjaju svoja prezimena i vlasnici upitnoga kredibiliteta kao sastavnoga dijela jedne umirovljeničke promocije. Zajapureni i zapjenjeni u svome bijesu, još uvijek od šume ne vidjevši drvo, pripadaju generaciji koja je svoj vlastiti jezik zaboravila, a novi još nije naučila. Poneki su među njima istovremeno ostali i bez svoje domovine - blagopočivajuće Eseferejot, te postali apolidi, svjesno pritom promičući sindrom Ivice Kičmanovića - maloga kumeka u Velikomu Gradu - prvenstveno zbog nedostataka elementarnih znanja i poluobrazovanja (koje je toliko zla učinilo našemu narodu - ne samo kajkafskom) i pomanjkanju svijesti o vlastitome jeziku. Sve je to na jednoj te istoj crti zajedno s famoznim govorom o stotom rođendanu Društva hrvatskih književnika, s danas već legendarnim odnosom sluge naroda prema Krapinskome festivalu, ali i čitavome Tjednu kajkavske kulture, koji se koncepcijski, ama baš nikako, ne uklapa u zajedničke polazišne osnove o zajedničkome jeziku na BG i YU sajmovima knjiga. Isto tako ni s prijevodima Shakespearea na kajkavski, te s kajkaviziranim opusom zavidne varaždinske dramske produkcije, s unatoč tolikim silnim godinama hodanja u kumrovečku školu, a ne naučenim kajkavskim ili sa zabrinutošću nekakvim subverzivnim djelovanjem na razjedinjavanju teško stečenoga nacionalnog korpusa, s još uvijek ne dovoljno prevladanim antagonizmom između našega sjevera i juga, ali - također - istoka i zapada, pa sve do neodgovornih izjava čak jednoga wimbeldonskog laureata autonomaškoga odgoja i jugoslovenskoga obrazovanja orjunaške etiologije.
Od nekud treba započeti. Valjda od početka. Još bolje od kraja! S krajem uporabe kajkavskoga jezika u službene svrhe, dakle s 1836. Sukladno tome sva nomenklatura (nazivlje i leksemi, toponimi itd.) po najjednostavnijoj logici stvari moraju ostati u svojemu izvornom obliku ili se vratiti na nj (npr. Juraj Habdelić mora ostati Juraj Habdelič!). Takvo nečinjenje opravdava se, tobože, velikim troškovima građana, stanovnika Habdelićeve ulice prilikom promjene osobnih dokumenata. Mijenjanje adrese nakon isteka valjanosti dokumenata, osobne iskaznice, putovnice itd., a ne prije, smanjuje troškove koji se navode kao razlog postojanja statusa quo. Nema razloga: promijenili bi se redovnom zamjenom nakon propisanoga zakonskog roka od svakih deset godina, isto kao i danas. Od strane odgovornih to je pusto traženje još jednoga izgovora i opravdanja za vlastitu neučinkovitost.
Iskreno i duboko cijeneći napore koje čini domaći tisak i televizija u praćenju kulturoloških, poglavito jezičnih događanja na području cijeloga Hrvatskog zagorja (područja četiriju županija: Krapinsko-zagorske i dijelovima Varaždinske, Zagrebačke i Grada Zagreba), ipak bi morali inzistirati na primjerenoj i točnoj onomastici i toponimiji pri svakodnevnoj uporabi kajkavštine, neophodnom i što skorijem stvaranja informativnih radio i TV emisija te stranica u dnevnome tisku na kajkavštini, barem u onim dijelovima Lijepe naše gdje su kajkavski govornici u većini.
Unatoč "diskriminatorskom odnosu prema kajkavštini" (kako to veli Denis Peričić) i "jednom manje-više uzaludnom poslu" (kako to kaže Željko Funda), svi poslenici kajkavske i čakavske pisane riječi pišući, pripovijeda jući i, uopće, stvarajući na ovim jezicima, produbljuju animozitet prema samima sebi i svojim uradcima. Usprkos tomu hrvatskokajkavska produkcija svakim danom biva sve veća i uspješnija.
Novoštokavska tolerancija spram kajkavskoga ide doslovce tek do institucija. Pri samome pokušaju institucionaliziranja, tolerancije odjednom ne staje, a skorojevićki mentalitet i gruba iracionalnost nadvladavaju bilo kakvu argumentaciju. I tu prestaje svaki razgovor i rasprava. Jer zašto bi, molim lijepo, kajkavci učili kajkavski kad oni kajkavski znaju, kao što ni Englezi ne uče engleski, Francuzi - francuski i naravno ni Rusi - ruski.
A suvremeni hrvatski književni jezik neka i dalje bude tamo gdje mu je mjesto, kako mu to samo ime kazuje i nalaže: u suvremenim hrvatskim knjigama, novinama i sličnim publikacija. Neka štokavski standard i substandard suvremenoga hrvatskog jezika budu i nadalje u službenoj uporabi, ali ostavljajući pritom dovoljno prostora čakavštini i kajkavštini u njihovim arealima. Ovo svakako ne ide i ne može ići nauštrb hrvatskoga jezičnog jedinstva, već samo i isključivo u korist hrvatskoga jezičnog bogatstva i jačanja hrvatske države.
Kako je dopušteno, pače poželjno, vječito i trajno propitkivanje svega i svačega jednim konstantnim i kontinuiranim provjeravanjem svojega mišljenja i rada, tako je isto, a ovisno o ukazanim potrebama, nužno nastojati i juridičkom regulativom pozitivnih zakonskih propisa zaštititi sam jezik.
Međusobni susreti, upoznavanja, permanentno učenje i usavršavanje posvjedočili su nužnost neprestane suradnje i njegovanja štokavskih, čakavskih i kajkavskih stečevina. U smislu što opsežnijega, svrsishodnijega i kvalitetnijega jezičnog, ali i regionalnoga međusobnog upoznavanja i povezivanja -kao posljedice jedne čisto izvorne tolerancije, ishodište koje je u neupitno konkretnoj pripadnosti zapadnoeuropskome kulturnom krugu - stekli su se uvjeti za zadovoljenje kulturološko-egzistencijalnih potreba u međusobno što iscrpnijoj komunikaciji.
Razumijevanje, uzajamna podrška i međusobna upućenost jednih na druge istovremeno je, onda, zalog obostrane suradnje, garant opstojnosti iskustveno neupitna postojanja dvaju jezika koji se međusobno nikad nisu sukobljavali i isključivali, već se samo međusobno prožimali i nadopunjavali, dijeleći nezasluženo nezavidnu sudbinu dijalekta, a koji osvjedočeno uvijek jesu usmjereni na boljitak i razvitak hrvatskoga jezika.
Inače je briga za dignitet jezika borba za dostojanstvo hrvatskoga čovjeka, čitav narod i njegovu državu. Jezik tada više nije samo sastavnica folklora nego i bedem protiv nekadašnjega internacionalizma, a danas nezaustavljivo nadirućega globalizma. Znamo da dnevno na kugli zemaljskoj nepovratno nestaje 2-4 jezika, što znači isto toliko naroda. Jer, dok jezik živi, žive i njegovi korisnici - živi cijeli narod. Nestankom jezika, nestaje i narod. A takvih, koji bi željeli nestanak hrvatskoga jezika i hrvatskoga naroda, još je uvijek jako, jako mnogo.
Str.: 103.-107.
Nâstavek sledi (z) prvum zgod(n)um
Autor: Ljudevit Kaj - Prosinac 15, 2011, 11:22:33 poslijepodne
Citat:
TREĆI OKRUGLI STOL
Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća
Krapina, 7. rujna 2004.
http://www.forumgorica.com/kajkavski/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura/msg36971/#msg36971 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura/msg36971/#msg36971)
Je li moguća i da li nam je potrebna standardizacija kajkavskog jezika?
Joža Skok, Zagreb
Sažetak
Kajkavski jezik je nestandardizirani oblik hrvatskoga jezika. Zahtjevi za njegovom standardizacijom, kao i izradom normativne gramatike, otvaraju niz pitanja i problema koji su vezani uz izbor kajkavskoga govora na kojem bi se temeljio standard. Kad bi se ostvarila tek teoretska mogućnost standardizacije, došlo bi zbog obilja različitost, do stvaranja jezika koji bi i kajkavci neizabranih govora morali učiti.
Realniji su zahtjevi za izradom (sve)kajkavskog rječnika i uvođenjem kajkavskoga jezika u školu. Rječnik bi trebalo izraditi na najširim jezičnim izvorima - književnima, znanstvenima i govornima. Kajkavski pak kao izborni predmet valja uključiti u program hrvatskoga jezika. Jezičnu izobrazbu učenika trebalo bi zasnivati na trojezičnosti - temeljitom poznavanju zavičajnog jezika kao (sve)zavičajne poveznice, temeljitom poznavanju oficijelnog standarda kao nacionalne poveznice i temeljitom poznavanju jednog svjetskog jezika kao sredstva međunarodne komunikacije.
Ključne riječi: kajkavski jezik; standardni jezik; jezik u nastavi
Nastevek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3148/#msg3148 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3148/#msg3148)
Autor: Ljudevit Kaj - Prosinac 15, 2011, 11:27:02 poslijepodne
Citat:
TREĆI OKRUGLI STOL
Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća
Krapina, 7. rujna 2004.
http://www.forumgorica.com/kajkavski/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura/msg36971/#msg36971 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura/msg36971/#msg36971)
Zdravko SELEŠ
KAK PREAĐA KAJKAVSKA SLAVA ĐURE RAŠANA
Što/gdo je Đuro Rašan?
Rašan je bil svesten kaj se z kajkavskem govorom događa, al kak i v sakojem mraku kojemu je gledel v joči, i dajle je pisal i z zađnom sapom, med verse kateri se reciterajo nad grobom, prešvercal ono malo ufanja kaj ga čovek navek čuva do kraja: "Od naše knjig da bar ostane koj listek, koj pra!" Zato so te čemerene Rašanove pesme z skranjega vremena vredne kajkavske slave: kak i našega kajkavskoga govora, ne treba je zabiti. Morti itak kajkavska slava; slava kajkavskoga jezika, a isto tak i slava kojo nigdar neje imala Rašanova vitiznanska meštrija nebo prešla, nego tek doađa!
Nekaj ne vredu. Nekaj ne vala. Kak je moguće skupa zmisliti ovoga naslova i podnaslova. Kaj oče te norc; kaj tera norije z nami?
Tak i slično moguče prejada đez vaše glave gda ste želi v roke ovoga mojega teksta. I to je zaprav sasma normalno. Jerbo, nikakve slave Đurine Rašanovoga ne jošče bilo, makar ja mislim da bi je trebalo biti. Makar kak malo! I ak ste z Podravine, otkod je i sam Rašan, morti ste gda kaj čuli za njega, al čitali neste ništ ili skoro ništ. Jeste, ak ste v zadni godino-dve čitali kaj sem ja pisal o đurđevačkom krugu i zebiral pesme za "Hrvatsko zagorje", "Podravski zbornik" i knigo Lirika đurđevečke Podravine. Inače, tri Rašanove zbirke i rukopisi neso nekaj š čem bi se baš bavili naši lepoduhi i đaki po podravske školaj.
I što/gdo je, onda, Đuro Rašan - Đurina Rašanov Novigradec, kak se je, gda-gda, sam potpisaval?
Rođen je 22. travna 1912. v Novigradu Podravskom. V sredno školo išel je vu Virju i Koprivnice. V Koprivnice je 1932. objavil svojo prvo zbirko pesmi Lirika. 1936. je postal suurednik dnevni novin "Hrvatski dnevnik" i suradnik tjednikov "Danica" i "Hrvatska istina", a 1940. - 41. bil je urednik i vundavatel tjednika "Podravec" vu Virju. Vuz novinarski posel fajn se bavi z esperantom: vodil je tečaje 1938., 1940. i 1956. vu Virju, Novigradu Podravskom i Koprivnice, a vu se spomenote novinaj pisal je i o esparantu, a k tomu je pisal i na esperantu.
Rekli so mi da se je deklarelal kakti komunist, pak je radi toga 1942. dospel v logor v Jasenovec. Z intervencijami (spominje se tast, profesor Franjo Viktor Šignjar, slanje novin koje je uređival da se vidi kakov ja zaprav) so ga zvlekli i odonda dela kojekaj, dosta doma na zemle, a za rata je objavil i svoje druge dve zbirke: Pesme kak kapi (Bjelovar, 1943.) i Na beskrajnim putovima (Zagreb, 1944.). Posle rata ne došlo negvo vreme: dost brzo se je razočaral i vrnol crleno knižico i živel dajle na svojo roko. Tekar šezdeseti let nazaj je postal aktivneši, pak se od 1963. leta pojavljuje kakti humorist na lokalne radije, pod pseudonimom Đurina Novogradec. Jedna takova humoreska je objavlena v drugom godišču "KAJ"-a (br. 6 od 1969.). 1980. z jednom pesmom (F staroste...) našel se je i v panoramskom pregledu Dijalektalno pje-
169
sništvo Primorja i Podravine, a onda osemdeseti let objavljuje i v ''Podravske grude" v Đurđevcu i v 'Podravskom zborniku" (jeno humoresko, jenoga etnografskoga rada i Kajkavski govor podravskih Novigradaca - opis novigradskoga govora), a i v časopisu za kniževnost i kulturo "Koko", kojega smo na esperantu izdavali v Đurđevcu ti let više pot. Sigurno toga ima još nekaj, al ja nesem preveč kopal, nego sem se poslužil z onem kaj je moguče najti v podravske knižnicaj kakti opče dobro do kojega si moro dojti i imajo se navado ž nim poslužiti, a jedino područje v koje nemro baš si so rukopisi z kojemi raspolažem i nekaj esperantski izvorov.
Vmrl je 18. prosinca 1983. v Koprivnice, a v rukopise je ostala zbirka Rascveteno trnje, Biografia leksikono de kroatiaj esperantistoj (Biografski leksikon hrvatskih esperantistov) spominje i Podravci u pričama i anegdotama (skupa z F. V. Šignjarom), napolozbilno humoresko La parohestro de Jlebic - Župnik v Žlebincu (koja se na jenom drugom mestu spominje kakti roman) i zbirko pesmi na esperantu Amaraj poemoj - Gorke pesme, koje ja imam preslikane z naslovom Dorno en la koro - Trn v srcu.
Posle smrti do moji izborov pred leto-dve ništ ne objavljeno, jedino na esperantu, gde so dve pesme v Kroatia esperanta poemaro, (Zagreb, 1991.) -panorame hrvatski pesnikov na esperantu, a jedinoga teksta o Rašanu je objavila Božena Loborec v "Koprivničke novinaj", v 31. nastavku svojega pisanja o Podravskom kniževnom krugu pod imenom Radost je jakša od sega f kojem kritizera negvega naturalizma v rukopisne zbirke Rascveteno trnje.
Prva faza - objavlene zbirke
Prva Rašanova zbirka zgledi kak slične prve zbirke, teme so melankolija, bolši svet, lubav i slično, z malo razočaranosti i malo bunta, vidi se da se stara o jeziku, ritmu i melodije, al prav bo pregovoril stopram v druge zbirke, Pesme kak kapi, gde se je stvar okrenola kajkavskomu govoru i temaj koje so puno jakše, žokeše, ekspresivneše. Zbirko otpira naslovna pesma, koja je i najviše ono kaj zna biti kajkavsko popevanje o jeziku i domaje - himnična.
Pesme kak kapi
Kak znoj težaku, kak krv junaku, tak
Kapljo - kap po kap - pesme z me ga pera,
Prav rečeno, z mega srca. Kapljo, kapljo, i
Navek 'i je srce puno mal se ne preleje.
Vu moje srce navek teče kak Drava nekaj
Drago, nekaj domorodno, ze sejo polj, z goric,
šum, z jarkov, z mlak, i od sakud...
Bože moj, se je tu doma pesma!
170
Potlam, pak, dojađa i najjakše je popevanje katero je ili probanje pobeči od jadov ili pak jad i žalost i srđba kaj je život takov kakav je, a nigdar ne baš dober, a kamoli v ratu. Jer, podsečam, zbirka je objavlena 1943., znači vusred Drugoga sveckoga rata.
Dve pesme sem zebral z te zbirke da vam je pokažem.
Zdigni se mala ruža!
Pramalet je na peru donesla lastovica
I s pera ji je na polja opala.
Sad vu zraku popeva ta drobna ftica
I budi ružu,
Koja je dugo pod snegom spala:
- Zdigni se, zdigni, mala ruža,
i cveti nad grobom našega muža,
koji truden i zmučen vu ratu je pal.
Zadiši zemlju crnu, prokljetu,
Diši mu barem na onom svetu,
Kaj mi bo leže vekivečno spal.
Zločesta senja
Pauk prede i niti napinja
Na stare grede i riženice,
Veter se stija s kmicom spominja
Za mrtve joce, mrtve mamice.
Megle se nisko, nisko prevlače:
Žalost i zimu te rajo k nam...
Čemer se f pejar štrifom natače.
Veli mi nešče: Pil ga boš sam!
Branim se, trgam, piti ga ne ču -
Štel bi živeti barem još malo;
Jerbo ja jošče verujem f sreču,
Da ne se vmrlo - nego zaspalo...
171
Kakti vidite, dela se o pesniku koj reči, slike, metafore i simbole slaže jako spretno i i te kak zna složiti jakoga versa, jako i lepozvučno misel, a, kak sem več rekel, ne teče f te poezije više vino, nego čemer, makar ili autocenzura ili nekaj drugo još čuva jeno mrvico optimizma i nadanja na "zemlje, crne prokljete".
Trejta zbirka vrača se kniževnomu jeziku i, mesto gliboki i jaki osečajov, vidi se da je to za Rašana jezik na kojemu ne misli najglible, gde so obiliki več jako zacrtani, pak se i oseti oponašanje i vučiteli. Itak, v pojedine metaforaj i slikaj prilično se jasno more videti da se dela o čoveku koj je poetuš po semu kaj nosi v sebe, po semu kak vidi sveta oko sebe. Makar govorimo o kajkavskomu Rašanu, štel bi vam tu za peldo dati jeno takozvano pesmo v proze f koje Rašan, makar pesmo Sivo jutro završava z: "obzor me uzak stisnuo/i život bez perspektiva", govori i zna, kak pravi mudrac iliti filozof, kaj je v životu sreča:
"Zbilja kao priča...
Kad večernji ruj zarubi tamni obris brijega, sjednem k prozoru i moj pogled prhne kao ptiče prema portalu sunčanoga zalaza. U taj mah se moje misli rasplinu i nestanu, a mene ispuni veliki i slatki osjećaj... Nitko mi strani u taj čas ne treba niti želim Čije filozofije i mudra cjepidlačenja. U tom trenutku ne težim za spoznajom i rješanjem pitanja, koja muče dekadentni duh svijeta. Nasloni li mi se na rame draga ruka žene, stisnu li se k meni mile glavice moje djece, a blagi glas dobre majke napuni sobu šaptom stare priče, onda smatram krug zatvorenim, sreću potpunom."
Nâstavek na sledečomu listu.
Autor: Ljudevit Kaj - Prosinac 15, 2011, 11:28:04 poslijepodne
Druga faza ili kaj je Rašanu kaj
Makar je Rasan, kak i puno drugi kajkavcev, svojo prvo zbirko napisal na kniževnom jeziku, a k tomu se je bavil i pisal jošče i na esperantu (a se to znam jer prtim iste steze), za kajkavsko reč intereseral se je još trideseti let, o čemu svedoči ono kaj je zapisal v svojem prikazu novigradskoga govora, kojega je kesno zgotovil, ali ga je študeral još 1936., gda se je o sličnom intereseranju menil z Ivanom Goranom Kovačičom, s kojem je bil v iste novinaj.
Z sega kaj smo o Rašanu več rekli, a ja bi još dodal i nekoje druge ideje, kakti je negov esperantizem, kajti je esperantizem navek humanizem i idealizem, vidi se da je Rašan čovek koj je od sveta i života očekival puno više nego kaj je dobil i nego kaj je svet postal. Zato ne čudo da negove dve neobjavlene zbirke, kajkavska i esperantska, v svoje naslove imajo trnje: esperantska v srcu, a kajkavska rascveteno, kaj zaprv znači samo rascveteno v
172
pesme, kajti je del Rašanove simbolike očito romantičarski. Drugi se del dotikavle Rašanovoga naturalizma i jenoga prilično grotesknoga humora.
Čovek koj se brani od sveta, a to dela zato kaj je osetliva dušica, optom gošče svojo obrambo najde v satire i ironije, pak i f tomu da v svetu vidi samo se ono kaj je naopak, i to v jako mračne slikaj. To je pri Rašanu jednem delom rodilo z lascivnostemi i antiklerikalizmom, a te se dve teme i stalno mešajo pak so v prošencije se samo grešniki i bludniki, dečja zgoda Z križicom, f koje je v škropilnico zagrabil vodo z grabe ide do zaklučenja "da je aqua benedicta i mlačina sejeno." , a v Početku nečijega pisma nekomu te nešče veli:
"još jeden jedini put da se roditi morem,
pop baš bi postal, i gač i svitnjaka mi!
Ždrl bi prez truda, prez muke lokal lepo,
na gače i lače navlačil crnu reverendu,
po dežđu moljil za lepo, po lepom za dežđa,
ženil se ne bi, neg bral žene na harendu "
Te pesme so pune narativni elementov, nekak so više zločeste anegdote, negoli nekaj drugo. Zato ima jena pesma f koje se ne dela o pope, ženaj, čoveku z negvemi manami, a znamo da so i one del nas...
Vu sebe
Za stolom svem sedim i mater svu gledim,
Tu staru, slabu, ze sem spokorjenu ženu,
Su punu straov, su punu i suz i brig,
Ka mene samo jenoga ima i ja nju jenu.
O dobra mati moja, da jadna ti znaš se...
Da si me ti vidla gde - tam negde v boju,
Dok sem bil tamok smrtina kosa, besna zver,
Urlikal, klal ves f pene, ves f krve i vu znoju!
Da znaš, o mati, kak se silno brzo postaje
Peklenska zver, kam gorši od prave zveri!
Ščem koga spaziš negde, mam ga prdekneš -
Od ljudev so ti puno vredneši - krumperi!
Gott mit uns, mati, je skupa ljude klal!
Diex le veult, da čovek ide klat čoveka,
Da mati ima zver krvavu mesto svega sina!
Bilo je tak do veka - bo li tak do veka?!
173
nego se dela, kak ste vidli, o samomu Bogu. Ta je prava, v nje so znaki pitajna i kričanja na gosto posejani i pravi, ona je pravo pitajne za pesmo f stvari nigdar nemro zabiti, kaj so tu i tam posvedočili oni koji so takve stvari delali i posle si neso mogli najti mira ni na dnevu niti v senje.
Rašan više neje Weltschmerzom zaraženi mladi čovek koj vidi da je v svetu jako drugač neg bi čovek štel, al se itak ufa da se svet, morti i z negovem trudom, bo popravil: dobnik peskotekuči negvega živlenja se je puneši v dolnem delu, pak ne čudo da se, sad još jakša, ponavla ideja o čemeru koj "z žokoščom mi pesme zaleva".
Štrifom sem žokoga čemera pun
Štrifom sem žokoga čemera pun.
Čemer se dalje na čemer zleva...
Ne čudo, kaj čemer vre teče vun
I z žokoščom mi pesme zaleva.
Itak, ispod crne čemera žoči
Istinska radost živega čoveka
Negda pobegne, brbučne i skoči -
Ni čemer ju ne mre sasiti do veka -
Te makar retko, kak f slame zrnje,
Ponegda se rascvete i moje trnje!
Ono malo kaj sem poznal Đuro Rašana, kak je vice pripovedal, kak je bil đeđeren med nami mlademi, kak se je trudil dopasti nam se, jako mi dobro osvetlava i ovo pesmo. Najvekše nade Rašan je itak del v reci i v pesme, kak i najglibleša iskustva svojega življenja. Živel je raspet zmed onoga kaj se je činilo da svet je i onoga kaj je štel da svet bo. Neso ga razmeli, a to se petušom aliti vitiznancem i k zvezdam hrepenečem ne događa retko. I bil je štrifom pun čemera, al itak je gda-gda z toga čemera i trnja nekaj precvelo. Kakti oceniteli, znamo da je ta pesma baš po svoje raspetoste, po kontrastu, kakti i po pravom duševnom iskušenju - posebno vredna.
