Svakidašnje teme > Povijest
Hrvacki križni pûti
Ljudevit Kaj:
Nastavek prethodnoga lista
172
Sada sam bio siguran da podivljali vojnici na kolima nisu Srbi već Makedonci ili Arbanasi, koji sigurno nisu znali tko su im žrtve. Ma kako bi oni mogli znati razlikovati ustaše i domobrane? Mora da im je netko rekao da je u koloni zarobljenika ustaška banda, koja nije zavrijedila živjeti među oslobođenim narodima Jugoslavije. Prestani sada razmišljati o tome, odakle su došli neznani mučitelji, već hodaj da se priključiš koloni čim prije. Sa klecanjem u koljenima i s osjećajem da će mi pluća prsnuti stigao sam do trga pred crkvom gdje su se okupljali zarobljenici. Posjedali su i polijegali na trgu čekajući svoje kolege koji još nisu stigli. Tek nakon kraćeg predaha sinulo mi je da Vet još nije stigao ovamo, iako smo skoro zajedno krenuli u trku. Pridružili su nam se polako zarobljenici kojima je uspjelo proći tjesnac, ali među njima nije bilo Veta. Na čas sam pomislio da ga vidim u grupi koja je prilazila trgu, pa sam ustao i pošao mu u susret. Veta nije bilo među njima!
Bio sam blizu suza kada je mnome ovladao osjećaj potpune osamljenosti. Uskoro je stigla naša pratnja koja nas je povela iz Samobora. Uz mnoge pogrde i viku natjerali su nas da se dignemo i krenemo u koloni. Ne vidjevši druge mogućnosti u koloni, koja se počela formirati, priključio sam se jednom četveroredu u kojemu se nitko nije poznavao. Niti tko reče riječ, a niti se tko brinuo tko mu je novi susjed. Kolona je uskoro krenula vrlo sporim korakom prolazeći kroz selo Sveta Nedjelja u rano poslije podne tog vedrog i toplog dana. Na svim su kućama prozori i vrata bili zatvoreni, a uz naš put nije bilo ni žive duše da nam pruži pomoć ili utjehu.
Nastavili smo marš u potpunoj tišini pokriveni sivilom prašine koju smo uzvitlali vukući preumorna tijela bez utjehe i vode. I opet sam izgubio osjećaj za vrijeme i mjesto hodajući kao automat. U napola suludom stanju postavljao sam si pitanja zašto se na meni iskaljuje tolika mržnja popraćena nečovječnim mučenjima. Rat je završio prije nepuna dva tjedna i ljudi bi morali biti presretni zbog toga i vraćati se svojim domovima i svakodnevnom normalnom životu. Vojnici bi se trebali što prije vratiti svojim obiteljima i kućama. Zašto moraju vojnici sjediti u kolima pored ceste, tući i udarati po nemoćnima, koji su u mnogo gorem položaju nego oni? Što smo mi učinili tim grubijanima s istoka Jugoslavije, da nas imaju pravo tući kao da smo najodurnije zvijeri? što je to što učini iz jednostavnih ljudi odjednom opake i okrutne, nemilosrdne i nečovječne nemani?
Umirao sam od žeđi. Kad bih mogao popiti malo vode, bar pola čašice! Sjetih se kukuruznog brašna u džepu, zagrabih malo prstima, pa ga stanem žvakati - i ponovno žvakati da traje dulje. Prije sat-dva, veseo da sam "organizirao" šaku brašna, hitao sam da je podijelim s kolegom u nevolji, a sada ga više nema i ja sam tako osamljen…
Približavali smo se Zagrebu s jugozapada. U poslijepodnevnoj maglici spazio sam u daljini dvostruke tornjeve zagrebačke katedrale. Mi idemo sigurno za
173
Zagreb i tamo ću naći nekoga koji će biti milosrdan, pa ću dobiti nešto da popijem. Možda nešto da pojesti? Zastajkivali smo češće, mnogo češće nego ikada prije. Vjerojatno je to bilo zbog toga, što zarobljenici nisu stizali da bi se priključiti se koloni na začelju zbog onog batinanja u tjesnacu kod Svete Nedjelje. Razmišljao sam, prilično zabrinut, postoji lineka mogućnost da se neopaženo odvojim od kolone po danu pa poći do obale Save kojoj smo se približavali.
Bilo je znatno manje sprovodnika s obje strane kolone, a išli su u razmacima većim nego prije. Prisjetih se dvaju mostova preko Save, od kojih je onaj zapadniji bio cestovni most preko kojega ćemo vjerojatno ući u Zagreb s juga glavnom cestom od Karlovca. Jesu li oba mosta ostala čitava? Ako je ostao samo jedan - koji je od ta dva mosta? A što, ako niti jedan most nije prikladan za prijelaz? Kako ćemo doći u grad? Ta su me razmišljanja toliko okupirala da nisam primijetio da je čelo kolone stalo nakon što je kolona stigla na glavnu cestu od Karlovca. Posjedali smo na cestu kod Stupnika, pa sam s malo nade pogledao natrag u masu zarobljenika koja se spuštala na tlo sve dalje kao pred nekim valjkom.
Sreća mi je bila sklona, pa sam primijetio Veta samo desetak metara dalje u koloni, te sam ga dozvao da dođe naprijed k meni. Vet me je odmah primijetio, pa je prišao žustrim hodom i očito neozlijeđen, ali vrlo tužan zbog gubitka svog dijela gunja. On ga nije izgubio, objašnjavao je tužnim glasom, nego mu ga je netko strgnuo s ramena. Pokušavao se svim silama držati grčevito za gunj što ga je zaustavilo u trku, pa me je izgubio iz vida. Konačno je morao pustiti gunj i potrčao je olakšan da me stigne, ali mu to nije uspjelo zbog gužve u tjesnacu. Vet je stigao na trg pred crkvom možda nekoliko minuta nakon što sam ja krenuo na čelu kolone. Tražio me je naprijed u koloni kod svake stanke prestižući red po red u koloni sve dok ga nisam sada primijetio.
Obuzeo me je osjećaj sreće i olakšanja, kao da mi je netko darovao poklon za kojim sam mnogo čeznuo. Presretan što sam preživio tih zadnjih desetak kilometara unatoč očaju i osamljenosti, a još više jer sam uspio spasiti bar jednu polovicu gunja, koja će biti dovoljno velika za obojicu. Rekao sam svom prijatelju da bih ga od sreće najradije izgrlio i izljubio zato što se vratio u naš sudbinom vezani par. U koloni se je širilo neko čudesno iščekivanje i nada da će se dolaskom u Zagreb riješiti naše nevolje i muke.
Približavajući se mostu, rastao je broj neprijateljski raspoloženih vojnika koji su stajali pored ceste. Dočekivali su nas vičući pogrde i psovke, psujući nam oca i majku, pljujući po nama, a katkada bi doletio i po koji kamen u kolonu. Srećom nisu stvorili tjesnac, pa se kolona polako, ali neumoljivo, približavala Zagrebu. Napetost i iščekivanje zarobljenika je raslo, sve dok nas nije pogodio užasnom žestinom malj neopisivog nasilja. Kod zagrebačke mitnice, pred samim mostom, cestom su se prepričavali vojnici držeći puške s nataknutim bajonetima uperenim u svakoga tko bi im se približio. Bio je to očit
174
znak da ovuda nema prolaza. Zarobljenici ne smiju prijeći most i ući u grad. Bilo je to vrlo jasno upozorenje i opomena svima nama. Nas je to pogodilo kao grom iz vedra neba, a pogotovo one, čiji je dom bio u Zagrebu. Ne mogu opisati sav taj užas neispunjenih očekivanja i nadanja!
Slika:
Pogled na hrvatske ratne zarobljenike u logoru Prečko kod Zagreba.
Nalazio sam se na lijevoj strani kolone, pa sam na tren zastao zapanjen tom neviđenom surovošću vojnika prema zarobljenicima, od kojih su se neki slijepo uputili prema puškama s nataknutim bajunetama. Na tren sam izgubio vezu s kolonom koja je već skrenula desno, pa me je odjednom neki vojnik pokušao privući k sebi da bise vjerojatno domogao moga gunja. Tad me netko snažno zgrabi za desnu ruku, te me povuče natrag u kolonu. Odmah zatim osjetih kako mi gunj lagano izmiče ispod naprtnjače. Ne mari zbog gunja, pomislih, glavno je da me nisu odvojili iz kolone. Tek sada primijetih da je popustio čvrst zahvat oko desne ruke, pa sam okrenuo glavu k njemu da mu se zahvalim za povratak u kolonu. Vet je iskesio zube u zluradi, ali zadovoljni smiješak jer je iščupao gunj iz ruku neuspjelog otimača, pa ga je sebi na brzinu omotao oko pasa za svaku sigurnost. Od sada će gunj nositi onaj, od nas dvojice, koji hoda srednjim redom. Tako gunj više neće izazivati pohlepu tih nezasitnih oslobodilaca.
