Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?

[Ljudevit Kaj]

Ma kapa do poda (L.K.: bravarski) majstore, …., otvorio si more radnih mjesta.

…. i specijalne cugov prema Nemačke.
Proleteri se jugo-zemli, vujedinite se. Zborno mesto – Zapadna Nemačka.
 
Privredna reforma z leta 1965. je predviđala vekšu konkurentnost, pak je postojal veliki višek radnikov. Odlazek v Nemačku je počel 1967., a okončan je več leta 1971. Depopulacija Juge (natprosečno Hrvacke) bila je velika.
Na priliku, leta 1971. samo v Nemačke bilo je 790 500 radnikov z Juge (od toga Hrvatov 308 295 iliti 38.3 % (vudel v stanovništvu 22.2 %)).
http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvati_u_Njema%C4%8Dkoj


Krsto Papic - Specijalni Vlakovi (1972) 01, 09:00

Krsto Papic - Specijalni Vlakovi (1972) 01

Krsto Papic - Specijalni Vlakovi (1972) 02, 05:20

Krsto Papic - Specijalni Vlakovi (1972) 02

[Ljudevit Kaj]

Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
Pojnemi slédi sveti Stjepan? (1/2)
 

PRONAĐEN TRANSKRIPT KOJI OTKRIVA KAKO SU NASTALI “ANTIFAŠISTI“


Diana Majhen   
Nedjelja, 10 Kolovoz 2008

IZ TAJNE BILJEŽNICE U(L.JU)DBAŠA POKAJNIKA

Došli smo u posjed kopije transkripta spontanog dogovora koji se dogodio u Moskvi, 22.lipnja 1941. godine, u samom Kremlju. Iako je nemoguće provjeriti autentičnost ovog transkripta koji pokazuje da su "antifašizam" kreirali Staljin, Tito i Molotov nakon što je Hitler napao Sovjetski savez, kasnija povijesna zbivanja ukazuju da postoji ogromna vjerojatnost da je sve istina. U stvari, istina nije istina, istina je ono što piše u transkriptima, zar ne? Ako je istina da je Tuđman dijelio BiH, o čemu govore "svjedoci", mada povijesna zbivanja ukazuju da je upravo Hrvatska spasila BiH, onda je ovo istina 1000%.

Moskva, 22. lipnja 1941. Sunčano jutro, tek pokoji oblak. Centar Moskve, Kremlj. Najveća prostorija u Kremlju. Na podu parket od uralskog hrasta. Na sredini dvorane stol s pločom i figurama, za stolom sjede tri muškarca. Jedan u odori, s elegantnim brkovima. Drugi, mlađi, u civilu, s valovitom frizurom i priglupim izgledom lica. Treći, u civilu, bez jasnih vanjskih oznaka….

Staljin: Šah!

Molotov: Oprostite šefe, igrate mlin.

Staljin: Pa? Šah!

Molotov: Šefe, ovo je mlin, nema šaha u mlinu…

Staljin (prigiba se Molotovu i šapće): Tito je idiot, neće ništa skužiti, hehehehe

Molotov: Hehehehe

Tito: Hm, odličan potez…

Staljin: Hehehehe, jesam ti rekao, hehehehe

Molotov: Hehehe

(Bam! Bam! Jako lupanje po vratima)

Staljin: Tko je?

Glas iz hodnika: Ja sam.

Molotov: Bolje za tebe da je nešto važno, šef pobjeđuje u mli…u šahu, hehehehe

(Vrata se otvaraju, ulazi neki uzrujani i uplašeni tip)

Staljin: Volođa, jesi to ti?

Volođa: Ne, to je moj brat. Naravno da sam ja!

Staljin: Pa što je, što si se uzrujao?

Volođa: Pa, ne znam kako da kažem, znate…ovaj, Adolf nas je napao jučer.

Staljin: Koji Adolf?

Molotov: Koji Adolf, što brljaš?

Volođa: Pa onaj iz Njemačke, Hitler. Napao nas je jučer s gomilom vojnika, tenkova i aviona, probili su se par stotina kilometara u Sovjetski Savez, naši gubici se broje u desetinama tisuća…

Staljin: Hehehe

Molotov: Hehehehe

Volođa: Ne zezam se.

Staljin: Hehehe, duhovito.

Molotov: Volođa, tovariš Staljin se prije dva dana čuo s Adolfom i dogovarali su se da zajedno napadnu Britaniju.

Volođa: Ljudi, ne zajebavam se, počeo je rat, pola vojske nam je uništeno!

Staljin: Postaješ naporan, vrijeđaš mi najboljeg prijatelja!

(u dvoranu ulaze trojica u odorama…)

Molotov: Što vi generali nemate pametnijeg posla, što nas gnjavite?

Jedan general: Pametnijeg posla? Pa napadnuti smo, uništene su nam sve zapadne armije!

Staljin: Štoooooooooooooo? Pa što se dogodilo?

Volođa: Pa sve sam vam rekao! Njemačka nas je jučer napala golemim snagama i probila se nekoliko stotina kilometara u naše područje, uništava sve pred sobom!

Drugi general: Istina je!

Staljin (uzrujano): Ne vjerujem, sve ću vas strijeljati! Nazovite Berlin odmah!

(Molotov prilazi telefonu i okreće brojčanik…)

Molotov: Molotov ovdje, trebao bih Ribentroppa…Ah, ti si, bok. Kako si?

Ribbentrop (s druge strane linije): krčččč… šššššššš… krččč… zzzzz… šššššš

Molotov (glasno): Pa zašto???

Staljin: Što je što, je bilo???

Molotov (govori u slušalicu): Izdajico, bili smo prijatelji!

Ribbentrop (s druge strane linije): krčččč… šššššššš… krččč… zzzzz… šššššš

(Molotov bijesno poklapa slušalicu)

Staljin: Hoćeš mi reći što je bilo???

Molotov (utučeno): Istina je, šmrc…

Staljin: Štooooooooooo? Pa zašto???

Molotov (kroz plač): Kaže Joachim da smo komunjare i da nas treba zgaziti, šmrc.

Staljin: Još ne mogu vjerovati… gamad nacistička.

Molotov: Da… a tako smo dobro surađivali…

Staljin: Točno. Komunisti i nacisti su prirodni saveznici, u nama kuca isto srce…

Molotov: Da. Mi smo dva prsta iste ruke. Zajedno smo mogli pokoriti cijeli svijet.

Staljin: Točno. Kad se samo sjetim kako smo zajedno napali Poljsku 1939…

Molotov: Eh, to su bila vremena! Adolf sa zapada, mi s istoka, a Britanci i Francuzi gledaju.

Staljin: Zgazili smo skupa Poljake za 3 tjedna!

Molotov: A tek Litva, Letonija, Estonija lani! Da nije bilo Hitlera, nikad ih ne bi uspjeli osvojiti!

Staljin: Pa Finska… još od Turaka nitko nije uspio u svega par godina pokoriti pola Europe kao Hitler i ja zajedno!

Tito: Pa Španjolska…

Molotov: Kakva Španjolska sad?