O vrednoste Rašanove esperantske poezije pisal je Istvan Ertl v studije Kroatoj kun verda plumo (Hrvati sa zelenim perom /zelena je boja esperenta /) ovak: "V nijove generacije (misli se na generacijo autorov rođeni na početku 20. st. / Josip Velebit (1911. - 2000.) i Božidar Vančik (1909. - 1970.) / op. Z. Seleš) ističe se isto tak ime Đure Rašana (1912. - 1983.), od kojega poznam samo dve sugestivne pesme: divljo Terura songo - Strašna senja ("Senjal sam da sam besen cucek... ") i Nokta melodio - Nočna melodija; ova za-
174
đna virtuozna je z aliteracijom i vnutrešnjom rimom. Sigurno bi bilo vredno vundati rukopisne Amaraj poemoj - Gorke pesme i romana La parohestro de Jlebic - Župnik u Žlebincu.
Mislim da je jasno da jeden del onoga kaj o samo dve Rašanove pesme veli Ertl moremo prenesti na ćeli Rašanov opus, to so te "virtuozne aliteracije i vnutrešnje rime". To ste več mogli videti v nekoje pesmaj, od kajkavski se još posebno jako vidi v pesme Podravski zvoni, a v nekoje esperantske je još jakše.
I tak smo spojili dva jezika kojem nejde onak kak bi trebalo. Esperanta, kojega se podupirateli nadajo da bo postal međunarodni jezik za se i kajkavskoga, kojega bi mi, "kajkavski ftički , šteli oživeti za isto takvoga punoga života v kajkavske kraje. Kaj o tomu misli, napisal je Rašan vu svoje pesme
Reqiem kajkavskomu govoru
Sic transit gloria kaikaviana!
(POKOJ KAJKAFSKOMU GOVORU
Tak preađa kajkafska slava)
Sladek kak čmelski med, ostavjen kak zajčev drek
Guraveš, bledeš, seneš, veneš, nestaješ pomalo
Nagrizan, podjedan, flikan, zascavan prezmalo,
Durjen, švanjen ter skrivan kak masni flek
Ti — naš kajkafski govor.
Mi - tvoji zadnji, bedasti kajkafski ftički -
Mi jošče zifkamo šturčoč vre ofurjeno zelje
Tvejo reči, a drugi nam se za pleči krevelje:
"Hurmaki hurmasti! Vi skrsli Kristijanoviči!"
Naj to i bo naš lovor!
Makar ravno v joči gledimo i tvu i svu smrt,
Mislimo, da nas kajkafska pesma vun z jame sneme...
A vu to kak pavuk kobaca k nam skranje vreme,
Pod tebom, pod nami spoda brzo crn runče krt -
I tebe i nas čaka pomor!
Vre sad nas retko što sluša, razme, prizna i zna.
Za leto ke i stebom i z nami bo pofse kvit!
Od sega tkanja tve slatke reči ne bo ni nit!
Od naše knjig da bar ostane koj listek, koj pra!
Requiescat kajkafski govor!
(Počivaj kajkafski govor!)
175
Kak vidite Rašan je bil svesten kaj se z kajkavskem govorom događa, al kak i v sakojem mraku kojemu je gledel v joči, i dajle je pisal i z zađnom sapom, med verse kateri se reciterajo nad grobom, prešvercal ono malo ufanja kaj ga čovek navek čuva do kraja: "Od naše knjig da bar ostane koj listek, koj pra!" Zato so te čemerene Rašanove pesme z skranjega vremena vredne kajkavske slave: kak i našega kajkavskoga govora, ne treba je zabiti. Morti itak kajkavska slava; slava kajkavskoga jezika, a isto tak i slava kojo nigdar neje imala Rašanova vitiznanska meštrija nebo prešla, nego tek doađa!*
LITERATURA
Istvan Ertl: Kroatojo kun verda plumo (Hrvati z zelenem perom), studija o doprinosu Hrvatov esperantske literature - rukopis, verojatno 1989.
Kroatia esperanta poemaro, Međunarodni centar za usluge u kulturi, Zagreb, 1991.
Božena Loborec: Radost je jakša od sega, Podravski književni krug - 31. ogled, Koprivničke novine, Koprivnica, 1992. ili 1993. Podravska gruda, broj 6/1980., Đurđevac.
Podravska gruda, broj 3-4 (9-10)/1981., Đurđevac.
Đuro Rašan: Lirika, Koprivnica, 1932.
Đuro Rašan; Pesme kak kapi, Bjelovar, 1943.
Đuro Rašan: Na beskrajnim putovima, Zagreb, 1944., KAJ, br. 6/1969.
Đuro Rašan: Kajkavski govor podravskih Novigradaca, Podravski zbornik '81, Koprivnica, 1981.
Đuro Rašan: Ilustrirani rječnik stare podravske materijalne kulture, Podravski zbornik '82, Koprivnica, 1982.
Đuro Rasan: Nokta melodio, Koko, br. 1/1988., Đurđevac.
Đurina Rašanov Novogradec: Picoki na carskom šiboltu, Podravski zbornik '81, Koprivnica, 1981.
Georgo Rašan: La poetiginta koko, Koko, br. 5/1980., Đurđevac.
Zdravko Seleš: Kajkavska lirika đurđevačkoga književnog kruga, Hrvatsko zagorje, br. 2, prosinac 2002., Krapina.
Zdravko Seleš: Kajkavska lirika đurđevačke Podravine, Podravski zbornik 2003.
Zdravko Seleš: Lirika đurđevačke Podravine, Matica hrvatska - Ogranak Đurđevac, 2003.
Suvremeno dijalektalno pjesništvo Primorja i Podravine, Rijeka - Koprivnica, 1980.
* Autor je svoje izlaganje predočio na svom podravskom idiomu. (Ur.)
176
Autor: Ljudevit Kaj - Prosinac 15, 2011, 11:36:31 poslijepodne
Citat:
TREĆI OKRUGLI STOL
Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća
Krapina, 7. rujna 2004.
http://www.forumgorica.com/kajkavski/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura/msg36971/#msg36971 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura/msg36971/#msg36971)
Božica JELUŠIĆ
OD CINTORA DO CYBERA (1)
Kajkavski stari i novi jedan pogled
Ače podrobno razmotrimo i razložimo, ostale su te vboge kajkavske i starinske reči brez zavičaja i zavičajnosti, kajti v jeziku, gda se reč od otajnoga smisla sprazni, ona brez duše ostane, i takva, nebivstvujuča, zniščena, smrtnosprepluvana (M.K.) i sprebrisana, po smerti se svojoj more hitro v pozabu preseliti. Rečeno pak vmiranje i preselenje reči ne gene skoro ni jeno serce, nit suzu na joko zmami, kajti je na njeno navlastito mesto mam druga pripravna skočiti, friško skovana i spredelana, z beloga sveta dotepena i doklatarena, od maloznancov amenuvana i pod normalno k domačemi reči priveržena. Stopram su ju zalovili, podjednako ju mešterski ljudi nucaju, kak i nevmetelni svet, pače i kakov naturalski norc, kakvi se lestor z tuđem špinče, a svoje odurjavaju i v sakoj prigodi opšaniti glede.
Kaj su znali naši stari? Kaj su jeli, čemu su se smejali, kak su jafkali i kak su srđbu kazali, a kak od ljubavne boli zdihavali i z čem se vračili? Če bi zbilja rad znati, dobro se poradi toga v kakve mudre stare libre i pisanije naluknuti, pak skerbljivo navuka o starožitiju cmrknuti, iliti pak na peldu meštersku nekaj novoga zdumljavati i zgotoviti. Kajti, jezik je prav jeno nepotkupljivo z e r c a 1 o, i vu njemu se stoletja, ljudi i navade bolše nek v bilo kakvoj nacifranoj i namalanoj sliki ogledavaju. Tu je ni moči biti lepši, vredneši, preštimaneši, na bolšu peldu zdelan, nego kak zbilja jesi. A jesi tak i takov, koliko č u t i š, misliš, za prave stvari se daješ, poterpljivo z drugemi vu istu tikvu dihati moreš i bez himbe svoje im vrline kazati i skrovnosti ž njimi podeliti. Jesi kak pišeš, govoriš, o jeziku skrbiš i ne dopuščaš kaj bi te pozaba ničemuma obladala, da to svoje najvekše blago v kraj hitiš, i kak kakov "pomeknjenec rojeni" (Krleža) z tuđemi se rečmi špinčiti počmeš, kakti bedasti puran, z paunovem perjem okičen i nakinđuren.Te su reči morti mudre i hasnovite, al su ni čistam tvoje, koje si z materinim mlekom pocecal i z prvem plačom sebe vun zrinul, čim si z škurine na svetio zišel i muziku ljuckoga govora od halabuke sveta razlučil. Zemimo si k pameti kak su si i naši stari zeli i z tem se preštimavali zanavek: KAJKAVSKI se zove naš jezik, a vse su nam drugo štake za po putu životnomu štakati, ili morti kotači, za po belem se svetu koturati, kurblati i verglati, gdigoder bi svojim nazočibitjem rodu glasa mogli priskrbiti i raširiti.
No, povrnuti nam se k prispodobi jezika i zercala. Negda su se trganci z makom i prežgana juva jeli, perva kop (do kolena!) v goricaj kopala, vozi slagali, žrt žrtila, a hambari i najže nagnjeteni i natervani bili z plodinami zemaljskemi, a pitano marše ili zivinče za kolinje se čuvalo, kajti bi dostikrat i na seljačkomu stolu fine jestvine zadišale. Teško se živelo, al se v hižnu slogu vufalo, pomoč z nebesih zazivalo i lepo, skladno se govorilo. Gda se živlenje preobrnulo, i jezik se premenil. To je nikaj ni čudnovatoga ni stranjskoga, ampak je normalni obol napretku, iliti pak osobnomu zdignuču, kajti nas je več Habdelić mudro povučil da "Natura človečja donaša, da človek na veliko znanje hlepi i šetnje" (Zercalo Marijansko). Na veliku pak ža-
(1) Objavljeno u: Božica Jelušić, Od cintora do cybera[i/], Kajogledi, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2004., str. 39-44.
Pojam cintor u naslovu knjige valja shvatiti kao nekadašnji ograđeni prostor oko crkve gdje su ljudi nedjeljom nakon misnoga slavlja, obično na svojem izvornom i milozvučnom kajkavskom jeziku, razgovarali o događajima iz minuloga tjedna. S uklanjanjem cintora, nestalo je i tih spominkov. Umjesto njih, sve više i svuda grubo nam se nameću tzv. anglizmi, a to je neprocjenjiva šteta.
202
lost, te človek/čovek, takvo je stvorenje, koje vse posle gledi napol zbaviti, čim prije vkraj odrinuti, zabašuriti i preko ruke prekopitnuti, samo kaj bi potom mogel vreme dragocieno na ludorije zahman trošiti i skvarjenju se običaja i naravi do volje prepusčati.Tak, na priliku, gda se k hiži traktor dopelja, nišče ne zna kaj je lemeš, ralo, akamoli igo, žrt, vupora, rudo i šaraglje. Traktor tak milno smrdi, brenči, drnda, zadrkava, spušča oblake dima, trga se i kvari, loče naftu, rascofa selske pute, z blatom zakaliža i razškliza asfalta, zada seljakima brigu oko kardana, getribe i karburatora, pa što ga onda ne bi poželel kak premiju i kak potkoženu vdovicu, a onu ropotariju i staru kramu od negdašnjega života hitil čim dalje od misli i od vidokruga?! A da i ne govorimo kak je čistam nekaj drugo najesti se parizera z nekakvim zdriskom zvanem majoneza, nego kaj su se ono ljudi gutili z hajdinskemi žganci i z trencom s prepečenim lukom! Drukčije se to v krepčinu preobrne, i drukčije takov jeden hlapec z takvom meštrijom/mašinerijom orje, pluži i preobrče, bivajuči k tomu svoj gazda, gospodar, kormanitelj i pioner napretka a ne dripec-piskutljivec, prosti feletar, iliti kočijašev pomoćnik, kak negdar!
Tak stvar zgledi kaj se muškoga, gospodarstvu i mešterskemi posli vičnoga sveta tiče. A ženske se pak cifraju, larfaju i gizdaju, brez sake mere i gustokrat brez pameti. Lasi su jim rugane, bremane i frkane, ampak brez bremšlina, obrazi narumenjeni brez krep papera, dočim vse kaj su negda kiklje, halje i pocuknjenke skrivale, denes bezočno minice, tajice i vuske traperice joku i ruki nanuđaju i otkrivaju. Besramnost je "stvar stila", a telogrešnost je menje grieh, a više kakti loša navada, nekaj slično hračkanju na zemlju, bez rupčeca. Nišče se ne sablazni nad takvem spreluknjanem svetom, gdi hahari i kurviši kolo vode, kajti se ni više navadno "nesnažneh peršon ogibavati" (Habdelić, ibidem) nek naprotiv jih mladež za idole ima, i mesto svete sličice po cajtungi i dalekovidnici furt ziskava i pobožno vu njih pogled vupire i za veliko jih jemlje. Lepo je kaj je falšno i pustopašno, i kaj je contra naturam, dočim za pošten glas nišče ne haje, niti pišljivoga boba nudi na tem vašaru praznosti, okolnosti i taštine. Vezda su došli na svoje malovrednjaki i gdogodernjaki, ampak se oni k zvezdami nebeski prispodabljaju, pak zmed sebe vsevdilj tak zlamenuju i tituleraju.
Anda, gda bi mladeži hoteli prikladnoga uzora i peldu pred joči postaviti, oni lestor jednu zamisel imaju - kak bi se med te falšne zvezdice i bleščece dovlekli, kajti je to kruv brez motike, pače i brez zemlice i kapi znoja. Teškoga se i poštenoga posla odvračaju, na navuk glede posprdno, za školnike i dušebrižnike nazlobne rieči imaju, obitelji i domu čim predi teže hrpta obrnuti, dočim su za vsaku duhovnu hasen potpunoma gluhi, slepi i niemi, kak drevo i zdeni kamen. I ne da samo "opominjanje puste poleg vušes preleteti", nego se v silne dišputacije puščaju, pak skrbnike svoje nadbijaju i nadgornjavaju, z jeziki plajsičo i z grdemi se rečmi na svoje fosile nahitavlju, kak
203
da bi je čim predi pod ledinu spraviti kanili. Na tem jim svetu treba puno mesta, kaj bi brez smetnje mogli halovanjiti, noreti, v limenih kantah zletavati, po oštarijah se povlačiti, v pogibelj srljati, a medtemtoga kak svinče se urokati i vu virtualnoj si zbiljnosti oduška iskati, gdi saku brigu moreš otpustiti i od sebe z prstencom ju odhititi. Stari bi mira i počinka, mladi čim više tentacijah, gibanja i burkanja, zabave, pustolovine i omiljavice vsakovrsne. Zverhu toga, oni su stalno v điru, muvingu i spidu, kak vijoglavi ftiči, ne imajuči nigdi gnezdo za otpočinuti. I gda bi mudraci večno v turnu elefantovom bili i zdumljavali, zvertavali i zganke sveta gonetali, ovi bi se zgubidani i vetrolovci "ki razum za slugu, grd za gospodina drže" (ibid.) rajše skulirali nego školerali, pak bi vreme vu vekvečni lenjak pretvorili, i mozga na pašu pustili, dok njem telo ne omlohavi a glave oplešive i posede do zadnje vlasi. Vezda je razvidno da za reč MERTUČLIVOST nega više mesta ni v našemi knigami, a ništarmenje ni v ljuckoj vsakidašnjici. Znucana i zraubana, mora se nesrečna/nezrečna reč hitro z sveta pretirati, med bokce pregnati, kajti joj vreme buduče zevsem stanovito ne misli ni sjaja ni preštimanja više povernuti.
Reči brez zavičaja
Ače podrobno razmotrimo i razložimo, ostale su te vboge kajkavske i starinske reči brez zavičaja i zavičajnosti, kajti v jeziku, gda se reč od otajnoga smisla sprazni, ona brez duše ostane, i takva, nebivstvujuča, zniščena, smrtnosprepluvana (M.K.) i sprebrisana, po smerti se svojoj more hitro v pozabu preseliti. Rečeno pak vmiranje i preselenje reči ne gene skoro ni jeno serce, nit suzu na joko zmami, kajti je na njeno navlastito mesto mam druga pripravna skočiti, friško skovana i spredelana, z beloga sveta dotepena i doklatarena, od maloznancov amenuvana i pod normalno k domačemi reči priveržena. Stopram su ju zalovili, podjednako ju mešterski ljudi nucaju, kak i nevmetelni svet, pače i kakov naturalski norc, kakvi se lestor z tuđem špinče, a svoje odurjavaju i v sakoj prigodi opšaniti glede. Tak, na priliku, vse kaj je netakmenito, puno kinča, naprv stoječe, pomnje vredno, glasovito, iliti znamenito, denes se reče daje super, ili prigodice da je zakon, ober kojega se nikaj več nemre postaviti.Vu te se dve dvosložnice vse stisne i prižmekne, kak grom vu perdec, pak takvoga i učinka zmed slušateljstvom poluči. Gustokrat mladi i stari takve reči preko vust prehite, ne misleči da je ljucka duša zvedana tak, da vnoge potankosti občuteti i izraziti more, ter je kadra najvekše glibljine dosegnuti i v bahoriji reči do vrhovite se visine takaj dovinuti. Poleg nemarnosti svoje i lakomislenosti, ti zatorniki reči (med koje na veliku žalost i gdekoje p o e t u š e pridružiti moramo!) vezda su i dragocijeni dar zgovorljivosti sfundali, na nikaj dopeljali. Pogana dosada i ničemurnost obladale su
204
mladež i starež, pak zdihavaju, pusu kak prazni mehi, omuhavaju se i okoli ogledavaju, ne bi li nekak vreme prikratili i kakvu zgodnu prigodu za zabavu ščapili i pridehnuli. Ače v naumu omanu, iliti prigoda zbegne, v hipu su v komi, pače je i družina, okoliš, ništarmenje i sam žitek, jena ogromna, kmična, merska i prestrašna koma, v koje se svetlo razuma prituli i vgasi kak dušica na vetru.
Jesu i vnoge druge bedaste, klempave i rogobatne reči v kajkavski jezik vlezle, poglavito poleg volje naših jezikoslovcov i redočiniteljov, kajti su leni bili inačicu smisliti, korjenitu reč znjedriti i na vreme, v nakani razsvečenja, prostomu puku ponuditi. Kajti, svet je negda počinjal i zveršaval v jenem cintoru, a ljudi su spametne pelde i mudro opominjanje pri meši poslušali, i gda bi se poklam nazaj v cintoru našli, vse bi hasnovito i redno podelili: brige, veselje, fakte, etc. pričem su jem reči harno služile i ni je trebalo prekladati i prevračati, poke dobe su vse z jene zdele, jenoga jezika ishajale i zvirale.A da, sako je sakoga razmel kak se patri! Medtemtoga, svet se je raširil v prekomernost, međe su se pomeknule, zidine i ploti sporušili, celi narodi i pokolenja prebivaju v globalnomu selu, ada v babilonskoj vrevi, hitrini, pometnji, čalarnosti, turbulencijah sake fele. Mašine su došle naprv, pak mesto ljudi misle, delaju, računaju, glase prenose, v pameti fakte drže, kalambure spelavaju, o dečjem navuku i razbibrigi računa vode. Vezda su sakakvi š u p e lj a k i (kak bi to naš Gašparoti poanteral!) navudreni, spametni, z stranjskemi jeziki baratajuči, a kljucanje po tipkovnicah najlepša je zabava za sakojačka potumplana vušesa. I prosti se vulgus hapil brčkati po tehniki i rashitavati z "terminologijom", pak dok su jezičavci/zaspanci po svojemi vuhlemi listinami prekapali, začelo se naveliko imejlati, sejvati, repati, rejvati, esemeserati, bedesati, z jezika ruglo delati. Hodiju ljudi po varaši, nišče se za ruke ne drži, kakti saki sebom nosi i na vuho ga pritišče, nekakvoga pokretnjaka/bežičnjaka, koj tuli, zavija, brboče i žlabra, a odzivlje se na ime mobitel,. Njegov pak orsag preteže se do zadnje točke globusa, i to bezmerje zove se cyber space, iliti prostor čalarne zbiljnosti, v kojem je vse moguče, al nikaj silu opstanka ne jemlje nit ju vdehnuti more.
Tak, došel je kraj našemu cintoru. Kak na grobišču, ostale su vu njemu brenčati, cilinkati, švasteti i zdihavati reči čistam zgingavele i zbledele: aldov, špulja, predivo, svitnjak, rifljača, pralka, ritek, motilnica, možđar, čiga, kalafunja, logožar, vejača, reklec, opleček, povesmo, greben, trlica, preslica., tronožec, švarba, čiga, čurkaljin, našpulj, kulavec, preprut, povijač, holer, špotnica, štibra, lenjak, sekalec, srabljivec, mošnjica, culo, sokač, zagvozda, zburkavec, zatrihižnik, bagoš, guba, zdvojnost, i još stotine dotergnutih brače jim i sestric, kaj su se našle pod kolesima modernosti i več rečenoga n a p r e t k a. I kak je negda Krleža zajavkal:"Kucovlahi, janjičari, letoralci, graničari / Lalinščinu se nam kvari", vezda nam je frazu obernuti, pak reči: "Lari,
205
fari, vsi strujari: beklav dijak, hudičstari / Angliščina se nam kvari!" . Nigdar je ni moči povernuti diku kajkavskoga jezika, ampak je prežalosno nekaj svojega od sebe otpustiti, zahititi, pak ludost i hincljive zmišljotine v tolnač zeti, namesto praveh zasad narodnoga živlenja, kajti v nestanovitosti sveckoga blaga jedina prava vrednota.
Jesu i budu v prihodnosti. Ače bi batrivi i zavufani bili, kaj bi tuđe smetje z gartlica kajkavskoga počistili, pak da nam se z dobre sreče pripeti i kakvo vrlo, zmožno kajkavsko pero, morti bi nam (takov) švelec šestoperstec na barjaku novo ime svilum našiti mogel, ada prinesti i znjedriti takvu jednu po esis, koja bi barem na diku naše belle letrije pretegnula, akoprem ne i zevsem vunshajanje kajkavskoga govora z stoletne kmice obznanila.
206
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
20.06.2005, Čakovec
Ogranak Matice hrvatske Čakovec
Predstavljena knjiga eseja Božice Jelušić "Od cintora do cybera"
Posljednju književnu tribinu uoči ljetne stanke Ogranak Matice hrvatske iz Čakovca organizirao je 20. lipnja, predstavivši stalnim posjetiteljima najnoviju, dvadeset i sedmu po redu, knjigu eseja, ugledne hrvatske književnice i pjesnikinje iz Đurđevca, Božice Jelušić — Od cintora do cybera. Valja napomenuti da je to predstavljanje organizirano na iskazanu obostranu želju autorice, i čakovečke Matice hrvatske. Naime, životni i književni put Božice Jelušić vezan je dobrim dijelom uz Čakovec. Tu je ona svojevremeno studirala na tadašnjoj Pedagoškoj akademiji, a u Zrinskom joj je, još kao studentici, 1973. tiskana i prva zbirka pjesama "Riječ kao lijepo stablo". To su bile ujedno i osnovne misli koje je u uvodnom dijelu predstavljanja izrekao domaćin — dr. Zvonimir Bartolić, predsjednik čakovečkoga ogranka.
Uzimajući riječ, autorica je istaknula osobne osjećaje prema kajkavskom jeziku i njegovim nemjerljivim načinima i mogućnostima elastičnog izražavanja, iznijansiranim često različitim naglascima u riječima, iz čega tada proizlazi i njihovo posve suprotno značenje. To — zbog krutosti izražaja, u štokavštini nije slučaj. Ipak, naglasila je, pošto smo se mi kao narodna cjelina odlučili za štokavski kao standardni književni jezik, red je da i njega svi dobro poznajemo i njime se isto tako služimo. Ali, za ona naša ljudska, međusobna i intimna izražavanja prednost treba davati kajkavštini. Na kraju je objasnila da pojam cintor u naslovu knjige valja shvatiti kao nekadašnji ograđeni prostor oko crkve gdje su ljudi nedjeljom nakon misnoga slavlja, obično na svojem izvornom i milozvučnom kajkavskom jeziku, razgovarali o događajima iz minuloga tjedna. S uklanjanjem cintora, nestalo je i tih spominkov. Umjesto njih, sve više i svuda grubo nam se nameću tzv. anglizmi, a to je neprocjenjiva šteta.