Ponovni osjećaj sreće nije dugo trajao, jer smo osjećali da je nada u spas izgubljena i bar svako olakšanje. Naš je poraz bio potpun. Iza nas su ostale pogrde i povici, mukli udarci i povremeno jauci ili samrtni krik. Nismo se usudili razgovarati, a pogotovo ne osvrnuti se ili čak zaustaviti. Svaki je od nas predobro znao što se dogodilo onima koje su pojedinačno izdvojili ili su se sami odvojili, pa tako izgubili vezu s kolonom. Ni kasnije nitko se nije usudio progovoriti o tome što se dogodilo 21. svibnja popodne pred zagrebačkom mitnicom, a pogotovo koliko je tamo poginulo zarobljenika. Bilo je potpuno nemoguće vršiti neko prebrojavanje, a popisati zarobljenike nije nitko niti pokušao do sada. Pratioci su nas promatrali kao kopci, pa se nismo usudili razgovarati o tome kako i kada bismo mogli pokušati nestati iz kolone i kuda
175
bismo bježali da spasimo život. Stražari su očito bili uvjereni da smo zaslužili to što nas je snašlo.
U nastavku polaganog marša, kolona je prošla kroz Remetinec. Kao i prije tako i u ovom selu, nitko nije izašao pred zarobljeničku kolonu vidjeti je li u njoj rođak ili prijatelj kojemu je potrebna pomoć. Nezanimanje za naše sudbine sigurno nas je tištalo, dok smo potpunu izolaciju osjećali kao da smo isključeni iz svakog oblika normalnog života. Činilo mi se da smo postali izopćenici, bez prava na bilo kakvu pomoć pa netreba imati nikakve samilosti prema nama.
Nalazimo se sada u Hrvatskoj, pa sam se pitao gdje je hrvatski narod, za koji su se borili domobrani. Hodali smo i hodali ne osvrćući se jesu li stražari blizu nas ili su se udaljili od kolone. Kasno poslije podne smo stigli do Velike Gorice, gdje je kolona ponovno stala nakon pješačeći četrdesetak kilometara od jutros. Niti ovdje nije bilo moguće bilo što organizirati, niti malo vode ili nešto za jesti. Jezik mi se prilijepio za nepce, usne su se osušile i ispucale pod korom od prašine, a kukuruznog brašna više nemam u džepu. Tijekom dana sam prstima zagrabio malo brašna i žvakao tako dugo dok nisam sve progutao. Pred kraj je među prstima bilo više praha nego brašna, ali se i to pomiješalo s malo sline, pa sam opet imao što žvakati. Tako sam izdržao skoro cijelim putem dovde. Gledajući druge kako izgledaju mogao sam si dobro predočiti svoj izgled i bez ogledala. Oči crvene s kapcima pokrivenim i nateklim od prašine koja se skrutila na trepavicama i obrvama, kosa kruta i prljava od znoja i prašine, ruke sive i prljave, a koža posvuda pokrivena okorjelom prašinom, pa smrdim sam sebi, zapravo zaudaram životinjski. Hodaš pustinjom, sinko! Zar si to zaboravio?
Za vrijeme stanke sjedio sam na rubu jarka kod prvih kuća u Velikoj Gorici. Nedaleko iza mene bio je plot od krutih pritki kroz koje se naziralo neko zelenilo. Blizina vrta me je mamila tim više što se kroz dovoljno široke otvore u plotu moglo provući cijelu ruku do ramena. Pomicao sam se polako sjedeći leđima prema plotu kao da ću se na njega nasloniti. Gurnuo sam ruku iza sebe kroz otvor i dograbio najbliže zeleno lišće i povukao. U ruci sam držao bijeli korijen sličan veoma dugom mladom luku i s dugim, čvrstim zelenim listovima. Nisam mario koje je to povrće nego sam posegnuo za slijedećim listovima i izvukao ih s korijenom. Odmah zatim još jedan, zadnji koji sam još mogao dokučiti. Strpao sam dva u vanjski džep naprtnjače, a s trećega rukom prvo očistio zemlju i zatim zagrizao pohlepno bijeli korijen. To nije luk pomislih iako ima sličan okus, jer je to u stvari bio poriluk. Okus je bio malo oštar, ali je zato svježina i vlažnost biljke bila osvježavajuća. Nakon što sam proždrljivo pojeo prvi poriluk, nisam se mogao suzdržati, pa sam pojeo drugi i treći mladi poriluk. Kad sam završio i htio se pomaknuti do slijedećeg otvora, stanka je prošla, pa sam ustao i priključio se koloni. Ta tri poriluka su me zbilja osvježila i dala malo snage za nastavak marša!
176
Ne znam da li je Vet primijetio da moj zadah “miriši” drugačije dok smo prolazili kroz Veliku Goricu. Kao ni drugim naseljima, niti ovdje uz cestu nije bilo nikoga da nas dočeka. Nikoga nije bilo na vratima ili prozorima, da vidi tko to prolazi kroz mjesto u predvečerje. Kasnije smo doznali, da su sprovodnici slali prethodnice u naselja kroz koja ćemo proći. Ti vojnici su prijetili žiteljima, da će ubiti svakoga tko bude izašao ili se zadržavao uz cestu kojom će proći zarobljenici. Ljudi su se stvarno dali zastrašiti tom divljom odlučnošću oslobodilačkih vojnika. To je bila vrlo okrutna zapovijed za obični puk, jer ih je sprječavala tražiti rođake i susjede među zarobljenicima. Zastrašeni se mještani nisu usudili gledati ni kroz prozore bojeći se da će ih primijeti koji provodilac. Možda je netko gledao kroz ključanicu ili pukotinu, ali što je mogao vidjeti kroz mali otvor i još k tome u sumraku. Zar su tjesnaci s trkama između života i smrti jedino što nas dočekuje u Hrvatskoj? Očajavali smo zbog te neopravdane mržnje i neutažive osvete koju je činio pobjednik u ratu nad nemoćnim gubitnicima i pučanstvu.
Nastavili smo hodati polako glavnom cestom u sve dublji mrak noći. Pod tabanima sam osjećao zrnca pijeska i prašinu na cesti koja mi se zavlačila među prste. Bio je već pao mrak, pa bih malo što mogao učiniti da umotam nečim stopala kod slijedeće stanke. Ostalo mi je još nekoliko uvijača i obojaka ili krpa da njima omotam stopala pa moram tražiti neku tkaninu ili slično prije nego li počnem rezati trake iz ostatka našeg zajedničkog gunja. U mraku ću teško naći nešto upotrebljivo, pogotovo jer se ne mogu udaljiti iz kolone. Pored mene je hodao pomalo drijemajući stražar, no njega sigurno ne bih pitao da mi traži nešto da omotam noge. Koncentrirao sam se da opreznije hodam i pripazim na Veta koji je zadrijemao hodajući, sudeći po oslabljenom
stisku oko moje ruke.
Bože moj, što sam žedan! Žedan, beskrajno žedan, kad bismo bar stali negdje gdje bih mogao organizirati vodu. Gle, mjesec izlazi što će pomoći da mogu tražiti nešto za moja jadna stopala - možda komad gume od kotača ili kakovu vreću .. bilo što. U tom nijemom razgovoru sa samim sobom sinu mi odjednom spoznaja da je opet stanka, hvala Bogu! Okrenuo sam se kolegi i drmajući ga rekoh: “Vet, probudi se! Probudi se i lezi - stali smo da se odmorimo!” Opet smo zaspali na sred ceste tko zna gdje i spavali ne znam kako dugo. Opipao sam da li je moj sat još na sigurnom mjestu između nogu ali ga nisam navijao već više dana, pa ne bi imalo smisla pogledati koliko je sati. U stvari ja sam prestao misliti o vremenu jer u stvari to nije bilo potrebno. Netko je prije spomenuo da smo prošli kroz Vukovinu i prešli Odru, desnu pritoku Save, te stigli u Turopolje.
Kad smo krenuli dalje prošli smo opet kroz neko selo - tiho kao izumrlo i bez pomoći nama. Mjesečina je bila prekrasna, obasjavajući svojim srebrnim sjajem cijeli okoliš, pa tako i prljavo sivu kolonu zarobljenika, koja je polako klizala kao neka čudna zmija po bijeloj cesti. Ja sam se nalazio u unutrašnjem redu, a Vet me je vodio, pa se nisam morao brinuti za bilo što. Pod stopalima
177
sam osjećao sloj fine prašine na cesti, pa je bilo skoro ugodno hodati kao po mekom sagu. Gle, kako je mekana postala cesta!
Nakon što smo prošli kroz, kao izumrli, Buševac sprovodnici su skrenuli kolonu s ceste u neko polje pored kojeg je tekao potočić. Rekoše nam da ćemo ovdje stati, pa sam onako preumoran razmotao gunj ne razmišljajući da odem prvo do potočića. Vet je u međuvremenu otišao na potok, te se vratio s punom porcijom vode za mene. Prvo sam s malo vode isprao usta i oprao prašinu s usana, a zatim vrlo polako pio gutljaj po gutljaj dragocjene tekućine. Zatim smo nas dvojica legli stisnuvši tijela skupa kao par zaljubljenih, umotali se u gunj, pa se u umorna tijela skoro vratila toplina. Vrlo brzo, kao svi drugi oko nas, pali smo u duboki san i spavali mirno i duboko unatoč svim našim nevoljama i neudobnosti. Spavati! Spavanje, što se smatra nečim posve običnim u normalnom životu, postalo je za nas predmetom neograničene želje i raskoši.
* * * * * *
http://croatia.ch/kultura/knjizevnost/pdfs/060407_Trka_Zivota_Pic.pdf
Ljudevit Kaj:
BLEIBURG – KRIŽNI PUT – SVJEDOČANSTVA
Ja sam na slici, s dekom preko ramena
Kasnije sam saznao da je partizanska posada Celja bila preslaba pred našim snagama pa su naši i njihovi zapovjednici sklopili sporazum o nenapadanju i prolazu kroz Celje, što nije bilo korektno od našeg zapovjedništva“, ogorčeno govori Mikašek...