Tito: Pa i tamo smo Hitler i mi zajedno ratovali…

Staljin: Ti si idiot, to je bilo prije, kad smo bili na suprotnim stranama, prije našeg dogovora s Hitlerom 1939! Ali to nitko ne smije znati!

Tito: A?

Molotov: B!

Tito: Ne razumijem, pa zar nije Hitler naš saveznik oduvijek?

Staljin (bijesno): Naravno da jest, oduvijek! Ono što je bilo prije se nikad nije dogodilo! Nikad mi komunisti nismo ratovali protiv fašista u Španjolskoj 1936.,
ratovali smo zajedno s njima!

Molotov: Hm, šefe, od danas vrijedi druga povijesna istina….

Staljin: Zašto?

Molotov: Pa napali su nas jučer!

Staljin: Oh, da… hm, moramo napisati novu povijesnu istinu. Imaš kakvu ideju?

Molotov: Pa, recimo ovako. Dakle, ovo je nova povijesna istina. Mi komunisti nismo nikad surađivali s nacistima. Nikad nismo skupa dijelili Poljsku, nikad nismo napali Finsku, nikad nismo osvojili Litvu, Letoniju, Estoniju, oduvijek smo mrzili sve naciste! Nikad nismo s njima 1939. postigli Sporazum o nenapadanju! U biti, mi smo oduvijek bili toliko protiv fašista da se trebamo nazivati antifašistima!

Staljin: Odlično! Dakle, mi smo od danas antifašisti i trebamo zgaziti fašiste!

Tito: Odlično, dakle od danas smo antifašisti? Što ćemo s Jugoslavijom?

Staljin: Što, što ćemo? Pa što se tamo događa?

Tito: Ništa, sve je u redu.

Staljin: Mi smo osvojili Jugoslaviju?

Tito: Da, mi i Hitler zajedno, prije 2 mjeseca.

Staljin: A tko je drži danas?

Tito: Pa Nijemci veći dio, onda Talijani, pa Bugari, Mađari…

Staljin: Pa to su sve Hitlerovi igrači! A što držimo mi?

Tito: Tko mi?

Staljin: Pa komunisti, tvoja Partija, što ona radi?

Tito: A što bi radila, pa ono što ste vi rekli da se radi! Ništa. Trebali smo spriječiti Britance da sruše vladu Cvetković-Maček koja je pristupila Trojnom paktu još u ožujku, nismo uspjeli, onda su Britanci srušili Vladu, pa smo ih skupa s Nijemcima, Talijanima i ostalima napali. Kralj je pobjegao u London. Naš saveznik Hitler je sa svojim satelitima podijelio zemlju, sjetite se kako smo bili zadovoljni događajima.

Staljin: Pa jeste ubili kojeg Nijemca? Jeste zapalili koju štalu? Jeste digli koju prugu u zrak?

Tito: A zašto bi to radili, kad smo saveznici???

Staljin: Odmah dižite ustanak! Hitler nam više nije saveznik, izbacite ga iz Jugoslavije!

Tito: Ustanak, ustanak, lako je to reći… kako ćemo objasniti komunistima da moramo ratovati protiv Hitlera koji nam je dvije godine bio najvjerniji saveznik!?

Molotov: Što nas briga! Izmisite nešto, recite da su nacisti postali grozni, da je nacizam zločinačka ideologija, recite da smo mi oduvijek bili antifašisti, pobijte par seljaka, popalite par sela i recite da su to napravile ustaše! Okrenite narod!

Tito: Dobro, to neće biti problem, tako i tako Srbi ne mogu smisliti što je stvorena nezavisna Hrvatska, to će biti detonator.

Staljin: Odlično. Dižite ustanak već danas! Nađite par komunista, pokupite ih iz birtija, ako treba izmislite ih! Odvedite ih negdje u šumu i proglasite ih antifašističkim borcima!

Tito: Ok, šefe!
Molotov: A što ćemo poslije?

Staljin: Kad poslije?

Molotov: Pa poslije rata. Ljudi će pamtiti da smo mi surađivali s fašistima, da smo skupa s njima osvajali i ubijali i pljačkali po Europi.

Staljin: Spriječi to! Zapali sve knjige, sve novine, pobij sve koji kažu da smo surađivali s Hitlerom. Učini kao da se to nikad nije ni dogodilo. Tito, ti isto.

Tito: Ok, šefe!

Molotov: A što ćemo kad propadnemo?

Staljin: Tko kad propadnemo?

Molotov: Pa mi, komunizam. Nećemo moći varati i ubijati vlastiti narod vječno. Kad tad ćemo propasti.

Staljin: Kad predviđaš da će propasti komunizam?

Molotov: Pa, negdje krajem 20. stoljeća, ne prije.

Staljin: Pa to je dosta brzo! Jebiga, razradi i taj plan! Prije nego što se počne ljuljati komunizam, ubaci naše igrače u protivnički tabor, neka svjedoče istinu da smo mi oduvijek bili antifašisti! Tito, ti isto.

Tito: Ok, šefe!

Molotov: Trebalo bi odmah pripremiti ljude za to…

Staljin: Točno. Odmah.

Molotov: Do pada komunizma ima svega 50 godina. Dakle, trebaju nam mladi ljudi koji će za 50 godina biti u naponu zrelosti, da ih ubacimo u demokrate koji će i nakon pada komunizma pričati da smo mi komunisti oduvijek bili antifašisti i da smo oduvijek bili protiv Hitlera.

Staljin: Ok, mi ćemo srediti do kod sebe. Muči me Jugoslavija. Tito, iimaš ti koga u planu za Jugoslaviju?

Tito: Možda imam. Ima u Orahovici jedan mali, zovu ga cigo. Crn je ko ugljen, ima nisko čelo, glup ko top, ali laže bolje od Pinokia.

Staljin: Odlično, daj tog malog iz Orahovice. Kad padne komunizam, neka postane disident, dovedite ga na vlast u Jugoslaviji, hoću da stalno laže da smo mi oduvijek bili antifašisti, i da smo se mi komunisti digli protiv nacista, a ne oni protiv nas. Ne želim da se gasi niti jednu sekundu! Neka ide po tribinama, po svim skupovima, po svim proslavama, neka stalno ponavlja da smo mi antifašisti i da smo oduvijek bili protiv Hitlera!

Tito: Ok, šefe!

 
http://www.hrvatskauljudba.hr/politika/prona-en-transkript-koji-otkriva-kako-su-nastali-antifas.html

[Ljudevit Kaj]

Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
Pojnemi slédi sveti Stjepan?    (2/2)
 

More li Štef (Stipe) Mesič biti blaženik, Mesija, a neče klečati (kak na priliku Willy Brandt)?

(Fata je Fata, al dvaput je dvaput)

"U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili i mi nemamo razloga se nikom ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata - ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje... Mi nemamo pred kim šta klečati! Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile osovine priznale Hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata, opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom".