Zvir:
http://www.matica.hr/www/vijesti2www.nsf/AllWebDocs/cakovecpk4a?OpenDocument (http://www.matica.hr/www/vijesti2www.nsf/AllWebDocs/cakovecpk4a?OpenDocument)
Autor: Ljudevit Kaj - Prosinac 21, 2011, 11:20:51 poslijepodne
Citat:
ČETVRTI OKRUGLI STOL
Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća
Krapina, 6. rujna 2005.
Str. 317
http://www.forumgorica.com/kajkavski/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura/msg36971/#msg36971 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura/msg36971/#msg36971)
Stjepan HRANJEC
NE BUJU GA ZLEPOGLAVILI
ILI
HITRECOV URBANI KAJ
U romanu Smogovci i strašni Bongo Hrvoja Hitreca jedan od likova, Nosonja, komentira lopovsku rabotu dvojice sitnih kriminalaca, zaključivši: -Samo nek zbrišu! Već buju njih zlepoglavili (isticanje moje, op.), hoteći naglasiti da će ih već dohvatiti pravda i da će završiti iza lepoglavskih zatvorskih rešetaka. Tvorenicom je autor pokazao izražajne mogućnosti kajkavštine i time ujedno dao da znanja da se lopovi hoće, ali da se kaj ne će zlepoglaviti! A tvorenica je ujedno poticajem i prigodom za neke napomene urbane Hitre-cove kajkavštine.
Hrvoje Hitrec suvremeni je hrvatski književnik, jednako pisac za odrasle i za djecu. Njegova djela, osobito romani o Smogovcima (petoknjižje: Smogovci, Smogovci i strašni Bongo, Smogovci i biće iz svemira, Zbogom Smogovci, Smogovci u ratu, u daljem tekstu kratice), primjer su stvaralačke funkcije urbane kajkavštine koja se ipak razlikuje od zagrebačkog govora otprije samo nekoliko desetljeća: "Taj zagrebački kajkavski govor u mnogih govornika starosjedilaca nije više jednak zagrebačkoj kajkavštini od prije nekoliko desetljeća(...). Njegovu donedavnu ulogu u prepoznatljivosti zagrebačkoga građanina sve više i sve brže preuzima zagrebačka 'štokavština1, kako ovdje nazivam razgovornu varijantu hrvatskog standardnog jezika u zagrebačkih kajkavaca(...). Današnja je zagrebačka kajkavština u individualnim idiomima konglomerat različitih stupnjeva čuvanja njegovih tipičnih osobina do zamjenjivanja velikog broja kajkavskih osobina štokavskima."(1) Šojat oprimjeruje tezu, redom: u akcentuaciji se primjenjuje kajkavska ak-centuacija, nestalo je dosta germanizama, čuju se tek mjestimice, vokal e kao refleks nekadašnjeg poluglasa čuje se najčešće u participu (došel, stigel) ali se sve češće zamjenjuje vokalom a (dan, staklo), vokal e kao refleks jata realizira se kao e i je (dete/djete), komparativ na -ši (bolši) svodi se sve više na uporabu u intimnim, zatvorenim krugovima i slično tome. To je današnja zagrebačka stvarnost, jasno, kao posljedak neprestanih imigracijskih procesa "uglavnom štokavskih skupina, koje u neprestanom međusobnom dodiru čuvaju osobine svojih organskih govora"(2); naravno, snažan utjecaj na uzmak,
(1) Antun Šojat i dr.: Zagrebački KAJ - govor grada i prigradskih naselja, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 1998., 63, 65.
(2) /2/ Šojat, nav. dj., 64
317
potiskivanje kajkavštine u Zagrebu vrši i standard kao javni, "službeni" govor u hrvatskoj metropoli.
U ovoj prigodi valja postaviti osnovno pitanje: kako se prema ovom procesu postavlja književnost, je li ta književnost naprosto pasivna preuzi-mateljica zatečenoga stanja ili u novim uvjetima traži putove za situiranje, dakle i očuvanje takve urbane kajkavštine. Potvrditi se ili opovrći to može upravo romanima Hrvoja Hitreca koja je namijenio mlađim čitateljima. A izbor nije slučajan jer će upravo recepcijska privlačnost njegovih romana u čitatelja, koji je u procesu stjecanja i jezične naobrazbe, biti istodobno i pretpostavka za njegov afirmativan odnos spram kajkavskoga narječja.
U pristupu Hitrecovom kaju važna je činjenica da on, rođeni Zagrepčanin, nije upoznao narječje samo u rodnom gradu, nego je "djed po ocu iz Čiste hrvatske, zagorske obitelji, a došao je na samom početku stoljeća Zagreb iz Zlatara (...). Ponekad smo putovali cugom u Zlatar Bistricu gdje je živjela djedova sestra, legendarna teta Lojza..." (3) To je činjenica koja je nedvojbeno našla svoj odraz u stvaralačkoj primjeni narječja u njegovim tekstovima, ne samo na planu izraza nego i kao čimbenik na idejnoj razini.
Hitrec svoje dječje romane locira uglavnom u zagrebačku kajkavsku sredinu, osobito njezin gradski rub, "živopisnu Staru Peščenicu koju ću podosta godina poslije opisati u Smogovcima, i koja će osamdesetih godina uglavnom nestati". (4) / U romanima je to Naselak, svijet zagrebačkih radnič-kih kućeraka, to je svijet koji živi svojim malim, sitnim svakodnevnicama i sa svojim kajem. Ne ćemo pogriješiti nazovemo li ga staleškim kajem -taj se kaj, naime, ne čuje u Neboderu (u djelu sinonim za standard, za građanski, "gospodski" stalež) nego među čistačicama, kumicama na placu, pijancima, seljacima...To je stalež koji ne mari odveć za uljuđenost te je predstavljen sočnim, slikovitim govorom koji daje specifičan kolorit i svježinu. Primjera je više:
a)
- Tu ste s došli žvaliti, fakini i fakinke, a! - vikao je Papirus. - Samo da vas još jemput vidim, tak bum vam se kosti naravnal da bu vas prošla volja za cmakanjem (Smogovci);
b)
- Pošto, kuma, jajca? - pitao je Nosonja kumicu.
- Dinar i pol ova vekša. -A manjša?
- Isto tak.
(3) Hrvoje Hitrec: Autobiografija, u knjizi Autobiografije hrvatskih pisaca (prir.Vinko Brešić), AGM, Zagreb, 1997., 1509, 1512.
(4) Hitrec, nav. dj. 1511.
318
- Pa kak to?
- Ta, lepor benzin je poskupil! (Smogovci);
c)
- Čujte, gospon, kak se vi osečate?
- Fala na pitanju, jako dobro - odvrati Nosonja. -A kaj mislite, kak bute dugo živeli?
- O - reče Nosonja - moj deda je doživel devedeset godina, tak bum i ja nekak.
- More bit - reče ženska - samo ak ne bute pojeli ove gljive. (Smogovci).
Hitrec kaj stavlja u specifičnu komunikacijsku situaciju, dakle, ne kao knjiški kod, ne samo kao izraz na razini uređenoga jezika nego u pretpostav-ljivo stvarnoj, situacijskoj funkciji. Jednom želi ilustrirati specifičnu usmenu, govornu situaciju:
- Kak si mogel fulati onu loptu, ha?...Tu si bil, Deva ti je zavrnul ko bog, samo si trebal podmetnuti nogu, evo gle (nacrta jedan križić), tu je bil Deva, a tu ti (nacrta drugi križić). Utrčal si dobro i onda si se zmotal...
U drugoj prilici uvodi grafostilematski kaj kojim želi predstaviti specifičnu (polu)naobrazbu pisca poruke; bez obzira što tekst upućuje na slična pisma u Bitci kod Bistrice Lesne, pismo je dojmljivo jer Hitrec uspijeva predstaviti kajkavsku frazu i specifičan mentalitet maloga čovjeka s gradske periferije:
Dragi Dečko
Dok budeš čital ovo Pismo ja bum več mrtav. Baš se loše Osečam.
Kad bum Umrl nemoj nikoga puščati u kuču. Zemi onaj stari jastuk na kojem je narisan Frankopan kak se sa Ženom oprašča onaj šareni mucasti. Nutra u tom jastuku buš našel Nofce to je za moj Sprovod a ono kaj ostane to bu za Cucka. Ti ga zemi k Sebi i nek bude kod Tebe dok ne Krepa.
August Krantek
U nominaciji likova Hitrecovih romana očito je kajkavsko podrijetlo: Štefek, Dragec, Karlek, Klinček, Imbrica Futač, Jura.
U tom odnosu autora spram kaja važno je naglasiti da pisac ne inter-polira narječje tek u svrhu postizanja kolorita, "lokalne boje" ili životnije ka-rakterizacije likova nego, kao kajkavac - i sam kajka! Uvrštavanje narječja u naraciju pripovijedanu standardom posve je nova kvaliteta jer time, u praksi, Hitrec oživljuje zamisao o tronarječju - dijalekt je ugrađen u književni jezik (i jezik književnosti) kao njegov konstitutivni segment. Evo nekih primjera, među mnoštvom drugih:
Vragecovi su bili vudreni za matematiku; S djecom je bilo čist nekaj drugo (oboje u S); No da, ali mislio je na čist nekaj drugo; A kaj se može, lju-
319
di su licemjerni (SBS); Dragec je zaprijetio da bu ih (pajceke, op.) zaklal po noći ak Buco nekaj ne napravi s njima (SSB); Koji ga je vrag tental (ZS); Još je desetak kućica ostalo tam di su bile pa se život kak tak nastavil (SR).
Uz to, Hitrec će upotrijebiti kaj i u ugodajnoj, intimizacijskoj razini kad se narječje javlja u funkciji emotivnog regulativa:
- Da mi opisuješ stvari?
- Ne. Ti buš ih vidla - reče Bongo kajkavski, da ublaži dramatičnost trenutka. (SSB)
Hitrec spada među najznačajnije suvremene hrvatske humorističke pisce, osobito u dječjoj književnosti; pritom posebna uloga u građenju humora pripada kaju. Doduše, u odnosu humora i kajkavštine valja biti oprezan: ponajviše pod utjecajem uradaka u masovnim komunikacijama, poglavito "du-dekovskog" tipa, uz kaj se u suvremena prosječnog čovjeka veže tek samo humor, norija, naivnost, a primjera imamo i u književnosti da se kakav lik -koji je trebao biti ismijan - gotovo redovito predstavljan kao kakav neobrazovan kajkavski kumek; to su stereotipi koji, zapravo, štete poziciji jednoga narječja. Hitrecov humor temeljen na kaju daleko je iznad ovakvih površnosti. Ležeran, pitak kao da je snimljen na ulici, ujedno i angažiran, riječju kaj — - kome se fućka i koji dotiče sve. Njime dopadljivo izražava tzv. fiziološki kompleks kad kajkavac Kumpić, dakle kompić lopova Crnog Džeka izgovara u umjesto drugih glasova: - Pa ti ni sud ništ ne dulaš; Guzda, uvaj bi nam dubro dušel (SSB).
Jasno, najviše će kajkavskog humora biti kroz vic, dosjetku, humornu upadicu te bi se podrobijim bilježenjem iz Hitrecovih djela mogao sastaviti omanji "vicologij":
a) - Bok, mama, bok, Sonja...dobar tek Buco. Kaj bumo imali za ručak? Opet piletina? Ti bokca, već mi je perje počeo rasti na leđima... (SBS);
b) - Za koga to kopate ? - pitala je Lora.
c) - Si čula za Jugoslaviju ? - upita Buco.
d) - Aha - kimne mala.
e)-E pa vidiš, ta je krepala i sad bumo je zakopali (Hrvatska se, dakle, branila i humorom, ovdje i kajkavskim!).
Osobito su zanimljivi likovi policajca i pijanca Martina Piceka u Eku, Eku zato što se kaj javlja u znanstveno-fantastičnom romanu i što je autor predstavio govornu kajkavsku frazu maloga čovjeka (spram "službene" predstavnika zakona!), nenacifranu a opet duhovitu i zapravo superiornu:
- Čekajte - zainteresira se brkati čovjek u uniformi koji je čuo da se neka čudna raketa vrzma oko Zemlje.
- Kada ste vidjeli raketu ?
- Jučer, prekjučer, a kaj ja znam. -A zašto niste javili?
320
- Zato jer me žena nije pustila van. Moral sam glancati parkete za kaznu kaj sam se nacugal.
- Imate strogu ženu, a ?
- Joj, morti ju očete uzeti u policiju ? Ta bi vam napravila reda, zgledi kak šerif na Divljem zapadu.
Isto tako niz je usporedaba iz kolokvijalne (urbane ali i parafrazirane ruralne) kajkavštine koje svakako pridonose životnosti teksta i reljefnom predstavljanju likova: Napil se ko svinja; Ma donesel bum ti drek na šibici (SSB); Joj kak se skockala, opal bum kak kruška (SBS); Samo im ne bu niš pomoglo, tak i tak bu ih vrag odnesel (SR).
Hitrecov kaj isto je tako gradbeni jezični model u dječjoj "prozi u trapericama", odnosno "jeans prozi". Sintagmu je afirmirao Aleksandar Flaker u istoimenu djelu, Proza u trapericama, (5) /polazeći od rečenice Ulricha Plenz-dorfa (Nove patnje mladog W,1972.) da su, naime, "traperice stav a ne hlače"; time se signalizira oporbeni stav mladih spram vrijednosnog sustava starijih - institucija, kulture, jezika. Upravo će se oponentska gesta najviše primijetiti u jeziku, u kome će znatno participirati dijalekt, pored žargona, šire šatrovačkog jezika, sve u funkciji naglašavanja oporbe standardu. Flaker u tom smislu naglašava: "Nazočnost drugog jezika stalna je osobina modela JP, bez obzira na to koliko je ona naglašena i ma kakva bila njegova narav.(...) Nije stoga slučajno kada se u hrvatskih pripovjedača 'u trapericama' bar na marginama pojavljuje seoski govor ili dijalekt..." (6)
U strukturi jezika "proze u trapericama", one koja je locirana u zagrebačku sredinu, osnovica nije organiziran novi jezični sustav nego niz sekundarnih oponentskih modela, među kojima narječju svakako pripada vidno mjesto. Najzornije pokazuje to Hitrec svojim romanima: njegova kajkavština nema tada funkciju karakterološku ili dočaravanja "lokalne boje" nego je in-terpolirana zajedno s germanizmima, anglizmima i raznolikim žargonskim tvorbama u novi substandardni govor mladih ljudi. Evo jednog primjera iz Smogovaca:
[/i] Crni Džek pio je kuhanu šljivu u društvu jedne vrlo dobro ekipirane mačke, koja je upravo pomanđala veliki sendvič sa šunkom mljac mljac i za-htijevala da joj se dorufa nekaj čvrstoga. Imala je velik šešir, onakav kakav se nosil prije trideset, četrdeset metri pa je opet došel u modu, šos joj je bil glokn ispod koljena, čizme bogme i preko koljena. Rufala je takvu ogromnu torbetinu da bi u nju mirne duše mogel stati kakav srednjevelki šarplaninac, a prek neke fol indijanske šulje imala je bundu. Sve u svemu bila je tak dobro skockana da su je sitni džekovi okolo gledali s poštovanjem.
(5) Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1983.
(6) Flaker, nav. dj., 88.
321
Mislim da zagrebačkoj kajkavštini - na komunikacijskoj razini - pripada upravo ovakva budućnost, u društvu sa ''sekundarnim" govorima. Jer njezini pronositelji bit će mladi govornici koji komuniciraju slično kao njihov literarni predložak Crni Džek.
Hitrecov urbani kaj nije jezično nov, nije tragalački, ne teži neoleksem-skim ili sličnim rješenjima; on je ležeran, pokupljen s prirubnih zagrebačkih četvrti, to je kaj malih ljudi u predgrađu, ne, dakle "intelektualistički" ili knjiški nego svjež, sočan i vickast. Hitrec je njegovom interpolacijom prije svega u dijaloške nastupe likova a onda pak i u svoju, pripovjedačevu naraciju afirmirao svakidašnji kaj kao konstitutivni element njegova humorizma te u građenju modela jezika tinejdžerske proze. Njegov kaj isprva djeluje odveć "obično", banalno, kao mozaik doskočica i uličnih izraza. A zapravo, on je duboko afirmativan i pitak, te će takav svakako ostati upamćen u mladih čitatelja kao njihov najslikovitiji izraz u stvarnoj zbilji. Jer, postavimo na kraju, ovo provokativno pitanje: i Krležine Balade i Hitrecovi romani nalaze se u popisu školske lektire; čiji će kaj današnji, suvremeni mladi čitatelj bolje prihvatiti, jasno, pod pretpostavkom da lektiru čita?!
LITERATURA
Flaker, Aleksandar: Proza u trapericama, Liber, Zagreb, 1983.
Hitrec, Hrvoje: Autobiografija, u knjizi: Autobiografije hrvatskih pisaca (prir. Vinko Brešić), AGM, Zagreb, 1997.
Hranjec, Stjepan: Hrvatski dječji klasici, Školska knjiga, Zagreb, 2004.
Šoj at, Antun i dr.: Zagrebački KAJ - govor grada i prigradskih naselja, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 1998.
322
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 08, 2012, 11:57:29 poslijepodne
II. zbornik radova sa znanstvenih skupova,
Krapina 2007., 2008. i 2009. godine
Nakladnik
Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca
Martinišće 45, Zabok
Za nakladnika
Prim. dr. sc. Rajko Fureš
Urednički odbor
Nikola Capar, mr. sc. Ivan Cesarec, prim. dr. sc. Rajko Fureš,
Ratko Habus, prof. dr. sc. Alojz Jembrih, Vladimir Poljanec,
dipl. ing. Zdravko Šilipetar
Glavni urednik
Prof. dr. sc. Alojz Jembrih
Izvršni urednik
Nenad Piskač
Grafički urednik
Josip Brkić
ISBN 978-953-97412-9-5
Zbornik-Kaj II-2011.
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 776327
Tisak: Stega tisak d.o.o., Zavrtnica 17, Zagreb
Naklada: 500
Tiskano u kolovozu 2011.
---------------------------------------------------------------------------------
SADRŽAJ
Riječ nakladnika
Za najvrednejšu rieč i domaju horvatsku! (Prim. dr. sc. Rajko Fureš).... 9
Predgovor (Dr. sc. Alojz Jembrih)........................................................11
ŠESTI ZNANSTVENI SKUP KRAPINA 2007.
Ivan Zvonar
Dvije manje poznate kajkavske rukopisne
pjesmarice iz 18. stoljeća......................................................................19
Alojz Jembrih
Vocabularium Croatico Germanicum
Kroatisch-deutsches Wörterbuch (1815.) .............................................43
Tanja Baran
Građansko i ruralno u Križevačkim statutima......................................53
Stjepan Hranjec
Umiruća naša kajkavska baština..........................................................63
Slavko Malnar
Kajkavska književnost u čabarskom kraju............................................77
Josip Lisac
Goranska dijalekatna leksikografija.....................................................81
Franjo Hrg
Kajkavski pluskvamperfekt....................................................................89
Đuro Blažeka
Koncepcija izrade rječnika poljoprivrednog nazivlja
u međimurskom dijalektu......................................................................91
Jasna Horvat
Kajkavska ikavica danas..................................................................... 119
5
Mladen Rac i Andrija Željko Lovrić
Naravoslovno nazivlje južnih kajkavaca iz Banovine.........................125
Andrija Željko Lovrić
Cakajski pragovor zagrebečkih Sesveta,
leksička i fonetska osebujnost........................................................137
Nikola Capar, Vladimir Poljanec, Rajko Fureš
Skrb za kaj: ljubav, profesija ili nešto treće?. .....................................153
Ivan Cesarec
Veronika od Desenic Dragutina Rakovca.......................................161
SEDMI ZNANSTVENI SKUP KRAPINA, 2008.
Zvonimir Bartolić
Zercalo Duše fratra Abrahama Zelenića...................................... 169
Alojz Jembrih
Najstarija tiskana Horvatska računica..............................................175
Ivan Zvonar
Kajkavska duhovna lirika u predbaroknom razdoblju.......................225
Stjepan Hranjec
Gajeva Gajuša....................................................................................249
Đuro BLAŽEKA
Međimurski interdijalekt.....................................................................263
Slavko Malnar i Ivan Janeš
Prezimena na čabarskom području u očuvanju
govora i kulture...................................................................................283
Andrija Željko Lovrić i Mladen Rac
Kajkavsko naravoslovno nazivlje iz Sesveta kraj Zagreba.................289
Nada Vajs Vinja
Novi pristup u obradbi
Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika........................305
Andrija Željko Lovrić i Mladen Rac
Encyclopaedia kaykaviana i kajkavica na Internetu
(WikiKay)............................................................................................329
6
OSMI ZNANSTVENI SKUP KRAPINA, 2009.
Ivan Zvonar
Mit o Mariji Magdaleni u starim kajkavskim
rukopisnim pjesmaricama...................................................................349
Boris Kuzmić i Martina Kuzmić
Hrvatske kajkavske oporuke 18. st. kao književni tekstovi..................373
Tomo Blažeka
Sibila, knjiga gatalica Zrinskoga dvora u Čakovcu ...........................379
Danijel Berković
Biblija Maksimilijana Vrhovca (VB)
i jezično stilistička obilježja u psalmima VB.......................................387
Emilija Kovač
Atribucija i metaforika u marijanskim popijevkama
Kinča osebujnog.................................................................................413
Marijana Borić
Kajkavske računice iz 18. stoljeća......................................................427
Alojz Jembrih
Život horvatskoga jezika u 19. stoljeću ..............................................443
Stjepan Hranjec
Preporodne budnice kajkavske............................................................457
Mijo Lončarić
Ljudevit Gaj danas..............................................................................465
Željko Vegh
Dvije manipulacije s osobom i djelom Ljudevita Gaja.......................477
Andrija Željko Lovrić
Raznoliki kajkavski nazivi za nebeske pojmove ..................................503
Slavko Malnar
Rječnik govora čabarskog kraja .........................................................517
Đuro Blažeka
Načela pretvaranja dijalektološke građe u znanstveni rječnik ..........521
Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca
Slovo uz izlazak drugog zbornika radova (Nikola Capar)..................547
7
Nâstavek na sledečomu listu
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 08, 2012, 11:59:02 poslijepodne
Nâstavek prethodnoga lista
Riječ nakladnika
ZA NAJVREDNEJŠU RIEČ I DOMAJU HORVATSKU!
Za kaj, tu najlepšu i najvrednejšu rieč horvatsku, zbrali sme se z veseljem pune put, kak nebi dali da nam zgasne, kak vse napravili bi da nam živi za navek. Za skup „Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća,, nie navek ljehke bile, a čega se zmislime od unda gda sme h „Mužah zagorskoga srca,, Udruge horvatske, 2002. leta, šteli dalše i bolše, kak kaj bi pak zdignuli i življenje mu nove dali. Kaj je tak krenul i dalše, govori se več h školah, več ga je i h novinami, ali još je pred nami pune toga kaj oddelati triebame.
Fala štel bi povedati vsemi kaj su pomagali čez vse ove lete da bi se skup na življenju održal. Da dobreh ljudi nie nebi bile ni prvoga nam zbornika z 2003. leta („Kajkavski jezik kao fakultativni u nastavi učenika osnovnih i srednjih škola kajkavskog govornog područja,, - urednik Nikola Capar). Priredili sme pravopis horvatski z 1808. leta („Napučenje za Horvatski prav čteti i pisati,,, 2004.-prof. Jembrih). Drugi je zbornik zišel 2006. leta („Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća,,, uredniki: Nikola Capar, Alojz Jembrih i Vladimir Poljanec). Drugi je zbornik („Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoiljeća - II„) denes pred nami, vsem nam na ponos i diku. A mame se i ščem podičiti, jer nutre je vse une najvrednejše kaj se je povedale od 2007. do 2009. leta h Krapine, a z prof. dr. sc. Alojzom Jembrihom na prvome mestu.