Objava: 19.5.2015 | 15:48
Partizansko ubojstvo moga oca Tome 4. rujna 1944. i partizanski napad na Našice od 16. do 24. studenoga 1944. godine presudni su događaji koji su me s nepunih 16 godina odveli u rat kojem se bližio kraj, a što ja nisam ni vidio ni razumio“, započeo je svoju priču 85-godišnji Đuro Mikašek, možda najmlađi sudionik Križnog puta.
„Nakon spomenutog napada zajedno s godinu dana starijim Tunom Kvastekom i bratom Ivana Katića, časnika u UNS-u, krenuli smo u Zagreb nadajući se naći našu braću. Kvastek je tražio brata Franju, a ja brata Ivana, obojicu na služenju u PTS-u“, prisjeća se Mikašek. „Pokušavao sam uspostaviti kontakt s bratom u Grenadirskoj satniji PTS-a, stacioniranoj u Zelini, no budući da nisam u tome uspijevao, pokušao sam se pridružiti Kvasteku u Veterinarskoj satniji stacioniranoj u Maksimiru. Prijavio sam se zapovjedniku, poručniku veterinaru Ivici Mihaljeviću, koji je ostao zaprepašten što ga dijete od 15,5 godina moli da ga primi u vojsku“, govori Mikašek, napominjući kako unatoč njegovim molbama zapovjednik Mihaljević nije htio popustiti.
„Vrati se ti sine doma, premlad si za vojsku i imat ću te na duši cijeli život ako pogineš, govorio mi je zapovjednik Mihaljević. Međutim, spletom okolnosti pojavio se zastavnik kojemu sam se smilio i on reče da me prihvaća za svog časničkog momka (poslužnika). Od tada postade moj zaštitnik, prozvavši me Đukica zbog mog uzrasta i godina. Bio je to veterinar Dragutin Slunjski iz Zagorskih Podruta. Odjenuo me u prekrojenu ustašku odoru, naoružao me malom talijanskom puškom, bombom i svime što je trebalo da bih izgledao kao pravi vojnik. Bilo je predbožićno vrijeme 1944. kada me pronašao brat Ivan došavši iz Svetog Ivana Zeline u Maksimir. Vidjevši me vojnikom bio je strašno zabrinut i žalostan govoreći da sve propada, kako sam pogriješio, kako Hrvatska gubi rat i kako nikada kući nećemo doći. Za sebe je imao pravo, ja u svom mladenačkom žaru nisam to vjerovao ni prihvaćao. On je otišao nazad tužan, a ja ostadoh u Maksimiru služeći mome zastavniku, Poglavniku i Hrvatskoj.
Koje li dječačke naivnosti!“ govorio je Mikašek kao da priča o nečem što se dogodilo jučer, a ne prije 69 godina. „Nedugo nakon Božića veterinarska satnija PTS-a premještena je u Varaždin. Bili smo smješteni u konjičkoj vojarni na kraju grada prema Sloveniji, a zatim u Topničkoj vojarni Petra Svačića u središtu grada. Upravo tu sam primio brzojav da je moj mlađi brat Franjo (rođen 1934.) poginuo od mine u Našicama 21. ožujka 1945. godine. Bila je to već treća pogibija u obitelji u samo nekoliko mjeseci. Otac Tomo ubijen je od partizana kod Male Londžice, djed Matija pogođen je 22. studenoga 1944. pokraj kipa Bogorodice na našičkom glavnom trgu, a brat je poginuo od mine pokraj poluizgrađene Vile Adamović s južne strane pruge Našice – Pleternica. Ni ja iz Varaždina ni brat Ivan iz Zeline nismo mogli putovati nikamo. Tugovali smo za bratom svaki na svoj način, u svojoj nutrini“, tužnim i drhtavim glasom govorio je Mikašek o pogibiji u obitelji te mijenjajući raspoloženje obraćao se konobaru u kafiću naručivši pivo koje će, kako je rekao, popiti u čast svome bratu.
„Rat se bližio kraju, putovati se više nikuda nije moglo. Početkom granatiranja Varaždina u travnju 1945., koje su preko Drave iz već zauzetog Međimurja vršili Bugari u sastavu Crvene armije, naša satnija bijaše premještena u Hrašćinu, selo u blizini Novog Marofa. Tu smo bili kao posada sela sve do početka povlačenja prema Sloveniji. Stražarili smo, a osim prelijetanja zrakoplova, nasreću, borbi nije bilo te smo mogli malo odahnuti“, istaknuo je Mikašek. Unatoč opasnosti i stalnom bombardiranju, Mikašek je pod svaku cijenu želio vidjeti svoga brata Ivana jer borba je postajala sve žešća i pitanje je hoće li ostati živi i ponovno se susresti. „Svjestan opasnosti na putu čvrsto sam odlučio stići do Svetog Ivana Zeline i posjetiti brata Ivana, koliko se sjećam bilo je to krajem travnja 1945. godine. Našli smo se i zajedno tugovali za našim mrtvima, ali i nad Hrvatskom koja očigledno propada. Brat Ivan bio je neizreciv zaljubljenik u Hrvatsku.
Nažalost, bio je to moj zadnji susret s bratom Ivanom. Tražio sam ga poslije pri povlačenju, ali ga nisam našao. Bili su to teški trenuci bolnog rastanka punog gorčine, srca su pucala, a izlaza nije bilo. Nikada se više nismo vidjeli. Ostao je negdje u grabama Slovenije sa svojim prijateljem Ferikom i tisućama drugih. Srca punog tuge vratio sam se u svoju veterinarsku postrojbu u Hrašćini“, vidno ganut i kroz suze govorio je Mikašek i kaže kako nikada dok je živ neće preboljeti svog brata. „Borbe su postajale sve jače, a partizani su osvajali sve više teritorija. Nama ništa nije preostalo nego povlačenje. Pokret povlačenja prema Sloveniji dogodio se ujutro 6. svibnja 1945. godine. Krenuli smo iz Hrašćine preko Podruta prema Krapini i Rogaškoj Slatini. Još boraveći u Varaždinu primili smo nove odore svijetloplave boje, navodno finske proizvodnje. Bluze su se navlačile preko glave, a jahaće hlače (budući da smo se bavili konjima) bile su između stegna obložene svijetloplavom kožom. Naravno, tu su bile i čizme pa uz novo naoružanje uopće nismo djelovali gubitnički, nego obrnuto. No, to je bio samo vanjski sjaj. Nakon kratke stanke nastavili smo put“, prisjeća se Mikašek. „Nakon Podruta i Krapine uz ‘pratnju’ lakih zrakoplova idemo prema Rogaškoj Slatini. Tu smo noćili u parku pod drvećem. Bila je to noć od 7. na 8. svibnja 1945. godine. Ujutro 8. svibnja postrojili smo se po zapovijedi našeg zapovjednika Mihaljevića koji nas je obavijestio da je Njemačka potpisala kapitulaciju, što je totalno ubilo naš moral, te nam kazao kako svatko tko je blizu doma može otići, a koji žele ili su izdaleka neka produže prema Celju i zapadu ne bi li se nekako predali zapadnim vojskama, da ne padnemo u ruke partizanima“, istaknuo je Mikašek, napominjući kako mu još uvijek odzvanjaju riječi zapovjednika Mihaljevića koji je tada rekao da njegova tuga i gorčina nisu uperene prema kapitulaciji Njemačke, već zbog propasti NDH.
„Naglasio je kako hrvatski narod čekaju teški dani ponovnog porobljavanja, sada od komunista i Srba, što će biti strašnije od života u staroj Jugoslaviji, prozvanoj tamnicom naroda. Nažalost, njegove su se riječi obistinile. Budući da nisam imao priliku ići kući zbog udaljenosti, ali i straha da se vratim i predam partizanima, nastavio sam dalje putovati s postrojbama koje su bar izgledale cjelovite, prema Celju i zapadu. Konjske zaprege moje satnije više se nisu mogle probijati kroz to mnoštvo ljudstva i vozila pa sam zajedno s drugima produžio pješice prema Celju. Sjećam se da je na prilazima Celju bio miniran vlak, okolo je bilo dosta uginulih konja i poubijanih ljudi, a dio naših vojnika upuštao se u potragu za hranom koje je navodno bilo u vlaku. Prizor je bio strašan. I danas kad se prisjetim tog kobnog dana, uhvati me jeza. Ja se zbog leševa životinja i ljudi nisam usudio odvajati od kolone i tako sam se držao većine, gdje mi se činilo najsigurnije. Prolazeći kroz grad Celje, na moje zaprepaštenje, vidim na kućama partizanske zastave, a naoružani partizani oduzimaju oružje od njemačkih vojnika, dok mi, ustaše i domobrani te drugi hrvatski vojnici, prolazimo naoružani pokraj partizana.
Bio je to čudan splet okolnosti, krvni neprijatelji jedni pored drugih, naoružani ‘do zuba’ i nitko nikoga ne napada. Kasnije sam saznao da je partizanska posada Celja bila preslaba pred našim snagama pa su naši i njihovi zapovjednici sklopili sporazum o nenapadanju i prolazu kroz Celje, što nije bilo korektno od našeg zapovjedništva“, ogorčeno govori Mikašek...
http://vojnapovijest.vecernji.hr/ja-sam-na-slici-s-dekom-preko-ramena-1006319
Nastavek na sledečomu listu
Ljudevit Kaj:
Nastavek (z) prethodnoga lista
BLEIBURG - 2. DIO
"Ostajem što jesam pa makar me odmah ubili!"