Vide(l)o:
Stipe Mesic velica NDH, 01:27
Stipe Mesic velica NDH

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Mesić: " Ustaše su željele hrvatsku državu "
Gostujući na jednom skupu u Novoj Gradišci, Stjepan Mesić, između ostaloga govorio je i o ustaškom pokretu. Na pitanje domaćina, « je li istina kako nosi bradu da se ne vidi tetovirano slovo « U «,  Mesić je  poprilično jasno rekao:
« … Gostujući na jednom predavanju u Beogradu, neka dama me pitala, jesam li si ja u Staroj Gradišci dao tetovirati slovu « U «, na bradi, ja sam rekao da ne volim tetovaže, pa prema tome nemam ni slovo « U «, ali sam isto tako rekao kako su i Ustaše bili oni koji su željeli hrvatsku državu,  u jednom trenutku su je ostvarili, ali je ona nažalost nestala u vihoru Drugog svjetskog rata. Hrvati nisu pristupili silama Osovine radi fašizma, već su željeli iskoristiti povijesnu priliku kako bi stvorili svoju državu. A da je bilo zločina, bilo je, bio je rat i SVI su činili zločine.
Onda imate li vi na grudima slovu « U «, pita ona mene, a ja sam joj rekao, to ćete morati sami pogledati…» - rekao je Stjepan Mesić dok se dvoranom prolomio pljesak odobravanja uz gromoglasan smijeh.

Vide(l)o:
MESIC PONOVNO USTASA, 01:51
MESIC PONOVNO USTASA

[Ljudevit Kaj]

Dô jě vekši blâženik: Broz ili Pavelić?
Pojnemi slédi sveti Mâček?

NDH i horvacki jal(taizem)
Maček ne štel ratnu opciju. Zato je pristupil Trojnomu paktu, ter i nakon vojnoga puča od 27.03.1941. otišel v Beograd v vojnu vladu.
„Dok se veliki tuku – mali pod stol!. Nabu ishod (sveckoga) rata ovisil o tomu jel buju prevladali ustaši ili partizani.
(„Pre buju do Hrve došli Ameri, nek Rusi z Volge, mislil je Maček, inače vuveren vu pobedu Saveznikov“).
http://www.forumgorica.com/povijest/do-je-veksi-blazenik-broz-ili-pavelic/msg26812/#msg26812

Maček post portam - Ante ante portas
(iliti: Kak Maček prepušča vlast Paveliču)


U ovom slučaju to bi izgledalo ovako, a u Vama g. Akademiče vidim osobu sposobnu to izvesti:

 
1.      General Simović 27. ožujka 1941. godine preuzima vlast u Jugoslaviji. Traži od Mačeka da uđe u njegovu vladu. On pristaje na „seljačke“ ministre. Sam je uzdržan, da bi ipak na kraju prihvatio. Sve se događa samo u tjedan dana, do 6. travnja 1941. godine.
2.    Vladko Maček, koji se je uporno i uspješno borio za vlast u hrvatskom dijelu Jugoslavije, sve od smrti Stjepana Radića, pa do 6. travnja 1941. godine, koji je „slomio“ čak i kneza Pavla, sad odjednom u četiri dana stubokom mijenja mišljenje. Više ga vlast ne zanima, njega koji je bio tipičan napadač u jugoslavenskoj društvenoj igri. Šipak! Ne bismo trebali biti oni koji trebaju to veslo posisati.
3.    Vladko Maček je učinio nešto drugo. „Ratnu vladu“ prepustio je Dr. Anti Paveliću i ustašama, kojih jedva da je u to vrijeme bilo u Hrvatskoj, pristajući da se „Banovina Hrvatska“ preimenuje u „Nezavisnu Državu Hrvatsku“. Mačeka ionako, kao konačni cilj, nikako nije mogla zadovoljiti nekakva „banovina“, nego samo „Kraljevina Hrvatska“. (Zagorci su govorili: „Mi smo za republiku, ali ak' bu Maček kral.“) No, kako rekoh društvene igre nemaju strogih pravila, pa se u njima lako preračunati. Očito, dogodilo se to na kraju i Vladku Mačeku.

 
Po meni, između 6. travnja 1941. godine (možda već i 5. ravnja – s obzirom na Pavelićeva priopćenja) i 10. travnja 1941. godine („neslužbeni“) događaji su tekli ovako:

 
U „seljačkom“ stožeru:

 
•        Maček – „Pristao sam.“
•        Ostali – „Na što?“
•        Maček – „Pavelić će biti predsjednik ratne vlade, a država će se, umjeto BH zvati NDH. To je dobro za osamostaljenje Hrvatske od Srbije, a HSS ne će biti odveć izložen ratnim zbivanjima.“
•        Ostali – „A naša dugogodišnja borba?“
•        Maček – „Ne brinite, pobijedit ćemo na izborima. Uzmite samo za usporedbu seljačku zaštitu (140.000 ljudi) i ustaški pokret (250 ljudi). Ništa ne brinite. Osim toga, i Slavko je s nama, stari domobran.“

 
U ustaškom stanu:

 
•        Pavelić – „Pristao je. Bit ću državni poglavar. Preuzet ćemo sve oružane snage. Slavko Kvaternik proglasit će NDH. Nema njihove BH.“
•        Ostali – „A oni? U zapećku. Dok mi budemo krvarili oni će se pripremati za izbore. Kad prođe gusto preuzet će vlast.“
•        Pavelić – „Kad mi uzmemo vlast u svoje ruke, ne ćemo se dati iz sedla. Osim toga, proglasit ću Slavka Kvaternika vojskovođom (maršalom). On će s tim biti zadovoljan. Vodit će vojnicu – za nas. Ne zaboravi da je on bio austro-ugarski časnik.“

 
Bio je, 100 %, i treći razgovor: Naime, Slavko Kvaternik nije bio nikakav „tutlek“. Uskoro ću u potvrdu takva gledanja na portalu www.hravtskauljudba.hr objaviti članak (lokalnog) povjesničara Vladimira Kapuna na temu „dva Kvaternika iz Međimurja.“ 
 
Sad smo na imanju Vladka Mačka:
 
•        Maček – „Bog Slavek. Sedni si. Buš nekaj popil?“
•        Kvaternik – „Se razme. Sami smo?“
•        Maček – „Kak i uvek.“
•        Kvaternik – „Se bude kak smo se spominali.“
•        Maček – „Javljaj se. Skrivečki, ha, ha, ha.“
•        Kvaternik – „Ha, ha, ha.“
•        Maček – „Pazi se.“
•        Kvaternik – „Bog.“
•        Maček – „Bog.“

 
Za ove razgovore, pouzdano, je znao Andrija Hebrang. Odatle Federalna Država Hrvatska. Sigurno je znao i Josip Broz Tito (uostalom na tome je otkrio Hebranga), pa i ban Ivan Subašić. Vjerujem da su to znali također Dr. Franjo Tuđman i Slobodan Milošević.

 
Mi smo dosad bili izvan te društvene igre. Mislim, da tako više ne će ići..

 
Srdačan pozdrav

 
dr. sc. Tomislav Dragun


Zvir:
http://www.hrvatskipolitickiuznici.hr/povijest/pri-a-o-dru-tvenim-igra-ima-pi-e-akademik-mirko-vi-8.html


 * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Povijesna zbivanja 1928- 1941, 04:14

Povijesna zbivanja 1928- 1941

[Ljudevit Kaj]

Tuđe nećemo, svoje ne damo,
(osim slogana: „Tuđe nećemo, svoje ne damo“) -

Tito kral Mačkov slogan.