Kaj h školah podržale su Županije Krapinsko - zagorska, Zagrebačka i Međimurska. Na dost se mest pune dobroga napravile, još se pune toga trieba, a čakame i na kajkavskoga nam Instituta. Meli sme čez lete najvekše pokrovitelje: Hrvatski Sabor, Ministarstvo kulture, Ministarstvo znanosti, Županiju Krapinsko - zagorsku i Grad Krapinu, a furt je znami i „Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo,,.
Vsega toga nebi nam bile moči bez uneh kaj denes niesu več znami, od prof. dr. sc. Stjepka Težaka, prof. dr. sc. Zvonimira Bartolića do najdrajšeg nam Muža i pajdaša Vladimira Poljanca, našega Vladeka. Nigdar ih pozabili neme. Navek nam h srčekeh buju, i navek ž njimi lježejše napre išli bume. Zate vsemi još bolj bume kazali kak se jedine vriedi praf horvatski spominati, ne denes same, nek i za navek. Same i jedine tak, tak i nikak drugač!
prim. dr. sc. Rajko Fureš, dr. med.
Stoloravnatelj Hrvatske udruge
Muži zagorskog srca
Zabok, svibanj 2011.
Nâstavek na sledečomu listu
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 09, 2012, 12:05:47 prijepodne
PREDGOVOR
Znanstvenoj, stručnoj i široj javnosti namijenjen je i ovaj Zbornik radova sa Znanstvenih skupova, održanih u Krapini (2007. - 2009.) pod zajedničkim naslovom Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. Radovi su u Zborniku podijeljeni u tri zasebne cjeline (poglavlja) tj. prema godini u kojoj su ih referenti predočili na spomenutom skupu (2007., 2008., 2009.,). Kao i prvi Zbornik radova (2006.) tako i ovaj, naslovljen je: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju. Tim se naslovom želi reći da su u Zborniku objavljeni referati u kojima pojedini autori pišu o kajkavskome jeziku i književnosti s povijesnoga i sadašnjega (dijakronijskoga i sinkronijskoga) gledišta. To pak svjedoči, iznova, o činjenici da je (kako i u prvome tako i u ovome Zborniku) znanstveno-istraživački interes za kajkavštinu, u zadnjih deset godina, još uvijek u usponu.
Bez obzira na to što nisu dosad, od strane društveno-političkih i obrazovnih institucija u RH, ispunjena željena očekivanja Organizatora i sudionika Znanstvenih skupova, na kojima su artikulirani prijedlozi (zahtjevi; vidi Zbornik: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, 2006., 21-86) da bi se u hrvatskome obrazovnom sustavu, a poglavito na kajkavskome govornom području, trebalo posvetiti više pozornosti kajkavskome jeziku, književnosti i kulturno-povijesnim činjenicama temeljenim na tri i pol stoljetnoj književno-jezičnoj i kulturnoj tradiciji. S time bi se, barem, kroz izborni predmet, u sklopu nastave hrvatske književnosti i jezika, mogli spoznajno i kulturno obogatiti učenici osnovnih i srednjih škola diljem Zagrebačke, Križevačko-bjelovarske, Krapinsko-zagorske, Varaždinske, Međimurske i Sisačko-moslavačke županije. No, kako to već biva u našoj RH, nitko u Ministarstvu znanosti i obrazovanja u RH nije uzeo ozbiljno u razmatranje sve ono što je u Zborniku (2006., 21-86) predočeno. Posebno začuđuje i to što nitko, od mjerodavnih, nije uočio rezultate dviju anketa provedenih u Čakovcu i Krapini (Zbornik, 2006., 70-75) u kojima se razabire poražavajući (nedopustivi) odnos prema kajkavštini u školskoj pa i sveučilišnoj izobrazbenoj razini u RH. Držim da je doista vrijeme za uvažavanje svekolike specifičnosti svake regije u RH pa i svih spomenutih županija. Ukoliko se to ne dogodi, status quo i dalje će brisati povijesnu svijest o kajkavskoj književno-jezičnoj i kulturnoj višestoljetnoj baštini. Kad smo već kod rečenih županija, onda mi se nameće spomenuti dio novinskoga članka {Jutarnji list, 7. kolovoza 2004., 4) koji je naslovljen: Inicijativa Zagrebačka županija podržala prijedlog: Kajkavsko narječje kao izborni predmet." U nastavku čitamo: „Zagrebačka je županija na posljednjoj sjednici Poglavarstva podržala inicijativu za uvođenje kajkavskog narječja kao izbornog predmeta u osnovne i srednje škole u svim krajevima kajkavskog govornog područja. Inicijativu Krapinsko-zagorske županije Poglavarstvo podržava s obrazloženjem kako je kajkavsko narječje neraskidivi dio povijesnog naslijeđa i tradicije." (Autorica napisa je Maja Sever). Moram naglasiti da se dalje od spomenutoga citata nije došlo. Tko je realizaciju "Inicijative" zakočio??? Spomenuta autorica, u svome tekstu, još navodi, tj. citira profesora s Katedre za hrvatski standardni jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu: „Naša su djeca dvojezična, standardni jezik koji se uči u školi ima potpuno drukčiji koncept od onog koji dijete usvoji u svojim prvim danima. Zato smatram kako bi se materinski, odnosno govorni jezik trebao integrirati i u kulturni i civilizacijski kontekst." Ovome nije potrebno mnogo objašnjavanja!
Poznato je da upravo povijesna svijest (individualna i kolektivna) potiče čovjeka na traženje kontakta s poviješću. Ta činjenica za kajkavca znači, ako posjeduje tu svijest, povratak korijenima kajkavske književnosti i njezina jezika. Poznato je i to, da nestankom povijesne svijesti, nestaje znanje o vlastitoj povijesti, a to opet dovodi do sužavanja duhovnoga i kulturnoga obzora, kako pojedinca tako i zajednice u cjelini. Htjeli bismo stoga, i ovim Zbornikom, u osnovnim i srednjim školama te svim fakultetima u RH, vratiti povijesnu svijest o kajkavskoj književno-jezičnoj baštini, probuditi osjećaj vrijednosti za kajkavski književni jezik i govorni idiom na čitavome kajkavskom području RH. U tome kontekstu valja se još jednom prisjetiti riječi Tomislava Ladana, koji krajem 80-tih godina 20. stoljeća, reče: „Kajkavski jezik, ne samo što je živ kao razgovorni jezik u krajevima gdje žive kajkavci, i ne samo što je on živ kao književni jezik pisaca koji ga žele sačuvati, dokumentirati, on je izuzetno živ kao jedna mješavina koja oplemenjuje razgovorni jezik i akcenatski i morfološki i po riječima, ali i kao jedan poseban bazen koji daje posebnost hrvatskomu književnomu jeziku. Da, u tome jeste bit, postoji svijest o kajkavštini i kao jeziku, jer je ona integralni dio hrvatskoga jezika koji ne razdvaja već spaja i obogaćuje hrvatski kulturni prostor.'
Kajkavština će u Hrvatskoj i dalje ostati sociolingvistička zbilja protiv koje, pojedinačno, mnogo ne možemo učiniti, ali zato možemo kao zajednica kajkavskoga govornoga prostora ojačati povijesnu svijest o kajkavštini koja se rađa već u roditeljskoj kući, dječjem vrtiću, a produbljuje u osnovnoj školi i kroz daljnje školovanje, u kojemu trebaju doći do izražaja sve kulturne i književno-jezične vrijednosti kajkavštine, kojoj su posvećeni desetgodišnji Znanstveni skupovi u Krapini, Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća, a kao plod jest Zbornik: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju.
Ovaj Zbornik sadrži 35, različitih, po temama, autorskih radova koji su prethodno pročitani na spomenutim Znanstvenim skupovima (2007. - 2009.). Time nikako nije iscrpljeno istraživanje koje se naslovom suponira; potvrđuje to i prvi Zbornik (2006.).
Od 89 u Programu Znanstvenih skupova predočenih referata (2007. - 2011.), u ovome Zborniku II. ih je objavljeno 35, ili oko 37% od svih prijavljenih tema. Objavljeni su samo oni referati koje su autori na vrijeme dostavili Uredništvu Zbornika. Tako je iz 2007., od 15 prijavljenih, dospjelo 13 referata, iz 2008., od prijavljenih 22, dospjelo je 9 referata, iz 2009., prijavljenih 17, dospjelo je 13 referata. [Iz 2010., od prijavljenih 22, dospjelo je 13. referata, iz 2011., od prijavljenih 23, dospjelo je 15 referata; oni su tiskani (njih 29) u Zborniku III.]
Kao što se iz naslova referata u Programima, i ovdje u Zborniku, razabire, autori su slobodnim izborom tema pokazali znanstvenoistraživački interes iz: povijesti starije i novije (suvremene) kajkavske književnosti, kajkavske leksikografije, dijalektologije, frazeologije, dakle, mahom je riječ o tematici koja popunjava prazninu u hrvatskoj filologiji - književnosti i jezikoslovlju kajkavskom filološkom dionicom koja još uvijek nije dovoljno istražena. U deset godina (2002. -2011.) na Znanstvenim skupovima Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća izložena su 134 referata što bjelodano pokazuje da veliki broj hrvatskih filologa, uz svoja znanstvena istraživanja štokavske i čakavske dionice, nalazi zahvalnu temu i u kajkavštini. Na taj način, referati, u ovome Zborniku II., ujedno su doprinos kroatistici i slavistici s jedne strane, a s druge pak strane, upozoravaju znanstvenu, stručnu, školsku i visokoškolsku javnost na postojanje polifunkcionalnoga kajkavskoga jezika tri i pol stoljeća starog i književnost koju valja iznova, u istom opsegu, proučavati kao i dubrovačku i ostalu hrvatsku književnost, i tako ju kroz književno-povijesno vrjednovanje približiti svijesti današnjega kajkavca kao i svakoga intelektualca u Hrvatskoj, koji, bez predrasuda, zna da je kajkavština integralni dio hrvatske kulture i hrvatskoga identiteta u najširem značenju te riječi.
Tiskanje Zbornika omogućili su pojedini sponzori kojima i ovom prigodom i na ovome mjestu najsrdačnije zahvaljujemo. Da su se od 2007. do 2011. mogli održati spomenuti Znanstveni skupovi, zaslužna je najviše Hrvatska udruga Muži zagorskog srca Zabok kao glavni organizator na čelu s Rajkom Furešom. Predsjednik Organizacijskoga odbora, svih deset Znanstvenih skupova, bio je Alojz Jembrih koji je 2003. predložio zajednički naslov skupa: Kajkavski jezik književnost i kultura kroz stoljeća. Pokrovitelji Znanstvenih skupova (2007. - 2011.) bili su: Ministarstvo kulture RH, Hrvatski sabor, Krapinsko-zagorska županija i Grad Krapina, svima također hvala. Hvala i svim autorima tiskanih referata, jer bez njih ovoga Zbornika ne bi ni bilo. Također hvala članovima Organizacijskoga odbora kao i članovima Potpornoga odbora Znanstvenoga skupa. Hvala i Društvu za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina, koje je u svoj program Tjedna kajkavske kulture u Krapini, kao suorganizator, uvrstilo i program Znanstvenih skupova kroz naše desetljeće. Od srca hvala svima koji su podržavali i podržavaju održavanje spomenutih Znanstvenih skupova o kajkavštini.
Držim da je najljepši dar Organizatoru Znanstvenih skupova i čitateljima, za jubilarni deseti Znanstveni skup (2011.), upravo ovaj Zbornik radova, koji, s prvim Zbornikom (2006.), zaokružuje desetljetnicu održavanja spomenutih Skupova. To nam pak daje poticaja da nastavimo i u drugom desetljeću, jer kajkavština je nepresušni izvor književnih i jezičnih znanstvenih istraživanja. *
Dr. sc. Alojz Jembrih
* Za znanstveni i stručni sadržaj radova u ovome Zborniku odgovorni su autori. (Nap. gl. ur.)
Nâstavek na sledečomu listu
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 09, 2012, 12:11:04 prijepodne
Na znanstvenom skupu održanom 2007. godine sudjelovali su:
1. mr. sc. Baran, Tanja: Građansko i ruralno u Križevačkim statutima
2. doc. dr. sc. Blažeka, Đuro: Nacrt izrade Poljoprivrednoga rječnika međimurskoga dijalekta
3. Horvat, Jasna prof.: Kajkavska ikavica danas
4. prof. dr. sc. Hranjec, Stjepan: Umiruća naša kajkavska baština
5. Hrg, Franjo prof.: Kajkavski pluskvamperfekt
6. mr. sc. Fureš, Rajko dr. med., Poljanec, Vladimir i Capar, Nikola: Skrb za kaj: ljubav, profesija ili nešto treće?
7. prof. dr. sc. Jembrih, Alojz: Vocabularium Croatico Germanicum /Kroatisch - deutsches Wörterbuch iz 1815.
8. prof. dr. sc. Lisac, Josip: Goranska dijalektalna leksikografija
9. Laljak, Stjepan prof.: Hoće li kajkavski jezik odumrijeti u gradskim sredinama? — Kaj na selu i u gradu
10. doc. dr. sc. Lovrić, Andrija Željko: Leksičke značajke stare sesvetske kajkavice pokraj Zagreba
11. Malnar, Slavko oec. i Janeš, Ivan prof.: Kajkavska književnost u čabarskome kraju
12. mr. sc. Peričić, Denis: Kajkavština u likovnoj kritici
13. Vladimir Poljanec: Motivika i tematika u kajkavskim stihovima suvremenih hrvatskozagorskih pjesnika
14. dr. sc. Rac, Mladen: Kajkavsko naravoslovno nazivlje Banovine
15. Šestan, Goran dipl. ing.: Ča - kaj - što; prijedlog za budućnost
16. dr. sc. Videk, Nevenka: Svetačka tematika u kajkavskim baroknim tekstovima
17. mr. sc. Zvonar, Ivan: Dvije manje poznate kajkavske rukopisne pjesmarice iz 18. stoljeća
---------------------------------------------------------------------------------
Na znanstvenom skupu održanom 2008. godine sudjelovali su:
1. prof. dr. sc. Bartolić, Zvonimir: Jedan nepoznati kajkavski molitvenik
2. mr. sc. Berković, Danijel: Vrhovčeva kajkavska Biblija
3. prof. dr. sc. Bežen, Ante: Kajkavsko narječje u učiteljskom studiju
4. doc. dr. sc. Blažeka, Đuro: Čvrsti dijelovi međimurskoga dijalekta
5. prof. dr. sc. Bulczu, Laszlo: Kak Shakespeareovi zvončeci domače zvoniju?
6. akademik Damjanović, Stjepan: Kajkavizmi u srednjovjekovnim glagoljičkim hrvatskim tekstovima
7. prof. dr. sc. Hranjec, Stjepan: Gajeva Gajuša
8. prof. dr. sc. Jembrih, Alojz: Šilibodova Arithmetika Horvatszka (1758.)
9. dr. sc. Lončarić, Mijo: Izrada 'zagorskoga' rječnika
10. doc. dr. sc. Lovrić, Andrija Željko: Nova kajkavska enciklopedija na internetu (hr.volgota.com)
11. Malnar, Marija prof.: Rječnik govora čabarskoga područja
12. Malnar, Slavko i Janeš Ivan prof.: Prezimena čabarskoga područja u očuvanju govora i kulture
13. dr. sc. Maresić, Jela: Leksičke inačice frazema u križevačko-podravskoj frazeologiji
14. Marković, Bojana prof: Jezična obilježja kajkavske verzije Nočnog viđenja sv. Bernarda
15. mr. sc. Peričić, Denis i mr. sc. Fureš Rajko, dr. med.: Projekt povijesti hrvatske kajkavske književnosti
16. Poljanec, Vladimir: Recentna hrvatskokajkavska poetska produkcija
17. dr. sc. Rac, Mladen: Kajkavsko naravoslovno nazivlje oko Sesveta kraj Zagreba
18. prof. dr. sc. Samardžija, Marko: Hrvatske grafijske dvojbe na početku XIX. stoljeća
19. prof. dr. sc. Skok, Joža: Estradno pjesništvo Zlatka Crneca
20. dr. sc. Vajs Vinja, Nada: Rječnik hrvatskoga kajkavskoga jezika
21. dr. sc. Videk, Nevenka: Marija Magdalena u starijoj kajkavskoj književnosti
22. mr. sc. Zvonar, Ivan: Hrvatska duhovna lirika u predbaroknom razdoblju
---------------------------------------------------------------------------------
Na znanstvenom skupu održanom 2009. godine sudjelovali su:
1. mr. sc. Berković, Danijel: Jezično-stilistička obilježja u Psalmima „Vrhovčeve kajkavske Biblije"
2. doc. dr. sc. Blažeka, Đuro: Temeljna načela i postupci u pretvaranju sirove dijalektološke grade u znanstveni rječnik
3. Blažeka, Tomo, dipl. oec. i Cesar, Jurica prof.: „Sibila" - knjiga gatalica Katarine Zrinske
4. mr. sc. Borić, Marijana: Hrvatske računice u dopreporodnom i preporodnom razdoblju
5. prof. dr. sc. Hranjec, Stjepan: Preporodne budnice kajkavske
6. prof. dr. sc. Jembrih, Alojz: Život horvatskoga jezika u 19. stoljeću
7. Kovač, Emilija, mr. sc: Metaforika u Berkeovim marijanskim pjesmama
8. dr. sc. Kuzmić, Martina i dr. sc. Kuzmić, Boris: Kajkavske oporuke 18. st. kao književni tekstovi
9. Laljak, Stjepan, prof.: Gaj nakon preporoda
10. dr. sc. Lončarič, Mijo: Ljudevit Gaj danas
11. dr. sc. Lovrić, Andrija Željko: Raznoliko kajkavsko nazivlje za nebeske pojave (pučka astrognozija)
12. Mihelec, Ksenija, prof., Sinković, Nevenka, pedagog, Zdešić, Barbara, prof.: Zavičajni govor - izborni predmet u Osnovnoj školi Sveti Križ Začretje
13. mr. sc. Peričić, Denis, mr. sc. Fureš, Rajko, dr. med., mr. sc. Cesarec, Ivan, Poljanec, Vladimir i Capar, Nikola: Realizacija projekta Povijest hrvatsko-kajkavske književnosti
14. Poljanec, Vladimir: Najnovije hrvatskozagorsko kajkavsko pjesništvo
15. prof. dr. sc. Stolac, Diana: Aritmetika horvacka Mihalja Šiloboda (1758.) i Aritmetika Mate Zoričića (1766.)
16. mr. sc. Vegh, Željko: Dvije manipulacije s osobom i djelom Ljudevita Gaja
17. mr. sc. Zvonar, Ivan: Tri epske duhovne pjesme iz XVI. Stoljeća
Nâstavek na sledečomu listu
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 09, 2012, 12:13:32 prijepodne
Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca
SLOVO UZ IZLAZAK DRUGOG ZBORNIKA RADOVA
Organiziranje znanstvenih skupova Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća za Hrvatsku udrugu Muži zagorskoga srca predstavlja vrhunac uspješne 15-godišnje aktivnosti na očuvanju tradicija kajkavskoga kraja, a izdavanje već drugoga zbornika radova s prošlih pet skupova vidan je doprinos hrvatskoj znanosti u izučavanju, vrjednovanju i predstavljanju značajnih istraživačkih rezultata sudionika znanstvenih skupova u Krapini. Još je veći značaj čitavoga projekta kada se zna da ga provodi neprofitna udruga skromnoga proračuna, koja okuplja članove kojima bavljenje očuvanjem vrijednosti kajkavske baštine nije profesija.
Udruga je utemeljena 30. rujna 1994. godine u dvorcu Gjalskoga u Gredicama kao izraz vječite težnje Zagoraca za dokazivanjem zagorskoga duha i prava na jasno i časno isticanje svoje pripadnosti. Muži su prva registrirana udruga Krapinsko-zagorske županije (15. studenoga 1994.) i nastoji pod starim krovovima oživjeti duh starih vremena. Putem pet povjerenstava: Povjerenstva za povijest i stare zasade, Povjerenstva za kulturu i umjetnost, Povjerenstva za gospodarstvo i promidžbu, Povjerenstva za karitativno-socijalnu djelatnost i duhovna pitanja te Povjerenstva za članska i statutarna pitanja, udruga djeluje na njegovanju kulturnih i povijesnih zasada, zagorskih običaja te očuvanju i afirmaciji tradicijske kulture Hrvatskoga zagorja.
Od 2004. godine udruga je organizirala niz likovnih izložaba, koncerata, kazališnih predstava, predavanja, humanitarnih akcija i predstavljanja književnih djela svojih članova i drugih autora. Pokrenula je i inicijativu za uvođenje kajkavštine kao izbornoga predmeta u nastavi osnovnih i srednjih škola na području Krapinsko-zagorske županije, a u sklopu tjedna Kajkavske kulture u Krapini od 2002. godine organizirala tri okrugla stola na teme: Kajkavski kao izborni predmet u osnovnim i srednjim školama kajkavskoga govornog područja, Položaj hrvatskokajkavskoga jezika danas i Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća, gdje se kao jedan od najvažnijih zaključaka postavilo pitanje osnivanja Instituta za kajkavski jezik, kao krovnoga pokretača daljnjih akcija na planu reafirmacije hrvatskokajkavskoga jezika.
U prvome zborniku Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju objavljeni su radovi s prvih pet skupova u Krapini od 2002. do 2006. godine. Drugi Zbornik ispunjen je radovima sa skupova od 2007. do 2009. godine, a treći radovima od 2010. do 2011. godine. Svake godine sve veći broj sudionika rezultirao je sve većim brojem prijavljenih radova. Oni bi, kako smo to već rekli, trebali poslužiti znanstvenoj javnosti da na osnovi saznanja koja su rezultat istraživanja eminentnih i meritornih jezikoslovaca, dalje nastave obradu tematike i približe je studentima, učenicima i ostalim zainteresiranima u široj javnosti. Budu li zbornici ostali samo na policama knjižnica ili u ormarima ustanova, sve ostaje jalov posao.
Nije se otišlo daleko niti s učenjem kajkavskoga u školama i nije se ni počelo razmišljati o pripremi udžbenika jer nema pomaka u makar općenitoj standardizaciji kajkavskoga jezika, pa je pretisak prvoga hrvatskokajkavskoga modernog pravopisa iz 1808. godine Naputchenye za horvatzki prav chteti i piszati (Zabok, 2004.), kojega je priredio dr. sc. Alojz Jembrih, za sada usamljeni uradak u službi prosvjete.
Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca primila je za svoju aktivnost Povelju grada Zaboka za 2001. godinu i Plaketu Krapinsko-zagorske županije za 2003. godinu.
Nikola Capar
Komornik Hrvatske udruge
Muži zagorskog srca,
Muž Veliko Trgoviški, Veliki Muž,
Vitez zagorskog srca
---------------------------------------------------------------------------------
Tisak Zbornika poduprli su:
Krapinsko zagorska županija
Grad Krapina
Croatia osiguranje d.d.
SATO d.o.o.
Stega tisak do.o.
Radin grafika d.o.o.
Cetis-Zg. d.o.o.
Tiskara Mužek
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 09, 2012, 12:18:47 prijepodne
III. zbornik radova sa znanstvenih skupova,
Krapina 2010. i 2011. godine
Nakladnik
Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca
Martinišće 45, Zabok
Za nakladnika
Prim. dr. sc. Rajko Fureš
Urednički odbor
Nikola Capar, mr. sc. Ivan Cesarec, prim. dr. sc. Rajko Fureš,
Ratko Habus, prof. dr. sc. Alojz Jembrih, Vladimir Poljanec,
dipl. ing. Zdravko Šilipetar
Glavni urednik Prof.
dr. sc. Alojz Jembrih
Izvršni urednik
Nenad Piskač
Grafički urednik
Josip Brkić
ISBN 978-953-7832-00-1
Zbornik-Kaj III-2011.