Postrojbe su nam razbijene prethodnim borbama, izuzev nekih elitnih jedinica Crne legije ili PTS-a. Dobivam dojam da zapravo, mi vojnici, ne znamo gdje smo, ali da znamo da se dalje ne može. Sa svojih 16 godina tonem u polusneno razmišljanje. Nije li ovo konačan kraj putovanja iza kojeg se jedino ide u vječnost?
Objava: 20.5.2015 | 11:48
„Primirje je prekinuto odmah po izlasku iz Celja. Nakon prelaska Celja u kanjonu rječice Nežice više nije bilo mirno. Svaki čas bili smo napadani s okolnih brda i teško onima koji su bili ranjeni. Ne sjećam se više noći ni dana, spavalo se hodajući ili u žbunju pod vedrim nebom. Jelo se tko je što imao u torbici, a tko nije imao, dijelio je komadiće s drugima ili je gladovao. Neprekidno napadani s okolnih brda, dio te goleme kolone u kojoj sam bio, došao je nadomak Dravograda. Najednom je uslijedio žestok napad uz saznanje da se preko Dravograda više ne može, osim ako se tko želi predati partizanima ili Bugarima. Tada se dio kolone odvaja od ceste i iz tog kanjona, slijedeći poziv časnika da krenu za njima oni koji se ne žele predati. Ja sam krenuo za njima. Na čelu su bili jedan visoki časnik prezimenom Sudar i jedan njemački časnik koji je imao specijalne vojne karte za to područje. Skupina je bila sve veća, a pucanje je polako prestajalo dok smo se udaljavali u suprotnom smjeru od ceste prema Dravogradu.
Ulazimo duboko u šumu, hodamo za vođama, ne znamo koliko je nas ispred, a koliko iza. Potpuno je prestalo pucanje, a ja sa svojih 16 godina zbunjen sam i zastrašen. Ali i odlučan da se ne predajem partizanima. Borit ću se s drugima do smrti. Hodali smo šumom i planinom četiri-pet dana i noći, pregazili smo jednu prilično veliku rijeku i u noći stigli do mjesta gdje je sve zaustavljeno. Ložili smo vatru i čekali jutro. Mrtav umoran i promrzao ležim na mokroj travi umotan u svoju vojničku deku. Oko mene mnoštvo vojnika, ali i civila. Leži se i grije uz mnogobrojne vatre. Mukla je tišina i čuje se tek pokoja riječ, svatko je suočen s vlastitim mislima, dok se iz daljine čuje žamor onih koji dolaze na ovo mjesto. Postrojbe su nam razbijene prethodnim borbama, izuzev nekih elitnih jedinica Crne legije ili PTS-a. Dobivam dojam da zapravo, mi vojnici, ne znamo gdje smo, ali da znamo da se dalje ne može. Sa svojih 16 godina tonem u polusneno razmišljanje. Nije li ovo konačan kraj putovanja iza kojeg se jedino ide u vječnost?
Iako mi je bilo teško tako razmišljati, nakon toliko viđenih smrti zadnjih dana upitna je i izreka 'nada umire zadnja'. Prebirem u mislima kako sam uopće dospio u vojsku, u ovaj nemilosrdni rat, povlačenje u nepoznato kojemu sada ne vidim smisla. Sviće prekrasan sunčan dan, kažu da je 16. svibnja. Ja više nisam znao ni dane u mjesecu ni sate u danu. Budući da sam bio u podbrežju, pogled puca daleko, pružajući veličanstvenu i ujedno stravičnu sliku. Svuda okolo po bregovima i dolini, dokle mi pogled seže, desetine tisuća, ne znam točno koliko, nepregledno mnoštvo naoružanih vojnika, ali i civila, žena i djece. Svi su oni krenuli nekamo naprijed, a sada, kao nekom višom silom zaustavljeni, ne kreću se više nikamo. U daljini, posred poljane vidim red bodljikave žice, iza nje stoje nečiji tenkovi uperenih cijevi prema nama“, prisjeća se Mikašek koji je tada shvatio da je „vrag odnio šalu“ i da jedino što je preostalo jest borba za goli život. „Postrojbe PTS-a koje su još vojnički zajedno, postavile su nekoliko lakših topova i strojnica prema njima. Čujemo razgovore o tome kako su nas zaustavili Britanci kojima smo došli predati se da ne dospijemo u ruke partizanima. Vojničko mnoštvo koje vidim oko sebe šarenilo je svih mogućih vojski toga doba i prostora. Ima tu ustaša, domobrana, njemačkih vojnika, četnika, kozaka i tko zna koga još. Svi očekuju zarobljavanje od Britanaca, strahujući od partizana. Svi su naoružani osim Nijemaca koji su bili razoružani u Celju i propušteni prema Austriji.
Četnici koji imaju dvoglede izvješćuju da iza Britanaca po brdima vide raspoređene partizane. Smračilo mi se u glavi od te spoznaje i pokušavam shvatiti što to za nas znači. Ako partizanima dođemo u ruke, teško nama! Borbe koje smo vodili i žrtve koje smo podnijeli prije dolaska na ovu poljanu sada izgledaju besmisleno. Koliki su na tom krvavom putu od Celja do ovdje ostali ležati zauvijek“, razočarano govori Mikašek unatoč tome što je već prošlo 69 godina od Križnog puta. „Moje razmišljanje često je bilo prekidano zvukom lovačkih zrakoplova u brišućem letu iznad nas. Nisu pucali po nama, ali očito je da su nas željeli zaplašiti. Negdje u daljini čuju se strojnice, što znači da nije sve dovršeno. Sve se više šapuće da smo, osim Britanaca koji nam priječe put, opkoljeni i partizanima. Ustaše Crne legije spremaju se na odlazak iz ovog grotla, oni se ne predaju ako i bude predaje. U daljini se vidi jedan dvorac u kojem navodno visoki časnici pregovaraju o predaji. Izmoreni i gladni, boraveći na istom mjestu, čekamo sudbinu. Proširuje se vijest, a uskoro i zapovijed da treba podići bijele zastave ili bilo što slično u znak predaje. Prema šumi odlaze neki ustaški časnici, čuju se pojedinačni pucnji. Oni bliže šumi govore da ima samoubojstava. Trenutak je težak, stravičan. Ljudi navikli na najveće teškoće plaču, ne od straha, nego od nemoći. Svatko je sam sa sobom, svojom sudbinom, a tako i ja u sebi razmišljam. To je znači kraj. Kraj rata, kraj države Hrvatske, a možda i kraj mog života“, kroz suze govori Mikašek.
„Pomičemo se u velikim skupinama gdje se predaje oružje. Mnogi onesposobljavaju oružje kao da to oružje neprijatelju sada treba. Sve ide sporo i već se smračilo. Kada sam došao do već goleme hrpe oružja, vidim da tu stoje partizani, a ne Britanci. Znači to je to. Upali smo u klopku. Kada sam predao svoju pušku, zapravo je bacio na veliku hrpu, pritegnuo sam svoju ‘prijateljicu’ deku preko ramena nadajući se da će poslužiti idućih dana i noći i ne znajući što me čeka. Ustaše bacaju svoje ustaške oznake, rijetko tko ih ostavlja. Ja sam u sebi našao neki bedasti prkos ili hrabrost, pa na upozorenje starijih da s kape skinem ‘U’ ili da bacim sve zajedno, ja neću i gotovo. Ostajem što jesam pa makar me odmah ubili. Nedugo zatim prkos je zamijenjen tjeskobom i strahom, ali tako sam s ustaškim znakom išao sve do Maribora. Po odlaganju oružja svrstavaju nas u velike kolone. Stojim uz neki putokaz, čitam i pamtim ‘Volkermarkt’. Pamtim taj putokaz misleći da će mi biti nekakav orijentir ako ostanem živ. Mrači se, svrstavaju nas u kolone, kasnije prozvane četveroredom. Kolona se u sumrak popunjava i polako kreće nazad prema Dravogradu, udaljenom 25 – 30 kilometara. Naravno, sada uz jaku pratnju partizana. Pala je noć, sporo se krećemo, stražari – pratitelji pored kolone sve su stroži. Izvlače pojedince iz kolone, posebno ako zapaze časnika, a nakon izvlačenja čovjeka ubrzo se čuju pucnji. Znamo što se događa.
Izvučeni iz kolone više se ne vraćaju, što je bio zastrašujući znak za sve nas. Moj ‘U’ na kapi još nisam skinuo, iako me stariji stalno upozoravaju kako će me ubiti. Potpuni je mrak, stražari povremeno osvjetljavaju po koloni, nekoga ili nešto traže. Pri jednom takvom osvjetljavanju jedan stražar vikne: ‘Hej ti mali ustaša, izlazi iz kolone!’, sledio sam se i pomislio, gotovo je. Izašao sam iz kolone očekujući da me odvedu u mrak, u nepovrat. No, on reče: ‘Skidaj te lijepe jahaće hlače, to tebi više ne treba!’, još uvijek prestravljen, skinuo sam hlače, bluzu i čizme. On je meni dao čitave engleske hlače, a čizme nije mogao obuti pa su mi ostale. Nakon toga vratio sam se u kolonu, još uvijek prestrašen, ali sretan što sam živ. Uz hlače uskoro osjetih da sam primio i žive stanovnike, uši koje su brzo proradile i bile trajan i strašno neugodan suputnik, hraneći se mojom krvlju uz užasan svrbež. Hodali smo tu noć 25 – 30 kilometara do mjesta Unterdrauburg. Drugo jutro smo u samom Dravogradu, upravo nadomak željezničke pruge. Ponovno me izvukoše iz kolone u jedno dvorište, ali sada su bile povod čizme, uz naredbu: ‘Izuvaj se!’ i odoše moje lijepe čizme. Nisam poslušao savjet starijih da ih razrežem pa bi mi ostale. I tako ostadoh potpuno bos i od Dravograda do Apatina i od Apatina nazad do Osijeka nisam više imao nikakve obuće“, govori Mikašek pogledavajući u svoje noge, ni sam sebi ne vjerujući kako je izdržao toliki put bos.