Stih "nećemo tuđeg svojeg nedamo" sročio je Vladko Maček u beogradskom zatvoru Glavinjači 1933.
Pjesma "Seljaci Hrvati!" objavljena je u knjizi "Vođa govori", 1936.


Seljaci Hrvati!

"Bog nam je otac, zemlja nam mati,
Hrvatska naša zemljica sveta,
Jer smo oduvjek seljaci Hrvati,
Dok bude vijeka, dok bude svijeta.
Zavičaj žarko ljubimo svoj,
Pjevajmo gromki naš: Oj!

Zemljica naša ona nas hrani,
Vraća nam našu seljačku muku,
Pak kad po teškom plugu i brani,
S čela i naših žuljavih ruku,
Krupan k'o zrnje pada nam znoj,
Pjevajmo gromki naš: Oj!

Biserje naše, božja je rosa,
Što no se jutrom ljeska u travi,
Zlato je klasje, srebro je kosa,
Bijela na časnoj staračkoj glavi.
Bogu tek opstanak hvalimo svoj,
Pjevajmo gromki naš: Oj!

Borbu za pravo, vjekove duge,
Nikad ne klonuv voditi znamo,
Nećemo biti ničije sluge,
Nećemo tuđeg, svojeg nedamo.
Pa kad za pravo svršimo boj,
Orit će gromki naš: Oj!"


Vide(l)o:
Tuđe nećemo, svoje ne damo, 01:47
Tuđe nećemo, svoje ne damo

[Ljudevit Kaj]

Glede svetonâzora Vladimira Nazora
JE LI I POGLAVNIK JAHAO NA ČELU KOLONE?


Vésnik, 16. listopada 2003. / Stajališča
 
Vladimir Nazor ustaša ili partizan:
nepotpisana oda Poglavniku u dnevniku »Hrvatski narod«

Nepotpisana oda Poglavniku objavljena u Hrvatskom narodu 1944.
Je li Nazorov cjelokupni životni opus visoke razine i je li Nazor kao umjetnik (pjesnik i književnik) zadužio hrvatsku baštinu, to je bitno. Manje je važno kakav je bio njegov (istinski) svjetonazor u političkom smislu. Moje je osobno uvjerenje da je Nazor bio u duši veliki rodoljub, premda nekada iz pragmatičkih razloga, to svoje hrvatsko domoljublje nije iskazivao. To potvrđuju njegova djela (ima li uopće bolje pjesme od »Zvonimirove lađe«?)... Neka ga svojataju i ustaše i partizani, a i svi Hrvati koji nisu ni jedno niti drugo. Bitno je da je Nazor velik literarni stvaratelj. Isto vrijedi i za Augustinčića (koji je izradio izvanrednu bistu Poglavnika i kip Tita)

DARKO SAGRAK

Imao sam sreću da ove nedjelje na »sajmu starina« na Britanskom trgu u Zagrebu nađem primjerak Hrvatskoga naroda, vodećeg ustaškog dnevnika u NDH s nadnevkom od 14. lipnja 1944. Za tim brojem tragali su mnogi (bezuspješno) dugo vremena. On nedostaje čak i u ono malo knjižnica koje uopće imaju komplete tog ustaškog dnevnika.
Naime, već dugo se u hrvatskoj kulturnoj javnosti »šuška« da je Nazor spjevao odu Poglavniku. Nu, osim nagađanja, nitko nije uspio pružiti uvjerljive i vjerodostojne dokaze. Istina, zagrebački dramski glumac Ljudevit Galic, koji je od 1942. do 1944. djelovao u Banjoj Luci, ali je povremeno dolazio gostovati i u Zagreb, pričao je jednom zgodom dr. Nedjeljku Mihanoviću (odličnom poznavatelju Vladimira Nazora i uredniku njegovih izabranih djela), da je jednom prigodom u Zagrebu na književnoj večeri u Radničkoj komori (današnjem Radničkom domu) u Zagrebu recitirao Nazorovu pjesmu »Poglavniku«. Kako je prošlo mnogo godina, on je tekst zaboravio, a nije se mogao sjetiti odakle je potjecao tekst.

Nepotpisana pjesma

Kada sam kod kuće pažljivo proučio taj svečani broj Hrvatskoga naroda, uvjerio sam se da imam u posjedu baš taj rijedak primjerak, koji nedostaje u mnogim kompletima. Ubrzo mi je bilo jasno - zašto! U sredini novina, na tzv. duplerici, bio je veliki članak pod naslovom »Opjevani poglavnik«. Autor je bio Vinko Nikolić (i sâm autor zapažene ode »Poglavniku«.
Smisao toga jubilarnog članka u povodu Antunova, imendana poglavara NDH dr. Ante Pavelića, bio je da se objave najbolje pjesme posvećene Poglavniku. Odmah mi je upala u oči nepotpisana pjesma pod naslovom »Poglavnik«. Odmah sam shvatio da bi to mogla biti tražena Nazorova pjesma. Jer koji bi to jaki razlog mogao biti da autor u tom svečanom broju ne potpiše svoju pjesmu?
Nametao se jedini logički zaključak da je autor Vladimir Nazor, koji je u međuvremenu bio već više od godinu dana (kidnapiran?) u partizanima. Ostavimo sada po strani spekulacije o (ne)dobrovoljnom Nazorovu odlasku u partizane i pokušajmo dokazati da je baš ta pjesma proistekla iz pera slavnoga književnika, koji je hrvatsku poeziju zadužio velebnom knjigom pjesama »Hrvatski kraljevi«. Ona sama za sebe demantira sve one koji Nazoru pokušavaju osporiti njegovo hrvatstvo, što je ovih dana središnji događaj u hrvatskom kulturnom životu (u povodu otkrivanja njegove biste u Plaškom).
Očito je da bi ustaškom režimu bilo vrlo neprilično staviti pod tu (među šest objavljenih) prigodničarsku pjesmu potpis velikog pjesnika, koji je već dulje bio u partizanima. S druge strane, pjesma je bila takvoga umjetničkog dometa, da se glavni urednik ipak odlučio objaviti je, makar i nepotpisanu.

Oda Poglavniku kao »Titov Naprijed!«

Mene pak pjesma je odmah podsjetila na »Titov - Naprijed!«, koju sam više puta recitirao na »dobrovoljnim« radim akcijama kao član Dramske sekcije RKUD »Ognjen Prica«. Obje pjesme imaju isti ritam, vrlo sličan izričaj, slične riječi. Osobne zamjenice »Mu«, »Ga«, »On« u jednoj su i drugoj pisane prvim velikim slovom. Već na prvi pogled, oda Poglavniku djeluje kao »kroki« kasnije napisanoj pjesmi »Titov - Naprijed!«
Ta se moja raščlamba možda neće svidjeti niti onima koji Nazora štuju ni onima koji su ga u Plaškom pokušali obezvrijediti. No moje je mišljenje da je i u Hrvatskoj već (napokon!) došlo vrijeme kada se moramo osloboditi »agitpropovskog« razmišljanja o hrvatskoj (kulturnoj) povijesti. Četrdeset pet godina morali smo živjeti prema diktatu političkih komesara, koji su hrvatsku povijest krojili prema odlukama komiteta, a ne na temelju stvarnih događanja i znanstvenoj (a ne dogmatskoj) povjesnici. A u tom slučaju bitno je li Nazorov cjelokupni životni opus visoke razine i je li Nazor kao umjetnik (pjesnik i književnik) zadužio hrvatsku baštinu. Manje je važno kakav je bio njegov (istinski) svjetonazor u političkom smislu.