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 776328
Tisak: Stega tisak d.o.o., Zavrtnica 17, Zagreb
Naklada: 500
Tiskano u kolovozu 2011.
---------------------------------------------------------------------------------
SADRŽAJ
Riječ nakladnika
Same z kajem jedinem na srčeku! (Prim. dr. se. Rajko Fureš).................9
Predgovor (Dr. sc. Alojz Jembrih).........................................................11
DEVETI ZNANSTVENI SKUP KRAPINA, 2010.
Alojz Jembrih
Još o „ Vrhovčevoj Bibliji".....................................................................15
Ivan Zvonar
Prosvjetiteljske misli u kajkavskoj profanoj lirici 18. stoljeća...............27
Marijana Borić
Kajkavski kalendari u dopreporodnom razdoblju. .................................61
Emilija Kovač
Vokativnost u molitvama Kinča osebujnog: stilistički aspekt. ...............95
Stjepan Hranjec
Kaj Nade Mihoković-Kumrić...............................................................107
Zvonko Kovač
Poetika kmice u kajkavskom pjesništvu Ive Kalinskoga ......................115
Mario Kolar
Prema globalizaciji suvremene kajkavske književnosti. .......................127
Ivica Glogoški
Kajkavski prijevodi francuskih pjesnika u 20. stoljeću........................163
Vladimir Poljanec
Svečanost zagorske knjige (III.). ..........................................................169
Marija Malnar
Iz frazeologije čabarskih govora .........................................................173
5
Slavko Malnar
Očuvanje lokalnoga govora na području Čabra .................................181
Đuro Blažeka, Erika Racz
Koncepcija Rječnika pomurskih Hrvata..............................................187
Andrija Željko Lovrić i Mladen Rac
Indoiranski arhaizmi starog istoka u kajkavskome leksiku..................201
Juraj Kolarić
Spomen-područje hrvatskoj majci na
Velikoj Erpenji, Hrvatsko zagorje........................................................211
DESETI ZNANSTVENI SKUP KRAPINA, 2011.
Mijo Korade
Duhovni kajkavski pisci 17. i 18. stoljeća............................................229
Alojz Jembrih
Još o Kotoripskim protokolima............................................................259
Rajko Fureš
Tragom novijih spoznaja o izdavačkom, stručnom
te javnozdravstvenom djelovanju Ivana Krstitelja Lalanguea.............275
Đurđica Stubičan
Kajkavske veterinarske ljekaruše.........................................................289
Istvan Lokos
O kajkavskom prepjevu 42. Psalma kralja Davida
prema mađarskom predlošku ...............................................................309
Marijana Borić
Prosvjetiteljski rad Ignaca Kristijanovića...........................................329
Barbara Štebih-Golub
Posljednja slovnica kajkavskoga književnog jezika.............................345
Ivan Zvonar
Gajeva rukopisna ostavština u kontekstu
starije kajkavske književnosti...............................................................363
Stjepan Hranjec
Protuletna obljetnica jedne zbirke .......................................................413
6
Đuro Blažeka
„Međimurski jezik" u listu „Muraköz" 1941.-1944...........................421
Domagoj Brozović
Pragmalingvističko čitanje pjesme
Baba cmizdri pod galgama Miroslava Krleže.....................................439
Mario Kolar
Historija je norija - neke tendencije
suvremenog kajkavskog povijesnog romana........................................449
Emilija Kovač
Kajom Domovinskog rata...................................................................475
Mladen Rac i Andrija Željko Lovrić
Naravoslovne natuknice dijalektalnih rječnika
od Belostenca do danas .......................................................................489
Jasna Horvat
Narodne poslovice i izreke kajkavskih ikavaca....................................497
Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca
Slovo uz izlazak trećeg Zbornika radova (Nikola Capar)....................517
Nâstavek na sledečomu listu
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 09, 2012, 12:23:17 prijepodne
Riječ nakladnika
SAME Z KAJEM JEDINEM NA SRČEKU!
Čez vse te lete, kak za kaj najdrajši skrbime, niesme ni misliti mogli, da na sviet bu nam ovakva knjiga naroditi se mogla, ne jena, nek dvie kakve nie nigdar videle se (Zborniki 2 i 3 - izhajaju istodobno godine 2011.). Veseli srne kaj mame kaj svietu pokazati, kaj se z našem horvatskem jezikem pofaliti moreme, i kaj sme od 2002. leta h „Mužah zagorskoga srca" Udruge horvatske, furt i furt delali za Kaj nam najmilejši, najdrajši. A nie ljehke, kak ni bile te ljehke nie, tak da nemreš furt ni bežati, a niti pobeči. Trieba si je priznati da se pune put zestajeme z naopačnem i žmehkem. I kak i pri drugami posljeki, tak se je i pri Kaju nam najdrajšem, morti i mogle zvlačiti, ali da se nie delale, nič spelali nebi. Da bi nam h najdrajšem nam Horvackom kraju i domaje, bolše bile, trieba je čvrste se držati, a ne se hmeknuti navek gda te triebale nebi, za rieč svoju - Horvatsku, najdrajši i jedini nam kaj. Za kaj nigdar nie bile ljehke, same je na nami da se zdigneme i obdržime ga, kak svieklil bu za navek.
Da je navek moči h življenju vse spelati unak kak na paperu te je i narisane, i da je moči navek se vsega toga držati, vse bi bile drugač. Ali niti je tak a niti te tak i bu, jer življenje i človek nekaj su čist druge. Jedine kaj je trieba i čega se držati morame, te nam biti triebala bi najsvetečnejša reč Jedinoga nam Gospona. Te iste tak mora biti pravica teru husebe čuvati nam je trieba kak une najvrednejše, jer same tak življenje mogli živeti bume kak nekaj najlepšega, kak une kaj i vriedi praf za praf, za horvatsku rieč.
Znanstvenoga bume skupa i dalše održali, kak bi nam „Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća" živeli dalše. Zate se bume vsi skup još bolše posleka prijeli, još bume veselejši, na diku Horvatske domaje i Horvatske rieči.
Vsem kaj kaj radi maju još jemput fala, največ prof. dr. sc. Alojzu Jembrihu i Nenadu Piskaču, kaj su zbornika nam na sviet pripelali i diku. Fala iste tak i vsemi unami kaj denes med nami več niesu, a največ najdrajšem nam Vladeku Poljancu.
Za kaj i domaju Horvatsku, navek bume se borili i z veseljem bume tu rieč horvatsku govorili.
prim. dr. sc. Rajko Fureš, dr. med.
Stoloravnatelj Hrvatske udruge
Muži zagorskog srca
Nâstavek na sledečomu listu
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 09, 2012, 12:24:05 prijepodne
PREDGOVOR
S ovim se sveskom Zbornika III. zaokružuje desetljetnica održavanja Znanstvenoga skupa Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini. I kod ovoga Zbornika bila je želja gl. urednika, organizatora Skupa i izdavača, da se objave svi pročitani referati na Znanstvenim skupovima (2007.-2011.) u Krapini. Temeljem sadržaja II. i III. knjige Zbornika, nažalost, moramo reći da se autori nazočitelji svih pet Skupova (7.-10.) nisu, iz osobnih razloga, odazvali pozivu za objavljivanje referata u Zborniku. Unatoč tome, II. i III. knjiga Zbornika ipak svjedoče da je veći dio autora na vrijeme poslao svoje radove za objavljivanje. U ovom ih je Zborniku 29, a u Zborniku II. 35, odnosno, ukupno 64 objavljena rada od 89 prijavljenih referata (2007.-2011.)
Od dvadeset i tri uvrštena referata u Program Desetoga znanstvenoga skupa (2011.), u ovoj ih je knjizi objavljeno petnaest. Kao i u prvome Zborniku: Kajkavski u povijesnome i sadašnjem obzorju (2006.), tako i u ovome, autorski su obrađene teme iz starije i novije kajkavske književnosti, kajkavskoga narječja, leksikografije, povijesti medicine i veterinarstva, mahom teme po autorskom osobnom odabiru. To pak govori da su se obradbenim predočenim tekstovima javili stručnjaci znanstvenici koji su u kajkavskoj dionici pronašli svoj znanstvenoistraživački interes. Prema tome, njihovom zaslugom i ovaj Zbornik ispunjava naša očekivanja. Sva tri dosadašnja Zbornika potvrđuju intenciju svih deset Znanstvenih skupova, a to je da su autori slobodnim izborom teme osvijetlili u dijakronijskom i sinkronijskom slijedu kajkavsku književnost i njen jezik, odnosno da se znanstvenoistraživačkim proučavanjem pokaže višestoljetna polifunkcionalna vrijednost kajkavskoga jezika i književnosti. Držim da referati i u ovoj III. knjizi Zbornika to doista pokazuju.
I na kraju valja reći sljedeće. Deset godina kontinuiranoga održavanja Znanstvenih skupova, posvećenih jednoj široj tematici –
kajkavštini, moguće je ako postoji ona nevidljiva snaga, zajednička ljubav i želja da se kajkavština iznova vrjednuje s pretpostavkom da ona nije ništa manje vrjednija od ostalih hrvatskih književno-jezičnih dionica. U tom je nastojanju najviše zaslužna Hrvatska udruga Muži zagorskog srca kao nosivi organizator Skupova i Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina kao suorganizator u Tjednu kajkavske kulture u Krapini. U svemu tome pripomogli su i Krapinsko-zagorska županija i Grad Krapina kojima se i ovom prigodom najljepše zahvaljujemo. Uz ostale, održavanje Znanstvenih skupova, pomogli su dragi dobrotvori (sponzori) kojima također hvala. Hvala svim aktivnim sudionicima referentima bez čijih referata ne bismo ostvarili ono što smo htjeli, a to je, istražiti kajkavski jezik i književnost kroz stoljeća kao integralni dio hrvatske kulturne baštine. Jesmo li u svemu tome uspjeli, pokazat će vrijeme i buduće generacije kojima su namijenjeni ovi Zbornici. Ovim Desetim znanstvenim skupom i objavljenim referatima, svakako nije razlog za predah, već samo nastavak u novom zaletu istom stazom kroz znanstvenoistraživačko polje kajkavskoga jezika i književnosti.
Dr. sc. Alojz Jembrih
Nâstavek na sledečomu listu
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 09, 2012, 12:26:20 prijepodne
Na znanstvenom skupu održanom 2010. godine sudjelovali su:
1. doc. dr. sc. Blažeka, Đuro: Koncepcija rječnika pomurskih Hrvata
2. mr. sc. Borić, Marijana: Kajkavski pučki kalendari 19. stoljeća
3. mr. sc. Cesarec, Ivan: Anonimna tragedija iz repertoara sjemenišnoga kazališta u Zagrebu
4. mr. sc. Fureš, Rajko, dr. med.: Uloga Ivana Krstitelja Lalanguea i njegova izdavačkog opusa u razvoju javnoga zdravstva i primaljstva u Varaždinu i šire
5. mr. sc. Glogoški, Ivica, dipl. ing.: Prijevodi francuskih pjesnika na kajkavski hrvatski u 20. stoljeću
6. prof. dr. sc. Hranjec, Stjepan: Kaj Nade Mihoković-Kumrić
7. prof. dr. sc. Jembrih, Alojz: Još o „ VrhovčevojBibliji"
8. Kolar, Mario, prof.: Prema globalizaciji suvremene kajkavske književnosti -internacionalni prijevodi s kajkavskog i na kajkavski
9. prof. dr. sc. Kolarić, Juraj, mons.: Spomen područje „Hrvatskoj majci" na Velikoj Erpenji u Hrvatskome zagorju
10. mr. sc. Kovač, Emilija: Vokativnost u molitvama Kinča osebujnoga: stilistički aspekt
11. prof. dr. sc. Kovač, Zvonko: Poetika kmice u kajkavskom pjesništvu Ive Kalinskoga
12. Laljak, Stjepan prof.: Dvije kajkavske rugalice protiv bana Levina Raucha
13. dr. sc. Lončarić, Mijo: Zadaci dijalektologije 19. st. za kajkavštinu bit će uskoro ostvareni
14. dr. sc. Lovrić, Andrija Željko: Naravoslovna tematika u dijalektalnim rječnicima od Belostenca do danas
15. dr. sc. Maresić, Jela: Kajkavska dijalektalna leksikografija u 21. stoljeću
16. Malnar, Marija, prof.: Iz frazeologije čabarskih govora
17. Malnar, Slavko: Očuvanje lokalnog govora na području Čabra
18. Marković, Bojana, prof. i Valenčić, Marina, prof: Sončece ti presvetlo! (usporedba Kerstnerovih i ludbreško-podravskih frazema)
19. mr. sc. Peričić, Denis: Kajkavština u rock glazbi
20. Poljanec, Vladimir: Primjeri iz najnovije hrvatsko kajkavske književnosti
21. dr. sc. Rac, Mladen i dr. se. Lovrić, Andrija Željko: Indo-iranske izoglose u kajkavskome leksiku
22. mr. sc. Zvonar, Ivan: Prosvjetiteljske misli u kajkavskoj lirici 18. stoljeća
---------------------------------------------------------------------------------
Na znanstvenom skupu održanom 2011. godine sudjelovali su:
1. doc. dr. sc. Blažeka, Đuro: Mađaronski,, Međimurski jezik" u listu ,, Muraköz Magymurje 1941,-1944.
2. mr. sc. Borić, Marijana: Prosvjetiteljsko djelovanje Ignaca Kristijanovića
3. Brozović, Domagoj, prof.: Pragmalingvističko čitanje pjesme „Baba zmizdri pod galgama" Miroslava Krleže (Balade Petrice Kerempuha)
4. prof. dr. sc. Bulczu, Laszlo: Od našega čudovitega naglasa
5. mr. sc. Cesarec, Ivan, prof.: Krapina u hrvatskoj dopreporodnoj drami
6. dr. sc. Coha, Suzana: Tko (ni)je spoznal kipa domovine: Štoos, Matoš, Krleža?
7. prim. dr. sc. Fureš, Rajko, dr. med.: Novije spoznaje o djelovanju Ivana Krstitelja Lalanguea na području primaljstva
8. Horvat, Jasna, prof.: Poslovice i mudre izreke sutlanskih kajkavskih ikavaca
9. prof. dr. sc. Hranjec, Stjepan: Protuletna obljetnica jedne zbirke
10. prof. dr. sc. Jembrih, Alojz: Još o Kotoripskim protokolima
11. Kolar, Mario, prof.: Kamo ide suvremeni kajkavski roman?
12. prof. dr. sc. Korade, Mijo: Asketska djela u kajkavskoj književnosti 18. stoljeća
13. mr. sc. Kovač, Emilija: Kajem o Domovinskom ratu (Časopis KAJ u kontekstu ratne zbilje 1991.-1995.)
14. Laljak, Stjepan, prof.: Erotski kajkavski memoari Casanove iz Kupljenova
15. prof. dr. sc. Lokös, Istvan: O kajkavskom prepjevu 42. psalma kralja Davida prema mađarskom predlošku
16. dr. sc. Lončarić, Mijo: Narodni govori - prioritet znanstvenoga istraživanja u Hrvatskoj
17. dr. sc. Lovrić, Andrija Željko: Hibridni pidgin „Anglokajkavska špika " u domovini i dijaspori
18. mr. sc. Peričić Denis: Ozračja i sumračja suvremene kajkavske proze kajkavskog i na kajkavski
19. Poljanec, Vladimir Recentna produkcija kajkavske dionice hrvatskokajkavskoga književnoga kruga
20. dr. sc. Rac, Mladen i dr. sc. Lovrić, Andrija Željko: Uvriježeni kajkavski germanizmi u Hrvatskoj i Europi
21. dr. sc. Stubičan, Đurđica: Kajkavske veterinarske ljekaruše
22. dr. sc. Štebih-Golub, Barbara: Posljednja slovnica kajkavskoga književnog jezika
23. mr. sc. Zvonar, Ivan: Gajeva rukopisna ostavština u kontekstu starije kajkavske književnosti
Nâstavek na sledečomu listu
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 09, 2012, 12:27:05 prijepodne
Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca
SLOVO UZ IZLAZAK TREĆEG ZBORNIKA RADOVA
Organiziranje znanstvenih skupova Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća za Hrvatsku udrugu Muži zagorskoga srca predstavlja vrhunac uspješne 15-godišnje aktivnosti na očuvanju tradicija kajkavskoga kraja, a izdavanje već drugoga zbornika radova s prošlih pet skupova vidan je doprinos hrvatskoj znanosti u izučavanju, vrjednovanju i predstavljanju značajnih istraživačkih rezultata sudionika znanstvenih skupova u Krapini. Još je veći značaj čitavoga projekta kada se zna da ga provodi neprofitna udruga skromnoga proračuna, koja okuplja članove kojima bavljenje očuvanjem vrijednosti kajkavske baštine nije profesija.
Udruga je utemeljena 30. rujna 1994. godine u dvorcu Gjalskoga u Gredicama kao izraz vječite težnje Zagoraca za dokazivanjem zagorskoga duha i prava na jasno i časno isticanje svoje pripadnosti. Muži su prva registrirana udruga Krapinsko-zagorske županije (15. studenoga 1994.) i nastoji pod starim krovovima oživjeti duh starih vremena. Putem pet povjerenstava: Povjerenstva za povijest i stare zasade, Povjerenstva za kulturu i umjetnost, Povjerenstva za gospodarstvo i promidžbu, Povjerenstva za karitativno-socijalnu djelatnost i duhovna pitanja te Povjerenstva za članska i statutarna pitanja, udruga djeluje na njegovanju kulturnih i povijesnih zasada, zagorskih običaja te očuvanju i afirmaciji tradicijske kulture Hrvatskoga zagorja.
Od 2004. godine udruga je organizirala niz likovnih izložaba, koncerata, kazališnih predstava, predavanja, humanitarnih akcija i predstavljanja književnih djela svojih članova i drugih autora. Pokrenula je i inicijativu za uvođenje kajkavštine kao izbornoga predmeta u nastavi osnovnih i srednjih škola na području Krapinsko-zagorske županije, a u sklopu tjedna Kajkavske kulture u Krapini od 2002. godine organizirala tri okrugla stola na teme: Kajkavski kao izborni predmet u osnovnim i srednjim školama kajkavskoga govornog područja, Položaj hrvatskokajkavskoga jezika danas i Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća, gdje se kao jedan od najvažnijih zaključaka postavilo pitanje osnivanja Instituta za kajkavski jezik, kao krovnoga pokretača daljnjih akcija na planu reafirmacije hrvatskokajkavskoga jezika.
U prvome zborniku Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju objavljeni su radovi s prvih pet skupova u Krapini od 2002. do
2006. godine. Drugi Zbornik ispunjen je radovima sa skupova od
2007. do 2009. godine, a treći radovima od 2010. do 2011. godine. Svake godine sve veći broj sudionika rezultirao je sve većim brojem prijavljenih radova. Oni bi, kako smo to već rekli, trebali poslužiti znanstvenoj javnosti da na osnovi saznanja koja su rezultat istraživanja eminentnih i meritornih jezikoslovaca, dalje nastave obradu tematike i približe je studentima, učenicima i ostalim zainteresiranima u široj javnosti. Budu li zbornici ostali samo na policama knjižnica ili u ormarima ustanova, sve ostaje jalov posao.
Nije se otišlo daleko niti s učenjem kajkavskoga u školama i nije se ni počelo razmišljati o pripremi udžbenika jer nema pomaka u makar općenitoj standardizaciji kajkavskoga jezika, pa je pretisak prvoga hrvatskokajkavskoga modernog pravopisa iz 1808. godine Naputchenye za horvatzki prav chteti i piszati (Zabok, 2004.), kojega je priredio dr. sc. Alojz Jembrih, za sada usamljeni uradak u službi prosvjete.
Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca primila je za svoju aktivnost Povelju grada Zaboka za 2001. godinu i Plaketu Krapinsko-zagorske županije za 2003. godinu.
Nikola Capar
Komornik Hrvatske udruge
Muži zagorskog srca,
Muž Veliko Trgoviški, Veliki Muž,
Vitez zagorskog srca
---------------------------------------------------------------------------------
Tisak Zbornika poduprli su:
Krapinsko zagorska županija
Grad Krapina
Croatia osiguranje d.d.
SATO d.o.o.
Stega tisak do.o.
Radin grafika d.o.o.
Cetis-Zg. d.o.o.
Tiskara Mužek
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 09, 2012, 12:31:53 prijepodne
---------------------------------------------------------------------------------
HRVATSKA UDRUGA
MUŽI ZAGORSKOG SRCA
ZABOK
i
DRUŠTVO ZA
KAJKAVSKO KULTURNO STVARALAŠTVO
KRAPINA
u Tjednu kajkavske kulture
priređuju
JEDANAESTI
ZNANSTVENI SKUP
KAJKAVSKI JEZIK,
KNJIŽEVNOST I KULTURA
KROZ STOLJEĆA
Pokrovitelji
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta
Krapinsko-zagorska županija
Grad Krapina
Pučko otvoreno učilište Krapina
Ponedjeljak, 3. rujna 2012. u 9:00 sati
---------------------------------------------------------------------------------
PROGRAM
9.00 - 9.20
Riječ organizatora i moderatora te pozdravne riječi pokrovitelja:
prim. dr. sc. Rajko FureŠ, dr. med. i
prof. dr. sc. Alojz Jembrih
Glazbeni program:
Srečko Blažičko - vokalni solist
9.20-10.00
Predstavljanje knjige „Garestinski Hortus verbi" prof.dr.sc. Jože Skoka.
Predstavljači: prof.dr.sc. Alojz Jembrih, dr.sc. Ivo Kalinski i prof.dr.sc. Joža Skok - autor
I. dio: redoslijed izlaganja: predsjedaju:
prof. dr. sc. Alojz Jembrih i Barica Pahić Grobenski, prof.
10.00- 10.10
prof. dr. sc. Krešimir Filipec
Karolinska crkva u Loboru i počeci kristijanizacije sjeverne Hrvatske
10.10- 10.20
prof. dr. sc. Alojz Jembrih
Doprinos zagrebačkih kapucina kajkavskoj književnosti
18. stoljeća
10.20 - 10.30
prof. dr. sc. Mijo Korade
Kajkavski stihovi u Cvetu sveteh Hilariona Gašparotija
10.30. - 10.40
mr. sc. Ivan Zvonar
Barokna obilježja balade o nesretnom zecu u europskim i kajkavskoj književnosti.
10.40 - 10.50
dr. sc. med. Rajko Fureš
Lalangueov Način jabuke zemeljske saditi... (1788.) s javnozdravstvenoga gledišta
10.50 - 11.00
dr. sc. Marijana Borić
Horvatski stoletni kalendar od leta 1818. do 1919. Antuna Rožića
11.00 - 11.10
Stjepan Laljak, prof.
Nepoznati kajkavski priručnik za mladence (1846.)
11.10 - 11.20
prof. dr. sc. Joža Skok
O komparatističkom suodnosu Matoševe „More" i Krležinih „Balada"
11.20 - 11.30
prof. dr. sc. Stjepan Hranjec
Kajkavski pejsaži Kalmana Mesarića
11.30 - 11.40
prof. dr. sc. Zvonko Kovač
+Interdisciplinarni Prilog kajkavskoga spravišča i časopisa Kaj hrvatskom kulturnom identitetu
11.40 — 15.00
Pauza do poslijepodnevnoga dijela skupa
15.00 - 15.20
Predstavljanje knjige „Bu do kaj" Nenada Piskača.
Predstavljači:
prof.dr.sc. Alojz Jembrih - autor pogovora, Zoran Bošković - izdavač, Nenad Piskač -autor
II. dio: redoslijed izlaganja: predsjedaju:
mr.sc. Ivan Zvonar i prof. dr. sc. Stjepan Hranjec
15.20- 15.30
dr. se. Ivo Kalinski
Kajkavski Hortus verbi varaždinskoga književnog kruga Jože Skoka
15.30 - 15.40
prof. dr. sc. Đuro Blažeka
O izradi Rječnika Murskog Središća
15.40 — 15.50
dr. sc. Mijo Lončarić
Kajkavština u slavinama (Samosvojnost i posebnosti kajkavskoga narječja u hrvatskom jeziku i među drugim slavenskim jezicima).
15.50 - 16.00
Barica Pahić Grobenski, prof.