„Bio je svibanj, noći hladne, a cesta živi kamen – makadam. Naše kretanje bilo je posred ceste da bi olakšalo nadzor stražara, kako bi svaki izlazak iz kolone značio smrt. Moja je sreća bila što sam zbog siromaštva djetinjstvo proveo bos, pa mi je koža na tabanima bila čvrsta. To me spasilo teških muka, a možda i smrti. Stariji ljudi, a osobito oni koji su cijelog života proveli obuveni, kada su ostali bez obuće, ubrzo bi na tabanima dobili žive rane. Zamatalo se noge kojekakvim krpama, no to je slabo pomagalo. Takvi najčešće nisu dugo hodali, zaostali bi za kolonom i bili ubijeni kao i svi koji su zbog iznemoglosti pali na cestu. Nakon dva dana stigosmo pred Maribor. Put je bio izuzetno težak i naporan, a broj ljudi u koloni drastično se smanjio. Cijelo vrijeme puta nismo dobili ništa za jesti. Vodu smo pili iz kanala pored ceste, a ta bi voda često bila okrvavljena, jer bi stražari – krvnici ponekad poželjeli gađati one koji se saginju nad kanalom pijući smrdljivu zagađenu vodu. Priznajem da nikada nisam vjerovao da ljudski život može biti tako jeftin kao što je bio u koloni hrvatskih zarobljenika od Bleiburga prema Hrvatskoj“, istaknuo je Mikašek.
„Nekoliko kilometara prije Maribora, onako umorni, gladni i iscrpljeni, doživjeli smo još jedan od najtežih zarobljeničkih trenutaka. Odjednom su nas počeli tjerati da trčimo. Trka je trajala nekoliko kilometara, ali bilo je dovoljno dugo i strašno da odbacimo sve što smo nosili: deke, naprtnjače, torbice, šinjele, doslovce sve, samo da bi se izdržalo. Tko nije izdržao, zna se, bio je ubijen kao pas pokraj puta. Ja sam također odbacio svoju vjernu deku koja me je spašavala od hladnoće jer s njom ne bih izdržao trk. Razlog trke bio je da odbacimo sve naše stvari, ali i da što više ljudi ostane uz cestu. Ušavši u Maribor prolazili smo kroz uske ulice što mi je omogućilo da ‘šmugnem’ u jednu kuću i zamolim vode. Umirao sam od žeđi zbog trke, a nisam se usudio ući u kanal, vidjevši što se događa. Dobio sam vode i komad kruha i vratio se u kolonu. Kolona je usporila kretanje jer se ulazilo u neki ograđeni prostor u središtu mjesta, a zgrada bijaše nalik na dvorac ili vojarnu“, prisjeća se Mikašek. „Na ulazu u taj prostor vršila se potpuna selekcija svih nas koji smo ulazili. Razdvajali smo se po rodovima vojske na ustaše, domobrane i druge, svaki posebno. Zatim po godištima dolaska u vojsku. Nakon selekcije primili smo prvi obrok. Bile su to kuhane bundeve, kuhane kao za svinje, a jelo je već bilo i pokvareno i ukiseljeno, tako da unatoč gladi mnogi nisu mogli niti jesti. Nakon nekoliko dana u tom sabiralištu, iz kojeg su svaku noć odvodili u nepoznato veću ili manju skupinu zarobljenika, postrojiše nas u jednu ogromnu kolonu i krenusmo, kako se govorilo prema Hrvatskoj.
Putovali smo pješice uz pratnju stražara od kojih je većina bila na konjima, a tek pokoji hodao je pješice uz nas. Od Maribora stigosmo do Varaždina, Virovitice, do Slatine. Ne znam koliko smo dana hodali, no znam da ni jednom nismo noćili pod krovom. Jeli smo ili ništa ili travu do koje bismo došli kada bi nas stjerali s ceste na kakvu livadu ili noćenje. Vodu smo pili iz kanala, ako je bilo, a rjeđe su samo neki sretnici pili iz kanta koje su stanovnici ostavljali uz kuće jer nisu smjeli biti na ulicama za vrijeme našeg prolaska. Za tren bi se oko kanti nakupila hrpa žednih nad kojima bi se stražari iživljavali udarajući ih kundacima. Bilo je i pucanja pa i mrtvih. Mnogi oslabljeni su padali, ostajali kraj ceste i na kraju bili ustrijeljeni. Kada bi nastupila večer, stjerali bi nas kao stoku na livadu pokraj ceste, gdje bismo padali od umora i lijegali na zemlju, bilo suhu, bilo blatnu. Glave smo naslanjali jedan na drugoga. Ako je trava bila mokra, neki su pokušavali naložiti vatru da bi skuhali malo trave, a oni najžedniji kopali bi žlicama ‘bunare’ u livadi da dođu do makar malo vode ili vlažnog blata“, govorio je Mikašek, naručivši još jedno pivo te kazavši uz smijeh kako više nikada ne želi biti žedan te nastavlja: „Kada bi prolazili nekim selima naseljenim Srbima u Podravini, čekali bi nas i mlatili batinama koga i kuda su stigli. Najgore su prošli oni na čelu kolone. U tim selima nisu stanovnike tjerali u kuće jer su znali kakav nam doček spremaju. Stigli smo tako i do Podravske Slatine i bili stjerani u neko sajmište. Nakon zadržavanja u Slatini ukrcali su nas na vagone uskotračne željeznice Slatina – Miholjac – Osijek. To je bila jedina vožnja na cijelom putu od Bleiburga do Apatina. Stigavši do Osijeka bili smo ulogoreni na nekom žičanom prostoru na Zelenom polju. Izmučeni od hodanja, žeđi i gladi iskoristili smo priliku da pokušamo doći do nekakve hrpe šećerne repe zaostale od šećerne kompanije koja se nalazila uz rub žičane ograde. Nakon što smo svi nasrnuli da pokušamo doći do barem malo hrane, stražari su zapucali tako da je mnogo njih ostalo pokraj hrpe šećerne repe, a da je nisu stigli niti okusiti. Sjećam se da su među nama stalno hodali partizani i partizanke gledajući ima li tko od zarobljenika još nešto što bi se moglo uzeti. Tako su jednoj partizanki za oko zapale moje hlače. Rekla je da ćemo se mijenjati, da ja njoj dam hlače, a ona će meni donijeti svoje. Znajući da poslije vjerojatno neću više vidjeti ni nju ni hlače, što se na kraju i dogodilo, skinuo sam svoje hlače i ostao samo u dugim gaćama i tako sve do mog puštanja.
Nakon par dana sa Zelenog polja krenuli smo dalje. Prešli smo Baranju i došli do sela Bezdan kod Batine Skele na obali Dunava. Tu su nam dopustili da se operemo, okupamo i napijemo vode, a zatim smo opet krenuli dalje. Prešli smo Dunav preko pontonskog mosta i ušli u Vojvodinu prema Somboru te konačno stigli do Apatina. U Apatinu su nas rasporedili u skupine do 30 ljudi te nas smjestili u prazne kuće. Bile su to kuće otjeranih folksdojčera od kojih načiniše logor za zarobljenike. Konačno smo imali krov nad glavom i samo nam je to bilo važno tako da nismo ni primjećivali gužvu u kući. Nakon nekoliko dana odmora počeli smo ići na rad. Jedni su išli u Bezdan na izgradnju spomenika, a drugi na kopanje kukuruza. Ostali smo u logoru negdje do sredine srpnja 1945. kada su nas mlađe, rođene 1928. i 1929., po amnestiji pustili kućama. Kući sam došao sa svojih 30 kilograma koji su govorili što sam sve proživio za vrijeme puta. Vrativši se kući, našao sam majku i sestre koje nisu ni znale jesam li živ. Mojoj agoniji nije bilo kraja i nakon povratka kući. Kako nisam mogao dobiti posao u struci, zbog toga što sam bio ‘pripadnik neprijateljske vojske’, prihvaćen sam u našičkom samostanu kao sluga za sve potrebe, od kočijaša do čišćenja i to je trajalo sve do 1947. godine. Nakon toga ponovno sam bio bez posla i zaposlio se 1949., oženio se i otišao u vojsku“. Tako je završio svoju nevjerojatnu i tužnu priču o Križnom putu Đuro Mikašek, koji sam kaže kako je unatoč agoniji on ipak rođen pod sretnom zvijezdom jer ostao je živ. Partizani su nemilosrdno ubijali ljude na svakom koraku.
„Kad god poželim nakratko zaboraviti agoniju Križnog puta, naiđem na neki prilog o Bleiburgu te vidim fotografiju s putokazom ‘Volkermarkt’, koji sam pamtio, i ugledam na fotografiji sebe s dekom preko ramena, ustaškom kapom i slovom U na njoj. Upravo nevjerojatno, a ipak istinito!“
http://vojnapovijest.vecernji.hr/ostajem-sto-jesam-pa-makar-me-odmah-ubili-1006470
* * * * * * * * * *
Križni put - zločin bez kazne, 57:35
"Križni put - zločin bez kazne" cjelovita je priča o najvećoj tragediji hrvatskoga naroda u novijoj povijesti.