Velik rodoljub

Moje je osobno uvjerenje da je Nazor bio u duši veliki rodoljub, premda nekada iz pragmatičkih razloga, to svoje hrvatsko domoljublje nije iskazivao. To potvrđuju njegova djela (ima li uopće bolje pjesme od »Zvonimirove lađe«?).
Prema tome, neka ga svojataju i ustaše i partizani, a i svi Hrvati koji nisu ni jedno niti drugo. Bitno je da je Nazor velik literarni stvaratelj. Isto vrijedi i za Augustinčića (koji je izradio izvanrednu bistu Poglavnika i kip Tita). Drugi svjetski rat bio je strašan, a NDH je bio na vjetrometini sukoba interesa velikih sila. Mnogi su (najprije) u njoj, a poslije u partizanima (Ivan Goran Kovačić, Vladimir Nazor, mnogi glumci, skladatelji, slikari, itd.), ili u inozemstvu (Meštrović, Kljaković) ostvarivali svoja najbolja djela. Nijedan od njih nije danas manje vrijedan, jer je služio najprije jednoj državi, pa onda drugoj, koja se tek stvarala.
Vrednuje li danas uopće itko njemačke i talijanske umjetnike, znanstvenike, gospodarstvenike itd. po tome jesu li služili Hitleru i Mussoliniju? Uostalom, na prste bi se moglo nabrojiti one koji im nisu služili! Ipak, svi su oni ušli u kulturnu (i inu) baštinu tih naroda.
Nikome ni u tim zemljama (niti u svijetu) ne pada na pamet da o tome razmišlja.

Drugi kriteriji

Za nas Hrvate ipak - još - vrijede drugi kriteriji. Dok su prema svima svjetskim kriterijima oslobodilački ratovi svetinja svakog naroda, hrvatski Domovinski rat neki proglašavaju prljavim i neki njegovi vođe (narodni heroji) pribijaju se na stup srama i osuđuju zajedno s agresorom - prema istim kriterijima.
Velika Britanija glavna je prepreka našem ulasku u Europsku uniju, premda u toj istoj zemlji još nitko nije odgovarao za smrt oko sto tisuća Hrvata poslije predaje zarobljenika partizanskim egzekutorima nakon događanja u Bleiburgu u svibnju 1945. Grijehovi Drugoga svjetskog rata ispaštaju se, vjerojatno, još jedino u Hrvatskoj. Isto će biti »pro futuro« i s Domovinskim ratom. Nemojmo se zavaravati, ako se general Gotovina i preda (ili uhvati!), naći će se novi krivci, jer Hrvati moraju biti »dežurni krivci«. Tako je i s našim umjetnicima.
Čini se da je mnogima manje važno je li Vladimir Nazor (ili npr. Mile Budak, Milan Begović i dr.) velik književnik i pjesnik, ili je po svome svjetonazoru bio domoljubni Hrvat, kojemu se prema dnevnopolitičkim potrebama mogu »prilijepiti« i razne etikete, dakako, većinom bez pokrića, odnosno prema »agitpropovskom« kriteriju - kako jednom reče Milovan Đilas: »Hrvatska mora platiti, da bi Jugoslavija mogla živjeti!«


Autor je magistar znanosti, nakladnik je i publicist iz Zagreba.

Zvir:
pdf: http://www.vjesnik.hr/pdf/2003/10/16/13A13.PDF
html: http://www.vjesnik.hr/html/2003/10/16/Clanak.asp?r=sta&c=2


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *   

Vénec, broj 365, 28. veljače 2008.

Vlatko Pavletić

Fantomska pjesma

Stručna bi ekspertiza mogla eventualno ustanoviti da su elementi prozodije pripisivi Nazoru, ali nitko ne bi mogao dokazati da je sadržaj uistinu ponikao iz Nazorove inspiracije i opčinjenosti poglavnikom Antom Pavelićem

Darko Sagrak je u »Vjesniku« (listopad 2003) objavio članak u kojem tvrdi da je u »Hrvatskom narodu« 14. lipnja 1944. Vinko Nikolić na duplerici objavio članak »Opjevani Poglavnik« ilustriravši ga s nekoliko pjesama. Nikolić je i sam autor ode Poglavniku, a u tom članku je objavio i jednu nepotpisanu pjesmu Poglavnik. Sagrak tvrdi da je autor Nazor, a da je pjesma ostala nepotpisana jer je u to doba već Nazor bio u partizanima, a da je uistinu Nazorova, svjedoče i formalne osebujnosti stihova.
Nekoliko dana nakon toga oborio se na ovu tvrdnju Ivo Horvat, isto tako bez dokaza. Njemu nikako nije jasno da je to ikako mogao napisati Nazor! A bjelodano mu mora biti znano da je Poglavnika npr. portretirao onaj isti kiparski majstor Augustinčić koji je autor najboljeg Titovog kiparskog portreta i usto Titov miljenik.

Poglavnik

Nad starim dvorom usred glavnog grada
ko plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.

I premda svu noć, ko uklete sjene,
more Ga brige mnogih podanika,
ipak Mu bdienjem izmučene sjene
sa smieškom prime stranog poslanika.

Ko dobra majka često prigne čelo
nad uzglavljima ranjenih junakâ;
ko brižan otac izlazi u selo
vidjeti poljske radove seljakâ.

A ipak nikad nitko ne će znati:
sa koliko se boraca On bori,
od kolikih Mu boli srdce pati
i kolikom Mu snagom duša gori!

Tek će budućnost, što će vedra teći,
znati, što bješe činio i htio,
a poviest naša s ponosom će reći:
Naš Poglavnik je velik vladar bio!

Stručna bi ekspertiza mogla eventualno ustanoviti da su elementi prozodije pripisivi Nazoru, ali nitko ne bi mogao dokazati da je sadržaj uistinu ponikao iz Nazorove inspiracije i opčinjenosti poglavnikom Antom Pavelićem.