Nastojanja oko čuvanja bednjanskoga govora
16.00 - 16.10
Goran Šestan
Odstupanje od novoštokavskoga naglašavanja u hrvatskom jeziku
16.10 — 16.20
Jasna Horvat, prof.
Školska razlikovna gramatika donjosutlanskoga dijalekta (kajkavska ikavica)
16.20 - 16.30
Katarina Novak, prof.
Još o Ludbreško-bukovečkoj pjesmarici
16.30 - 16.40
Zdravka Skok, prof.
Frazeologija mjesnoga govora Serdahelja
16.40 - 16.50
mr. sc. Krešimir Galin
Tradicijska glazbala Hrvatskoga zagorja
16.50 — 17.10
Rasprava i zaključci Skupa
---------------------------------------------------------------------------------
Autobus za Krapinu za sudionike Znanstvenoga skupa i njihove goste polazi u ponedjeljak 3. rujna 2012. u 7.30 sati s Mažuranićeva trga u Zagrebu. Povratak u Zagreb predviđen je u 17.30 sati.
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 09, 2012, 12:34:32 prijepodne
Valent Voulk
Porieklo Kajkavcov
Bili smo v pondeljek na Pan-Kajkavskom simpoziju v Krapini. Pri tem dodatek “Pan” ima dvostruko značenje. No o tem potlem.
Kak gosti promatrači smo iskoristili i priliku razgledati Krapinu, jer nam je to bil prvi put v Krapini. Čudo puot smo prešli poleg i ober Krapine al si ju nigdar za prav nismo pogledali.
Moglo bi se reči da Krapina skoro poziva da se ju zaobiđe, čez prostornu geometriju brzih cesti štere idu okoli nje. A Krapina je veza s Zahódom (tam gde sunce zahóája). Tak se ju nažalost preveč lehko zaobiđe!
Jer Krapina je predivni moali, skoro pa alpski groad! Visóke gore na jednu i drugu stroan glediju, potok ki teče doli čez groad i nosi friški veter v sparno ljetno popoldne, jako nam vse to vleče na nekov groad spod alpskih bregov. A Krapina to za prav i je, v skroadnjem dielu alpskoga masiva, tu gde se počinje razljevati energija Alpi v Panonsku dolinu, tu su svoj dom napravili negda bili napravili i Neandertalci, toa stoara rasa, od štere vendoar i mi ljudi nosimo boar delič genov, dal su nam dali delič mudrosti il divljine ne zna se kak se ne pozna ni njih; a tu v Krapini se razvil i Ilirski Narodni Preporod, ki je največ doprinel temu da se Dalmacija i Dubrovnik a i toa, zgledi nam kakti išče od doba turskih, divlja, Vojna Krajina, da se vsi ti kraji spoje z maticom Severnom Horvatskom. Nažalost je to ni bil Kajkavski Narodni Preporod, al trebalo je prvo bratiju Južne Horvate zbuditi.
Vezda se v Krapini održavlje znanstveni skup v organizaciji Muži Zagorskeh Serdca, i toak pridonaša i buđenju Kajkavcov i Kajkavskoga jezika. Tega jezika, šteroga su vnogi čudo put proglasili mertvim, i sprevode mu delali i epiloge pisali i tulili čez tulike pesme; no on v truc i dalje živi i agilni je i neda se – isto kak i mi Kajkavci!
Krapina ima i stoari Franjevački Samostan, naparti šteroga se zdiže «Stoari Groad», negda masivna utvrda kak Medvedgroad, a den denes je ostal sčuvani celi gloavni dvor, šteroga bi vendoar trebalo preurediti i odprti za javnost. Makar i moali restoranček tam napraviti, jer tam gori na Stoarom Groadu je „power point“, tam se odpirja pogled vu tu Panonsku Nizinu i nosi joj friške energije i nove ideje. Preporodne.
Komu se pak vide varaždinske vulice i vuličke z Špancirfesta, temu bu se vidla i Krapina, jer Krapina zgledi kak Varaždin v moalom! A prav ov tjeden je Tjeden Kajkavske Kulture kak i vsako leto, i stvoarno preporučamo odpeljati se do te Krapine, maologa al tak znamenitoga groada vu celi Horvatski i v celom svietu.
Tak je v sklopu tjedna Kajkavske Kulture održani i tie simpozij, gde je med drugem zanimljivemi predoavanji o Kajkavskom jeziku, o stareši i aktualni Kajkavski književnosti, nam najzanimljiveše predoavanje bilo veno o Karolinški cirkvi v Loboru, od gospona Dr.-a FIlipeca.
Dr. Filipec je arheolog ki dela na iskoapanjima važnoga Kajkavskoga nalazišča Cirkve Marije Gorske pri Loboru. Al za prav – gospon Filipiec, skup s gosponom Dr. Tomičičom ki je dosta pokril drugi kroaj naše Kajkavske regije, dela na odkrivanju i definiranju Kajkavske povjesti!
Noa tem predavanju je gospon Dr. Filipec iznel, makar zaprav ni zevsema nepoznate, ali širšoj javnosi vendoar nepoznate ideje, štere zahtjevaju hitno aktualiziranje i jeden «refresh» povjesti Severne Horvatske, školskih i navučnih knjig, jer kuliko smo videli nit vsoj prisutnoj gospodi na simpoziju neštere stvoari (dugovanja) išče nisu bile čistam jasne i poznoate!
Do vezda je, če se govorilo o Ranom Srednjem Vieku v Horvatske, naglasek te faze Horvatske povjesti bil na povjesti Južne Horvatske, i to od stoletja devetoga. Dalmatinski groadi, Domagoj pessimus, Bizant, uove-uone. A i vse to je bilo dosta v megli. Prav za prav, poar spotrteh kamenih ploči i ni navek jasni arheloški nalazi.
Roana povjest Severne Horvatske, moam potlem prepasti Carstva Rimskoga, se poak percipirala kak nekov vakum, nekvo nedefinirano, potencijalno primitivno, područje prek šteroga su išle migracije i gde si ni moglo nikaj preveč razviti.
No realnost, kak i navek je, je i uonda bila čistam drugačka.
Nalazi na lokalitetu Cirkve Marije Gorske pokazuju da je to bila jedna iznimno bogata cirkva v Karolinško doba, s kamenim klesanim ukrasima i pleterom. Vu to vreme su tu vre živeli Slaveni čiji su Kajkavci potomki. Poidoč naj se vélì da kameni pleter z Lobora nema veze s «hrvatskim pleterom» kak takvim, makar su naravno slični, nego s klesarima i kulturnim utjecajem z Aqiuileje, z Severa Italije, odkud je dohajala kristijanizacija Severne Horvatske, i s kojom je Kajkavska regija njeguvala veze.
Ni soam«horvatski pleter» z Dalmacije zaprav ne postoji kak osebujni fenomen, neg su ti kameni pleteri vsi slični, izraz undašnjega arhitektonskoga i umetničkoga izražaja kakvoga nahajamo po celi Evropi, počevši od Italije pa prek Irske i Kajkavske regije do Dalmacije.
Istraživanja Dr.-a Filipeca i Dr.-a Tomičiča pokazuju jednu čistam drugačku perepciju Severne Horvatske, i.e. Kajkavske regije v najranešem Srednjem Vieku od dogme kakva se do vezda širila. Pokazuju percepciju slike kakvu smo mi navek osečali, i toa slika je vezda materijaliziralana.
Toa slika ocrtavlje bogati duhovni i materijalni žitek denešnje Kajkavske Regije v sklopu undašnje Zahódne Evrope! Dokaz bogatemu žitku naše regije v ranom Srednjem Vieku su nalazi s lokaliteta Marije Gorske i vnogi drugi nalazi z lokaliteta v Međímurju, Podroavju, Zagorju, a i v okolici Siska, makar je ona ni sistemtaski istražena. I to prav Ljudevitov Sisek, ki je z Ljudevitom bil prestolnica ondašnje zajednice Panonskih Slavenov, predkov nas denešnjih Kajkavcov! Je, prav čitete, Panonskih Slavenov.
Najmre, Slaveni su se doselili vre pred konec 6. stoletja v područje od Balatona, prek Međimurja, Prekmurja, Zagorja, Varaždina i Slovenije na severu i zdol do Siska vu to širše panonsko područje, kak je to arhelogija potvrdila a moderna antropologija i etnologija opisala njihove navoade. Znoa se da to definitivno niesu bili Hrvati. I zna se da su ti Panonski Slaveni održali kontinuitet i naselji i kulture vse do denes. Rieč je o kontinuitetu kulture i jezika štere denes imenujemo Kajkavska kultura i Kajkavski jezik!
Horvatska uonda noa tim područja ni postojala – jer Horvatska vloast sim dohaja stopram v 10. stoletju. Do unda a i dalje, su ti naši predki Panonski Slaveni vuspeli razviti i sčuvati kontinuitet i jedinstvenost svoju kulture od stoletja 6. do dena denešnjega, kaj je vidljivo čez markantne karakteristike kak praslavenski naglasi i izgovori v Kajkavskom govoru Bednje, pentatonska ljestvica v međimurskim pesmami, praslavenska mitologija štera se očituje v narodnim pesmami i pripovestima, slavenskim nazivima lokaliteta, ali i v celom svojem Kajkavskom jeziku ki vrvi od autentičnega slavenskoga izražaja, naglaski i melodije.
Vuspeli su sčuvati i razviti kontinuitet svoje kulture v truc raznim doseljavanjima i razseljavanjima, ali v permanentom dijalogu s severnešom bratijom šteri su malo več v visoke brege odtišli, i štere denes zovemo Slovenci, al i v dijalogu z Mađarom, Nemcom, i bratijom južnim Horvatom i drugemi.
Toa noava perspektiva nam med drugem govori da su denešnji Horvati skup različitih etničkih skupini, od šterih su Kajkavci vuspeli zadržati svoju kulturnu osebujnost isto i čak i več kak štokavski Horvati. Jer štokavski jezik je najnoveši od vsa tri jezika v Horvatski.
Vu čem se skrivlje tajna Kajkavskoga vuspeha, postojanja? Čak i Slovenci-su malo več premenili svoj jezik od nas, i denešnji Kajkavski je sličneši onem morti zajedničkom «originalu» z stoletja šestoga, a prek njega je sličneši i praslavenskom. Zakaj je to važno, to prenašanje tradicije čez tulika stoletja, tie jeden kontinuitet kakvoga niemaju niti Francuzi?
Ne dela se o dokazivanju nekve starosti, kakva nam je poznata z bližnje prošlosti i štera se prav zato, jer z vakuma zmišljavlje nekaj kaj je ni postojalo, i tak se gubi skoro v mitiologiji; naparti temu, v zevsema stvarnom kontinuitetu Kajkavske kulture i jezika od 6. stoletja pa do denes se dela o tem da tie naš jezik v sebi nosi v sebi akumulirane vse te praslavenske slike, energije i osječaje, štere jesu prešle ogromne kvalitativne i vremenske tranzicije, ali su ostale «svoje», proave i autentične, primenjene na kraj gde su ostale, i štere čine glavni del nematerijalne kulture Kajkavcov, i tak i tie naš jezik nosi i ogromno nasljeđe, mudrost, ljubav i smjer naših predkov, ki su vsi gledali navek noapri, v budučnost, i menjali se čez stoletja, i čez tie osebujni Kajkavski prostor egzistencije, čez osebujne matrice ponašanje i življenja su kreirali i nas vu tem nadtemporalnom prostoru, živeli, teško delali i veruvali vu nas.
Toa Kajkavska matrica je išče v nami (prosim ljepo, mi ne govorime o «genetskom otisku», to je preveč primitvno, jer mentalitet, kultura je dalko nad genom i dalko je subtilneša kvaliteta!); a mi tu joaku matricu moremo vrednuvati (valuvati) i razvijati dalje čez kontiniurani dijalog z denešnjim modernim vremenom, tak da nam ona bude zvir inspiracij i kreativnosti i da nam bu joaki temelj za jeden autentični identitet.
(a denešnje moderno vreme je ni po ničem drugač kak bezbrojna moderna vremena predi nas, štera je Kajkavski prebrodil).
Valent Voulk
Zviri i preporučena literatura:
11. ZNANSTVENI SKUP „KAJKAVSKI JEZIK, KNJIŽEVNOST I KULTURA KROZ STOLJEĆA“, održani v organizaciji MUŽ’ ZAGORSKOGA SRCA ZABOK i DRUŠTVA ZA KAJKAVSKO KULTURNO STVARALAŠTVO KRAPINA
Krešimir Filipec: Karolinška cirkva v Loboru i počeci kristijanizacije severne Horvatske. Objavljeno bu v zborniku simpozija, Krapina, 2012
Željko Tomičič: Pogled u arheološko naslijeđe ranoga srednjovjekovlja Varaždina i njegove šire okolice, Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenoga skupa održanoga 3. I 4. prosinca 2009. v Varaždinu (800 let slobodnega Kraljevskega groada Varaždina 1209-2009)
Marijana Gušič: Praslavenska baština Međimurja. Godišnjak Gradskog muzeja Varaždina, broj 4, Varaždin, 1970, 137-144
Pierre Lévy: Collective Intelligence. Cambridge, Mass.: Perseus Books, 1999
Jordi Pascual: ON CULTURAL POLICIES, SUSTAINABILITY AND PARTICIPATION. LOCAL CULTURAL POLICIES HANDBOOK, 2012
Zvir:
http://trnac.net/2012/09/06/porieklo-kajkavcov/ (http://trnac.net/2012/09/06/porieklo-kajkavcov/)
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 15, 2012, 11:15:46 poslijepodne
e-vundano: 04.09.2012.
ODRŽAN 11. ZNANSTVENI SKUP O KAJKAVSKOM JEZIKU
Skup i izlagači pokazuju javnosti kako ima znanstvenog interesa kod pojedinih znanstvenika baš na polju kajkavštine, koja je danas, dobrim dijelom na margini vrijednosnih sudova u našem društvu, bilo u školskom bilo u sveučilišnom sustavu, istaknuo je prof. Jembrih. Poručio je kako kajkavski jezik treba maknuti s margina, odnosno vratiti ga u vrijednosnu svijest našeg poimanja.
U Krapini je održan 11. znanstveni skup “Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća“, u organizaciji Hrvatske udruge Muži zagorskog srca. Eminentni hrvatski jezični stručnjaci predstavili su svoje nove znanstvene radove na temu kajkavskog jezika. Kao što je u ime organizatora naglasio dr. Rajko Fureš, predsjednik udruge Muži zagorskog srca, riječ je o nizu značajnih radova koji će dati novi zamah izučavanju kajkavskog jezika, književnosti i kulture. Prema riječima poznatog jezikoslovca, prof. Alojza Jembriha, ovaj skup je značajan po tome što već 11. godinu promiče vrijednosne sudove o kajkavštini, gledano kroz povijest i gledano kroz današnjicu. Skup i izlagači pokazuju javnosti kako ima znanstvenog interesa kod pojedinih znanstvenika baš na polju kajkavštine, koja je danas, dobrim dijelom na margini vrijednosnih sudova u našem društvu, bilo u školskom bilo u sveučilišnom sustavu, istaknuo je prof. Jembrih. Poručio je kako kajkavski jezik treba maknuti s margina, odnosno vratiti ga u vrijednosnu svijest našeg poimanja. Među izlagačima znanstvenog skupa, bili su poznati jezikoslovci i povjesničari Ivo Kalinski, Joža Skok, Katarina Novak, Mijo Korade i drugi. Prije samih izlaganja predstavljeno je novo djelo istaknutog jezikoslovca Jože Skoka „Garestinski Hortus verbi“.
Zvir:
http://test.radio-zlatar.hr/go.php?go=novosti&ID=3316 (http://test.radio-zlatar.hr/go.php?go=novosti&ID=3316)
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 15, 2012, 11:20:55 poslijepodne
e-vundano: 04. rujna 2012.
Krapina 2012.: Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća
Jedanaesti znanstveni skup: Nek nam živi dragi naš kaj!
U Krapini je u sklopu Tjedna kajkavske kulture 3. rujna održan jedanaesti znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u organizaciji Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca i Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo.
Na skupu su svoja izlaganja prijavili: dr. Krešimir Filipec, dr. Alojz Jembrih, dr. Mijo Korade, mr. Ivan Zvonar, dr. Rajko Fureš, dr. Marijana Borić, prof. Stjepan Laljak, dr. Joža Skok, dr. Stjepan Hranjec, dr. Zvonko Kovač, dr. Ivo Kalinski, dr. Đuro Blažeka, dr. Mijo Lončarić, prof. Barica Pahić Grobenski, Goran Šestan, prof Jasna Horvat, prof. Katarina Novak, prof Zdravka Skok i mr. Krešimir Galin.
U popodnevnom dijelu Znanstvenoga skupa predstavljena je zbirka poezije Nenada Piskača Bu do kaj.
Bu do kaj nije japanski izraz! Ovo nije zbirka pjesama pisana na japanskome, niti ima sveze s Japanom, osim ako se ne pokaže da su Japanci porijeklom kajkavci, štoviše horvatski Zagorci. Budokai – na japanskome otprilike označava suvremenu školu borbe prsa o prsa golorukog ili naoružanog čovjeka. Na kajkavskom Bu do kaj, nekaj je čistam drugo. Govorim to zato jer je japanski izraz budokai u Hrvatskoj poznatiji od kajkavskoga upita bu do kaj.
Slika 1*
Slijeva: Nikola Capar, Alojz Jembrih, Josip Horvat, Rajko Fureš, Sonja Borovčak, Dunja Špoljar
Kajkavski je dio hrvatskoga identiteta
Raspon tema kreće se od povijesnih, preko književnih do usko specijaliziranih tema kao što su primjerice bednjanski i donjosutlanski zaštićeni govori. Otvarajući Znanstveni skup moderator dr. Alojz Jembrih je, među ostalim, kazao: „Sjećam se, prošle sam godine, na ovome mjestu, rekao kako Deseti jubilarni znanstveni skup nije razlog za predah, veća samo nastavak u novom zaletu istom stazom kroz znanstvnoistraživačko polje kajkavskoga jezika i književnosti. Doista, obistinilo se, danas počinjemo s drugim desetljećem i vjerujem da ćemo i njega privesti kraju s novim prilozima hrvatskoj filologiji, književnosti i jezikoslovlju upravo s kajkavskom dionicom, jer kajkavština je sastavni dio hrvatske kulture, književnosti, jezika i hrvatskoga identiteta. Stoga sam uvjeren da radimo dobra i koristan posao koji je od javnoga interesa i za koji bi hrvatska nadležna tijela trebala pokazati veće razumijevanje".
Slika 2*
Slijeva: Alojz Jembrih, Joža Skok i Ivo Kalinski
Pozdravne govore održali su uime organizatora stoloravnatelj dr. Rajko Fureš, duhovnik HU Muži zagorskoga srca vlč. Komorčec, te predstavnici pokrovitelja: Gradonačelnik Krapine Josip Horvat, krapinskozagorska županica Sonja Borovčak i saborska zastupnica Dunja Špoljar, izaslanica Ministarstva obrazovanja, znanosti i športa. Gradonačelnik je govorio o kajkavskome jeziku u kontekstu ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Županica je naglasila kako nije sramota govoriti kajkavski, te da bi se kajkavski trebao čuti i u Saboru. Izaslanica ministra znanosti, obrazovanja i športa pozdravila je skup uime ministra Jovanovića i istaknula važnost očuvanja jezične baštine. Ona je i otvorila skup.
Slika 3*
Fra Pero pokazuje bogatu franjevačku knjižnicu u samostanu uz krapinsku crkvu sv. Katarine
Varaždin kao životna i spisateljska odrednica
S dosadašnjih deset skupova izašlo je ukupno tri zbornika radova u kojima su zastupljena radovi sa svih dosadašnjih znanstvenih skupova. U jutarnjem dijelu rada skupa predstavljena je knjiga dr. sc. Jože Skoka Garestinski hortus verbi.
Voluminozno djelo dr. Skoka predstavili su dr. Jembrih i dr. Kalinski. „Garestinski hortus verbi jest veliki mozaik sazdan od 68 raznobojnih kamenčića, zapravo kamena, mahom autora od imena i formata koji su svojim radom i djelom, kroz povijest, vezani uz grad Varaždin, od 16. do 21. stoljeća. Takve knjige na hrvatsko-knjiženopovijesnom polju dosad nije bilo. Autori o kojima je riječ, mada bi moglo još biti barem 4 – 6 imena, u tome varaždinskom gartlicu riječi, kako bismo mogli prevesti naslov knjige, vezani su uz i za Varaždin, bilo rođenjem, bilo tematikom znanstvenoistaživačkom ili književnom, ili pak životom" – kazao je Jembrih. „Knjiga je to izabranih tekstova s popratnom bio-bibliografijom, s odmjerenim kritičkim sudom o svakome od 68 zastupljenih autora u knjizi, među kojima ima jezikoslovaca, povjesničara književnosti, književnih prevoditelja, pjesnika, leksikografa, kajkavskih dakako, kajkavskih pisaca starijih razdoblja. Svima je njima zajednički Varaždin kao životna i spisateljska odrednica".
Slika 4*
Dio publike, gostiju i predavača
Dr. Kalinski je govorio je o „trima kulturološkim entitetima", primijetio je da postoji sram prema kajkavskome. Tomu se suprotstavlja Skokova knjiga, jedna od najvažnijih iz njegova bogatoga opusa, a koji je gotovo u cijelosti povezan sa Skokovim zavičajnim podnebljem. Ovom knjigom o varaždinskom kulturnom krugu, na svjetlo dana je izašao Varaždin kao trajni rasadnik važnih autora i djela. Bez Varaždina nacionalna kulturološka slika bila bi krnja – zaključio je Kalinski.
Oba predstavljača slažu se u tom da je riječ o izuzetno važnome djelu, „hrestomatiji", „gazophylaciumu", „riznici". Dr. Skok je zahvalio predstavljačima i nakladniku i kratko podcrtao zavičajnost njegove knjige prisjetivši se svojega rodnog Petrijanca i Varaždina.
Kajkaviana u splitskoj nakladi!
U popodnevnom dijelu Znanstvenoga skupa predstavljena je zbirka poezije Nenada Piskača Bu do kaj. Riječ je o kajkavskoj poeziji koji je ovih dana izišla u splitskoj Nakladi Bošković. Knjigu su predstavili autor Pogovora dr. Alojz Jembrih, nakladnik Zoran Bošković i autor. Bošković je kazao kako „izlazak ove vrijedne knjige ne će biti vijest u Splitu, ali niti u Krapini". Živimo u takvim okolnostima u kojima se ne cijeni poezija, kamoli dijalektalna. U opusu Naklade Bošković poezija je, međutim, visoko zastupljena. O tome svjedoči i biblioteka Petrada namijenjena dijalektalnoj poeziji – rekao je Bošković i besplatno podijelio Bu do kaj svim zainteresiranima.
Slika 5*
Nenad Piskač
„Uspoređujući prvu Piskačevu kajkavsku zbirku Rieči su luknje su rieči, 2005., s ovom, drugom kajkavskom, mora se reći da je njihova ljepota u harmoniji strukture, koja jezikom, glasom i ritmom te igrom riječi čini nerazdvojivu cjelinu. Pjesme su ove zbirke, u tome aspektu, poetsko sredstvo u mediju jezika, one su jezik sam kao ljudski sustav znakova za ljude koji revolucioniraju pjesništvo revolta, tj. pjesnik je revolt u pjesmi. Piskač je u tome uspio i po tome je on pjesnik osebujnoga novoegzistencijalnoga poetskoga diskursa, kojim se udomio u postmodernistički pjesnički korpus hrvatske književnosti 20. i 21. stoljeća" – zaključio je Jembrih.
Bolje poznajemo japanski negoli kajkavski?!
Piskač je pak kazao kako je dužan reći tri fusnote, koje nisu stale u marginu stranice zbirke.
„1. Bu do kaj nije japanski izraz! Ovo nije zbirka pjesama pisana na japanskome, niti ima sveze s Japanom, osim ako se ne pokaže da su Japanci porijeklom kajkavci, štoviše horvatski Zagorci. Budokai – na japanskome otprilike označava suvremenu školu borbe prsa o prsa golorukog ili naoružanog čovjeka. Na kajkavskom Bu do kaj, nekaj je čistam drugo. Govorim to zato jer je japanski izraz budokai u Hrvatskoj poznatiji od kajkavskoga upita bu do kaj.