Pred kraj 2. svjetskog rata i netom nakon njegova završetka komunistički režim proveo je surovu odmazdu. Prema dosad prikupljenim podacima, pobijeno je oko 190.000 pripadnika neprijateljskih vojski, ideoloških neprijatelja i civila. Scenarij filma temeljen je na strašnim sudbinama trojice preživjelih svjedoka, Njihove sudbine prati odličan arhivski video, ali i filmski materijal. O tim događajima u filmu govore i pripadnici partizanske vojske, OZNA-e, povjesničari, pravnici i durgi ugledni stručnjaci.
Križni put - zločin bez kazne
Ljudevit Kaj:
--- Citat: ---Prethodni nastavek:
17. (OD 27)
TRKA IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI
Ponedjeljak, 21. svibnja 1945.
Kasno poslije podne smo stigli do Velike Gorice, gdje je kolona ponovno stala nakon pješačeći četrdesetak kilometara od jutros. Niti ovdje nije bilo moguće bilo što organizirati, niti malo vode ili nešto za jesti. Jezik mi se prilijepio za nepce, usne su se osušile i ispucale pod korom od prašine, a kukuruznog brašna više nemam u džepu.
http://www.forumgorica.com/povijest/hrvacki-krizni-puti/msg54562/#msg54562
--- Kraj citata ---
Zvonko Springer: BEZ KRIVNJE IZOPĆEN ili MOJ KRIŽNI PUT
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
str. 178
18. (od 27)
U NESVIJESTI!
Utorak, 22. svibnja 1945.
Unatoč noćnom odmoru umor nas je sve omamio, pa smo tako izgubili osjećaj za vrijeme i mjesto prolazeći kroz pusta naselja u Turopolju. Bezimena naselja nizala su se prolazeći kroz Vukojevac, Lekenik, pa Žažinu i Odru, gdje rječica Odra utječe u Kupu. Približavali smo se nekim većim naseljima u tom dijelu Hrvatske od kojih je najveći bio grad Sisak. U tom gradu je živio većinom hrvatski živalj, ali je bilo i dosta srpskoga naroda.
Tek kada smo došli bliže vidjeli smo kakvu su zamku pripremili Siščani za naš doček. Razapeli su žicu ili uže preko nogostupa, od kuće do obližnjeg stabla ili kolca zabijenog u travnjak. Žice ili užad su bila napeta na visinu gležnja, pa bi se o tu zamku spotakao ili upetljao svatko nesmotren.
Mještani ili pridošlice … čekali su dok bi se zarobljenik spotaknuo ili posrnuo, pa su pospješivali pad udaranjem svim mogućim vrstama štapova, bičala, držalima lopata i motika ili vila, a i golim rukama.
Nenadano, bez ikakvog predznaka ili vidljive opomene, udari me tvrdi predmet posred prepona. Od tog se udarca stade cijelim tijelom širiti užasna bol omamivši me tako da mi je nestalo zraka u plućima. Samo na trenutak sam vidio cerekanje nekoliko iznakaženih lica kako plešući pred mojim očima odlaze nekuda u nepovrat. Nesvjesno sam nezamjetljivim padom posrnuo u ponor izgubivši svijest. Osjećao sam užasnu bol! Bol se je širila od prepona gore prema trbuhu, te dalje u pluća obuhvativši cijelo tijelo umatajući ga u veliku crnu tkaninu. Ah, TIŠINA! Blažena tišina! Znači stali smo! ODMORI SE!
Lezi i odmaraj se dok sve ovo ne bude prošlo! Neočekivana tišina spasa!
Sunce je svojim zracima budilo stotine opruženih tijela na livadi obećavajući im topao dan. Nakon zasluženog odmora tijela su se počela micati i stala zirkati unaokolo u nastojanju da shvate gdje se nalaze. Slično je bilo i sa mnom primijetivši kako se te sive spodobe polako dižu i sve kreću u jednom smjeru, prema potoku, sprati sa sebe prašinu i popiti vodu kao za doručak. Vet je ustao i natjerao me učiniti isto, pa smo zajedno krenuli do potočića.
Unatoč više stotina osoba livadom je vladala jutarnja tišina koju su povremeno prekidali po koji potiho pozdrav ili jadanje među zarobljenicima. Ljudi su se ogledavali jesu li negdje straže, ali se nisu čule njihove pogrde ili glasne zapovijedi, pa bi se moglo zaključiti da su na nas zaboravili. Prišli smo oprezno potočiću i počeli prati ruke i umivati lice. Bilo je veliko olakšanje riješiti se dnevne kore od znoja i prašine! Kakav je to ugodni osjećaj kada čista i bistra voda klizi niz kožu vlažeći je presušenu. Ipak, nitko se nije skidao da bi se okupao u potoku, jer je svaki znao da će nam kora prašine pružiti izvjesnu zaštitu ako budemo morali nastaviti ovaj marš bez kraja. Sjeo sam pored potoka i pregledavao svoja stopala s kojih nisam htio sprati sloj blata od prašine i vlage od hodanja livadom do potoka. Bio sam sretan što na stopalima nije bilo niti žuljeva, a niti rana. Odlučio sam da neću stopala oprati nego ih ovako prljave omotati još čime prikladnim iz naprtnjače.
Kada smo se vratili do našeg noćnog ležišta već su se stale formirati grupe među zarobljenicima očito prema V.O.-ima, te oko nekih od nas koji su vjerojatno bili bivši časnici. Nešto se pričalo o tome da su već neki zarobljenici napustili ovu livadu sami, jer su u blizini bila njihova sela odnosno veća naselja. Za nas ostale iz hrvatskih istočnijih V.O.-a bila bi to za svakog užasna glupost, jer bi to značilo izložiti se životnim opasnostima na putu bez potrebnih papira ili dozvola. Ostati zajedno u grupi bila je jedina razumna odluka koja je pružala izvjesnu sigurnost svakome u njoj. Ja sâm sigurno se ne bih u to upustio, jer su preostala moja sredstva za takav put bila više nego nedostatna. Počeo sam tražiti po livadi u što bih mogao umotati stopala, pa sam pronašao nekoliko otpadaka tkanine i nešto žice kojom sam uspio napraviti nove omotače stopala. Kako li će dugo trajati - tko bi to znao?
Negdje poslije 8 sati stali su stizati vojnici iz smjera kojim smo sinoć stigli. U to vrijeme su se već stvorile grupe zarobljenika, pa smo nas dvojica našli dosta okupljenih Osječana u našem V.O.-u, a među njima i nekoliko poznatih lica od prije. Ja sam ovdje našao Dr. Franju Pašera, ali tu nije bilo nikoga od mojih školskih ili kolega iz bitnice. Ubrzo je zatim počelo vikanje i psovanje stražara.
179
da se svrstamo na cesti, pa je osječka grupa došla na čelo kolone. Krenuli smo dosta ubrzanim hodom uz stalne pogrde i psovke sprovodnika, koji su se očito htjeli riješiti što prije svoje “odgovorne” dužnosti. Jasno, oni su se bolje odmorili nego mi na vlažnoj livadi, ali su se sigurno i dobro najeli prije nego li su krenuli s kolonom.
Dan je postajao sve topliji, a sprovodnici sve goropadniji, pa su nas bez milosti tjerali hodati brže, stalno vičući i psujući. Katkada bi najbližeg zarobljenika udario kundakom ili štapom da bi nas požurivao ili naprosto iz dokone zlobe. Ovi vojnici nisu bili iz Hrvatske, a mi smo svi bili preumorni I nezainteresirani da se raspitujemo odakle su odnosno kojoj jedinici JA pripadaju. Stanke su bile kratke i nisu nam dopustili sići s ceste kako bi mogli piti iz bara ili potočića uz put. Nastavljali smo marš pod nama već poznatim uvjetima uz zvukove zloslutnih udaraca, krikova straha, po koji pucanj nakon kojega je slijedila tišina. Vrebajući je smrt bila blizu i svuda oko nas pa bi nas, pucanj podsjetio na smrtonosni zamah "kosca". Brz, smrtonosni zamah kosca mogao je dostići svakoga među nama iznenada svakog trena.
Unatoč noćnom odmoru umor nas je sve omamio, pa smo tako izgubili osjećaj za vrijeme i mjesto prolazeći kroz pusta naselja u Turopolju. Bezimena naselja nizala su se prolazeći kroz Vukojevac, Lekenik, pa Žažinu i Odru, gdje rječica Odra utječe u Kupu. Približavali smo se nekim većim naseljima u tom dijelu Hrvatske od kojih je najveći bio grad Sisak. U tom gradu je živio većinom hrvatski živalj, ali je bilo i dosta srpskoga naroda. Ustaški režim je ugnjetavao i progonio srpski živalj pa su mnogi zbog toga odavde otišli u partizane. Nakon beskrajno dugog marša od oko 8 sati i prevalivši nekih 30 kilometara, stigli smo u predgrađe Siska kasno poslije podne. S obje strane dobro održavane ceste s kolnikom od kamenog makadama bili su duboki I široki jarci za odvodnjavanje. Ovo područje je često poplavljivano u doba proljetnih kiša kada se obližnje rijeke preliju preko niskih obala,pa poplave velika područja turopoljskih polja i livada. Stambene su zgrade, ušorenih naselja, bile uvijek podalje od jaraka.