Prigodom jednog od čestih sastanaka s prijateljem Dubravkom Jelčićem, kad smo uz profesionalne probleme uređivanja biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti razmatrali i događaje i ličnosti iz naše prošlosti i suvremenosti, pokazao sam mu svoj zapisak sačinjen na temelju jednog članka, zapravo teze, odnosno nedokazane tvrdnje Darka Sagraka o eventualnom Nazorovu autorstvu pjesme o Poglavniku. Zbog usmeno prepričane pretpostavke da je izbor pjesama za »Hrvatski narod« sastavio Vinko Nikolić, upitao sam akademika Jelčića je li o tome razgovarao s Vinkom Nikolićem, s kojim je bio često u prijateljskom razjašnjavanju mnogih pitanja iz razdoblja o kojem je u domovini najviše znao upravo on. Pomislio sam da ga je zasigurno pitao i o tajni autorstva pjesme o Poglavniku, no Jelčić mi je odgovorio da je o tome pokušavao doznati punu, pravu istinu, ali da s Nikolićem o tome nije razgovarao. Budući da mi je Jelčić ispričao što je sve činio i kako je tragao za odgonetkom te tajne koja je i njega mučila, zamolio sam ga da mi o tome napiše vjerodostojno svjedočanstvo, s obzirom na to da se sve odvijalo na način primjereniji krimiću nego znanstvenoj zavrzlami. Utoliko više, što neuspjeh u rješenju zagonetke nije katarzičan, pa radoznalcima i nakon svega ostaje dovoljno štofa za razmišljanje i izmišljanje mogućih raspletnih rješenja.

Uostalom, evo tog Jelčićeva teksta napisanog isključivo na moju zamolbu, kao dometak mojoj nedoumici u svezi s tajnom koja možda nikada i ne će biti do kraja rasvijetljena. Zato je vjerojatno Jelčić i naslovio svoj tekst Fantomska pjesma Vladimira Nazora.


Nâstavek na sledečomu listu.

[Ljudevit Kaj]

Nâstavek z prethodnoga lista:


Dubravko Jelčić

Fantomska pjesma

Ne znam kad sam prvi put čuo, a ne znam više ni tko mi je to prvi rekao, da je Vladimir Nazor prije svoga odlaska u partizane napisao pjesmu Anti Paveliću. Nisam se tada posebno bavio Nazorom i toj informaciji nisam tada poklonio veću pozornost. Ni političke implikacije te informacije nisu me posebno zagrijale da se pozabavim istraživanjem istinitosti te tvrdnje. Tek negdje oko 1974–1975, kad sam surađivao u redigiranju kritičkog izdanja Nazorovih Sabranih djela koja su kasnije izašla u nakladi Akademije (1977), suočio sam se ponovno s tim pitanjem, ali sada u okviru svoje profesionalne dužnosti i obveze. Naime, u nizu njegovih Sabranih djela priređivao sam knjigu Pjesme V., u koju su uvrštene njegove zbirke i već zaokruženi ciklusi tiskani u razdoblju od 1930. do 1942. To su zbirke Istarski gradovi (1930), Deseterci (1930), Pjesme o bratu Gavanu i o seki Siromaštini (1931), Topuske elegije (1933) i Knjiga pjesama (1942), te ciklusi Zagrebački soneti (»Hrvatska revija« 1939) i Posljednja žetva (iz knjige Rime i ritmovi, 1949), ali i sve Nazorove pjesme, nastale od 1892. do 1942, koje su ostale u periodici, izvan svih njegovih zbirki, kao i pjesme iz posthume. U tu pretposljednju ili posljednju skupinu pripadala bi i ta pjesma, koja je navodno postojala, ali je nije bilo ni u jednoj njegovoj zbirci. Počeo sam tragati za tom pjesmom, prelistavajući cjelokupnu našu periodiku 1941–1942, ali toj pjesmi ni traga. Bio sam već i digao ruke od traženja, i zacijelo je više ne bih ni tražio da nisam jednoga dana sreo profesora Jonkea. Pitao me što radim, a ja mu kažem da uređujem Nazorove pjesme za njegova sabrana djela, a na njegovim usnama zalepršao je onaj njegov toliko karakteristični, pomalo i podrugljiv osmijeh:
»A hoćete li«, pitao me, »objaviti i onu njegovu pjesmu Poglavniku?«
»Morao bih je najprije pronaći«, odgovorio sam mu, a on će odmah:
»Naći ćete je u ‘Hrvatskoj reviji’«.
Nisam mu se usudio reći da sam već pregledao »Hrvatsku reviju«, i ne samo nju, ali da je nigdje nisam našao. Možda sam je u trenutku neopreznosti previdio, pobojao sam se, pa mu dakako zahvalih na informaciji i gotovo iz istih stopa odmaglih na Marulićev trg, u ono prekrasno secesionističko zdanje, i naručih ponovno »Hrvatsku reviju« 1941, 1942, a za svaki slučaj još i 1943. Znao sam, da pjesmu i ako je nađem ne mogu uvrstiti u knjigu, ali sam već zamislio prvu rečenicu svojih uredničkih napomena. Glasila bi: »U ovaj svezak ušle su sve Nazorove pjesme iz tih i tih zbirki i sve njegove pjesme koje nisu bile uvrštene ni u jednu njegovu zbirku, osim jedne.« Uživajući već potiho u intrigantnosti te rečenice, listao sam časopis polako, list po list, ali te pjesme u njemu, dakako, ni sada nisam našao. Pomislio sam: stotine ruku prelistavale su ove komplete, a ta je pjesma možda bila umetnuta u neki broj kao posebni dodatak, pa je logično da je sada nema.
Iz Sveučilišne knjižnice svratih svojoj sestrični, profesorici latinskoga i hrvatskoga jezika, udatoj za nekad poznatog zagrebačkog odvjetnika dr. Antu Pavlovića, koja je također stanovala na Marulićevu trgu, i ispričam joj svoje nedoumice.
»Eno ti tamo u vitrini, u predsoblju, komplet ‘Hrvatske revije’, nitko to drugi nikada nije imao u ruci, sve što je u njemu ikada bilo to je u njemu i sada.«
Odmah se latih posla. Svi su brojevi bili na mjestu, neki su bili i duplicirani, pa su oni drugi (»dupli«) primjerci bili još nerazrezani, ali pjesme ni tu nije bilo.
Sad se iznenadila i moja sestrična Emica. »Pjesma postoji, negdje mora biti, ja se sjećam da smo je 1942. čitali, a i nedavno mi je Anto, kad sam išla u školu i rekla mu da ću taj dan predavati o Nazoru, smijući se dobacio: ‘A hoćeš li im, đacima, pročitati i pjesmu Paveliću?’«
Nema sumnje, mislio sam, pjesma postoji, već dva pouzdana svjedoka imam, ali pjesme još uvijek nigdje nema. Barem je nema ondje, gdje bi po logici stvari morala biti.
Možda koji tjedan kasnije, možda koji mjesec, boravio je u Zagrebu Alija Nametak. Kao uvijek kad bi on doputovao iz Sarajeva, sastali smo se u Gradskoj kavani. Razgovor o svemu i svačemu naveo ga je u trenutku da ponovi i on isto ono Jonkeovo pitanje, što sada radim. I kad sam mu rekao što i Jonkeu, i dodao kako već danima uzaludno tragam za Nazorovom pjesmom Anti Paveliću, reče Alija kao iz topa:
»Ne sjećam se gdje je bila objavljena, ali imam je ja kod kuće, poslat ću vam je.«
Prošlo osam dana od njegova povratka u Sarajevo, prošla i dva, pošiljke Alijine nema i ja ga jedne večeri nazovem.
»Ne mogu je naći!«, reče mi. »Ubih se tražeći, ali ne znam što je to, nema je pa nema!«
Već sam i po treći put odlučio da ne gubim uzalud vrijeme i da na to više ne mislim, kad sam jednoga dana zastao na ulici u duljem razgovoru s redateljem i glumcem Ljudevitom Galicem. Ne sjećam se više kako je razgovor došao i na tu pjesmu, a Lujo mi reče mrtvo-hladno, kao da je to nekakva najobičnija, općepoznata stvar:
»Ja sam tu pjesmu recitirao u Radničkoj komori, na Antunovo 1942, a drugi dan sam otišao u partizane.«
To je ipak bilo malo previše, a da bih i nadalje mogao ostati nezainteresiran i zanemariti tajnu ove pjesme. Razmišljajući što dalje, sjetio sam se kako mi je u čitaonici za periodiku Sveučilišne knjižnice, šezdesetih godina, kad sam u nekoliko navrata tražio »Književni tjednik« 1942, pa ga nikada nisam dobio s različitim objašnjenjima (»Nije na mjestu«, »U službenoj upotrebi«, »Za sada nedostupno« i sl.) gđa Maca Kučina, koja je radila u toj čitaonici, u povjerenju rekla jednoga dana: »Nemojte to ni tražiti, to je još 1945. poslano Nazoru na njegovo traženje i nikada se više nije vratilo.« Nije li u tom listu, što ga je izdavao HBZ, tiskana i ta pjesma? Nekoliko brojeva tog lista imao sam u ruci, našli su se u ostavštini Tina Ujevića, ali komplet nisam vidio i možda se zaista tajna krije u objašnjenju gđe Kučine? Ako je tamo tiskana, a ta vjerojatnost je postojala tim prije što je Nazor zaista bio suradnik toga lista, u njemu je objavio pjesmu Svršetak i dva članka o Zoraniću, Nazor je imao puno razloga da taj list ukloni iz biblioteke. Sumnju je povećavala i činjenica, da taj list nisam našao ni u jednoj biblioteci u Hrvatskoj, u kojoj sam taj list tražio.
Puno kasnije, zapravo tek nedavno, ipak sam uspio pronaći jedan komplet »Književnog tjednika« u privatnom posjedu i pregledao ga vrlo pozorno. Suvišno je reći, da nisam našao spornu Nazorovu pjesmu. A da sam je i našao, za moje uredničke dužnosti i planove bilo bi prekasno.
Tada su već bila odavno izašla Nazorova djela, i »moja« V. knjiga Nazorovih pjesama među njima, bez te pjesme i dakako bez one rečenice u mojim napomenama. Ali tajna te pjesme je ostala neriješena i nadalje. Žao mi je, što o njoj nisam nikada razgovarao s Vinkom Nikolićem. Godinama smo se sastajali, od njegova povratka u Hrvatsku pa do njegove nagle smrti, sprijateljili smo se i razgovarali, kadikad i svakodnevno, o mnogim temama koje su nas zanimale, ali o eventualnoj Nazorovoj pjesmi Paveliću eto nismo. Nismo o njoj govorili ni poslije Nikolićeva članka u njegovoj »Hrvatskoj reviji« (1996, br. 3–4), gdje je – reagirajući na neke vrlo grube antinazorovske invektive koje su se tih dana čule od nekih zastupnika u Saboru – napisao doslovce: »Ne ulazeći u Nazorov ‘krimen’, znam da ne postoji nikakva Nazorova pjesma Anti Paveliću. […] Ja bih za nju trebao znati, jer sam za vrijeme NDH uredio antologiju rodoljubnog pjesništva Hrvatska domovina, a također i rodoljubnih prigodnica Lovori (1943), a takve pjesme nigdje nema. Tamo, u Lovorima, Nazorova je prigodna pjesma Poruka pjesnicima, koja je uperena protiv Talijana u Dalmaciji, gdje Nazor poručuje pjesnicima: Budimo barbari / Al budimo svoji. Ovu prigodnu pjesmu, napisanu u vrijeme NDH, neki ‘pamte’ [!] kao pjesmu Paveliću.« Nismo ni tada, rekoh, razgovarali o tome, ali tu temu nismo izbjegli namjerno, ni ja, a siguran sam ni on. Jednostavno, izmaklo nam je, nismo se toga sjetili. A s obzirom na sve, ni ta činjenica nije baš sasvim nezanimljiva.
Ali je »tajna« Nazorove pjesme, poslije toga Nikolićeva članka, vjerojatno, barem što se mene tiče, riješena zauvijek. Ili možda ipak nije?