2. zašto nema rječnika manje poznatih riječi i hoće li ga biti u japanskom izdanju Bu do kaj? Odlukom autora nema rječnika manje ili slabo poznatih riječi. Do toga nije došlo zato što horvatski kajkavski evidentno nije japanski, već i zato što smatram da je umjesto pojašnjavajuće knjiške opreme svrsishodnije založiti se tako da u obrazovnom sustavu kajkavski postane izborni predmet u osnovnim i srednjim školama u onim županijama u kojima još postoje živi govornici, to jest horvatski kajkavci. U aktualnom teritorijalnom ustrojstvu Republike Hrvatske, postoji pet županija u kojima žive Japanci, oprostite, Hrvati kajkavci. Naravno, Hrvati baš kao i Japanci ni na kulturalnome planu nisu slučajna država, pa ako netko ima ideju i može pridonijeti tome da Bu do kaj namjerno prevedemo na japanski i objavimo, recimo, u Tokiju ili Osaki – nemam ništa protiv. U japanskom izdanju Bu do kaja pristao bih i na rječnik manje poznatih riječi. U hrvatskim izdanjima više ne.
Jasna Horvat izlagala je temu o donjosutlanskoj ikavici
3. iako sam živ u Bu do kaju objavljene su konačne inačice. Neke pjesme iz ove zbirke prethodno su objavljene u časopisu Kaj (2010., br 4) i u dvotjedniku Vijenac (svibanj 2012., broj 474), a poema Teštamentum Croatušima z Bruxellesa zlifran vu tri čina spelan objavljena je na internetskom portalu hkv.hr uoči hištorijskega referendumuša za pristup Europskoj uniji, ali i u zbirci poezije kolegice Božice Brkan objavljenoj pod naslovom Pevcov korak (Zagreb, 2012.). Pozorni čitatelj će primijetiti kako postoje neke manje razlike između prethodno objavljenoga sa sadržajem objavljenim u knjizi Bu do kaj. Do toga je došlo zato što pjesma nije svršena dok je autor živ – ona je konačno dovršena u trenutku pjesnikove smrti. Ukratko, uvijek je posljednja objavljena inačica pjesme, ona prava i relevantna za književnu kritiku i ostale zainteresirane. Neka se, dakle, nitko ne ljuti. Obećavam da pjesme otisnute u zbirci Bu do kaj više ne ću mijenjati. Ovo je njihova konačna inačica, premda sam još živ. Uostalom nemam vremena raditi na cizeliranju objavljenoga, jer pišem novu kajkavianu pod naslovom Tu te ni – ve me ne" – završio je Piskač.
Kajkavci su tvrd orah
U riječima zahvale posebno je naglasio kako mu je „neobično drago da je Bu do kaj izišla u Splitu", na čemu iskreno zahvaljuje nakladniku Zoranu Boškoviću, „čoviku s otoka Brača, koji se izlaskom ove knjige može pohvaliti kako u svom nakladničkom korpusu ima zastupljene sve dijalekte hrvatskoga jezika". Saznali smo da je izdavanje ove knjige dogovoreno „prije dvije godine u Koljnofu, u Gradišću među gradišćanskim Hrvatima, uz čašicu frankovke iz uzornog podruma Atile Pajrića a u ambijentu po hrvatstvo znamenitoj gostionici Levanda Franje Pajrića mlađega".
Skup je završio raspravom, koja je povremeno prelazila u polemiku, iz koje se može zaključiti da su kajkavci tvrd orah. Na kraju svi su se složili – nek nam živi dragi naš kaj, vidimo se sljedeće godine. Radovi s ovogodišnjega skupa bit će objavljeni u prvom idućem zborniku radova.
(hkv)
* http://www.hkv.hr/reportae/ostali-autori/12688-krapina-2012-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura-kroz-stoljeca.html (http://www.hkv.hr/reportae/ostali-autori/12688-krapina-2012-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura-kroz-stoljeca.html)
Autor: Ljudevit Kaj - Lipanj 07, 2013, 11:54:26 poslijepodne
Citat:
KAJKAJKAVSKI U POVIJESNOM I SADAŠNJEM OBZORJU
III. zbornik radova sa znanstvenih skupova,
Krapina 2010. i 2011. godine
SADRŽAJ
DEVETI ZNANSTVENI SKUP KRAPINA, 2010.
Stjepan Hranjec
Kaj Nade Mihoković-Kumrić...............................................................107
http://www.forumgorica.com/kajkavski/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura/msg45794/#msg45794 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura/msg45794/#msg45794)
Stjepan Hranjec
KAJ NADE MIHOKOVIĆ-KUMRIĆ
Zadani smo jezikom! Jezik, naš materinski jezik - bez obzira kakav on imao status u javnoj komunikaciji - spontano je u čovjeku, usisan majčinim mlijekom. Zato je i zavičaj -jezik, a i obratno, te ćemo kad god želimo izraziti miris zavičaja posegnuti za njegovim jezikom. Ta činjenica je otkad je i jezika, dakle, posve neovisna od njegova kodificiranja, činjenica koju potvrđuju svi književnici, pa tako i Nada Mihoković-Kumrić.
Rođena u Novigradu Podravskom, N. Mihoković-Kumrić svojim je romanima priskrbila ugledno mjesto među suvremenim dječjim romanopiscima i stekla naklonost čitatelja osobito zbog tematskog izbora, atraktivne fabule i dinamična pripovijedanja. Doduše, u tim njezinim tekstovima idiomskih će izričaja biti razmjerno malo, ponajviše zato što je većina romana locirana u urbanu, zagrebačku sredinu u kojoj se, nažalost, narječje izgubilo ili se utopilo među žargonske i kolokvijalne tvorbe, svodeći se na ulogu „usputnog", prigodnog, folklornog izričaja. No, u njena dva romana, u Mrazovcu (1) i u Tko vjeruje u rode još (2) narječje dobiva svoju punu potvrdu i funkciju, štoviše, na temelju njegove uporabe moguće je uspostaviti i katalog funkcija narječja u standardu, lepezu koja se u svojoj raskoši može potvrditi i u nizu drugih pisaca koji se obraćaju djeci -Hitreca, Milčeca, Kerstnera, Kanižaja i drugih. Upravo u tome je za sudbinu kajkavštine i najveća zasluga svih njezinih književnih zastupnika - afirmirati materinski idiom ne (samo) kao prigodan ukras nego kao operabilan, funkcionalan kod, koji u suglasju sa standar-
(1) Znanje, Zagreb, 1997. (bibl. „Hit junior"); 2. izdanje: vlastita naklada, Velika Gorica, 2006.
(2) Znanje, Zagreb, 1998. (bibl. „Stribor").
107
dnim izričajem dobiva svoj puni smisao. Koje bismo, dakle, odlike i funkcije kajkavštine mogli pobrojiti u Nade Mihoković-Kumrić?
1. Žilava kajkavska dijakronija, bez kompleksa
Pripovjedačica se prisjeća negdašnjih bakinih dolazaka vlakom na zagrebačku tržnicu i njezine reakcije u samoposluživanju, u kome mora uzeti košaru za namirnice:
- Gospica, izvolite i vi košaru...
- Jezuš, kaj če mene korpa, pak ja ima svoju!
- Samo vi uzmite vašu - ustrajala je žena u bijelom.
Baka posluša i uputi se prema dnu samoposluživanja, gdje je spazila policu s kruhom.
- Prosim lepo, frtalj kruva i deset dek salame - reče i bučno istrese sitniš pred prodavačicu.
-Na blagajni ćete platiti - upozorila ju je ova. Žureći do blagajne, baka je kruh i salamu premjestila u svoju košaru, a s metalnom srdito počela zamahivati prema blagajnici:
- Gospa draga, zakaj vi iščete od mene da ja uz frtalj kruva i deset dek salame kupim i ovu korpu. Em je moja pletenka lepša i praktič-neša nek ta vaša gvozdena. Evo vam lepo vaša korpa nazaj, a i kruv i salama ak mi jih bez korpe nečete prodati... (Tko vjeruje... , 11.).
Jednostavna pučka svijest, simplificiranje životnih postignuća ili tehničkih novotarija zapravo je stanovitom smislu iskaz određene superiornosti! Unuki je, dakle, ostao u sjećanju ovaj bakin istup koji se može interpretirati kao posljedak podravske „primitivnosti" - i pritom nam se priziva za moguću usporedbu podravski dobrodušni naivac Kerstnerov Dudek - ali je isto tako važno zamijetiti da je baka ostala u sjećanju po izvornom svome kaju u velikom gradu, lišenom bilo kakvih skrupula, što pak autoricu nutka da ga iznova oživi u susretu urbanog i ruralnog mentaliteta. Zato i u djelu kroz pripovjedačicu izriče temeljni odnos: -A da mi malo skoknemo do Podravine i odmorimo mozak i provjetrimo pluća od gradske vreve i smoga!
2. Kaj u službi predstavljanja etnomentaliteta
Jezičnim izborom, rekosmo, priziva se i zavičaj, koji ne čini samo prostor nego i ljudi. Hrvatska književnost, jasno, ne samo ona koja je nicala na kajkavskom tlu, stoljećima potvrđuje da je književniko-
108
vo tematsko opredjeljivanje za zavičaj ujedno, implicitno i samorazumljivo, uključivalo i jezičnu gestu - zavičajni jezik. Stoga, gdje god u tekstu hrvatske književnosti susrećemo zavičaj, nailazimo i na njegov jezik. On je stoga u službi predstavljanja etnomentaliteta, nije samo značenje nego nego i znak.To jest: znak priskrbljuje značenje! Oba su spoemnuta romana pisana standardom, no kad se želi predstaviti podravskog čovjek, autorica uvijek posiže za idiomom te on tada nije samo jezična činjenica nego i etnomentalitetna:
- Žiga me v kuku da se zvezde brojim. Pak se bo vreme premenilo...! Joj, skoro sam ti zabila povedati da pak jeni svati budu pod mus.
- Jerom, jerom kak je to denes drugač nek nigdar!
- Mala Cimermanova, z onem malim Klamparovem, em, ti rečem! Al, da ni za živu glavu nisi povedala da sem ti ja rekla, da još zročavanja ne bo. Ja sem se zaklela tete France da nikomu nebom povedala, a ona je pak dala časnu reč babe Magde da se od nje nebo dale v selo zišlo. Em, ne bi bilo zgodno da se zezna da i mi ina drugom kraju sela to znamo.
- No, v moj gubec se moraš vuzdati. Znam ja čkometi kak riba, ak treba. (Tko vjeruje... ,68-9)
Ulomak je viševrstno zanimljiv. Ponajprije, riječ je o stanovitom odnosu općih moralnih tradicijskih normi i strasne ženske želje da povjeri i prenese čuvana tajna o prisilnoj ženidbi; pojedinac je svjestan moralnog tradicijskog kodeksa ali ne može odoljeti da ne provali tajnu i time dobije na važnosti... Taj odnos općeg i osobnog zanimljiva je činjenica i s psihološkog gledišta jer pojedinac živi u opće usvojenim vrijednostima, preuzima ih (tumačenja žiganja v kuku!), ali je diskretno narušavanje tih načela neodoljivo. Na razini znaka pak nalazimo obilje vrlo signifikantnih detalja koje bismo podrobnije pobrojili i prokomentirali drugim primjerima.
3. Tematska detabuizacija u izvornom kontekstu
Činilo bi se vjerojatnijim da se u ruralnoj, „konzervativnoj" sredini zaobilaze „škakljive" teme, koje su, uostalom, donedavno bile prešućivane u dječjoj književnosti. N. Mihoković-Kumrić, međutim, afirmira upravo tu elementarnu, prirodnu razinu u toj sredini,
109
u kojoj nema uvijanja niti pardona: u Mrazovcu tematizira pitanje sudbine nezakonitog djeteta a u drugom romanu već naslovom problematizira začeće novoga života, koji roman i pripovijeda zametak u maternici što je posve originalan književni zamišljaj, osnažen i time što se zbiva u ruralnom (kajkavskom) kontekstu! U tom smislu je i razumljiv razgovor unuke Tine i bake o „banani" i „šljivi": kad djevojčica predbacuje baki da izbjegava odgovor i da „nema pojma", baka joj odvraća:
- Ja imam pojma, a ti?(...) A znaš li ti kaj se zgodi ak se „ banana " dene v „šljivu "?(...)
- Bebek, nek kaj! - kratko i jezgrovito, bez oklijevanja rekla je baka. (Tko vjeruje... ,43)
To detabuiziranje elementarnošću djeluje naizgled paradoksalno u spomenutom kontekstu, međutim, upravo svakodnevni život u izvornoj sredini, među domaćim pernatim i životinjskim svijetom, naprosto je otvoreno upućivao na odgovore. Slično će apostrofirati, primjerice, i Zvonimir Balog kad u autobiografskom romanu Bosonogi general opisuje vlastite seoske dječačke doživljaje:
- Mi znamo i kako dolazi do života. Da bi se izleglo pile, moraju biti dvije kokoši, muška i ženska. Tako je i s konjima, kravama i drugim životinjama. Muško ženskoj nešto šapne i evo ga.
4. Razornost kajkavskog humora
Humor je, kao uostalom i u drugih - Kolara, Horvata - jedan od važnijih elemenata slike etnomentaliteta, to jest čovjeka koji se, suočen s trpkom stvarnošću na nju reagirao humorom, njime se branio i opstajao. Pritom će svaki emotivni iskorak biti interpretiran i komentiran humorom, komično potire romantično, što je N. Mihoković-Kumrić osjetila i dokumentirala nizom primjera. Jedan je onaj u Mrazovcu (58) kad majka osjeća zaljubljenost sina, slikara naivca, a ovaj pak je želi uvjeriti da je na portretima stalno drugi model:
- Em je ista na se slikaj.. .- primjećivala je dobro majka.
- Krivo ti se čini, mama...
- Em, nesem slepa, Martinđa? Da tebe ne muči beteg jedne posebne sorte?!
Martin je šutio i nastavio slikati
110
- Pod hitno se reši toga betega jerbo moraš dopeljati kurzinje s polja.
Humorni ugođaj autorica ostvaruje i na temelju komunikacijskog nesporazuma dva mentaliteta. Majka se sjeća kako je s bakom brala grah zelenečec ponosno joj pokazivala punu pregaču:
- Evo i ja sam nabrala jednu pregaču graha i sad možemo ići kući!
- Kaj si nabrala?
- Pa zelenčeca!
(...)
- Aj srce bakino, pobrala si nezreloga gra. Ma'une moraju biti žute i pucati pod prsti!
(Mala beračica je, naime, shvatila, da je zelenčec „zeleni grah", Tko vjeruje.. ., 118)
5. Životnost podravskokajkavskoga dijaloga
Dijalog je u N. Mihoković-Kumrić u funkciji što plastičnijeg profiliranja likova ali, možda i više, u naglašavanju oprjeke dva mentaliteta, ruralnog i urbanog. Pa kad bi neki pojam ili situacija zahtijevala opis ili autoričinu digresiju, što bi tad bila prigoda za narječje na pripovjednoj razini, ona i ta mjesta pretače u govorne sekvence, svjesna da će tako najbolje poantirati rečeno i naglasiti spomenutu oprjeku:
- Viš ti kak so se vremena premenila! Doktori več sakaj vnapred znajo! -primijetila je jedna rođakinja.
- Em, teca, kak ne bi znali kad imajo tolike mašine. Legneš na stol, pod nekakve kugle ili lampe, doktor se nalukne čez nekakvu cev i mam v tebe se vidi.
- Čula sem da več moro pogoditi je i bo muško ili žensko dete -doda teca, podupirući se važno o štap.
- Em, najte norije spelavati! Ne treba doktorom sakaj veruvati -javila se susjeda Mica, krepka postarija prodavačica iz kioska. -I Mare Magdine su do zadnjeg časa pripovedali da bu rodila dvojke! I oni bedaki pokupuvali se v duplikatu: hodalice, kahlice, kinderbete, specijalna kolica... A kad tamo Kata rodila jednu pucu od tri i pol kile! (Tko vjeruje... , 149)
111
6. Slikovitost kajkavske fraze
Više nego ikoji segment, životnosti i širezavičajnoj prepoznatljivosti doprinosi frazeološka razina, jezična gesta koja cirkulira u određenom kraju. I tad je posrijedi bogatstvo, izražajna snaga jednoga jezika koji upravo takvom stalnom, dijakronijski stabilnom formulacijom - traje.
Da bi što uvjerljivije opisala svoju bolest pred bakom Dorom, njezina pajdašica Bara kaže:
- Nesem dobro! Saka me kotriga boli, v kičmi me žiga kak žerjavka, moždani mi vre...Noči so mi prava muka Jezušova, ne smem se skrecnoti. (Mrazovac, 113)
Dijalog Dore i Bare teče i ovako:
- Jaj, moj Martin. A ja sem mislila da je on ne bil đeđeren dečko! -Je, je, tvoj Martin ne bil svetec! (Mrazovac, 115)
Starica o svojoj snahi Anki govori: Anka okraja oko njega kak maček onkraj vruče kaše, a on se š čista mira počne otkresavati na nju. Samo da se v križ kraž do krvi ne posvadimo. (Mrazovac, 139)
Kaj god se sprdekne ti joj daš na volu. Ne to baš v redu! (Tko vjeruje... ,116)
Ja sam ti več za pod zemlu, samo ne mrem živa leči v raku... (Mrazovac, 113).
Posebice je stilogen, zavičajno silno prepoznatljiv uzvik jerom. Svaki kraj, čak svako selo ima svoju „poštapalicu", ona je „neprevediva" i u naraciji ne funkcionira informativno nego ugođajno-ambijentalno, to je kao, recimo, u drugim lokalitetima uzvik „a" (A, baš sam išla dimo. ..) ili, u primorskom podneblju „ajme". Mjesto joj je zato isključivo na počeku iskaza, upravo poradi ove lokalne boje, a ne u samoj sintaktičkoj strukturi jer tamo, bezznačenjska, ne bi imala smisla:
- Jerom, kak lepi mrazovec! {Mrazovac, 49)
- Jerom, Bara, pak ti si več pobrala gra! (Mrazovac, 113)
- Jerom, jerom, kak je to denes drugač neg negdar! (Tko vjeruje... , 68).
Frazom se daje značaj pripovijedanomu, njime se prizivaju i potvrđuju višestoljetna pučka iskustva, njome se „ovjerava" narodna memorija i time se priskrbljuje uvjerljivost vlastitoga iskaza.
112
Općenito, interpolirana kajkavština u romanima N. Mihoković-Kumrić ima viševrtsnu funkciju i smisao. Njome je likovima priskrbila izvornost i mentalitetnu raznolikost a u tkivo romana unijela pripovjedačku svježinu.
A s druge strane, time je zapravo potvrdila i nešto više, naime činjenicu da narječje u književnosti pisanoj standardom ima ne samo mogućnost i pravo na opstanak nego da su takvoj postavi pojavljuje ne samo kao informacijska nego i kao stilska vrijednost.
Autorica je tako svojim djelima potvrdila stilogenost kajkavštine podravske provenijencije na najbolji mogući način.
LITERATURA
1. Hranjec, Stjepan. Hrvatska kajkavska dječja književnost, Zrinski, Čakovec,
1995.
2. Hranjec, Stjepan. Ogledi o dječjoj književnosti, Alfa, Zagreb, 2009.
3. Hranjec, Stjepan. Zrno do zrna (članci, rasprave, ogledi), Zrinski, Čakovec,
1994.
4. Mihoković-Kumrić, Nada. Mrazovac, Znanje, Zagreb, 1997.
5. Mihoković-Kumrić, Nada. Tko vjeruje u rode još, Znanje, Zagreb, 1998.
6. Skok, Joža. Kajkavski kontekst hrvatske književnosti, Zrinski, Čakovec, 1985.
113
Citat:
(i) turopolska kajkavska apoteka
Buševska apotekarka gospa Nada Mihokovič-Kumrič piše (i diše) za decu
Nada Mihoković-Kumrić rođena je 1951. u Novigradu Podravskom.
Nastavek:
http://www.forumgorica.com/kultura-i-umjetnost/nada-mihokovic-kumric-pise-(i-dise)-za-decu/msg51876/#msg51876 (http://www.forumgorica.com/kultura-i-umjetnost/nada-mihokovic-kumric-pise-(i-dise)-za-decu/msg51876/#msg51876)
Autor: Ljudevit Kaj - Srpanj 01, 2013, 08:35:13 poslijepodne
Citat:
ČETVRTI OKRUGLI STOL
(ZNANSTVENI KOLOKVIJ)
Kajkavski jezik književnost i kultura kroz stoljeća
Krapina, 6. rujna 2005.
http://www.forumgorica.com/kajkavski/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura/msg36971/#msg36971 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/deseti-znanstveni-skup-kajkavski-jezik-knjizevnost-i-kultura/msg36971/#msg36971)
6. rujna 2005.
pok. Vladimir POLJANEC
MJESTO I ULOGA HRVATSKOKAJKAVSKOGA JEZIKA U PROCESU EUROPSKIH INTEGRACIJA
Kako ni danas u našoj suverenoj državi Republici Hrvatskoj ne možemo biti zadovoljni mjestom i ulogom hrvatskokajkavskoga, čisto sumnjam da će se ulaskom u europske integracije, pa i u Europsku Uniju, status hrvatsko-kajkavskoga jezika promijeniti na bolje. Samo o nama ovisi hoće li u doglednoj budućnosti hrvatskokajkavski jezik zauzeti ono mjesto koje mu pripada i odigrati onu ulogu koju neprijeporno zaslužuje.
Hrvatskokajkavski jezik jest hrvatski jezik vlastita podrijetla, posjedovanja samosvojne fonetike i fonologije, morfologije i sintakse, vokabulara. Nikada to nije suvišno naglašavati i ponavljati, upravo zato jer je ponavljanje majka učenja.
Svojedobno je bilo dogovoreno da se uzme jedan izričaj - štokavski za hrvatski standard, nije isključeno da je danas nekim drugim dogovorom moguće dogovoriti i nešto drugo. Tako je kajkavski zastao u razvoju zbog dokinuća u službenoj uporabi. Nećemo jadikovati jer je političkom odlukom naprasno preko noći postao dijalektom i kao manje vrijedan jezični sustav ostavljen je na milost i nemilost minoriziranju i nipodištavanju od mlađega brata. Ovakav maćehinski odnos spram kajkavštine i čakavštine obija se danas hrvatskome standardu o glavu i pokazatelj je više kako bahatost ovakve vrste nikada nije isplativa.
Odlaskom originalnih govornika, današnje filijarne generacije sve više podliježu prirodnome procesu agresivnih utjecaja standarda: škola, radio, TV, tisak. Stoga kajkavština mora više nego dosad biti prisutna u svakodnevnoj uporabi, a mi moramo inzistirati na njezinoj prisutnosti u tisku, radiju, TV i školi, čime onda pokazujemo i dokazujemo da ona jest živi jezik, jer ima žive govornike, a u protivnome će slijediti sudbu klasičnih filologija i doslovno ostati samo mrtvo slovo na papiru. Za početak povećavati leksik, možda tek kajkaviziranjem terminologije na standardu za pojmove koji nemaju nazivlje u kajkavskome, te uporabom kajkavskih prefiksa i sufiksa, a ako se već ne usudimo ili, pak, nemamo snage i znanja (u što čisto sumnjam) zaći malo dublje i jače zagrepsti ispod površine u ovu problematiku, zašto ne i tuđice rabiti u pomanjkanju vlastitih riječi, fraza i izraza. Istina, njihova uporaba na početku ovoga postupka obogaćuje jezik svojom etiologijom i raznolikošću, dok prevelikom, isforsiranom i pretjeranom uporabom biva kontraproduktivna, jer se iz razloga tako nastaloga komoditeta ne ulažu potrebni neophodni napori u stvaranju novih riječi, a mogli bi se (dokaz: Hugo Badalić i Bulczu Laszlo), te se na jedan ovakav način jezik sustavno osiromašuje.