Kuće su svojom užom stranom bile okrenute prema cesti, dok je trijem dužom stranom bio prema dvorištu. U nešto povišeni se trijem ulazilo kroz vrata u zidanoj ogradi od oko 2 m visine s nekoliko stepenica od nogostupa. Nešto podalje od tih su bila široka ulazna vrata u samo dvorište s gospodarskim zgradama. Jarak je tu bio premošten drvenim gredama i daskama ili nasipom nad betonskom cijevi. Širok nogostup od pečene opeke protezao se ispred zgrada, a do njega je bio travnjak s redom stabala bliže jarku. Na travnjaku je bilo nekoliko klupa u sjeni stabala, gdje bi se susjedi okupljali i raspredali dnevne događaje u pred večernjim satima.
Ušli smo u grad Sisak sjevernom glavnom cestom, pa sam se ponadao da će kolnik biti popločen. Odjednom je čelo kolone skrenulo na desnu stranu preko mostića nad jarkom. Tu je kolona bila stisnuta između kuća i travnjaka, jer smo morali hodati nogostupom, pa su se četveroredi stali osipati. Uslijed toga
180
se hod usporio, pa sam bio sretan što se nalazim blizu čela kolone zbog tog tjesnaca i stao se pripremati za “trku”. S čela kolone se iznenada začuo prodoran krik kojega su slijedili povici i opća galama. Krikovi i jauci su postajali sve češći, pa sam odmah postao svjestan da se približavamo opasnostima.
Instinktivno i veoma oprezno sam promatrao što se događa ispred mene, pa sam ubrzo primijetio kako pojedini zarobljenici posrću i padaju, dok drugi nastoje izbjeći neku zapreku. Tek kada smo došli bliže vidjeli smo kakvu su zamku pripremili Siščani za naš doček. Razapeli su žicu ili uže preko nogostupa, od kuće do obližnjeg stabla ili kolca zabijenog u travnjak. Žice ili užad su bila napeta na visinu gležnja, pa bi se o tu zamku spotakao ili upetljao svatko nesmotren. Zamka je bila izvrsno odabrana za nas nepripravne i neoprezne zbog velikog umora od dugog hodanja. Katkada je netko stojeći u dovratku napinjao uže ili žicu tek naknadno ako prolaznik ne bi digao nogu dovoljno visoko da pregazi zamku. Namjerno bi podigli uže još više i tako bi se prolaznik zapleo u zamku u trenu raskoraka. Mnogi su se zarobljenici spotaknuli o žice ili zapleli u uže, pa samo posrnuli, ali je bilo mnogo gore onima koji su pali na tom mjestu.
Mještani ili pridošlice su stajale u dovracima, a i na suprotnoj strani, na travnjaku uz stabla ili kolce, pripremajući nam taj vražji doček. Čekali su dok bi se zarobljenik spotaknuo ili posrnuo, pa su pospješivali pad udaranjem svim mogućim vrstama štapova, bičala, držalima lopata i motika ili vila, a i golim rukama. Nitko od naših mučitelja nije bio u uniformi - svi su bili normalno odjeveni mještani. Okupili su se uz nogostup da bi sudjelovali u izvanrednoj zabavi i sjajnoj prilici da uživaju u osveti. Zbog čega se treba osvetiti? Komu se treba osvetiti?
Svaki je zarobljenik nastojao proći što brže opasnom dužinom nogostupa. I ja sam trčao posrćući, brzo sam se uspravio pri čemu mi je katkada smetao kolega preda mnom ili sam bio guran od drugoga iza sebe. Cijelo to vrijemesam pazio da stanem na razapetu žicu ili da je prekoračim. Stalno se čulaneljudska galama, povici i psovke, koje je pratilo nemilice udaranje i šibanje po zarobljenicima. Učinilo nam se da ta paklena mora traje beskonačno, dok smo bezglavo trčali kao prestrašene životinje na kratkoj stazi od kamiona do klaonice.
Nikada neću zaboraviti zlobno ljudsko smijanje i podlo hihotanje nad nama. To je bio tako prostački i nečovječni način davanja oduška zbog patnji i stradanja nemoćnih i jadnih ljudskih bića. Tako je moralo biti za vrijeme Francuske Revolucije o čemu sam slučajno razmišljao dok sam trčao što bliže uz kuće ili visoku ogradu. Odatle je manje prijetila opasnost da me netko dohvati batinom ili čim drugim. Moji su se zavoji na nogama olabavili što mi je otežavalo i bila dodatna opasnost pri toj smrtonosnoj utrci. Imao sam sreću što sam protrčao pored više kuća gdje žice još nisu bile nategnute, nego su ležale preko nogostupa. Bili su nečim zabavljeni na drugoj strani, pa još nisu
Nastavek na sledečomu listu
Ljudevit Kaj:
Nastavek (z) prethodnoga lista
181
stigli napeti ili podignuti uže. Mora da su bili zauzeti batinanjem, da zatim dotuku netom posrnulog jadnika.
Mnogo je žena i djece stajalo u dovracima pa gledali što se događa ispred njih na nogostupu. Pri tome su se bezobrazno cerekali i glasno hihotali gledajući taj tužni prizor. Pri tome su svaki puta urlali od smijeha, kad bi se zarobljenik spotakao ili posrnuo da bi preskočio žicu kao ranjeni zec ili ako bi vrludao amo-tamo da bi izbjegao udarcima. Što je ušlo u te žene, čiji su muževi i sinovi možda poginuli ili nestali u tijeku rata ili su se čak nalazili među zarobljenicima u koloni? Kako mogu te žene tako besramno cerekati se nad tim nesretnim zarobljenicima, koji su bili hrvatski vojnici te su se borili za domovinu koja je bila i njihova?
Nenadano, bez ikakvog predznaka ili vidljive opomene, udari me tvrdi predmet posred prepona. Od tog se udarca stade cijelim tijelom širiti užasna bol omamivši me tako da mi je nestalo zraka u plućima. Samo na trenutak sam vidio cerekanje nekoliko iznakaženih lica kako plešući pred mojim očima odlaze nekuda u nepovrat. Nesvjesno sam nezamjetljivim padom posrnuo u ponor izgubivši svijest. Osjećao sam užasnu bol! Bol se je širila od prepona gore prema trbuhu, te dalje u pluća obuhvativši cijelo tijelo umatajući ga u veliku crnu tkaninu. Ah, TIŠINA! Blažena tišina! Znači stali smo! ODMORI SE!
Lezi i odmaraj se dok sve ovo ne bude prošlo! Neočekivana tišina spasa!
Odnekuda iz velike daljine čujem kako netko viče: “HODAJ! HODAAAJ! Hodaj dalje! Za Boga, ZVONKO hodaj! HODAAAJ!” Glas je postajo sve jači i viče mi u samo uho - očito sam polako dolazio k sebi. Ništa nisam vidio od suza u očima, te prašine u njima. Govoriti nisam mogao jer mi se jezik ukočio. Svijest mi se polako vraćala, pa tako i spoznaja gdje se stvarno nalazim. Osjetio sam snažnu ruku što me drži ispod pazuha kako me malo vuče, a onda pak gura naprijed. Činilo mi se da moje mlitave noge jedva slijede tijelo, te se vuku dalje iza njega. Tako mi se bar činilo tijekom nekog ne predvidivog vremena.
Pored sebe sam čuo samo ohrabrujuće riječi, ali te nisam bio u stanju potvrditi kako bi znali da ih čujem. Ne znam koliko je dugo trajalo kad sam stvarno primijetio da hodam, te da se krećem naprijed udaljujući se tako od zmijske jame napetih žica. Kao daljnji stupanj u nizu spoznaja, osjetio sam da me zapravo vode dvije osobe držeći me ispod pazuha. Dvojica su povremeno izmjenjivala po koju riječ ili kratko upozorenje, te sigurno nastavljali hodati sa mnom u sredini. Pokušao sam otvoriti oči, ali sam vidio samo mrak. S užasom pomislih da sam izgubio vid. Oko mene je svuda bio mrak, jer koliko god se trudio, nisam mogao vidjeti danje svijetlo. Trajalo je to tako dulje vrijeme, dok mi nije odjednom sinulo da se već spustio mrak, pa da sada hodamo cestom, a ne više nogostupom.
“Moj Bože, što mi se to dogodilo?” - uspjelo mi je pokrenuti jezik i okrenuti glavu na desnu stranu da vidim tko me tako čvrsto drži pod pazuhom. - “Sve
182
je u redu, sinko! Nastavi hodati, hodaj! Nemoj stati! Nas ćemo te dvojica držati toliko dugo dok ne budeš mogao sam hodatibez potpore. Ti si bio hrabar i izdržao strašnu bol. Sada si već van opasnosti i na sigurnom. Hodaj dalje!” - Bio je to umirujući glas Dr. Franje Pašera.
Na drugoj je strani bio Vet što sam osjetio kako me vodi za ruku, pa sam se okrenuo k njemu. Vet je bio vrlo mrk, te stalno gledao pred sebe, pa je progovorio tek tren kasnije: ”Netko te je udario u prepone dok si prolazio pored jednog dovratka. Te proklete podivljale ženetine! One su gore od onih okrutnih muškaraca kod Svete Nedjelje.” - Drmao sam glavom da bih se razbistrio, ali i zbog toga što nisam mogao shvatiti što se to meni dogodilo.