Zvir:
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac365.nsf/AllWebDocs/Fantomska_pjesma


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *   

Vénec, broj 367, 27. ožujka 2008.

Fantomska pjesma
JE LI I POGLAVNIK JAHAO NA ČELU KOLONE?


Moderni politički common sense dodjeljuje Paveliću negativnu ocjenu iz niza pojedinačnih i dvaju načelnih razloga: bio je totalitaran političar i vazal naci-fašističke osovine. Nazor je pak o političkim temama cijeli svoj život razmišljao na način da bi Paveliću grijeh totalitarizma možda i bio oprostio

Nastavek:
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac367.nsf/AllWebDocs/JE_LI_I_POGLAVNIK_JAHAO_NA_CELU_KOLONE_


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *   

Vladimir Nazor
TITOV "NAPRIJED
 

Drug Tito jaše na čelu kolone
Uz usku stazu planinsku.
Visoko,
Na vrhu, led. Krš, blato naokolo.
Dolje, u klancu, mutan potok šumi.
Oblaci tmasti vuku se po nebu,
A pramen, magle kao div se diže
Iz šume jela, bukvi i omorika.
- On jaše, sve to ne vidi, ne čuje.
------------------------------------------
Kamo ga miso prenjela? U kom
Svijetu živi? Od čega je bora
Na čelu i grč oko tvrdih usta?
Al; najednom je stao: trgnuo se.
Avet je pred njim. Sva je od blata
smrznuta,
Od snijega i mraza. Stoji, studen širi
I veli:
"Kud češ drzniče? Ja vladam
u toj planini. Okreni se, gledaj
Te jadne momke, koje ovud vodiš.
Oni su, bosi, bijedno ljudsko meso.
Nevoljna krv, što moj je dah smrzava,
Kamo ih vodiš u patnju i u smrt?
Kipove od leda napravit ću od vas.
I stajat ćete, kruti, nepomični,
U tami noćnoj i u svijetlu danjem
Na ovim gorskim stazama, znamenje
Velje mi moći, ljudima opomena
Da čovjek nesmije preko nekih granica.
Okreni se i vrati u nizine,
Da kosti griješ kod ognjišta svoga,
Pokoran i tih; - najveći je zakon
Čovječji: živjet, ma i kako bilo!"

To avet reče, on očima bljesne
I vatru prospe iz plamenih zjenica;
Ošinu konja i neman pregazi,
Pa viknu s visa:
"Naprijed"


Titov naprijed, 08:33
Titov naprijed

[Ljudevit Kaj]

Drug Tito i zdrug Ante (Pavelića)


Đusti su đusti (tal. gusti = vukusi)

Antun AUGUSTI(nčičov)


Gustešě sě spomijně bista Ante Paveliča teru jě sklesal Antun Augustinčičov.

Sim jě pak:
'Portret Poglavnika' koji je izradio Antun Augustincic - prije rata Njemacke i SSSR-a.
http://www.dragovoljac.com/index.php?option=com_content&view=article&id=5347:vladimir-nazor-ustaa-ili-partizan&catid=29:arhiv&Itemid=20



Alen Vitasović - Gušti su gušti SPOT!!, 03:21

Alen Vitasović - Gušti su gušti SPOT!!

[Ljudevit Kaj]

(PO ILI) PAD ITALIJE **


Tirajne Taljanov z Istre posle 2. sveckoga rata


Pot kraj i mam posle drugoga sveckoga rata politički su se radi Istre (i Zadra) pokefali taljanski i jugo-komunisti, compagni i drugovi.
Jeni i drugi šteli su da ti kraju ostanu/pripadnu nijovem državam.

Ak su jugo-komunisti bili protiv taljanske anti-fašistov, onda su titoisti zapraf bili anti-anti-fašisti iliti fašisti (rekli bi zlobniki).

I prema popisu pučanstva z leta 1910. Taljani su bili daleko prevladavajuče stanovništvo obalnoga dela Istre
http://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Istria_census_1910.PNG  
http://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:MORLACCHI.QUARNARO.jpg

Broz  se pobrinul da Taljani masovno zbrišu z Istre v Italiju. Nema dvojbe da su tomu doprinele i fojbe.
Fojbe su kraške* jame v tere su itane žrtve.

* Dolce vita (slatki život) alla Josip (Broz i) Kraš ---- > svit(alian)s

Ekonomska nesigurnost, etnička mržnja i međunarodni politički kontekst koji je naposljetku doveo do Željezne zavjese rezultirao je s približno 350,000 ljudi, većinom Talijana, koji su izabrali napustiti regiju (Kwikipedija: Istarski egzodus).


Zapraf, Broz je bil vizionar tur(opol)izma. Ne mislil nike loše, nek samo osigurati turističke postele i plaže:

Što je više kreveta i plaži, ti si nama druže Tito draži.


Pjesme o Drugu Titu - Sto je vise kleveta i lazi, 02:37

Pjesme o Drugu Titu - Sto je vise kleveta i lazi


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *    

Poznateši esuli (optanti) :
Na popisu su osobe koje su radile na drugim mjestima tijekom rata te se također smatraju prognanicima zbog imovine koja im je konfiscirana pod komunističkom diktaturom Josipa Broza. Među slavne poslijeratne prognanike s teritorija spadaju:

Alida Valli, glumica
Laura Antonelli, glumica
Mario Andretti, vozač utrka
Sergio Endrigo, pjevač
Nino Benvenuti, boksač: tri puta svjetski profesionalni prvak i osvajač olimpijskog zlata
Orlando Sirola, teniski igrač
Ottavio Missoni, stilist
Lidia Bastianich, kuharica
Abdon Pamich, svjetski prvak i osvajač olimpijskog zlata u brzom hodanju
Agostino Straulino, mornar: četiri puta svjetski prvak i osvajač olimpijskog zlata
Leo Valiani, političar i novinar
Enzo Bettiza, pripovjedač, novinar i političar
Fulvio Tomizza, pisac
Valentino Zeichen, pjesnik i pisac  
(Kwikipedija: Istarski egzodus).


Kud plovi ovaj brod koji ljude odnosi?
I da li itko zna što more sprema?
Kud vodi ovaj put kojim smo krenuli?
Od svega samo znam: povratka nema!
Sergio Endrigo - Kud plovi ovaj brod (1970), 03:26

Sergio Endrigo - Kud plovi ovaj brod (1970)


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *    

** Lordan Zafranovic - Pad Italije (01).avi, 09:00

Lordan Zafranovic - Pad Italije (01).avi

[Bilaj]

Joj ja ovo stvarno ne vjerujem.
Znalo se da Mesić favorizira partizane i komuniste ali brate misli ovo mu je stvarno neumjesno:

http://www.24sata.hr/politika/mesic-na-bleiburgu-nije-bilo-zlocina-tamo-je-bila-pobuna-209193

"Upitan je li na Bleiburgu bilo zločina Mesić je izjavio kako zločina tamo nije bilo.

- Tamo je bila jedna pobuna, poginulo je nešto manje ljudi. Na Križnom putu je vjerojatno bilo zločina, ali ove brojke se napuhavaju i od toga nema ništa - ustvrdio je Mesić.

- Tko to zna tko je u tim jamama. Treba istražiti i krivnju individualizirati, ne optužiti NOB i proglasiti ga komunizmom i zločinom - upozorava Mesić."
__________________________________________

Ovo je strašno i zbog ovakvog govora stvarno ne zaslužuje poštovanje od nikoga.
Pogotovo kada se to famozno govori da individualizira se krivnja- a takav zločin na Bleiburngu i nakon toga po cijeloj dužini križnog puta je em organiziran em namjerno napravljen kako bi se terorizirala cijela zemlja te što je najvažnije nije bilo uopće bitno tko je tamo bio jer ovo ubijanje je bilo prvenstveno poruka da se komunistički režim učvrsti na vlasti a to se najučinkovitije provodi ovakvim terorom.

[Bilaj]

Uff dobar je komentar danas na HRT-u rekao čovijek zašto je grozan komunistički sustav.
Uglavnom kaže zločini nisu napravljeni samo zato da komunisti se učvrste na vlasti. Strašno. A mesić i dalje lupa - nitko ne shava samo on razumije da su komunisti svetci. Uff...

http://rnz.hrt.hr/view_file.php?dat_id=47337&view=y

ali znate kaj mene najviše smeta. Ex partizani ne žele ni trunku priznati da je počinjen i jedan jedini zločin te se rukama i nogama bore protiv samo toga da se kaže da je bilo ohoho poginulih. Ionkao nitko neće nikada biti ni osuđen.

[koko-vg]

... pun mi je kufer ovih predizbornih prebrojavanja mrtvih ... U ovom trenutku ima puno više drugih i važnijih problema koji muće ovaj narod, ali oni  (ZNA SE koji) hoće ostati na vlasti ... "... a Vlasta je bogata, i Vlasta te časti ..."

[Bilaj]

Koji vrag onda mesić lupa sa svojim bitkama iz 41.

[koko-vg]

 ... polupal si je lončiće ...

[Bilaj]

koji je vrag ovo?

"Upozorava kako moraju odgovarati oni koji su pobili žrtve, nevine, poput 40 djevojčica, u dobi od 15 do 17 godina, koje su partizani pokupili i pobili u Mraclinu kod Zagreba, samo zato što su djevojčice bile članice Ustaške mladeži."

http://www.vecernji.hr/vijesti/cicak-manolica-bulata-hersaka-boljkovca-odmah-staviti-pritvor-clanak-251894