Moramo pokazati da se kajkavština može, sukladno ostalim živim jezicima, ravnopravno rabiti. Ovdje treba, na razini Hrvatske države i svih njenih kajkavskih dijelova, sustavno i permanentno objavljivati reprinte ili još uvijek neobjavljena djela hrvatskokajkavske literature, znanstvene radove, poli-
341
tičku, gospodarsku i znanstvenu literaturu, ali ne samo kao bibliografske skupocjene raritete već svakodnevno uporabni materijal, dostupan ne isključivo izabranima i eliti već najširim slojevima, učenicima, studentima i svima zainteresiranima, te onima koji će se tek zainteresirati. Objaviti je kao jeftinu knjigu, što su i dokazali novinski nakladnici: kako knjiga može biti jeftina i svima pristupačna, i da se more na kijosku kupiti iftrafiki kok cigaretlini, šibice i prezervativi. To bi se unda zvalo demokratizacija književnosti. Prosim lepo, o čem se to mi vuopče spominamo ?!
Isto je tako moguća revitalizacija, shodno prokušanoj metodi pohrvaćivanja, odnosno kajkaviziranja određenih termina (pojedinih) i leksema (dokaz nastojanja i uradci Željka Funde i zahtjevnijih tekstova pri njegovim preobernitvama), ali ne i prepuštanja i ostavljanja tek pjesnicima stvaranja novih riječi, već i stručnjacima iz pojedinih područja. Nepostojanje istih ne svjedoči o nepostojanju stručnjaka, već o nedostatku volje i pretjerano prisutnome, već spomenutome komoditetu, kao i o uvijek već otrcanoj frazi o nedostatku financijskih sredstava.
U jako dobro razvedenome sustavu odgoja i osnovnoga te srednjega obrazovanja, kajkavština se uči u okviru nastave hrvatskoga jezika ili planiranoga uobičajenog predmeta kojega - ako ga u programu uopće i jest -dostatno ne pokriva. Ovisno o nastavniku svodi se tek na puku informaciju -što nije i nikako ne može biti dostatno -jer kako bi to, molim vas lijepo, izgledalo da se nastava engleskoga ili njemačkoga, ne daj Bože ruskoga jezika i književnosti, umjesto na engleskome, njemačkome ili ruskome jeziku, za Boga miloga, izvodi na hrvatskome standardu! Reći će da se radi o stranim jezicima ili pak o tzv. svjetskim jezicima.
Neosporivo je u kajkavskome danas postojanje najmanje dviju opcija:
a) standardizacija koju zagovaraju pripadnici Varaždinskoga kruga (gdje bi norma, naravno, bio varaždinski mjesni govor) i princip ujedinjenih kajkavskih emirata (Božica Jelušić);
b) zalaganje za funkcioniranje sustava po principu neka cveteju rože v sakem vertu (Alojz Jembrih).
U zadnje vrijeme čak i produkcija autora iz ruralnih područja pokazuje trend naglašene jezične urbanizacije i rabljenje termina koji se na tim područjima jednostavno ne bi očekivali. Znamo da život nosi svoje, ali samo načinom uporabe u svakodnevnome životu, bogaćenjem vokabulara čitanjem i kajkaviziranjem ne može se ovome procesu stati na kraj. U opravdanju svojih želja nastojmo da one odišu sigurnošću, a što će onda bezuvjetno donijeti i veće rezultate. Stoga je neophodno ovu problematiku zaoštriti do krajnosti jer
i sada je već prekasno.
Aristotelova podjela na tri osnovne funkcije jezika: poetsku za umjetničko djelovanje, retoričku za političko djelovanje i logičku za strogo racionalno i znanstveno djelovanje, bez problema se još uvijek može provjeriti na
342
primjeru hrvatskokajkavskoga jezika iako već skoro dva stoljeća nije u službenoj uporabi, ali je bio dobar dok se brinuo za povijest naroda, povijesno iskustvo i za očuvanje tradicije. On nije bio samo sredstvo svakodnevne komunikacije, ali i razmjene roba i usluga, te stvaranja tržišta nego i sredstvo političke borbe pri stvaranju klasa, a onda naroda i država. Isto tako i zajedničko tržište ujedinjene Europe misli na funkcioniranje zajedničkoga jezika. Razumljivo bi i logično bilo da demokratske države, i to one s najdužom demokratskom tradicijom, imaju i najizraženiju komunikaciju, a države totalitarnih režima slabije i manje izraženu. Vidimo, međutim, da to nije uvijek tako. Možda su to tek iznimke koje potvrđuju pravilo!
S jedne se strane svrstavaju eurofili, s druge eurofobi. Nema se razloga biti euroskeptik, ali ni eurooptimist. Preostaje ostati samo žalosni realist.
Više treba EU nas, nego mi njih: zbog poradi naših prirodnih resursa, vode, žitnice i mora (postat će bespredmetni gospodarski i ostali pomorski pojasevi), pa zato moramo više iskoristiti mi njih, nego oni nas, jer ako svi oni samo i isključivo gledaju svoj interes, onda valjda i mi, usprkos vjekovnim političkim, društvenim i kulturološkim odricanjima, napokon možemo gledati svoj i sačuvati ga. Ne tražimo mi od nikoga da govori hrvatskokajkavskim jezikom ili barem hrvatskim standardom, već svi to očekuju od nas. Na sreću, kajkavci su bilingvi. Trebamo znati predvidjeti, imamo iskustva i mogućnosti anticipacije, mjerodavno naslutiti i odvagati, a ne podlijegati ucjenama.
Iako su europske integracije i globalizacija neumitan i nezaustavljiv proces, koji ne možemo zaustaviti, onda ga pokušajmo barem malo usporiti i, koristeći iskustva našega hrvatskog standarda dok je još bio u kandžama jezika "dijasistema", pritom korist od istih usmjeriti na naš mlin. Znamo da je taj proces neminovan, a isto tako da će do otrežnjenja ionako, kao i uvijek, doći prekasno. Time perspektiva hrvatskoga standarda, a onda ni hrvatskokajkavskoga jezika, nije nimalo blistava ni ružičasta.
Jedan od mogućih scenarija u EU je pobrinuti se za nove jezike, odnosno jezike novoprimljenih naroda i država u EU, getoizirati ih, a njihove izričaje, dijalekte i narječja staviti u kaveze po lingvo ili filo ZOO parkovima, ili pak u muzeje i tu ih čuvati, ne od izvanjskih utjecaja, već da oni ne bi utjecali na imperijalistički engleski, te ih pokazivali turistima kap raritetne vrijednosti i dokazivali kako još ima nekih drugih jezika osim engleskoga. Evo, to možemo kao prilog očekivati po pitanju deklarativne brige za jezik, jezičnu kulturu, baštinu i nasljeđe. Nitko se o tome neće brinuti ako nećemo mi sami, nikakva Europa. Od njih nam nikada ništa dobroga nije došlo i nikakvo dobro ne treba od njih ni očekivati. Zar financijska sredstva iz pristupnih fondova? I tako će jednoga dana doći na naplatu. Cijena toga novca jest enormna. Ne radi se ovdje samo i isključivo o bankarskoj kamati nego i svim ostalim prirodnim resursima, a to je ono što njih zanima. Mi nafte nemamo da
343
bi im po tome bili zanimljivi, ali zato imamo bogate izvore pitke vode, a zbog nje će se sutra ratovi voditi. Kao što se danas vode zbog nafte.
Obećanja o pomaganju jezika malih naroda jesu floskule jer mali ostaju mali, a veliki - veliki i njihovi interesi nikada ne će biti identični. Sila Boga ne moli. To smo se valjda već mogli naučiti. Kajti, Danajcima ni za veruvati nit gda darove donosiju! Zar nam je od takvih očekivati da se veliki brinu za mali jezik jednoga malog naroda i k tome još za njegova tri izričaja? Zar ćemo uistinu ponoviti po tko zna koji put jedne te iste pogrješke i dopustiti vuku da ovce čuva? Ništa dobroga od te i takve Europe ne treba očekivati jer nemaju dostatno vremena ni sredstava za sebe, a kamoli za druge. Uostalom, i mi smo u našoj državi Republici Hrvatskoj prije petnaestak godina primjerom pokazali kako se ostvaruje samostalna država, ali i jezik. Normalno da engleskoj ili bilo kojoj drugoj hegemoniji ne konvenira naš primjer, naročito u okviru Velike Britanije gdje osim hegemonističkoga engleskoga egzistiraju još velški, irski i škotski. I, kaj sad?! Uostalom, po svim objavljenim statistikama o učenju stranih jezika, Englezi najmanje poznaju, a kamoli da govore neke druge jezike osim svojega, što samo svjedoči o prepotenciji i ničime utemeljenoj jezičnoj dominaciji, koja proizlazi jedino iz jezične jednostavnosti i gramatičke šturosti. No, dobro, možda se u zadnjih par godina i kod njih nešto promijenilo. Pa, mi barem imamo bogata iskustva sa svim mogućim gospodarskim, društvenim, kulturnim, političkim i državnim asocijacijama i integracijama. Fort bi mi nekom srljali i fort se nekom, kok košulja v rit, rivali.
Europske su integracije nastale kao svojevrsna brana od globalizacije sa SAD kao predvodnikom, u kojoj utjecaj raznih neformalnih centara moći raste nauštrb međunarodnih institucija. Dok vlade velikih sila surađuju poj prvi put u povijesti i male države gube pravo na donošenje odluka, dotle se granice umjetnosti pomiču, ali je i njena uloga dobrano sužena, a multinacionalne kompanije bivaju sve bezobzirnije. U ovakvome okruženju jezik, koji se duboko identificira sa sudbinom svoga naroda, dijeli s njime i dobro i zlo (više zlo jer zla, na žalost, više ima), hrabro se odupire nedaćama i napadima sa svih strana i pokazuje koliko je ranjiv, ali sveudilj još uvijek izlazi kao pobjednik.
Briga za hrvatski jezik te posebno za hrvatskokajkavski jezik mora biti jedan od vodećih strateških interesa Republike Hrvatske u očuvanju nacionalnoga jezika u procesu priključenja Europskoj Uniji. UNESCO je svojevremeno dao i smjernice o potrebitosti ulaganja neophodnih dodatnih napora u zaštiti tzv. malih jezika i njihovih dijalekata u sveopćoj globalizaciji. To ionako ostaje samo na razini preporuke, a ne i zakonskih propisa pa nisu obvezujuće, te se nepridržavanje i nepoštivanje istih ne sankcionira. Standardološki se model mora pak ustrojiti kao moderna, fleksibilna i cjelovita briga s naglaskom na stilističku normu, a zbog utvrđivanja dijalektoloških mjerila neophodno je i nadalje voditi terenska istraživanja organskih govora, utvrđi-
344
vati založne, prenosive, promjenjive i prostorne karakteristike kao i granična te dodirna mjesta miješanja i razmjenjivanja leksičkih osobina dvaju ili više različitih jezika.
U takve i slične svrhe ustanovljeni su zajednički europski projekti za unapređenje i razvoj, upravljanje, institucionalnu izgradnju, mobilnost itd. Utvrđene su strukturne i komplementarne mjere koje podrazumijevaju aktivnosti vezane uz planiranje pripremanje i provođenje reformi u sustavu, prvenstveno, visokoga obrazovanja. One jesu namijenjene i rješavanju posebnih teškoća u područjima koja zbog određenih zemljopisnih i gospodarskih specifičnosti na bilo koji način zaostaju u provedbi ovakvih reformi, kao i mjere koje mogu poslužiti u prenošenju dobrih i kvalitetnih iskustava te obaviještenosti o određenim postignućima, pa na taj način nadopunjuju dosegnute napore pri njihovu ostvarivanju.
Odustalo se već i od prijevoda na sve jezike članica EU (iako je u početku bilo obećano i dogovoreno da će se svi dokumenti EU prevoditi na sve jezike članica, e da bi se onda konstatiralo kako je to sve preskupo, te se ostalo na razini samo svjetskih jezika. Znači li to jezični imperijalizam? Jaši dalje jer se kao u svakoj integraciji odričemo i dijela vlastita suvereniteta. Očito je kako se i na razini EU od početka opet kreće s jezikom, pa je za očekivati da će se engleski jezik maćehinski odnositi prema hrvatskome standardu, najmanje tako kako se danas hrvatski standard odnosi prema hrvatsko-kajkavskome jeziku.
Vrijeme curi. Neophodno je što skorije utvrditi prioritete i modele, te dinamiku rješavanja i izvore financiranja. Osim prodora u novine, radio i TV, treba imati na umu da pojedinci svojim osobnim kreativnim angažmanom u zadovoljavanju vlastitih potreba traže učenje hrvatskokajkavskoga kao fakultativnog ili izbornog predmeta ili dodatnog jezika, a s druge strane treba osigurati zainteresiranima svu moguću stručnu i inu pomoć i podršku u učenju hrvatskokajkavskoga jezika, te osposobiti učitelje, nastavnike, profesore da te dijelove programa - ili u okviru predmeta hrvatski jezik ili posebno primjereno nastavno - održe i predaju; ovdje će svi kajkavolozi i drugi jezični stručnjaci imati ključnu ulogu, ali isto tako i priliku istražiti nove modele i pristupe učenju hrvatskokajkavskoga jezika i unapređenju nastave istoga; čim prije oformiti stručne timove za sudjelovanje u izradi nastavnih planova i programa, uz izražavanje mišljenja o potrebama sudionika u nastavi hrvatskokajkavskoga jezika i književnosti; razne nevladine udruge, zainteresirane za što svrsishodnije i promptnije realiziranje ovakvih nastojanja, međusobno povezati zbog mogućega što primjerenijega utjecaja na organe vlasti nadležnoga resora; pozvati medije i novinare na poticanje javnih rasprava o učenju hrvatskokajkavskoga jezika i književnosti na kajkavskim govornim područjima te promicanje njihove važnosti, upravo zbog neograničenoga utjecaja na cjelokupnu javnost, te isto tako surađivati s inicijatorima uvođenja čakavskoga na
345
njihovim govornim područjima; angažirati poduzeća i udruge koje bi bile voljne i zainteresirane pomoći financiranje svih mogućih aktivnosti u učenju i čuvanju hrvatskokajkavskoga jezika i književnosti, te ih kao sve zainteresirane pozvati da sudjeluju u njezinoj promociji; sukcesivno, kontinuirano i permanentno istraživati jezičnu i kulturnu hrvatskokajkavsku baštinu i afirmirati hrvatskokajkavski jezik, prvo među hrvatskim narodom, a onda i među ostalim europskim pa i svjetskim narodima jer jezik, kao centar svake kulture, posjeduje nezamjenjiv značaj kulturnoga identiteta svojih govornika, čitavih skupina i cijeloga naroda.
Prije ili kasnije, nadam se što kasnije, susrest ćemo se s ovakvom problematikom, koja nas kao takve sve neizbježno čeka. Iako Hrvatska već sudjeluje u nekim oblicima europskih integracija, ipak je Europska Unija najvažniji oblik europskoga udruživanja, a jezični je problem jedan od najtežih problema Europske Unije. Zajedničko tržište zahtijevat će, bez sumnje, prije ili kasnije, zajednički jezik, kojega za sada još nema. A, možda i ima? Nije li to engleski? Sadašnji glomazni prevodilački aparat preveliko je opterećenje za budžet EU jer su u početku službenim jezicima unije priznavani svi jezici njezinih država članica. Povećanjem broja članica u drugom i trećem krugu napustila se stara praksa prevođenja službenih dokumenata na sve jezike, te u obveznoj uporabi ostaju samo tzv. veliki, odnosno svjetski jezici, a za očekivati je da će najveći utjecaj i nadalje imati engleski, te da će i taj utjecaj sve više rasti. Kada i ako jednoga lijepog dana Hrvatska i uđe u Europsku Uniju, hrvatski jezik ne će postati jednim od njezinih službenih jezika; za očekivati je j da će se status hrvatskokajkavskoga još više pogoršati. Barem se onda treba zalagati da službeni jezici u EU budu oni koji jesu i neki od službenih jezika Ujedinjenih naroda (uz engleski, francuski i španjolski, a za Hrvatsku, barer zbog tradicije, i njemački).
Kako ni danas u našoj suverenoj državi Republici Hrvatskoj ne možemo biti zadovoljni mjestom i ulogom hrvatskokajkavskoga, čisto sumnjam da će se ulaskom u europske integracije, pa i u Europsku Uniju, status hrvatsko-kajkavskoga jezika promijeniti na bolje. Samo o nama ovisi hoće li u doglednoj budućnosti hrvatskokajkavski jezik zauzeti ono mjesto koje mu pripada i odigrati onu ulogu koju neprijeporno zaslužuje.
Citat:
Mrl je Vladimir Poljanec, naš Vladek
http://klanjec.info/klanjec/hrvatska/umro-je-vladimir-poljanec-nas-vladek (http://klanjec.info/klanjec/hrvatska/umro-je-vladimir-poljanec-nas-vladek)
Autor: Ljudevit Kaj - Rujan 08, 2013, 08:47:47 poslijepodne
(Tam i) sim-pozerajne kajjopcov, drdekov i mrdekov
teri su kaj sveli na preteklost, povest kaja, na kajirsku egiptologiju, na krapinsku pračlovekologiju,
i(l?)
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * ** * * * * * * * * ** * * * * * * * * *
HRVATSKA UDRUGA MUŽI ZAGORSKOG SRCA ZABOK i
DRUŠTVO ZA KAJKAVSKO KULTURNO STVARALAŠTVO KRAPINA
u Tjednu kajkavske kulture priređuju
DVANAESTI ZNANSTVENI SKUP
KAJKAVSKI JEZIK, KNJIŽEVNOST I KULTURA KROZ STOLJEĆA
Pokrovitelji
Ministarstvo kulture, Krapinsko-zagorska županija, Grad Krapina
Pučko otvoreno učilište Krapina Ponedjeljak, 9. rujna 2013. u
9:00 sati
PROGRAM
9.00 – 9.20 Riječ organizatora i moderatora te pozdravne
riječi pokrovitelja: prim. dr. sc. Rajko Fureš, dr. med. i
prof. dr. sc. Alojz Jembrih. Glazbeni program: Srečko
Blažičko - vokalni solist
9.20 – 10.00 Predstavljanje knjige.: Hilarion Gašparoti, Czvet
szveteh...(izbor), izd. Samoborski muzej i Gradska knjižnica
Samobor. O knjizi govore: Mirjana Dimnjaković, prof., Alojz
Jembrih i Milan Žegarac Peharnik, prof.
I. dio: redoslijed izlaganja: predsjedaju:
prof. dr. sc. Alojz Jembrih i dr.sc. Tanja Baran
10.00 – 10.10 Slavko Malnar: Vizitacija biskupa Benedikta
Bedekovića 1704. godine.
10.10 – 10.20. prof. dr. sc. Alojz Jembrih: Parižanin pri
Horvateh ili Pokazanje načina za pomenjšati beteg vu
poplavaneh hižah (1786.).
10.20. – 10.30. prim. dr. sc. Rajko Fureš: Javnozdravstveni
pogled na posljednje djelo Ivana Krstitelja Lalangue s područja
gospodarstva.
10.30. – 10.40. Stjepan Laljak, prof.: Kajkavska pjesmarica iz
18. stoljeća.
10.40. – 10.50. mr. sc. Ivan Zvonar: Sadržaj drugoga dijela
Libra od spomenka Katarine Frankopan Zrinski.
10.50. – 11.00. Željko Vegh, prof.: Pregled svih do sada
poznatih izdanja "Hrane nebeske" Jurja Muliha.7.
11.00.-11.10. Jurica Cesar, prof.: Veliki Štrigovski ceh.
11.10 – 13.00: Objed za sudionike i pauza do poslijepodnevnoga
dijela skupa
II. dio: redoslijed izlaganja: predsjedaju:
mr.sc. Ivan Zvonar i Jasna Horvat, prof.
13.00.-13.10. Bojana Marković, prof.: Važnost novootkrivenih
prijevodnih tekstova Ivana Krizmanića (sociolingvistička
perspektiva).
13.10. – 13.20. dr. sc. Tanja Baran: Kajkavska usmena
književnost križevačkoga kraja u 19. Stoljeću.
13.20. – 13.30. Vera Grgac, prof.: Vračejne, vračiteli i
domača vraštva Dore Grgac (1899.-1995.).
13.30. – 13.40. prof. dr. sc. Zvonko Kovač: Kajkavska čitanka
Božice Brkan.
13.40. – 13.50. Jasna Horvat, prof.: Kajkavski donjosutlanski
ikavski dijalekt u programima Udruge Ivana Perkovca iz
Šenkovca.
13.50. – 14.00. dr. sc. Željko Lovrić: Balkanizirani kopneni
polučakavci i jugoistočni "turkokajkavci" (noviji
jugo-turcizmi i balkanski Sprachbund).
14.00. – 14.10. dr. sc. Mladen Rac: Osebujni kajkafski cveteki
kterih neje zvun severne Horvatske (sjevernohrvatski biljni
endemi).
14.10. – 14.20. Barica Pahić Grobenski, prof.: Bednjanska
kajkavština prema varaždinskoj kajkavštini i prema
književnom standardu.
14.20. – 15.00. Rasprava i zaključci Skupa
Autobus za Krapinu za sudionike Znanstvenoga skupa i njihove
goste polazi u ponedjeljak 9. rujna 2013. u 7.30 sati s
Mažuranićeva trga u Zagrebu. Povratak u Zagreb predviđen je u
15.15 sati.
Organizator: Hrvatska udruga Muži zagorskog srca, Martinišće
45, 49210 Zabok, tel: +385 49 236 225; mob: +385 (098) 251 966
Žiroračun: 2360000 – 1101545954 ZABA, Matični broj: 0947784
e-mail: rajko.fures@kr.t-com.hr; nikolacapar42@gmail.com;
Organizacijski odbor:
prof. dr. sc. Alojz Jembrih – predsjednik
prim. dr. sc. Rajko Fureš, dr. med. – tajnik
dr.sc. Tanja Baran
Srečko Blažičko
dr. sc. Marijana Borić
prof. dr. sc. Đuro Blažeka
Božidar Brezinščak Bagola, prof.
Nikola Capar
mr. sc. Ivan Cesarec, prof.
Mladen Cvetko, ing. med. rad.
mr. sc. Ivica Glogoški, dipl. ing. građ.
Vera Grgac, prof.
Vlasta Horvatić Graz, prof.
Ratko Habus
Jasna Horvat, prof.
prof. dr. sc. Stjepan Hranjec
Zdravko Hršak, dipl.ing.
Nenad Kralj
Viktorija Krleža, prof.
Miljenko Krznar
Miroslav Lovrenčić
dr. sc. Andrija-Željko Lovrić
Barica Pahić Grobenski, prof.
Katarina Novak, prof.
Damir Novina
Nenad Piskač
Davorka Plukavec
prof. dr. sc. Antun Presečki
Snježana Ricijaš, prof.
Ivan Šalković, dipl. oec.
Zdravko Šilipetar, dipl. ing.
mr.sc. Ivan Zvonar
Rudolf Žlender
Za organizatora: prim. dr. sc. Rajko Fureš, dr. med.
stoloravnatelj Hrvatske udruge Muži zagorskog srca
Citat:
Zagorski list, 14.9.2007.
Kaj sme je
Navek me ovi tjedni, dani, reči… kajkavske kulture više živciraju nek kaj mi je drage da se o kajkavskomu jeziku nekaj govori.
Za mene nema tjedna kajkavske kulture, niti dana kajkavske reči. Za mene je sake ljete 365 dane kajkavske kulture, a sake četrte i 366.
Največa je sramota kad se o kajkavske kulture i jeziku govori na štokavskomu. Ispada da je kaj dober ko tema, ali nije dober za upotrebu. Ja bi rekel da ljudi koji to delaju nisu dosta učeni da bi govorili kaj, nemaju sigurnosti da na kajkavskomu sročiju nekaj pametnoga, ali nemaju ni srama pak se baviju s kajem, a da ga ni govoriti neznaju.
Piše Krešimir Končevski
Nastavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3154/#msg3154 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3154/#msg3154)
Cinkusi - Oj krapinske vuske staze , 02;41
Cinkusi - Oj krapinske vuske staze (http://www.youtube.com/watch?v=FOV2Sd9Xc94#)