“Zašto su te žene tako okrutne? Možda su među nama njihovi muževi ili sinovi. Ja to ne mogu razumjeti!”
“One su mislile da smo mi ustaše. Možda su im rekli da međunama ima ustaša. Zar ih nisi čuo kako viču: Krvoloci! Ustaše - koljači! - Ustaška svinjo, eto ti, to će te naučiti pameti!. Zar ih nisi čuo kako su urlali dok smo prolazili?” - Ne, ja nisam razumio što viču u galami, a morao sam paziti kako trčim kroz tu zbrku žica i bjesomučnih ljudi. Zar je zbilja pučanstvo, koje nas je dočekalo u Sisku, vjerovalo u to da su zarobljenici u koloni bili njihovi tlačitelji iz vremena rata? Sigurno im je netko rekao da su zarobljenici domobrani, a ne ustaše - ili možda ne, tko će to znati. Pa ni naši stražari nisu znali činjenice I koga zapravo sprovode u koloni. Rat je završio prije dva tjedna, ali mržnja i želja za osvetom se dalje širi ostavljajući krvave tragove na cestama.
Vet mi je kasnije ispričao što se dogodilo kada smo ušli u Sisak, a straža nas stjerala s ceste na nogostup pored kuća. Kada je čelo kolone primijetilo zamku, u koju su utjerani, pokušali su se kod slijedećeg mosta vratiti na cestu. Odatle ih je straža potjerala natrag, pa je nastao strašan kaos u kojem je se svatko nastojao probiti po nogostupu kako je tko znao i mogao. Dr. Franjo i Vet su očito primijetili nakon koje sekunde da me nema uz njih, pa su se vratili do mene, podigli me i stali vući među sobom. Ja sam hodao ukliješten među njima u dubokoj nesvjestici za vrijeme tih vrlo dramatičnih minuta na nogostupu za mene. Vjerojatno me je nastala gužva tijela održala manje-više uspravnim pa nisam pao, jer bi po meni drugi gazili ili bih dospio pred one s batinama da me dotuku. Osjećao sam se slabo, amlitave su mi se ruke tresle kad bih samo pokušao obrisati prašinu s usana ili iz očiju. Ostao sam na životu! Živ sam unatoč okrutnosti i strahotama dočeka u Sisku.
Bio je potpuni mrak kada smo skrenuli s ceste u neki ograđeni prostor koji je mirisao po glini. Vlažnost zraka je bila ugodna, pa sam se ponadao da je u blizini rijeka. Uskoro smo saznali da se nalazimo na prostoru stare ciglane u čijoj neposrednoj blizini teče Sava. Vlažnost svuda oko nas je bila ugodna promjena nakon silne prašine i vrućinekoja nas je pratila od jutra za vrijeme cijelog marša. Trebalo je pronaći neko suho mjesto gdje bismo se smjestili i pripremili naš zajednički ležaj za ovu noć. Bili smo zakasnili, pa nismo našli suho mjesto u zgradama bliže samom ulazu. Spustio sam se na vlažno tlo
183
samo da se mogu konačno odmoriti. Vet se vratio s dobrom viješću da je pronašao natkriveno spremište gdje su slagali svježe opeke da se suše. Pomogao mi je ustati, a onda obuhvativši me oko pasa, malo gurajući, a više podržavajući, dovukao do sušare. Još sam uvijek bio vrlo slab da bih mogao stajati sam na nogama, ali sam s olakšanjem osjetio kako bol u preponama popušta. S velikim sam olakšanjem osjetio vrećicu na svom mjestu kako mi tare butine. Na svu sreću, nisam je izgubio pri udarcu.
Spustio sam se na utabani suhi pod i osjetio da je na njemu priličan sloj prašine. Na butinama sam osjetio kako me tkanina vlažna od mokraće tare po koži. Htio bih se bar malo oprati, ali sam bio preslab da odem u potragu za vodom. Umjesto da ostvarim tu svoje usrdnu želje za pranjem legao sam na gunj tamo gdje ga je Vet prostro, pa se presretan prepustio ljekovitom snu. Probudio sam se negdje oko ponoći jer me na to natjerala potreba da se olakšam. Svuda oko mene vladala je tišina isprekidana samo hrkanjem zaspalih supatnika. Polako sam se uspravio, te pužući na koljenima i rukama prišao do drveta blizu sušare. Naslonio sam glavu na drvo i klečeći pokušao mokriti. To je bio jako bolan pokušaj, pa sam se prestrašio da je to zbog krvi u mokraći. A što ako je to krv koje mokrim? Ništa se ne može učiniti! Kada je prestalo mokrenje okrenuo sam se na koljenima, obišao oko stabla i sjeo na neki korijen.
Pogledao sam gore u tamno nebo s kojega su blistale tisuće zvijezda i zvjezdica neometane ni od koga, te jednako za svakog promatrača. Mora da sam zaspao i dugo spavao sjedeći oslonjen na stablo, jer sam se probudio od cvokotanja zubi zbog hladnoće. Vrlo polako otpuzao sam natrag u sušaru i spustio se pored toplog tijela moga kolege. Danas su mi Vet i Dr. Franjo spasili život. Spavao sam ostatak noći na suhom i toplom ležaju na mekom slojem pijeska.
Jutarnje je svjetlo obasjalo stotine i stotine zarobljenika raštrkanih na područje stare ciglane. Sretniji su našli mjesta u zgradama ili pod krovovima dok su ostali legli gdje god su si našli mjesto. Ah, kako je to bio tužan i žalostan prizor! Izmučena lica u raspadajućim dronjcima na tijelima. Nigdje za vidjeti komad čitave odjeće. Obuća jedva da je nalikovala čizmi ili cipeli izvornog oblika. Kroz mnoge rupe na istrošenoj obući prečesto se vidjela gola koža, ako netko nije bio bosonog kao ja. Ljudi su puzali ili hodali unaokolo prašinom pokrivenih lica i kose okorjele znojem, a katkada i krvlju. Oni su, u svojoj stvarnosti, predstavljali sva haranja i pustošenja izazvana ratom. Ljudska rasa na najnižem stupnju opstanka.
Ja nisam trebao ogledala da se vidim kako izgledam, u stvari bio sam potpuno sličan ovim ljudskim ruševinama oko mene. Osjećao sam neopisivi umor u kostima i mišićima kao da sam životinja iznurena gonjenjem. Razbudivši se malo više, primijetih da imam gunj samo za sebe. Nisam se mnogo brinuo kamo bi Vet mogao nestati, pa sam ponovno zadrijemao. Grubo sam bio probuđen kada mi je lice zapljusnula voda. Naglo sam sjeo, pa
184
me je bol u preponi brzo potpuno razbudila. Bol je ubrzo prestala, a ja sam pred sobom ugledao Vetovo nasmiješeno lice s porcijom punom vode u ruci. Popivši gutljaj-dva, ustao sam i, za čudo, mogao hodati bez poteškoća.
Zajedno smo krenuli ka grupi Osječana koji su s nama spavali pod istim krovom nekadašnje sušare za opeke. Krov je bio pun rupa i pukotina na toj staroj i neodržavanoj zgradi. Pod je bio od tvrdo nabijene gline na kojoj se stvorio sloj fine prašine. Glinena prašina je bila žućkaste boje, pa smo svi izgledali kao da smo radili u mlinu u kojem se mljelo brašno. Žuta se prašina miješala s vlažnošću zraka i znojem, pa se lijepila po ljudima u prnjama. Oni su tako više naličili nekim nestvarnim i sablasnim spodobama u pokretu ili u čučnju svuda u nekom nezbiljskom žutom prostoru kudgod gledao.
Dan je prolazio bez nekih naročitih događaja osim kad bi neki manji broj zarobljenika zaostao tko zna gdje. Prije podne se logorištem proširila vijest da je stigla hrana i da je počela podjela. Naša je grupa bila daleko od ulaza, pa smo poslali izviđače da prvo provjere vijest. Brzo su se vratili s viješću da je mala količina juhe i nešto kruha već podijeljeno onima koji su bili prvi u redu. Dopremljena količina hrane nije ni izdaleka bila dovoljna da bar malo utaži glad stotine iscrpljenih i pregladnjelih zarobljenika. Odlučio sam zbog toga piti vodu koju mi je donio Vet i žvakati kožicu bivše slanine na kojoj su se opet nakupile mrvice dvopeka. Kad sam slinom skinuo sve mrvice zamotao sam kožicu u krpu za slijedeći obrok. Kuhinjska krpa je bila tako prljava da bi je mama sigurno već davno bacila u smeće. Utaživši tako “prvu” glad i žeđ, bilo je najbolje za mene pronaći udobno mjesto za odmaranje i drijemanje.
Ostatak je dana prošao mirno, a do večeri nije došla zapovijed da bismo morali skoro krenuti dalje. Zajedno smo skupili prašinu u deblji sloj na koji smo položili gunj, pa se taj novi ležaj učinio mnogo mekšim nego onaj prošle noći na tvrdom podu. Netom što smo legli i zaspali probudila nas je prigušena buka novo pridošlih zarobljenika na područje stare ciglane u Sisku. Znači li to da ovdje u ciglani skupljaju zarobljenike? Što nam donosi sutrašnji dan - četvrtak 24. svibnja 1945.
18.U nesvijesti!
http://www.croatia.ch/kultura/knjizevnost/pdfs/060410_U_Nesvijesti_Pic.pdf
18.Fainted Away
http://www.croatia.ch/kultura/knjizevnost/pdfs/060410_Fainted_Pics.pdf
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju